Putopis Grčka

PUTOPIS y GRČKA OKRZNUTI GRČKU U PET DANA

Jajce, tvrđava

RANIJI IZLET DO KONSTANTE I CRNOG MORA DAO MI JE NASLUTITI DA BI U 5 DANA MOŽDA MOGAO VIDJETI I VIŠE TOGA. ODLUČIO SAM DA PRVIM DIJELOM PUTA PROLAZIM KROZ ZEMLJE KOJE SAM VEĆ VIDIO, RADI ŠTO MANJE TROŠENJA DRAGOCJENOG VREMENA, I KOCKA SE TAKO, NA KARTI, ZAUSTAVILA NA OHRIDSKOM JEZERU U MAKEDONIJI. ALBANIJA MI JE TOTALNA NEPOZNANICA, A DA PRIČA BUDE LJEPŠA POVRATAK PLANIRAM PREKO NESTABILNOG KOSOVA, A ALTERNATIVNO, OVISNO O FORMI I DOGODOVŠTINAMA, OSTAVLJAM OTVORENE DESTINACIJE SOLUN U GRČKOJ I BLAGOJEVGRAD U BUGARSKOJ. U OPTIMALNOJ VARIJANTI TREBAO BIH PROĆI 3000 KILOMETARA PUTA U 5 DANA

TEKST I FOTO: SINIŠA NOVAK

Dan realizacije pomicao se više puta, radi nepovoljnog vremena u svibnju, te početkom lipnja. Međutim, prognoze u drugom tjednu lipnja predviđale su pozitivno u periodu od 17. do 21. lipnja, pa sam definitivni termin utvrdio tek prethodni četvrtak. U nedjelju, dan prije putovanja, nalazim se sa prijateljem kirurgom i “novopečenim” bajkerom kako bi mu dao par savjeta za njegovo prvo putovanje (dnevne relacije, oprema itd.). Nakon priče od gotovo sat vremena spontano dolazimo do spoznaje da idemo istim putem prvi dan i polovicu drugog dana, i to još u istom terminu. Dogovor pada i vozimo skupa. Malo sam skeptičan kao i 2011. zbog Julia kad smo kretali u Alpe jer je Robert vozač početnik, a i vozi BMW R1200GS koji koncepcijom odskače od Bandita i mog načina vožnje. Na sreću, moja skepsa pokazat će se opet neopravdanom.

Dogovor je da se nalazimo na benzinskoj postaji u Nedelišću u 5:00.

Polako mi već te benzinske prije puta postaju nekakvo praznovjerje i talisman za dobar put. Od Nedelišća preko Sarajeva do Dubrovnika

Stižem na dogovoreno zborno mjesto 15 minuta prije termina kako bi na miru izguštao par cigareta, jer ipak se to ne radi pred doktorom. Točan kao švicarski sat, Robert na “visokom” BMW-u s bočnim koferima stiže u 5:00. Zajedno ispijamo kavu i sugeriram da jutro začinimo preko zatvorene ceste iz Novog Marofa prema Sudovcu. Naime, tamo vozim svako malo jer je to jedina “brdska” cesta u bližoj okolini, a zatvorena je potpuno neopravdano samo radi dva odrona. Bilo kako bilo, nije legalno, ali cestu znam napamet i zbilja nema nikakve opasnosti. Prolazimo taj dio puta pa vozimo preko Bjelovara do Daruvara. U Daruvaru odlučujemo napraviti prvu stanku s jutarnjom kavom, jer vozimo skoro dva sata u komadu. Daruvar se još budi, a mi odmoreni krećemo dalje preko Pakraca i Gradiške do granice Lijepe naše. Stižemo na GP Gradiška i ubrzo smo u BiH... Samo još malo vožnje i stižemo do Banja Luke. Eh da, Robertu sam uza sve ostalo zaboravio napomenuti da će odvoziti valjda najbolju cestu u životu Banja Luka - Jajce. Bez prepotentnosti: odvozio sam sve i svašta od pedesetak Alpskih prijelaza pa do Karpata, međutim svježina uz Vrbas i brza pregledna cesta s bezbroj brzih zavoja još nema premca. Stavimo nadmorsku visinu i pejzaže perivoja ili ti ga “aplenpassova”- sa strane i usudit ću se ipak reći: Ma kakvi Karpati ili Alpe - Bosna ponosna! Oko 11 sati stižemo u Jajce i Robert ne skida osmijeh s lica. Znam što će mi reći i upravo to govori: “Ona cesta...”.

Vrućina u Jajcu nešto nam govori da će nastavak dana biti pakleno vruć. Na nagovor Roberta po prvi puta se penjem na stari grad u Jajcu s motorom. Nažalost do krajnje kotačima dostupne točke nismo došli jer nam je zasmetao jedan Mercedes parkiran usred uskog popločenog puta na ‘pranju’. Već kod pomisli okretanja na takvom nagibu i “rimskim” kockama naježila mi se koža, no na sreću par metara dalje je bio toranj u kojem smo okret izveli dovoljno nonšalantno, bez skidanja noge sa fuzića. Nakon duže stanke i ručka u Jajcu, preko Donjeg Vakufa i Travnika uz dobru gužvu na cesti nešto iza 15 sati konačno ulazimo u Sarajevo odnosno Vogošću. Na samom ulazu u grad točimo pile i pravac prema centru. Parkiramo vozila kod bivše židovske sinagoge uz višekratno elaborirano parkiranje od dvadesetak minuta. Istražili smo sve mogućnosti i opcije: kome smetamo i kome ne, do kada radi veleposlanstvo, čiji je parking, vezali motore, uključili alarme i konačno krenuli u grad. Taman kad smo sve to završili i ušli u uličicu iza sinagoge vidimo motor BiH tablica ležerno parkiran tik do Baščaršije. Samo smo se pogledali uz podsmijehe… O Bože, a mi tamo paradiramo pola sata kao mačka oko vruće kaše.

Nakon šetnje čaršijom Robert guštira referentne ćevape kod Želje, a ja

vjernim putopiscima poklanja par guma

Pogled sa tvrđave u Jajcu Motori usred tvrđave u Jajcu

Motori u Daruvaru u sedam sati, rijetko viđeni prizor Ovako smo parkirali motore usred Sarajeva Sarajevo, Baščaršija popodne

konzumiram samo tekućine budući da sam se (nažalost) ćevapa doslovno prenajeo u petak na službenom ručku. Uh, itekako mi je bilo žao kad je stigla porcija. Ukupno nekih sat vremena uživamo po čaršiji, pozdravljamo Sarajevo i vozimo prema Mostaru. Onako u vožnji razmišljam da li stati u Jablanici (most na Neretvi), ako Robi možda nije bio. Iskustvo mi govori da su ta moja instinktivna razmišljanja uvijek pozitivna pa tako ipak stajemo oko 18 sati u Jablanici i pun pogodak. Robert je oduševljen i potpuno iznenađen, nije ni znao da je taj most ovdje. Na kavi usput dogovaramo da ipak napravimo još jednu pauzu u Mostaru, tek da Robi pogleda stari most. Malo kasnimo radi dugih stajanja, ali predaha od vožnje nikad previše. Stajemo u starom Mostaru, razgledavamo jezgru, hladimo se sladoledom i nastavljamo dalje prema Dalmaciji.

Iako sam planirao testirati put preko Veličana, već je prošlo 20 sati kada smo stigli na raskrsnicu, a sunce je zašlo pa se držimo stare provjerene rute i napadamo prema Metkoviću. Spuštamo se na jadransku magistralu pa preko Neuma vozimo prema Slanom kod Dubrovnika. Zadnji puta taj dan tankamo u Neumu uz kraću stanku. Mrak je već debelo pao. Par minuta poslije 22 sata stižemo u Slano kod Dubrovnika. Roditelji su spremni s večerom, a apartman je spreman. Smještamo osnovne stvari jer samo noćimo, tuširamo se i na večeru. Družimo se do ponoći sa starcima i zadnje što se sjećam je laku noć suputniku i zalijeganje u krevet. Totalni „blackout“, ali nije ni čudo s obzirom da smo tog dana prošli respektabilnih 756 kilometara (naravno, sve običnim cestama), a na putu smo uz brojna stajanja bili 17 sati.

Od Dubrovnika preko Crne Gore i Albanije do Ohrida

Iako smo ustali poslije 6 sati i planirali krenuti ranije, odlazak se uz doručak i priču sa starcima otegao do 8 sati. Pozdravljam se sa starcima na slijedećih par mjeseci i tutnjimo iz Slanog u rano jutro (za tamošnje pojmove). Dvadesetak minuta poslije smo već prošli Dubrovnik, i stojimo sa strane na jednom od vidikovaca kako bi okinuli par fotki, onako, reda radi. Dok ja vadim fotoaparat Robi već dubokoumno razgovara o egzistencijalnim pitanjima sa jednim didom kraj ceste. Nakon razgovora ugodnog preko Grude stižemo do Crnogorske granice i neuobičajeno brzo prelazimo granicu. Da ne bi sve bilo tako glatko, slijedi gužva na cesti prema Kotoru plus vrućina koja već radi svoje. U kompletnoj opremi dovoljno je par minuta lagane vožnje da ste mokri. Tako zakuhani nešto iza 10 sati zastajemo kod crkvica u Perastu gdje mi Robert prenosi priču o nastanku crkvice Gospe od Škrpjela koju nisam ni znao. Otok je umjetni, a nastajao je nasipanjem nekih 250 godina. Peraški su pomorci na tom mjestu u znak zavjeta bacali kamenje i potapali stare jedrenjake. Tako je nakon dugo vremena od toga

Mostar, pogled s mosta prema jugu Dubrovnik, naš biser Jadrana

Mostar

otpada nastao otok. Svetište na otoku podignuto je u znak zahvalnosti Gospi za ozdravljenje jednog od braće koji su na tom mjestu pronašli Gospinu sliku. Već jučer poslije večere preporučio sam Robiju da današnji dan potroši na razgled Lovčena, kanjona Tare, Durmitora i kanjona Pive te da se kasno uvečer vrati kod mojih u Slano. Alternativno sam mu predložio sve nabrojano plus eventualno noćenje gore na Žabljaku, a sutradan preko Sarajeva lagano doma, budući da u petak mora biti u Čakovcu. Okvirni dogovor je da se rastanemo kod Lovčena, no nešto me vuče i odlučujem ipak sa Robertom gore. Penjemo se iznad kotorskog zaljeva. Pejzaži su prekrasni, zaustavljamo se svako malo radi slikanja i pogleda. Oko podneva stižemo na vrh do mauzoleja. Interesantna je, također, priča da je mauzolej na visini od 1.600 metara podignut po želji Petra II Petrovića Njegoša još za njegova života. Uz to rušen je čak dva puta, od strane Turaka i Austrijanaca. Uvijek sam se čudio tim ljudskim tvorevinama (dvorcima, svetištima...) na vrhovima nepristupačnih planina. Svi redom su građeni u negdje u srednjem vijeku, bez tehnike i samo možemo nagađati kako su to gradili. Robert kreće još više do mauzoleja, dok ja čuvam motore i pričam sa bajkerima iz Austrije i Turske. Turčin mi preporučuje do Ohrida cestom od Fushe-Kruje prije Tirane da ne gubim vrijeme u gradu. Tek tada panično registriram da je 13 sati, a da danas imam planirano spavanje na Ohridu. Ajoj! Komentiram stanje s Robertom, pakiramo se i brže bolje spuštamo sa Lovčena prema Cetinju. Putem gledam najkraću rutu prema Albaniji i korigiram rutu u navigaciji. U Cetinju točimo benzin, pijemo posljednje piće i rastajemo se osobno, dok zajedno vozimo do skretanja prema Albaniji. Na skretanju se pozdravljam i skrećem na cestu koja mi izgleda u najmanju ruku rečeno sumnjivo. Brže-bolje vraćam se na cestu prema Podgorici i ubrzo sustižem Roberta. Kod Podgorice se drugi puta rastajemo ulazeći u grad jer ja jurim na jug prema Albaniji, a on se penje sjeverno prema Durmitoru. Dalje slijedi trodnevna solo vožnja.

Već prije Podgorice temperature opet postaju nesnosne i to me prati kroz cijelu Albaniju, negdje do poslije Tirane. Iza 14 sati stižem na albansku granicu, tu se već počnu pojavljivati prvi Mercedesi. E sad, priča se da većina Albanaca vozi Mercedese starije generacije radi kvalitetnog ovjesa, odnosno loših prometnica i rupa po cestama koje mnogi moderni automobili jednostavno ne bi podnijeli ili bi ozbiljno stradali. Vođen stereotipima o lošim prometnicama vozim oprezno. No, sasvim nepotrebno! Ceste (barem one kojima sam vozio) uopće nisu tako loše! Postoje rupe, u Tirani ima nešto lošijeg asfalta, ali ništa lošije nego na periferiji Zagreba. Vozim prema albanskom gradu Skadaru (Shkoder) i u oči mi zapadaju male radnje kraj ceste. Naime ako ste poduzetni Albanac, dovoljna vam je voda i najmanji miniwash iz dućana pa da imate radnju za pranje automobila kraj ceste. Prolazim Skadar i jurim prema Tirani preko Lezhe. Malo radi stereotipova o Albaniji, malo radi limitiranog vremena, u Skadru nisam ni stajao.

Sada već polako vidim da se približavam Istoku, jer se žmigavci na automobilima apsolutno ne koriste. Iako je tako, nisam ušao u ama baš nijednu situaciju naguravanja ili ulaženja u traku unatoč tome što sam znao u gradovima mijenjat po tri trake. Tek pomnim zapažanjem shvatiš da vozači prate što radi vozilo ispred i razumno

Slano. Jeste li ikada u životu vidjeli ovakvu bonacu? Dubrovnik. Siniša kod jednog od brojnih vidikovaca

Opraštamo se od Perasta. Robert sa Lovćenom i Durmitorom u mislima Penjanje na Lovćen, jedan od pogleda vjernim putopiscima poklanja par guma

Penjanje na Lovćen, ovako izgleda cesta

prilagode sebe vožnji. Uključivanje na cestu je druga priča: Nema stajanja ili provjere, vozač se samo uključi sa strane i polako vozi uz rub kolnika. Kada dobije priliku jednostavno se ubaci u promet. Netko instinktivan i nervozan bi ovo nazvao Teksas, međutim uz samo malo razumijevanja druge kulture i logičkog razmišljanja možete se sigurno voziti cijelom Albanijom.

Poslije Lehze gužva postaje sve veća. Ono skretanje kod Fushe-Kruje što mi je Turčin na Lovćenu preporučio izgleda slično kao ono danas u Crnoj gori. Što god slijedilo poslije meni to izgleda kao lokalna cesta, i na navigaciji se prikazuje slično. Kao što mi Turčin reče, ne bi volio zapeti na tim prostorima kada padne mrak, tako da ipak idem onom rutom koju sam provjerio. Zabijam se tako bez izbora u Tiranu, gužva je nesnosna. Putem susrećem neobično mnogo automobila sa britanskim tablicama. Provjerio sam sa lokalcima o čemu se radi, a oni mi tvrde da su to turisti. Doslovno čudno, ali vjerovat ćemo im. Onako osobno mislim da nešto smrdi u toj priči. Promet u Tirani je gust, no motorom se da lijepo prolaziti samo treba pripaziti na povremene rupe doslovno veličine kotača. Prašinu neću ni spominjat jer se bližimo istoku. Na izlasku iz Tirane cesta se otvara, i slijedi prekrasna trasa ceste prema Elbasanu. Nekih 40-tak kilometara dobre ceste, čista uživancija. Jedina je razlika što cesta nema uobičajene zaštitne ogra-

Treba biti oprezan radi vozila iz suprotnog smjera Lovćen. Siniša na snijegu usred lipnja

de kod provalija tako da se na neki način (konzervativno) može ocijeniti opasnom. Nešto prije 19 sati tankiram na Elbasanu i penjem se uzbrdo prema Ohridu. Sunce polagano zalazi i pejzaži postaju sve ljepši. Nažalost, ja žurim da me ne uhvati mrak pa nisam slikao te predivne slike zalazećeg sunca među brdima. Eh vidi ironije - ulazim u zemlju vječnog sunca. Približavam se graničnom prijelazu, a prije same granice moram stati i diviti se. S lijeve strane kao na dlanu pruža se pogled daleko u Albaniju, a pet minuta vožnje dalje sa desne strane na Makedoniju i Ohridsko jezero. Pogled ne seže toliko daleko koliko bi mogao i koliko bi ja htio jer od silne vrućine i isparavanja u zraku je puno vlage. Unatoč tome prizor je prekrasan. Granični policajac je oduševljen mojom pričom sa puta, no nažalost nemam vremena za više priče. Ulazim u Makedoniju, sunce je već zašlo i žurim prema Strugi i Ohridu kako me ne bi uhvatio mrak. Oko 21 sat stižem u Ohrid, palim navigaciju i krećem prema prvom od tri pronađena i preporučena hotela. Ne vozim ni pet minuta onako sporo jer se navigiram dok periferno ne vidim skuter koji se vrti oko mene. Dižem vizir da čujem što ga muči, a tip me pita: Tražiš hotel? Ja: Da! On: Ajde sa mnom. Vozimo par minuta, i stajemo ispred vile Dislievski u centru grada, 50 metara od jezera. Čini mi se solidno, a traži 30 eura s doručkom. Razgled sobe, prirodno hlađenje umjesto klime, rukovanje i smještanje u sobu. Malo šećem Ohridom uvečer, grad je pun ljudi i života. I još jedna anegdota: u jednoj trgovini mijenjam 5 eura kako bi kupio namirnice i tekućine za sutrašnje probijanje u Grčku i dobivam otprilike 300 denara. Svom silom se trudim potrošiti 300 denara. Na kasi uz brdo artikala trgovac izbroji 150, pa kupujem silne gluposti, poput čokolada koje nažalost sutradan na vrućini bacam u tekućem stanju. Da, dobro zapažate, zemlja je izuzetno jeftina za naše pojmove. Kako je kasno, a vrućina na putu je uzela danak, ubrzo se umoran vraćam u apartman. Domaćini su izuzetno susretljivi i društveni, pa tako (uz zbilja kasno serviranu kavu) dosta i zahvaljujući zajedničkim stavovima s g. Dislievskim pričam do kasno u noć. Makedonci su općenito srdačni, a u raspadu cijele bivše države nisu imali konflikata. Imaju samo sitne probleme sa Albancima radi teritorija i Grcima radi imena. U razgovoru smo tako sastavljali današnju nogometnu i košarkašku reprezentaciju Jugoslavije, pričali o problemima globalizacije, Facebook sindromu, gubitku privatnosti putem IT i pametnih telefona, nedisciplini kod mladih naraštaja, turizmu u obje zemlje itd... Interesantno je znati da je u tom trenutku na Ohridu bilo oko 3.000 Nizozemaca. Makedonci su zaista napravili dobar posao sa Ohridom. Već je prošla ponoć, a sutra me čeka Solun, Blagojevgrad i povratak u Skopje, tako da se rastajemo i padam u krevet. Tog dana prošao sam 521 km, iz Hrvatske preko Crne Gore i Albanije u Makedoniju. Mala kilometraža jel’? Ali sam bio u četiri države!

Od Ohrida do Soluna, pa natrag u Skopje

Budim se oko 7 sati, dižem se i neplanirano uživam u svježem zraku i čarima Ohrida i jezera. Očekivao sam da ću u turističkom mjestu u to vrijeme šetati sam, ali dosta ljudi koristi svježinu za jutarnju šetnjom rivom. Uživanje, razgledavanje i odmaranje se tako razvuklo do skoro 9 sati. Vraćam se u vilu Dislievski na doručak, sjedam na motor i krećem prema Bitoli. Zemlja vječnog sunca već je obasjana, a vrućina se već u 9 sati zabila na prometnice. Dolazim pred Bitolu i stajem na tankiranju tik prije Grčke granice. Točim na pumpi i sjedam na kavu gdje mi se odmah pridružuje dvoje 50-godišnjaka i opet počinje priča. Jedan od njih je još uvijek okorjeli Dinamovac pa pronalazimo dodirnu točku te pričamo skoro sat vremena. Preporučaju mi da odem vidim Nacionalni park Pelister i tzv. pelisterske oči, dva jezera, na oko 2.200 m. Ispred terase pruža se predloženo i najjužnija planina koja ima alpske karakteristike. Nisam ni znao. Malo dalje iza njih je jezero Prespa. Odlažem posjet za drugi put i krećem prema prvom najbližem gradu u Grčkoj, Florini. Tek što sam pro-

Tvrđava na Lovćenu Pogled s tvrđave na Lovćenu

Ulaz u Albaniju i karakteristična vozila Po prvi puta u Albaniji

šao granicu cesta se otvara i ljudi voze relativno brzo. I nije mi dugo trebalo. Oko podneva nakon nekih pola sata vožnje stižem u Florinu, a nisam oduševljen. Zar je to Grčka? Grad, gradić nema ništa ekstra za ponuditi ili pokazati osim to što se geografski nalazi u Grčkoj. Pogledavam na GPS i sat. Važem: okrznuti na ovaj način Grčku i Bugarsku ili krenuti prema Solunu i ostaviti Bugarsku za slijedeći izlet? Prema onome što sam vidio u Florini, odlučujem se na varijantu dva i krećem prema Solunu jer ovako ću biti u obje zemlje, a neću vidjeti baš ništa vrijedno priče.

Tek što sam krenuo, od nesnosne vrućine otkopčavam nekih 3 cm jakne kako bi dobio dodatno cirkuliranje zraka. Iako sam u punoj opremi (i to dobroj) vrućina radi svoje. Međutim, nakon nekih desetak minuta vožnje na trbušnom mišiću sa desne strane osjetim peckanje. Mislim si grč radi trodnevnih vibracija, i tek što sam završio sa mišlju evo drugog. Zbrajam dva i dva, brzopleto kočim i stajem sa strane, otvaram jaknu i van izleti osa. Eh, to ti je sreća. Od svih otvora na opremi između potkape i rukavica, ona se zavukla kroz 3 cm otvorenog cifa tik ispod kacige. Srećom nisam osjetljiv ili alergičan pa se nisam rasuo po cesti. Oblačim se i vozim dalje, a u mislima mi oni ćelavi likovi bez kacige, s naočalama i japankama...

