Putopis: Transalpina (Rumunjska

PUTOPIS y TRANSALPINA (RUMUNJSKA) VRHUNSKO ODREDIŠE U SRCU KARPATA

Donedavno ubrajana među 10 najopasnijih cesta na svijetu, Transalpina je sada gotovo u cijelosti obnovljena i sigurna, ali ne i manje atraktivna i izazovna. Jedna je od najljepših cesta na plavoj planeti i kao takva neodoljiva za motoriste i druge avanturiste iz cijele galaksije

TEKST I FOTO: NADA BLAŽEVIĆ I DAMIR PRITIŠANAC

Do vražje staze, ceste smrti, opasne ceste, predivne ceste i još mnogo drugih naziva koji se koriste za DN 67 c ili Transalpinu, moguće je doći na više načina i iz više pravaca. Gledano od sjeveroistoka Hrvatske, put koji smo odabrali vodi do Batine u Baranji gdje je granični prijelaz za Republiku

Srbiju, a zatim slijede Sombor,

Subotica i mnoga vojvođanska sela kroz koje prolazi derutna cesta, no bolja ne postoji pa se valja prilagoditi postojećoj. Ovdje na svoje dolaze putni enduro motocikli dok bi „R-onje“ nakon vožnje njome vjerojatno završili na remontu, a njihovi jahači u toplicama.

Izlaz iz Srbije je na graničnom prijelazu Horgoš-Roszke nakon kojeg slijedi mađarski grad Szeged. Ovdje je situacija znatno bolja što se tiče prometnica, no budući da put dalje vodi autocestom valja što prije kupiti vinjetu. Kako sam ulaz na autocestu nije baš idealno obilježen može se dogoditi, kao u našem slučaju, da se previdi ta „sitnica“. Tada slijedi preznojavanje jer povratka više nema, a ni benzinske postaje, ni bilo čega drugog za kupnju vinjete.

Sljedeća benzinska je tek u

Rumunjskoj, nakon graničnog prijelaza Nadlac. Ovdje se možete opustiti jer Rumunjska isključuje motocikle iz sustava naplate cestarine. Doduše ta povlastica i nije baš hvale vrijedna s obzirom da autocesta vodi samo do grada Arada,od granice udaljenog tek 40-ak kilometara. Ostali dio je trenutno u fazi rekonstrukcije. Nakon toga se prema gradu Devi vozi lokalnom cestom, ako se to uopće može nazvati cestom jer je u izuzetno lošem stanju, usuđujemo se reći dosad najgorem viđenom.

Unatoč toj činjenici, promet ovdje nije ni malo reduciran što potvrđuju duge kolone vozila svih kategorija koje se njome kreću. Pretežno su to vozila ukrajinskih, turskih i bugarskih registarskih oznaka s obzirom da je ova cesta dio poveznice starog kontinenta s istokom i izlaza na Crno more.

Pravo je čudo da u tom metežu i na tako lošoj cesti nema učestalih prometnih nezgoda. I na ovom primjeru je vidljivo kako se osiromašena Rumunjska još uvijek bori sa posljedicama Ceausescove vladavine.

Na rumunjskim cestama se može sresti mnoštvo zaprežnih vozila, ručnih kolica i još kojekakvih prijevoznih naprava iz kućne radinosti. „Impresivan“ vozni park policije svodi se većinom na poodavno istrule „prestižne“ Daewoo Nexie. Sve to izgleda nevjerojatno i nespojivo sa činjenicom da se nedaleko odavde, točnije na DN 67c –Transalpini, vrše testovi, fotografiranja i prezentacije vozila poput Ferrarija, Lamborghinija, Aston Martina, BMW-a, Kawasakija i mnogih drugih eksponiranih proizvođača oktanskih“ zvijeri“, te se onda štampaju kalendari, reklamni katalozi i posteri tih tvrtki, koji krase zidove kuća, garaža, mehaničarskih radionica i ureda diljem svijeta.

Užasnom cestom do odlične Taj nesklad materijalnih vrijednosti zorno pokazuje u kolikom je Rumunjska neskladu sa zapadnom Europom. S druge strane, prirodne ljepote ove zemlje,u ovom slučaju Karpatsko gorje,Transilvanija ili Transalpina, kao magnet privlače upravo najpoznatije i visoko budžetne kompanije da svoju raskoš i bogatstvo snime i pokažu baš ovdje. Da se ne bi stekla kriva predodžba, treba reći da se vozni park prosječnog Rumunja mahom svodi na uvezena rabljena vozila iz zapadnih zemalja. Njih Rumunji više od desetljeća danonoćno i sustavno uvoze u svoju zemlju. Što se tiče motocikala koji nose rumunjske registarske oznake, oni većinom datiraju iz 90-tih godina prošlog stoljeća. Dakako i tu postoje izuzetci, no ne baš česti.

Od Deve do Sebesa, iz kojeg je ishodište Transalpine, ima još 53 km ove užasne ceste. Sebes je gradić na ušću istoimene rijeke u rijeku Moriš. Jednim dijelom rijeka Sebes prati Transalpinu u stopu. Ujedno je taj početni dio ceste i najpitomiji, naizgled vrlo sličan našoj Krndiji ili Papuku. Novo asfaltirani dio ceste blago se uspinje i prolazi kroz pitoreskna sela Petresti, Capalna, Martinie da bi nakon nekoliko desetaka kilometara Transalpina izbila na Tau Bistra, prvo jezero na svom prolasku kroz Karpatsko gorje.

Uz cestu se niže par motela u alpskom stilu, a ispred njih su uglavnom natpisi“Bikers welcome“. Do njih su parkirani motocikli koji čekaju svoje jahače, koji bilo da su svratili na konak ili pak samo na kraći predah. U ovom dijelu se cesta probija kroz gustu borovu šumu.

Sljedeći rijeku Sebes u svom gorskom toku Transalpina dolazi na drugo jezero koje joj se našlo na putu,

Raskrižje na Transalpini Novaci - gužva na cesti Vuk u ovčjem ruhu

Panorama uz Transalpinu Cesta je kao pista

Suvenirnice uz jezero Oasa

Manastir u Novacima

prelijepo jezero Oasa. Ovdje je idealno mjesto za noćenje u motelu Cabana Oasa. Motel u svojoj ponudi ima i novo otvorene bungalove s kupaonicom, TV-om i garažom za motore. Cabana Oasa nalazi se tik do jezera i s jedne strane je omeđena borovinom uz jezero, a s druge planinskim zavojima ove sjajne ceste.

Sterilno čisti zrak i miris bora pravi je melem za pluća i dišne putove, a cijeli okoliš doima se gotovo nestvarno. Ovako valjda izgleda raj na zemlji. Cijena noćenja s doručkom u Cabana Oasa stoji 14 eura po osobi. Idealno vrijeme za vožnju i fotografiranje prirodnih ljepota koje prate Transalpinu je jutro i rano prijepodne. Tada su vidici kristalno čisti nakon noćne magle nastale uslijed velikih temperaturnih razlika tijekom 24 h. Temperature se ovdje i usred ljeta noću spuštaju do 2°C.

Magarac na cesti

Nakon jezera Oasa Transalpina se uspinje do svog prvog prijevoja Tartarau pass (1678 m). Tu i pejzaži postaju drugačiji. Pretežno se radi o pašnjacima na visoravnima i goletima na višim stijenama. Na tren se čovjeku može pričiniti da se našao na nekoj drugoj planeti, a ne Zemlji. U stvarnost putnike vraćaju stada ovaca i krava koje tumaraju ovim djelom Transalpine. Ni divlji magarci nisu ovdje rijetkost te se svako malo valja zaustaviti kako bi ih se propustilo u njihovoj šetnji cestom. Nomadi, pretežno Romi, žive uz cestu u improviziranim šatorima, ruševnim nastambama i ponekoj kamp kućici. Uglavnom se u svim pravcima pješice kreću po cesti i pozdravljaju putnike. Koji je cilj njihova bjesomučna hoda nismo uspjeli saznati.

Sve to zajedno sa navedenim životinjama čini svojevrstan dekor Transalpine kakav se viđa samo u putopisnim emisijama iz nekih egzotičnih i dalekih krajeva. Usponi sada postaju sve strmiji, a cesta sve više dobiva zmijoliki oblik, odnosno postaje sve zavojitija.

Na jednom proširenju smjestilo se jedino divlje odmorište uz cestu - Stana Stefanu. U biti, to je nekakav brže bolje sklepan šator s drvenim stolovima i klupama za sjedenje u kojem grupa gorštaka spravlja tradicionalna planinska jela iz ovog podneblja, te prodaje razne rukotvorine.

