Poklanjamo kacigu s Rossijevim potpisom

FULL CONTACT y ROSSIJEVA KACIGA IDE U PRAVE RUKE

Kad smo u prošlom broju Moto Pulsa objavili da ćemo nagraditi onoga tko nas svojim uratkom uvjeri kako je baš on najMotoGP utrci u Barceloni, gdje smo i intervjuirali Rossija, nabavili smo i kapu iz njegove originalne kolekcije, te ga zamolili da je on vlastoručno veći obožavatelj Rossija, ili najpredaniji čitatelj Moto Pulsa, nismo očekivali da ćete nas zasipati toliko brojem video i foto uradaka, kao i proznim pa čak i pjesničkim djelima. Ostali smo zatrpani i impresionirani.

Dakako, pritom je skoro baš svaki čitatelj koji nam se javio bio duboko uvjeren kako baš on zaslužuje tu nagradu, ili da barem zna onoga koji zaslužuje repliku Rossijeve kacige s njegovim vlastoručnim potpisom, a kojeg je stavio baš za Moto Puls na prvoj ovogodišnjoj MotoGP utrci u Kataru.

Neki su se čak pozivali na svoju prabaku, drugi su nas zvali na roštilj, treći su obećavali da će uplatiti novce u plemenite svrhe. No, ništa od toga nije utjecalo na nošu odluku. Budući da ovo nije huma nitarna akcija, u konačnom odabiru se nismo vodili nekim socijalnim kriterijima, nego smo doista željeli uručiti kacigu onome tko je najbolje obavio domaću zadaću, te nas uz to uvjerio da je baš on doista predani obožavatelj Rossija. Konačno, riječ je o kacigi koja već u startu vrijedi 12.000 kuna, a s ovakvim je Rossijevim autogramom neprocjenjiva, tako da smo je željeli pokloniti nekom za koga, barem pretpostavljamo, da je neće prodati, nego će je čuvati kao najvredniji dio svoje Rossi kolekcije. Nakon dosta promišljanja, kacigom smo odlučili razveseliti obitelj Kao što smo i obećali u prošlom broju, odabrali smo jednog čitatelja koji će Petretti, koja je stvorila zanimljivi udomiti AGV VR46 GP R kacigu vrijednu nevjerojatnih 12.000 kuna, s time video uradak Project 46. Taj pobjednički video, iz kojeg se jasno vidi da je ovaj primjerak kojeg dijelimo neprocjenjiv jer je na njemu vlastoručni da je riječ o istinskim obožavateljipotpis Valentina Rossija. Nakon dugog vijećanja, izabrali smo jednu obitelj Rossijevih obožavatelja, a u međuvremenu smo zamolili Rossija da nam se ma Valentina Rossija, možete potražiti na www.motopuls.hr ili kliknuti uzravno na https://gopro.com/v/ potpiše i na svoju kapu, kako bi imali i utješnu nagradu WRgWpJ2Op0QV. Budući da smo nedavno bili na potpiše, kako bi imali i jednu utješnu nagradu. Tom kapom smo nagradili Filipa Gjurina, koji nas je uvjerio da je i vjerni čitatelj Moto Pulsa i vjerni štovatelj Valentina Rossija. Konačno, nagovorio je svoju djevojku da mu dizajnira unikatnu VR46 majicu za prošlogodišnju MotoGP utrku u Austriji. Kako trud ostalih ne bi bio sasvim upropašten, odlučili smo objaviti i dio drugih pristiglih radova, koji su nas razveselili svojom duhovitošću ili zanimljivošću. Još jednom vam zahvaljujemo što ste nas zatrpali svojim idejama. n

NAGRAĐENO Rossi kaciga Project 46

Prijavila bih kreirani video za nagradnu igru (Rossijeva potpisana kaciga) objavljenu u zadnjem izdanju Moto Pulsa. U videu prijavljujem svog muža, i cijelo svoje potomstvo, strastvene navijače Valentina Rossija. Nekako je već ukorijenjen u našoj obitelji, pa je ovo lijep poticaj za zaokružiti jednu lijepu životnu priču. Hvala na ukazanoj prilici, video je u prilogu

Marina Petretti

Nagrađeni video možete pogledati na https://gopro.com/v/WRgWpJ2Op0QV ili na www.motopuls.hr

Ja bi još jednu

Zašto bi baš ja morao dobiti kacigu od Rossija? Već imam jednu što sam kupio od vlasnika koji ju je prije par godina dobio kod vas na nagradnoj igri i čuvao je par godina. Kad je u Hrvatskoj počela legalizacija, čovjek se sjetio te kacige, da bi je trebao prodati da legalizira kuću i došao je meni ponuditi, jer kaže „Znam koliko voliš motore i GP i znam što će tebi to znaciti“. Rekao mi je cijenu i ja sam mu ponudio nešto manje. Vratio se poslije dvadesetak minuta i suznih očiju rekao da prihvaća ponudu. Mislim da nitko ne može dobit tu kacigu osim mene, pa da imam dvije. Molim, pozovite me kad mi budete uručivali novu kacigu jer ću biti puno vesel. Šaljem vam sliku kacige koju čuvam u vitrini i jako se brinem za nju. Vinko Šago

Mama Dalmatinka

Za mjesec dana dečko i ja idemo u Zadar na upoznavanje moje majke Dalmatinke (koja za motor ne zna, bez obzira što se vozimo stalno). Pošto je mama dosta zaguljena pripremili smo se na “Stavija si moju kćer jedinicu na svoj motor, jesi li ti normalan?“ ali očekujemo i dozu “Znam di radiš i di se krećeš, preko mene mrtve na taj motor nećeš “. Bilo bi dobro da barem jedno od nas dvoje ima šansu za preživljavanjem tog susreta, a on ju ima ako ima i kacigu s potpisom Valentina Rossija. Spasite mi dečka, jedva sam ga našla.

Antonija Golić

NAGRAĐENO Rossi kapa

Za Dedinu kacigu

Da budem iskren, iako sam vašu objavu na facebooku vidio dvije minute nakon objave, trebalo mi je tjedan dana da uopće “skupim hrabrosti” i pošaljem svoju priču zašto mislim da sam baš ja dobar odabir za Dedinu kacigu. Nisam pretjerano sklon pisanju priča pa čak ni za nagrade, ali ovakvu priliku si jednostavno ipak nisam mogao dozvoliti da propustim.

Ako me sjećanje dobro služi, priča počinje tamo negdje na kraju 90-ih s mojih nepunih 10 godina kada sam sa svojim pokojnim didom svakog vikenda jedva čekao gledanje moto utrka. Dida je živio na katu iznad našeg i imao je one popularne satelitske tanjure koji su hvatali sve moguće kanale, pa sam jedino kod njega i mogao pratiti utrke. Osim toga, jedino je dida pokazivao neki interes za gledanjem utrka, ili samo nije imao srca odbiti unuka. Pretpostavljam da sam i gen o ljubavi prema motociklima naslijedio od njega s obzirom da je, uz tatine mladenačke avanture na Tomosima i Vespama, baš on bio najdugovječniji i najveći “bajker” u familiji, a također i podrška, te suradnik u pregovorima sa roditeljima da mi već sa 16 godina omoguće polaganje prve vozačke kategorije i kupnju moje prve 125ice.

Kako je baš tih godina Rossi počeo voziti u prvenstvu, komotno mogu reći da ga pratim od samog početka karijere i da sam u tom periodu iz dječaka narastao u više-manje zrelog muškarca. S obzirom da je još uvijek aktivan i relevantan faktor u prvenstvu, naravno da mi je i samim time najdraži vozač, jer osim njegove karizme i vozačke vještine imam i onu ranije navedenu sentimentalnu emociju prema njemu. Iako prvenstveno cijenim taj sport i poštujem svakog vozača neovisno o tome koje boje je njihov “tabor”. 23 godine kasnije, ja više nisam dječak, a Rossi je postao Deda kako ga od milja zovem. Deda i dalje “praši sa klincima” po pisti, a ja sam u međuvremenu uspio u svojoj mikro sredini raditi na popularizaciji sporta, pa sada svaku nedjelju u sezoni kod mene dolaze čak četiri prijatelja (od kojih samo dvoje voze motocikle) na gledanje svake utrke. Nas petero te utrke prati glasnije i strastvenije nego kad “uniformirana rulja” na trgu gleda prijenos prvenstva onih dosadnih, popularnih sportova. Dapače, ponosan sam što sam prošlo ljeto uspio ostvariti svoj dječački san, skupio sam novce i ekipu pa smo zajedno otišli na VN Austrije da zajedno bodrimo Dedu, a za tu priliku mi je moja draga djevojka dizajnirala i otisnula “custom” 46 The Doctor majicu koju sam nosio za vrijeme utrke.

