3-07 - Divrej Tora - Behar Behukotaj 5783

Divrej Tora

Divrej Tora

Paraša Behar

-Behukotaj

Paršat Behar raspravlja o pitanju "ona'a" - nanošenja štete drugima. U Levitskom zakoniku 25,14, Tora zabranjuje nanošenje financijske štete drugima, na primjer putem napuhanih cijena. Zatim, u stihu 17, Tora zabranjuje nanošenje štete drugima riječima.

Neki bi to smatrali neostvarivim, govoreći "ne može se zakonski propisati moral". Ali to vrijedi samo u ne-B-žjem sustavu. Kada smo svjesni da nas B-g nadgleda, tada čak i međuljudski odnosi imaju samonametnuti standard dobrog i lošeg. Zato stih 17. završava riječima: "i poštovat ćeš B-ga."

Na prvi pogled mogli bismo pomisliti da je financijski naštetiti drugima ozbiljnije nego povrijediti ih riječima. U stvarnosti, istina je upravo suprotna. Imovina ima tek marginalnu važnost za osobu, no njezini su osjećaji bitan dio onoga što ona jest. Biti senzibilan za tuđe osjećaje je, u očima Tore, velika micva koju uvijek trebamo nastojati izvršiti.

(Vajikra 25,1-27,34)

Na Sinajskom brdu B-g prenosi Mojsiju zapovijedi o šabatnoj godini: svakih sedam godina mora se obustaviti sav rad na zemlji, a njezine plodove svatko slobodno može ubrati, i čovjek i životinja.

Iza sedam šabatnih ciklusa slijedi pedeseta, jubilarna godina, u kojoj će sav rad na zemlji prestati, sve sluge vezane ugovorom bit će slobodne, a svi prodani posjedi predaka u Svetoj zemlji, bit će vraćeni prvobitnom vlasniku. Tu se nalaze i zakoni o prodaji zemlje i o zabranama varanja i lihvarenja.

B-g obećaje da će, bude li čuvao njegove zapovijedi, narod Izraelov uživati u svojoj domovini u materijalnom blagostanju i sigurnosti. Ali prenosi i oštro upozorenje na izgnanstvo, progone i druga zla koja će ih zadesiti ako napuste svoj savez s njime. Ipak, "čak i u zemlji njihovih neprijatelja, neću ih odbaciti; niti ću ih ikad prezreti, uništiti ih i prekinuti Moj savez s njima; jer Ja sam G-spod B-g njihov."

Paraša završava pravilima o načinu vrednovanja različitih vrsta zavjeta B-gu.

Prijevod: Dolores Bettini

Rabbi Shraga Simmons Torah Bytes

B’’H

OU Israel's Torah Tidbits Alija po Alija

Kohen - prva alija -13 + 5 = 18 p'sukim (25,1-18)

Jedan od najpoznatijih početaka sedri u Tori: "A B-g govoraše s Mošeom na Har Sinaju rekavši ...".

"Ma injan šmita ecel Har Sinai?". Kakve veze ovdje ima jedno s drugim? Ovaj se izraz temelji na neuobičajenim dodatnim riječima u inače poznatom stihu: 'A B-g govoraše s Mošeom rekavši'. Micvot koje slijede bave se sa šmita, šabatnom godinom. Temeljni postulat našeg vjerovanja (i spoznaje) jest da je B-g Mojsiju (a preko njega i nama) objavio čitavu Toru na Sinaju (a ne samo Deset zapovijedi, kao što mnogi ljudi - Židovi i ne-Židovi - tvrde). Zašto onda spomenuti mjesto davanja upravo kod ovog skupa zapovijedi?

Jedno od načela po kojima nas Talmud uči Usmenoj Tori je "kada se jedno pitanje izdvaja i dobija poseban tretman, ono što iz toga učimo ne odnosi se samo na to pitanje, već na cijelu grupu iz koje je došlo".

Ovdje učimo: Baš kao što je šmita sa svojim pojedinostima dana na Sinaju (to je tamo konkretno rečeno), tako su na Sinaju dane i sve micvot sa svim njihovim detaljima (a ne samo "naslovi poglavlja", kao što neki ljudi vjeruju). Ova je ideja važna komponenta lanca tradicije i bitna je sastavnica "emunat hahamim", pouzdanja, vjere i sigurnosti koju moramo imati u svaku kariku lanca.

Iako nas ono što učimo iz gore spomenutog fenomena u tekstu Tore uči o svim micvot, na drugoj razini možemo postaviti i ovo pitanje: "Zbog čega je B-g izabrao, da tako kažemo, upravo ovaj skup micvot, kako bi nas naučio općem pravilu? "Jedan komentator nudi slijedeće razumijevanje: Micva o

šmita nas uči (između ostalog) da se B-g bavi svakodnevnim stvarima ovoga svijeta. On se brine za nas i naša zemaljska polja i drveće. I On prebiva, ne samo u uzvišenom carstvu Nebesa, već Njegova Bit ispunjava svijet. B-žji izbor nevisoke gore Har Sinaja kao mjesta za davanje Tore tu je da nas pouči istoj ideji. Kako li je samo primjereno što nam Tora kaže da nam je B-g upravo na Sinaju zapovjedio zakone o šmita

"Kad dođete u zemlju ..." Zemlja se treba odmarati svake sedme godine. Šest godina čovjek obrađuje polja, a sedme treba biti šabat Hašemu za zemlju; ni zemlja, niti stabla ne smiju se obrađivati. Čak i ono što samo od sebe uzraste, ne smije se ubirati (na uobičajen način) sa zemlje ili stabala. (Tora koristi izraz "vinograd", ali to uključuje sva stabla.) Godina šmita svima daje da imaju koristi od zemlje (bez uobičajene stroge razlike između zemljoposjednika i ostalih), pa i životinjama. (Šmita daje priliku zemlji da se obnovi, a nama daje priliku da u svom odnosu prema okolišu, uzmemo u obzir i druga stvorenja koja s nama dijele Zemlju. To nam pomaže da stvari dovedemo u pravu perspektivu, kako bismo ispravno postavili svoje prioritete.) Šmita nas podsjeća na to tko je to stvorio i tko još uvijek vlada.

Imajte na umu da ovdje u B'har postoje četiri zabrane koje se odnose na šmita, a tu je i pozitivna zapovijed da se zemlja odmori u sedmoj godini, iz paršat Mišpatim. Vrijedno

je spomenuti, iako to nije tako neobično, način na koji nam Tora predstavlja područje Židovskog zakona i micvot - s pozitivnim micvot i zabranama. Šabat, šmita, Jom kipur, jom tov, kašrut (do određene mjere), itd., svi su snažno prošarani ozbiljnim zabranama. Budući da su takvi, dužni smo se "držati pravila" kako ne bismo prekršili B-žji zakon. Nas bi trebao motivirati "strah pred Nebesima", strah od grijeha, strah od kazne. Snažne su to motivacije, ali ne toliko lijepe i snažne kao poticaj "ljubavi prema B-gu" do kojega dolazi kada nastojimo strogo ispunjavati B-žje zapovijedi. Šmita se ne smije gledati samo kao niz zapovijedi "ne radite ovo, ne radite ono".

Moramo se radovati prilici da služimo B-gu, pokazati našu vjeru i pouzdanje u Njega, biti slobodniji da proučavamo njegovu Toru i vršimo micvot. Poštivanje šmita nije samo izbjegavanje zabrana. Ono je pozitivna izjava o našoj vjeri u Stvoritelja i Gospodara svijeta.

(Kad je većina Židova u Izraelu i osnovni okvir života po Tori u Izraelu stoji netaknut), Sanhedrin je dužan brojati sedam uzastopnih sedmogodišnjih ciklusa - 49 godina. Na Jom kipur 50. godine, treba oglasiti šofar (kao i svake godine na Roš hašanu, i kao što to simbolički činimo svake godine na kraju Ne'ile). Ovu 50. godinu treba proglasiti "kodešom" kao Jovel - godinom jubileja. Zabranjeno je obrađivanje zemlje (kao u šmita), kao i sakupljanje onoga što uzraste samo od sebe, te branje plodova s drveta na uobičajen način. Jovel je svet, mi "jedemo od zemlje". Tijekom Jovela svatko se vraća na svoj posjed.

