MotoGP

Možda i nema ništa iznenađujuće u tome da je Marquez na kraju obranio naslov, no ipak se morao boriti skoro do posljednjeg daha. Pobjedama u kišnom Japanu i isto takvoj Maleziji, Doviziso je s Ducatijem pružao žestoki otpor dok nije junački pao, i to doslovno, tek u posljednjim krugovima posljednje utrke. Bila je to krasna završnica odlične sezone, a nova je, zapravo, već počela

PIŠE: TOMISLAV BEŠENIĆ

DO POSLJEDNJEG DAHA

Zarco se u Valenciji majstorski izvukao, no što onda reći za trik koji je tek nešto kasnije izveo Marquez. Nije mu trebala pobjeda, nije smio samo pasti, no Marquez je svejedno riskirao pad za pobjedu. I čudesno se izvukao kad je već ležao na asfaltu

DO POSLJEDNJEG DAHA

Uredu, možda je sve završilo upravo onako kako se i očekivalo, a i ona kontraverzna završnica iz 2015. godine je pobudila daleko više globalnog zanimanja. Ali s čisto sportskog gledišta, a ono bi valjda trebalo biti najvažnije, ovo je bila najzanimljivija i najprevrtljivija godina u svježem sjećanju. Zapravo, bila je to sezona u kojoj se ne možemo sjetiti nijedne neuzbudljive utrke i to ne zato jer je bila toliko dosadna da smo je već zaboravili, nego jer je nije ni bilo. Istovremeno, bilo je tu pregršt doista odličnih utrka i barem prstohvat onih koje treba utisnuti u dugo sjećanje.

Ove posljednje četiri utrke, tri uzastopne pacifičke i završna u Valenciji, samo potvrđuju našu tezu. Finale sezone je započelo s kišnim Motegijem, u kojem vrijedi zapamtiti barem posljednji krug. Tu je Marquez prvo umalo pao, izgubio vodstvo, pa se u zadnjem zavoju, slično kao u Austriji, odlučio provući ispod pazuha Doviziosu. Baš kao i u Austriji, rizik mu se nije isplatio, ali nije ništa izgubio.

Uslijedio je Phillip Island, staza na kojoj nerijetko gledamo najbolje utrke u sezoni, no ovo je bila vjerojatno najbolja u čitavom desetljeću, ako ne i duže. I opet, bilo je odlično i prije dvije godine kad su se Marquez, Lorenzo, Iannone i Rossi međusobno pretjecali čak 52 puta. No, ovaj puta je u vodećoj grupi bilo sedmero vozača koji su u 27 krugova čak 73 puta izmijenili pozicije. I to nimalo prijateljski, nego s toliko međusobnog udaranja da je pravo čudo što nitko nije pao. Zato nije pretjerano čudo da je pobijedio Marquez. Dovizioso

VOZAČI 1. M. Marquez Honda 298 2. A. Dovizioso Ducati 261 3. M. Vinales Yamaha 230 4. D. Pedrosa Honda 210 5. V. Rossi Yamaha 208 6. J. Zarco Yamaha 174 7. J. Lorenzo Ducati 137 8. D. Petrucci Ducati 124 9. C. Crutchlow Honda 112 10. J. Folger Yamaha 84 11. J. Miller Honda 82 12. A. Bautista Ducati 75 13. A. Iannone Suzuki 70 14. S. Redding Ducati 84 15. A. Esparagaro Aprilia 62 KONSTRUKTORI 1. Honda 357 2. Yamaha 321 3. Ducati 310

MOTOGP KONAČNI POREDAK

4. Suzuki 100

5. KTM 69

6. Aprilia 64

Mapping 8 će ući u povijest kao najgore šifrirana i najviše ignorirana poruka. Lorenzo se ni u Maleziji ni u Valenciji nije obazirao na timske odredbe, pravdajući se da nije smetao Doviziosu, nego ga je „šlepao“

je istovremeno završio kao tek 13. i činilo se da je pitanje prvaka već tu riješeno.

No, Doviziosu je zasjalo sunce onog trenutka kad je počela padati kiša uoči utrke u Maleziji. Njegov timski kolega Lorenzo mu nije nimalo olakšao posao, ignorirajući loše šifriranu poruku iz boksa da prebaci na mapu 8, koja ne postoji. Nadohvat prve pobjede s Ducatijem, Lorenzo je grčevito želio zadržati vodstvo i usprkos evidentnim momčadskim naredba nije puštao Doviziosa ispred sebe tako dugo dok umalo nije pao. Kasnije će istu stvar ponoviti u Valenciji, i opet tvrditi da je samo želio povući Doviziosa za sobom. Pravu istinu vjerojatno nikad nećemo doznati, a zapravo više nije ni važno da li je Lorenzo, koji je plaćen otprilike deseterostruko bolje od Doviziosa, ignorirao raniji dogovor iz boksa. MotoGP je ionako samo manjim dijelom timski sport. Recimo, svi se sjećaju da je Stoner bio prvak 2007. godine, ali vjerojatno ni oni koju su je osvojili ne znaju kome je te sezone pripala momčadska titula.

Svaki pad nije pad

Bilo kako bilo, Dovizioso je na kraju slavio u Maleziji, baš kao i prošle godine. Tada mu je to bila prva pobjeda u sedam godina, a sada sedma pobjeda u godinu dana i to najbolje pokazuje u kolikoj se mjeri Talijan promijenio. No, s godinama se promijenio i Marquez, i to ponekad, ali samo ponekad, dolazi do izražaja. Umjesto da riskira hvatanje i pretjecanje Zarcoa koji je držao treće mjesto, Marquez je procijenio kako mu je svejedno da li uoči posljednje utrke ima 21 ili 24 boda više od Doviziosa.

Šanse da Dovizoso u Valenciji postane svjetski prvak bile su marginalne, ali ne i sasvim zanemarive. Vozaču Ducatija je igrala samo pobjeda, a i ona bi mu bila od pomoći tek ako Marquez završi kao 12. ili lošije od toga. Dakle, Marquezu ne samo da uopće nije trebala pobjeda, nego je bilo praktično dostatno već i to da ne padne. No, svejedno je umalo učinio ovo drugo ganjajući ono prvo.

Zapravo je još i dugo bio strpljiv te mirno slijedio vodećeg Zarcoa do 23 kruga. Tada se provukao kraj njega u posljednjem zavoju, ali u strahu da mu ne vrati istom mjerom prekasno kočio na ulasku u prvi zavoj. Guma je pustila, Marquez je već pao, ali nije ispuštao Hondu. Onako kako to samo on može, Marquez je snagom volje, koljena i lakta ispravio motocikl na kotače, ali odmah nakon toga pri velikoj brzini uletio u duboki šljunak.

Iza tvorničkih momčadi Yamahe i Suzukija je sezona lošija od očekivanja. Razlika je u tome što su u završnici sezone vozači Suzukija ipak ubrzali, dok su prvotimci Yamahe bili sve više zbunjeni

Apriliju i KTM u rukama braće Espargaro sve češće viđamo u istom kadru s vodećima

Dotad petoplasirani Dovizioso, koji je u tom trenutku na nekih 1,5 sekunde iza ponovo vodećeg Zarcoa, tada je krenuo na sve ili ništa. Čak se probio na treće mjesto kad je ispred njega pao Lorenzo, no onda je i sam, tek koji zavoj kasnije, izgubio ravnotežu. Tako je sjajnu sezonu i za njega i za Ducati završio padom, ali sve i da je bilo drugačije ne bi mu bilo od koristi, jer se iza njega Marquez bez pada ispio izvući iz šljunka, pa čak i završiti utrku kao treći.

Pritom je Marquez srušio još nekoliko rekorda. Između ostalog je, s nepunih 25 godina na plećima, postao najmlađi vozač u povijesti s 4 titule u kraljevskoj klasi, kao i 6 naslova ukupno. No, Marquez je oborio rekord i po tome što je postao prvak bez obzira na čak 27 padova skupljenih tijekom sezone. A možda je još toliko puta po zakonima fizike bio na podu, a svejedno se izvukao bez pada.

Yamaha u problemima

Jasno, trik je u tome da je Marquez samo dva puta pao na utrci i to još tamo početkom sezone, prije nego je Michelin isporučio čvršću prednju gumu koja je mogla izdržati njegovo silovanje na kočenju. Honda je nakon toga još malo doradila elektroniku i Marquezu se otvorio put.

Nekako istovremeno su za vozače Yamahu kola krenula nizbrdo, posebno na stazama s lošim asfaltom. Vinales je još tamo u Le Mansu, gdje je pobijedio, bio uvjeren da je on novi svjetski prvak. I svi su mu vjerovali. No, nakon te treće pobjede u prvih pet utrka više nijednom nije slavio. Zapravo, posljednja pobjeda Yamahe, ujedno i jedina Rossijeva ove sezone, izvojevana je još tamo krajem lipnja u Assenu. Nakon toga je Yamahin dvojac imao i još pokoju dobru utrku, poput one u Silverstoneu ili Phillip Islandu, ali je puno više bilo onih loših ili u najbolju ruku tek osrednjih.

Štoviše, na tri od četiri posljednja okupljanja je daleko najbolji vozač Yamahe bio senzacionalni rookie Zarco. Gledamo li cijelu sezonu, Zarco je nakon Marqueza proveo najviše krugova u vodstvu, a na kraju je u Valenciji već mogao i namirisati svoj prvi trijumf, samo da bi ga na ulasku u posljednji krug majstorski blokirao Pedrosa, koji je svojim drugim slavljem ove sezone još i potisnuo Rossija na peto mjesto u ukupnom poretku.