Uz ove ranije navedene razloge, htio bi još samo dodati da sam po struci grafički dizajner, te da mi je vizualna estetika vrlo važan faktor u životu, a baš ova Soleluna grafika iz sezone 16/17 je uvjerljivo najbolji dizajn kacige koju sam ikad vidio i za koju čekam ne bi li joj jednog dana cijena pala za barem 50% da si ju mogu priuštiti kao još jedan moto ukras u dnevnoj sobi. Vjerujem da ste primili puno odličnih priča i fotografija, ali se i dalje nadam da ja imam šanse biti vaš pobjednički izbor, te da me usrećite i poklonite mi kacigu (za koju već imam predviđeno mjesto) koja će za mene sigurno biti jako lijepa uspomenu na didu i na Dedu (i MotoPuls svakako).

Filip Gjurin

Naš broj 046

Pišem vam u želji da osvojim kacigu za svog muža Sanjina koji je veeeeelikiiiii Rossijev fan i strastveno ga prati već godinama! Ljubav prema motorima jedna nam je od zajedničkih stvari koje volimo, godinama mu već kupujem vaš časopis, kao svaka dobra žena. U prilogu Vam šaljem slike njegovog motora koji je nekoć davno bio i u vašem časopisu, a riječ je o Yamahi R6 R46, sa zanimljivim brojem te limitirane serije. Voljela bih osvojiti ovu kacigu tako da može u kompletu sa motorom do Grobnika na vožnju. Veliki pozdravi od ženskog klana obitelji Domijan, Matee i Nine (najmlađi Rossi fan naše obitelji 3,5god).

Matea DJ

Ako sam preživio infarkt...

Kratko i jasno - ako sam preživio infarkt prije tri mjeseca - preživjet ću i vašu kacigu sa Rossijevim potpisom kada dođe na moju adresu. Poslije ste pozvani kod mene na roštilj i druženje, pozdrav od Damira Busca

Znate vi moju prabaku? Ja sam Karlo Borisavljević. Rođen i još uvijek živim u Zagrebu. Student sam Fakulteta prometnih znanosti, trenutno 2. godina. Imam 21 godinu. Je l’ znate tko su moji pradjed i prabaka? Pretpostavljam da ne znate ili svaka čast ako znate. Da pojasnim Hanja Bošković ili Lijepa Hanja je prva žena u Zagrebu i Hrvatskoj koja se uspješno natjecala u moto utrkama. Nikola Bošković je osnivač Prvog hrvatskog motokluba, automoto časopisa, organizator svega svačega, te osnivač samog HNK Rijeka, bivša Viktorija. Zašto bih ja trebao osvojiti kacigu ? Za mene kaciga s Valentino Rossi potpisom znači jako puno, odnosno više nego drugim ljudima. Moja ljubav za motosport počela je od vrlo rane dobi zato što to kod nas ide s koljena na koljeno. Naučen sam stvari čuvati i ne prodati ih. Kako čuvam sve dokumente, priznanja, nagradne i diplome od svojih predaka kao i svoje, tako bih čuvao i ovu kacigu. Smatram da bi kaciga bila jedan jako dobar nastavak u privatnoj kolekciji. Ne toliko zbog svoje vrijednosti, već zbog samog značenja te kacige. To je kaciga koja je potpisana od strane sedmerostrukog svjetskog prvaka MotoGP-a. Kao takva bila bi fenomenalan nastavak mojoj priči. Prvu stvar koju bih napravio s kacigom je da bih ju probao staviti na glavu. Te bih napravio stakleni okvir da ne bi prašinu skupljala.

Karlo Borisavljević

Ja sam obična tridesetineštogodišnja bankarska šalteruša iz Novog Marofa (koji ima stazu s tetom Katicom i Martina Vugrineca). Najdraži nedjeljni izlet mi je posjet Grobniku sa boljom polovicom, iako nikad u životu nisam sama vozila motor, jer toliko sam nekoordinirana da ni kroz vrata ne mogu proći, a da ne zapnem o kvaku. MotoGP utrke moja su strast od onog trenutka kad su roditelji devedeset i neke nabavili televizor koji nije crno bijeli i ima više od dva programa.

Vaša sam vjerna čitateljica, ogroman Rossijev fan i obično na opće čuđenje mojih sugovornika s jednakom lakoćom kojom ću vam objasniti sve mogućnosti stambenog i adaptacijskog kreditiranja, mogu pričati o trenutnom poretku u MotoGP-u, kad će Yamaha konačno profunkcionirati, zašto je Vinales toliko loš, hoće li Lorenzo preći u Suzuki… Sami odaberite...

Zašto baš ja zaslužujem Rossijevu kacigu i kako dokazati da sam ja njegov najveći fan?

Iskreno, ne znam. Mogla bih vam sad pričati o tome kako kad sam nervozna, u tramvaju, gledam najbolje trenutke Laguna Sece 2008., kako sto puta sa jednakim žarom mogu odgledati trenutak kada Marquez pada u Sepangu 2015, kako je jedna od najboljih Rossijevih kaciga ona sa stihovima Pink Floyda kao posveta Sicu, kako zbog svih onih članaka koje o njemu čitam u talijanskom žutom tisku već pomalo i natucam talijanski, ali ne znam da li bi vas to uvjerilo. Možda bi vas mogla uvjeriti moja muška polovica, kojoj uvijek kad odbije vješati svježe oprane zavjese, vičem istu stvar: „Sram te bilo, ako Valentino Rossi može vješati zavjese (ozljeda pred sezonu 2009. jer je pao sa stola ) onda stvarno ne vidim zašto ne možeš i ti!“.

Martina Miketek

Marijan Randić

Ispunite mi san i poklonite mi Rossijevu kacigu. Motor imam, samo mi ona fali da od kartona dođem do karbona. Mario Ivkovčić Znam da će zli jezici reći da je „fotošop“, al nek, nek pate. Andreas Mađerić, Sokolovac

AGV na glavu

Ne znam kako da vam opišem koliko dugo već pratim tog ludog Rossija a da ne budem dosadan. Probat ću biti kratak. Kao klinac sam bio lud za motorima (ni danas nisam ništa drugačiji) i pratio sam svaku MotoGP utrku. Prva koju sam vidio je Rossijeva utrka na Apriliji u klasi 125, čini mi se 1996. godine. Tom klincu od 12 godina Rossi je tog trena postao najbolji vozač svih vremena, a Aprilia RS125 san snova koji se morao ostvariti. Taj san se nije ostvario, ali se 2000. godine ostvario u obliku Gillere Runner 125SP i replike tadašnje Rossijeve AGV kacige.

Rossi je 2000. prešao u najvišu klasu na Hondu NSR500, na mojoj glavi kričavo žuta ljepotica sa suncem i mjesecom, a pod guzicom dvotaktna zvijer od 125 ccm. Kao on, skoro pa isto. Sve što sam trebao napraviti je prefarbati Gileru u boju Rossijeve Honde. Kričavo žuta naprijed, po sredini plava i bijela boja sa mjestom za Nastro Azzuro sponzora, i dolje malo plave. Cijelu vječnost sam čekao taj skuter, najdulji period u mom životu. Čim je stigao napravio sam jedinu logičnu stvar. Upalio moju novu „Hondu NSR“, stavio kacigu, stao nogama na sic i na zadnji kotač (u kontroliranim uvjetima, naravno). Prvi šaht, baaaammm.. Motor na desni bok, ja naprijed na njonju i ruke. Gledam kacigu, čitava, pogledam motor, cijela desna strana izgrebana, nije prošlo pola sata. Da stvari budu još bolje, drugi dan druga strana, cijela izgrebana. Rekli bi ljudi, čestitke roditeljima.

Ali eto, bitno da se gleda Rossi protiv Biaggia, Hage, Gibernaua, Ukawe, Barrosa i drugih, da se vozi NSR-ka (tj. Gilera Runner) i da je kaciga na glavi. Moto Puls je uvijek bio moja lektira i glavno štivo, a muka moje majke koja nije znala kud s njima kada su se brojevi počeli gomilati. Danas sam na malo ozbiljnijim motorima, a stara AGV replika stoji u stanu kao uspomena na mlađe, klinačke dane. Vikend je i dalje rezerviran za MotoGP, ludog Talijana i neke nove klince kojima i dalje dijeli lekcije na stazi. Snovi o putu na utrku se možda ostvare s novom kacigom. Možda vam drugi put pišem o tim novim uspomenama, bit će mi drago opet ih podijeliti s vama i vašim čitateljima. Tomislav Šarić