Harley-Davidson Street Bob

TEST

PIŠE: TOMISLAV BEŠENIĆ FOTO: ŽELJKO PUŠĆENIK

BOB HARLEY

Iako uvjerljivo najmanje skup u tehnički potpuno novoj Softail obitelji, simpatičan Street Bob nudi sve ono što od jednog Harley-Davidsona uopće trebate. Osim možda sjedala za suvozačicu. Ah da, zaboravite i na teške vibracije, sitne grubosti ili fizičke neugodnosti bilo kakve vrste, izuzev, dakako, onih koje proizlaze iz pasivno-agresivnog položaja za mini-ape upravljačem

retpostavimo na tren da smo dosadašnji Street Bob model parkirali pored ovog novog. Odgovorno tvrdimo da bi čak i netko tko je solidno upućen u problematiku vozila na dva kotača - ali ne nosi nužno i donje rublje s potpisom Harley-Davidsona - imao problema razlikovati koji je od ta dva modela stari, a koji novi. Štoviše, lako je moguće da bi se gadno prevario, jer ako išta, onda ovaj novi Street Bob izgleda još stariji. I u tome je sva ljepota. Zapravo, ne baš sva, jer ima puno toga lijepog i u potpuno novoj mehanici. Toliko novoj da, osim imena i vrlo sličnog dizajna, novi Harley-P

Davidson Street Bob nema ništa zajedničko sa svojim prethodnikom. Ne pripadaju čak ni istoj obitelji, budući da je Street Bob „senior“ bio dio ugašenog Dyna klana, dok je ovaj „junior“ napredovao u višu kastu Softail modela, s kojima dijeli veliku većinu tehnike.

Tako je na mjesto Twin Cam stroja došao Milwaukee-Eight 107, koji je kruto spojen na potpuno novi i lakši okvir, a nema više ni dvostrukih stražnjih amortizera. Sada je u igri samo jedan, koji je uz to i skriven ispod sjedala, pa tako Street Bob djeluje kao da je „hardtail“ izvedbe, što ga automatski čini još ljepšim i starijim.

Da, Street Bob sad ima i LED prednje svjetlo, potpuno digitalne instrumente skrivene u gornjim trokutima, pa čak i USB utičnicu na glavi okvira. Ali sve to primjećujete tek na drugi ili sedamnaesti pogled. Prvo što vidite je jednostavna silueta američkog klasika, sa žbičanim naplatcima, gumenim zvončićima na prednjoj vilici, visoko podignutim mini-ape upravljačem i nisko postavljenim sjedalom za samca.

Obujam 1.745 ccm Deklarirana snaga 86 KS (63 kW) Težina s tekućinama 297 kg Cijena 138.000 kn

Visoko postavljen mini-ape upravljač nije baš najspretnije rješenje za bržu vožnju, ali na ime njega možete uživati u pravoj „chopper“ ergonomiji. Ovako visoko postavljeni retrovizori su doista pregledni

Instrumenti su digitalni, ali i dobro skriveni u gornjim trokutima. U donjem redu se mogu ispisivati različite informacije, uključujući i trenutni broj okretaja

Prekidači su tipični za Harley-Davidson, U seriji dolazi sustav automatskog isključivanja pokazivača smjera

Poluga spojke je nešto tvrđa, a uz to i dosta udaljena od upravljača, što rezultira umaranjem lijeve šake u gradskoj vožnji

Dvije potonje stavke diktiraju i specifičnu ergonomiju, koja traži da ojačate neke inače zapostavljene mišiće, a zapostavite one koje inače koristite, ali sve to, zapravo, nije ništa strašno. Štoviše, Street Bob se u nekim elementima pokazao i bitno udobnijim nego što smo očekivali.

