Šulhan Aruh

Šulhan Aruh ("postavljeni stol") skup je onih područja halahe - židovskog vjerskog prava - koja su danas primjenjiva. Sastavio ga je Rabi Yosef Karo iz Safeda (Izrael) otprilike 1560. godine, i postao je općeprihvaćen kao mjerodavan nakon što ga je Rab i Moshe Isserls iz Krakova (Poljska) oko 1570. godine nadopunio napomenama (poznatim kao Mapa - "stolnjak") iznoseći pravorijeke kojih se drže aškenaski Židovi.

Dio I: Orah hajim

Poglavlje 6 – Šemone esre

Šemone esre, koja se izvorno sastoji od 18 blagoslova, započinje odmah nakon što završimo blagoslov ("... koji je izbavio Izrael") koji slijedi nakon Š'ma i kažemo stih "Ha-Šem, otvori usnice moje...", vidi 111,1,3. Osobne se molitve mogu umetati u odgovarajuće blagoslove ili dodavati na njihovom kraju (vidi 119,12), ali ne i u tri prva i tri posljednja blagoslova, u koje se mogu umetati jedino molitve za potrebe zajednice (112,1) , U vezi umetanja pijutima u blagoslove, vidi 112,2; u vezi dodavanja molitvama vidi 113,9; u vezi pogrešaka vidi 119,3-4. Između Šemini acereta (vidi pogl. 45) i Pesaha, umeće se molitva za kišu u drugi blagoslov (vidi 114,1-2), a neki umeću molitvu za rosu tijekom ostatka godine (vidi 114,3); u vezi pogrešaka i kada ste u dvojbi vidi 114,4-9. Slično tome, počevši od sedmoga dana hešvana (van zemlje Izrael: 60 dana nakon jesenskog ekvinocija), i završavajući pred Pesah, spominje se kiša u devetom blagoslovu (117, 1); za iznimke i kod pogrešaka vidi 117, 2-5. U vezi važnosti blagoslova vidi 115,1; 116,1; 120,1. Završetak [trećeg i] jedanaestog blagoslova između Roš hašane i Jom kipura je izmijenjen (118, 1); vidi poglavlje 43. Ne smiju se ponoviti riječi "Zahvaljujemo ti" u trećem blagoslovu od kraja (121,2). U vezi riječi posljednjeg blagoslova vidi 127,2. Na kraju

Šemone esre govori se stih "Neka riječi usta mojih..." i druge osobne molitve; vidi 122,1-3 i 123,1.

Predmolitelj ponavlja Šemone esre [glasno] nakon što ju je zajednica završila (124,1), čak i ako je još nije izrekao (124,2); i ne mora čekati da je svi završe (124,3). Ponavlja je čak i onda ako su je svi pojedinačno izgovorili (124,3). Onaj koji je nije mogao izreći (ili koji je propustio jedan njen dio, vidi 124,10) pažljivim slušanjem predmolitelja ispunjava svoju obvezu; vidi 114,1-2. Čak i oni koji su je izmolili pojedinačno trebali bi slušati i odgovarati s "Amen" nakon svakog blagoslova (vidi 124,4-6); za ostale propise o odgovaranju s "Amen" vidi 124,7-9.11-12. Kad nema dovoljno vremena, predmolitelj može početi odmah, a zajednica ga može tiho pratiti tijekom prva tri blagoslova; vidi 114,2. Za vrijeme predmoliteljevog ponavljanja, zajednica bi trebala stajati (124,4), i ne upuštati se u isprazne ili neobavezne razgovore (124,7). Predmolitelj isto počinje s "Ha-Šem, otvori moje usnice ..." (111, 2; 123,6). U trećem blagoslovu predmolitelj govori Kedušu; dok to čini, zajednica stoji, noge su im postavljene jedna do druge (95,4; 125,2) i izgovaraju odgovore (vidi 125,1). U trećem blagoslovu od kraja, zajednica govori jedan sličan odlomak (127,1). Prije posljednjeg blagoslova, ako kohanim ne izgovaraju svećenički blagoslov, to čini predmolitelj (vidi 127,2; 128, 44); pojedinac ga ne izgovara (vidi 121,3), a kohanim ga ne govore ukoliko nije prisutna zajednica (128,1). (Pojedinosti o svećeničkom blagoslovu potražite u pogl. 9.) Kad kohanim izgovaraju svećenički blagoslov, ili kada predmolitelj govori zadnji blagoslov, onaj koji je sanjao loš san može izgovoriti molitvu, tražeći da se se obistini na dobro (130,1). U slučajevima kada predmolitelj čini pogreške vidi 126, 1-4; ako propusti dvanaesti blagoslov, ili nije u stanju sebe ispraviti, mora ga se zamijeniti (126,1-2).

Osoba koja nema dovoljno vremena da izgovori cijelu Šemone esre može izreći kraću verziju u kojoj je srednji blagoslov zamijenjen jednim blagoslovom (Havinenu), ali to ne bi trebalo činiti kada se u srednje blagoslove umeću dodatne molitvena primjer, u noći nakon šabata ili blagdana ili tijekom mjeseci kada se govori molitva za kišu (110,1-2). Osoba koja se plaši izreći Šemone esre zbog mogućih opasnosti može umjesto nje izreći kratku molitvu, pa ako je moguće izreći je kasnije (110,3). Onaj koji putuje treba svakog dana kada kreće na put izreći molitvu putnika (vidi 110,4-7; 230, 1). Onaj koji ulazi ili napušta grad, kuću učenja ili kupalište, ili onaj koja ide na neki medicinski postupak, treba izreći posebne molitve (110,8; 230,1.3.4.).

Jutarnju Šemone esre treba izgovarati pri izlasku sunca, ili ako je nužno nakon zore (89,1,8). Može se izgovoriti do kraja prve trećine dana, ili ako je nužno do podneva (89,1). Kad dođe vrijeme da je se kaže, čovjek ne smije razgovarati (vidi 89,2), jesti niti piti (vidi 89,3-5), ili se upuštati u druge poslove prije nego li je kaže (89,3); ali je dopušteno [pobrinuti se za osobne potrebe kao što su] kupanje ili šišanje, te učenje ili podučavanje Tore (vidi 89,6-7). ■

AlHaTorah.org: