Povijest Gilera

Povijesno najznačajniji model Gilere je jednocilindrični Saturno 500 iz 50-ih godina prošlog stoljeća. Bio je svojevrsni superbike onog doba, no imao je i turističku, terensku i vojnu izvedbu ali se odmah nametnuo kao jedan od najljepših i najnaprednijih modela, s originalnom izvedbom stražnjeg ovjesa i mjenjačem sa 4 brzine koji je činio cjelinu s jednocilindričnim agregatom od 499 ccm.

Medeni mjesec

Od slave ne živi, bez nje odumire Talijanska marka s dva prstena danas kopni na marginama braka s poligamnim Piaggiom, no Gilera je u svojoj 105 godina dugoj povijesti imala i doista sjajna razdoblja. Problem je samo što su ona relativno kratka, široko razmaknuta i već gotovo zaboravljena PIŠE: TOMISLAV BEŠENIĆ uiseppe je bio strastveni trkač, no morao je biti i poprilično dobar u tom poslu ako je od novčanih nagrada naumio osnovati vlastiti tvrtku. Prije nego je to i doista učinio 1909. godine, odlučio je promijeniti vlastito prezime Gellera u Gilera, uvjeren da će to bolje zvučati kupcima njegovih motocikala. Iako je sam vjerovao u to da motocikli moraju biti jednostavni, prvi model VT 317 bio je poprilično napredan za to vrijeme, a proizvodnja se odvijala u maloj radionici u Milanu, prije nego je 1920. godine preseljena u 20 km udaljeni Arcore u neposrednoj blizini Monze. Gospodin Gilera očito nije mogao prekinute veze sa svojom natjecateljskom prošlosti, a to je vidljivo i po tome što je marka s dva prstena u to vrijeme bila puno poznatija po svojim sportskim uspjesima, nego po komercijalnim modelima, koji su s vremenom postali poprilično nezanimljivi. Taj se ekonomski neodrživi disbalans dodatno produbio sredinom 30-ih, kada Gilera otkupljuje projekt natjecateljskog motocikla Rondine, pokretanog tekućinom hlađenim rednim četverocilindričnim agregatom opremljenim kompresorom. Bila je tu riječ o pravom predratnom monstrumu, koji nije samo pobjeđivao na kružnim utrkama, nego je s bizarnim aerodinamičnim oplatama 1937. godine postavio svjetski brzinski rekord od 274,181 km/h. Istovremeno, Gilera živi od prodaje neuglednih jednocilindričnih modela, no i tu stvari postaju zanimljivije sredinom tridesetih kada su pod pijevnim imenima Quatro Bulloni i Otto Bulloni predstavljeni agregati s ventilima u glavi, pri čemu će se ovaj potonji 1940. godine ugraditi u model Saturno 500, vjerojatno najslavniji motocikl u povijesti te marke. Dakako, i Saturno je u početku bio natjecateljski model, no odmah po završetku drugog svjetskog rata započinje proizvodnja cestovnih verzija. Pritom Saturno nije bio jeftin, a s raspoložive 22 KS ni posebno snažan, Do 1952. godine Saturno prelazi na konvencionalniji, ali za to vrijeme moderni ovjes, s teleskopskom prednjom vilicom i uobičajenim stražnjim amortizerima, a proizvodi se u nekoliko varijanti, pri čemu imena Sport, Turismo, Militare ili Cross nimalo ne skrivaju namjenu. No, popularnosti cijele palete najviše pridonosi natjecateljska izvedba Corsa, koja je bila itekako konkurentna na manjim utrkama i u nacionalnim prvenstvima. Nažalost, razdoblje blagostanja je trajalo relativno kratko, negdje do sredine 50-ih godina kada proizvodnja Saturna, bez obzira na narudžbe od vojske i policije, polako opada. Uz to što više nije u cvatu mladosti, Saturno košta kao i Fiat 500, tako da 1959. godine odlazi sa scene. Dvije godine ranije Gilera se povukla iz Grand Prix prvenstva, kojim je bezobrazno dominirala, pa tako sav teret slave spada na leđa nedovoljno zanimljivih modela male zapremine, koje predvodi Bicilindrico 300. Uslijed svega toga Gilera tone u ispodprosječnost, a jedini ozbiljniji pokušaj okretanja trendova predstavlja neuspješan povratak Grand Prix utrkama 1963. godine. Bio je to financijski zalogaj koji nisu mogli progutati, pa tako neko vrijeme praktično ni ne postoje, sve dok osamdesetogodišnji Giuseppe Gilera, već duže od desetljeća teško shrvan preranom smrću sina, ne odlučuje dići ruke i prodati tvrtku. Tako je 1969. godine vlasnikom Gilere postao Piaggio i unio određenu dozu živosti. Tijekom sedamdesetih Gilera ponovo hvata korak, posebno u off-road segmentu, da bi 80-te donijele potpuno novu generaciju jednocilindričnih četverotaktnih agregata, pri čemu su nekako najzanimljiviji enduro modeli iz serije RC 600, čije se natjecateljske verzije relativKrajem 2001. predstavljen no uspješno natječu i na reliju Parizje supersport motocikl Dakar. Istovremeno, Gilera je snažpokretan agregatom iz Suzukija GSX-R 600. Sve je no prisutna u segmentu tada izuzetostalo na prototipu no popularnih dvotaktnih 125-ica, a

Krajem 80-ih Gilera je oživjela Saturno 500, sada kao prekrasan cafe racer prvenstveno namijenjen japanskih sladokuscima. Jedan cilindar, 44 KS, 157 kg i 177 km/h

Prije četvrt stoljeća glavninu ponude su činili atraktivni enduro modeli u rasponu od dvotaktnih 125-ica do četverotaktnog RC 600. Reli Dakar bio je odlična inspiracija

na dane svoje najveće slave podsjećaju prekrasnim cafe-racerom Saturno Bialbero 500, prvenstveno namijenjenom japanskom tržištu.

Uglavnom, u novo desetljeće ulaze do te mjere ambiciozno da 1991. godine, na osnovi sportskog modela SP02 125, predstavljaju futuristički CX 125, s jednorukom prednjom i stražnjom vilicom te atraktivnim oplatama. Prije toga izbacuju i pomalo vizionarski Nordcape 600 (kasnije Nordwest), prvi pravi fun-bike na tržištu, koji svojim voznim svojstvima očarao novinare, pa tako u Gilerinom katalogu sve djeluje savršeno. No, prava je istina da prodaja ozbiljno šepa, zbog čega već 1993. godine Piaggio zatvara tvornicu u Arcoreu i nastavlja proizvodnji u svojoj centrali u Pontederi. Tu više nema mjesta za osebujne motocikle, jedino što preostaje je ogromni zaokret u strategiji i prebacivanje na proizvodnju skutera.

Preživjeti stotu

Nasljeđe Gilere ostaje vidljivo tek po tome što skuteri mogu odisati sportskim duhom. Taj je niz uspješno započeo Runner s pripadajućim oznakama 50, 125 i 200, da bi na pragu novog milenija u prodaju ušao zanimljivi DNA, koji je dokazao da je moguće stopiti formu motocikla s mehanikom skutera, čak iako to znači kombiniranje nedostatka obje koncepcije. 2003. je zasjao i sportski skuter Nexus, s kojim se Gilera ponovo vratila korištenju oznake 500.