Recimo, novi ovjes je kapacitetan i mekano podešen te do te mjere lijepo upija neravnine da možete komotno preletjeti preko tradicionalno loše izvedenog šahta bez da osjetite spomena vrijedan udarac na bilo kojem dijelu tijela. Tu posebno briljira ugodno mekana nova prednja vilica, dok je skriveni monoamortizer ponekad mrvicu grublji, no njemu u apsorpciji udaraca ionako pomaže odlično sjedalo. Uz to što svojim profilom pruža kvalitetno uporište s prednje i stražnje strane, ono je i više nego dovoljno raskošnih dimenzija i debelo podstavljeno, te kao takvo iznenađujuće mekano i udobno. O udobnosti suvozača ne treba trošiti riječi, jer Street Bob ne samo da nema sjedalo za njega, nego je u startu registriran kao jednosjed.

Relaksirano napeti

Pritom je to jedino i udobno sjedalo postavljeno na samo 680 mm, što znači da čučimo duboko u motociklu, a kad tome pribrojimo i tek umjereno odmaknute oslonce za stopala, jasno je da su nam noge poprilično svinute u kukovima te još i više u koljenima. Nakon prvog kilometra to se činilo doista napornim, no kasnije se pokazalo dovoljno dobro odmjerenim, tako da, na vlastitu nevjericu, nismo nešto posebno patili čak i na duže pruge. Jasno nije to najugodniji položaj na svijetu i pretpostavljamo da bi Street Bob po pitanju smještaja donjih ekstremiteta bio daleko udobniji bitno nižim vozačima od nas, ali pitanje je onda koliko bi njima bilo teško dohvatiti upravljač.

Naime, iako ga u Harley-Davidsonu označavaju kao mini-ape, upravljač je, zapravo, dosta visok, tako da su nam ruke sasvim ispružene, a šake gotovo pa u visinu ramena. Čak i ako ne volite takvu „chopper“ ergonomiju, opisani položaj za mini-ape upravljačem je doista pozitivno poseban. Druga je i manje bitna stvar što sva ta relaksirajuća napetost, koju kao neku vrstu nadmoći nad okolnim svijetom konstantno osjećate u gornjem dijelu tijela, rezultira i nekim sitnim komplikacijama, posebno u gradskoj vožnji.

Recimo, Street Bob ima sustav automatskog isključivanja pokazivača smjera, koji radi dosta

Street Bob je predviđen za lagano krstarenje, ali to ne znači da se ne možete i umjereno zabaviti na zavojitoj cesti. U prosjeku je trošio 6 l/100 km

dobro, no tipke za uključivanje žmigavaca su odvojene te se u pravom H-D stilu nalaze sa svake strane upravljača. S ovako ispruženim i podignutim rukama nije baš najpraktičnije palcem dohvatiti te prekidače, a posebno kad držite gas otvorenim, pa vam desna šaka nije samo istegnuta nego i zakrenuta. Znalo nam se tako dogoditi da prilikom uključivanja desnog pokazivača smjera slučajno dodamo i još malo gasa.

S lijeve strane upravljača male probleme stvara poluga spojke, koja nema hidrauličku komandu, a uz to je i relativno udaljena, bez mogućnosti podešavanja, tako da trebate prvo rastegnuti prste da je uopće dohvatite, a onda je i muški stisnuti. Zbog toga se lijeva šaka nešto više umara tijekom gradske vožnje, a i općenito bi se moglo reći da istegnute ruke pate više od skvrčenih nogu. Posebno kad ubrzate na otvorenoj cesti.

Ispod „stotke“ je sve dobro, no iznad toga se osjećate razapetim na vjetru. Do 130 km/h se još i isplati žrtvovati na kratke staze, ali tu imate osjećaj da vam ionako istegnute ruke postaju sve duže i duže dok grčevito pokušavate kontrirati pritisku koji se stvara na prsima. Pri 150 km/h ste već u pravoj oluji, pri čemu su udarci vjetra najžešći u području kacige, a uz to više nisu lokalizirani samo na gornji dio tijela, nego vas zračne struje sve više mlataraju i po nogama.

Umjereno lagano

Jasno, Street Bob može juriti i osjetno brže od toga, ali to stvarno nema smisla, to više što ste postupno izloženi sve snažnijim i brutalnijim turbulencijama zbog kojih počinjete klimati na vjetru. Time dodatno uznemiravate i cijeli motocikl koji pri velikim brzinama već sam po sebi lagano leluja i teško održava pravac, posebno ako je u igri i dašak bočnog vjetra. Uglavnom, inzistiranje na dohvaćanju što veće brzine ima smisla samo ako si želite iščašiti rame ili produžiti ruke do te mjere da se, jednom kad siđete s motocikla, možete i bez saginjanja komotno počešati po stopalu.