Uglavnom su to specijaliteti od janjetine, ovčetine i ponešto divljači, a prodaju razne odjevne predmete, drvene figure te ovčje runo i suvenire. Ovo je omiljeno odmorište većine putnika jer odavde pucaju sjajni vidici na okolne planine. Kako bi fotografije ovog podneblja bile još posebnije, gorštaci su uz cestu poslagali hrpe ovčjih runa koje turisti oblače na sebe i fotografiraju se s njima.

Nedaleko odmorišta Stana Stefanu ulaz je u nacionalni park Cindrel, poznat po svojim prirodnim ljepotama. Slijedom toga i cesta postaje sve izazovnija, pogotovo u djelu koji vodi prema Obarsia Lotrolui,– raskrižju na kojem se jedan krak ceste odvaja i prelazi u cestu 7a koja ide do jezera Vidra i dalje do poznatog skijališta Voineasi. Neposredno prije ovog raskrižja je možda i najteži dio Transalpine, gdje u dužini od par stotina metara cesta praktično ne postoji. Ono po čemu se vozi je svojevrstan zemljani kanal nastao uslijed djelovanja vode koja se za kišnog razdoblja slijeva niz planinu. Ipak, građevinski i cestarski strojevi su u blizini pa je za očekivati da će u skorije vrijeme i taj dio Transalpine biti asfaltiran.

POVIJEST TRANSALPINE

Rimska zlatna ruta

Transalpina je najstarija cesta preko Karpata. U drugom stoljeću grade je rimski legionari kako bi u svom pohodu osvojili Sarmizegetus, glavni grad Dacie (tadašnje Rumunjske ). Nakon osvajanja Dacie, Rimljani Transalpinu koriste za prijevoz zlata iz središnje Rumunjske, odnosno Transilvanije. Puno godina kasnije, početkom drugog tisućljeća Transalpina postaje jedan od glavnih puteva preko Karpata i ostaje to sve do danas. Betoniranje,točnije popločavanje ove ceste počinje 1930. godine. Osam godina kasnije u promet je pušta tadašnji Kralj Carol II i u to vrijeme je nosila epitet kraljeve ceste. U proteklih osam godina Transalpina je velikim djelom potpuno obnovljena te je kao takva postala prava meka za mnoge avanturiste. Gledajući od sjevera prema jugu Transalpina ili DN 67 C počinje u mjestu Sebes a završava u mjestu Novaci. Dužina ceste je 139 km, a najviša točka kroz koju prolazi je Urdele Pass (2.145 m). Budući da je tijekom godine u dužem periodu zatvorena za promet zbog vremenskih prilika, najbolje je provesti se njome od kraja svibnja do kraja listopada. n

Povratak u rumunjsku stvarnost

U svojoj sljedećoj etapi Transalpina prolazi tik uz prirodni rezervat MiruBora i ovdje dostiže svoj vrhunac u tehničkom, ali i vizualnom smislu. Prelijepa je dok prelazi preko najvišeg prijevoja Urdele Pass (2.145 m) i tehnički je zahtjevna dok se poput opruge izvija iz zavoja u zavoj. Zbog ovakvih cesta i ovakvih predjela privilegij je biti motorist i doživjeti istinsku ljepotu vožnje na dva kotača, te sklad nedirnute i predivne prirode koja te okružuje.

Nakon Urdele Passa cesta ponire prema Ranci, još jednom atraktivnom odredištu na svom putu. Ranca je maleni gradić sa kućama od drveta u alpskom stilu, od kojih su mnoge mali hoteli koji nude smještaj turistima. Mjestom danonoćno tumaraju magarci i koze, no to je ovdje svakodnevica pa malo tko na njih obraća pažnju. Ne smetaju čak niti policiji koja u Ranci stanuje u metalnom radničkom kontejneru o koji se često češu ova draga ušata bića.

Od Rance do Novaka gdje Transalpina završava svoj put još je nekoliko manjih prijevoja i predobrih vidika, a potom sve dobiva klasičan rumunjski štih. Novaci su vrlo živo mjestašce koje živi 24 sata na dan. Oni koji se pripremaju osvojiti Transalpinu s južne strane prema sjeveru, ovdje su stacionirani po obližnjim kafićima te širom otvorenih očiju proučavaju kar-

Čest prizor uz cestu Rumunjsko policijsko vozilo Đerdapska klisura

Prekrasno jezero Oasa

te ovog područja i s nestrpljenjem čekaju pokret.

Transalpina se u Novacima spaja na cestu 67 koja vodi put grada Targu Jiu. Na ovoj cesti kolo vode zaprežna vozila koja je teško prebrojati. Svako malo nekome se probuši istrošena guma pa stane uz cestu. Dizalicu uglavnom glume krkani koji se nađu u blizini nesretnika koji mijenja kotač, dok mršavi i ne uhranjeni konji izmireni sa sudbinom strpljivo čekaju da krenu dalje.