Cesta prema Solunu preko Edesse i Giannitse iznimno je brza te u jako dobrom stanju tako da za sat i pol stižem u Solun. Grad je predivan, prepun turista i sadržaja. Stajem u predgrađu kako bi osjetio kako tu žive ljudi. Unatoč nezaposlenosti i stanju u državi ljudi su sretni i brinu svoje brige. Nema tu one užurbanosti i stresa kao kod nas ili na zapadu, nego ležerno i rekli bi naši na jugu - “pomalo”. Spuštam se do same obale Egejskog mora i sjedam na kavu. U gradu prži blizu 40°C, pa sa osmjehom prihvaćam gestu konobarice, koja mi prije posluživanja donosi kriglu leda i litru vode. Poslije zapažam da to nosi za svaki stol (razočarano, mislio sam da je samo meni dala, ha-ha). Sad jel’ to samo u tom kafiću ili ne - jako dobra gesta. Sat i pol se zadržavam u Solunu uz Egejsko more i guštam, međutim već je prošlo 15 sati i vrijeme je za pokret budući da danas spavam u Skopju. Ostavljam Egejsko more iza sebe i brzo se izvlačim iz vrućeg grotla grada. Krećem lokalnim cestama preko Evroposa do Gevgenije i za nekih 60-tak kilometara gubim gotovo sat i pol. Kod Evroposa na benzinskoj pumpi sasvim slučajno srećem nekog nesretnog Srbina. Naime, čovjek je dao zadnje novce i krenuo u Solun da radi dogovoreni posao, međutim poslodavac je u međuvremenu zaposlio Bugara koji se ponudio da radi za manje love. Tuga u očima i vraćanje kući slovenskim kamionom koji vozi zemljak, jedna od onih tužnih priča koje život piše. Dakle ovim ritmom neću stići do Bugarske, a boga mi ni do Skopja. Iako teškom mukom, definitivno križam vožnju uz granicu bugarskim gorjima, Blagoevgrad, a plus tome, unatoč mojim principima i netoleranciji autoceste na motoru, ipak prinudno, nažalost, ulazim na autocestu prema Velešu. Stajem kod Stubi. Interesantna priča. Grad je procvat imao od 3. stoljeća prije Krista pa tamo negdje do 6. stoljeća. Svjedočio je bitkama Rimljana i Perzeja, Hunskim pohodima Atile, Barbarskim provalama, invazijama Avara i Slavena te bizantskog cara Bazilija II, pa vladarima poput cara Augusta, cara Teodozija, Teodora Velikog… Uglavnom impresivna povijest i sasvim očito gledajući povijest razaranja - kriva geografska lokacija za grad. Oko 18 sati stižem u grad Veleš, punim rezervoar i razgledavam grad u društvu nekog čovjeka koji je imao trgovinu još za vrijeme Jugoslavije. Radio je sa širokom lepezom poznatih brendova iz bivše države, puno je putovao pa tako i u Hrvatsku. Začudo, sjeća se detalja poput gradova i cesta, ali je i šokiran koliko je sve promijenjeno i modernizirano prema mojim pričama.

Trudim se svim preostalim snagama iz Veleša pronaći put prema Skopju običnom cestom, a svi me svom silom šalju na autoput, čak i navigacija. Tvrdoglav kakav jesam, pokušavam nekoliko kilometara i cesta je zaista loša. Da ne bi bilo samo to, negdje sam promašio skretanje te se ubrzo nalazim u čudnom okruženju. No, u svakoj anegdoti i nešto dobro. Pronašao sam interesantnu branu na jezeru Mladost kod Veleša. Uvečer kada sam analizirao gdje sam se pogubio, shvatio sam da sam se okrenuo samo 500 m od ulaska na planiranu i puno bolju lokalnu cestu prema Skopju. No da završim priču; izgubio sam skoro sat vremena na provjeravanje ruta, cesta, slikanja i opet se vraćam na nesretni autoput putem kojeg uz negodovanje za sat vremena stižem u Skopje. Ukupno nekih 150 km vožnje autoputom, ali grozno nešto. Zbilja ne znam kako netko može voziti cijeli dan po 500 do 1000 ultra-super-duper-ekstra dosadnih kilometara na autoputu. Mene to ubija, pa za takve stvari imam auto. U Skopju odmah krećem tražiti hotele koje sam pronašao u pripremama puta. GPS me vodi i ubrzo stižem na cilj. Cilj i nije nekakav jer hotela nema. Još malo vožnje do drugog odredišta, ali nema ni drugog hotela! Ili me navigacija vozi u krivu ulicu. Tako odlučujem ići sigurnim putem i sumnje otkloniti sa taksistima. Jedan taksista nešto gunđa, drugi zove starijeg kolegu koji kao iz topa puca da je taj hotel ulicu poslije. Ne znam je li stvar u navigaciji ili su mijenjali ulice po Skoplju, ali nešto tu ne štima. I kada bi tu bio kraj; teško pronađeni hotel je pun. Više mi se zaista ne luta po gradu i treba mi pod hitno tuš. Tražim preporuku noćišta od recepcionerke i izravnu provjeru da li

Karakterističan izgled naselja u Albaniji

Prekrasan pogled na Albaniju, na usponu prema granici Ohrid. Pogled na stari grad vjernim putopiscima poklanja par guma

Elbasan. Opet jedan od tipičnih izgleda naselja Željeznički most između Elbasana i Makedonske granice Evo me na makedonskoj granici

ima mjesta. Traženo, učinjeno, dobiveno i smještam se u Hotel VIP nedaleko od “nađenih” preporučenih hotela i samog centra. Hotel nije loš, a nije ni odličan, onako zlatna sredina. Ima sve što meni u tom trenutku treba: klima, tuš, WC, i možda TV.

Brzo tuširanje i izlazim u grad. Odmah primjećujem da je desna strana grada muslimanska, a lijeva je novo Skopje. Kao i uvijek kada putujem, u gradu se nešto održava. Ovaj puta Skopsko Leto. Ne samo to, već je centar grada sasvim obnovljen i to tako da ga ni sami stanovnici grada ne prepoznaju (prema njihovim riječima). Malo kičasto, ali jako efektno u bojama su osvijetljeni kipovi, statue, nova fontana i važnije zgrade oko “starog” mosta. Evo da nekako dočaram cijene u samom centru grada, recimo hamburger stoji 60 denara (zaokruženo 2 eura). Kao što sam prije spomenuo, zemlja je povoljna. Interesantan kadar vidim tek na povratku u hotel, a nisam ga zamijetio u dolasku. Naime, kod samog starog mosta rušena je stambena zgrada koja je još uvijek otvorena sa strane. Vide se tako nečiji bivši stanovi, sobe, kupaonice. Deložacija iz ognjišta radi ljepote grada, nuspojava dragog nam neokapitalizma. Sadržaja po gradu ne fali, od uličnih performera do „fensi“ restorana. Svugdje malo zastaneš i gurneš nos, tako da se vraćam u hotel dosta kasno. Još nešto što nisam spomenuo; klasično istočnjački, skoro svaka ulica (i na periferiji) ima svoju lokalnu trgovinu koja radi do kasno u noć. Naravno, u njoj možete kupiti skoro sve, od igle do lokomotive. Čak i da ništa ne kupuješ, možeš lijepo popričati bio susjed ili totalni stranac. Ispred hotela vodim poduži razgovor sa recepcionerom, usput jedući neke jugonostalgične slastice iz jedne od spomenutih trgovina (e da, ili to više ništa ne valja ili smo navikli na bolje jer nam je tada bilo sve dobro). Polako shvaćam da su Makedonci izuzetno topli ljudi, ili da vole Hrvate. Možda i oboje navedeno. Preko Šarplanine na i Crne Gore do Sarajeva

Treći dan sam po velikoj vrućini napravio 550 km, iz Makedonije sam odvozio u Grčku do Soluna i Egejskog mora, pa 5 sati sna opet brzo prolazi. Budim se u 6 sati, zvoni mi alarm na mobitelu petnaestak minuta poslije kada su stvari već bile spremne na motoru. Grad spava, a prvu jutarnju kavu na terasi pijem sa djevojkom koja sprema doručak i (naravno opet) moram pričati kompletnu priču. Najviše je se dojmila priča o osi iz Grčke, i to joj je bilo jako smiješno (meni tada nije). Tek što sam zajahao velikog Bandita i planirao krenuti, dolazi do mene i kaže “Sretno i pazi na ose!”.

Iz Skopja tako krećem oko 8 sati, a do Kosovske granice mi je trebalo tek nekih pola sata i to uz tankiranje u Skopju. Na granici sve prolazi super, jedino me policajac moli da kupim osiguranje jer zelena karta na Kosovu još uvijek ne važi. To nije bio nekakav problem jer sam motor mogao slobodno ostaviti na samom graničnom prijelazu, po prvi puta u životu. Kupujem policu za 15-tak eura i krećem prema Prizrenu. Cesta se penje i temperatura postaje sve ugodnija budući da sunce (opet) već pošteno grije. Šarplanina. Opet se pružaju pejzaži ljepši od puno razvikanijih europskih cesta bez masovnog turizma i uvijek u takvom trenutku me prođe misao: Pa zar smo “mi Balkanci” toliko nepoduzetni ili lijeni da ne možemo prodati takav turizam, nego nam Austrijanci trebaju prodavati Villacher alpenstrasse? Pa, oprostite, jest lijepo na Dobratschu, ali pogledajmo malo oko sebe.

Ohrid. Pogled na jezero, magla se još nazire Ohrid. Pogled na stari grad

Grad Ohrid

Nakon Šarplanine, spuštam se prema Prizrenu gdje samo kratko stajem radi tankiranja i vozim prema Đakovici i Peći. Peć me iznenadio veličinom grada i gužvom u prometu. Za Kosovo vrijede ista pravila kao i Albaniju. Prema tome, oprezno u gradu radi uključivanja na cestu. Izvlačim se iz gužve grada i penjem prema nacionalnom parku “Prokletije” u smjeru Crne gore - Rožaje. Prema samom vrhu, neću tvrditi 100% - ali na nekoliko vidikovaca imam dojam da vidim cijelo Kosovo, a dijelom možda i malo Srbije. Na samom vrhu prolazim Kosovski granični prijelaz. Vozim neuobičajeno dugo jer je razmak između prijelaza popriličan i stižem na Crnogorsku granicu, gdje radim kratku pauzu. Pričam opet s policajcima i špediterima uz cigaretu, kad ono policajac s kojim sam maločas lijepo ćaskao kao grom iz vedra neba zagrmi: “Zadržavanje na graničnom prijelazu je zabranjeno, a pušenje na javnom mjestu u Crnoj Gori kažnjivo!”. Izusti to i ode negdje. Pogledavam se s ostalim ljudima, a ovi mi u nevjerici i čudu kažu kao neka ga pustim da zna bit takav i da se samo zeza. Ton i grimasa kojom je to rekao u stilu “Nitko ne sme da vas bije!” tjeraju me podsvjesno da kupim prnje i preventivno brišem s prijelaza. Nemam predrasude niti razmišljam na taj način, ali tko zna njegova etnička stajališta i na kojim je bojištima čovjek bio prije nego je stigao na ovaj granični prijelaz.

Spuštam se s planine i preko Berane krećem prema Bijelom polju. Cesta je brza i ubrzo stižem na raskrsnicu dvije ceste. Jedna vodi prema Srbiji, a druga prema Pljevlji. Kako mi je cilj Sarajevo i želim ovaj puta zaobići Srbiju jer imam svježe Kosovske pečate u putovnici, krećem prema Pljevlji. Već je prošlo podne, a i prije toga valja uz tankiranje popiti kavu. Nebo se mrači, a sa vrhova okolnih brda i planina sijevaju munje. Lokalci mi kažu da neće biti kiše. Začudo i suprotno mojim procjenama tako i bi. Kladio bih se bez oklijevanja da će lijevati kao iz kabla, ali zato uvijek u čudnim i planinskim krajevima računam na pouzdanost i iskustvo domaćina. Na benzinskoj pumpi djelatnik po treći puta nervozno i bezuspješno pokušava naplatiti račun sa Maestro karticom, pa vadim eure i na njegovu izuzetnu radost rješavam to ekspresno. Nakon rješavanja peripetija sa karticama, kave i malo duže pauze, nastavljam put prema Pljevlji. Cesta postaje sve bolja, krajolik sve više kao iz bajke i primjećujem dosta etno kuća, a kasnije i etno sela. Cesta se pretvara u nedavno asfaltiranu pistu, pregledna i brza. Nakon pola sata sve brže ceste i eksponencijalnog rasta adrenalina, razočaranje. Cesta se poslije jednog sela sužava i pretvara u sve samo ne asfalt. Zaustavljam doslovno tri čobana koji mi tvrde da je cesta i dalje loša i puna rupa, ali bolja od ovog tu. Ajde, rekoh, proći ću nekako jer vremenski se nikako ne mogu vratiti. Nakon par minuta nailazim na tablu gdje stoji službena oznaka o rekonstrukciji ceste Pljevlja - Čajniče sa datumom završetka u lipnju. Super, nekome će se pista nastaviti, međutim nisam danas ja te sreće. Ubrzo asfalta potpuno nestaje, a veliki Bandit hrva se sa pijeskom i šoderom u serpentinama neodoljivo podsjećajući na one scene pustinje iz Long way down serijala. Gubim dobrih sat vremena radi borbe sa pijeskom, bagerima i kamionima nasred puta i usred ničega... Nekako se dovlačim na cestu, doduše jadnu, ali barem djelomično asfaltiranu. Ako sam i do sada naučio izbjegavati rupe, trening do Čajniča učinio me spremnim za svjetsko prvenstvo u toj disciplini. Cesta je kao raketirana,

