1-12 - Divrej Tora - Vajehi 5783

Divrej Tora

Divrej Tora

Godina 16 Broj 12

Broj 12 Zagreb, šabat 7. siječnja 2023. - 14. teveta 5783. http://twitter.com/DivrejTora

Paraša Vajehi

Ali Jakov prvo poziva dvojicu svojih unuka – Josipove sinove Efrajima i Menašea –da prime blagoslov. Zašto bi Jakov dao prednost blagoslovu unučadi pred blagoslovom djeci?

Kao što svaki baka i djed znaju, radost dobivanja unuka u nekim aspektima nadilazi radost dobivanja vlastite djece. Zašto je to tako?

Većina stvorenja na svijetu poznaje odnos roditelj-dijete – bila to majka lavica koja štiti svoju mladunčad ili majka ptica koja hrani svoje ptiče. No jedino ljudska bića imaju pojam unuka, osobnog produljenja dalje od jedne generacije. Biti baka i djed povezuje nas s našom jedinstvenom duhovnom dušom koja je ukorijenjena u beskonačnosti.

(Berešit 47,28-50,26)

Jaakov posljednjih 17 godina života provodi u Egiptu. Prije smrti traži od Josefa da mu prisegne da će ga pokopati u Svetoj zemlji. Blagoslivlja Josefova dva sina, Menašea i Efrajima i uzdiže ih do položaja vlastitih sinova kao praotaca plemena naroda izraelskog.

Patrijarh želi otkriti svojoj djeci "kraj dana," ali je u tome onemogućen. Jaakov blagoslivlja svoje sinove određujući svakome ulogu koju će kao pleme imati: Juda će davati vođe, zakonodavce i kraljeve; svećenici će biti iz plemena Levi, učenjaci iz Jisaharova plemena, pomorci iz Zevulunova plemena. Šimon će davati školske učitelje, Gad vojnike, Dan suce, Ašer uzgajivače maslina, itd. Ruben je ukoren jer se "umiješao u očev brak", a Šimon i Levi zbog krvoprolića u Šhemu i zavjere protiv Josefa. Naftaliju je dodijeljena brzina jelena, Binjaminu silina vu-

ka, a Josef je blagoslovljen ljepotom i plodnošću.

U dugačkoj pogrebnoj povorci koja prati Jaakova na njegovom posljednjem putovanju u Svetu zemlju, nalaze se Jaakovljevi potomci, faraonovi ministri i egipatski uglednici. Pokopan je u špilji Mahpela u Hebronu.

I Josef je umro u Egiptu u dobi od 110 godina. I on je dao upute svojim sinovima da njegove kosti iznesu iz Egipta i pokopaju ih u Svetoj zemlji, ali do toga će doći tek mnogo godina kasnije kad Izraelci budu napuštali Egipat. Prije smrti je djeci Izraelovoj prenio poruku iz koje će oni crpiti svoju nadu i vjeru u teškim vremenima koja im predstoje: "B-g će vas se sigurno sjetiti i izvesti vas iz te zemlje u zemlju koju je obećao Avrahamu, Jichaku i Jaakovu."

Prevela Dolores Bettini

Rabbi Shraga Simmons

Torah Bytes

Jakov shvaća da će uskoro umrijeti pa okuplja svojih 12 sinova kako bi primili blagoslov.

OU Israel's

Torah

Tidbits Alija po Alija

Kohen – prva alija – 13 p’sukim –47,28-48,9

Sedra započinje s Jaakovom kojem je sada 147 godina, i u Micrajimu je već 17 godina. (Sjetite se da je Josefu bilo 17 godina kada je sve to počelo – ima li taj broj 17 kakvo značenje?)

Tora nam kaže da je Jaakov na pragu smrti, te da je Josef pozvan da dođe k njegovoj postelji. Jaakov traži Josefa da on (Jaakov) ne bude sahranjen u Egiptu, već u Me’arat HaMahpela. Josef se složi s time; Jaakov zatraži Josefa da mu se zakune.

Zbog čega bi Jaakov inzistirao da mu se Josef zakune – zar nema povjerenja u njega? Među ostalim razlozima, zakletva je mogla biti neophodna za dobivanje Faraonove dozvole za sahranu. Čak i ako bi Faraon bio sklon da kaže "ne", on bi ispoštovao zakletvu.

Ovo je, prema Midrašu, zbog toga što se Josef bio zakleo da neće odati određenu tajnu o Faraonu. Faraon nije mogao reći Josefu, "nije me briga kakvo si obećanje dao", itd. Postoje komentari koji sugeriraju drugi mogući razlog zbog kojeg se Josef morao zakleti – Josef je mogao biti vrlo potresen time što njegova majka nije bila sahranjena na "pravom" mjestu, pa možda ne bi pozitivno odgovorio na zahtjev svoga oca.

Jaakov traži Josefa da učini hesed v’emet – istinsku dobrotu. Općenito se smatra da je običaj sahrane pokojnika najčišći oblik dobrote, jer, između ostaloga, to je situacija u

kojoj onaj koji prima vašu dobrotu ne može vam na nju uzvratiti. To je čin dobrote bez naknade.

Nešto kasnije, Josef dobija informaciju (od Efrajima koji se redovito skrbi za Jaakova i uči Toru s njim) da je Jaakov bolestan ("pred vratima smrti"). Josef k Jaakovu sa sobom dovodi dvojicu svojih sinova (tako da mogu primiti njegov blagoslov). Jaakovu se povrati snaga na vijest o predstojećem Josefovom posjetu (tolika je snaga bikur holima).

Na pitanje tko je Josefu rekao da mu je otac bolestan, Raši je taj koji iznosi mišljenje da je Efrajim taj koji se skrbio za Jaakovljeve potrebe u Gošenu, dok se Josef nalazio u samom Egiptu. Midraš kaže da je A’s’nat, Josefova žena, bila ta koja mu je to rekla.

Kad već spominjemo A’s’nat… Midraš kaže da je ona bila Dinina kćer koju je odgojio Potifar u Egiptu. Midraš također kaže da kada je Potifarova žena optužila Josefa za neprilično ponašanje prema njoj, A’s’nat je bila ta koja je Potifaru nasamo rekla istinu, spasivši na taj način Josefu život.

Jaakov priča Josefu o obećanjima koje je Vječni dao njemu i njegovim potomcima, te o Rahelinoj smrti i pogrebu. On potom uvjerava Josefa da će se njegova dva sina – Efrajim i Menaše – smatrati ravnopravnima Jaakovljevim sinovima. (Ovo je u suštini, dvostruki dio nasljedstva što ga Jaakov daje "prvencu svog srca", starijem od dva sina njegove

voljene Rahel.) Tada Jaakov primijeti mladiće i zamoli Josefa da ih dovede bliže kako bi ih mogao blagosloviti.

Gemara kaže da nitko ne smije nepromišljeno iznijeti loše vijesti, već bi trebao okolišati (reći nešto na okolni način, tako da slušatelj sam shvati poruku). U slučaju o kojem govorimo, poruka bi (možda) trebala glasiti: "Tvoja braća su dobro", iz čega će Josef shvatiti kako stoje stvari, bez da se izravno priopći. "Kodeš Hilulim", citiran u Wellsprings of Torah, objašnjava stvari u svjetlu onoga što Gemara kaže na drugom mjestu, a to je da je Jaakov bio prva osoba koja se prije smrti razboljela.

Ako je tako, onda bi Josef vjerojatno pogrešno protumačio poruku koja je glasila da su mu braća dobro, i pretpostavio bi da mu je otac umro. Kako bi se to izbjeglo, trebalo mu je izravno reći "tvoj je otac bolestan". Govorenje u nagovještajima funkcionira jedino ako ih osoba razumije. Ako ne, najbolje je jasno reći.

Levi – druga alija – 7 p’sukim –48,10-16

Jaakovu je (kao i Jichaku) u starosti oslabio vid, pa Josef dovodi svoje sinove i primiče ih bliže Jaakovu,

koji ih poljubi i zagrli. Josef potom odmiče svoje sinove iz Jaakovljeva krila tako da mu ih može formalno predstaviti da bi primili svoju braha Nakon što se pokloni pred Jaakovom, Josef pažljivo i formalno predstavlja svoje sinove Jaakovu, tako da Menaše stoji s lijeve strane, a Efrajim s desne strane kako bi Jaakovljeve ruke kod davanja blagoslova počivale na glavi sina kojeg treba. Jaakov prekriži ruke, stavljajući svoju desnu ruku na Efrajimovu glavu, a svoju lijevu na Menašeovu. Jaakov na ovaj način blagoslovi Josefa blagosiljući njegovu (Josefovu) djecu poznatim riječima: hamal’ah ha’go’el…

Jakovljeva referenca na ribu u njegovim blagoslovima za Efrajima i Menašea (i svu židovsku djecu u budućim generacijama) objašnjava se na najmanje dvije razine. Ribe su plodne. Jaakov je blagoslovio svoje potomke da postanu velika nacija. (Međutim, zapazite da je njegov blagoslov bio za "usred Zemlje".) Poznato je također da ajin hara nema nikakve moći nad ribama. I to je

također bio dio njegove brahe. (Usput budi rečeno, jidiško ime Fischel (koje znači riba) često biva upareno s imenom Efrajim, očito je ta braha izvor tako uparenih imena.)

Šliši – treća alija – 6 p’sukim –48,17-22

Kada Josef shvati da je Jaakov unakrsno postavio ruke (i time "dao prednost" Efrajimu nad prvorođenim Menašeom) to ga (razumljivo) jako uznemiri i on pokuša "ispraviti" smještaj Jaakovljevih ruku. Jaakov se odupre tome, objašnjavajući Josefu da je potpuno svjestan onoga što čini i da će Efrajim uistinu biti veći od svog brata. Istog tog dana, Jaakov ih blagosilje rekavši da će tradicionalni blagoslov za sinove glasiti: "Neka bi B-g učinio da budeš poput Efrajima i Menašea"

Razmislite o ovome…

Predočite si paniku koju je Josef morao doživjeti kada je uočio mogućnost da se "ponovi povijest". Kako Jaakov može činiti to što je činio kada je bio itekako svjestan posljedica davanja prednosti jednom sinu

i zavisti koju to izaziva (može izazvati).

U tome je stvar! To može izazvati zavist, ali i ne mora. Sve ovisi o karakteru ljudi koji su u to uključeni. Roditelj može "obigravati" oko djeteta godinama, truditi se da sve bude ravnopravno i jednako, nadajući se da ljubomora neće pomoliti svoju ružnu glavu. No takvo ponašanje samo odgađa ljubomoru, ne eliminira je. Roditelji moraju pomoći izgraditi karakter svoje djece, tako da oni razviju dobre midot, karakterne osobine.

Možda je Jaakov Avinu uvidio da njegova dva unuka posjeduju kvalitete koje mu "dozvoljavaju" da učini ono što je učinio.

Dvije najvažnije karakterne osobine za kojima čovjek treba težiti su: da se ne hvali kada se nađe u superiornom položaju i da ne bude ozlojeđen kada je u podređenom položaju.

Efrajim je bio predodređen da postane veći od svog starijeg brata Menašea. Ova su dva brata imala takav odnos da se Efrajim nije postavljao kao gospodar nad Menašeom, niti je Menaše bio ljubomoran na Efrajimovu nadmoć. Može li otac dati veći blagoslov svojim sinovima od "Učinio B-g da budete kao Efrajim i Menaše!"

Jaakov potom kaže Josefu da će umrijeti, da će B-g biti s obitelji –narodom, da će ih On vratiti u Zemlju njihovih predaka, i da je on (Jaakov) dodijelio Josefu dodatni dio Zemlje.

(nastavak s 2. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po Alija

R’vi’i – četvrta alija – 18 p’sukim –49,1-18

Jaakov okuplja svoje sinove s namjerom da im otkrije "kraj dana" (poznavanje budućnost olakšat će im bol teških dana koji se nalaze pred njima) – no do toga ne dođe!

Raši kaže da je Jaakov želio otkriti "kec" (konac vremena), ali mu to B-g nije dopustio. Prvo proročanstvo u vezi egzila u Egipat bilo je dano Avrahamu u "Savezu među polutkama". Tamo mu je bilo rečeno da će njegovi potomci biti tlačeni 400 godina. U stvarnosti, narod je bio porobljen 210 godina. (Zapravo, oni su 210 godina bili u Egiptu; stvarno ropstvo trajalo je puno kraće.) Ostalih 190 godina se računa od rođenja Jichaka – jednom kada je Avraham dobio svog prvog potomka, "satni mehanizam egzila", nazovimo ga tako, je počeo otkucavati. Egipatski egzil bio bi mnogo podnošljiviji da su naši preci znali za tih 190 godina "počeka". To je kec (kuf=100 + cadi = 90) koje je Jaakov želio otkriti svojim sinovima. No to mu nije bilo dopušteno da otkrije.

Kec se spominje i u Hagadi za Pesah. Kažemo da je B-g održao Svoje obećanje "izračunavajući kec", time što je uključio 190 godina u ukupan zbroj od 400. To je ono što je Jaakov želio reći svojim sinovima - nemojte očajavati, izgnanstvo će biti kraće nego što očekujete. Ali to mu nije bilo dopušteno otkriti.

Ono što Jaakov stvarno kaže svojim sinovima je opis njihovih karaktera i potencijala, te njegov blagoslov za njih. (Blagoslovi, često puta pomije-

šani s očinskom kritikom, zajedno su postali brahot plemena.)

Jaakovljeve riječi o Reuvenu govore o njegovom neostvarenom potencijalu da bude vođa i ispadu zbog kojeg je izgubio mjesto vođe.

Jaakov se osvrće i na nasilnost Šimona i Levija. On proklinje njihov gnjev – ne njih.

