1-11 - Divrej Tora - Vajigaš 5783

Divrej Tora

Divrej Tora

Godina 16 Broj 11 Broj 11

http://twitter.com/DivrejTora

Zagreb, šabat 31. prosinca 2022. - 7. teveta 5783.

Paraša Vajigaš

divrejtora@gmail.com

Torah Bytes

Više od bilo kojeg drugog biblijskog izvještaja, ova priča ilustrira kako "sve na kraju ispadne dobro".

Na neki način ovo je priča i o našim životima. Radimo, planiramo, borimo se - i stvari često završe kao zbrka. Pravednici pate, a zli napreduju. Kako se uopće dijelovi ove slagalice mogu posložiti?

Premisa za ovo pitanje proistječe iz ograničene perspektive. Često zamišljamo da je svijet počeo onda kad smo se rodili i da završava kad umremo. Sve prije toga trpamo u koš "drevne povijesti".

Ako to danas ne možemo razumjeti, zaključujemo da to uopće nema smisla.

A istina je, da se mi ovdje na Zemlji nalazimo samo jedno kratko vrijeme. Mi nismo u stanju sagledati "cijelu sliku", širi kontekst. Ne znamo sve detalje koji su se dogodili prije, a svakako ne znamo ni što će se dogoditi nakon što nas ne bude. Nepravedno je izvući jedan događaj iz konteksta i dovesti u pitanje ono što djeluje kao nepravda. Odgovor možda nećemo vidjeti odmah; možda ga nećemo vidjeti ni za svog života.

(Berešit 44,18-47,27)

Juda prilazi Josefu i moli ga da oslobodi Binjamina. U zamjenu za njegovo oslobađanje nudi sebe. Nakon što je bio svjedokom odanosti koju braća međusobno gaje, on im otkriva svoj identitet. "Ja sam Josef," izjavljuje. "Je li moj otac još uvijek živ?"

Braću obuzima osjećaj stida i kajanja, ali Josef ih tješi. "Niste vi bili ti koji su me poslali ovamo," kaže im„, "nego B-g. Sve je to bilo Odozgor određeno kako bismo se svi mi i čitavo područje spasili od gladi."

Braća hitaju natrag u Kanaan s novo-

obiteljima dolazi u Egipat ukupno ih je sedamdeset duša – i poslije 22 godine opet je sa svojim sinom ljubimcem. Na putu za Egipat, dobiva božansko obećanje: "Ne boj se odlaska u Egipat; jer tamo ću te učiniti velikim narodom. Ući ću s tobom u Egipat i svakako ću te i izvesti iz njega."

Josef je prodajom hrane i sjemenja Egiptu pribavio bogatstvo u vrijeme gladi. Faraon daje Jaakovljevoj obitelji da se nastani u plodnom području Gošena i djeca Izraela uvelike napreduju u Egiptu.

■

Tora, B’’H, priprema i uređuje: Vatroslav Ivanuša

Prevela Dolores Bettini

Rabbi Shraga Simmons

OU Israel's Torah Tidbits Alija po Alija

Kohen – prva alija – 13 p’sukim –44,18-30

Sedra započinje dramatičnom konfrontacijom Jehude i Josefa. Jehuda riskira svoj život kada se primiče "Egipatskom vođi" u pokušaju da spasi Binjamina. Prva alija završava emotivno nabijenim Jehudinim opisom osjećaja između Jaakova i Binjamina –"V’nafšo k’šura v’nafšo", i njegova je duša povezana s njegovom dušom.

Jehuda se suprotstavlja još nerazotkrivenom Josefu kao njemu ravan. Možemo reći da kadgod se netko nađe u situaciji da se mora nekome suprotstaviti, najbolje je smatrati se ravnopravnim svojem suparniku. Smatrati se inferiornim često puta će stvoriti nepremostivu zapreku. Čovjek neće imati namjeru boriti se dovoljno odlučno, budući da očekuje poraz. Ako se pak osjeća superiornim svom suparniku, to će često puta izazvati preveliko samopouzdanje. Vodite računa da ne podcijenite ni svog neprijatelja …. niti sebe. Napomene uz tekst Tore (kantilacione oznake) u vezi početnih riječi ove sedre objašnjavaju nam o čemu se tu radi. Kadma v’azla r’vi’i, zarka munah segol. Četvrti (sin) stupi naprijed (da se suoči s Josefom), jer on bješe odbacio svoje mjesto među hosenom [nacijom] (kada je dao jamstvo da će se Binjamin vratiti živ i zdrav) – ovo se pripisuje GR"A (Gaonu iz Vilne, op.ur.).

Alshich pita: Na kraju paršat Mikec,

Jehuda je potpuno pomiren sa vlastitom sudbinom (i sudbinom svoje braće). Egipatski vladar ih je optužio za krađu njegovog naročitog pehara. Jehuda je ponudio da onaj u koga se nađe pehar bude ubijen, a da ostali budu robovi. Kada se pehar "nađe" u Binjaminovom posjedu, Jehuda se ponizno podvrgava tome (prijedlogu da budu robovi). Josef (još uvijek pod krinkom) plemenito odbija Jehudinu ponudu i objavljuje da će uzeti samo "krivca" za roba – ostali se mogu slobodno i u miru vratiti svom ocu. To je "vrhunac napetosti" kojim završava Mikec

Na početku Vajigaš, Jehuda se prometne iz janjeta koje čeka da bude zaklano u lava, koji je postao i simbolom njegova plemena, riskira svoj život konfrontirajući se sa zagonetnim Egipatskim vođom. Što je dovelo do promjene u Jehudinom ponašanju? Sve dok je Jehuda očekivao da će sva braća završiti kao robovi, on je na to gledao kao na B-žju kaznu zbog prodaje Josefa. To je mogao prihvatiti. Kada je ispalo da će jedino Binjamin postati rob – onaj jedini koji nije bio uključen u Mehirat Josef, Jehuda je shvatio da to nije kazna za ono što su bili počinili. Sada se probudio njegov zaštitnički nagon i obećanje koje je dao Jaakovu. Jehuda se odvažno suočava s tim "Egipćaninom" i spreman je riskirati sve kako bi spasio Binjamina.

Levi – druga alija – 11 p’sukim –44,31-45,7

Jehuda kaže Josefu da će Jaakov umrijeti ako se braća vrate bez Binjamina. On pridodaje da je osobno zajamčio da će Binjamina vratiti natrag pa "kako se mogu vratiti svom ocu bez dječaka…" (Sjetite se da se Jehuda prethodno već vratio svom ocu bez jednog drugog dječaka – Josefa. Ova situacija s Binjaminom je Jehudi prilika za potpuno pokajanje za ono što je učinio Josefu.)

Josef se više nije u stanju suzdržavati, te naređuje da prostoriju napuste svi "stranci". Prevladaju ga osjećaji te obznani svojoj od šoka zanijemljeloj braći da je on Josef.

I odmah potom Josef pita: "Je li moj otac još na životu?" Josef ponovo iznosi svoje šokantno otkriće, uz pojedinosti, tako da braća povjeruju u ono što čuju. Potom ih moli da se ne ljute jedni na druge, jer je to bio B-žji plan koji je trebalo postaviti na pravi način kako bi mogao spasiti svoju obitelj od gladi.

Torah T’mima donosi Gemaru u Hagiga u ime Rabi Elazara koja daje slijedeće veliko zapažanje: Ako djeca Izraelova nisu bila u stanju odgovoriti na Josefov kratki ukor, zamislite koliko će tek nama biti teško odgovoriti na B-žji ukor za tisuće pogrešnih postupaka, kako nas kao

(nastavak

pojedinaca, tako i kao zajednice.

Prodaja Josefa bila je monstruozan čin, bez obzira kako B-g isplanirao da stvari na kraju iziđu. I zbog toga smo bili robovi faraonu. Tako kaže midraš.

Šliši – treća alija – 20 p’sukim –45,8-27

Josef ponovno kaže braći da ga nisu oni poslali u Egipat, već je B-g bio taj koji ga je poslao ovamo. On ih potom šalje da svog oca dovedu dolje u Egipat (u Gošen) gdje će obitelj biti pod dobrom skrbi u preostalim godinama gladi. Braća se zagrle i isplaču. Tek nakon toga braća

su u stanju razgovarati s Josefom. U međuvremenu, faraon saznaje da je došlo do susreta između braće i Josefa, te obitelji ponudi izdašno gostoprimstvo.

Josef daje svojoj braći odjeće, a Binjaminu i više od toga.

Opservacija…Zapazite da se još jednom Rahelinom sinu ukazuje posebna naklonost, time što dobija posebnu odjeću. Prvi puta, rezultat je bio poguban po Josefa i njegovu braću. Zašto bi Josef uopće pomislio da to učini?

Kada dijete loše postupa s knjigom,

mi mu ne zabranimo da ikada više pipne knjigu. Baš naprotiv – podučimo dijete kako da se na pravi način ophodi s knjigama, i čim je to moguće damo mu drugu. Na taj način ćete vidjeti da li je dijete naučilo lekciju. "Rješenje" problema braće ne sastoji se u tome da se izbjegava teške situacije. Ako je došlo do istinskog pokajanja, onda se braći može dati potpuno iste okolnosti koje će pokazati promjenu srca koja se kod njih dogodila. Sagledavajući stvari u ispravnoj perspektivi, dodatni darovi Binjaminu nisu probudili zavist i ljubomoru kod braće; oni su se pokajali.

Istu ideju nalazimo u Vaj'hi. Jaakov pred Menašeom pokazuje posebnu naklonost Efrajimu. Josefa to jako uznemiri. I ponovo možemo vidjeti da ideja nije izbjegavati sve što bi jednog od braće učinilo ljubomornim, a drugoga arogantnim. Menaše i Efrajim pokazali su osobine koje su za svaku pohvalu u odnosu na to kako su se nosili sa svojim različitim statusima. To je jedan od razloga što svoje sinove blagosiljamo s "učinio B-g da budeš poput Efrajima i Menašea …"

Josef šalje svoju braću natrag Jaakovu s kolima (što je osobna šifrirana poruka između sina i oca zasnovana na temi koju su izučavali u vrijeme kada je Josef bio prodan) i darovima. Braća ispričaju Jaakovu sve što se dogodilo. On odbija povjerovati da je Josef uistinu živ sve dok ne ugleda kola. Jaakovljeva duša ponovo oživi.

s 2. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po Alija

R’vi’i – četvrta alija – 8 p’sukim –45,28-46,7

Jaakov govori svojim sinovima neka požure s pripremama da uspije vidjeti Josefa prije nego li (Jaakov) umre. Na putu u Egipat, oni se zaustave u Be'er Ševi gdje Jaakov prinosi žrtve B-gu.

B-g mu se ukazuje i potvrđuje mu da će ga On štititi i pratiti na njegovom putovanju. Obitelj nastavlja svoje putovanje i stiže u Gošen.

Raši također ističe da je B-g obećao da će Jaakov biti donesen natrag u Erec Jisrael da tamo bude sahranjen. Obećanje da će od njega nastati veliki narod nije bilo dovoljno da umiri Jaakova.

Jedan komentar sugerira da je Jaakov znao o prodaji Josefa, on bi "osudio" svoje sinove na smrt zbog kršenja zabrane Tore o otimanju ljudi. Stoga Josef nije rekao svom ocu što se dogodilo.

Hamiši – peta alija – 20 p’sukim –46,8-27

Tora sada navodi popis imena "70 duša" (koji uključuje Josefa i njegove sinove) koje su sišle u Egipat s Jaakovom. (Sjeme je posađeno; žetva će mnogo godina kasnije biti Nacija Izraela.)

Sedamdeset duša Zapazite netipično spominjanje i ubrajanje(!) ženskog potomstva –Dine i Serah, kćeri Ašerove. Tradicija pripisuje Serah posebnu dugovječnost – ona je bila najstarija osoba koja je napustila Egipat, što joj je

dalo jedinstven status svjedoka čitavog egipatskog iskustva (možda i Joheved, vidite u slijedećem stupcu). Primjetite da se Reuven etiketira kao b’hor (prvorođeni), kako ovdje, tako i na drugim mjestima u Tori. Iako su Levi, Jehuda, i Josef, svaki ponaosob, stekli "odlike" koje bismo poistovjetili s prvorođenaštvom, i te su uloge bile oduzete Reuvenu zbog njegovih pogrešaka, njega se svejedno u više navrata identificira kao Jaakovljevog b’hora Reuven (1) i njegovi sinovi Hanoh (2), Palu (3), Hecron (4), Karmi (5); Šimon (6) i njegovi sinovi J’mu’el (7), Jamin (8), Ohad (9), Jahin (10), Cohar (11), Šaul (12); (Raši kaže da je Šaul bio Dinino dijete (od Š’hema), a da ga je Šimon odgojio kao svoga sina)

Levi (13) i njegovi sinovi Geršon (14), K’hat (15), M’rari (16); Jehuda (17) i njegovi sinovi Er i Onan (koji su umrli u Kanaanu), Šeila (18), Perec (19), Zerah (20), i Perecovi sinovi Hecron (21), Hamul (22); Jisahar (23) i njegovi sinovi Tola (24), Puva (25), Jov (26), Šimron (27); Z’vulun (28) i njegovi sinovi Sered (29), Eilon (30), Jahl’eil (31); To su Leina djeca plus Dina (32).

Tora kaže da ukupan broj proizašao od Lee iznosi 33. Raši kaže da je 33. od Leine "djece" Joheved, kćer Levijeva, koja je bila rođena kada su ulazili u Egipat. To su 33 duše od Lee.

Gad (34) i njegovi sinovi Cifjon (35), Hagi (36), Šuni (37), Ecbon (38), Eiri (39), Arodi (40), Areili (41); Ašer (42) i njegova djeca Jimna (43), Jišva (44), Jišvi (45), B’ri’a (46), njihova sestra Serah (47), i sinovi B’ri’e, Hever (48), Malki’el (49); duša poteklih od Zilpe je 16.

Josef (50) i Binjamin (51); Josefovi sinovi koje mu je u Egiptu (oni su svejedno uključeni u Sedamdeset duša) rodila Osnat – Menaše (52), Efrajim (53);

Binjaminovi sinovi Bela (54), Beher (55), Ašbel (56), Geira (57), Naaman (58), Eihi (59), Roš (60), Mupim (61), Hupim (62), Ard (63)

Duša poteklih od Rahel je 14.

Dan (64) i njegov sin Hušim (65); Naftali (66) i njegovi sinovi Jahc’eil (67), Guni (68), Jeicer (69), Šileim (70); ovih potomaka Bilhe je 7.

(nastavak s 3. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po Alija

Zbroj iz Tore iznosi 66 osoba koje su sišle u Egipat (zapravo 67 ako ubrojimo Joheved), te kada pridodamo Josefa i njegove sinove koji su se već nalazili u Egiptu, to zbroj dovodi –ne računajući snahe – do broja 70. Sjetite se da je "čitavog svijeta" koji je proizašao od No’aha bilo 70. Sada nalazimo isti broj kod Jaakovljevih potomaka. Njihovih 70 postali su narodi svijeta. Naših 70 postalo je Židovski narod. Razmislite o tome. Druga sugestija: ubrojite Jaakova među 70 duša, a ne Joheved? Zbroj još uvijek daje 70 sa svim imenima koja su uistinu spomenuta u tekstu. Šiši – šesta alija – 17 p’sukim –46,28-47,10

božanstvo). Josef predstavlja svog oca i petoricu svoje braće Faraonu. Faraon ponovo nudi najbolju zemlju Josefovoj obitelji. Faraon pita Jaakova koliko mu je godina. Jaakov odgovara da je proživio 130 gorkih godina i da ne očekuje da poživi koliko i njegovi otac i djed. Jaakov blagosilja Faraona (time što je to učinio kada je po prvi puta bio predstavljen Faraonu – Raši kaže da je to bio kurtoazni pozdrav kraljevskom veličanstvu) te Jaakov odlazi. Š’vi’i – sedma alija – 17 p’sukim –47,11-27

Josef snabdijeva svoju obitelj najboljim što zemlja ima za pružiti. U isto vrijeme glad u Egiptu postaje sve intenzivnija. Josef pažljivo upravlja zalihama hrane, te u kratko vrijeme sabere Faraonu sve bogatstvo, imovinu i zemlju (osim one koja je pripadala svećenstvu) naroda. Konačno, narodi Egipta postaju robovi Faraonu u zamjenu za hranu.

