Imperativ današnjice

Smrt nije tragična samo za one koji su njome intimno pogođeni, ona također uvijek donosi probleme naslijeđivanja i reorganizacije obitelji, tvrtke ili ustanove. Avraham i Sara, utemeljitelji židovskog naroda, u ovoj paraši silaze sa scene. Njih naslijeđuju Jichak i Rivka i zapravo većina paraše bavi se time kako se Jichak oženio Rivkom i kako su oni zajedno zasnovali svoj novi dom.

Po osobnosti, temperamentu i postupcima Jichak i Rivka značajno se razlikuju od Avrahama i Sare. Dok su se Avraham i Sarah posvetili tome da dosegnu što je više moguće ljudi izvana i aktivno su sudjelovali u širenju ideje monoteizma na okolno društvo, čini se da Jichak i Rivka imaju više konzervativan pristup. Oni su nastojali konsolidirati ono što su postigli i izgraditi obiteljsku naciju, umjesto da pokušaju privući više stranaca za svoju stvar.

Kao što ćemo vidjeti u paraši od idućeg tjedna borba Jichaka i Rivke unutarnja je obiteljska borba kako podići Esava i Jaakova, te osigurati kontinuitet idejama i vjerovanjima Avrahama i Sare kroz njihovo biološko potomstvo. Na kraju Avraham i Sara nastavljaju svoj kontinuitet samo kroz Jaakova i postaju blagoslov koji im je G-spod obećao da će biti. Borba u svijetu u kojoj su se Avraham i Sara nalazili postaje borba unutar same obitelji Avrahama i

Dio problema u današnjem društvu je davanje prednosti znamenjima i znacima, pred vrijednostima samog judaizma onako kako ga propisuje Tora

Sare.

Postaje posve jasno da će glavna borba Židovskog naroda biti da se konsolidira i na taj način generalno utječe na svijet, recimo to tako, osmozom. Vrijeme Avrahama i Sare je prošlo, i nova vremena traže da se drugačije odgovori na izazov toga da se bude blagoslovom za čitavo čovječanstvo.

Ima i onih u Židovskom svijetu koji su predani tome da "poprave svijet" na račun Židovskog tradicionalnog života i zakona Tore. Ipak, jednostavna je istina da kako bi Židovski narod bio učinkovit u utjecaju na dobro, na društvo u cjelini, mora postojati jak i odan Židovski narod. Kralj Salomon nas u Šir haširim upozorava: "nadgledao sam vinograde drugih, ali sam zanemario čuvanje svog vlastitog vinograda."

Pokušaj uništavanja i deligitimizacije Židovskog naroda ili države Izrael, ne daj B-že, kako bi se dodatno pomutilo dobronamjerne, univerzalne humanističke ideje je autodestruktivno stanovište o svrsi judaizma. Bez Židova nema judaizma, a bez judaizma na svijetu više nema istinske moralne savjesti. Stoga mi se čini očitim da je danas primarni imperativ Židova da se ojača i podrži Židovski obiteljski život, Židovsko obrazovanje u Tori i država Izrael.

Mi se nalazimo u naraštajima Jichaka i Rivke i stoga moramo očuvati naše resurse i na prvom mjestu izgrađivati sebe. Mi do sada još uvijek nismo nadoknadili gubitak svoje populacije zbog holokausta od prije sedamdesetak godina! Kada će postojati snažan i brojan Židovski narod, tada će se ponovno pojaviti doba Avrahama i Sare. Zadaci konsolidacije Židovskog života, što nam je predstavljeno životima Jichaka i Rivke, trebali bi biti zaštitini znak i naše generacije.

Znamenje

Da li je Eliezer imao pravo postaviti unaprijed određeni znak ponašanja kako bi odredio koja će žena biti pravi partner Jichaku? To je dugačka debata koja se vodi među komentatorima i znalcima sve do današnjeg dana. Majmonid ga je kritizirao što je tako postupio, dok je rabin Avraham ben David (Raavad) oštro kritizirao Majmonida zbog kritiziranja Eliezera.

Talmud u Tosefti na osmo poglavlje traktata Šabat razmatra o svim vrstama praznovjerja, znamenja, nagovještaja sreće ili opasnosti, itd. u koja se Židovima zabranjeno upuštati. Jasan pokazatelj te Tosefte je da je sve ono za što je empirijski dokazano da ima praktičnu vrijed- nost dopušteno, dok su talismani koji donose sreću i drugi empirijski nedokazani znakovi i predznaci zabranjeni, kao srodni poganskim vjerovanjima i praksi.

Pod utjecajem brojnih povijesnih i društvenih pritisaka tijekom stoljeća, mnoga su se takva znamenja i znaci probila u Židovsko društvo i na kraju stekli status prihvaćenih običaja. I mi smo svi vrlo svjesni snage i utjecaja koje ti običaji imaju na pojedince.

Često se prisjetim znamenitog žalosnog komentara rabina Yaakova Emdena, koji je rekao da je "za žaljenje što je 'ne ukradi' zapovijed, a ne običaj, jer kada bi to bio običaj više ljudi bi ga se nastojalo držati." Dio problema u današnjem društvu je davanje prednosti znamenjima i znacima, te upitnim običajima pred vrijednostima i držanju samog judaizma onako kako ga propisuje Tora i rabinski spisi. Sablasti, očito, uvijek pobjeđuju.

Zanimljiva je činjenica, barem meni, da Eliezer posve nestaje iz pripo- vijedanja Tore nakon što obavi misiju dovođenja Rivke Jichaku. Ako prihvatimo Majmonidovo mišljenje da je Eliezerovo korištenje znaka i znamenja bilo pogrešno i neopravdano, to bi možda moglo objasniti njegov kasniji nestanak iz teksta Tore. Međutim, oni koji hvale njegovo ponašanje i vide ga kao izuzetno pravednu osobu, moraju se suočiti s pitanjem njegove odsutnosti iz pripovijedanja Tore nakon što je ispunio misiju koju mu je Avraham dao.

Jedna ilustracija se prenosi u ime rabina Meira Yisraela Kagana (Chafetz Chaima): Jedan čovjek koji nikada nije vidio željezničku kompoziciju stoji pred pružnim prijelazom i gleda kako pred njegovim očima prolazi vlak. On primjećuje kako se svi vagoni vlaka kreću istom brzinom kao i lokomotiva. On, dakle, ne shvaća da vagoni nemaju svoj vlastiti motor, koji je neovisan o lokomotivi. Kada lokomotiva više ne može vući onda će se svi vagoni zaustaviti.

Naš je otac Avraham bio lokomotiva koja je vukla Eliezera i mnoge druge s njim u njihovoj potrazi za B-gom. Kada je on iščezao sa svijeta, kao što je zapisano u ovotjednoj paraši, Eliezer tada ostaje zaleđen i nije u stanju duhovno rasti. Stoga Tora nema uistinu ništa više što bi nam rekla o njemu. Židovi bi trebali biti lokomotive, a ne samo vagoni vlaka koje ona povlači za sobom.

Šabat šalom. ■

Rabbi Yissocher Frand: