Dakar Rally intervju: Saša Bitterman

INTERVJU y SAŠA BITTERMAN PONOSAN SAM NA POSTIGNUTI REZULTAT

Vjerojatno je malo „ducatista“ koji su završili Dakar Rally. A Saši Bittermanu je to uspjelo iz prve, kao suvozaču Danielu Šaškinu. Ovo je njegova priča

RAZGOVARAO: TOMISLAV BEŠENIĆ

Saša, prvo iskrene čestitke. Koliko je nestvarno dobar osjećaj već iz prvog pokušaja završiti mitski Dakar Rally?

Još uvijek sve djeluje pomalo apstraktno. Cijela avantura izuzetno je dojmljiva i sada, kada sam već nekoliko dana kod kuće, sliježu mi se dojmovi i nadolaze neke scene pred oči. I iz ove perspektive mi se neke stvari čine još teže nego kad smo kroz njih prolazili. Tim više, osjećaj zadovoljstva još je jači, ali i dalje uz strahopoštovanje prema tome što nosi utrka. U svakom slučaju, ponosan sam na činjenicu da smo došli do cilja, ali i na postignuti rezultat.

Koliko ti je, kao suvozaču, u prosjeku trajao radni dan?

Radni dan suvozača započinje otprilike sat i pol prije starta. Za to vrijeme potrebno je montirati roadbook u “premotavalicu” (koristio sam uređaj identičan kao na motociklima, jer sam zaključio da je, zbog toga što Can-Am nema vjetrobransko staklo, gotovo nemoguće koristiti klasičnu putnu knjigu), učitati aktualni kod u ERTF uređaj (sa svim waypointovima tog dana) i proći kroz kontrolnu listu (gorivo, voda u „camelbagovima“, interfoni, rezervni viziri za kacige, pritisak u gumama ovisno o konfiguraciju idućeg brzinca, itd). Nakon cijelog dana navigiranja na brzinskom ispitu i etapi, po dolasku u „bivouac“ odmah počinje priprema za idući brzinac. Ovisno o vremenu dolaska, potrebno je u glavi ranije složiti listu prioriteta, a stignete li u 3 u noći, to je prava drama. Treba pripremiti roadbook za sutra, a to znači pročitati ga i posebno razumjeti kritične točke te unijeti sve izmjene iz aktualnog biltena. Za kvalitetnu pripremu treba minimalno 2h. Potom sve ispočetka, prije ulaska u auto. Morate još nešto jesti i uhvatiti nešto sna. Uđete li u raskorak, krećete prema devetom krugu pakla.

Motociklisti su istinski heroji Dakra. To su superljudi!

Ti si iskusan suvozač u reliju, ali ovo je natjecanje bitno drugačijeg tipa, u kojem je važna navigacija. Koliko ti se teško bilo na to priviknuti?

Navigiranje ovog tipa zapravo je vrlo kompleksno. Nema orijentira tj. repera, tvoje oružje su jedino roadbook, tripmaster i kompas. Da stvar bude gora, zadani kurs često nije najbolji izbor u dinama, pa treba kalkulirati koliko je odstupanje. Krivi izračun može uzrokovati promašaj slijedeće prolazne točke i lako upadnete u probleme. To je velika razlika u odnosu na kopilotiranje na klasičnom reliju u kojem svaki zavoj studiozno klasificirate. Taj raskorak vas ispočetka muči, ali kasnije postaje interesantno. Odgovornost suvozača je na takvom tipu natjecanja možda dvostruka u odnosu na klasični rally. Recimo, skriveni „waypoint“ aktivan je samo u radijusu 50m. Kasnije smo vidjeli na ispisu GPS-a da smo prvog promašili za 22m! Kada ih imate 4 zaredom pravi je navigacijski izazov.

Nastupili ste s Can-Am Maverickom X3, koji nije bio previše modificiran. Kako se on ponašao na različitim vrstama terena?

U dinama je to vozilo “doma”. Sve vam je bedasto kako prolazite pokraj zvijezda koje se ukopavaju u pijesku. Međutim, suha korita rijeka i grubi makadam to vozilo teško podnosi. Pucaju poluosovine, uniballi, spone... Ne bi škodilo da je Maverick malo jače konstrukcije. Konačno, tu je i „fesh-fesh“. Taj pijesak sitan poput pudera sva vozila stavlja van pogona. Fesh ulazi svuda: u instalacije, instrumente, filtere... Za to nema pomoći.

Kako je reli odmicao to ste bili brži. Da li vam je pomoglo što su sve druge posade iz vaše momčadi postupno odustale, pa ste mogli računati na njihove mehaničare?

Ne, Darko je bio i dalje „in charge“ oko našeg auta. Ipak, kako je trka odmicala i naš rezultat bio zapaženiji, Francuzi iz BBR-a su nas počeli ozbiljnije percipirati i sve su više pažnje davali pripremi našeg vozila. Mislim da na početku nisu baš bili uvjereni u našu ustrajnost, a na

U dinama je Can-

Am “doma”. Sve vam je bedasto kako prolazite pokraj zvijezda koje se ukopavaju u pijesku

Nakon prevrtanja nisam bio svoj nekoliko minuta, po prvi puta nisam imao sliku na par sekundi

koncu smo mi jedini od 5 njihovih Can-Am Mavericka završili utrku. Konačni trošak tek će biti poznat kada stignu svi ti dodatni računi iz BBR-a. Sve što mogu reći je hvala sponzorima koji su u nas vjerovali prije odlaska. Tu prvenstveno mislim na Automatic servis i Motul (Tehnolub).

Bili ste odlični u osmoj etapi, na kojoj su mnogi polomili zube. Imali ste drugo najbrže vrijeme u svojoj kategoriji.

Na osmom brzincu smo uživali. Auto nas je služio i sve je išlo od ruke. To nam daje dodatni motiv jer smo pokazali da se može. Može se ići ukorak s najboljima, ali cijeli mozaik faktora koji utječu na to mora biti složen kako treba. Nije dovoljno biti samo dobra posada.

Na zadnjoj etapi ste „krovirali“ Can-Am i umalo morali odustati pred samim ciljem.

Ta drama ostat će mi zauvijek u sjećanju, kao možda najdelikatnija situacija u karijeri. Nadomak ostvarenja sna, s rezultatom u rukama, a sve je moglo u sekundi nestati. Iz višegodišnjeg iskustva znam da vozači rade greške kad se nađu u situacijama poput ove; sve je skoro riješeno, samo treba rutinski privesti utrku kraju. Imao sam namjeru to ujutro prokomentirati s Dančijem, ali sam odustao ne želeći unijeti lošu karmu. I tako je na kraju i bilo. Nakon prevrtanja nisam bio svoj nekoliko minuta, po prvi puta nisam imao sliku na par sekundi, nakon desetaka „kroviranja“ u karijeri. Danči je tu odigrao maestralno, ne prepustivši se šoku brzo je donio odluku: navigiraj me natrag u asistencu! To je bila prava odluka. Tamo smo zamijenili hladnjak i crijeva koja su se potrgala i nastavili dalje, no bez GPS antene koja je bila uništena prilikom prevrtanja. Prava drama za navigaciju jer ne znate koliko ste „wp-a“ pokupili. Slijedili smo tragove i pouzdali se u roadbook, odometar i kompas. To vam je kao da crtate sliku zavezanih očiju. Ne znate koliko ste loši ili dobri. I tako 100 km. Psihički iscrpljujuće i uznemirujuće.

Da li je to bio i najstrašniji dio relija. Koliko je sve to zapravo opasno?

Sva izlijetanja su nenadana i posade se ne uspiju pripremiti za to, zbog optičkih varki u pustinji. 90% ozljeda su ozljede kralježnice i to je izuzetno opasno jer je transport tako unesrećenih jako zahtjevan. Želite li nastupiti na Dakru, uvjet je da ugovorite policu ripatrijacijskog osiguranja. To vam sve govori.

Ti si predani motociklist, strastveni ljubitelj Ducatija, aktivan si u DOC-u Croatia, vozio si i utrke na Grobniku, ali i hard-enduro. Jesi li uspio osjetiti muku motociklista?

To su istinski heroji Dakra. To su superljudi! Kad vas prođe netko na motoru, sledi vam se krv u žilama. To su kadrovi za pamćenje. Svi bespoštedno drže pun gas. Fascinantno!

U svojoj klasi UTV Open probili ste se do četvrtog mjesta. Da li je to dodatna motivacija da se okušate i iduće godine?

Prvo se želim dobro naspavati i najesti domaće hrane te provesti dragocjene trenutke s obitelji. Ambicije postoje, ali vidjet ćemo koliko će to netko znati prepoznati i htjeti podržati. n

Sva izlijetanja su nenadana i posade se ne uspiju pripremiti za to, zbog optičkih varki u pustinji