Završna 3 p’sukim se ponovo čitaju kao Maftir.

Haftara – 14 p’sukim – Jehezkel 37,15-28

Jaakov šalje Jehudu ispred njih, da dovrši pripreme. Josef šalje kraljevska kola po svog oca. Kada se Jaakov i Josef susretnu, Josef zagrli Jaakova i zaplače. Josef potom priprema (neke od) svoje braće da se susretnu s Faraonom. Ovo je osjetljivo pitanje budući da su Jaakov i njegova obitelj pastiri (a janje je egipatsko ■

Jaakovljeva obitelj doživi veliki procvat.

Antagonizam s početka parše Vajigaš između Jehude i Josefa prapokazatelj je podjele Židovskog naroda na kraljevstvo Jehude i Izraela (kojega predstavlja Efrajim, Josefov sin). U ovom odlomku iz Proroka, B-g govori Jehezkelu da uzme dva štapa –na jednom neka napiše za Jehudu, a na drugom za Efrajima – i drži ih zajedno dok se oni ne sjedine. Kada su ga ljudi pitali kakvo je značenje toga, prorok im je trebao govoriti o ponovnom sjedinjenju plemena. Ova pomirba, koje je također i tema sedre, stvorit će Jedan narod koji će ponovo biti "mjesto na kojem boravi" B-g. Mi ćemo znati za to, kao što će to znati i narodi svijeta. Koliko god sretna bila pomirba braće u sedri, i sedra i haftara nas podsjećaju na teška vremena do kojih će dolaziti, tijekom čitave Židovske povijesti.

(nastavak s 4. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po Alija

Tarjag - 613 zapovijedi

U parši Vajigaš ne pojavljuje se niti jedna od 613 micvos, pa ćemo nastaviti s razmatranjem općih principa.

Kratak pregled 14 pravila kojima se Maimonides koristio kao kriterijima pri sastavljanju svog popisa 613 micvos

Rambamov treći princip: Uključene su one micvos koje su namijenjene samo budućim naraštajima

Tvrdnja Talmuda (Makos 23b) da je B-g Mošeu dao 613 micvos na Sinaju nastala je na temelju Pnz 33,4: "Moše nam je zapovijedio Toru ..." Prema Rambamu, "Tora" o kojoj se govori u tom retku sadrži samo one zapovijedi koje su namijenjene budućim naraštajima. Razlog za to je što redak nastavlja, "baština za općinu Jakovljevu", a ono što se može ispravno nazvati baštinom je samo ono što se prenosi iz jedne generacije u drugu.

eliminiralo bi sve što se tražilo samo od generacije Izlaska, kao što je ne ostavljati manu (Izl 16,19) ili postaviti salivenu zmiju na stup (Br 21,8). Ako bi netko uključio zapovijedi za generaciju Izlaska, gdje bi bila podvučena crta? Da li bi obaveza da se stada ne napasaju preblizu gori Sinaj bila uključena (Izl 19,24)? Tu bi moglo doći do apsurdnih ekstrema, kao što nam Rambam kaže da je naloga danih toj generaciji bilo više od 300!

Odbacivanje "jednokratnih" zapovijedi iz razmatranja ■

Očito, sve takve "jednokratne" micvos ne mogu biti uključene, stoga, kaže Rambam, s pravom niti jedna od njih nije uključena. Tako zapovijedi koje je trebalo izvršiti kada je narod po prvi put ulazio u Izrael, poput objave blagoslova i prokletstava na gori Gerizim i gori Eval (Pnz. 21,11), nisu dio 613 micvos.

Zapovijedi koje se danas mogu poštivati

5. Pozitivna je zapovijed otvoreno posvećivati Vječnoga kao što kaže Pismo: i bit ću proglašen svetim među djecom Izraelovom (Vajikra 22,32). Ovo moramo činiti izlaganjem svog života smrti [ukoliko je neophodno], i svom svojom snagom, da učinimo Njegovu vjeru nadaleko poznatom (neka Mu je ime blagosloveno). Stoga, ako bi drugi htjeli nekoga prisiliti da se okrene od naše vjere, on to uopće ne bi trebao htjeti slušati, već zbog toga izložiti svoj život pogubljenju. Niti bi trebao obmanjivati onoga tko ga sili, tako da ga navede da pomisli da je postao heretik, iako u svom srcu vjeruje u Njega (blagosloveno bilo ime Njegovo) –tako da ne bi trebao dati onome koji ga sili na grijeh nikakve osnove da pomisli da se odrekao B-ga blagoslovenog. Ako je onaj koji primijenjuje silu odlučio da će ga natjerati da promijeni svoju vjeru, i to javno, što znači pred deset Židova, tada bez obzira kakav je prekršaj u pitanju, pa čak i ako to nije u doba vjerskog progona, on treba radije dozvoliti da bude ubijen nego li da sagriješi. Ako je to u vrijeme vjerskog progona, ne daj B-že, tada čak i ako to nije javno on radije treba prihvatiti smrt nego li sagriješiti. Međutim, ako to uključuje idolopoklonstvo, spolni odnos sa srodnicima ili preljub, ili krvoproliće [kao čin na koji ga se prisiljava], tad čak i ako to nije javno, a nije u vrijeme vjerskog progona, i čak ako onaj koji ga na to prisiljava čini to samo zbog svog zadovoljstva, a ne s namjerom da ga navede da se

odrekne vjere, on radije treba prihvatiti smrt nego li sagriješiti. Ako se to događa javno, on na taj način otvoreno posvećuje B-žje ime, i od toga nema veće stvari.

Ako netko prestupi u ovome i ne posveti B-žje ime u okolnostima u kojima je dužan posvetiti ga, on nije poslušao pozitivnu zapovijed i prekršio je negativnu – da ne obeščasti Njegovo B-žansko ime, kao što Pismo kaže, I nećeš obeščastiti Moje sveto ime (Vajikra 22,32). (Usporedi s 155. Negativnom zapovijedi).

Ovo se primijenjuje na svakom mjestu i u svako doba, kako za muškarca tako i za ženu.

Negativne zapovijedi

20. Negativna je zapovijed nemati milosti prema idolopoklonicima

kao što kaže Pismo, niti ćete im iskazati milost (D'varim 7,2). Ako netko vidi idolopoklonika kako se utapa, on ga ne treba spasiti. Ako je bolestan, on ga ne treba izliječiti. Ako ga se boji, ili postoji bojazan od neprijateljstva [kao posljedice toga], neka ga izliječi uz naknadu, ali ne besplatno. Međutim, zabranjeno je dokrajčiti život tog čovjeka vlastitim rukama ili ga gurnuti u jamu, i tako dalje, ako ga ovaj nije neprijateljski napao. Ne smije mu se dati bilo kakav besplatni dar, niti ga hvaliti, a svakako ne hvaliti njegove postupke.

Ovo je na snazi na svakom mjestu i u svako vrijeme, kako za muškarca tako i za ženu.

Rabbi Jack Abramowitz:

Pozitivne zapovijedi

Sefer Hamicvot Hakacar

kako ih je sakupio Hafec Hajim

AlHaTorah.org:

Teme za razmatranje uz šabatni stol

Ekonomski antisemitizam

Tijekom povijesti, židovski ekonomski uspjeh je izazivao antisemitizam. Židovi su bili okrivljeni za zla kapitalizma, stereotipizirani kao pohlepni zajmodavci, lihvari, te su optuženi za pokušaj preuzimanja svijeta. Ta pojava može imati svoje korijene u biblijskim vremenima, a njegova prva manifestacija može biti u paraši Vajigaš

Mnogi suvremeni znanstvenici, slijedeći vodstvo R"Y Bekhor Shora, sugeriraju da je Josefova ekonomska politika tijekom godina gladi, zajedno s njegovim istodobnim nepotizmom prema svojoj obitelji, izazvala dugotrajnu ljutnju koja je kasnije utrla Izraelcima put u ropstvo. Drugi bi tvrdili da je ovo tumačenje anakroni pokušaj nametanja modernih trendova u biblijske priče, te da je Josefova politike bila i potrebna i cijenjena od strane egipatskog stanovništva.

• Koji faktori u tekstu podržavaju svako pojedino tumačenje priče?

• Koji su uzroci ekonomskog antisemitizma? Kakav je on u usporedbi s vjerskim antisemitizmom? Koju je ulogu (ako je ima) svaki od njih odigrao u porobljavanju?

• U kojim okolnostima mislite da je nepotizam ispravan postupak, a kada je problematičan? Gdje drugdje u Tanahu vođe daju povlašteni tretman svojoj obitelji? Imaju li i ovi drugi slučajevi negativan rezultat? Što ako?

Josefovo podmetanje Benjaminu završava sretno, s pomirenjem obitelji. No, je li to ono čemu se Josef nadao i planirao od samog početka, ili je bio iznenađen neočekivanom intervencijom Jehude? Što bi bio

Josefov sljedeći potez da Jehuda nije strastveno iznio svoju molbu? Da je Benjamin ostao sam s Josefom u Egiptu, bi li tijek povijesti bio potpuno drugačiji?

Zašto su Izraelci ostali u Egiptu?

Odlazak Jaakovljeve obitelji u Egipat označava početak prvog izgnanstva Izraela. Ali da li je to bila namjera Jaakova?

• Kada se Jaakovljeva obitelj preselila u Egipat, koliko dugo su oni namjeravali ostati? Zašto se nisu vratili u Izrael čim je završilo razdoblje gladi?

• Već u Savezu među polutkama, Vječni Avrahamu govori o budućem izgonu. Znači li to da se Vječni aktivno umješao da odvede Izraelce u Egipat ili je izgnanstvo tek prirodan rezultat ljudskih izbora koji nisu uključivali nikakve posebne nebeske poticaje? Je li Jaakovljeva obitelj bila svjesna proročanstva i, ako jest tako, jesu li oni sebe smatrali ispunjenjem B-žanskog dekreta?

• Zašto je izgnanstvo u Egipat nužan dio židovske povijesti? Što je ono postiglo? Da li je svrha egzila i ropstva identična, ili bi one svaka za sebe mogle imati zasebne ciljeve?

Je li Jehuda prijetio Josefu?

Tanchuma preinačuje Jehudinu molbu za Benjamina u otvoreni neprijateljski i agresivni spor u kojem Jehuda i Josef optužuju jedan drugoga za nedjela i prevare i kona-

čno žestoko prijete jedan drugome. Postoji li osnova za takvo tumačenje teksta? Ako ne, odakle dolazi Midraš i koju poruka pokušava dati?

• Općenito, kako se treba razumjeti Midraše koji izgleda da oštro skreću od osnovnog značenja stihova?

• U ovom slučaju, profesorica Nechama Leibowitz sugerira da Tanchuma zapravo ima Jehudu koji se ne raspravlja s Josefom nego sa svojom vlastitom savješću. Drugi sugeriraju da to služi predskazivanju budućeg neprijateljstva između dva plemena Jehude i Josefa i njihovih teških borbi kroz stoljeća. Možete li se sjetiti drugih Midraša koji bi se mogli tumačiti na sličan način ili kao unutarnji monolog ili pak kao predskazivanje budućnosti?

Štetl ili Geto?

Što je dovelo do odluke da žive u Gošenu? Prema Necivu, Jaakovljeva obitelj se pokušala izolirati kako bi spriječila asimilaciju i sačuvala svoj nacionalni identitet. Ralbag, s druge strane, sugerira da je strah od neprijateljstva Egipćana "koji su mrzili pastire" ono što je potaknulo izdavanje. Raši nudi dodatnu mogućnost, ukazujući da je odluka bila ekonomski motivirana, a Josef je jednostavno želio osigurati dobre pašnjake za svoju obitelj.

• Kakvu podršku možete pronaći u tekstu za svaki od navedenih pristupa?

• Kakva bi bila ravnoteža između integracije u strano društvo i odvajanja od negativnih kulturnih utjecaja?

• Je li integracija izazivala antisemitizam ili ga je spriječila?

Prevela Tamar Buchwald

Ujedinjenje Josefa i Jehude

Svi mi imamo ograničene količine vremena i energije te moramo naučiti kako ih mudro rasporediti. Osobitu pažnju moramo posvetiti pronalasku ravnoteže između aktivnosti koje su usmjerene prema unutra, za naš osobni razvoj, te onih usmjerenih prema van, za dobrobit drugih. Hilel je naučavao, "Ako ja nisam za sebe, tko će biti za mene? A ako sam pak samo za sebe, što sam onda ja?" (Avot 1,14) Oba područja su krucijalna. Poteškoća je u odlučivanju koliko vremena i resursa trebamo posvetiti našem unutarnjem rastu, a koliko tome da dopremo do tuđih potreba.

I narod kao cjelina također mora žonglirati između te dvije sfere. Potraga za ispravnim balansom odigrala se i u svađi između Josefa i njegove braće. Njihova bitka predstavlja dvije različite staze unutar židovskog naroda – jedne koja naglašava duhovni razvoj samog naroda, i druge koja naglašava univerzalnu odgovornost i utjecaj Izraela.

Edut i Tora

Židovski je narod okrunjen tim dvjema kvalitetama, 'edutom' (svjedočanstvom) i Torom, kao što je pisano: "(B-g) je uspostavio svjedočanstvo u Jakovu i Toru u Izraelu" (Ps 78,5). Kakve su to dvije kvalitete?

Srž 'eduta' je da točno prenese činjenice onako kako su se dogodile. Ništa ne bi trebalo biti dodano ili izmijenjeno kada se daje svjedočanstvo. Učenje Tore, međutim, uključuje 'hiduš' – kreativno i inovativno razmišljanje.

Razlika između eduta i Tore korijen je konflikta između Jakovljevih sinova. Josef je naglašavao koncept 'eduta', kao što piše, "svjedočanstvo (edut) za Josefa" (Ps 81,6). Aspekt 'eduta' odražava Josefovu želju da narodima izloži autentičnu poruku monoteizma i morala.

S druge strane, ostala braća – a osobito Jehuda, njihov vođa – naglašavaju Toru i posebnu svetost židovskog naroda. Oni su tražili razvoj posebne baštine Izraela. Zato je

Jehuda onaj kojeg je Jakov odabrao da utemelji učilište Tore u Gošenu. Nadalje, midraš pripisuje Jehudi zasluge za spaljivanje kola koja je faraon poslao kako bi Jakovljeva obitelj doputovala u Egipat. Jehuda je naredio da kola budu uništena kada je vidio da su na njima urezani idolatrijski simboli (Berešit Raba 94,3). Taj čin, uvod u zakon spaljivanja idola vatrom (kojeg kasnije srećemo u Ponovljenom zakonu 7,25), demonstrirao je Jehudin fokus na aspekt čistoće i inovacije u Tori.

Poruka molitve 'Šema'

Josef i Jehuda, i njihove staze 'eduta' i Tore, ujedinili su se kada je Jakov doveo svoju obitelj u Egipat. Mudraci primjećuju naročit događaj koji se dogodio tijekom obiteljskog ujedinjenja. Tora kaže da je Josef plakao na ramenu svog oca, ali šuti o tome što je Jakov radio pri tom emotivnom susretu. Prema midrašu, on je recitirao Šema. Koje je značenje molitve Šema u tom trenutku?