Isto tako, jasno je da s tako visoko podignutim upravljačem Street Bob nije namijenjen žestokom napadanju krivudave ceste. Pokušajte ga voziti samo malo agresivnije i na izlasku iz zavoja ćete otići barem pola metra preširoko, riskirajući da pritom promašite smisao postojanja Street Boba.

Umjesto toga, ovaj motocikl traži mirnije spuštanje u nagib i biranje što oblijih putanja, uz postupno privikavanje na to da od prednje gume ne dobivate iole konkretnije informacije.

Iako vizualno snažno podsjeća na istoimenog prethodnika, novi Street Bob ima potpuno drugačiju, moderniju i uglađeniju tehniku. Stražnji amortizer je sad skriven ispod sjedala, što mu daje starinsku „hardtail“ notu

Sjedalo je samo jedno, ali je udobno, prostrano i pruža dobro uporište u oba smjera LED prednje svjetlo otkriva da je ovdje ipak riječ o motociklu iz modernog doba Oslonci za noge su pomaknuti naprijed, ali još uvijek su blizu sjedala

Dakle, najbolje od sebe daje kad ga vozite umjereno lagano do lagano umjereno i uživate u tome što se i krstarenje po ravnici i prolazak kroz tjeme zavoja odrađuju glatko i mirno. U svemu tome Street Bob, usprkos osovinskom razmaku od čak 1.630 mm i mokroj težini od 297 kg, djeluje dovoljno okretan, u čemu važnu ulogu zasigurno imaju i gume naglašeno vitkih dimenzija 100/90-19 sprijeda i 150/80-16 straga.

Takve gume vjerojatno pridonose i tome što i s ovako pasivnim položajem za upravljačem spuštanje u nagib odrađujemo nekako sasvim prirodno, a pritom se i možemo nagnuti taman dovoljno duboko za vožnju magistralom. U onim oštrijim i kraćim zavojima smo već dosta često strugnuli po asfaltu, no dobra je stvar što osloncima za noge možemo dopustiti da se svinu još malo prema unutra bez straha da ćemo istog trena skinuti mat crnu boju s nisko postavljenih cijevi ispušnog sustava.

Sve u svemu, najviše smo uživali držeći se između 80 i 100 km/h na umjereno zavojitoj cesti. U kojem stupnju prijenosa? Gotovo da i nije bitno, ali u spomenutom rasponu brzine bi V2 agregat od 1.745 ccm nekako najljepše preo u 4. stupnju prijenosa.

Trese, a ne udara

Općenito gledajući, Milwaukee-Eight 107 možda oslobađa sasvim konkretnih 86 KS pri 5.020 o/min, no ovdje zapravo klade valja okretni moment od maksimalnih 145 Nm dostupnih pri 3.500 o/min. Želite li uživati u sasvim glatkom, a dovoljno odlučnom ispoljavanju tog okretnog momenta, kojeg uvijek u zalihi imate i više nego što vam treba, ne trebate se dizati iznad 3.500, a možda čak i samo 3.000 o/min. Do tih visina svako odlučnije dodavanja gasa rezultira taman dovoljno odlučnim i naglašeno uglađenim odgovorom, pri čemu razvijanje snage nije kontinuirano, nego dolazi u obliku prekrasno isprekidanog i nježnog pulsiranja, koje onda postupno ubrzava poput otkucaja srca. U skladu s time, Street Bob na niskim režimima vrtnje duboko i isprekidano brunda, pri čemu s ovakvim serijskim auspusima generirana buka možda nije pretjerano moćna po pitanju decibela, ali je svakako melodična i točno onakva kakvu očekujete od pravog V2 stroja.

Vjerojatno od pravog V2 stroja očekujete i moćne vibracije, no na Street Bobu ih ima relativno malo, a praktično nimalo u onako grubom obliku koje može oštetiti zubalo. Zato su tu one ugodne i svakako poželjne vibracije na praznom hodu, zahvaljujući kojima se kod stajanja na mjestu lagano i zavodljivo drma prednji kraj motocikla. Neposredno iznad toga, pa do nekih 1.500 o/min, dolazi do neugodne trešnje cijelog motocikla, pri čemu ipak ne možemo govoriti o vibracijama, nego o uobičajenom izrazu buntovništva masivnih V2 agregata.

Nakon tih najnižih brojeva okretaja, na koje se jednostavno ne isplati spuštati, slijedi potpuna nirvana, da bi se tek nakon 3.000 o/min mogle osjetiti sitne vibracije na desnoj šaci i osloncima za noge. One postupno postaju i nešto izraženije, no sve to nije ništa strašno. Štoviše, ortodoksnim ljubiteljima ove marke će sve to drmuckanje vjerojatno biti preblago.

Pritom Street Bob već do tih nekih 3.500 o/ min juri i više nego dovoljno žestoko, da bi s se daljnjim porastom broja dotad ugodno brundanje ispušnog sustava postupno pretvaralo u puko vrištanje, a iznad 4.000 o/min razvijanje snage postaje toliko odlučno da se prednji kraj motocikla previše rasterećuje i postaje labilan. Stoga je najbolje da barem koju sekundu ranije ubacite u stupanj više i uživate u blagodatima 6 brzinskog mjenjača, koji je uglađen jednako kao što to zna biti i sam pogonski agregat.

Ako ste se navikli na dosadašnje mjenjače Harley-Davidsona, onda će vas ovaj iz Milwaukee-Eight pogonske grupe doista iznenaditi svojom mekoćom. Da, još uvijek je poluga mjenjača podužeg hoda, a povremeno se osjeti i kakva manja grubost, ali izmjena stupnjeva prijenosa sada ide doista glatko, bez onih tvrdih

Street Bob je s traženih 138.000 kuna poprilično skup, no još uvijek je uvjerljivo najpristupačniji među Softali modelima. A istovremeno i bolji za vožnju od nekih od njih

Street Bob uspješno kombinira vizualni minimalizam s američkom masivnošću

Položaj vozača je poprilično napet. Ruke su istegnute i visoko podignute, a noge poprilično skvrčene u koljenima dok čučite u motociklu. Na naše iznenađenje, nismo zbog toga osjećali pretjerani napor, a udoban ovjes i mekano sjedalo čine vožnju ugodnijom

Žbičani naplatci sa crnim obručima se savršeno stapaju s ovako klasičnim motociklom

Kao što je to već više od tri desetljeća uobičajeno kod Harley-Davidsona, završni prijenos je izveden remenom

TEHNIKA

Napretkom do užitka

Pisali smo već o specifičnostima Milwaukee-Eight agregata, kao i mehanici novih Softail modela, no uvijek postoje oni koji su se kasnije uključili, kao i neki detalji koje smo ranije propustili spomenuti. Priču o zanimljivim tehnikalijama na novom Street Bobu svakako treba započeti s potpuno novim okvirom. Uz to što ima upola manje dijelova od prethodnog i za petinu manje varova, okvir je i za trećinu čvršći, što znači da i za toliko izravnije prenosi naredbe vozača. Na ime toga je motocikl automatski okretniji. Jasno, najvažnija stvar je da taj novi okvir ne dolazi u paru s dva stražnja amortizera, bilo da su ona smještena bočno kao dosad na Dyna modelima, ili horizontalno ispod motocikla, kao na prethodnoj Softail paleti. Umjesto toga, tu je samo jedan amortizer, koji se nastavlja na liniju gornjeg dijela okvira, te je skriven ispod sjedala. Na njega se veže potpuno nova stražnja vilica, koja dolazi u dvije izvedbe ovisno o širini gume. Kod Street Boba je u igru uža varijanta, a svi Softail modeli imaju ovjes marke Showa, pri čemu je prednja vilica bitno modernije konstrukcije nego dosad te ima hod od 130 mm. No, zanimljivo je do koje je mjere ta potpuno nova koncepcija okvira imala utjecaja na Milwaukee-Eight 107 agregate, koji su se dosad ugrađivali samo u Touring modele. Za početak, čvrstoća cijele konstrukcije je dodatno povećana time što su ovdje odbačene gumene prigušnice, te se V2 agregat s cilindrima postavljenim pod 45° izravno spaja na okvir. To je onda značilo da je za uglađenu vožnju trebalo ugraditi i drugu balansnu osovinu s kojom se umjesto 75% upija 100% primarnih vibracija. Dakako da druga balansna osovina upija i nešto proizvedene snage, pa je i to dio razloga što se za Softail modele deklarira 86 umjesto 89 KS koje istiskuje zračno-uljna verzija Milwaukee-Eight 107 agregata u Touring modelima. I ovdje se ulje dodatno brine za hlađenje kritično vrelog prostora oko sjedišta ventila, zbog čega je s prednje strane okvira smješten i ne baš tako mali hladnjak ulja. Tradicionalistima bi moglo smetati i to što ispod sjedala, zbog tamo smještenog monoamortizera, više nema prostora za smještaj spremnika ulja, koje je onda preliveno u klasičan mokri karter. No, sve to je mala cijena koju treba platiti, posebno kad je napredak, koji se mjeri i kroz čisti užitak vožnje, ovako opipljiv i ugodan na dodir kao što je to slučaj s novim Softail modelima. n

