Prilike i odluke

Parašijot s kojima započinje Tora oslikavaju prilično tužnu sliku o ljudskoj rasi i našem svijetu općenito. Sve što je plemenito i vrijedno, čini se, da se izokrenulo u plimi poroka, pohlepe i ubojstva. I ova vrsta ljudskog ponašanja, čini se, prolazi dalje, i do drugih oblika života na planeti.

Na veliki potop opisan u ovotjednoj paraši, može se dakle, gledati, da se tako izrazim, kao na priliku za novi početak, od B-ga, vrijeme stvaranja. Svima nam je poznat osjećaj koji se pojavljuje kada nam, nakon što smo neko vrijeme radili na nekom projektu, postane jasno da projekt neće uspjeti, i kada postanemo svjesni da sve treba početi iznova i da moramo odbaciti sve što smo prethodno uložili u taj pokušaj.

No, kao što pokazuje paraša, teško je izabrati između društva koje je bilo na svijetu prije potopa i onoga koje se pojavilo nakon potopa. Stoga B-g, da se tako izrazim, kreće s drugom taktikom. Iako je B-g razočaran ljudskim ponašanjem, B-g nepromijenjivo nikada ne gubi nadu u ljude, kao pojedince ili grupu.

Sada će B-g strpljivo čekati dok ljudi sami od sebe, uz pomoć svog unutarnjeg osjećaja, ne počnu ozbiljno tražiti i nalaziti smisao i svrhu života. To traženje će neumitno dovesti do Stvoritelja i moralnog načina ponašanja. Noah, velik čovjek kakav je bio, nije bio u mogućnosti svojim potomcima prenijeti neop-

Nitko ne voli slušati proroka tame i propasti. Ti koji proturječe remete naš svakodnevni život hodan osjećaj vlastitog morala i taj unutarnji nagon za poboljšanjem samoga sebe i pravednost koje je on posjedovao. Bez te unutarnje potrage za Stvoriteljem, nikakvo vanjsko otkrivenje ili kataklizmički događaj, nikakav potop ili rat ili holokaust, ne može dovesti do bolje moralne klime u ljudskom društvu.

Paraša za nas bilježi B-žje obvezi- vanje da više ne dovede potop na čovječanstvo. Vanjski pritisci i povijesni događaji, koliko god bili impresivni i intenzivni, nisu pravi načini da se nadahne i poboljša ljudsko ponašanje. Promjena ljudskog srca, preispitivanje smisla života i njegove misije, žudnja za duhom i vječnošću, dokazana je metoda za postizanje pravednijeg i plemenitijeg društva.

To je očito poruka koju su nam saopćavali svi veliki proroci Izraela. Kada smo obilježavali završetak sedmogodišnjeg ciklusa dnevnog učenja, jedan mi se oduševljeni mladić pohvalio kako je sada "prošao" kroz Talmud. Odmah mi je pao na pamet oštar komentar jednog od velikih hasidskih majstora ranijih vremena koji je odgovorio na takvu pohvalu jednog od svojih sljedbenika: "Prekrasno! Ali sada ostaje pitanje koliko je Talmudu prošlo kroz tebe?!"

Pouka je ovotjedne paraše, što je i pouka Tore u u čitavoj svojoj dubini i potpunosti, da put do znanja i službe B-gu prolazi kroz vlastite unutarnje osjećaje, stavove, ideale i privrženost.

Zadatak Židovskih roditelja i Židovskog obrazovanja je da pruži tu osnovnu istinu života sljedećoj generaciji. I kao što to i sama Tora svjedoči, sposobnost da se to učini je ono što je razdvajalo Avrahama od Noaha, i u početku Židovski narod od naroda svijeta.

Čitavu pripovijest Tore u paraši Noah moglo bi se sagledati i kao priču o upropaštenim mogućnostima, putevima kojima se nije pošlo i propuštenim prilikama. To započinje sa samim Noahovim naraštajem. Noah upozorava društvo u kojem živi na katastrofu koja je na obzoru, a koja će uništiti njih, njihov svijet i tu civilizaciju. Ili on nije bio dovoljno uvjerljiv ili društvo s razlogom i tvrdoglavo nije bilo zainteresirano za to što će se dogoditi s njihovim svijetom.

Mnogo puta u povijesti, kako Židovskoj tako i općoj, svjedoci smo posljedica do kojih dolazi kada se ne vodi računa o upozorenjima i kada se ignoriraju očiti znakovi opasnosti. Nitko ne voli slušati proroka tame i propasti. Ti koji proturječe remete naš svakodnevni život i naš osjećaj da je sve u ravnoteži i bez pomaka u njemu. Mi govorimo da želimo da se dogode pozitivne promjene, no u svojim srcima više smo nego zadovoljni kada ostane status quo

Tako je Noahova generacija propustila priliku da spasi sebe i time promijeni čitavu kasniju svjetsku povijesti. Oni ocjenjuju Noaha i njegov projekt izgradnje arke kao čudan, ako ne i potpuno umobolan. Tako da čak i kada kiša počne padati i voda počne rasti oni i dalje ismijavaju Noaha i njegove poruke koje im upućuje.