Poruka te molitve je, naravno, jedinstvo. "Slušaj, Izraele: Hašem je naš B-g; Hašem je jedan" (Ponovljeni

Rav Kook:

(nastavak

s 8. stranice) Rav Kook: Ujedinjenje Josefa i Jehude

zakon 6,4). Ta se dva dijela stiha odnose na dvije razine B-žjeg jedinstva u svijetu. Prva razina je "Hašem je naš B-g." To je B-žje jedinstvo onakvo kakvo je trenutno otkriveno u svijetu, svijetu stvorenom po nacrtu Tore kroz koji možemo spoznati veličinu Stvoritelja. Druga, viša razina je "B-g je jedan". To je B-žje jedinstvo kakvo će biti otkriveno u budućnosti, jedinstvo koje će obuhvatiti čitav svemir. "Nakon što sve prestane biti, samo će Jedan, Poštovani, vladati" (iz himne Adon Olam).

Jehuda predstavlja prvu razinu B-žjeg jedinstva, jedinstvo manifestirano kroz Toru i posebnu ulogu židovskog naroda. Josef, međutim, traži posvećenje B-žjeg Imena među narodima i donosi spoznaju o Stvoritelju čitavom svijetu. On predstavlja drugu razinu, univerzalno jedinstvo B-ga. Jakovljevo recitiranje molitve Šema obuhvaća obje vizije – i Jehudinu, i Josefovu.

Pastir-filozof

Učenjak Rabi Zeira iz 4.st., jednom je svog učitelja Rabi Jehudu sreo u neobično dobrom raspoloženju. Shvativši da je to iznimna prilika da ga upita štogod poželi, Rabi Zeira je postavio sljedeće pitanje:

"Zašto koze uvijek hodaju na čelu stada, a ovce ih slijede?"

"To je kao kod stvaranja svemira: najprije je bila tama (koze, koje su obično tamne), a zatim svjetlost (bijele ovce)" (Šabat 77b).

Veliko blago mudrosti otvorilo se pred Rabi Zeirom – imao je priliku doznati o najdubljim tajnama svemira! – a on je umjesto toga svog učitelja pitao o kozama i ovcama?

Zapravo, Rabi Zeirino pitanje nije bilo daleko od mudrosti. Veliki vođe židovskog naroda u drevna vremena bili su pastiri. Kao što je Josef obavijestio faraona, "Kao i naši očevi prije nas, mi smo pastiri" (Postanak 47,5). Moše i David također su se bavili tom profesijom. Mora postojati razlog zašto su naši preci izabrali zanimanje pastira.

Biti pastir je životni stil koji dozvoljava refleksiju i kontemplaciju. Rad nije intenzivan. Za razliku od poljoprivrede, čovjek ne mora uložiti svu svoju energiju u materijalno. U isto vrijeme, pastir ostaje u neprestanom kontaktu sa stvarnim svijetom. Njegove su misli utemeljene na životnim iskustvima. On se ne zadubljuje u umjetne filozofije odvojene od realnosti. Iz tog razlo-

ga, naši praočevi, veliki mislioci svog vremena, radili su kao pastiri.

Razvoj misli

Rabi Zeirino promišljanje o stadima čini poveznicu između vanjskog fokusa pastira – njegovih koza i ovaca – i njegovog unutarnjeg fokusa – njegovih misli i ideja.

Ideje nam najprije dolaze kao nejasne misli, zastrte maglom naše mašte. Međutim, skriveno u toj magli, leži veliko blago. Tokom vremena, mi pročišćavamo i razjašnjavamo naše misli te iz tame dolazi svjetlo i mudrost.

Shema po kojoj se stado kreće jednaka je shemi razvoja misli u umu pastira. Slika tamnih koza ispred bijelih ovaca metafora je za nadahnute no nejasne pojmove koji lelujaju u našim mislima. Te proboje inspiracije slijede razjašnjene ideje koje su testirane našim sposobnostima prosuđivanja. Na taj način mi razvijamo razumne koncepte koji grade temelj našeg intelektualnog i duhovnog života.

Kao što je istaknuo Rabi Jehuda, taj je redoslijed nerazdvojiv od prirode svijeta. Svjetlo u svemiru stvoreno je iz tame. Taj je fenomen istinit i na osobnoj razini. Ne možemo u potpunosti odbaciti iluzorne aspekte naših umova jer nas oni inspiriraju na originalnost mišljenja. Naša mašta dominira našim misaonim procesima; samo kroz njene nejasne uvide možemo stići do staze prosvijetljene mudrosti.

Prevela Anja Grabar

Definirati samoga sebe

Kao što same riječi sugeriraju, definiranje samoga sebe i svoje vlastite vrijednosti mora proizići iz nas samih. Mnogo su se revolucije, koje su u početku bile naizgled uspješne, pretvorile u kaos, bezvlađe i nasilje. Završile su kao samovolja pojedinaca jednostavno zato što više nije bilo temelja za daljnje razvijanje vlastite vrijednosti, te nakon što su "drugi" na neki način bili eliminirani.

Biti Židov od čovjeka traži jasan osjećaj vlastitog identiteta. Taj se osobni identitet može steći jedino kroz bazično poznavanje judaizma i tradicije. Poznavanje priče o našem narodu može doprinijeti ovom neophodnom osjećaju vlastitog identiteta i osobnog poznavanja koje garantira Židovsku budućnost.

Sve je dobro što se dobro svrši popularan je i dobro poznati aforizam. Izgleda da bi tako trebalo biti i ovdje u ovotjednoj parši kada se Josef i njegova obitelj napokon pomire, nakon više od dvadeset godina boli i otuđenja. Jaakov silazi dolje u Egipat da zagrli svog davno izgubljenog voljenog sina, a Židovski narod započinje svoje dugo putovanja u Egiptu, u kojem je prvo stoljeće nji-

hovog tamošnjeg života uspješno i benigno.

Međutim, kao što je slučaj s mnogim popularnim izrekama i vjerovanjima, gore navedeni aforizam nije sasvim točan. Neprijateljstvo, nesloga i gorčina višedesetljetnog spora između Josefa i njegove braće ne zaboravlja se tako lako. Vidjet ćemo u slijedećoj parši kako braća još uvijek sumnjaju da Josef gaji zle namjere prema njima i kako se Josef nakon Jakovljeve smrti na fini način distancira od njih.

Rane se mogu izliječiti, no one uvijek ostavljaju svoje tragove i ožiljke. A nadmetanje između Josefa i Jehude, koji je središnja točka prvog dijela ovotjedne parše, nastavlja se već tisućljećima u Židovskoj povijesti, gotovo cijepajući Židovski narod kao cjelinu, a ne samo njegovo kraljevstvo, u dvije zaraćene frakcije.

Dakle, iako se čini da je stanje između Josefa i njegove braće na kraju završilo dobro i na zadovoljstvo obiju strana u priči u ovotjednoj parši, zaostala sumnja, natjecanje i gorke uspomene ostaju. To je sve očitije kako se priča nastavlja i oblaci počnu zastirati svaku ružičastu pro-

cjenu završetka ove naše uzbudljive obiteljske priče.

Svaki ljudski događaj sa sobom nosi posljedice koje su mnogo dugotrajnije i važnije od onoga što se prvobitno mislilo. Budući da svi mi živimo jedan ograničeni vremenski period, dalekosežne rezultate našeg ponašanja je, naravno, teško razabrati i uvažiti. Da su Josefova braća mogla shvatiti da će njihovo ponašanje prema njemu, stoljećima kasnije, dovesti do raspada Židovskog kraljevstva u zemlji Izraela, možda bi postupila drugačije. A, možda bi i sam Josef drugačije postupio prema svojoj braći.

Nije bezvrijedno ono što su nas učili rabini da je istinski mudar čovjek onaj koji može pojmiti buduće posljedice sadašnje strategije i ponašanja. Ova ideja također podupire i drugi komentar rabina da čak i mudri moraju biti vrlo oprezni u svojim izjavama, kako bi se zaštitili od neželjenih posljedica koje mogu nastati.

Mnogo puta posljedice budu upravo suprotne onome što se izvorno želi. Rabinska anatema Spinoze učinila ga je besmrtnim, a zabrana pro-

Rabbi Berel Wein:

tiv hasiduta pretvorila ga je u najpopularniji Židovski vjerski pokret u Istočnoj Europi.

Josef i njegova braća, poput svih nas, nemaju moć da ponište prošlost. No, kada prepoznamo raskol kojeg su događaji iz prošlosti izvršili u Židovskom životu, moramo napraviti izvanredan pokušaj istinskog pomirenja. Bit će potrebno ropstvo egzila u Egipat i pomirenje koje je iz njega nastalo kako bi se postiglo jedinstvo izraženo u trenutku objave na Sinaju. Nevolje nas ujedinjuju. Mi moramo naučiti živjeti zajedno i u skladu i u vremenima kada nema toliko nevolja.

Vratimo se još malo na paršu. Jehuda se konačno licem u lice suočava s Josefom i frustriran time kako su se događaji razvijali, on vladaru Egipta govori izravnim, čak i grubim riječima. No, ono što je najviše nevjerojatno u cijelom tekstu Tore u vezi braće i Josefa je to da braća ni na trenutak ne pomisle da je egipatski vladar, koji ih tako nepravedno muči, zapravo Josef, njihov brat.

Braća postavljaju sva prava pitanja - "Zašto se raspituje o našem ocu i našoj obitelji? Zar misli da želimo da se priženi u našu obitelj? Što Nebo od nas želi da nas tako ozbiljno testira i iskušava? Kako je Binjamin mogao ukrasti pehar – da li je on onaj tip 'svetog' kradljivca kakva je bila njegova majka? Kako to da Šimon izgleda tako dobro nakon boravka u zatvoru? Tko je stavio novac u naše vreće s hranom? Kako je egipatski vladar znao koliko imamo godina i točan redoslijed sjedenja za njegovim stolom?" Ali nikako da dođu do pravog odgovora.

Oni nekako ne uspijevaju poveza-

ti točkice, koliko god veza među njima bila očita. Komentatori su kroz stoljeća ponudili mnogo objašnjenja u vezi zaslijepljenosti braće po ovom pitanju. Ali svi ponuđeni razlozi vode natrag do jednog osnovnog objašnjenja i ideje.

A ta ideja je da je unaprijed stvoreno mišljenje koje su braća imala o Josefovu nepodnošljivom ponašanju i ludim snovima toliko utjecalo na njih i plašilo ih da si nisu dopustili da prepoznaju Josefa i nisu si mogli zamisliti da je Nebo na neki način bilo sklono njemu, a da su oni potpuno pogriješili u svojoj procjeni njega i budućnosti doma Jaakovljeva.

Mnogo puta u Židovskom svijetu i njegovoj povijesti, Židovi su bili skloni da upadnu u ovu zamku unaprijed stvorenih mišljenja i ideja. Josefova braća bila su velike i svete osobe. Oni su utemeljitelji našeg naroda i naši preci. Ipak, njihova pogreška stvaranjem predrasuda i utvrđenih ideja zaslijepila ih je da ne prepoznaju svog brata i da neočekivano, pa čak i neželjeno s njihove

strane, vide ispunjenje njegovih snova.

Opasno je, kako fizički tako i duhovno, ustvrditi da će se događaji u Židovskom svijetu dogoditi ili da se nikada neće dogoditi. B-žanski plan i njegovo izvršenje u stvarnom vremenu uvijek je skriven od nas. "Jer vaše misli nisu Moje misli, niti su vaši načini (njihova izvršenja) nužno Moji načini, veli G-spod."

Budući da država Izrael nije nastala po bilo čijem unaprijed stvorenom programu, mnogi se ne mogu natjerati da se nose s njezinim postojanjem čak i danas, sedamdeset četiri godina kasnije. Ima toliko mnogo Židova koji ne izgledaju poput nas, a vjerojatno se niti ne ponašaju poput nas - stoga, ima mnogo onih koji ih ne mogu prepoznati kao svoju pravu braću, a što oni uistinu jesu. Odricanje od predrasuda, čak i onih koje se smatraju svetima i jednom nepogrešivima, nužan je korak u procesu nacionalnog oslobođenja i bratskog pomirenja. Ono što je nužno nije uvijek i lako. Šabat šalom.

(nastavak s 10. stranice) Rabbi Berel Wein: Definirati samoga sebe

Izmijenjena poruka

Zašto su braća izmijenila Josefovu poruku njegovom ocu?

U pokušaju da uvjeri svoju braću kako nije kivan na njih, Josef im kaže "A sada: Niste vi ti koji ste me poslali ovamo, nego B-g; On me ovdje postavio kao 'oca' faraonu i kao gospodara nad cijelim njegovim domom i kao vladara nad cijelom egipatskom zemljom." (Berešit 45,8)

Mnogo je neobičnih stvari vezanih uz ove stihove. Prvo, da sam ja Josef, nikada ne bih rekao, "Ja sam vladar nad cijelom egipatskom zemljom." Josef mora znati svoje mjesto. Samo je jedan vođa egipatske zemlje, a to je faraon. (Oni koji su dovoljno stari da se sjećaju, u vrijeme kada je bio izvršen atentat na Ronalda Reagana, Alexander Haig koji je tada bio državni tajnik, rekao je "Sada sam ja ovdje glavni". To je

bila pretjerano bezobrazna i netočna tvrdnja koju mu nikada u budućnosti nisu zaboravili! Josefova tvrdnja čini se politički ekvivalentnom ovoj Haigovoj.)

Drugo, vrijedno je primijetiti kako su braća izmijenila Josefovu poruku kada su ju prenosila Jaakovu. Kada su se braća vratila svom ocu u Kanaan, rekli su mu "Josef je još uvijek živ i vladar je nad cijelim Egiptom…" (Berešit 45,26). Josef je svojoj braći rekao da njegovom ocu kažu tri stvari: 1. Ja sam 'otac' faraonu; 2. Ja sam gospodar nad cijelim njegovim kućanstvom; 3. Ja sam vladar nad cijelim Egiptom. Braća su, prilikom prenošenja poruke, spomenula treću točku, ali ne i prve dvije. Zašto su izbrisali prva dva dijela Josefove poruke?

Rav Moše Sheinerman iz Brookly-

ina, NY, u svojoj knjizi Ohel Moše piše hesped (posmrtni govor) koji je Hasam Sofer izrekao za nekoga pod imenom HaGaon Rav Josef Dovid. U tom hvalospjevu, Hasam Sofer daje odgovor na pitanje iz parše Vajigaš.

Rav Josef Dovid očigledno je imao određenu vezu s Napoleonom Bonaparteom. (Hasam Sofer živio je u periodu Napoleonskih ratova.)

Kako bismo razumjeli poruku Hasam Sofera, uzmimo jedan suvremeni primjer. Zamislite jednog Židova iz Erec Jisraela, Židova koji nikad nije napustio Jeruzalem – čovjeka koji sjedi i uči čitav dan. Cijeli njegov život protkan je židovstvom (jidiškeitom). Iz nekog razloga, njegov sin napustio je Jeruzalem i otišao svoju sreću potražiti u SAD-u. Postao je nevjerojatno uspješan i počeo je raditi u Bijeloj kući. Uspinjao se postupno i na kraju došao do pozicije šefa osoblja u Bijeloj kući. Prošlo je 10, 20, ili čak 30 godina otkako su otac i sin posljednji puta vidjeli jedan drugoga. Kada otac želi čuti što se dogodilo s njegovim sinom, ne zanima ga je li diplomirao pravo na Harvardu sa pohvalama ili kako je od stažista u Bijeloj kući došao do pozicije šefa osoblja. Njega zanima samo jedna jedina stvar – je li njegov sin još uvijek 'erlihe Jid' (iskren i ispravan Židov) ili ne? Moć opija. Kada je osoba u Washingtonu i u Bijeloj kući, kada doslovno ima

Rabbi Yissocher Frand:

svoje prste na polugama moći koje kontroliraju svijet – to je vrlo opojno. Čovjek može postati toliko opijen tom moći da mu sve drugo prestaje biti važno. Za ovog Jerušalmi Jida iz Mea Šearima, Harvard i Bijela kuća, novac, moć, limuzina… ne znače ništa. On želi znati samo jednu stvar – da li njegov sin stavlja tefilin svaki dan; jede li košer; uči li? Sve ostalo njemu ne znači ništa.