Gornji dio tijela je uspravan i sasvim izložen vjetru, zbog čega ionako istegnute ruke poprilično pate iznad 100 km/h. Iznad 130 km/h počinje prava oluja

udaraca popraćenih glasnim metalnim zvukom. Umjesto da udara, novi mjenjač samo lijepo klizne u brzinu.

Tako je masivan

I kočnice su dobre. Ako stalno koristite i stražnji disk, u nekoj normalno vožnji imate čak i zalihu snage, a zaustavljanja mogu biti taman dovoljno žustra i za one krizne situacije. Pritom ne bi imali ništa protiv da je prednji disk još mrvicu snažniji, ali i da se može nešto preciznije dozirati, ovako pri onim žestokim kočenjima zna biti i grubosti, pa i nešto dužeg blokiranja popraćenog škripom prednje gume.

Jasno, to znači da i ABS sustav ostavlja prostora za doradu, a u Harley-Davidsonu bi trebali razmisliti i o ugradnji kontrole proklizavanja. Po suhom je sve još i lako držati pod kontrolom, no po mokrom morate biti kirurški precizni kod dodavanja gasa. U suprotnom će se stražnja Dunlop Scorcher guma brutalno zavrtjeti u prazno i spektakularno zanijeti stražnji kraj motocikla, a s ovako visoko podignutim upravljačem definitivno nije lako skoro 300 kg „žive vage“ vratiti na pravi put.

Sve u svemu, ima tu još prostora za budući napredak, no kod custom motocikala forma jednostavno mora biti ispred funkcije, te kao takvi nikad neće biti savršeni. U kontekstu toga, Street Bob nas je u velikoj većini stvari, zapravo, doista ugodno iznenadio i debelo premašio naša očekivanja. Uz to što je udobniji nego što izgleda, po pitanju uglađenosti je dostigao, ako ne i prestigao, u međuvremenu iščezle japanske imitatore, a istovremeno je zadržao onu esenciju pravog Harley-Davidsona. Ako je custom ono što tražite, onda je novi Street Bob odličan motocikl koji nudi i više toga dobrog nego što vam treba.

Je li onda s traženih 138.000 kuna skup ili strašno skup? Strašno skup ako uzmete u obzir da za te novce, recimo, ne dobijete bravicu na spremniku goriva. Ali više ne i tako strašno skup ako uračunate originalnost, stil i uglađenost koju nudi, kao i činjenicu da je uvjerljivo najpristupačniji model u Softail paleti. Ili ako hoćete, s tih 297 kg i 138.000 kuna, Street Bob je najlakši Softail i u onom stvarnom i u prenesenom smislu. A još uvijek je u svakom pogledu američki masivan.