Bitola. Građevina koja mi je privukla pozornost Solun. U prometu prema centru

Solun. Jedan od prekrasnih trgova diljem grada vjernim putopiscima poklanja par guma

Stubi, gradić sa burnom poviješću i povezanost sa velikim ličnostima

Solun, na ulasku prema centru grada

prepuna rupetina dubine do tridesetak centimetara. Penjem se na planinu i opet onaj divni osjećaj netaknute prirode. Nedugo nakon uspona nailazim na zgodnu vikendicu usred ničega i pomislih kako je tu lijepo boraviti. Međutim, u jednoj kratkoj pauzi stajem usred šume. Kako putujem sam, sa okretanjem ključa i stišavanjem jeke ispuha nastao je potpuni muk. Kao da ste stavili čepiće u uši. U krugu od nekoliko kilometara nikoga, a u daljini se čuje jeka krikova iz šume, ali ne mogu razaznati ni riječi. Po komunikaciji iz nekoliko smjerova, pretpostavio sam da ljudi nešto traže ili ubiru. Moram priznat bez zadrške, sablasan osjećaj. Puštam maštu, dovršavam cigaretu i krećem prema granici sa BiH. Izlazim iz Crne Gore i opet neobično dugo vozim do ulaska u BiH. Kako mi ponestaje vremena, pitam, a “drug” policajac mi tvrdi da ima samo tridesetak minuta do Goražda, ali neka pripazim da je cesta prepuna krivina. Mrmljam u sebi - odlično druže! Asfalt je već od izlaska iz Crne Gore postao bolji i prema Goraždu se situacija sa stanjem ceste normalizira. Cesta je odlična, nije pregledna, ali je dosta brza tako da za dvadesetak minuta sjedim u centru Goražda na kavi.

Uz ogradu na terasi kafića počinje me gnjaviti nekakvi lokalni (pretpostavljam prema reakcijama ljudi i osoblja) klošar/humorista. Nakon nekoliko minuta razgovora, osoblje kafića ga tjera, međutim lik se naljutio. Mijenja raspoloženje i počinje pričati o ratu i što mu je on donio. Režem trenutno komunikaciju s njime u stilu ignoriranja, obzirom u kojem sam kantonu i da sam pričao s veteranom. Možda pretjerano, ali takvi šaljivi tipovi su često varljive naravi uz čudne okidače bijesa pa opreza nikad dosta. Danas baš nemam sreće sa sugovornicima, prvo policajac na ulazu u Crnu Goru, a sad još i ovaj lik. Još malo sjedim na kavi jer počinjem osjećati lagani umor u suton četvrtog dana puta, pa napokon nastavljam put od sat vremena prema krajnjem današnjem odredištu Sarajevu. Cestu Goražde - Sarajevo sam odvozio po prvi puta, i moram reći da je dobra. Ima nekoliko ravnih i dosadnih dionica, ali općenito vrijedi je vidjeti. Da se odvoziti dosta visokim ritmom.

U Sarajevo stižem uvečer nešto iza 20 sati, točno pred Fočin han. Vidim da je prenoćište sve popularnije jer je u pasažu 6-7 čeških motora. Smještam stvari i brzinski čistim opremu od borbe sa pijeskom u planinama. Podatak da nosim crnu opremu, a ona je sad boje pijeska dovoljno govori. Poslije drugog tuširanja spuštam se u grad i nadoknađujem propušteno s Robertom prvoga dana kod Želje. Ista lokacija, isto osoblje. Žena me čudno gleda, kužim da me ne može smjestiti, pa njoj objašnjavam da sam u civilu. Smiješi se i donosi veliku porciju ćevapa sa pola kile kajmaka i luka. Ne pretjerujem, i sve mažem. Tog dana je pod kotačima ostalo 550 kilometara, pa nakon malo šetnje po čaršiji, uz slobodan radijus kretanja od 2 metra (zbog luka), padam u krevet.

Od Sarajeva preko Jajca i Bjelovara kući

Dižem se još ranije nego cijelog puta iz jednog jedinog razloga; spremam stvari i krećem uživati na jutarnjoj “kahvi” prije 7 sati na čaršiji. Lagana kava, svjež zrak, sarajevske novine i sat prolazi kao minuta. Već je 8 sati tako da se vraćam u Fočin han, izvodim velikog prljavog Bandita na ulicu, podmirujem štetu i krećem iz grada. Bandit još nema ni tri godine, a već je nakupio 30.000 km kod Vogošće. Razmišljao sam o servisu u Sarajevu jučer, ali sam ipak

Solun, u blizini Egejskog mora Veleš. Grad na rijeci Vardar

Skopje. Tvrđava Skopje. Muzej borbe za neovisnost

Skopje. Sasvim nova fontana u centru prije mosta Skopje. Odlični svjetlosni efekti Skopje, nacionalni arheološki muzej

odlučio da će u Mariboru to ipak puno bolje odraditi (iako ću napraviti 500 km preko termina za servis). Izvlačim se iz grada i krećem poznatim pravcem preko Travnika prema Jajcu. Već u Travniku me čeka prva prepreka. Cesta do Jajca nažalost je zatvorena radi obnove mosta poslije Travnika. Ništa, idem opet poznatom rutom prema Novom Travniku i Bugojnu. Da budem iskren, nisam tu rutu odvozio par godina i iznenadio sam se. Na novo miriše potpuno friški asfalt, a proširene trake na usponu daju mi vjetar u leđa. Prelijećem kolone i evo me prije 11 sati u Jajcu. Ulazim u grad preko drvenog pješačkog mosta, tražim kafić u hladovini i spazim par motora... Parkiram uz njih i tek tada zapažam poznate registarske tablice: tri čakovečke i jedna varaždinska. Ekipa je usidrena na terasi kafića od jutra. Već jučer su stigli u Jajce i prespavali, a tek danas idu do Mostara. Malo mi teško pada reći iz kojeg dijela kontinenta sam dotutnjao, kompletnu rutu i tajming, ali ajde budimo realni i iskreni. Sjedimo sat vremena, kad ono dečki ipak kreću jer sjede od jutra. Polazak odgađa neka gospon dama (gay) u roza haljini. Uz početnih par izmijenjenih riječi, kreće malo žešća zajebancija, tako da smo se svi skupa sa publikom iz kafića i slučajnim prolaznicima koji su se skupili dobro nasmijali. OK nije fer, ali što možemo kad je ispalo smiješno, a ni njemu/njoj nije smetalo. Još malo uživam uz svježinu i vlagu koja dopire iz rijeke Plive jer znam što me čeka poslije Vrbasa. Da, da, već poslije Banja Luke slijedi onaj ‘domaći’ ravničarski pakao i sparina.

Krećem iz Jajca i jedan jedini je razlog radi kojeg sam odustao od zaokruživanja rute preko Tuzle, Vukovara i Osijeka: Opet ta sada već moja opsesija, cesta Jajce - Banja Luka. I da se ne ponavljam, svašta sam prošao ali ovo je vrhunska kreacija prirode (kanjon Vrbasa) i ljudske inženjerije (predivna, brza i pregledna trasa). Iako je užasno vruće, u kanjonu kao da je netko uključio klimu. Ponavljam: Najljepša cesta svijeta. Kratko stajem uz stazu za svjetsko prvenstvo u raftingu. Onako u transu, u treptaj oka dolazim do Banja Luke, a tamo u gradu grotlo pakla. Malo je reći da je bilo 40° C. Stajem na tankiranju i Bogu hvala, na benzinskoj se smije pušiti. Unutra! Na klimi! Pravim dobru pauzu i pravac Hrvatska, pa preko Okućana jurim do Bjelovara. Treba priznati i sebi i drugima, u Bjelovaru već počinjem osjećati umor zahvaljujući broju prevaljenih kilometara u kratko vrijeme i iscrpljenosti od previsoke temperature. Svaka pauza poslije Bjelovara postaje mi sve duža. Nažalost, prijatelj koji radi u Bjelovaru nije u gradu, tako da kavu ispijam sam. Ali kao utjehu, dao mi je preporuku putem telefona da pokušam odvoziti do Koprivnice putem Zrinskog Topolovca. Malo sam sumnjičav jer ne vozi motor, ali pokušat ću. Spuštam se iz Bjelovara u smjeru Zagreba i onda skrećem prema Zrinskom Topolovcu. Cesta je ispočetka tako-tako, brza i nepregledna. Međutim, nakon nekoliko kilometara, cesta se otvara, raslinje spušta i može krenuti jurnjava. Vraćao sam se kasno uvečer, ali pretpostavljam po tragovima na asfaltu da cesta vrvi traktorima po danu. Sve u svemu, jako brza i dobra cesta, pogotovo za motor. Hvala i bravo Tomislave! Bjelovar - Koprivnica u nekih 20 minuta prave sport-touring vožnje. U Koprivnici zadnji puta na putovanju punim rezervoar i planiram posjetiti moto susret na Šoderici, međutim pošto se spušta mrak i ne vidim previše motora u zadnji trenutak odlučujem pravac doma ženi i sinu. Nakon 2.900

Na Šarplanini. Predivni pejzaži i osvježavajuća temperatura Impresivni pogled s jednog od brda vjernim putopiscima poklanja par guma

Izlazim iz Makedonije. Granični prijelaz i ulaz u Kosovo Rekonstrukcija dijela ceste Pljevlja - Čajnići 30.000 km, negdje poslije Vogošće

km puta i sve skupa nekoliko motorista na putu, kako li je lijepo pozdravljati kolege koji jure ususret (valjda na moto susret) svakih par minuta. Male stvari, a vesele čovjeka.

Onako prašnjav, prljav i iscrpljen on vrućine na putu, stižem na kućni prag oko 21 sat. U dvorištu oduševljenje, prvorođeni Evan i supruga su jedva dočekali. Još malo pa dvogodišnji Evan diže ruke i moram odvoziti počasni krug po dvorištu. “Tata gaša jako” i malena ručica koja tjera motor u par blokada, neprocjenjivo. Osmjeh od uha do uha. Napokon gasim pilu nakon pakleno vrućih i napornih 500 km. Uz kasniji razgovor, shvaćam da ni doma cijeli tjedan nije bilo bolje, preko 30° C noću.

Ukupno na cijelom putu prošao sam u pet dana nešto malo manje od tri tisuće kilometara. Guzica je vidjela Albaniju, Kosovo i Grčku, te dva puta Makedoniju. Putovanje bih preporučio svima koji žele upoznati nešto drugačije, laganu preobrazbu zapadnjačke kulture u istočnjačku. Moram reći da sam nakon prošlogodišnje vožnje Rumunjskom do Konstante tek sada u nedoumici koji put odabrati kod slijedećeg putovanja u te krajeve (prvo do Istanbula). Sjevernu rutu krase Karpati i Crno more, ako ne kratimo put previše kroz Bugarsku, a južna draži poput Albanije, Ohrida i Egejskog mora. Moram napomenuti da je ovom posljednjom rutom čak i više zanimljivo voziti, jer tko je vozio poslije Bukurešta odnosno Sofije istočnije dobro zna kako te trase znaju biti ‘dosadne’. Kada malo bolje razmislim, možda je od Soluna uz Egejsko more do Istanbula puno interesantniji put. No, pitajte me danas i neću znati odgovoriti kojim putem bi išao. Slatke brige. Do slijedeće avanture, puno sretnih kilometara! n

Jajce. Međimurci koje sam sreo putovali su prema Mostaru, a stigli su u Jajce