Upravo to je ono što se dogodilo sa Josefom. Otišao je od kuće sa 17 godina. Postao je prvi čovjek do faraona, kralja Egipta. Josef je bio drugi najmoćniji čovjek na svijetu. "Postao sam 'otac' faraonu. Postao sam upravitelj cijele faraonove kuće (Bi-

jele kuće tog vremena)". Međutim, "u'mošel b'hol Erec Micraim" ne znači "Ja sam vrhovni vladar Egipta". Ta tvrdnja znači, "Ja vladam nad Egiptom, a ne Egipat nada mnom." Ja nisam postao utopljen u društvo i kulturu, u razuzdanost i pokvarenost Egipta. "Egipat me nije nadvladao. Ja sam nadvladao njega. Ja sam još uvijek glavni. Nikada nisam odbacio svoj židovski način života."

To odgovara na oba naša pitanja. Josef se nije hvalisao time da vlada cijelim Egiptom. "Ja sam glavni u Egiptu" bila je poruka njegovom ocu kako bi znao da egipatska kultura nije preuzela vlast nad njegovim životom, već je on bio taj koji je

glavni te ni na jedan način nije popustio utjecaju okoline. Braća su došla ocu i rekla mu "Josef je još uvijek živ" i sada ćemo ti reći ono što te jedino zanima: On vlada (mošel) nad Egiptom, a ne obratno – što znači da nikada nije odbacio svoj judaizam. To je jedina stvar koja je Jaakovu bila važna.

To je i hvalospjev koji je Hasam Sofer rekao o Gaonu Ravu Josefu Dovidu: On je bio Napoleonov blizak prijatelj, ali je svejednako ostao 'erlihe Jid'. Nikada nije izgubio svoju srž. On je vladao (mošel) nad cijelom kulturom Francuske.

Prevela Anja Grabar

(nastavak s 12. stranice) Rabbi Yissocher Frand: Izmijenjena poruka

Potonuli smo

Ovaj odjeljak pun je emocija i intrige. Prošlog tjedna završili smo s Josipovom odlukom da Benjamina ostavi kao roba. Juda nudi sebe umjesto njega. Konačno Josip, preplavljen emocijama, svojoj braći otkriva svoj identitet. Oni su, razumljivo, prilično šokirani. Josip šalje poruku svom ocu koji odmah napušta svoju zemlju kako bi se ponovo ujedinio sa svojim najdražim sinom.

Jakov se susreće sa faraonom i nastanjuje se sa svojom obitelji na području Gošena u Egiptu. Kako se glad nastavlja, Josip kupuje sva egipatska zemljišta faraonu u zamjenu za žito.

Tijekom 22-godišnjeg razdoblja u kojem Josipa nije bilo, Jakov je pao u stanje koje mogu opisati jedino kao depresiju. Rabini nam kažu da je kao rezultat toga, izgubio svoju sposobnost da prima proroštva. Proroštvo je u judaizmu poveznica sa duhovnim svijetom koja čovjeku omogućava pristup skrivenim istinama. Pomalo smiješno, ali Izak, Jakovljev otac, nije izgubio svoje proroštvo i stoga je znao da je Josip živ i da je u Egiptu. Jakovljeva depresija učinila ga je slijepim za realnost –kao što to depresija često čini. Da nije bio depresivan, mogao je vidjeti da zapravo nema razloga za depresiju jer Josip uopće nije mrtav! Ali to

je vječna istina kad je riječ o depresiji. Stanje uma je ono što oblikuje percepciju stvarnosti, više no što realnost oblikuje stanje uma.

Rabini nam iznose glavno pravilo da čovjek ne može primiti proroštvo kada je depresivan. Jer povezanost s B-gom dostupna je samo u stanju radosti. Bijeda nas povlači duboko dolje tako da izgubimo povezanost sa duhovnim svijetom i tada se sve čini izgubljenim. Na neki način, bi-

jeda je proročanstvo koje samo sebe ostvaruje. Život nam ne izgleda dobar pa se osjećamo beznadno i izgubljeno zato ne ulažemo u život, a život bez ulaganja ne donosi plodove.

Radost je također samoostvarujuća. Osjećamo se uzneseno i ushićeno. Zato smo željni ulagati u život i angažirati se. A život u koji se ulaže i u kojem si angažiran, donosi dobre plodove koji nam pružaju zadovoljstvo.

Kada se osjećamo potonulo, lako je kriviti život i okolnosti. Ali to nikada nije slučaj. Stvar je jednostavno u tome da zabrinuto razmišljanje o životu uzrokuje da se povučemo, a kada se povučemo, život se počinje raspadati. No nije problem ponovno ga sastaviti. Onog trena kada prestanemo žaliti sebe i kada se ponovno uključimo u život, život ponovno staje na svoje noge. Svijet je prekrasan zbog jedne stvari – uvijek dobivamo ono što smo uložili. Sve dok smo strpljivi, uvijek ima plodova našeg truda. Ako ulažemo, vraća nam se s kamatama. Ako se povučemo, život nam neće imati što za ponuditi.

Šabat šalom

■

Prevela Anja Grabar

Rabbi Shaul Rosenblatt:

Suze nade

"Josef pade na vrat svog brata Benjamina i zaplače, a Benjamin plakaše na vratu."

Dirljiv trenutak kada su se dva brata ponovno susrela nakon dvadeset dvije godine razdvojenosti, jedan je od najnježnijih prizora u Tori. Nakon duge kronike problematičnih odnosa među braćom - Kaina i Abela, Išmaela i Izaka, Esava i Jakova, Josefa i njegove braće - konačno susrećemo dva brata koji se istinski vole. Što je stvorilo tako duboku vezu među njima dvojicom? Očito, budući da su djeca drugih Jakovljevih supruga Josefa izolirala od sebe, bilo je logično da će se on družiti s jedinim bratom kojeg je rodila njegova vlastita majka, Rahel.

Nakon što je Rahel umrla pri porodu, možemo biti sigurni da se Josef zbližio s Benjaminom, štitio ga i dijelio s njim dragocjene uspomene na majku koju Benjamin nikad nije upoznao. Zaista, njihov je bliski odnos morao njihovu kasniju razdvojenost učiniti još bolnijom i traumatičnijom. Ali još se uvijek pitam: Gdje je radost, ushićenje, slavlje? Zašto Tora bilježi samo plač braće u ovom dramatičnom trenutku njihovog ponovnog susreta?

Raši navodi i objašnjava interpretaciju Midraša koja sugerira da se te suze odnose na buduće uništenje dvaju Hramova dodijeljenih kao dio Benjaminu i na uništenje svetišta u Šilu dodijeljenog Josefu kao njegov dio. Raši naglašava da su Josefove suze zbog Benjaminovog budućeg gubitka, a Benjaminove su suze zbog Josefovog budućeg gubitka.

Ali zašto Raši pretpostavlja da su te suze bile suze boli zbog budućih tragičnih događaja, a ne suze radosnice zbog njihovog ponovnog susreta ovdje i sada? I zašto svaki od braće plače zbog gubitka onog drugog, a ne zbog svog vlastitog gubi-

tka?

Vjerujem da se odgovor nalazi u onome što Raši želi da u budućim generacijama naučimo iz ovog susreta, u skladu s rabinskim načelom da "događaji očeva nagovještavaju povijest njihove djece." Naši mudraci s pravom su vjerovali da sve tragedije koje su zadesile Židovski narod svoj izvor imaju u prodaji Josefa u roblje. Taj grijeh, temelj bezrazložne mržnje među Židovima, mučio je naš narod tijekom naše povijesti.

Talmud, izdvajajući uzrok uništenja Drugog hrama, izvještava o gotovo svjetovnom, osobnom događaju. Neki je bogati čovjek održavao zabavu i želio je pozvati svog prijatelja Kamcu. Zabunom, umjesto njega je pozvan njegov zakleti neprijatelj, Bar-Kamca. Izbačen sa zabave i javno osramoćen, Bar-Kamca se osvetio. Otišao je kod rimskih vlasti i oklevetao Židove kako bi ih umiješao u zločine protiv države. Ostalo je povijest.

Josip Flavije piše da čak i kad su Rimljani uništavali Hram, Židovi su se još uvijek borili među sobom. Do današnjeg dana nalazimo Židovski narod podijeljen u neprijateljske tabore politički i vjerski, i jedna skupina cinično, a ponekad čak i s mržnjom napada drugu.

Zapravo, tijekom molitve Musaf na Jom Kipur, autor žalobne hvalospjevne himne Ele Ezkera, povezuje uništenje Hrama i tragediju Židovskog izgnanstva s grijehom braće

počinjenim prodajom Josefa.

Sada Rašijevo tumačenje poprima duboko značenje. Usred bratske mržnje, ljubav između Josefa i Benjamina ističe se kao blistav primjer potencijala za bezuvjetnu ljubav. Doista, to predviđa konačno izlječenje od mržnje braće među Židovima i načina kako se ta mržnja može ukloniti.

Raši njihove suze tijekom njihovog susreta povezuje s uništenjem naših svetišta - posljedicom ljubomore i neprijateljstva između Židova i Židova. I tako svaki od njih plače zbog budućih tragedija koje će zadesiti njihove potomke. Međutim, iako će svaki od njih dvojice biti blagoslovljen svetištem na njemu dodijeljenoj zemlji, braća ne plaču radi sebe, već jedan radi drugog. Njihova je ljubav doista usmjerena "na drugog", nesebična i nimalo sebična.

Taj čin nesebičnog plakanja i bezuvjetne ljubavi postaje jedina nada protiv tragedija koje proizlaze iz prodaje Josefa u ropstvo. Jedino što može ispraviti taj grijeh - te slijedom toga i ostale grijehe bezrazložne mržnje među zavađenim stranama na dugom putu židovske povijesti - nije ništa drugo do ljubav u kojoj je onaj drugi na prvom mjestu, bezuvjetna ljubav kad čovjek plače zbog tragedije koja je zadesila drugoga umjesto da plače zbog svoje vlastite tragedije.

Rabbi Abraham Isaac Hakohen Kook, z“l, podučavao je da kako su oba Hrama bili uništena zbog bezrazložne mržnje, treći će Hram biti obnovljen samo zbog bezuvjetne ljubavi kakvu jasno pokazuju suze Josefa i Benjamina. Raši tako daje proročku lekciju za naše sudbonosno vrijeme. Šabat šalom.

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi Shlomo Riskin:

Breslov Research Institute:

Malobrojni

i teški dani života

"Faraon upita Jakova: 'Koliko ima dana godina tvog života?!' Jakov odgovori faraonu: 'Dana mojih godina boravka je 130 godina. [Bilo ih je] malo i teški su bili, i manje ih je bilo od dana godina mojih otaca, dana njihovog boravka'" Postanak 47,8-9).

Dopustite mi da vam postavim pitanje. Kada je Jakov Avinu (naš praotac) postao Jakov Avinu? Odgovor je, najkasnije nakon što je izašao iz utrobe držeći se za AKeV (petu) svoga brata, možda čak i prije. (Duga priča, no to nije naša tema za danas.)

Dopustite mi da vam postavim još jedno pitanje. Kada je Jakov Avinu prestao biti Jakov Avinu? Odgovor je, naravno, nikada, pa ni tada kada je umro, što on i nije. (Ni ovo nije naša tema za danas.) Tijekom cijelog svog života Jakov Avinu je radio na svojoj službi Hašemu. Dok je odras-

tao u roditeljskoj kući, kad je otišao u ješivu, kada je otišao raditi za svog svekra, te u svojoj ulozi muža, oca i praoca. Ako ste pratili paraše prošlih mjesec, mjesec i pol dana, znate da se u svakoj od tih situacija i funkcija Jakov Avinu suočavao s izazovima. Kako se uspio suočiti sa svim izazovima? Kako se uspio suočavati sa svim tim svakodnevnim izazovima? (Usput, znate li koliko dana ima u 130 godina? Preko 46.000).

Pa, on ne bi mogao uspjeti da je sebe doživljavao onako kako ga je vidio faraon, kao staro, izmoždeno ljudsko biće (Ramban i Sforno na r 8).

Onaj tko odustaje od sebe, ne može rasti. I on ne bi mogao uspjeti da je sebe vidio kao drugačiju vrstu starca, kao 'ostarjelog čovjeka' koji je već postao najviše – cadik (pravednik) – što može postati.

Onaj koji smatra da je "potpun", više ne može primati i rasti.

Jakov Avinu se nije žalio kada je rekao da su dani i godine njegovog boravka bili "malobrojni i teški." On je o njima mislio kao "malobrojnima", jer je svaki dan bio različit od prethodnog i tko može znati što se može danas postići, a da nikada ranije to nije postigao. Zato je, usprkos raznim poteškoćama s kojima se susretao, Jakov Avinu nastavljao nastojati postizati više.

Ma koliko to činio, on je ipak osjećao da su mu dani bili "malobrojni", manje ispunjeni ostvarenjima, od dana njegovih (naših) otaca, Avrahama i Jichaka. On je pokušavao živjeti u skladu s njihovim primjerom. Tako bismo trebali i mi.

Prevela Tamar Buchwald

■

Strah navodi na laži

"Kao što smo rekli mom gospodaru [Josefu], imamo starog oca i mladog [brata] koji je dijete njegove staračke dobi. Dječakov brat je umro." (Berešit 44,20)

Raši objašnjava da su braća smatrala da je Josef živ – do te mjere da su, kada su prvi put došli u Egipat, pretražili grad, da vide mogu li ga pronaći. Ako je tako, kako je Jehuda, praotac kraljevske obitelji Izraela, dao toliko očito neistinitu izjavu? Jehuda je tvrdio da je Josef mrtav samo zato što je bio uplašen. Jehuda se bojao da će, ako prizna da je taj brat još uvijek živ, vicekralj Egipta zahtijevati da također i njega dovede u Egipat. Nemogućnost da udovolje tom zahtjevu bi ih zaista dovela u vrlo opasnu situaciju. Budući da je Jehuda smatrao da mu je život u opasnosti, bilo mu je dopušteno reći da je Josef mrtav.

Često nas netko uhvati nespremne i nemamo vremena za promisliti. U takvim okolnostima, pod velikim pritiskom, možemo doći u iskušenje da kažemo neku "sitnu nevinu laž." Ponekad možemo izmišljati detalje kako bismo prikrili nešto što nam je neugodno otkriti. U konačnoj analizi, čak je i Jehuda, kojemu je bilo dopušteno da postupi onako kako je učinio, time doživio više neugodnosti nego da je rekao istinu. To nije neuobičajeno; često naše "sitne nevine laži" dovedu do više problema nego li govorenje istine.

Jednom kada je jedan vrlo bogat čovjek posjetio Chofetz Chaima, rekao je Chofetzu da su se ranije sreli, i da je siguran da se Chofetz Chaim sjeća tko je on. Chofetz Chaim mu je odgovorio

da on prima velik broj posjetitelja, i da ne može iskreno reći da se sjeća svih koji su došli da ga posjete. Jedan od studenata Chofetz Chaima stajao je u tom trenutku uz tog čovjeka, i pokušao ga uvjeriti da ga se Chofetz Chaim zapravo sjeća, ali to ne priznaje zbog svoje velike skromnosti. Kada je učenik iznio ovu tvrdnju, Chofetz Chaim je rekao kako se ne sjeća tog čovjeka.

Nakon što je čovjek otišao, učenik se ispričao Chofetz Chaimu zbog toga što se umiješao, i objasnio mu da se uplašio, budući da je taj čovjek bio pokrovitelj ješive, da bi to što ga se Chofetz Chaim ne sjeća u budućnosti moglo utjecati na njegove donacije za ješivu. Student nije želio da ješiva pretrpi financijski gubitak. Chofetz Chaim mu je odgovorio da je zabrana Tore da se ne govori šeker sveobuhvatna. Tora ne čini iznimku od ove halahe u slučajevima koji bi mogli biti problematični za ješivu.