I da, uz subkulturu Harley-Davidsona se obično veže žestoki rock, no Street Bob najbolje pleše u lagano razigranom reggae ritmu kakvog je usavršio onaj drugi Bob, s prezimenom Marley. Kad pridodamo tome vrlo dobar zvuk, koji vas također drma u reggae ritmu, kao i pasivan smještaj u udobnom sjedalu, ne preostaje nam ništa drugo nego grubo parafrazirati stihove TBF-a: „U sjedalo sam se zavalio totalno pasivan, slušam Harleyja, Street Bob je masivan“. I doista, ništa nam neće ovaj dan pokvarit. n

Miwaukee-Eight pogonska grupa je osjetno uglađenija od onog na što smo kod Harley-Davidsona navikli. Na 4 ventilsku tehnologiju dolazi samo jedna bregasta osovina kako bi se smanjila mehanička buka i onda pojačala lijepa muzika iz auspuha

Kad osloncima za noge počnete strugati po asfaltu, znajte da imate još samo nekoliko milimetara prostora prije nego se počne skidati mat crna boja s milozvučnih topova ispušnog sustava

TEHNIČKI PODACI

Motor: V2 pod 45°, četverotaktni Promjer x hod: 100 x 111,1 mm Obujam: 1.745 ccm Odnos kompresije: 10,0:1 Razvod: 1 bregasta osovina u bloku i 4 ventila po cilindru Hlađenje: zračno Paljenje: elektronsko Napajanje: elektronsko ubrizgavanje goriva Spojka: diskovi u uljnoj kupci Mjenjač: 6 brzina Završni prijenos: remen Okvir: čelični Ovjes: naprijed klasična vilica, hod 130 mm, straga čelična oscilirajuća vilica s monoamortizerom, podesivo predopterećenje Gume: prednja 100/90-19, stražnja 150/80-16 Kočnice: naprijed disk i kočiona čeljust sa 4 klipića, straga disk i kočiona čeljust s 2 klipića, ABS Dimenzije (u mm) i težina: dužina 2.320, širina 865 mm, visina 1.160, visina sjedala 680, osovinski razmak 1.630 mm, kut prednje vilice 30°, predtrag 157, udaljenost od tla 125, maksimalan bočni nagib 28,5°, težina sa svim tekućinama 297 kg, korisna nosivost 229 kg Deklarirano: snaga – 86 KS (63 kW) pri 5.020 o/min, maks. okr. moment – 145 Nm (14,8 kgm) pri 3.000 o/ min, prosječna potrošnja 5,5 l/100 km, maksimalna brzina 190 km/h Spremnik goriva: 13,2 l

moćan i uglađen pogonski agregat, zvuk, dizajn, ugodan ovjes, udobno sjedalo, pregledni retrovizori

izloženost vjetru, opterećenje za ruke i noge, nije predviđen za suvozača, cijena

cijena 138.000 kn

POGLED NA

KONKURENCIJU Agregat Hlađenje Maks. snaga

H-D Iron 1200 V2, 1.202 ccm zrak 66 KS – 6.000 o/min

96 Nm – 3.500 o/min 256 kg 100/90-19 / 150/80-16 disk / disk klasična vilica

dva amortizera 1.515 mm 735 mm 12,5 l 5,2 l/100 km 105.000 kn

H-D Street Bob V2, 1.745 ccm zrak-ulje 86 KS – 5.020 o/min 145 Nm – 3.000 o/min 297 kg 100/90-19 / 150/80-16 disk / disk klasična vilica

monoamortizer 1.630 mm 680 mm 13,2 l 5,5 l/100 km 138.000 kn

H-D Low Rider V2, 1.745 ccm zrak-ulje 86 KS – 5.020 o/min tekućinom 77 KS – 6.100 o/min

Maks. okr. moment Težina

Gume (sprijeda / straga)

145 Nm – 3.000 o/min 300 kg 100/90-19 / 180/70-16

Kočnice (sprijeda / straga) Prednji ovjes

disk / disk klasična vilica disk / disk klasična vilica

Stražnji ovjes

monoamortizer monoamortizer

Osovinski razmak Visina sjedala Spremnik goriva Potrošnja Cijena

1.630 mm 690 mm 18,9 l 5,5 l/100 km 152.000 kn