(Ovdje se nalazi važna pouka za sve nas. Nemojte reći svom sinu, "zločest si!" Kažite mu, "učinio si nešto zločesto." Možda ne izgleda kao važna stvar, no jest. Posebno, stoga što takve stvari ne kažemo samo jednom, već nebrojeno puta tijekom mnogih godina.)

Jehuda je dobio najblistavije riječi –obećano mu je da će biti predvodnik i da će ga braća poštivati.

Zevulun je dobio blagoslov blagostanja, a Jisahar će nositi breme učenosti Tore. (Slika magarca ukazuje na istrajnost i snažnu volju – kvalitete koje su primjerene učenjaku). Zajedno, ova će dva plemena oformiti partnerski odnos od kojeg će oba imati koristi.

Dan će biti sudac (i branitelj časti, onaj koji će osvetiti Izrael boreći se protiv P’lištim) narodu. Raši kaže da je to proroštvo o Šimšonu, koji je bio iz Danovog plemena.

Hamiši – peta alija – 8 p’sukim –49,19-26

Gad će biti blagosloven srećom (ovo je interpretacija Malbima koja je daleko najoptimističnija od brojnih drugih interpretacija ovoga pasuka).

Ašerov blagoslov čini se da je isto blagoslov blagostanja (i/ili rječitosti).

Josefov blagoslov je opsežan i iskaz je posebne ljubavi koju je Jaakov gajio prema njemu. Ono što Jaakov daje Josefu, Rahelinom sinu, braha je Avrahama Jichaku i Jichaka Jaakovu.

■

Baal HaTurim ističe da su prva slova od Gur Arje Jehuda – gimel+alef+ jud = 14, numerička vrijednost imena David.

Šiši – šesta alija – 27 p’sukim –49,27-50,20

Binjamin je blagoslovljen uspjehom (ponekad zasluženim). Raši spominje proroštva o Šaulu i Mordekaju i Ester. To su Jaakovljeve riječi njegovoj dvanaestorici sinova, i blagoslovio ih je.

Jaakov se Šimonu i Leviju obraća zajedno. To znači da sveukupno ima 11 izjava (brahot). Prva slova svake izjave, ne računajući ime sina, zbrojena daju 365. Posljednja slova zbrojena čine 354. To su duljine solarne i lunarne godine. [Bal HaTurim]

Komentari ističu da Jakovljeve riječi ne izgledaju svaki puta kao blagoslovi - ali implicitno sadrže blagoslove i proročanstva.

Jaakov kaže svojim sinovima da će umrijeti i da želi biti sahranjen u

(nastavak s 3. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po Alija

Me’arat HaMahpela. (On od njih ne traži da se zakunu, kao što je to tražio od Josefa, jer oni nisu u poziciji da ispune zakletvu.) Jaakov umire.

Način na koji to Tora kaže je neizravan – riječi smrt ili umiranje se ne upotrebljavaju – što govori o posebnoj kvaliteti života čak i kod Jaakovljeve smrti.

Sljedeće nam Tora govori o pripremama za pogreb. Josef kaže Faraonu o zakletvi koju je dao i dobija dopuštenje za pogrebnu povorku u Kanaan. Sahrana i oplakivanje Jaakova opisani su detaljno i opsežno.

Kada se vrate u Egipat, braća su preplavljena osjećajem krivice i ponude se Josefu za robove. Još jednom, Josef uvjerava braću da je sve što se dogodilo B-žja volja i da je izašlo na dobro.

Josef plače jer ga braća lažno optužuju da im se kani osvetiti. Zanimljivo (i jako žalosno) taj dio njihovog prvobitnog problema zasnovan je na lažnim optužbama koje je Josef iznosio o svojoj braći. Š’vi’i – sedma alija – 6 p’sukim –50,21-26

Josef obećava da će uzdržavati svoju braću i njihove obitelji. Josef poživi 110 godina (manje od svoje braće – kazna što je slušao kako mu ponižavaju oca i nije se usprotivio tome). Josef je odgojio čak i svoje praunuke. On kaže svojoj braći da će ih B-g na kraju izvesti iz Egipta i vratiti u Zemlju Izrael, pa ih traži da se tada sjete na njega i njegove posmrtne ostatke odnesu sa sobom kada budu odlazili. Josef umire (kao i njegova braća); i time B’reišit, knji-

ga o Avot & Imahot (Ocima & Majkama), završava.

Hazak ...

Običaj je da kada onaj koji čita dovrši knjigu Tore, zajednica "ustane na noge" i kaže "Hazak, hazak venithazek". On potom to glasno ponovi. Onaj koji je imao tu aliju, ne bi trebao to kazati, jer se to može smatrati prekidom između odlomka Tore i njegovog završnog blagoslova.

Ne znam koliko je to ozbiljna stvar. Čini se da se većina ljudi ne drži striktno toga. Ovdje smo to stavili vama za učenje. Pitajte rabinera da li da to kažete ili ne, ako dobijete aliju Hazak. Isto tako, baal kore u mojem šulu ove je godine bio hatan Tora. Dok je zajednica govorila hazak

... on se raspravljao sam sa sobom što da učini. On si je to predstavio kao sukob između tehničkih pojedinosti halahe i uobičajene prakse u šulovima tijekom generacija. Odlučio se za minhag, pa je i on rekao hazak Ispravno ili pogrešno - ne znam. Ali, to je moć koju imaju minhagim

[Maftir se sastoji od 4 pasuka]

Haftara – 12 p’sukim – M’lachim Alef 2,1-12

Kratka hafara za kratku sedru. Baš kao što nam sedra govori o ocu na smrtnoj postelji koji daje upute i blagoslove svojim sinovima, te traži čin heseda, tako nalazimo i Kralja Davida na pragu smrti, kako daje upute svom sinu Šlomi po pitanjima vjere, države i heseda. David, nakon što je kao kralj služio 40 godina, odlazi sa ovoga svijeta.

■

(nastavak s 4. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po Alija

Tarjag - 613 zapovijedi

U parši Vajehi ne pojavljuje se niti jedna od 613 micvos, pa ćemo nastaviti s razmatranjem općih principa.

Rambamov četvrti princip: Zapovijedi koje se odnose na micvos kao cjelinu nisu micvos

Kratak pregled 14 pravila kojima se Maimonides koristio kao kriterijima pri sastavljanju svog popisa 613 micvos

Mama i tata navečer izlaze van, pa tokom dana svom sinu daju upute. U 10 sati kažu junioru: "Nema tulumarenja." U podne mu kažu: "Ne otvaraj vrata nepoznatima." U 4 popodne mu kažu: "U ponoć imaju biti ugašena sva svjetla." Kad odlaze, kažu: "Napravi sve što smo ti rekli." Koliko su pravila mama i tata dali junioru? Tri: nema tulumarenja, ne otvaraj vrata nepoznatima i ugasi svjetla u ponoć." "Napravi sve što smo ti rekli" nije zasebno pravilo.

Tora nam mnogo puta nalaže da slijedimo micvos ili da ne skrećemo od onoga što nam je B-g zapovjedio. Rambam daje niz primjera, poput, "sve što sam vam rekao imate držati" (Izl 23,13) i "držat ćete Moje zakone" (Lev 19,19).

Kao i kod ostalih principa, Rambam ukazuje na to da su neki raniji kompilatori načinili pogreške i uključivali općenite zapovijedi u zbroj zapovijedi. Konkretno, ubrajali su početne riječi parše Kedošim: "Bit ćete sveti" (Lev 19,2). To samo po sebi nije zapovijed, veli Rambam, već zapravo podsjetnik da držimo micvos. Kako ćemo sebe učiniti svetima? Odvajajući se od svega onoga na što nas je B-g upozorio. Rambam citira niz potpora za ovaj stav, uključujući i tvrdnju iz Sifre koja izričito kaže da se "bit ćete sveti" odnosi na svetost (od držanja) micvos.

Micva je zapovijed da se nešto učini (jede maces na seder večeri, puše u šofar na Roš hašana, itd.) ili da se nešto ne čini (da se ne nosi odjeća koja ima šaatnez, da se ne ženi vlastitom pomajkom, itd.). Micva po svojoj definiciji ima konkretnu uputu. Općenita zapovijed da činimo kako nam je bilo naloženo sama po sebi ne čini jednu od 613 micvos ■

I stoga, zapovijed da budemo sveti nije micva po sebi. Poput zapovijedi da držimo sve zakone ili da se ne bunimo protiv njih, to je kategorija koja obuhvaća sve, koja uključuje micvos u cjelini. Ona se ne ubraja zasebno kao dodatak na njih budući da sama po sebi ne iziskuje neki poseban čin.

Negativne zapovijedi

21. Negativna je zapovijed ne slijediti ustaljene običaje idolopoklonika

Ovo se primijenjuje na svakom mjestu i u svako doba, kako za muškarce tako i za žene.

kao što kaže Pismo, i po njihovim uredbama nećetehoditi (Va-jikra 18,3). Ne smije ih se oponašati ni po kakvom načinu odijevanja koji je za njih karakterističan, niti puštati kose. Niti treba čovjek obrijati kosu s jedne i druge strane, a ostaviti kosu posred glave, što se naziva krijestom. Niti čovjek treba obrijati kosu koja je bliže licu, od uha do uha, a ostaviti dugu kosu straga. Tkogod učini nešto od toga, ili bilo što slično tomu, ima primiti udarce bičem. Ukoliko se netko nalazi bliže vladajućim krugovima vlasti pa se mora odijevati u odjeću u koju se oni odijevaju i oponašati ih, dozvoljeno je. ■

22. Negativna je zapovijed ne obraćati pažnju na osobu koja prorokuje u ime idola

kao što kaže Pismo, Nećeš slušati riječi toga proroka (D'varim 13,4). Ne treba se s njime upuštati u duge razgovore ili ga tražiti za znak ili čudo. Ukoliko on izvede znak ili čudo, ne treba obraćati nikakvu pažnju na njega. Tkogod misli da je znak ili čudo koje je on izveo možda istinsko, krši zabranu.

Ovo je na snazi na svakom mjestu i u svakom trenutku, kako za muškarce tako i za žene.

Rabbi Jack Abramowitz:

Sefer Hamicvot Hakacar

Zapovijedi koje se danas mogu poštivati kako ih je sakupio Hafec Hajim

AlHaTorah.org:

Teme za razmatranje uz šabatni stol

Blagoslov ili proročanstvo?

Na samrtoj postelji Jaakov kaže svojoj djeci da će im sada reći "״הֶשֲא״ ֵׁא םמִ ָיַד״ מִהֲחאְַב״םֶ ֶא״אָהְקִמ". Je li to Jaakov sa svojim potomstvom jednostavno podijelio svoje nade i težnje u vezi njihove budućnosti, ili su njegove riječi po svojoj naravi bile proročke? Da li se izraz " מִהֲחאַ םמִ ָיַד " odnosi na događaje koji će se odvijati u životima njegovih sinova, na one koji će utjecati na njihovo potomstvo nakon povratka u zemlju Izraelovu ili pak na to što će se događati u mesijansko doba? Je li on svojoj djeci govorio kao pojedincima ili kao vođama budućih plemena?

• Kako ove različite mogućnosti utječu na vaše razumijevanje svakog pojedinog blagoslova i odlomka kao cjeline?

• Ako biste napisali svoju posljednju volju i oporuku onima koje volite, što bi sve u nju bilo uključeno? Kakva bi bila u usporedbi s Jaakovljevom porukom?

Još jedan slučaj protekcije?

Prije nego li je blagoslovio svako od svoje djece, Jaakov se odvojeno sastao s Josefom, dajući mu obećanje da će oba njegova sina dobiti status plemena i da će on dobiti dvostruki dio zemlje. Što je Jaakova potaklo na ovaj čin?

• Pokazuje li Jaakov još jednom da favorizira svog omiljenog sina? Zar nije naučio lekciju da bi to moglo imati negativne posljedice?

• R. Z. Weitman, nasuprot tome sugerira da Jaakov nije motiviran ljubavlju, nego brigom za asimiliranog sina. On smatra da su se Josef i njegova obitelj akulturirali u Egiptu, a dvostruki dio bio je pokušaj da ga zadrži u zagrljaju i ponovno ga poveže uz zemlju Izrael. Koji dokaz da se Josef asimilirao možemo naći u tekstu? Kako su Jaakovljeve riječi mogle riješiti to pitanje? I konačno, je li problem ako sugeriramo da Josef nije uvijek bio "ףסעמ

Izmjena redosljeda u Tori: Slučaj Menašea i Efraima

Mada mnogi komentatori uzimaju da je Jaakov Menašea i Efraima blagoslovio na svojoj samrtnoj postelji, kao što bi to sugerirala priča, neki suvremeni znanstvenici drže da je ovaj događaj nije iznesen kronološkim redom.

• Što bi potaklo nekoga da kaže da se blagoslov nije dogodio onako kako je opisano? Kako promjena vremenskog okvira događaja utječe naše razumijevanje priče?

• U kojim je okolnostima opravdano sugerirati da je odlomak Tore zapisan van redosljeda, a kada je takva sugestija uzimanje previše slobode u tumačenju teksta?

• Daje li Tora ikada kakvu tekstualnu indikaciju koja može poslužiti kao dokaz za nekronološko gledište? Je li Jehudi uistinu obećana vječna kraljevska vlast?

• Jaakov je blagoslovio Jehudu da

. Na prvi pogled, ove riječi upućuju na to da je Jaakov obećao da će Jehuda zauvijek vladati, da se njegova vladalačka palica nikad neće odvojiti od njegovih potomaka. Kako se, onda, takvo iščitavanje može pomiriti s činjenicom da postoji ogromno razdoblje židovske povijesti u kojem nije bilo vođe iz plemena Jehude?

Kook: Jakovljev superiorni blagoslov

Kada velike duše sagriješe

Neposredno prije svoje smrti, Jakov blagoslivlja svoje sinove. Neki od tih blagoslova, međutim, bili su više poput prijekora:

"Rubene, ti si moj prvorođenac… uzvišen i prvi u snazi. No neobuzdan si poput voda te više nećeš biti prvi jer si legao na postelju svog oca." (Postanak 49,3-4)

Prema nekim mišljenjima, Ruben se zapravo nije uplitao u aranžman spavanja svog oca. On je namjeravao to učiniti, ogorčen onim što je smatrao omalovažavanjem časti i pozicije njegove majke u kućanstvu. Ali u posljednji trenutak, Ruben se suzdržao od toga.

Kako je Ruben uspio prevladati svoje snažne osjećaje za nepravdu i nepoštovanje?

Rubenov strah od kazne

Jedan je učenjak Rubenovu metodu nadvladavanja ljutnje izveo iz slova koja tvore riječ 'pahaz' (nestabilan) okrećući ih naopako u 'zahap' i čitajući to kao akronim:

"Zaharta – sjetio si se kazne za taj čin; Halita – razbolio si se odpomislinanju; Perašta – izbjegao si grijeh" (Šabat 55b).

To je objašnjenje iznenađujuće. Je li Ruben doista bio motiviran najnižim

oblikom straha G-spodnjeg (jirat šamajim) – strahom od kazne? Je li to bio jedini način da cadik odustane od svog grijeha? Nije li takav velik pojedinac mogao iskoristiti prednost nekih uzvišenijih poticaja, poput ljubavi i divljenja prema B-gu, kako bi izbjegao grijeh?

Ahilova peta velikih duša

Neki su ljudi blagoslovljeni takvom plemenitošću duše da su njihove osobine po prirodi dobre i vrle. No čak i takvi cadikim moraju prepoznati svoje granice kao granice pogrešivih ljudskih bića. I oni mogu zaći na krivi put. Točnije, upravo zato što se toliko oslanjaju na svoj integritet, oni lakše mogu upasti u zamku samozavaravanja i groznih pogrešaka koje mogu nanijeti veliku štetu njima samima i onima koji ih okružuju.

Istinski velike duše izbjeći će tu pogrešku. Takvi ljudi preispituju izvor svoje moralne sramote. Daljnje ispitivanje može otkriti da njihov revni odgovor zapravo proizlazi iz osjećaja za istinsku nepravdu. Ali ako imaju bilo kakve sumnje vezane uz izvor njihovih moćnih emocija, oni će primijeniti drugačiji pristup. Umjesto da preispituju stvari iz perspektive ideala i uzvišenih vizija budućnosti, oni će u obzir uzeti svakodnevnija moralna pitanja. Takve skromne kalkulacije ponekad su djelotvornije od nekih uzvišenih promišljanja.

Ruben se podsjetio da bi ga se držalo odgovornim za narušavanje delikatne ravnoteže u obitelji i uzurpiranje pozicije njegovog oca. Taj jednostavan podsjetnik na cijenu koju bi trebao platiti, pomogao je Rubenu da očisti svoj um. Tada je bio sposoban točnije analizirati svoje prave motive i stići do ispravne moralne odluke.

Unutarnji nemir koji je uslijedio bio je strašan. Ruben je bio naviknut slijediti svoj unutarnji integritet. Konflikt između njegovog osjećaja za nepravdu i njegove svijesti o ispravnom odgovoru na to bio je toliko velik da se osjetio bolesnim – emocionalno, pa čak i fizički: "razbolio si se od pomisli na to"

I to je također znak velike duše: sposobnost da se podredi moralnim zahtjevima. Istinski veliki pojedinci, poput Rubena, sposobni su obuzdati sve snage duše kada je to potrebno. Oni prepoznaju apsolutnu pravednost Vječnog Suca, pred Kojim nema isprika ni iznimki. Oni slijede pravilo da čak i ako ti čitav svijet – čitav tvoj unutarnji svijet – kaže da si u pravu, još uvijek se smatraj pogrešivim (Nida 30b).

Mnogo dobra može donijeti prisjećanje na kaznu za grijeh, čak i ako se ta motivacija čini nižom od nečijeg duhovnog ugleda. Taj jednostavni podsjetnik može nadići sve sofisticirane proračune – proračune koji mogu za-

Rav

vesti čak i najplemenitije duše. Na taj način, Ruben je uspio u tome da izbjegne grijeh i sačuva svoj moralni integritet.

Blagoslov

Prije svoje smrti, Jakov je blagoslovio svakog od svojih sinova. Svog voljenog sina Josefa blagoslovio je ovako:

"Blagoslovit će te blagoslovima nebeskim odozgo, blagoslovima voda iz velikih dubina, blagoslovima obilja i djece. Blagoslovi tvog oca nadmašit će blagoslove mojih roditelja, sve do željenih gora vječnosti." (Postanak 49,2526)

Zašto Jakov tvrdi da će njegovi blagoslovi biti bolji od blagoslova njegovih roditelja?

Što je htio reći izrazom "sve do željenih gora vječnosti"?

Vizija budućeg svijeta

Blagoslovi Abrahama i Sare bili su otkriveni kroz čuda koja je B-g činio za njih – sin koji im se rodio u poodmakloj dobi, božanska zaštita kada je faraon oteo Saru. Izak i Rebeka bili su slično blagoslovljeni čudesnom intervencijom u slučaju filistejskog kralja Abimeleha.

Jakov je molio da i njegov sin također bude blagoslovljen čudesnom zaštitom kada bude potrebno. To je ono na što je mislio kada je govorio o "blagoslovima nebesa odozgo". Međutim, Jakov je tražio i da ti blagoslovi budu otkriveni unutar konteksta fizičkog svijeta. Stoga je naglasio da će postojati i "blagoslovi voda iz velikih dubina."

To je uistinu čudesan blagoslov koji odražava višu razinu duhovnog utjecaja. Drugačije od toga kada čudo prekida fizičku realnost, Jakov je molio da fizički svijet sam po sebi bude uzdignut i uzvišen.

Ustvari, Jakovljev blagoslov je vizija Svijeta koji dolazi. On je predvidio

svijet u kojem neće biti samo jednostavna čuda, već će se granice materijalnog beskonačno proširiti. Stoga, Jakov objašnjava da će taj blagoslov biti "sve do željenih gora vječnosti." Drugim riječima, ta vizija pripada budućem svijetu, beskonačno uzvišenom i bezgraničnom svemiru. Jakovljev mač i luk

Kada je blagoslovio Josefa, Jakov mu je obećao dodatnu baštinu –"dio koji sam uzeo od Amorejaca svojim mačem i svojim lukom" (Postanak 48,22).

Nevjerojatno je koliko ova izjava nije prikladna za Jakova. Jakov je bio "iš tam", učenjak koji je prebivao u "šatorima Tore". Jakov je bio onaj koji je svog razjarenog brata dočekao darovima, a ne bitkom. Jakov je onaj koji je prokleo svoje sinove zbog pokolja nad stanovnicima Šehema nakon što su oni oteli i silovali njegovu kćer. Pa odakle onda ovaj govor o mačevima i lukovima?

Mudraci tumače njegovu izjavu ne kao oružje rata, već kao oružje molitve:

"Ne kaže li se, 'Ja ne vjerujem svom luku i moj me mač neće spasiti' (Psalam 44,7)? 'Moj mač' se odnosi na molitvu. A 'moj luk' (be-kašti) odnosi se na molbe (bakaša)." (Baba Batra 123a).

Je li to samo homiletsko tumačenje Jakovljeve izjave? Što mačevi i lukovi imaju zajedničkoga sa molitvom?

Priprema za molitvu

Tisućama godina unazad, skupina osobito pobožnih pojedinaca, znanih kao 'hasidim rišonim', živjela je u Erec Jisraelu. Mišna bilježi njihovu praksu meditiranja po čitav sat prije svake molitve. Oni ne bi započeli molitvu sve dok ne bi znali da su "njihova srca u potpunosti usmjerena prema njihovom Ocu na nebesima" (Mišna Berahot 5,1).

Koje vrste meditativnih tehnika su koristili 'hasidim rišonim'?

Rav Kook sugerira da su Jakovljev 'mač' i 'luk' mentalna oruđa kojima se čovjek priprema za molitvu. Ta oružja predstavljaju metode kojima čovjek pročišćava svoje misli i oplemenjuje mentalne slike u pripremi za čisto iskustvo molitve.

"Meditativna metoda koja koristi vizualizaciju 'hašlila hagedola' (veliku negaciju) – potrebna kako bi se probili do svjetla Ein Sofa – ta tehnika pročišćava sve životne sile. Podiže ih iznad svih niskih, svjetovnih kvaliteta. Uzdiže također i sve što je povezano sa pojedincem koji meditira koristeći 'jihudim' (mistična ujedinjenja), dok on odražava tu temeljnu misao u dubini svog duha i duše, sa duhovnom jasnoćom i uzdizanjem."

'Mač' je stoga tehnika kojom čovjek odvaja sve svoje grešne misli. To je 'velika negacija'. Mi odbijamo idolatrijske definicije Vječnog i Bezgraničnog te stječemo svijest o svjetlu Ein Sofa.

A što je Jakovljev 'luk'? To se odnosi na fokus i koncentraciju. Rav Kook nastavlja:

"Molitva koja je utemeljena na toj uzvišenoj čežnji ispunjena je čistom inspiracijom. Ona pogađa svoju metu kao luk i strijela strijelca prvaka." "Mojim mačem i lukom" –"mojom molitvom i preklinjanjem"

Tako je 'luk' metafora za stanje mentalnog fokusa tijekom molitve. Ta je slika preuzeta od umijeća vrsnog profesionalnog strijelca koji se pažljivo fokusira na cilj prije nego odapne strijelu. Ustvari, hebrejska riječ za namjeru – kavana – doslovno znači 'naciljati metu'.

To je kvaliteta čiste b-žanske službe koju je Jakov bio sposoban osloboditi od utjecaja idolatrije Amorejaca –"mojim mačem i lukom."

Prevela Anja Grabar

(nastavak s 8. stranice) Rav Kook: Jakovljev superiorni blagoslov

Promjena nije jednostavna stvar

Završetak knjige Berešit ne samo da nam upotpunjuje sliku o utemeljiteljima Židovskog naroda – našim očevima i majkama – već u velikoj mjeri završava i čisto narativni dio Tore. Ima nekoliko dragocjenih zapovijedi ili zakona i rituala koji proističu iz prve knjige Tore.

Od sada nadalje Tora će se, dok nastavlja narativ o ranom Židovskom postojanju i životu, razviti u knjigu zakona u kojoj se nalaze pojedinosti zapovijedi Stvoritelja Židovskom narodu. Ako je tako, koja je onda svrha ovog dugačkog početnog narativa? To je u suštini pitanje koje Raši postavlja na početku svog komentara na Toru: "Zar ne bi Tora trebala početi sa zapovijedi o mlađaku?"

Upravo tamo Raši odgovara zašto započinje s pričom o stvaranju, no ostaje pitanje: Zašto Tora nastavlja s narativom o osobnim životima naših predaka? Na to pitanje rabini odgovaraju time što ustvrde da su događaji koji su se dogodili našim precima putokazi za kasnije događaje koji će se dogoditi njihovim potomcima.

Kako se ta ideja može potvrditi tek kasnije – tek nakon što se događaj zbude kasnija pokoljenja mogu na njega gledati kao na događaj prorečen kroz ono što se dogodilo našim precima – izvorno pitanje još uvijek donekle ostaje neodgovoreno. Važno je znati da se inače neobjašnjivi događaji na neki način uklapaju u postojeći uzorak. Ali koje točno pouke možemo naučiti iz ovako detaljnog narativa o životima naših velikih predaka?

Postoje općenite pouke o Židovskom životu koje se svakako mogu iščitati iz narative Tore u Berešit. I možda je upravo ta ideja o općenitim poukama jedan od razloga zašto Tora ulaže toliko mnogo riječi i opisa u ovu vječnu knjigu.

Jedna je pouka da Židovski život nije lak. Biti malobrojna manjina, a ipak očuvati jedinstveni identitet nije nimalo lagan zadatak. Borba naših predaka za njegovim očuva-

njem stoga nam je jasno ocrtana. Druga životna pouka je da u životu ništa nije sigurno, pogotovo u vezi djece.

Slijedeća je pouka da kada nema tolerancije prema različitostima u osobnosti i izgledu, koje će uvijek biti dijelom Židovskog života i društva, mogu se dogoditi strašne stvari Židovskom narodu u cjelini. Pogledajte narativ o Josefu i njegovoj braći. Daljnja je pouka da će drugi uvijek biti prijetnja Židovskom opstanku, često kroz nasilje i ubilačke namjere. Nimrod, Abimeleh, Faraon, Lavan, Šehem, Esav tek su nekolicina od njih koji ilustriraju tu činjenicu.

Svi su naši preci bili prisiljeni suočiti se s neprijateljstvom, zavišću i dvoličnošću drugih. Još jedna pouka za nas je sila koju ima pojedinac te moć ideje. Abraham i Sara su, praktički sami, promijenili svijet s idejom i učenjem o monoteizmu. Tora nas nadalje informira da "dobri" egzili poput Gošena u Egiptu s vremenom mogu postati manje dobri. Sve ove pouke neophodne su za Židovski život i opstanak. Mudri će razmisliti o njima i dobro ih primijeniti u svom vlastitom životu i današnjem društvu.