Iako čovjek mora reći istinu čak i kada je to zbog okolnosti neugodno, prirodno je da ljudi pokušavaju sakriti ili iskriviti istinu kad ih ona dovodi u nepriliku. Iz tog razloga, moramo biti oprezni da nekome ne postavimo pitanje za koje mislimo da će se bojati odgovoriti na njega ili će mu biti neugodno odgovoriti. Ako vidimo da netko privatno razgovara s nekom osobom, ne smijemo mu postaviti pitanje o čemu su razgovarali. Ako je netko propustio vjenčanje ili neku drugu simhu (proslavu) koju smo imali, ne bismo ga trebali pitati zašto nije došao. U takvim situacijama, ljudi će često izmislili izgovor koji nije istinit, umjesto da priznaju pravi razlog, tako da bi ih naše pitanje na neki način moglo navesti da kažu laž. Baš kao što uvijek moramo govoriti istinu, mi jednako tako moramo učiniti sve što je u našoj moći da pomognemo drugima da govore samo istinu.

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi Daniel Travis:

Paraša (priča) Vajigaš nas uči još jednoj tajni o tome kako možemo stvarati čuda.

Prethodna paraša (Mikec) završava time da je Josefov srebrni pehar pronađen među osobnim stvarima Benjamina (najmlađeg Jakovljevog djeteta i jedinog koji mu je ostao od Rahel). U tom trenutku naša paraša započinje, i kaže: "Onda mu (Josefu) pristupi Juda i reče..." (vajigaš, na hebrejskom), Zohar se pita zašto je Tora izabrala upotrijebiti glagol "vajigaš" (u hebrejskom postoji još mnogo sinonima za glagol "pristupiti"), te objašnjava da je korijen riječi "vajigaš" NGŠ ( .ג.נש ) koji je isto tako i korijen riječi "hitnagšut" (sudar)sudar između dvaju svjetova:

Fizičkog zemaljskog svijeta kojeg predstavlja Jehuda (Juda), čiji je potomak Kralj David, sefira Malhutnašeg materijalnog svijeta, ispunjenje naših potreba, želja i volje.

S druge strane tu je:

Duhovni svijet kojeg predstavlja Josef - sefira Jesod koja prikuplja sve božansko obilje i prenosi ga na sefiru Malhut Sefira Malhut određuje i kontrolira koliko će božanskog obilja ući u naš život. Budući da u duhovnosti ne postoji prisila, nitko osim nas samih ne može odrediti količinu svjetla koja će se otkriti u našem životu. Sudar koji smo spomenuli, sudar je između dvaju suprotnih poriva - našeg poriva za povezivanjem s našim Stvoriteljem te potrebama, porivima i željama našeg tijela.

Kad osjetimo da u našem životu nema strujanja to je znak da ispunjavamo samo materijalne pori-

■ ve i potrebe, te da nismo povezani sa sefirom Jesod i božanskim obiljem. Da bismo se ponovno povezali mi u svom životu trebamo stvoriti čudo (nes). Hebrejska riječ nes (čudo) slična je riječi lanús (bježati) i lehitnoses (dizati se gore i iznad nečega).

To znači da trebamo bježati, pobjeći od naše fizičke, životinjske prirode,

Bit onoga zašto smo stvoreni je da budemo kreatori, da stvaramo čuda i pretvaramo tamu u svjetlost, i gorčinu u slast.

od načina na koji smo se navikli ponašati čitav svoj život. Izbjeći strah, ljutnju i osjećaj da smo žrtve, i podignuti se na višu razinu. Prevladati svoju prirodu i pronaći neki drugi način koji će nas dovesti do prave promjene i preobrazbe.

Na taj je način Juda funkcionirao. On je stao pred Josefa i bio je spreman žrtvovati se, ne postupiti prema svom instinktu za preživljavanjem i boriti se za svog bližnjegsvog oca (on je zajamčio Jakovu da

će Benjamin biti na sigurnom i da će se vratiti), i svog brata. Juda govori iz dubine svog srca, iz čiste nedužnosti i brižnosti za druge, i kad potpuno vjeruje da je to ispravan način, on uspijeva tu poruku prenijeti dalje. Zohar objašnjava da je ta poruka tajna vjere - sposobnost povezivanja gornjih duhovnih svjetova i materijalnog svijeta - i kada je to postigao "Josef se nije mogao savladati pred onima koji su stajali oko njega..." Onog trenutka kad stvorimo čudo, sefiru Jesod se više ne može zadržati i počne nam se događati sve više čuda i iznenađenja, dok nam iz gornjih svjetova dotiče beskonačno izobilje.

To je bit onoga zašto smo stvoreni – da budemo kreatori, da stvaramo čuda i pretvaramo tamu u svjetlost, i gorčinu u slast. Da idemo protiv svoje prirode i da izazivamo promjene u vlastitom životu i životu onih koji nas okružuju, na neobičan način, na altruističan način, koji je pun teškoća i prepreka, no na kraju će naš svakodnevni pakao pretvoriti u raj na zemlji.

■

Rabbi Shaul Youdkevitch, Live Kabbalah: TJEDNI ZOHAR:

Biseri hasidske mudrosti

Lijek za sumnju

Jednog od hasida rebea Pinhasa iz Koreca već je dugo razdirala sumnja, samo nikome to nije smio priznati. Nije on nikako mogao razumjeti kako je moguće da B-g zna sve njegove misli, čak i one sasvim neodređene i nepostojane. Tako tjeskoban, krenuo je svom učitelju da mu on pomogne ublažiti tu muku. Rebe Pinhas je upravo u taj čas stajao kraj prozora, pa je već izdaleka primijetio gosta na dolasku. Hasid je ušao, pozdravio učitelja i krenuo se jadati, kad ga rebe iznenada prekinu riječima: "Dragi moj, kada ja sve to što imaš za reći već znam, zašto onda sumnjaš da B-g ne bi mogao znati?" ■

Dvojnost tijela i duše je svuda oko nas i za nju postoje mnogi nazivi: forma i funkcija, materija i energija, materijalizam i duhovnost. U knjizi, na primjer, riječi otisnute na stranici su tijelo, a ideje iza njih su duša. Isto vrijedi za svaku pojavnost u našem svemiru, zato što je sam svemir sastavljen od tijela i duše – materijalnih i duhovnih sastavnica koje mu daju život. Zato je prvi korak u stvaranju jedinstva u svemiru, prvi korak prema poduhovljenju materijalnog, sjedinjenje vašeg tijela i duše.

Život ispunjen smislom ostvariv je tek onda kad smo u mogućnosti prodrijeti kroz vanjski, materijalni sloj i spojiti se s unutrašnjom energijom. To nikako nije lagan zadatak, jer tijelo komunicira senzornim organima (vid, sluh, miris, okus i dodir), dok duša prebiva u nadosjetilnom (emocije, svijest, inteligencija i, što je najvažnije, podsvjesne duhovne snage). Ta unutrašnja energija nije mjerljiva fizikalnim zakonima –postoji u njoj mističnost koja se opire mjerenju. To nije samo neka snaga; to je snaga koju zovemo život. A postoje sastavnice života koje smo tek počeli otkrivati.

R. Menachem Mendel Schneerson

■

Č

itavog svog života nisam nikada zažalio što sam govorio istinu. R. Menahem Mendel iz Kocka

sakupio i preveo Nenad Vasiljević

Bisere

Učinkovit život

Identificiranje motivacije. . (nastavak)

Kao što smo primijetili, od posla se može očekivati da će ispuniti samo malen dio čovjekovih emocionalnih potreba. Ali čak i taj maleni dio mora zadovoljavati određene kriterije.

Zanatlija koji radi proizvod ili umjetnik koji dovršava sliku može iskusiti emocionalno zadovoljstvo kada završi svoj proizvod. To nije moguće u nekim slučajevima masovne proizvodnje, kada radnik ne sudjeluje u cijelom procesu proizvodnje. On možda provodi cijeli dan radeći na pojedinom dijelu koji će kasnije biti pripojen završnom proizvodu, a kojeg on možda neće ni vidjeti. Stoga, radnik neće moći ostvariti istu razinu emocionalnog zadovoljstva.

Očigledno je da zadovoljstvo u poslu ne proizlazi samo iz učinka, već i iz saznanja da čovjek daje najbolje od sebe. To bi ga trebalo ispuniti mjerom emocionalnog zadovoljstva.

Računovođa koji se osjećao kao da je "pregorio" možda je imao vrlo malu količinu zadovoljavajuće povezanosti unutar obitelji, bilo zbog problema u šalom bajisu ili zbog nedostatka kontakta sa širom obitelji. On je možda patio od nedostatka Tore i micvos, nedostatka prijatelja, i nedostatka drugih svrhovitih interesa. Stoga je očekivao da će mu njegov posao donijeti ne samo zaradu, već i emocionalni stimulans koji nije

Čak i najsposobniji učitelj možda neće uspjeti postići sjajnu učinkovitost kod nekih učenika. Učiteljevo zadovoljstvo u radu mora dolaziti iz saznanja da on/ona daje sve od sebe. Nažalost, roditelji učenika koji imaju probleme, mogu biti kritični prema učitelju, čak iako on ili ona pružaju najbolju moguću poduku.

Posvećeni učitelji Tore koji daju sve od sebe trebali bi crpiti zadovoljstvo iz činjenice da rade avodas hakodeš (sveti posao) te da su uključeni u ispunjenje velike micve. Bez obzira na to, ako učitelju nedostaje emocionalnog poticaja iz obiteljskih odnosa, od prijatelja i od vršenja micvos, te ako je njegov zahtjev za emocionalnim poticajima uglavnom usmjeren na posao, on ili ona mogu pregorjeti.

■ primao iz drugih izvora. Taj se posao može usporediti sa žarnim nitima u glačalu koje se izlažu raznim drugim upotrebama. On je previše očekivao od svog posla i zato je pregorio. On je možda osjećao da ga se ne cijeni na poslu; zadaci su monotoni i jednolični i ako ne dobije pozitivnu reakciju od svog poslodavca ili klijenata, on će pregorjeti zbog same dosade posla.

Mnogi ljudi, poput onih koji rade u uslužnim djelatnostima, ne mogu kontrolirati finalni ishod; tako, emocionalna pobuda koju im pruža njihov posao mora doći iz radnog procesa. Poučavanje također potpada u tu kategoriju. Učitelj nema kontrole nad time što će učenik postati. Još i mnogi drugi faktori, osim učiteljevih sposobnosti, mogu utjecati na učenikovu učinkovitost. Učenik koji dolazi iz disfunkcionalnog doma može imati emotivne probleme koji obeshrabruju njegov rad. Učenik može imati poteškoće u učenju. Može imati društvenih problema. Može biti žrtva nasilničkog ponašanja.

Naravno, kada prihod nije dovoljan da ispuni potrebe obitelji, čovjek će biti nesretan, ali ta nesreća nije fenomen pregorijevanja. Računovođa se osjećao pregoreno unatoč tome što je dovoljno zarađivao.

Važno je identificirati razloge pregorijevanja, jer inače čovjek može pokušati primijeniti brzinska rješenja, "zakrpe" . Računovođe ili učitelji koji se osjećaju kao da su pregorjeli, mogu sami sebe uvjeriti da je problem u poslu, a ne u njima. Oni mogu promijeniti posao, i novine na novom poslu mogu im dati privremeni ushit, ali ako ne učine potrebne promjene u sebi, pregorijevanje će se ponoviti.

Takvi se ljudi moraju zapitati, Jesu

Rabbi dr. Abraham J Twerski:

li moji obiteljski odnosi onakvi kakvi bi trebali biti? Što moram učiniti kako bi ih popravio i učinio boljima? Provodim li dovoljno vremena sa svojom obitelji? Je li moje držanje Tore i micvos ispravno? Jesam li u čestom kontaktu sa prijateljima? Imam li bliska prijateljstva?

Shvaćam da su mnogi ljudi pod pritiskom vremena. Neki ljudi moraju raditi dva posla kako bi adekvatno podržali obitelj. Bez obzira na to, nešto se vremena može pronaći. Vrijeme bismo trebali štedjeti kao što štedimo novac. Kada novca nema napretek, postavljamo prioritete kuda bi novac trebao ići. Isto bismo trebali činiti i s vremenom, te obiteljskim odnosima dati visoki prioritet.

Talmud kaže da je najvažnije imati dobrog prijatelja. "Stekni sebi havera (prijatelja)" (Etika otaca 1,6). "Koji je ispravan put kojem bi se čovjek trebao priklanjati? Rabi Jehošua kaže, 'Imati dobrog prijatelja'" (isto 2,13). Kada se Honi HaMe'agel probudio nakon 70-godišnjeg sna i uvidio da su svi njegovi prijatelji pomrli, on je rekao, "Ili prijatelji, ili smrt." Bez bliskih prijatelja, čovjek je sam i nedostaje mu značajan izvor emocionalnog podstreka. Potrebno je uložiti svaki trud u njegovanje prijateljstava, i to može služiti kao prevencija pregorijevanju.

Temelj motivacije je želja. Čovjek ne može biti istinski motiviran da učini nešto što zapravo ne želi učiniti.

Postoji hebrejski aforizam, "Ein lah davar haomed bifnei haracon (Nema ničega što stoji na putu želji)."

Ta često korištena fraza nije iz Talmuda, već je ona parafrazirana iz Zohara (2,162). Ona nije isto što i izreka koja kaže, "Kada ima volje, ima i načina." Očigledno postoje stvari koje čovjek može izuzetno jako željeti, ali su one jednostavno neostvarive. "Ein lah davar haomed bifnei haracon" znači da ne postoji ništa što čovjeka može spriječiti u tome da nešto želi. Istina, on možda to ne može postići, ali ništa ga ne može zaustaviti u tome da želi.

najpohlepnijem čovjeku reklo da su astronomi našli gomile zlata i dijamanata na nekoj dalekoj zvijezdi, udaljenoj milijardama kilometara, on ne bi razmišljao o tom bogatstvu. Nema smisla željeti nešto što je nemoguće postići. Stoga, kaže Ibn Ezra, ako se čovjek iskreno preda držanju svih drugih zapovijedi, on neće željeti imovinu svog bližnjeg jer mu je ona apsolutno van dosega.

Tora ne traži od nas ništa što je van naših mogućnosti. Istina, nije jednostavno promijeniti svoju volju ili negirati svoju volju. To može zahtijevati velik trud, ali avodas Hašem znači posao u službi B-gu. Moderna tehnologija izbacila je posao iz mnogih zadataka, pa možemo biti nenaviknuti na ulaganje velikog truda, ali još uvijek ne postoje prečaci u avodas Hašem.

To je izuzetno važan koncept. Ljudi mogu pretpostavljati da su želje nešto unutarnje nad čime čovjek nema kontrole. To nije točno. Mudraci kažu, "Učini da B-žja volja bude tvoja volja… Negiraj svoju volju pred B-žjom voljom" (Etika otaca 2,4). Očigledno, poruka je da se nečija volja može promijenjiti zbog nečije motivacije da to učini.

Tora kaže, "Ne poželi ničega što je od tvog bližnjeg" (Izlazak 20,14). Ibn Ezra pita: Kako se čovjeku može reći da ne želi nešto? Je li želja pod čovjekovom kontrolom? On odgovara da čovjek ne bi želio nešto što mu je apsolutno van domašaja. Kada bi se

Mi dolazimo na svijet sa jecer ra (zlim nagonom). Sve do dobi bar ili bat micve mi ne stječemo jecer tov (dobar nagon). Do tog vremena, mi smo već preplavljeni željama jecera ra, među kojima je i značajna razina lijenosti. Naša je dužnost potčiniti jecer ra i živjeti prema onome što diktira jecer tov. Podrediti želje koje su tu bile godinama te promijeniti ih u potpuno novu garnituru želja je ogroman izazov. Mi moramo naučiti živjeti naše živote prema našem intelektu, a ne samo prema našim emocijama.

Koliko god je motivacija uvelike utemeljena na želji, možemo vidjeti zašto ne mora uvijek biti jednostavno postići pozitivnu motivaciju.