Čovječanstvo se, kada se nešto dogodi, obično ogluši na neželjenog spasitelja. On ne odgovara našoj unaprijed stvorenoj matrici pomoći i izbavljenja, i na taj način, iako njegove ocjene mogu biti točne i ispravne, njega se obično huli, ismijava i ignorira. Ne moram davati primjere ove općepoznate činjenice o ljudskom ponašanju onima od nas koji su živjeli u Izraelu u proteklih nekoliko desetljeća.

Nakon potopa i sam se Noah našao manjkav upravo u toj osobini propuštenih prilika. Razlog zašto se čini da komentatori uvijek negativno, pa čak i grubo, tretiraju Noaha jer to što je on propustio stvoriti novi svijet koji će biti neokaljan pogreškama i grijesima prošlosti. Takva prilika, u biti ista ona koja je bila ponuđena Adamu i Havi u Edenskom vrtu, nikad poslije nije bila ponuđena bilo kome drugom u dugoj povijesti ljudske civilizacije.

To što on nije prihvatio tu ponudu, što nije zgrabio tu priliku slabost je koja je osudila Noaha na kri- tike i loše ocjene u Židovskom rabinskom učenju. Sama Tora jasno iznosi da je neophodno potrebno donositi ispravne odluke i izbore u životu. Tora nam kaže odaberite život, a ne smrt, dobro a ne zlo, vječno a ne prolazno.

Mnogo puta se na odbijanje donošenja bilo kakve odluke, dok je ispravna odluka bila tu naočigled, u judaizmu nije smatralo oprezom ili neutralnošću. Umjesto toga na takvo odbijanje se gledalo kao na fatalno pogrešnu odluku. Propuštena prilika je grijeh, a grijesi zbog propusta mnogo su puta gori i opasniji od grijeha zbog izvršenja.

Naše živote određuju izbori koje smo napravili i oni koje dalje činimo. Često je puta nužnost donošenja takvih odluka neizbježna jer nas na to prisile vanjske okolnosti. Nadam se da će nam Vječni dati dovoljno mudrosti da iskoristimo mogućnosti koje imamo i da donesemo mudre odluke u našim osobnim životima i životu nas kao naroda ■

Redoslijed izričaja u početnim pasukim naše paraše (Berešis 6,9-10) zaslužuje našu pažnju. Tora započinje: "A ovi su potomstvo Noahovo" (Ele toldos Noah), što nas navodi da očekujemo kako će nam odmah biti obznanjena imena Noahove djece. Međutim, Tora prvo kaže: "Noah bješe pravedan čovjek, savršen u svojim naraštajima." Tek nakon toga Tora nastavlja: "Noahu se rodiše tri sina: Šem, Ham i Jafes." Čini se da opisu Noahove pravednosti nije mjesto u tekstu. Raši donosi komentar u vezi s tim neobičnim redoslijedom te kaže da to uči da su glavno potomstvo (odnosno, djela) pravednih ljudi njihova dobra djela. Istinsko potomstvo cadika nisu fizička djeca koja ostavlja iza sebe, već djela njegove dobrote.

Ovo je doista začuđujuća tvrdnja. Svatko od nas je ovdje zbog Noaha. Što je najveća ostavština koju je No- ah ostavio svijetu? Ja bih rekao da je odgovor jednostavan: čovječanstvo! Činjenica da na ovom svijetu postoje ljudi je najveća ostavština koju je Noah mogao ostaviti. Pa ipak hazal tumače da ovaj pasuk podučava da nisu vječna. Ona će umrijeti i otići s ovoga svijeta. Međutim, ima nešto što mi možemo učiniti na ovom svijetu što je vječno i nikada neće nestati, a to su naša dobra djela! Ovo je čudesna tvrdnja. to nije istina. Noahova najveća ostavština (kao što je to slučaj kod svih cadika) su njegova dobra djela! Mi smo dobili zapovijed da imamo djecu no i djeca su ljudska bića. Ona

Na'ama je, s druge strane, jedini preživjeli Kajinov potomak. Zašto je ona preživjela?

Medraš kaže da je Noahova žena bila Na’ama, od potomstva Kajinova. Rečeno nam je i o nekima od drugih Kajinovih potomaka (Berešis 4,20-22). Jedan je bio Javal, koji je utemeljio gospodarsku granu stočarstva i čuvanja ovaca, i koji je živio skoro tisuću godina. Drugi je bio Juval. On je bio prvi glazbenik. Treći potomak, Tuval Kajin, je bio prvi metalski radnik. On je metal oblikovao u mačeve. Svi su ti ljudi umrli. Potop je odnio njihove potomke i njihove ostavštine. Na'ama je, s druge strane, jedini preživjeli Kajinov potomak. Zašto je ona preživjela? Hazal kažu da su je nazvali Na'ama jer su njezini postupci bili Naim u'neimim" bili su ugodni i donosili su ugodu drugima.