Naš otac Jaakov sedamnaest je godina živio u egipatskoj pokrajini Gošen. To su nedvojbeno bile najmirnije, najspokojnije i najsretnije godine njegovog dugog i turbulentnog života. On je ponovo zajedno sa svojim omiljenim sinom Josefom koji se uzdigao i postao moćan i velik, mada u stranoj zemlji. Ovdje nema Esava, ni Lavana, ni Šehema, ni kanaanskih susjeda da poremete njegov mir i zaštićenost. I, uz svoju obitelj s njenim brojnim pokoljenjima oko sebe, živećima s njima u miru i, barem naizgled, međusobno, Jaakov je zadovoljan.

Jaakov se konačno dokazao u svom životnom pothvatu i može uživati u posljednjim godinama svog života. U praksi, možemo razumjeti zašto parša započinje sa –vajehi Jaakov – jer upravo u tih sedamnaest godina Jaakov je istinski živio, konačno postigao ispunjenje i slogu.

Talmud nam bilježi da je veliki Rabi Jehuda HaNasi – Rabi – sedamnaest godina živio u gradu Ciporiju (Seforisu) i Talmud izričito povezuje Rabijevih sedamnaest godina boravka u Ciporiju s Jaakovljevih sedamnaest godina života u Egiptu.

Pored toga što je očito magična brojka sedamnaest upletena u oba slučaja, postoji li i kakva druga veza između ova dva događaja, posebno stoga što ih dijeli tisuću godina? Ono što izgleda kao igra riječima u Talmudu, kojom se povezuju slične riječi koje se pojavljuju u Tori, ona uvijek u sebi sadrži dublji smisao. Postoji jedan osnovni motiv i važna poruka za sve naraštaje u ovoj talmudskoj tvrdnji. To svakako traži od nas da obratimo pažnju i proučimo to.

Rabi je bio urednik i izdavač Mišne, one jedne knjige koja je garantirala opstanak Židovskog naroda tijekom njihovog dugog egzila koji je bio pred njima i kojega je on u svom umu predvidio. Rabi je sebe vidio, kao što je na sebe gledao i njegov praotac Jaakov, na sigurnom, u rijetkom mjehuriću spokojstva i mogućnosti, na neko vrijeme oslobođen stalnog progonstva od strane Rimljana zbog svog osobnog prijateljstva s Rimskim carem.

On je uhvatio taj trenutak i iskoristio priliku da kodificira Usmeni zakon sa Sinaja i za sva ga vremena sačuva među Židovskim narodom. Tih sedamnaest godina spokoja u Ciporiju pružilo mu je priliku da to učini. Jaakovljevih sedamnaest godina obiteljske harmonije i duhovnog snaženja u zemlji Gošen omogućile su mu da svojoj obitelji pruži potrebne smjernice i spoznaje koje

Rabbi Berel Wein:

će ih osposobiti da izdrže dugu noć Egipatskog ropstva i egzila.

Posljednjih sedamnaest godina Jaakovljeva života bile su priprema za stoljeća nevolja koje će uslijediti. Jaakovljeva sposobnost da formira i usmjeri svoju obitelj na takav način da ostanu odani i vjerni B-žjem zavjetu s njima odgovara sedamnaest godina Rabijeve razrade Mišne u Ciporiju tisućama godina kasnije.

Postupci praotaca postali su obrasci iz kojih su učile potonje generacije. Na taj način su životi i obrasci ponašanja i događanja kod Jaakova i Rabija bili povezani i pored ogromnog vremenskog razmaka koji ih je dijelio. Upravo onako kako Jaakov živi tako živi i Rabi. I taj način života nije ograničen godinama niti vremenom, već je vječan do unedogled.

Stara dosjetka "Koliko je psihijatara potrebno da bi se promijenila žarulja? Samo jedan, ali žarulja se mora željeti promijeniti!" odjekuje duboko u meni. Nakon više od pola stoljeća u rabinatu i podučavanju Tore svaki puta iznova sam svjedokom istinitosti ovog mudrog zapažanja. Promjena se vrlo rijetko postiže samo izvanjskim pritiscima, propisima ili čak prisilama. Ona traži unutarnju voljnost i predanost da se na neki način promijeni pravac kojim se ide ili da se iznova razmisli o svojim stavovima prema događajima i izazovima života.

Ako se žarulja nije voljna promijeniti onda je niti stotinu psihijatara neće moći promijeniti. Istina je da su velike promjene u Židovskom životu tijekom protekla tri stoljeća bile potaknute vanjskim pritiscima i promjenama u čitavom društvu. No ipak, te su promjene bile zapravo, uglavnom, stvorene iznutra, zbog unutarnjeg nezadovoljstva Židova ne mijenjanjem njihova statusa po pitanju njihovog duhovnog i fizičkog stanja u kojem su se našli.

Hasidut se brzo proširio istočnom Europom unatoč žestokom negodovanju velikih i uglednih rabinskih vođa, jer je masovni unutarnji Židov žeđao za nekom vrstom emoci-

onalne povezanosti s Torom, više i iznad čistog intelektualnog dostignuća i znanja.

Musarski pokret u litvanskoj Židovskoj zajednici devetnaestog stoljeća uhvatio je korijena jer su mnogi od velikih učenjaka Tore osjećali unutarnji poriv da stvore viši oblik društva i obrazovanja prema Tori. Musar je, na neki način, bio "hasidut" litvanskih učenjaka Tore, pobuda da se ostvari poboljšanje samih sebe i društva Tore orijentiranog na njene vrijednosti.

Ti su samonikli pokreti proizašli iz želje Židovske ‘žarulje vremena‘ da se promijeni. Tako su i Rabi Yisrael Baal Šem Tov i Rabi Yisrael Lipkin iz Salanta svaki za sebe imali plodno tlo na kojem su mogli posaditi ogromne promjene u Židovskom svijetu njihova vremena.

I druge su velike promjene u Židovskom životu u osamnaestom, devetnaestom i dvadesetom stoljeću također bile potaknute unutarnjim silama, mada svakako pod utjecajem vanjskog duha vremena njihovog doba. Reformski pokret u Njemačkoj bio je produkt unutarnje Židovske pobude da se oslobodi progona, diskriminacije, geta i siromaštva.

Nikakve zabrane i prijetnje nisu mogle utišati tu žeđ za promjenom i tada se činilo da nema drugog raspoloživog načina za promjenu od Reforme. To jednako tako važi i za zaljubljenost istočnoeuropskih Židova u socijalizam, marksizam, komunizam i općenito ideje ljevice, ljubav koja još nije potpuno nestala ni u današnje vrijeme.

Unutarnji Židovski poriv prema poštenju i jednakosti, utopistički san o pravednom i društvu jednakosti koje će zauvijek protjerati rat i siromaštvo potaknuo je milijune Židova da pristupe ljevici u svim njenim oblicima i potpuno ih sekularizirao. Poticaj na promjenu u Židovskom društvu prevladao je sve barijere pa čak i izbrisao tradicije vjere i vjerskih običaja koje su postojale.

Isto vrijedi i za cionizam, ponovo u svim njegovim različitim transfor-

macijama. Želja da se egzil završi i da imamo neovisnu Židovsku državu uspostavljenu u domovini Zemlje Izraela, dodirnula je duboko usađenu strunu u Židovskom mnoštvu. Protivno svim očekivanjima i protivljenjima – kako vjerskim tako i svjetovnim – oni su uspjeli postići ono što se činilo nevjerojatnim, ako ne i nemogućim. Žarulja se poželjela promijeniti.

Sve snažniji rast izučavanja Tore i obrazovanja u Tori do kojeg je došlo u Židovskom životu nakon holokausta također je produkt unutarnjeg poticaja u duši mnogih Židova. Židovski mladići i djevojke željeli su izučavati Toru i bili su i jesu voljni žrtvovati mnogo toga kako bi to postigli.

Ljubav prema Tori koja postoji u Židovima dovela je do te promjene. Devetnaesto, pa čak i dvadeseto stoljeće dalo je velike učenjake i utjecajne ličnosti Tore. Ali oni nisu pobudili promjene u Židovskom društvu koje su naši sadašnji rabini i učitelji postigli. Unutarnje pobude da se ostvari ta promjena tada nije bilo, a iz nekog je razloga sada tu.

Isto je tako i sa polaganim ali stalnim povratkom tradiciji i držanju vjerskih običaja koji su zahvatili izraelsko društvo tijekom prošlih nekoliko desetljeća. Ljevičarski kibuci koji sada podižu sinagoge, košer kuhinje, satove učenja Tore kao dio svoje zajednice i načina života čine tako zbog preispitivanja svoje duše, a ne zbog izvanjskih pritisaka ili propisa.

A polagana, postupna i neumoljiva promjena koja se zbiva u vjerskom svijetu Izraela i njena integracija u opće izraelsko društvo – haredi fakulteti, organizirana vojna služba, više od četrdeset posto ih je sada zaposleno, itd. – također je došla zbog promjene u načinu razmišljanja. I ta se žarulja željela promijeniti. Nikada ne bi trebalo podcijeniti silu unutrašnje promjene i vječite povezanosti naroda Izraela sa svojom Torom i zemljom.

Šabat šalom

(nastavak s 10. stranice) Rabbi Berel Wein: Promjena nije jednostavna stvar

Yissocher Frand: Menuhas HaNefeš i postignuća

Menuhas HaNefeš dolazi s osjećajem ostvarenja

Blagoslov Jisakarovog plemena sadrži stih: "On će vidjeti da je menuha (počivalište, odmor) dobra i da je zemlja lijepa te će podmetnuti svoja ramena da nosi teret i postat će dužnički sluga." (Berešit 49,15). Izgleda da u ovom stihu postoji jedna nelogičnost koju je teško razumjeti. Stih počinje govoreći kako će osoba vidjeti odmor (menuha) kao pozitivan fenomen (ki tov), a završava riječima, "te će podmetnuti svoja ramena da nosi teret i postat će dužnički sluga." Ne bismo očekivali da netko kome se sviđa odmor želi postati dužnički sluga! Što nam zapravo govori ovaj stih?

Vjerujem da je jednostavno tumačenje ovog stiha da postoje dvije vrste odmora. Kada govorimo o pojmu 'menuha' možemo govoriti o vrsti odmora koju osoba ima kada je na godišnjem odmoru. Odemo negdje

odgovornosti o kojima bismo trebali brinuti. Izležavamo se u visećoj ležaljki ispijajući hladnu limunadu. Čitamo knjigu ili novine. Osjećamo se kao da smo u 'drugom svijetu' i jednostavno uživamo u povjetarcu. Na trenutak čovjek tada pomisli, "Oh, ovo se zove odmor, nema ništa ljepše od toga." To je ono što čini odličan godišnji odmor.

Međutim, koliko god se to činilo neshvatljivo, čovjek se nakon nekog vremena umori od toga. Nakon nekog vremena, počne se osjećati jako prazno. To je stoga što čovjek u sebi ima nešto što zovemo 'nefeš' (duša), a ta se duša mora održavati. Jedino što održava dušu je duhovna komponenta.

To nam daje do znanja stih iz Koheleta (6,7) "Sav je trud čovjekov u tome da nasiti svoja usta, no njegova se duša ne može nasititi (v'gam haNefeš lo timale)." Čovjekova duša čezne za time da ima odnos sa duhovnošću. Želi imati osjećaj ostvarenja. Čak i u seku-

larnom svijetu, ljudi imaju ambicije. Žele postići nešto sa svojim životima. Ako je osoba stalno na 'godišnjem odmoru' i ne postiže ništa, ona u sebi osjeća prazninu. To ljude motivira da čine stvari. To dolazi iz ljudske duše.

Kada čovjek koristi svoje talente kako bi ostvario ciljeve, postoji ogromna 'menuha' (zadovoljstvo; unutarnji mir) povezana s time. To se naziva 'menuhas haNefeš' (spokoj duše). Takva vrsta mira ne postiže se na godišnjem odmoru, već onda kada čovjek osjeća da talente koje mu je darovao Stvoritelj svemira koristi kako bi nešto učinio i donio promjenu u ovaj svijet.

To je 'menuha' o kojoj govorimo u blagoslovu za Jisakara. "On je vidio da je menuha dobra" odnosi se na menuhas haNefeš koju čovjek postiže kada nešto čini sa B-gom danim talentima i kada ga osjećaj mira i spokoja ispune jer zna da je u svom životu ostvario nešto važno.

Zohar na ovaj stih kaže da se dio "vidio je da je menuha dobra" odnosi na pisanu Toru, a dio "i da je zemlja lijepa" na usmenu Toru. U konačnici, nastavlja Zohar, dio stiha koji kaže da će Jisakar "podmetnuti svoja ramena da nosi teret" odnosi se na težak rad uložen u učenje Tore. Jisakarovi su potomci zasjedali u Sanhedrinu. Oni su na neki način bili učitelji Tore. Jisakarovo pleme prihvatilo je učenje i podučavanje Tore kao svoju baštinu unutar Klal Jisraela. To je bila njihova misija u svijetu.

Kao rezultat toga, "oni su podmetnuli svoja ramena da nose teret" –uzeli su na sebe teret koji su smatrali

Rabbi

svojim životnim pozivom i učinili su to sa entuzijazmom i predanošću. Kada čovjek ostvari svoj životni poziv, on ima osjećaj 'menuhas haNefeša'. Čovjek može biti zauzet čitav dan, ali ako čini ono što želi činiti, tada mu vrijeme nije važno. To mu pruža veliko zadovoljstvo.

Ljudi čine veliku pogrešku. Jedan od mitova u životu je ono što zovemo umirovljenje. Ljudi kažu, "Ne mogu dočekati mirovinu." Čujemo mnogo priča o ljudima koji dostignu cilj umirovljenja i kažu, "A što sad?" Imaju dovoljno vremena za pročitati novine ujutro. Imaju dovoljno vremena za igranje golfa. Ali što onda? Ljudi ozbiljno griješe kada misle da je najbolja stvar na svijetu biti u mogućnosti ne raditi ništa. Ne raditi ništa je najgora stvar na svijetu. To otupljuje i baca čovjeka u depresiju.

Istinski menuhas haNefeš na koji misli Tora, jest menuhas haNefeš koji dolazi sa ostvarenjem korištenja čovjekovih talenata. To je ono što je Jisakar vidio i zato je podmetnuo svoja ramena kako bi uzeo na sebe teret učenja Tore.

Nitko ne odbacuje svoju 'mamu'

Jaakov Avinu kaže Josefu "Kad sam se vraćao iz Harana umrla mi je Rahel u Kanaanskoj zemlji dok smo još bili na putu, kad je ostao još mali dio puta do Efrate; pa sam je sahranio tamo na putu za Efratu, to jest Bet Lehem" (Berešit 48,7). Raši objašnjava da se Jaakov opravdavao pred svojim sinom nakon što je tražio od njega da njegove posmrtne ostatke vrati u Erec Jisrael: "Nemoj misliti da sam bio lijen i da je to razlog zašto nisam tvoju majku Rahel sahranio u pećini Makpeli. Mogao sam to učiniti. Moraš znati da

je to što sam ju sahranio na putu za Bet Lehem B-žja zapovijed, zato da bi bila od pomoći svojoj djeci kada ih Nabukodonozor bude tjerao u progonstvo. Tada će oni prolaziti kraj njenog groba, a ona će ići pred njima i tražiti milost za njih. Kao što je pisano, "Čuje se glas na nebesima…" i Vječni, neka je blagoslovljen, odgovorit će joj "To je tvoja nagrada; tvoja će se djeca vratiti u svoje granice." (Jeremija 31,14-16)

Rahel nazivamo i 'mama Rahel'. Klal Jisrael je plakao svojoj majci na putu u progonstvo. Rahel je plakala pred Svemogućim koji je čuo njen plač i obećao da će se njena djeca vratiti iz progonstva.

U svojoj autobiografiji rabin Jisraela Meir Lau, bivši glavni rabin Izraela, iznosi sljedeću zanimljivu priču:

Rabin Lau piše da je bio u kontaktu s Jichakom Rabinom, bivšim premijerom Izraela. On također piše da je jednom putovao na Kubu i susreo se s predsjednikom Kube na 3 sata (između 2 i 5 ujutro, prema Castrovom običaju za prijem velikodostojnika). Na kraju sastanka, Castro je rabinu Lau dao kutiju kubanskih cigara tražeći od njega da to uruči osobno Jichaku Rabinu. Rabin Lau se vratio u Izrael, pozvao Rabina i rekao mu da ima kutiju cigara za njega koju mu šalje Fidel Castro. Rabin mu je rekao da ne puši cigare, već samo cigarete, ali to je bila zanimljiva priča.

Rabin Lau piše da je ipak bio u stanju do neke mjere utjecati na Jichaka Rabina u jednoj važnoj stvari. Kada je država Izrael pregovarala sa Palestincima nakon "Sporazuma iz Osla," postavilo se pitanje što će biti s Bet Lehe-

mom. Bet Lehem je palestinski grad, ali tamo se nalazi i kever Rahel (Rahelin grob). U sporazumu oko kojeg su pregovarali, Izraelci su inzistirali da kever Rahel ostane pod židovskom upravom.

Postoji prilaz dugačak 500 metara od naselja Gilo (jeruzalemske četvrti koja je najbliža Bet Lehemu) do Rahelinog groba. Palestinci su inzistirali da njihovi vojnici kontroliraju taj put. Drugim riječima, grob bi ostao pod izraelskom kontrolom, ali Palestinci bi kontrolirali prilaz do njega. Rabin je potpisao taj sporazum. U nekim izraelskim krugovima postojala je zabrinutost da ukoliko kontrola prilaza bude dana Palestincima, tada neće biti sigurno putovati do Rahelinog groba.

Rabin Lau se sastao s Jichakom Rabinom i rekao mu, "Znam da ne želiš kršiti sporazum, ali moraš inzistirati na tome da Izrael zadrži kontrolu nad prilazom i da osigura siguran pristup Židovima do Rahelinog groba." Jichak Rabin, koji je bio sekularni Židov, nije mogao razumjeti svu tu pomutnju oko mjesta Rahelinog groba. Rabin Lau mu je rekao –"To je zato što je Rahel naša mama, a nitko ne odbacuje svoju majku!"

Te su riječi djelovale na Rabina i sljedećeg tjedna objavio je promjenu svog stajališta vezanu uz taj slučaj. Zbog te dojmljive molbe rabina Laua koji je rekao da "nitko ne odbacuje svoju mamu" do dana današnjeg Židovi imaju pristup Rahelinom grobu u blizini Bet Lehema te još uvijek dolaze tamo moliti u velikom broju.

Prevela Anja Grabar

(nastavak s 12. stranice) Rabbi Yissocher Frand: Menuhas HaNefeš i postignuća

Ako želiš ljudima učiniti uslugu, reci im

Ovaj odjeljak donosi nam priču o Jakovljevom posljednjem blagoslovu kojim blagoslivlja svoju djecu, njegovoj smrti i pogrebu. U posljednjim trenucima njegove proročke vizije, Jakov vidi vrijeme Mesijanske ere. On želi otkriti svojoj djeci detalje, ali B-g ga sprječava u tome.

Jakov umire i mumificiran je za putovanje u Izrael. Pokopan je u Hebronu sa svim egipatskim častima. Jakov je doživio 147 godina, dok je njegov otac Izak doživio 180. Rabini ističu da je 147 maksimalan broj bodova u snookeru, a 180 maksimum u pikadu. Mislim da poveznica leži u tome da su i Jakov i Izak živjeli svoje živote do maksimuma.

Jakov, na kraju svog života, daje blagoslov dvanaestorici svojih sinova. No, to nije sasvim točno. On desetorici daje blagoslov, a Šimuna i Levija proklinje! Shvaćam da je Jakov bio uzrujan zbog njih, ali mogao ih je jednostavno izostaviti iz blagoslova – nije ih trebao prokleti.

Dopustite mi da najprije objasnim kako ih on zapravo nije prokleo. On je rekao 'prokleta neka je njihova ljutnja'. Tako ih je on u osnovi ukorio, a ne prokleo. A za mene, to je mnogo vrjednije od blagoslova. Blagoslov je molitva za budući uspjeh, ali ukor je direktan vodič za to kako bolje postići taj uspjeh. Možda je to teško za prihvatiti, ali ja bih ipak radije dobio iskren ukor,

negoli iskren blagoslov.

Mi ljudi često se stidimo ukoriti druge. To čini da se osjećamo nelagodno. Ali izbjegavajući to, ne činimo uslugu drugima.

Ukoriti nekoga potencijalno je jedno od najvećih dobročinstava koje možemo iskazati drugom ljudskom biću.

Dat ću vam primjer s radnog mjesta koji se može preslikati na bilo koje drugo područje života. Naučio sam to od svog najbližeg prijatelja koji vodi veliku tvrtku. Možda ja mislim da činim uslugu svom zaposleniku tako što mu ne govorim gdje čini pogrešku. Ali dugoročno, činim upravo suprotno. Jer ako mu

ne dam do znanja da neke stvari radi pogrešno, on nema prilike za napredak. A ako mu ne dajem priliku za napredak, ja zapravo pridonosim njegovom padu. Ako mi je zaista stalo do mojih zaposlenika i ako želim imati uspješan posao, dio mog posla je da im sa uvažavanjem i ohrabrenjem kažem gdje i kako se mogu poboljšati. To je neugodno, ali je zasigurno ispravno i na kraju, oni to cijene i zbog toga me poštuju.

Šimun nije baš učinkovito odgovorio na Jakovljeve riječi, no Levi je njegov ukor zaista primio k srcu i to do te mjere da je Levijevo pleme –pleme koje je bilo prokleto u Jakovljevom blagoslovu, postalo nositelj duhovnog vodstva židovskog naroda. To nije slučajnost – Levi se uzdigao do te pozicije ne unatoč Jakovljevog ukora, već upravo zbog njega.

Iskren ukor postavlja znakove na cesti do uspjeha. Poslušati, primiti ukor i mijenjati se jest ključ za rast i razvoj. S druge strane, ukoriti nekoga, koliko god to bilo teško, potencijalno je jedno od najvećih dobročinstava koje možemo iskazati drugom ljudskom biću.

Šabat šalom

■

Rabbi Shaul Rosenblatt:

Prevela Anja Grabar

Mesija je u gradu

"Žezlo se neće odvojiti od Jude, niti palica pravosudnog tumačenja od njegovih nogu, dok ne dođe Šilo, i k njemu će se okupljati narodi."

Dok sam prije mnogo godina kupovao knjige u Jeruzalemskoj četvrti Mea Šearim, vlasnik trgovine me obavijestio da je Mesija u gradu. Unatoč svojoj sklonosti ka racionalnom, uzbuđeno sam otišao moliti kod Zapadnog zida tražeći pobožna lica u nadi da ću prepoznati spasitelja. Na kraju sam izgubio nadu i vratio se svom prodavaču knjiga frustriran i zbunjen. "Niste li mi rekli da je Mesija u Jeruzalemu?", upitao sam ga s optužbom u glasu. "Rabbi Riskin, krivo ste shvatili", odgovorio je. "Vi mislite da mi čekamo Mesiju. A zapravo, Mesija čeka na nas!"

Zaista, prvi se biblijski navod o Mesiji pojavljuje u našoj paraši Vajehi, kad Jakov blagoslivlja svakog od svojih dvanaest sinova. Jakov opisuje karakter Jude uspoređujući ga s lavom i daruje mu dar i odgovornost prvorodstva: "Žezlo se neće odvojiti od Jude, niti palica pravosudnog tumačenja od njegovih nogu, dok ne dođe Šilo, i k njemu će se okupljati narodi."

Prava jezična poteškoća ovog stiha nalazi se usred blagoslova, gdje se suočavamo s etimološkom misterijom riječi Šilo. Ona se u ovom kontekstu u Bibliji pojavljuje samo ovaj put (iako se također uobičajeno koristi kao naziv grada u Izraelu, u kojem je bilo Svetište prije izgradnje Svetog Hrama u Jeruzalemu).

Raši također navodi riječ Šilo kada govori o mesijanskom utjecaju, citirajući najprije iz Targum Onkelosa, a zatim dodaje da je etimologija izvedena iz hebrejske zamjenice za posjedovanje ("do dolaska onoga kome je njegovo - šelo") ili iz skraćenice "dar je njegov" (šai lo).

Ba'al Haturim dijeli interesantnu podudarnost gematrije (brojčane vrijednosti slova) izraza javo šilo i riječi mašijah (mesija), kod kojih je zbroj (brojčana vrijednost) 358.

Seforno uzima riječ Šilo kao sinonim za šalom (mir) i piše da se to odnosi na konačni mir u vrijeme izbavljenja.

Iz svih ovih komentara jasno je da su naši mudraci shvatili da se prvi spomen pojave mesijanske loze u judaizmu nalazi u blagoslovu Judi koji je praotac Boaza, Jišaja i Davi-

da, uzoru i pretku dugo iščekivanog Mašijaha.

Thomas Cahill u svom bestseleru Darovi Židova ističe da je narod Izraela onaj koji je svijetu ostavio u nasljeđe ideju o razvitku povijesti, ideal konačne usavršenosti čovječanstva i ljudskog društva, cilj mesijanskog doba mira.

Grčko-Rimska civilizacija sagledavala je svijet i povijest cikličkim pojmovima, stalnom i iznova ponavljanju stvari, uvelike nalik mitu o Sizifu, gdje nikad stvarno ne dolazi do završnog dijela igre. Tora je ta koja pruža linearni prikaz, inzistirajući na tome da postoji svrha i smisao svjetske povijesti i ljudskog života.

Ono što je za nas važno jest da se neprekidno trudimo da budemo dostojni doba usavršenosti, razumijevajući da smo sa svakom godinom koja prođe, a da se Mašijah u njoj nije otkrio, izgubili još jednu priliku. Doista, Hatam Sofer (Rabbi Moshe Sofer, Slovačka, 19. stoljeće) podučava da u svakoj generaciji postoji pojedinac dostojan da bude Kralj-Vladar-Mesija - ali ta generacija mora biti dostojna kako bi se on otkrio.

U konačnici, mi se moramo nastaviti pripremati, pokajanjem i dobrim djelima, posebno u sferi međuljudskih odnosa, kako bi Mesija mogao doći. Stoga stvarna zapovijed, kako ju je Majmonides izrazio, počiva u našoj pripremi samih sebe za njegov dolazak, tako da postanemo dostojni njegove veličanstvene vladavine. I to je ono na što je zapravo prodavač knjiga mislio kad mi je rekao da Mesija čeka na nas.

Šabat šalom

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi Shlomo Riskin:

Breslov

Research Institute:

Veza s cadikom

"Dani Jisraela približili su se umiranju; [Jaakov je rekao Josefu,] ‘Leći ću uz svoje očeve... ‘ (Postanak 47,29, 30); [Jaakov reče Josefu,] ‘evo ja umirem‘ (48,21); [Jaakov] premine (r. 31); Josef reče svojoj braći: ‘Evo, ja umirem‘ (50,24); Josef umre u dobi od 110 godina ... i stave ga u kovčeg" (r. 26).

Svako ljudsko biće dolazi na ovaj svijet kako bi vršenjem svojih dobrih djela svijet učinilo boljim. Međutim, većina to ne shvaća; oni samo pogoršavaju situaciju. To je razlog zašto prolaze više reinkarnacija i pate na mnogo različitih načina. Glavni temelj za poboljšanje svijeta je povezati se s cadikom koji poznaje korijen svake duše. Takav cadik zna kako postupati sa svakom dušom, dok je živa i kada je mrtva, kako bi ju popravio i pomogao joj da primi najveću količinu daat-a (b-žanske svijesti) koju može primiti. (Ovaj daat je glavna naslada Svijeta koji će doći.) Zbog toga je pametno povezati se s takvim cadikom dok ste još na životu. Mnogo je teže kada ste mrtvi. (Ali nije nemoguće).

Ustanovili smo da su mnogi ljudi napustili svoju privrženost cadiku Postoje čak i neki koji su većinu svog života bili blisko povezani s cadikom, no kada su ostarjeli prekinuli su svoju vezu s cadikom i postali mu protivnici – neka nas B-g spasi toga! Kritični dio svake epizode u životu, i samog života, je njegov kraj. (Kao što se kaže: Sve je dobro što završi dobro.)

Kako starimo trebali bismo biti sve mudriji, s jednom sve većom i oplemenjenom duhovnom mudrosti. Zbog toga, dok starimo, dolazimo sve bliže povratku svom duhovnom korijenu i, u idealnom slučaju, do našeg konačnog tikuna (ispravka). Ali isto tako, dok god smo živi mi se borimo s našom sklonosti zlu. Što više duhovne mudrosti i daat-a netko mora doseći, to je veća njegova borba. Često onaj koji pod stare dane duhovno ustukne, napravi korak unatrag, ranije se nije dovoljno posvetio u svom životu. Zbog toga on nije u stanju primiti duhovnu mudrost koja mu dolazi u susret, već gubi pamet.

Ponekad su nam b-žanska mudrost i daat poslani ugodno zapakirani; ponekad manje ugodno. Proučavanje učenja cadika i drugi načini povezivanje s cadikom daju nam alate i posude da primimo mudrost i daat, tako da nas ni ugodnost niti neugodnost paketa ne prevlada ili omete.

Dakle, "Ne pouzdajte se u sebe sve do dana svoje smrti« (Avot 2,5). "Ne pouzdaj se u sebe" - Nemoj misliti da kroz to možeš proći sam; svima nam je potreban savjet cadika. "Do dana svoje smrti" – da potpuno usvojiš učenje cadika moraš biti spreman/na "umrijeti", žrtvovati se, čak pretrpjeti sramotu i poniženje, kako bi održao svoju vezu s njim "do dana svoje smrti ".

Neka nas B-g blagoslovi da živimo dobro i mudro, dugo, dugo vremena. Amen.

agutn Šabos! Šabat šalom!

■

Prevela Tamar Buchwald

Individualna istina

Šimon i Levi su par; instrumenti nasilja njihova su roba. (Berešit 49,5)

Jakov je kritizirao nasilno ponašanje Šimona i Levija; on ih je također osudio zbog toga što su kopirali Esavovo ponašanje. Ako objektivno pogledamo na svoje vlastito ponašanje, vidjet ćemo da ono u mnogo čemu oponaša ponašanja drugih, i zapravo uopće nije naše vlastito ponašanje. Tora potiče osobu da pronađe svoj osobni individualni put, i ne gleda na imitaciju ponašanja drugih u povoljnom svjetlu. U paraši Berešit Tora kaže: "Kajin je donio nešto svojih usjeva kao žrtvu Svemogućem. Hevel je također prinio neke od prvorođenaca stada, one najdeblje ... Kada se dogodi da bjehu u polju, Kajin nasrne na svog brata Hevela i ubije ga." Ako micvot imaju moć da zaštite osobu od opasnosti, zašto dobar prinos B-gu nije Hevela zaštititio od Kajinove ljubomore? Budući da je on samo kopirao Kajinovu ideju, Hevelov prinos nije bio dovoljno snažna micva da ga zaštiti od smrti.

Kada čujemo inspirativne priče o velikim ličnostima Tore, vrlo je pohvalno da razmišljamo o njihovim idejama i ponašanju, i pokušamo inkorporirati njihove vrline u svoje vlastite živote. Međutim, budući da mi ponekad nemamo te vrline, umjesto da pokušavamo oponašati njihovo ponašanje, poželjno je da od

njih uzmemo ono što možemo iskoristiti da bi unaprijedili svoju vlastitu individualnu avoda (duhovni rad).

Lot je, primjerice, riskirao svoj život da ispuni micvu primanja gostiju, ali je bio spašen od uništenja u Sodomi iz sasvim drugog razloga.

Umjesto da pokušavamo oponašati ponašanje velikih ličnosti, uzmimo od njih ono što možemo iskoristiti da bi unaprijedili svoju vlastitu individualnu avoda

Kad je Avraham, dok su putovali u Egipat, bio rekao da je Sara njegova sestra, Lot nije otkrio Egipćanima da je Sara Avrahamu bila žena. Lot je stekao veliku zaslugu kada je sačuvao Avrahamovu tajnu, jer je to učinio po vlastitom nahođenju, dok je ideja ugošćavanja gostiju u njega bila usađena dok je živio u Avrahamovoj kući; vršenje te micve nije

bilo rezultat njegove inicijative. Prema tome, iako je riskirao svoj život za micvu, to se nije smatralo toliko velikim djelom kao što je to bila njegova šutnja u Egiptu.

Rav Shlomo Zalman Auerbach običavao je moliti na Kotelu u Starom gradu Jeruzalemu svaki moca'e Šabos. Sudjelovao je u minjanu kojega je vodio jedan osobiti cadik. Kada je cadik preminuo, Reb Shlomo Zalman prestao je sudjelovati u tom minjanu. Upitan zašto je prekinuo svoj običaj za moca'e Šabos, on je odgovorio da je cadik koji je organizirao taj minjan imao poseban način molitve koji je bio vrlo poticajan. Kada je preminuo, osoba koja je preuzela minjan pokušala je oponašati njegov stil. Budući da je njegova imitacija bila tek površna, Reb Shlomo Zalmanu činilo se da su njegove molitve predstavljale šeker (neistinu). On je toliko prezirao svaku naznaku šekera da se više nije mogao prisiliti da prisustvuje tom minjanu.

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi Daniel Travis:

Paraša (priča) Vajehi nas uči kako dosegnuti duhovne razine, te o proricanju.

Priča u paraši Vajehi započinje prizorom Jakova koji na samrtnoj postelji poziva svoje sinove da bi ih blagoslovio i otkrio im proročanstva za kraj dana. Zohar objašnjava da je ova razina proročanstva, kako nam nagovještava riječ Vajehi, bila dana samo Mošeu i Jakovu.

Mudrost kabale govori o pet različitih razina svijesti:

Nefeš, Ruah, Nešama, Haja i Jehida

Većina je ljudi na razini nefeša, koji uključuje sve želje koje potiču naše tijelo i njegova osjetila. Ovaj stupanj se dijeli na životinjski nefeš (naš instinkt za preživljavanjem) i racionalni nefeš (racionalni/intelektualni poticaj, znatiželju i glad za znanjem).

Ruah - duh je druga razina i on je povezan s istinskom duhovnošću, altruizmom i nesebičnom ljubavi.

Nešama – dušu, treći stupanj, stječu osobe čije dijeljenje s drugima i sposobnost zamišljanja prelaze granice njihove neposredne vremenske i prostorne okoline.

Haja - živa duša, je 4. stupanj. To je razina proročanstva i neograničen pristup gornjim svjetovima.

Riječ "Vajehi" odnosi se na četvrti stupanj svijesti"Haja"

Peti: Jehida je bio dosegnut samo jednom, na brdu Sinaj, kada je cijela nacija doživjela najvišu razinu objave još od Stvaranja, proročanstvo i uskrsnuće.

Jakov je otišao u Egipat kako bi pripremio teren za generacije koje

dolaze, sa svrhom da prikupi sve svete nicocot (iskre) izgubljene u mračnim silama Egipta. Znao je da je Egipat - najnečistije mjesto na zemlji - bio peć za taljenje željeza za sve velike duše koje su se tamo trebale sakupiti. Sve godine ropstva u Egiptu bile su tako zacrtane da se sve duše koje nisu imale svoj tikun u velikom potopu uspiju popraviti i pročistiti (to je razlog zašto je reče-

Naši najmračniji trenuci mogu biti začetak naših najboljih trenutaka.

To je tajna života i tajna Knjige Postanka.

no: "...Svaki sin koji se rodi bit će bačen u rijeku..."). I tako je, tijekom 400 godina, kroz bol i patnju u Egiptu bio kovan i stvaran narod Izraela, sve dok nije bio spreman izaći od tamo i dobiti Toru.

Kroz tisućljeća svog postojanja Židovski je narod uspio postajati jači, i iz svake nevolje koja ga je zadesila izvukao ono najbolje: nakon egipatskog ropstva došao je vrhunac objave na brdu Sinaju; nakon uništenja Prvog hrama i progonstva

(586. p.n.e.), dogodilo se čudo Purima što je na kraju završilo izgradnjom Drugog hrama; nakon uništenja Drugog hrama (70. n.e.) napisani su Mišna, Gemara i Zohar; protjerivanje iz Španjolske (1492. n.e.) donijelo je zlatno doba Safeda - kabale, Šulhan aruha (Knjige svakodnevnih zakona) i još mnogo toga; i u naše dane nakon holokausta mi smo na početku nove ere prosvjetljenja, u kojem se kabala i Zohar brzo šire diljem svijeta.

Zohar objašnjava da je poruka Vajehi da istinski duhovna osoba zna da su mračna mjesta na koja u životu nailazimo naše najveće prilike da rastemo i stvaramo čuda. Jakov je uspio u Egiptu, suprotno svim očekivanjima, dosegnuti najvišu razinu proročanstva; to znači da naši najmračniji trenuci mogu biti začetak naših najboljih trenutaka. To je tajna života i tajna Knjige Postanka (Vajehi je njezina posljednja priča) koja se bavi padovima i pogreškama ljudi, i to je način na koji nas Tora vodi da steknemo sposobnost da u svakom padu vidimo priliku da prevladamo našu staru prirodu i stvorimo novu budućnost.

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi Shaul Youdkevitch, Live Kabbalah: TJEDNI ZOHAR: ■

Biseri hasidske mudrosti

Dovoljna je kap

R. Šneur Zalman iz Lijadija ispričao je jednom svojim hasidima ovakvu priču. Djetešce jednog velikog kralja toliko se razboljelo da njegovi liječnici nikako nisu mogli smisliti način kako da ga spase. Nakon dugotrajne potrage, konačno su pronašli liječnika koji je mislio da može spasiti dijete. Tvrdio je da postoji nada za spas djeteta. Potrebno je izvaditi najveći dijamant iz kraljevske krune, samljeti ga i dobiveni prah pomiješati s vodom. Premda će kruna biti uništena, a liječnik nije mogao garantirati ozdravljenje, kralj je bez razmišljanja pristao. Napokon, što će mu sva bogatstva ovoga svijeta ako ostane bez djeteta?

Mudrac Hilel kaže: "Ne čini drugima ono što ne želiš da čine tebi. To je cijela Tora, a ostatak je komentar." Mudrost B-ga je usmjerena prema jednom cilju: da nas nauči kako voljeti, da prerastemo naše materijalne granice i dođemo do duhovnijeg okruženja. Takvo je putovanje moguće jedino uz pomoć duše, a ljubav je jezik koji moramo naučiti na tom putu. Ljubav je način na koji razgovaramo s B-gom. Kad pogledate u nečije oči i volite tu osobu, vi transcendirate fizički svijet i povezujete se s B-gom.

Ljubav je mnogo više od samilosti prema drugoj osobi. Ona nadilazi razmjenu srdačnosti. Ona je mnogo više od postupanja prema drugima onako kako biste postupali prema samome sebi. Ljubav je B-žje djelo, jedinstveni način da nahranite dušu druge osobe, hraneći istovremeno i svoju. R.

■

"Isto vrijedi i za ezoterična učenja Tore, najveći dragulj u kruni", zaključio je R. Šneur Zalman. "Istina, neka od njih mogu biti izgubljena, ili zaboravljena, ali dovoljno je da samo kap dopre do ljudskog srca i duše i tako spasi nečiji život." ■

Važno i nevažno Postoje ljudi koji proučavaju Toru, a nemaju nikakvih pitanja; koji griješe, pa opraštaju sami sebi; koji mole danas, samo zato što su molili jučer. Od takvih je bolji čak i onaj koji je najteže zgriješio.

sakupio

R. Menahem Mendel iz Kocka

Bisere

i preveo Nenad Vasiljević

Menachem Mendel Schneerson

Učinkovit život

Što uistinu želite?

Želja koja će pokrenuti motivaciju mora biti vaša vlastita želja, a ne ono što drugi žele za vas. Naravno, vaši roditelji i učitelji mogu vas educirati kako biste razvili ispravne želje, i one tada postaju vaše vlastite autentične želje. Ali biti motiviran samo kako bi ugodio drugima nije trajna motivacija. Ona je podložna promjeni ovisno o tome što drugi žele.

Autentična želja služi osnovnoj ljudskoj potrebi, baš kao što želja za hranom služi potrebi za nutrijentima. Jedna od osnovnih ljudskih potreba jest da se čovjek osjeća važnim. To nije ga'ava, tj. osjećaj nadmoći nad drugima. To je svijest o tome da je B-g stvorio čovjeka sa specifičnom svrhom, te da svaki čovjek ima misiju u svijetu koju samo on ili ona može ispuniti. Nitko drugi, bez obzira koliko bio velik, pa čak ni svi Židovi od Avrahama Avinu (praoca Abrahama) do kraja vremena, ne mogu ispuniti vaš osobit zadatak u svijetu.