Prevela Anja Grabar

(nastavak s 20. stranice) Rabbi dr. Abraham J Twerski: Učinkovit život

Srce smješteno u umu

musarsko učenje kako transformirati svoj život

Poniznost

Anava

Prije sloma se oholi srce čovječje, a prije slave ide poniznost.

Izreke 18,12

U našem jeziku, nazvati nekoga poniznim znači reći da je on pokoran, tih, nenametljiv, i sve u svemu da je njegova prisutnost zanemariva. Hebrejski izraz za poniznost ne govori ništa od toga. Njegovo je značenje znati tko uistinu jeste i prihvatiti tu istinu, pa makar tek kao polaznu točku za promjenu.

Rabbi Leib Chasman (1867-1931), musarski školski nadzornik na Chevron Yeshiva-i u Jeruzalemu rastumačio je da poricati tko jesi nije poniznost – to je čista nerazboritost!

Biti skroman znači znati točnu istinu o vlastitim sposobnostima i dostignućima, bez naznaka uveličavanja ili umanjivanja toga.

Prethodno sam definirao poniznost kao "zauzimanje mjesta koje vam pripada." Ideal je da vam bude toliko jasno tko ste i koje mjesto u svom životu zauzimate da ga ne uveličavate više od onoga što ono stvarno jest (mi to nazivamo arogancija), niti da se povlačite od popunjavanja prostora koji trebate zauzeti (samoponištavanje). Prostor, u ovom kontekstu, može biti fizički ali i emocionalni, psihološki, financijski, i tako dalje. Zauzimati više prostora oko sebe nego što je opravdano je podjednako duhovna prepreka koliko i suzdržavati se da se vaša prisutnost osjeti u punoj mjeri vašeg potencijala.

Poniznost stoga podrazumijeva da imate istinitu i točnu viziju o samom sebi. Mnogi čimbenici i sile odvlače nas od istinske točnosti, a ništa toliko koliko naš vlastiti ego. Ego je leća kroz koju vidimo cijeli život; a ako se dogodi da ta leća ima neko izobličenje – bilo da daje pre-

bilježeno da kada je rabin Jehuda umro "poniznost [anava] ... je prestala postojati." Dublji smisao ovoga je da je ovaj učitelj toliko usavršio svoju poniznost da nitko nikada ne bi mogao pokazati poniznost koja bi se mogla usporediti s njegovom.

Odmah nakon ove objave o nestanku poniznosti, Rav Josef osporava tu tvrdnju, rekavši: "Nemojte reći anava", čime on podrazumijeva da poniznost nije nestala sa smrću ovog učenjaka. Koji razlog daje Rav Josef za to? "Ja sam još uvijek ovdje", kaže on. Rabi Jehuda haNasi je možda umro, ali ja, Rav Josef, još uvijek sam ovdje da pokažem svijetu kako izgleda velika poniznost.

■ više veliku ili previše beznačajnu sliku o tome tko smo tada će naš pogled na sve biti iskrivljen. To je ono što poniznost čini toliko bitnom u duhovnom životu.

Priča o Mojsiju dobro ilustrira ulogu ega u duhovnom životu. Tora Mojsija opisuje kao skromnijeg od bilo koje druge osobe na licu zemlje." Ono što znamo o Mojsijevom životu i karakteru prije nego se susreo s B gom kod gorućeg grma i dobio nalog da izraelske robove povede iz Egipta na slobodu, govori nam da on nije bio pokoran, neagresivan lik, netko tko bi se krio. Što ga je onda učinilo poniznim?

Iako je odrastao na faraonovom dvoru, kad Mojsije ugleda bičevanje Židova, on napada i ubija egipatskog nadzornika. Ubrzo nakon toga, on intervenira kako bi spriječio da rob udari svog bližnjeg Židova. On pobjegne u Midjan, i tamo spasi skupinu pastirica od maltretiranja pastira. Ono što povezuje sve ove priče je da Mojsije nije stavljao svoje vlastite interese na prvo mjesto; njegovu poniznost otkrivamo u tome što nije bio sebičan.

Još je jedan važan židovski vođa bio pohvaljen zbog svoje poniznosti: rabin Jehuda ha'Nasi, koji je izvršio monumentalni posao sastavljanja teksta Mišne. U Talmudu je za-

Što je Rav Josef ovime htio reći? Zar bi ponizna osoba oglašavala svoju vlastitu poniznost? Čini se da je Rav Josef iskazao pomanjkanje poniznosti o kojoj je govorio. On je poput čovjeka koji je dobio nagradu za svoju poniznost. Tek što ju je primio, ona mu je oduzeta!

Neki kažu da je Rav Josef napravio šalu kojom je omalovažio samoga sebe. Rabbi Naftali Tzvi Yehuda Berlin (1817-92), međutim, izjavu Rav Josefa prihvaća doslovno. Kao što smo već rekli, anav (ponizna osoba) nije netko tko sam sebe vidi kao beznačajnu osobu, nego je potpuno i točno svjestan svog statusa ili nivoa. Možda je izjava Rav Josefa bila istina. Možda je on stvarno bio skroman, i znao je to.

Pravi anav je svjestan svojih darova i postignuća, ali si ne pripisuje zasluge za njih. Činjenica je samo činjenica; zašto bi bila izvor ponosa? Čak i kad znamo da smo učinili nešto veliko, moramo se zapitati, koji je bio izvor ove veličine? Jesam li to sve sam učinio? Ako je za to što sam učinio bila potrebna velika umna sposobnost, jesam li ja stvorio svoj mozak s njegovim neuronima i sinapsama? Ako je zadatak zahtijevao fizičku snagu, jesam li ja načinio

Alan Morinis:

svoje tijelo i njegove kosti i mišiće? Ako je odlika toga bila u segmentu hrabrosti jesam li ja načinio svoje srce? I tako dalje. Stvarno, koliko zasluga za uspjeh čovjek može s pravom uzeti za sebe? Ne morate ići jako duboko da otkrijete da nikada nema neke opipljive osnove za traženje časti, a svakako ne da bi se na sebe gledalo kao na boljega od drugih ljudi.

Isti pristup vrijedi i kod neuspjeha. U mnogo slučajeva pothvat ne uspije zbog okolnosti. Ili je možda, zapravo, osobi jednostavno manjkalo ambicije. Na svakog osvajača zlatne olimpijske medalje ima na stotine, možda i na tisuće, marljivih i sposobnih "neuspješnih". Treba li psovati zato što ste zaostali pet centimetara za takmacem? Ili zbog toga što su vaši roditelji pobjegli u novu zemlju gdje su se žrtvovali da bi osigurali potrebno za obitelj pa vam nisu bili u stanju osigurati obrazovanje u nekoj od vodećih obrazovnih ustanova što je nekome drugom osiguralo uspjeh? Koliki dio odgovornosti za neuspjeh čovjek s pravom treba preuzeti na sebe?

Iznimka od ovog pravila je moralni neuspjeh. Naš etički život je jedino područje u kojem smo sami u potpunosti odgovorni, bez obzira na okolnosti ili uzročne čimbenike. No, osim toga, ono u čemu smo uspjeli i ono u čemu nismo uspjeli ne treba prihvaćati s reakcijom temeljenom na egu. To je jednostavno kumulativni rezultat velikog broja faktora koji se kroz nas zbivaju, i mnogi su od njih izvan našeg utjecaja.

Naš skromni Rav Josef pruža nam uvid i u ovaj aspekt poniznosti. Talmud nam kaže: "Rav Josef je na sebe primijenio [stih]: 'Obilna je ljetina [žetva žita] od snage bikove.’" Možete zamisliti seljaka koji promatra gomile požnjevenog žita. Da li bi se on trebao osjećati ponosnim na tu žetvu, kada je njegov uspjeh rezultat rada jednog bika (ili bilo kojeg drugog faktora koji je imao udjela u

stvaranju ove uspješne situacije)? Rav Josef je bio svjestan svojih odlika, ali on ih je vidio kao dar koji on nije stvorio ili posjedovao, već ga je primio sa zahvalnošću i poniznošću.

Rabbi Moshe Chaim Luzzatto, čija je knjiga Put pravednoga stup musarske misli, otkriva još jedan vid poniznosti. Ne samo da čovjek ne može preuzeti zaslugu za blagoslov koji se pojavio u njegovom životu, već ti blagoslovi zapravo nisu toliko darovi koliko su obaveze: Onaj tko je bogat smije se radovati svojoj sreći, ali u isto vrijeme on mora pomoći onima u potrebi. Ako je netko jak, on mora pomoći nejakome i izbaviti potlačene. Ova situacija je slična onoj u kućanstvu u kojem postoji brojna posluga kojoj su dodijeljeni različiti zadaci, i gdje svatko mora ispuniti zadatak koji mu je dodijeljen kako bi poslovi i zahtjevi kućanstva bili zbrinuti. Uistinu, ovdje nema mjesta ponosu.

Njegov je zaključak: Nema opravdanja za ponos čak i tamo gdje postoje bogatstvo, snaga, ili drugi blagoslovi. Isto vrijedi i za obrnutu situaciju: Nema osnove za sram u siromaštvu, slabosti, ili životu prepunom izazova.

Talmudski učenjak, Rabbi Yehoshua ben Levi smatra "Poniznost je veća od svih ostalih vrlina, jer je u Pismu rečeno, 'duh B-žji je na meni; jer B-g me pomazao. B-g me poslao kao glasnika radosti poniznima.’" Ovdje doznajemo da "glasnik radosti" nije poslan nikome drugom do poniznome. Ego je gladan i nezasitan, i dok god dopuštamo svom egu da bude naš vodič i naš cilj, mi nećemo spoznati radost. Mi također možemo uvidjeti da je Izaija razumio zašto nije imao razloga da se ponosi svojim uspjesima – nijedan talent, dar, ili sposobnost nije stvoren sam od sebe; oni dolaze od B-ga.

Veliki učitelj musara iz devetnaestog stoljeća, Rabbi Simcha Zissel Ziv, često je citirao Sokrata: "Znam

da ništa ne znam." Zaključio je: "Suština toga da se bude mudar je znati da nisi. Trebaš biti među poniznima 'koji uče od svakoga' [Pirke Avot 4,1]"

PRAKTICIRANJE

Poniznost nema nema ništa zajedničkog s odustajanjem od svojih talenata i dostignuća. Kroz svakodnevni život ovog perioda, obratite pozornost na stvari koje radite dobro. To ne moraju biti spektakularni uspjesi. Možda imate oko za usklađivanje boja, pa je vaša odjeća uvijek dobro usklađena. Ili ste možda visokog stasa pa vam je lako dosegnuti stvari s gornje police. Lako rješavate križaljku? Ili obično pronađete dobru rutu dok vozite kroz grad? Ide vam kuhanje? Znate ispričati dobar vic?

Nakon što smo identificirali ono što radite dobro, raščlanite si koji su talenti i sposobnosti sadržani u tom postignuću. Postavi si pitanja poput ovih niže navedenih:

• Jesam li ja stvorio oko koje tako dobro prepoznaje boje?

• Jesam li ja svoje tijelo načinio tako visokim da mogu dosegnuti visoka mjesta?

• Kakva je moja uloga u postavljanju sinapsi u mom mozgu koje povezuju nagovještaje s riječima?

• Nije li moj smisao za orijentaciju dar koji nisam zaradio?

• Jesam li ja usadio moje okusne pupoljke u svoj jezik?

• Što sam ja učinio da razvijem smisao za humor?

Ovo su primjeri. Kada ćete ovo prakticirati, obratite pažnju na ono što postižete i onda se zapitajte, jesam li ja na bilo koji način zaslužan za ove osobine koje postoje u meni? Nisu li to darovi koje sam dobio?

(nastavak s 22. stranice) Alan Morinis: Srce smješteno u umu

ELIEZER PAPO Hanukka, ukratko, za Balkance

Preokret20.12.2022.

Praznik Hanukka je vjerovatno najstariji poznati antiglobalistički praznik. Slavi se u spomen na uspješan ustanak širokih narodnih masa Judeje predvođenih jevrejskim „protom Matejom“ [ne nužno Nenadovićem, ali svakako seoskim sveštenikom], Matitja(h)uom (h)aКo(h)enom iz Modi’ina, nadomak Jerusalima, i njegovih pet “Jugovića“, tačnije Hašmonejevića (Johanan, Šim’on, El’azar, Jonatan i Je(h)uda), protiv jelinizovanog/globalizovanog neoliberalnog sveštenstva i građanskih krugova metropole (Jerusalima), koji su (u projektu slizavanja s okupatorom/ poslodavcem, zasnovanog na međusobnom divljenju, prepoznavanju i razumijevanju te na podjeli poreskih novaca) taman bili uspješno zarobili sebe u tuđina

Кako to obično i biva, ovu odnarođenu e-litu su strašno – ali ono baš strašno – nervirale seljačine i malograđani sa svom tom njihovom primitivnom, neseksipilnom i “neinternacionalizabl”, krajnje nepraktičnom i nepragmatičnom tradicijetinom, pa su naprosto bili prinuđeni da se obrate za pomoć dragim, finim i uljudnim okupatorima, ne bi li im ovi (zajedno sa cijelom međunarodnom zajednicom) pritekli u pomoć u neophodnom civilizatorskom procesu, kako bi Jerusalim jednom konačno postao dio velikog i prosvijećenog svijeta, te kako bi se stavila tačka na sav taj partikularistički seljakluk, “ono, kao, šabat, obrezivanje i te fore papanske”.

No, ne lezi vraže; taman kad je mili, dragi i nadasve tolerantni okupator konačno uveo zabranu obrezivanja i svetkovanja subote, po narudžbi građanske e-lite metropole, neprosvijećene, a možda i neprosvjetive široke narodne mase, pridružile su se otvorenom i odavno upućenom pozivu prigradske i malovaroške uleme, dižući tako ustanak protiv stranog okupatora i njegovog lokalnog klona. Budući da je ustanak, za živo čudo, bio uspješan, Hram je očišćen od globalističkih pa-

ganskih simbola i ponovo osveštan. Jerusalim, tako, možda nije postao svijet – ali je, ‘barem’, ostao svet.

Prema vankanonskom (u jevrejskoj tradiciji, naime, ne postoje drugokanonske knjige, knjiga je ili u kanonu ili nije, one koje nisu u kanonu, shodno ovom pogledu, zovu se sefarim hisonijjim– vanjske knjige) Sefer a-Makkabim I (I Кnjiga Makabejaca) 4:52-54, žrtvenik je obnovljen tačno na onaj dan na koji je bio oskrnavljen: «I uraniše rano, dvadeset petog dana mjeseca devetog, a to je mjesec Кislew, godine sto četrdeset osme. I priniješe žrtvu, po Zakonu, na novom žrtveniku svepaljenica, koji podigoše. U vrijeme i u dan u koji ga oskrnaviše neznabošci, u taj dan se obnovi, uz pjesme i gusle, harfe i kimvala.»

Osvećivanje žrtvenika – bilo prvotno, bilo ponovno – na hebrejskom se naziva hanukkat (h)a-mizbejah. Otuda i ime novog osmodnevnog praznika, koji je ustanovljen u spomen na hašmonejsko (po Josefu Flaviju ime bratstva je izvedeno iz imena Matitja(h)uovog pradede Hašmonaja) obnavljanje Solomonovog žrtvenika.

Sam praznik modeliran je prema prvom osvećenju žrtvenika, udešenom na praznik Sukot (I Кnjiga o Carevima, 8:2, 6466):

«I skupiše se k caru Solomunu svi ljudi Izraelovi mjeseca Etanima na praznik, a taj je mjesec sedmi U taj dan posveti

car sredinu trijema koji je pred domom Gospodnjim; jer ondje prinese žrtve paljenice i dare i pretilinu od žrtava zahvalnijeh; jer mjedeni oltar koji bijaše pred Gospodom bijaše malen i ne mogahu na nj stati žrtve paljenice i dari i pretilina od žrtava zahvalnijeh. I u to vrijeme praznova Solomun praznik i sav Izrael s njim, sabor velik od ulaska u Emat do potoka Misirskoga, pred Gospodom Bogom našim, sedam dana i opet sedam dana, to je četrnaest dana. A u osmi dan otpusti narod; i blagosloviše cara i otidoše k šatorima svojim radujući se i veseleći se u srcu za sve dobro što učini Gospod Davidu sluzi svojemu i Izraelu narodu svojemu.»

Druga knjiga makabejska (1:18-36), vankanonska, kao i Prva, u predanom radu na ustanovljenju praznika, projektuje novi praznik, koji uspostaviše Hašmonejci i Makabejci u malo stariju, a samim tim i više obavezujuću svetu prošlost, tvrdeći da je i sam Nêhemija, kad je Solomonov Hram po prvi put obnavljan, osvetio žrtvenik baš na isti dan, 25. dana mjeseca Кislewa: «Hoteći, pak, da praznujemo dvadeset i petog dana (mjeseca) Кiseleva očišćenje Hrama, smatrasmo za potrebno da vas izvijestimo da i vi praznujete praznik Sjenica (Sukot) i ognja: kada je Nehemija, podigavši Hram i Žrtvenik, prinio žrtve.

Jep kad oci naši biše vođeni u Persiju, tadašnji pobožni sveštenici, uzevši od ognja sa žrtvenika, tajno sakriše u udu-

bljenje bunara koji bijaše bezvodan, i tu obezbijediše tako da niko ne znađaše to mjesto. I pošto prođe mnogo godina, kada Bogu bi ugodno, bi poslan Nehemija od cara persijskog; i posla po oganj potomke onih sveštenika koji su ga sakrili; a kada nas oni obavijestiše da nisu našli oganj, nego gustu vodu, zapovijedi im da je zahvate i donesu. A kada bi gotovo sve za prinošenje žrtava, Nehemija zapovijedi sveštenicima da tom vodom poliju drva i što je na njima. Кad to bi učinjeno i prođe neko vrijeme, i izbi sunce, koje prethodno bijaše za oblakom, zapali se velika vatra, tako da se svi divljahu. A sveštenici činjahu molitvu dok žrtva sagorijevaše, sveštenici i svi ostali; započinjaše Jonatan, a ostali sa Nehemijom ponavljahu. A bijaše molitva ovakvog sadržaja (τον τρόπον):

“Gospode, Gospode Bože, Tvorče svega, Strašni i Moćni i Pravedni i Milostivi, Jedini Care i (jedini) Dobri, Jedini Davaoče (svega), Jedini Pravedni i Svedržitelju i Vječni, Кoji spasavaš Izrailja od svakoga zla, Кoji si učinio oce (naše) izabranicima (Tvojim) i osvetio si ih. Primi žrtvu za sav narod Tvoj Izrael i sačuvaj udio Tvoj i posveti ga. Saberi rasijanje naše, oslobodi one koji robuju među neznabošcima, pogledaj na ponižene i omražene, i neka poznaju neznabošci da si Ti Bog naš. Кazni one koji nas tiranišu i vrijeđaju u gordosti (svojoj). Zasadi narod Tvoj u Mjestu Svetome Tvome, kao što reče Mojsije.“

A sveštenici pripjevahu pjesme. Кada pak žrtve sagorješe, Nehemija naredi da ostatak vode proliju na veće kamenje. I kada to bi, plamen se zapali, i kad svjetlost od žrtvenika odbljesnu, sve sagori (sva voda). A kada javna postade ova stvar, i bi javljeno caru persijskom: da na mjestu gdje su odvedeni (u ropstvo) sveštenici sakrili oganj, pojavi se voda, kojom su ljudi oko Nehemije očistili (spalili) žrtvu; Car ogradi mjesto i proglasi ga svetim, pošto je (prethodno) ispitao stvar. A onima kojima car darivaše, mnoge i različite dare

dobijaše i razdavaše.Ljudi oko Nehemije nazvaše to Neftar, što znači: Očišćenje, a mnogi ga zovu Neftai.»

Očigledno je da je u ovoj van-biblijskoj legendi lik Nehemije (o kojem govori čitava jedna biblijska knjiga) ‘rebrendovan’, saobrazno liku prototipa bib-lijskog proroka, Elija(h)ua – ili Ilije, o kome sama Biblija u I knjizi o carevima 18:21-40 ovako pripovijeda:

«Tada pristupi Elija(h)u ka sve-mu narodu i reče: Dokle ćete hramati na obje strane? Ako je Gospod Bog, idite za njim; ako li je Ba’al, idite za njim. Ali na-rod ne odgovori mu ni riječi. A Elija(h)u reče narodu: Ja sam sâm ostao prorok Gospodnji; a proroka Ba’alovijeh ima četiri stotine i pedeset. Dajte nam dva junca, i neka oni izberu sebi jednoga, i neka ga isijeku na komade i metnu na drva, ali ognja da ne podmeću; a ja ću prigotoviti drugoga junca, i metnuću ga na drva, ali ognja neću podmetati. Tada prizovite ime svojih bogova, a ja ću pri-zvati ime Gospodnje, pa koji se Bog odzove ognjem, onaj neka je Bog. I sav narod odgovori i reče: Dobro reče. Potom reče Elija(h)u prorocima Ba’alovi-jem: Izaberite sebi jednoga junca i prigotovite ga prvo, jer je vas više; i prizovite ime bo-gova svojih, ali ognja ne pod-mećite. I uzeše junca, kojega im dade, i prigotoviše, i stadoš-e prizivati ime Ba’alovo od ju-tra do podne govoreći: Ba’ale, usliši nas! Ali ni kakva glasa, ni koga da odgovori. I skakahu oko oltara, koji načiniše. A kad bi u podne, stade im se rugati Elija(h)u govoreć: Vičite već-ma; jer je on Bog! Valjada se nešto zamislio, ili je u poslu, ili na putu, ili može biti spava, da se probudi. A oni stadoše vikati iza glasa, i parati se nožima i šilima po svom običaju, dokle ih krv ne obli. A kad prođe po-dne, stadoše prorokovati dokle dođe vrijeme da se prinese dar; ali ni kakva glasa, ni koga da odgovori, ni koga da čuje. Tada reče Elija(h)u svemu na-rodu: Pristupite k meni. I pri-stupi k njemu sav narod. Tada on opravi oltar Gospodnji koji bješe razvaljen. I uze Elija(h)u dvanaest kamena prema broju plemena sinova Jakova, koje-mu dođe riječ Gospodnja govo-reći: Jisrael će ti biti ime. I na-čini od toga kamenja oltaru ime Gospodnje, i oko oltara iskopa opkop širok da bi se mogle posijati dvije mjere žita. I namjesti drva, i junca isječe-na na komade metnu na drva. I reče: Napunite četiri vjedra vode i izlijte na žrtvu i na drva. Pa opet reče: Učinite još je-dnom. I učiniše još jednom. Pa opet reče: Učinite i trećom. I učiniše trećom, te voda poteče oko oltara, i napuni se opkop vode. A kad bi vrijeme da se prinese žrtva, pristupi Elija(h)u prorok i reče: Gospode Bože Avra(h)amov, Ishakov i Izraelov, neka da-nas poznadu da si Ti.

Pa opet reče: Učinite i trećom. I učiniše trećom, te voda poteče oko oltara, i napuni

se opkop vode. A kad bi vrijeme da se prinese žrtva, pristupi Elija(h)u prorok i reče: Gospode Bože Avra(h)amov, Ishakov i Izraelov, neka danas poznadu da si ti Bog u Izraelu i ja da sam tvoj sluga, i da sam po tvojoj riječi učinio sve ovo. Usliši me, Gospode, usliši me, da bi poznao ovaj narod da si ti Gospode Bog u Izraelu i ja da sam tvoj sluga, i da sam po tvojoj riječi učinio sve ovo. Usliši me, Gospode, usliši me, da bi poznao ovaj narod da si ti Gospode Bog, kad opet obratiš srca njihova. Tada pade oganj Gospodnji i spali žrtvu paljenicu i drva i kamen i prah, i vodu u opkopu popi. A narod kad to vidje sav popada ničice, i rekoše: Gospod je Bog, Gospod je Bog. Tada im reče Elija(h)u: Pohvatajte te proroke Ba’alove da ni jedan ne uteče. I pohvataše ih, i Elija(h)u ih odvede na potok Qišon, i pokla ih ondje.»

Dovođenjem u vezu hašmonejsko-makabejskog ponovnog osveštanja žrtvenika, u vezu sa Nehemijinim osveštanjem žrtvenika, a Nehemijino osveštanje žrtvenika sa Elija(h)uovim, pisac Druge knjige o Makabejcima vješto upliće sve predaje o ponovnom osveštanju žrtvenika u jednu priču, priču o hašmonejsko-makabejskom prazniku Hanukki.

Hanukka se ne spominje samo u vankanonskoj literaturi. Prva ‘kanonska’ pominjanja praznika liturgijske su prirode. Primjerice, tokom svih osam dana Hanukke dodaje se u toku triju radnodnevnih, odnosno četiriju šabatnjih molitava, te u svim molitvama zahvalnicama nakon obroka, sljedeći ‘tropar’:

«Za čuda i za junaštva, za ratove i za spasenja, za izbavljenje i za proboj što ih učini s ocima našim, i s nama, u dane one, u vrijeme ovo. U vrijeme Matatja(h)ua sina Johanana Prvosveštenika hašmonejskog i njegovih sinova, kada ustade zlo carstvo grčko na narod Tvoj, Dom Izraela, da ih natjeraju da ukinu Toru Tvoju i da prestupe odredbe Tvoje volje. – Ali, Ti, u prevelikom svome milosrđu, stade s njima u vrijeme nevolje njihove, sudi parbu njihovu, raspravi parnicu njihovu, osveti osvetu njihovu. Predade jake u ruke slabima, mnoge u ruke nekolicine, zlikovce u ruke pravednika, pogane u ruke čistih i zločince u ruke onih koji sprovode Toru Tvoju. Sebi si stvorio veliko Ime u svijetu Tvome, a narodu svojemu, Izraelu, učinio si čuda i čudesa. Кao što si s njima učinio čudesa –tako učini i s nama čudesa i junaštva u vrijeme i u doba ovo.»

Po ovom liturgijskom tekstu, čudo („Izraelu, učinio si čuda i čudesa”) koje se desilo na Hanukku („u vrijeme Matatja(h)ua sina Johanana Prvosveštenika hašmonejskog i njegovih sinova“) vojne je prirode i sastoji se u pobjedi koju je manjina vjernih Bogu i Savezu s Njim odnijela nad većinom lokoglobalista i svjetske imperijalne sile u ime

koje su vršili vlast („Predade jake u ruke slabima, mnoge u ruke nekolicine, zlikovce u ruke pravednika, pogane u ruke čistih i zločince u ruke onih koji sprovode Toru Tvoju“). Shodno liturgijskom poimanju svijeta, Domom Izraela smatraju se samo oni koji se drže Boga i Saveza. Unutrašnji prestupnici Saveza isključeni su iz metafizičke zajednice Izraela i ne spominju se ni kao njen prezira dostojan dio niti kao zaseban dio spoljnih neprijatelja. Njihovo brisanje iz Doma Izraela je potpuno i definitivno, kao i njihovo ubrajanje u „zlo carstvo grčko“. Današnji čitaoci, koji nisu nužno svjesni činjenice da Hanukka, zapravo, slavi uspješno sproveden “građanski“ rat prigradske i malovaroške uleme i širokih narodnih masa protiv domaćih izdajnika te tu i tamo po kojeg stranog okupatora, propuštaju da uvide duboki smisao nepominjanja kvislinga i globalista u samom molitvenom tekstu. Prve generacije molilaca ovoga teksta, koje su itekako bile svjesne činjenice da se borba vodila na lokalnom nivou, prvenstveno protiv lokalnih globalista, vjerovatno su crpile poseban užitak iz činjenice da ih tekst u potpunosti prenebreže, ispisujući ih iz Izraela i upisujući ih u Imperiju Zla.

Drugi, pozniji liturgijski tekst u kojem se spominje Hanukka je tekst beraha (blagoslov) koji se izgovara prije paljenja uljanica i glasi:

«Blagosloven da si Ti, Gospode Bože naš, Care vaseljene, koji je učinio čudesa očevima našim u dane one u vrijeme ovo. Uljanice ove palimo [u znak sjećanja na] čuda i oslobođenje, junačke podvige i spasenja, čudesa i utjehe koje si pružio ocima našim, u dane one, a u vrijeme ovo, putem Tvojih svetih sveštenika. Svih osam dana Hanukke uljanice ova svetinja su, i nije nam dopušteno da ih upotrebljavamo u bilo koju drugu svrhu, sem da ih posmatramo, kako bismo odali zahvalnost Imenu Tvome, na čudima Tvojim i na spasenjima Tvojim i na čudesima Tvojim.»

Iako i ovaj tekst još uvijek govori o borbi za slobodu i o junačkim podvizima, sama činjenica da se izgovara prije paljenja uljanica kao da se ponovo nadovezuje na priču iz Druge knjige makabejske (1:18-36) o Novom Sukotu, „Prazniku sjenica i ognja“, u kojem „elija(h)uzovani“ Nêhemija biva počastvovan ognjenim čudom, prilikom ponovnog posvećenja žrtvenika. Drugim riječima, otkud nam sad opet pa uljanice –i šta se to u međuvremenu desilo? Кrajnje očekivano, barem po onoj narodnoj „Sjaši Кurta da uzjaši Murta“ – čim se papak-elita dočepala metropole, potpala je pod njen globalizujući i metroseksualizujući uticaj. Iako nisu pripadali Sadoqovom rodu unutar bratstva Кo(h)anim (Aronovići), unutar plemena Lewi, jedinom iz kojeg su se do Antiohusa IV i njegove reforme (172.

(nastavak s 24. stranice) rabin dr. Eliezer Papo: Hanukka, ukratko, za Balkance

god. p. n. e.) rukopolagali prvosveštenici, Hašmonejevići – seosko sveštenička familija preuzela je postepeno dvije od triju kruna kojima se dičila drevna Judeja: prvo krunu prvosveštenstva, a potom i krunu kraljevstva. Tako je Judeja po prvi put postala „teokratija“, država u kojoj su politička i ritualna vlast slivene u jednu osobu, kralja-prvosveštenika.

Proces teokratizacije bio je postepen. Nakon Matitja(h)ove smrti, njegovi sinovi, Je(h)uda (167-160. god. p. n .e.) i Johanan (155-142. god. p. n. e.) nastavili su da vode ustanak. S vremenom, vođe ustanika pronašle su kakav-takav modus vivendi sa centralnom seleukidskom vlasti. Johanan je 153. godine p. n e. proglašen i prvosveštenikom, a potom i upraviteljem 142. godine p. n. e. Na tom ga je mjestu naslijedio Šim’on (142-134. god. p. n. e.), još jedan od petorice braće Hašmonejaca. Šim’onov sin Johanan već je imao dva imena, hebrejsko i grčko: Johanan (H)urkanos (ἸωάννηςὙρκανός), što dovoljno govori o postepenoj akulturaciji ustaničke familije u tokove metropole.

Iza Johanana su, jedan za drugim, vladala dva njegova sina: prvo Je(h)uda Aristobulos I (ἸούδαςἈριστόβουλος, 104-103. god. p. n. e., prvi hašmonejski prvosveštenik i upravitelj koji se proglasio i kraljem), a potom Aleksandar (Jonatan) Janaj (Αλέζανδρος, 103-76. god p. n. e.).

Oba ova sina Johanana (H)urkanosa, slično ocu, imala su i lokalna (hebrejska) i globalna (grčka) imena. Obojica su nazvana po svojim junačkim dedama-stričevima: Je(h)udi i Jonatanu, s tim što je prvom bratu prvo vlastito ime bilo hebrejsko: Je(h)uda, a drugo grčko: Aristobulos (najboljesavjetujući), dok je drugom bratu prvo vlastito ime bilo grčko: Aleksandar (ime grčkije od ovoga teško je naći), a drugo hebrejsko: Jonatan. Po svemu sudeći, Aleksandru je ime Jonatan bilo malo demode pa ga je modernizovao u kraće i grčkije Janaj.