Uglavnom, za tvorničke vozače Yamahe sezona nije mogla dovoljno brzo završiti i jedva su čekali da počne nova prvom rundom testiranja samo dva dana nakon utrke u Valenciji. No, zasad imaju samo novi agregat i čini se da nisu sigurni kojim putem uopće krenuti. Razmišljali su i tome da se okrenu u prošlost pa su tako posljednju utrku, navodno, vozili na godinu dana starim motociklima „zaplijenjenim“ iz garaže momčadi Tech 3, no čak i to im nije previše pomoglo.

Istovremeno, Honda je već spremila evoluciju iza koje se, zapravo, skriva novi motocikl. I Ducati se, nakon napete završnice sezone, može posvetiti usavršavanju koncepta s kojim je Dovizioso, na sveopće iznenađenje, umalo postao prvak, a za očekivati je da će i Lorenzo iduće godine jurišati na pobjede.

Osim toga, KTM je u svojoj prvoj godini ostvario impresivan napredak i njihovi su motocikli, baš kao i Aprilia u rukama Aleixa Esparagaroa, sve češće viđeni u istom kadru s vodećima. A kako se razlike smanjuju tako neizvjesnost raste, na radost svekolikog gledateljstva. Za sve, osim za tvorničke momčadi Yamahe i Suzukija, a i ovi potonji su se probudili u samoj završnici, ovo je bila doista odlična sezona. Zašto onda ona iduća ne bi bila još bolja? n

MOTO2

Morbidelli je zvijezda

Iako je posljednju pobjedu odnio još u Arapao na kvalifikacijama i slomio gležanj, Franco ovoj klasi mogla biti razbijena, utoliko više što duju Mir i Fenati tako da dobrih vozača ne bi tregonu, a titulu i službeno osvojio nakon što je Thomas Lüthi, kao jedini preostali izazivač, Morbidelli je i više nego zaslužio naslov Moto2 prvaka. Uz to što je sjajno vozio, i nanizao osam pobjeda, simpatični i borbeni Morbidelli je postao i poprilična zvijezda za okvire Moto2 kategorije. No, sam završetak sezone su obilježili vozači KTM-a. Oliveira je u Phillip Islandu osvojio prvu Moto2 pobjedu i za sebe i za KTM, a nakon toga je slavio i u Maleziji i Valenciji, s tim da je i njegov timski kolega Binder u to vrijeme nanizao dva druga i jedno treće mjesto. Sve upućuje da bi dominacija Kalexa u će iduće godine na rešetki biti 6 vozača KTM-a, a među njima i Sam Lowes, koji se vraća iz MotoGP-a.

MOTO2 KONAČNI POREDAK VOZAČI 1. F. Morbidelli Kalex 308

2. T. Luthi Kalex 243 3. M. Oliviera KTM 241 4. A. Marquez Kalex 201 5. F. Bagnaia Kalex 174

KONSTRUKTORI 1. Kalex 427

2. KTM 266 3. Suter 118 4. Speed Up 117 5. Tech 3 107 Iz kraljevske klase dolazi i Barbera, dok iz Moto3 kategorije naprebalo nedostajati bez obzira na to što Morbidelli, Lüthi i Nakagami odlaze u MotoGP. n

MOTO3

Mir kao nitko prije

Rossi je do titule u klasi 125 došao s 11 pobjeda, no Joan Mir je glatko oborio rekord Moto3 kategorije s 10 slavlja ove sezone. I ne samo to, s 11 pobjeda u karijeri, Mir drži rekord i po ukupnom broju pobjeda u Moto3 klasi i to nakon što je u njoj proveo samo dvije sezone. U kišnom Japanu je prvi put ostao bez bodova i tako produžio nadu Fenatiju, no već je u Australiji sve riješio novom pobjedom, nakon čega je slavio i u Maleziji. Pobijedio bi vjerojatno i u Valenciji da nije morao sletjeti sa staze izbjegavajuću posrnulog Rodriga, nakon čega je potonuo na 19. poziciju, a svejedno završio kao drugi. Tako je, nakon čak 9 „pole positiona“ Martin nešto lakše došao do svoje prve i davno zaslužene pobjede. Inače, bila je to godina potpune dominacije Honde. KTM je odnio tek jednu pobjedu, a samo su na još četiri utrke njihovi vozači bili na nižim stepenicama podija. Za iduću sezonu ne pripremaju samo novi motocikl, nego i potpuno novi pristup. n

MOTO3

KONAČNI POREDAK

VOZAČI 1. J. Mir Honda 341 2. R. Fenati Honda 248 3. A. Canet Honda 199 4. J. Martin Honda 196 5. F. Di Giannantonio Honda 153 KONSTRUKTORI 1. Honda 445 2. KTM 248 3. Mahindra 43 4. Peugeot 26