Talmud kaže da se svijetu sudi prema većini. Ako je većina ljudi cadikim (pravedni), svijet dobiva povoljnu presudu. Ako je većina ljudi rešaim (zli), svijet dobiva nepovoljnu presudu. Slično tome, ako čovjek ima više micvos nego averos, njega se smatra cadikom. Ako ima više averos nego micvos, smatra ga se za raša.

Stoga, čovjek treba pretpostaviti da se svijet sastoji od točno jednakog broja cadikim i rešaim, te da svatko ima točno jednak broj micvos i averos. Ako je sljedeća stvar koju će čovjek učiniti micva, čovjek će imati više micvos nego averos i bit će mu presuđeno kao cadiku. To će tada rezultirati time da ima više cadikim nego rešaim, pa će svijet dobiti povoljnu presudu. Drugim riječima, "Ja držim sudbinu svijeta u svojim

kaže da na svakoj vlati trave postoji anđeo koji ju udara i zapovijeda joj, "Rasti!" Zašto je to potrebno? Sjeme trave ima vode, kisika i nutrijente iz tla. Nije li za njega prirodno da raste? Zašto ga je potrebno prisiliti da raste? Odgovor je da je to zato što bi bez pritiska, sjeme trave samo ležalo tamo i ne bi učinilo ništa.

Kralj Salomon posvećuje nesrazmjeran broj svojih pisanja temi lijenosti, a Ramhal to objašnjava. Lijena osoba dat će brojne razloge kako bi objasnila zašto ne čini ništa, ali to su sve racionalizacije, izgovori koje osoba daje sebi i drugima.

■ rukama. Ja sam vrlo važna osoba, o kojoj može ovisiti sudbina čitavog svijeta" 40b). To je zdrav osjećaj važnosti. Čovjek koji smatra da je beznačajan te bilo što da učini to neće ništa promijeniti, možda neće moći postati motiviran.

Jedna od glavnih razlika između čovjeka i životinja jest ta što životinje nemaju osjećaj svrhe. One žive prema svojim instinktima, i one imaju želju i motivaciju samo za zadovoljenjem svojih fizičkih potreba. Ljudsko biće trebalo bi razviti želje koje dolikuju osobi i koje su u skladu s njenim osjećajem svrhe u životu.

U Mesilas Ješarim Ramhal navodi midos koje su esencijalne za avodas Hašem, no mnogi od principa o kojima on raspravlja mogu se primijeniti na sva područja naših života. Naravno, ukoliko smo poučeni da bi sve u našim životima trebalo biti usmjereno prema avodas Hašem, tada možemo vidjeti zašto bismo trebali usvojiti te principe u svemu što radimo.

Ramhal ističe da je prirodno stanje čovjeka da ne radi ništa. Oblikovan od zemlje, čovjek je po svojoj prirodi lijen. Uistinu, prirodno stanje sve materije je da ne čini ništa. Midraš

Od svih zamki kojima je osoba podložna, Ramhal iznosi značajnu tvrdnju, "nijedna opasnosti nije tako velika kao opasnost odgađanja." Čovjek koji jednostavno kaže, "Ne želim to učiniti," je iskren, i njega se možda može uvjeriti da to treba učiniti. Onaj koji odgađa zavarava samog sebe, "Naravno, učinit ću to, ali ne baš sada." S njim se ne može raspravljati jer se on slaže s time da bi to trebao učiniti. Kralj Salomon to opisuje nedvosmisleno: "Lijen čovjek smatra sebe mudrijim od sedmorice mudraca." Isprike koje daje mogu zvučati toliko logično da on sam sebe može zavarati da su one istinite.

Jedan od poticaja koji dovode do aktivnosti može biti potreba da se skrbi za životne potrebe sebe kao pojedinca i svoje obitelji. Ali u onim područjima u kojima se ta motivacija ne može primijeniti, što je to što će potaknuti čovjeka da nadiđe svoju prirodnu lijenost? To može biti samo snažna želja, a u avodas Hašem mora postojati takva želja, kako je to izrazio kralj David, "Moja duša žeđa za Tobom; moje tijelo za Tobom žudi." Naše hvalevrijedne želje za avodas Hašem trebale bi proizaći iz našeg proučavanja Tore i oponašan-

Rabbi dr. Abraham J Twerski:

ja života naših velikih cadikim i cidkanios (pravednih žena).

U poglavlju o zerizusu (revnosti, predanosti) u Mesilas Ješarim, Ramhal ističe da postoje dvije vrste zerizusa: jedna je prije djelovanja, a druga je nakon što je djelovanje započelo. Nije neobično biti sav uzbuđen kad je čovjek motiviran da nešto učini i u to ulazi s puno entuzijazma, no malo kasnije, entuzijazam može splasnuti i čovjek može odustati od cijele stvari. To pokazuje da su motivacija i želja bile vrlo površne te da im je nedostajalo iskrenosti.

Psiholozi sugeriraju da je način na koji se može formirati i povećati želja to da se proračuna zadovoljstvo koje će proizaći iz djelovanja, kao i bol koja bi bila rezultat nedjelovanja. Prije više od 2000 godina, naši mudraci rekli su nam to isto kako bismo postigli ispravno ponašanje, "Izračunajte cijenu micve nasuprot njene nagrade, i nagradu koju donosi grijeh nasuprot njegove cijene." (Etika otaca 2,1). To je primjenjivo također i na druge postupke koje se ne može odmah prepoznati kao micve ili grijehe.

Ono što nam može biti potrebno je pomoć u pravljenju tih kalkulacija kako bismo bili adekvatno motivirani.

Nagrade i cijene

Kad Talmud kaže "izračunajte nagradu nasuprot cijeni," to znači upravo to. Doslovno u svemu što radimo postoje plusevi i minusi, nagrade i koliko nas to košta, i moramo si uzeti vremena za izračun.

Primjerice, netko nas provocira i mi se osjećamo ljutitima. Želimo vrištati i vikati na njega. Koja je nagrada? Osjećat ćemo se dobro što smo mu rekli što ga ide. Koja je cijena? Moguće je da ćemo si od te druge osobe načiniti neprijatelja. Poslije ćemo možda požaliti zbog svog po-

našanja. Svatko tko svjedoči tom izljevu bijesa mislit će loše o osobi koja je tako planula. Ako to koliko nas košta nadmašuje zadovoljstvo, čovjek se neće predati gnjevu. To je osobna kalkulacija koju čovjek treba napraviti.

Hoću li ostati spavati ili ću ustati i otići u ured? Postoji zadovoljstvo (nagrada) u tome da se ostane spavati, ali postoji bol (cijena) toga da ću ostati bez novca i zaostati s poslom. Ako cijena nadmašuje nagradu, to je prevelika cijena koju bih trebao platiti za zadovoljstvo, i ja ću se izvući iz kreveta.

Približimo to još malo. Hoću li ostati spavati ili ću ustati i otići na minjan? Ako čovjek shvaća da je nagrada odlaska u šul da bi daven b'cibur (sudjelovao u zajedničkoj molitvi) veća od boli ustajanja iz kreveta, on će otići u šul

Ključ je u onome što Talmud kaže: izračunajte. Ne radi se o tome da čovjek umanjuje vrijednost tefila b'cibur. Kada djelujemo automatski ili kad samo popuštamo našim željama, mi ne kalkuliramo. Biti sposoban odvagnuti sve 'za' i 'protiv' te doći do odluke je jedinstvena ljudska osobina. Životinje ne proračunavaju. One samo slijede svoje nagone. Kao ljudska bića, mi bismo trebali s ponosom koristiti svoju sposobnost da kalkuliramo. Ako si čovjek uzme vremena da sve izračuna, doći će do spoznaje o važnosti tefila b'cibur (zajedničke molitve).

Kako bismo bili motivirani, mi moramo razmišljati. Istina, ponekad se možemo prevariti pogrešnim računicama, ali barem imamo priliku. Ako ne razmišljamo, vrlo vjerojatno ćemo djelovati refleksno i učiniti ono što je najlakše.

Djelotvorna motivacija mora biti unutrašnja; ona koja proizlazi iz osobne želje. Biti motiviran onime što drugi očekuju ili žele da učinite

nije autentična motivacija jer ste uvijek ostavljeni na milost drugih. Vi nemate svoju vlastitu volju.

Na samom početku, Šulhan Aruh kaže da si ne biste trebali dozvoliti da vas u vršenju micvos obeshrabri to što bi vas drugi mogli ismijavati. Mi učimo iz Tore i od naših učitelja ono što B-g želi da činimo, i to bi trebala biti naša motivacija.

Što je s mladićem koji kaže, "Ja nemam nikakvu hešek (želju) učiti?" To je nešto što je potrebno temeljito istražiti. Student možda nema hešek jer ne može shvatiti Gemaru brzo poput nekih drugih učenika. Ponekad je rabi ili učitelj potaknut pitanjima i komentarima bistrijih studenata pa im posvećuje velik dio pažnje; to može rezultirati time da se drugi studenti osjećaju isključenima i gube hešek.

Razumljivo, roditelji su ponosni kada je njihovo dijete izvrsno. Međutim, istinski ponos trebao bi se temeljiti na studentovom trudu. Talmud kaže da se nagrada čovjeka temelji na trudu koji ulaže (lephum caara agra). Dijete koje osjeća da se njegov/njezin trud cijeni vjerojatnije će imati hešek. To je osobito važno kada je jedno dijete bistrije od svog brata ili sestre. Roditelji ne bi smjeli uspoređivati djecu. Svako dijete trebalo bi gledati kao pojedinca, sa individualnim potrebama i posebnostima.

Naravno, roditelji i učitelji moraju biti akutno svjesni da dijete može imati poteškoća u učenju, i da dijete može izgubiti hešek ako se on/ona ne osjeća sposobnim da se uspješno natječe s drugim studentima. Te poteškoće treba identificirati što ranije i odmah poduzeti potrebne mjere kako bi se izbjeglo da dijete postane obeshrabreno te da razvije osjećaje neadekvatnosti koji ga mogu progoniti čitavog života.

Prevela Anja Grabar

(nastavak s 20. stranice) Rabbi dr. Abraham J Twerski: Učinkovit život

Srce smješteno u umu

musarsko učenje kako transformirati svoj život

Radost

Simha

Onima koji su prava srca - radost! Psalmi 97,11

SVIJET je opčinjen srećom, no radost je mnogo vredniji cilj. U čemu je razlika? Dobivanje onoga što želite pruža vam sreću. Međutim, jednom kada ste doživjeli to zadovoljenje želje, zadovoljstvo, neminovno, iščezne. S druge strane, radost pleše na teritoriju koji je van dohvata želje. Sreća je uvjetovana, dok je radost bezuvjetna.

Drugim riječima, sreća uključuje čovjekovo tijelo, ego ili um, jer su to dimenzije našeg sebe u kojem obično želimo i tražimo zadovoljstvo. Radost, nasuprot tome, ispunjava srce samo kad čovjek nadiđe želje tijela, ega ili uma kako bi se dublje i intenzivnije povezao sa bićem izvan samoga sebe.

Nastavljamo kao da smo doista odvojeni entiteti, ali to je vrlo usamljen i, u određenoj mjeri, iluzoran način života. Kad se dvoje ljudi vole, oni više ne postoje kao zasebna bića, jer ono što nazivamo ljubavlju zapravo je ispreplitanje duša. Tu lekciju učimo izravno iz priče o Davidu i Jonatanu, o kojima Tora kaže: "Jonatanova nefeš-duša bila je spojena s Davidovom nefeš-dušom, i Jonatan ga je volio kao samog sebe."

Povezivanje s drugom osobom s tako svoeobuhvatnom prisnošću budi radost, kao u idealnom braku.

Ali taj "drugi" ne mora biti osoba. Psalam 140,13 uči da će "prav(ednic)i živjeti u Tvojoj prisutnosti", što se, naravno, odnosi na B ga. U svakom trenutku biti svjestan da se nalaziš u B žanskom prisustvu otvara srcu put do krajnje radosti.

Vidimo da je radost mnogo dublja i trajnija od sreće. Radost nije tako prolazna, jer ona nastaje zbog duboke povezanosti, a ne zbog trenutka postizanja zadovoljstva.

Neizbježna posljedica je da je nemoguće spoznati radost bez da budete sudionik tuge drugoga. Radost počiva na tako prisnoj vezi da kada je drugi povrijeđen, i vi se također osjećate povrijeđeno.

Radost je dragocjena i naša je sreća da nije tajna kako je pronaći. Psalam 97,11 jednostavno kaže: "Onima koji su prava srca - radost!" Psalam 32,11 savjetuje: "Budite sretni u Hašemu i radujte se, vi pravedni, i kličite od radosti, svi koji ste prava srca." Jasno nam je pokazana veza između ispravnog srca i doživljavanja radosti. Ako tražite radost,

sve što trebate učiniti je ispraviti svoje srce. Ah, ali što to znači i podrazumijeva?

Ispravljanje srca se, u najmanju ruku, odnosi na moralnu i emocionalnu vertikalnost, čestitost. Mudre izreke 2,15 govore nam o "putovima zlih ljudi ... čija je staza krivudava i vijugaju putovi njihovi." "Pravednici imaju ispravan (prav) unutarnji život, dok unutarnji svijet koji je zavojit i krivudav nikada neće dovesti do radosti. Naš uzor su praoci i pramajke Tore, koji se nazivaju "ispravnima." Zapravo, tradicionalni naziv za Knjigu Postanka je Sefer JešarimKnjiga ispravnih.

■

Ovime smo stupili ravno na područje musara. To unutarnje vijuganje koje će onemogućiti čovjeku da doživi radost nije ništa drugo do osobni duhovni plan i program te osobe. Tendencija da budemo nestrpljivi je unutarnji zavoj. Isto tako i uskogrudnost. Druga vrsta zavrzlame potječe iz zabrinutosti, isto kao što lijenost zapliće taj unutarnji put. Ishodište za ispravljanje srca je vršiti osobno izučavanje i praksu koji su stoljećima bili fokus učitelja musara i njihovog podučavanja. "Radujem se držanju Tvojih odredbi kao što se čovjek raduje velikom bogatstvu."

Ali kod ispravnosti srca, ima nešto više od toga da se bude moralno i emocionalno odgovoran, ma koliko to divno i poželjno bilo. Rav Kook uči da se izraz "pravog srca" odnosi na ljude čija srca i želje su jednotj. poravnate - s b-žanskom voljom. Usklađivanje vlastitog srca s B-žjom

Alan Morinis:

(nastavak

s 22. stranice) Alan Morinis: Srce smješteno u umu

voljom omogućava da doživimo radost u ovome svijetu. Rav Kook kaže da osoba koja slijedi svoje osobne želje najviše čemu se može nadati je da postigne trenutnu sreću. Ali ako "B-žju volju učinite svojom voljom", tada će vaše srce prožeti dublje, punije i rezonantnije iskustvo radosti.

Možda biste zaista željeli biti bogati ili poznati. Možda biste željeli otmjeni auto ili sat. Možda sanjate da provedete odmor poput filmske zvijezde. I zamislimo da stvarno postignete svoj cilj. Što nakon toga? Uživat ćete u kratkom periodu sreće nakon kojega slijedi prilično strmo spuštanje prema dolje sve dok novac ili slava ne postanu teret, automobil bude oštećen, sat vas samo podsjeća na to koliko malo činite toga dana, a odmor je tek daleka uspomena. Tada ciklus žudnje ponovo započinje. To je značenje zapravo ugrađeno u englesku riječ za biti sretan - happy, koja ima isti korijen kao i riječi haphazard (nasumce), hapless (nemati sreće), i happenstance (slučajnost) – koje sve podrazumijevaju trenutnu priliku.

postizanje svetosti, uskladiti svoje srce s B-žanskom voljom. Tada radost nastaje spontano, ili, kao što je jedna mudra osoba jednom primijetila, "Kad cvijeće procvjeta, pčele dolaze same."

I što je ta radost koja je nagrada za život s pravim srcem? Ne mogu dati bolji opis od onoga kojeg sam dao u knjizi Every Day, Holy Day (Svaki dan je sveti dan):

Dođu trenuci kada srce pleše na svjetlu. Puno više od doživljaja zabave, pa čak i sreće, radost eruptira kada cjelokupna unutrašnjost zaiskri. Doživljaj dotakne dubine naše duše i u tom trenutku budemo obogaćeni vizijom - možda samo prolaznom - besprijekorne cjelovitosti i savršenstva svega. Tada se srce ispuni i iz njega se prelije, čak i usred ovog porušenog svijeta.

Obećanje o radosti je duboko. Psalam 107,42 kaže: "Ispravni će vidjeti

i blistati." Na hebrejskom, kao i u nekim drugim semitskim jezicima, postoji veza između riječi koje znače svjetlost i onih koje znače klijanje, kao što je, na primjer, glow (blistati) i grow (rasti) na engleskom. To nije igra riječima, već je stvarno značenje hebrejskog koje iz toga izvodimo da će oni koji su ispravna srca rasti. Budući da već znamo da ispravnost srca stvara radost, radost je naznačena kao katalizator duhovnog rasta. Zar to nije odgovor na pitanje u Propovjedniku 2,2, "A o radosti, što ona čini?"

PRAKTICIRANJE

Radost je naše duhovno gorivo, a ujedno i katalizator koji u sebi nosi naš rast, ali kako dovesti sebe da doživimo radosti? Nije li ona spontano iskustvo koje se neočekivano spusti na nas, poput šarene ptice koja leprša krilima da bi se spustila na granu? Zapravo, radost možemo njegovati tako da identificiramo gdje je naše srce zavojito i radimo da ispravimo tu krivinu.

Nastavljate li svoje zavaravanje? Postupate li licemjerno? Skrivate li nešto? Zaobilazite li istinu?

Budite iskreni prema sebi i identificirajte jednu stvarnu krivinu u svom unutarnjem životu. Pogledajte novine i naći ćete čitav niz primjera.

Dakle, što bi bilo potrebno da se oslobodim tog iskrivljenog načina življenja? Što vas sprečava da se toga riješite? Pažljivo razmislite i vidite možete li pronaći način da poravnate čvor. Garantiram vam da ćete osjetiti radost ako to učinite.

Ovo je jedino mjesto u Zagrebu gdje možete probati klasik koji služe na svakom koraku u Tel Avivu

Jutarnjilist27.12.2022.

Za šankom Figa Gardena, moderno uređenog kafića u centru Zagreba, Ofek Aviv upravo sprema peti sahlab zaredom. Vrući mliječni puding s ružinom vodicom, cimetom i kokosom, objašnjava nam taj visoki mladić, izraelski je specijalitet koji se u Tel Avivu, gdje se može naći u gotovo svakom kafiću, tradicionalno sprema zimi, a odnedavno ga poslužuju i u tom urbanom lokalu smještenom u jednom od unutarnjih dvorišta u Gundulićevoj ulici. Sam Ofek puno je više od barista. Osim što je pola Izraelac, a pola Portugalac te poliglot, Ofek Aviv je od početka godine i vlasnik Figa Gardena, u čiju je ponudu polako, ali sigurno počeo uvoditi i neke izraelske specijalitete.

Kaže da zapravo dosta Izraelaca živi u Zagrebu, a s obzirom na njegovu multinacionalnu podlogu i višejezičnost, ne iznenađuje da je Figa ubrzo postala okupljalište brojnih stranaca koji žive u metropoli. Ofek je u Hrvatskoj od sredine 2019. godine, kada je nakon posjeta sestri, koja je u tom periodu studirala medicinu u Zagrebu, i sam odlučio ostati. S iskustvom u hotelijerstvu i ugostiteljstvu, prvo je pokrenuo Bustan bar u Varšavskoj, a početkom godine odvažio se na preuzimanje Fige.

Osim što aktivno radi na stvaranju zajednice kreativaca koja se okuplja u Figi na izložbama, koncertima, raznim radionicama ili samo na kavi, Ofek ne-

prestano razmišlja i o tome kako proširiti gastronomsku ponudu grada i donijeti okuse Tel Aviva u Zagreb. A zahvaljujući nedavnoj medijskoj pozornosti izraelski je sahlab postao sve učestaliji prizor na stolovima u ovom kafiću. No, to nije jedini element izraelske kuhinje koji se u Figi može kušati. Odnedavno u ponudi imaju i baygaleh, ili jeruzalemski bagel, pecivo hrskave korice i meke unutrašnjosti, premazano s malo meda i posuto sezamom, koje poslužuju uz mliječni namaz labneh, ljutkastu salsu, za‘atar i tahini. Ofek to smatra dobrim uvodom u upoznavanje njegove gastronomske kulture, no plan mu je u bliskoj budućnosti otvoriti bistro u kojem će se moći probati više različitih zalogaja nadahnutih izraelskom kuhinjom. U tome mu pomaže Boaz Gubani, izraelski slastičar koji se također nastanio u Hrvatskoj, a upravo je jeruzalemski bagel rezultat njihove suradnje.

Kako bismo dobili dojam tko je zapravo Boaz, i što bi nas moglo očekivati kada se ta poslovna suradnja zaista ostvari, zamolili smo Ofeka da nas upozna, a jednostavna razmjena brojeva uskoro se pretvorila u razmjenu ideja, sve dok simpatični i srdačni Boaz nije došao do savršene kombinacije tradicionalnih i modernih jela koja nam je odlučio spremiti kako bismo dobili dojam o raznolikosti izraelske kuhinje, koja je velikim dijelom prožeta židovskom kulturom.

Boaz Gubani više je od dvadeset godina u ugostiteljstvu, a posljednjih deset proveo je radeći artisanski kruh, pekarske proizvode i razne slastice. Sa suprugom Hrvaticom i svoje dvije kćeri živi u Zagrebu od kolovoza 2021. godine, a kaže da se još prilagođava na novi život. Nije se sasvim naviknuo na činjenicu da su u Hrvatskoj zastupljena sva četiri godišnja doba (u Izraelu je vječno ljeto, osim možda mjesec dana kada vlada hladnoća), ali zato ističe da su Hrvati izrazito ljubazni i strpljivi te spremni pomoći. A pomogao je i on nama, a već prvo jelo koje je pripremio, meki i mirisni kubaneh, uvjerilo nas je da nas čeka uzbudljivo gastronomsko iskustvo. Izraelski kubaneh vrsta je mekog kruha koji se jede s kiselim vrhnjem i ljutim umakom, a najčešće se poslužuje za doručak subotom ujutro na Šabat. Priprema se tako, objasnio nam je Boaz, da se tijesto polako peče u pećnici na niskoj temperaturi preko noći, kako bi za doručak kruh bio svježe pečen i mekan. Sam specijalitet zapravo je dio tradicije Židova iz Jemena, a kako su se Jemenci doselili u Izrael, tako se i kubaneh počeo pojavljivati na stolovima i drugih Izraelaca....

Na samom kruhu jasno se vidjelo da se radi od četiri (ili više) komada tijesta koje se poput puževa namota i stavi u spomenutu posudu da se dižu tako da zapune dostupan prostor, a zatim se poklopljeni u njoj i polagano peku. Kruh je tako oblikovan da se lako od-

vaja u komade, a kao i brojna druga izraelska hrana, trga se i jede rukama. Kubaneh se većinom jede u slanim varijantama, uz tvrdo kuhana jaja ili pak chutney od ljutih papričica i češnjaka, ali nekad ga znaju posuti i šećerom!

Modernije jelo na meniju bila je frika salata koju je Boaz spremio od dimljene zelene pšenice s pečenim grožđem, koromačem i ljutikom, uz dodatak kozjeg sira i korijandera. Osvježavajućeg i kompleksnog okusa, odličan je prijedlog za ručak tijekom cijele godine ili pak prilog uz neko mesno jelo. No, za ovo zimsko vrijeme, objasnio nam je Boaz, puno je primjereniji hamin ili cholent, odnosno jako gusto varivo na bazi krumpira, slanutka, graha, ječma i mesa uz koji se poslužuje kuhano jaje, u lonac s jelom dodano pred sam kraj pripreme variva. Ispričao nam je da u Zagrebu neke sastojke za izraelska jela nalazi lakše nego što je očekivao, no najčešće ima problema s pronalaskom svježeg korijandera, ali i kvalitetne govedine, koja je dio i ovog jela.

Ovo tradicionalno židovsko varivo oduvijek je bilo obrok selja-ka, a pripremalo se polako danima unaprijed, kako bi bilo spremno za Šabat, odnosno na dan kada Židovi prema pravilima ne kuhaju. Upravo zato Boaz preporučuje da se varivo sprema u pećnici na niskoj temperaturi preko noći, a usto je pravi comfort food.....

Moskovski rabin upozorio Židove u Rusiji: Bježite, optužit će vas za ratni neuspjeh

Index.hr,30.12.2022.

MOSKOVSKI glavni rabin u egzilu kaže da bi Židovi trebali napustiti Rusiju dok još mogu, prije nego što postanu žrtveni jarci za probleme koje je uzrokovao Putinov rat u Ukrajini.

"Kada se osvrnemo na rusku povijest, kad god je politički sustav bio u opasnosti, vidjeli ste vladu koja pokušava preusmjeriti bijes i nezadovoljstvo masa prema židovskoj zajednici," rekao je Pinchas Goldschmidt za Guardian. "To smo vidjeli u carsko doba i na kraju staljinističkog režima."

Pritisakrežima

"Vidimo porast antisemitizma dok se Rusija vraća novoj vrsti Sovjetskog Saveza, a korak po korak željezna zavjesa se ponovno spušta. Zato vjerujem da je najbolja opcija za ruske Židove da odu", dodao je.

Goldschmidt je dao ostavku na svoje mjesto i napustio Rusiju u srpnju nakon što je odbio podržati rusku invaziju na Ukrajinu.

"Izvršili su pritisak na vođe zajednice da podrže rat, a ja sam to odbio učiniti. Podnio sam ostavku jer nastaviti biti glavni rabin Moskve bio bi problem za

zajednicu zbog represivnih mjera protiv disidenata", rekao je.

Povijest antisemitizma u SSSR-u Ruski Židovi emigrirali su u desecima tisuća proteklih 100 godina, prvo u Europu i Ameriku, a nedavno u Izrael. Prema popisu iz 1926. u tadašnjem Sovjetskom Savezu bilo je 2.672.000 Židova, od čega 59% u Ukrajini. Danas je u Ruskoj Federaciji ostalo samo oko 165.000 Židova od ukupno 145 milijuna stanovnika.

Ukrajina ima dugu povijest antisemitizma od pogroma na

kraju 19. stoljeća do pomaganja nacističkih masakra tijekom Drugog svjetskog rata. Najozloglašeniji od njih bilo je ubojstvo 33.000 Židova u Babinom Jaru u Kijevu 1941. godine.

S obzirom na ovu povijest, Goldschmidt je rekao da je izvanredno da je Volodimir Zelenski, koji nikada nije skrivao svoje židovstvo, izabran za predsjednika Ukrajine s više od 70% glasova. Ta je činjenica pokopala tvrdnju Vladimira Putina da Ukrajinom upravljaju neonacisti, rekao je rabin. "Pokažite mi još jednu zemlju koja je u rukama nacista, a u kojoj židovska zajednica napreduje."