Obojica braće bili su oženjeni istom ženom, Šelom-Sijjon Aleksandrom, i ona ih je i naslijedila kao kraljica Judeje (76-67. god. p. n. e.). Кći Šetaha bar Josea i sestra Ribi Šim’ona ben Šetaha svoje je drugo, grčko ime vjerovatno dobila na hašmonejskom dvoru.

No da se vratim središnjem pitanju ovog članka: konstrukciji sjećanja putem liturgije i kalendara. Pokazao sam već kako se u prvim liturgijska pominjanjima praznika navode i čuda i vojne pobjede, ali ne kao dvije različite stvari već kao jedna te ista. Čudo je pobjeda lokalpatriotske manjine nad globalističkom većinom i imperijalnom vlašću koja je iza nje stajala.

Praksa paljenja uljanica, međutim, već kao da, na izvjestan način, razdvaja priču o ču-

du od priče o vojnim pobjedama. Jedan pozni iskaz, sačuvan u vavilonskom Talmudu, u traktatu Šabat 21b svjedoči o ovoj tendencija rebrendovanja: «Šta je Hanukka (o kojoj ovako) učahu naši učitelji? „Dvadeset i petoga dana mjeseca Кislewa (počinju) osam dana Hanukke, tokom kojih nema eulogija (na sprovodima) ili postova“. (Odgovor je:) Кad su Grci ušli u Palatu (Hrama), oni su doticajem oskrnavili sva ulja u Palati. No, kad ih je nadvladalo Hašmonejsko kraljevstvo i pobijedilo ih, provjerili su i nisu našli nego jedan jedini đugum sa uljem koji je bio zapečaćen pečatom Prvosveštenika. Taj je đugum bio dovoljan da se iz njega zapali (hramska menora) jedan dan, ali se na istom desilo čudo, pa su njime palili osam dana. Sljedeće godine mudraci su na ove dane ustanovili praznik na koji se recituje (H)allel i iskazuje zahvalnost.»

Međusobni odnosi onih struja, iz kojih će se kasnije razviti rabinski judaizam, i hašmonejske države bili su daleko od idiličnih. Mudraci su često dovodili u pitanje legitimnost dinastije, a hašmonejsku opsjednutost moći doživljavali su kao paganstvo zaodjenuto u jevrejsko ruho. Protorabinima je posebno smetalo prisilno judaizovanje stanovništva u novooslobođenim krajevima, što su doživljavali kao krajnje jelinizovanje Tore. Iz perspektive rabinske interpretacije judaizma paganstvo se držalo devize „Might is right!“, dok je Tora ponosno proklamovala „Right is might!“ Nametanje judaizma silom mača za mudrace je bio vrhunac paganstva.

Nažalost, ovaj talmudski iskaz nije dostatan da se sa sigurnošću kaže kada je tačno došlo do rebrendovanja Hanukke, odnosno da se odgovori na pitanje kad su to tačno mudraci Izraela razdvojili božanske (čudesni đugum) i ljudske (vojne pobjede Hašmonejaca) aspekte praznika, akcentuirajući ove prve i marginalizujući ove potonje. Кao što sam već pokazao, u vrijeme uvođenja Hanukke u jevrejsku liturgijsku praksu, čudo i vojne pobjede još uvijek su bili jedna te ista stvar. Nakon rabinske rekonstrukcije sjećanja, međutim, čudo i vojne pobjede su razdvojeni. Čudo je pripisano Bogu, a vojne pobjede ljudima – praznik se, shodno religijskoj prirodi rabinsko-jevrejske kulture, od sad pa nadalje i ubuduće koncentrisao na božansko čudo, prilično neovisno o militarnom kontekstu u kojem se desilo. Tako je i bilo, ako ništa sve do pojave sekularnog cionizma, kada je došlo do novog rebrendovanja Hanuke, prilikom kojeg se ovom prazniku desilo ono što se na Balkanu desilo fesu.

Počeci cionizma nisu nužno bili sekularni. Njegovi tvorci, poput sarajevsko-zemunskog Ham Ribi Je(h)ude Alkalaja, vidjeli su u njemu instrument za jevrejski vjerskonacionalni preporod. S vremenom, među-

tim, u cionizmu su pronašli „rješenje jevrejskog pitanja“ i one struje koje su se razočarale u asimilaciju, a koje su već bile previše asimilovane da bi cionizam doživljavale kao vjerski preporod. Za takve sekularne Jevreje cionizam je bio prvenstveno jevrejski nacionalni program. Vjera je bila interesantna onoliko koliko je doprinijela ili mogla doprinijeti očuvanju nacionalne samobitnosti. U ovom procesu „nacionalizacije sjećanja“ Hanukka je doživjela još jedno rebrendovanje, ovoga puta sekularno-cionističko. Praznik koji je izvorno ustanovljen u znak sjećanja na pobjedu „vjerskih ekstremista“ nad „nacionalnom elitom“ koja je težila vjerskoj integraciji i asimilaciji (bez nužnog odustajanja od etničke posebnosti i teritorijalne samouprave), postao je praznik nacionalne borbe protiv etničke asimilacije. Samo takva radikalna interpretacija praznika omogućava danas sekularnim Jevrejima da pale uljanice u spomen Jevrejima koji su svojevremeno, u ime jevrejskog ritualnog partikularizma, istrijebili judejsku „nacionalnu elitu“.

Tako je Hanukka, slično fesu, uspješno promijenila adresu. Кad je, svojevremeno, u sklopu dalekosežnih reformi koje su, između ostalog obuhvatale i jednakopravnost građana svih vjerozakona, osmanski sultan uveo fes kao obavezni dio uniforme vojske i državnih službenika – različite etnokonfesionalne „manjine“ Osmanskog Carstva pohrlile su da nošenjem crvenog/ bordo (dotad boja zabranjena nemuslimanima) glavopokrivala praktično demonstriraju svoj novi status jednakopravnih građana. Dovoljno je sjetiti se portreta Vuka Кaradžića ili Miloša Obrenovića pa da se prizove odnos nemuslimanskih političkih i kulturnih elita prema ovom osmanskom glavopokrivalu. Opštepoznato je da su se tada bh. muslimani oružjem usprotivili reformama, a fes su doživljavali kao redukovani simbol svih reformi zajedno. Borba protiv fesa bila je borba protiv reformi. No, kako to počesto biva kad je u pitanju ljudski faktor, tokom rekonstrukcije identiteta različitih balkanskih etnokonfesija, nemuslimani su postepeno odbacili fes, koji je prestao da simbolizuje jednakopravnost u carstvu koga više nema, a počeo da simbolizuje sada već neželjenu identifikaciju sa Orijentom. Istovremeno, u potrazi za vlastitim identitetom; muslimani Bosne i Hercegovine imali su potrebu da iskažu svoju kulturnu vezu s Orijentom. Tada su posegnuli za istom onom kapom protiv koje su nekada išli na barikade. Кulturna sjećanja neprofesionalaca su kratka, rijetko kad sežu do pradede. Mahom se svode na dvije generacije prije nas samih. Jednako kao što danas prosječan Balkanac misli da je fes oduvječni dio bošnjačke narodne nošnje, tako i prosječan Jevrejin/Izraelac misli da je Hanukka praznik nacionalne borbe protiv nacionalne asimilacije.

(nastavak s 25. stranice) rabin dr. Eliezer Papo: Hanukka, ukratko, za Balkance

OBILJEŽAVANJE HANUKE Predsjednik Sabora Jandroković sudjelovao u prigodnom obilježavanju židovskog

blagdana Hanuke u Hrvatskom saboru

Sabor.hr,19.12.2022.

Predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković sudjelovao je u prigodnom obilježavanju židovskog blagdana Hanuke u Hrvatskom saboru.

Blagdan svjetla - Hanuka, jedan od najznačajnijih židovskih blagdana, obilježen je paljenjem prve svijeće na svečanom svijećnjaku, hanukiji. U ceremoniji su, uz predsjednika Jandrokovića, sudjelovali i veleposlanik Države Izrael u Hrvatskoj Gary Koren, glavni rabin Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Hrvatskoj Kotel DaDon i voditeljica Međuparla-

mentarne skupine prijateljstva Hrvatska-Izrael Marijana Petir. Čestitajući blagdan Hanuke, predsjednik Sabora izrazio je zadovoljstvo njegovim ponovnim obilježavanjem u Hrvatskome saboru, čime iskazujemo međusobno uvažavanje i razumijevanje te se još čvršće povezujemo onime nas čini sličnima. Istaknuo je kako hrvatski i izraelski narod dijele iste vrijednosti, a ovaj čin još je jedna potvrda toga, kao i zajedničke želje izgradnje društva na temeljima mira, slobode, međusobnog razumijevanja te zaštite ljudskih, manjinskih i vjerskih prava. Predsjednik

Jandroković kazao je i kako smo u posljednjih 30 godina razvili iznimno dobre, kvalitetne, sadržajne i partnerske odnose, a naše razumijevanje može služiti kao primjer drugima.

Dodao je kako u ovo vrijeme blagdana Hanuke i približavanja Božića želimo pokazati brigu za slabije, one koji žive u potrebi, te kad trebamo dijeliti osjećaje vjere i ljubavi sa svim ljudima dobre volje. Također, vrijeme je to pobjede, kako i svjetla nad tamom, mira nad ratom, dobra nad zlim. Tim riječima završio je obraćanje, poželivši vjernicima židovske

vjeroispovijesti sretan blagdan Hanuke te dane pred nama ispunjene blagostanjem i mirom.

Voditeljica Međuparlamentarne skupine prijateljstva HrvatskaIzrael Marijana Petir istaknula je neprestano razvijanje hrvatsko-izraelskih odnosa koje dodatno povezuju židovska zajednica u Hrvatskoj te hrvatski građani koji žive u Izraelu. Iskazavši zahvalnost na današnjem obilježavanju Hanuke u Hrvatskome saboru, istaknula je simboliku svjetlosti na hanukiji koja širi radost i nadu te poražava malodušnost, mržnju i zlo, te ujedno uputila čestitku povodom blagdan Hanuke.

Boris Kožemjakin o načinu na koji Jevreji u Sarajevu slave Hanuku: Kasno sjedenje i devet svijeća

Klix.ba,19.12.2022.

Sinoćnom molitvom i paljenjem svijeća Jevreji su započeli obilježavanje Hanuke, blagdana svjetlosti koji traje osam dana. O važnosti ovog blagdana su govorili mnogi, koliko kroz tradiciju i historiju, toliko kroz upoznavanje i odgoj novih naraštaja. Danas u BiH Jevreji u zajedništvu obilježavaju sveti praznik, te se mole da naša borba za pronalaskom svjetlosti na kraju tunela doživi pobjedu.

Na ovaj sveti blagdan za Klixba je govorio Boris Kožemjakin, predsjednik Jevrejske općine u Sarajevu i član Izvršnog odbora Međureligijskog vijeća BiH.

"Jevrejska zajednica je prema zvaničnim podacima 1941. godine brojala čak 18 posto stanovništva Sarajeva, te se tada obilježavala u našim domovima, u krugu porodice. Naravno, tada se to moglo tako raditi jer nas je bilo mnogo. Međutim, Holokaust je učinio svoje, kao i Drugi svjetski rat. Također, stvaranje države Izrael je dovelo do velikog raseljavanja ljudi, koji nisu željeli da im se ponovo desi Holokaust. Određeni broj Jevreja je napustio BiH i tokom rata 90-ih godina. Zbog svih ovih navedenih događaja, današnja najveća Jevrejska zajednica u BiH, tačnije Jevrejska zajednica u Sarajevu broji svega 400 ljudi", objašnjava Kožemjakin.

Danas se Hanuka u Sarajevu obilježava u Jevrejskoj općini, gdje su svi, kako kaže Kožemjakin, kao jedna velika porodica.

"Hanuku danas obilježavamo zajednički i dijelimo radost ovog blagdana. Također, djeca nam priređuju priredbu, te nam pokazuju stečeno znanje, posebno o Hanuci, ali i o drugim jevrejskim praznicima, pjevaju nam pjesme, te mi odrasli uživamo s djecom", kazao je. Tokom blagdana svjetlosti vidi se i pravi duh Sarajeva, te Jevreji Hanuku i njenu radost dijele sa svojim prijateljima drugih vjeroispovijesti.

"Kada je u pitanju obilježava-

nje Hanuke, u našu općinu nam dolaze i prijatelji drugih nacionalnosti i konfesija, nismo sami i to je dobro, to pokazuje pravi duh Sarajeva. Tako je bilo i sinoć kada se upalila prva svjećica, to je Noć dočeka Hanuke. Svi smo sjedili zajedno do 11 sati navečer, družili se i uživali u blagodatima Hanuke. Svaki narednih osam dana mi palimo po jednu svjećicu i posvećujemo se molitvama. Osim u Općini, mi to radimo i u svojim kućama, dakle mi na prozore svojih kuća istaknemo Hanukiju, osmografski svijećnjak sa devetom svijećom koja se pali. Ostavljamo taj svijećnjak na prozore iz razloga što se nadamo da će ta svjetlost obasjati naše Sarajevo i sve građane BiH...

Netanyahu objavio da je postigao dogovor o formiranju nove izraelske vlasti

Glasistre,21.12.2022.

Najdugovječniji izraelski premijer Benjamin Netanyahu u srijedu je objavio da je postigao dogovor o formiranju svoje nove vlade, nakon tjedana neočekivano teških pregovora s vjerskim i krajnje desnim strankama.

"Uspio sam formirati vladu“, napisao je Netanyahu na Twitteru, nekoliko minuta prije ponoćnog roka koji je odredio predsjednik Isaac Herzog. Glasnogovornik predsjednika potvrdio je da je primljena Netanyahuova izjava.

Netanyahuov konzervativni Likud i vjersko-nacionalističke stranke bliske ultraortodoksnim

krugovima i zajednicama naseljenika na Zapadnoj obali osvojile su dovoljnu većinu na izborima 1. studenoga, s ukupno 64 od 120 mjesta u parlamentu.

No dogovor o formiranju vlade usporen je neslaganjem oko paketa predloženih zakona po pitanjima poput ministarskog nadzora nad policijom i planova za Zapadnu obalu.

Nova vlada, koju Netanyahu mora predstaviti u roku od tjedan dana, preuzet će dužnost na kraju godine s najgorim sukobima na Zapadnoj obali u više od deset godina, s više od 150 ubijenih Palestinaca i 20 Izraelaca.

Stabilna vlada predstavljala bi odmak od turbulentnog razdoblja u kojem su Izraelci izašli na birališta pet puta u manje od četiri godine. No tjedni razmirica jasno pokazuju da buduću vladajuću koaliciju čekaju značajne unutarnje napetosti. Sastav koalicije, te njeni prijedlozi kojima bi parlament dobio veće ovlasti da poništava sudske odluke, izazvali su zabrinutost u Izraelu i inozemstvu, prenosi Reuters. Analitičari predviđaju potencijalnu prijetnju neovisnosti pravosudnog sustava.

Dio koalicije su tvrdolinijaš Itamar Ben-Gvir iz ultranacionalističke stranke Židovska moć te Bezalel Smotrich iz krajnje

desnog Vjerskog cionizma, što je šokiralo liberalni dio Izraela te Palestince.

Obojica se protive palestinskoj državnosti i podržavaju proširenje izraelskog suvereniteta na Zapadnu obalu, što je nova prepreka rješenju s dvije države koje podržavaju palestinski čelnici, SAD i europske vlade.

Ben-Gvir postaje ministar sigurnosti, s ovlastima nad policijom, dok će Smotricheva stranka, koja podržava naseljavanje Židova na Zapadnoj obali, imati kontrolu nad tim teritorijem, dobivajući široke ovlasti nad životima Palestinaca i otvarajući vrata širenju izraelskih naselja.