Poanta je da su ostvarenja, čak stvaranje glavnih gospodarskih grana, glazbe, i tako dalje divna i dobra ali nisu vječna. Ona ne traju zauvijek. Jedino što je doista vječno na ovome svijetu je duhovnost i dobra djela. To je poanta gore spomenutog učenja naših učenjaka: Glavno potomstvo pravednih su njihova dobra djela.

Duga kao podsjetnik služi na dobročovječanstva

Nakon potopa pasuk kaže: "Postavio sam dugu svoju u oblak, i bit će znak zavjeta između Mene i zemlje...I duga će biti u oblaku, i pogledat ću je da se spomenem vječnog zavjeta između B-ga i svakog živog bića, među svakim tijelom koje je na zemlji." (Berešis 9,13-16).

Tora ovdje tvrdi da je nakon potopa B-g dao obećanje da nikada više neće razoriti zemlju potopom. Očigledno, Svemogućem je bio potreban podsjetnik kada je dao takvo obećanje. Stoga je stvorio prirodni fenomen duge. Svaki puta kada se razgnjevi na svijet i bude u iskušenju da ga ponovo uništi novim potopom, On ima ovu "vezicu oko Svog prsta." On pogleda u dugu i prisjeti Se Svog obećanja.

Ovakvo priprosto čitanje pasukim očigledno je apsurdno i heretičko. B-gu nije potreban podsjetnik ili vezica oko prsta, nazovimo to tako. Koje je pravo značenje ovih pasukim?

Raši i Seforno tumače što to stvarno znači. Svemogući čini svijetu ogromnu uslugu. On se koristi dugom da čovječanstvu pošalje poruku da je On ponovo vrlo ljut na svijet. Svemogućem nije potrebna duga na nebu kao podsjetnik. Podsjetnik je potreban nama. Mi pogledamo dugu i trebali bismo uzeti na znanje da je ovo trenutak Gnjeva pred Svemogućim. U takvim trenucima trebali bismo razmišljati da je Svemogući toliko gnjevan na svijet da kada ne bi bilo Njegovog obećanja, On bi ponovo uništio svijet. Zato trebamo požuriti pokajati se i učiniti tešuvu

Seforno piše da kada pravednici vide dugu i ona ih potakne da se mole i pokaju, oni stoje u pozadini kako bi umirili gnjev Svemogućeg i iskušenje da uništi ljudsku rasu.

Ramban citira odlomak iz Traktata Hagiga (16a) da ne bismo trebali promatrati dugu, a ako to činimo, to je isto kao da nismo došli na svijet. Što znači ova Gemara? Duga je nešto predivno. Što ima lošega u promatranju duge? U "Ispovijedima Rava Amrama Gaona" jedna od stvari za koje mi "ispovijedamo svoje grijehe" na Jom kipur je da smo "promatrali dugu." U čemu je problem ako gledamo u dugu?

Rav Simcha Zissel – u svojim spisima – kaže jednu vrlo zanimljivu stvar. Kada ugledamo dugu, naša reakcija je: "predivno." Divimo se bojama, obliku, efektu, i tako dalje. Divimo se dugi i ona nas inspirira.

Promislimo o smjelosti ove tipične reakcije. B-g je gnjevan. On stavlja dugu na nebo kao poruku da se uozbiljimo, da se pokajemo, da ga molimo za Njegovu milost. A koja je naša reakcija? "Prekrasno!" Velika je hucpa s divljenjem gledati dugu.

Rav Simcha Zissel ovu situaciju uspoređuje s ocem koji je strašno ljut na svoje dijete i koji podigne ruku da bi ga udario. Otac je blijed i njegov izraz lica pokazuje njegovom djetetu krajnje nezadovoljstvo. Dijete podigne svoj pogled te ga pogled na izraz lica njegovog oca počne uveseljavati i zabavljati. Takva reakcija oca će još više razljutiti. Takva je situacija i kada mi s divljenjem i ushitom reagiramo na ljepotu duge.

Rav Simcha Zissel se ne slaže s komentarom Mišne Berura koja navodi u ime Chayei Adama da onaj koji je vidio dugu ne bi trebao to reći svom prijatelju. Rav Simcha Zissel kaže da ne razumije logiku toga. Ako netko ugleda dugu, veli on, to nas treba potaknuti da se pokajemo i navedemo druge da se pokaju. Naprotiv, mi trebamo upozoriti koliko god ljudi možemo na pojavu duge tako da bi i oni mogli poduzeti potrebne duhovne aktivnosti.

Gemara (Brachos 59a) kaže da je svrha grmljavine da unese strah od B-ga u srca ljudi. Kada bi Chofetz Chaim čuo grmljavinu, osim što bi izrekao odgovarajući blagoslov, običavao je reći: "Što Otac želi?"

Duga treba izazvati još dramatičniju reakciju s naše strane. Tijekom života vidjeli smo mnoge dramatične prizore, u smislu povjiesnih slučajeva koji zajedno spajaju grmljavinu i duge. U tim okolnostima, naša je odgovornost da slijedimo primjer Chofetza Chayima i kažemo: "Što Otac od nas želi?" ■