Targu Jiu je tipičan staro socijalističko-komunistički grad i to se ogleda na svakom koraku. Nevjerojatno je kakve zgrade je gradio tadašnji rumunjski režim. Danas i zatvori u suvremenom svijetu izgledaju kao hoteli na spram ovih turobnih i depresivnih zgradurina i njihovih fasada. Na putu k Dorbeta Turnu Severin, na kojem je granični prijelaz za Srbiju, nekoliko je termoelektrana i nekih čudnih postrojenja koja asociraju na film „Dan poslije sutra“.

Prelaskom Dunava na Đerdapskoj brani ulaz je u Srbiju na graničnom prijelazu Novi Sip. Nakon rumunjske stvarnosti, izuzev Transalpine, Srbija se doima kao Cote d’Azur, prvenstveno zbog ljepote Đerdapske klisure i kanjona kroz koji teče Dunav. Cesta prati rijeku na par metara od obale u dužini od stotinjak kilometara. Impresije su toliko jake da se čuveni kanjon rijeke Verdon u francuskoj Provansi teško može mjeriti sa ovom ljepotom. Dubina klisure na pojedinim mjestima dostiže i 300 m.

Europske granice nekad i sad

Dunav je ovdje u svom najširem djelu širok čak 6 kilometara pa se doima kao da je more. Uz njegovu srpsku obalu nižu se mnoga poznata mjesta i prirodne ljepote. Jedna od najatraktivnijih je dakako Nacionalni park Đerdap i arheološki muzej Lepenski Vir, poznat po iskopinama na Dunavu nedaleko Golubovca. Cijelom ovom dionicom ceste otvaraju se fantastični vidici koji ostavljaju putnika bez daha. Teško je povjerovati da se u susjednoj nam državi nalazi mjesto ovakve iznimne ljepote.

Kako svemu lijepom dođe kraj tako i se ova idila privodi kraju u Velikom Gradištu nedaleko Požarevca. Da bi sve završilo u komičnom stilu, na srpski način, pobrinuo se jedan ugostitelj. Naime na sjevernom ulazu u grad Požarevac nalazi se sala, pomislili bi za vjenčanja. No nije za vjenčanja nego je na reklami ispred sale napisano „Sala za parastose i nedaće“. Od silnog smijeha sa suzama u očima vozimo se k Beogradu, a potom do graničnog prijelaza Bajakovo.

Ovdje je kolona vozila duga nekih 15-ak kilometara i čeka se 7 do 8 sati na prelazak granice. Zahvaljujući našem prometalu to se vrijeme svelo na nekih 30 minuta. Razmišljam o tome kako je sada XXI. stoljeće, moderno doba, era istraživanja drugih galaksija, čovjek je još 1969. godine nogom kročio na Mjesec, tempo života je brži no ikada, Europa se ujedinila, a ovdje je sve zapelo na nekom puteljku kao da smo u kamenom dobu.

Nameće se pitanje, koliko su na prijelaz provincijskih granica svog imperija čekali Rimljani kada su preko tadašnje Transalpine izvlačili zlato iz Transilvanijskih rudnika? Iz jednog od automobila zaglavljenog u koloni dopire zvuk poznate pjesme benda Europe – The Final Countdown. Prvi stih mi je najbolji za ovaj slučaj jer počinje s „We’re leaving together“. Ha, ha, ha, ha… Kakav paradoks, zar ne.

U svakom slučaju ovu priču želimo završiti riječima da je Transalpina jedno posebno iskustvo, takoreći motoristička valhala. Izuzmemo li te kratke „off-road“ dionice, asfalt je odličan i doista dobro drži, a cesta vijuga vrhunskom kombinacijom brzih i sporijih zavoja, tako da sve podsjeća na pistu. Dakle, doista ćete uživati ako želite voziti sportski, ali jednaki je gušt ako smanjite tempo i onako turistički upijate impresivan krajolik. Preporuka je da svi koji su u prilici dođu u Rumunjsku i provezu se Transalpinom jer će na taj način obogatiti svoje motorističko iskustvo i uživati u doista rijetko viđenoj ljepoti ceste i prirode. n

Tipičan zavoj na Transalpini

Ne nedostaje zavoja svih vrsta Možete uživati u cesti, ali i krajoliku