U međuvremenu je dva puta zatitrala nada da bi se Gilera mogla vratiti proizvodnji motocikala, no oba su pokušaja završila i prije nego su počela. Prvo su krajem 2001. godine, opijeni naslovom Manuela Poggialija u klasi 125, predstavili prototip SS 600, samo 162 kg težak supersport motocikl, koji je imao glavu okvira od titana, agregat od Suzukija GSX-R 600, kočnice od Bremba i još podosta vrhunskih detalja. Još inovativniji bio je koncept Ferro s V2 agregatom od 850 ccm i automatskim CVT mjenjačem, uz najavljenu mogućnost ručnog mijenja virtualnih stupnjeva prijenosa. Ako vam to zvuči poznato, vjerojatno ima veze s time što se koju godinu kasnije s upravo tim elementima pojavio Aprilijin model Mana.

I baš u tom grmu leži zec. Naime, Piaggio je 2004. godine kupio Apriliju i time pokrio segment motocikala, posebno onih sportskih, pa se revitaliziranje Gilere kao proizvođača motocikala hladnokrvnim menadžerima činilo kao nepotrebni trošak. Ipak, kad je 2007. godine predstavljen GP 800, najsnažniji skuter na svijetu i prvi koji je uspio premašiti 200 km/h, doduše samo prema brzinomjeru, činilo se da Piaggio barem ima viziju

GRAND PRIX

Osam u 58

Priča u uspjesima Gilere u Grand Prixu započinje sa samim početkom tog svjetskog prvenstva, dakle 1949. godine. Te prve sezone im je titula izmakla za jedan jedini bod, no s isto tom minimalnom razlikom im Umberto Masetti već 1950. donosi prvi naslov u klasi 500, što ponavlja i dvije godine kasnije. Nakon toga štafetu preuzima Geoff Duke, koji je praktično nepobjediv od početka 1953. do kraja 1955. Dakako, sve to ne bi bilo moguće bez odličnog motocikla, pokretanog zrakom hlađenim četverocilindričnim agregatom, kojeg je osmislio Piero Remor, jedan od konstruktora predratnog pobjedničkog modela Rondine. Iako im je MV Agusta preotela Remora još 1949. godine, Gilera je nastavila razvoj i dominirala prvenstvom sve do 1957. godine kada naslov osvaja i Libero Liberati, nakon čega se zajedno sa Mondialom i Moto Guzzijem povlači iz prvenstva zbog toga što su troškovi utrkivanja bilo obrnuto proporcionalni trendu prodaje serijskih motocikala. 1963. su se nakratko vratili u igru, ali ne mogu konkurirati MV Agusti kojoj su narasla krila, da bi onda mirovali sve do 1992. godine, kada su dvije sezone iskušavali sreću u klasi 250 i doživjeli fijasko. Ponovo se vraćaju 2001. godine, ovaj put u klasi 125, pri čemu im Manuel Poggiali već u prvom pokušaju donosi titulu svjetskog prvaka. Doduše, tog instant uspjeha ne bi bilo da Piaggio nije kupio Derbi i tako dobio mogućnost da na njihove GP motocikle stavi Gilerine naljepnice. Po istom se principu 2006. godine, nakon što je Piaggio kupio Apriliju, vraćaju u klasu 250, da bi dvije godine kasnije i tu osvojili naslov zaslugom Marca Simoncellija. Tako je Gilera u sve tri klase osvojila 8 naslova svjetskog prvaka, široko razmaknutih u 58 godina, što je igrom slučaja bio i broj na pobjedničkom motociklu danas pokojnog Simoncellija. n

o tome da pozicionira Gileru u premium segment tog tržišta.

No, onda je stigla kriza i osipanje ponude umjesto daljnjeg razvoja. Tako uz GP 800, Gilerine dvostruke prstene nosi zimzeleni Runner, sada već vremešni Nexus, te Fuoco 500, koji mehaniku Piaggia MP3 pakira u nešto avangardnijem izdanju, dok supermoto i enduro mopede ni ne treba uzimati u obzir budući je riječ o klonovima Derbijevih modela. Kako se to već nekoliko puta pokazalo, Gilera ne zna živjeti zdravo u danima svoje sportske slave, ali bez njih svakako odumire. n