V'ha'avarta šofar t'ru'a ba hodeš ha'švii - i puhat ćete u šofar u sedmom mjesecu. Ovo se smatra otvorenom

referencom na Jom kipur Jovela te skrivenom referencom na drugo puhanje u šofar u sedmom mjesecu, naime, na Roš hašanu. Zvuk šofara poziv je na pokajanje. Rašei teivot (početna slova) gore navedene izreke čine riječ t'šuva

U poslovanju s drugima valja se ponašati etički; zabranjeno je varati u poslovanju (budući da se na Jovel zemlja vraća svojim izvornim vlasnicima, nekretnina se kupuju samo na određeno razdoblje. Stoga bi cijene trebale odražavati broj preostalih godina do sljedećeg Jovela. Ovo je kontekst općih micvot u vezi pravilne poslovne prakse.)

S gledišta micvi

Evo još jednog primjera područja zasićenog velikim brojem različitih zabrana uz pozitivnu micvu koja nam nalaže da se ponašamo u skladu sa slovom i duhom halahe. Možda je to jedan od razloga za pozitivnu micvu u tim područjima. Tehnički gledano, pozitivna naredba nije "potrebna", budući da bi nas već izbjegavanje svih zabrana dovelo u sklad s B-žjom voljom.

Stoga se pozitivna micva može shvatiti u smislu da od nas zahtijeva da ono što činimo, činimo srcem, da ne kršimo duh zakona i da budemo spremni ići "preko onoga što dužnost nalaže" (lifnim mišurat hadin). Nadalje, kroz pozitivnu micvu možemo doseći višu razinu svetosti, budući da smo suočeni s k'došim t'h'ju. Rambam opisuje određene situacije u poslovanju u kojima se, tehnički, neke stvari može izbjeći, ali se smatra da to nije postupanje na "pravi židovski način". Možda nam pozitivna zapovijed dolazi i zato da nas pouči da se ne koristimo tehničkim "rupama u zakonu", već da se vodimo najvišim mjerilima poslovne etike.

Postoji više od jednog načina na koji se može objasniti što to pozitivna zapovijed dodaje našem poštivanju micvot, kada zabrana(e) već stoji u knjigama. Ovo je jedno objašnjenje.

Dodatno ... Pretpostavimo da trgovac umjetninama predstavi neku kvalitetnu krivotvorinu kao original umjetnika. Sasvim sigurno, trgovac umjetninama je prekršio halahu koja zabranjuje varanje u poslovanju. No čiji je tu zakon prekršen? Smatramo li tu vrstu prijevare rabinskom zabranom koja je potaknuta navodima Tore vezanim uz određeni primjer varanja u odnosu na godine preostale do Jovela. Ne. Mi tvrdimo više od toga. Mi kažemo da nas usmena tradicija uči da je Jovel okvir za jednu širu kategoriju zabrana. Drugim riječima, u ovom slučaju, ne suočavamo se s Torom nadahnutim rabinskim proširenjem Zakona Tore. Mi smo suočeni s talmudskom definicijom Zakona iz Tore. To nije isto. Pravilno razlikovanje važno je da bismo mogli stvari zadržati u pravoj perspektivi.

Ne samo da čovjek ne smije na nepošten način iskorištavati novčane probleme svog bližnjeg već mora paziti da druge ne "tlači" ili ne obmanjuje riječima. Ova je zabrana vrlo ozbiljna, što se vidi iz poveznice koju redak čini između toga i poštovanja prema Hašemu. Čuvajte i pridržavajte se propisa i zakona Tore i boravit ćete sigurno u zemlji. (Ova veza između štovanja Tore i daljnjeg mirnog i sigurnog života u Izraelu je tema koja se često ponavlja, tema koju moramo imati na umu u suvremenom Izraelu.)

Levi - druga alija - 6 + 4 = 10 p'sukim (25,19-28)

Zemlja će obilno uroditi i mi ćemo do sitosti jesti i boraviti u Zemlji po-

sve sigurni. Nitko ne bi trebao postaviti pitanje odakle će stići hrana (te dvije godine u nizu šmita ograničenja). B-g obećava blagosloviti zemlju tijekom šeste godine (dvije godine prije Jovela), tako da će zemlja dati dosta uroda dovoljnog za tri godine, sadnja u godini nakon Jovela će zadovoljiti naše potrebe nakon toga.

Jedan komentator izražava sljedeću ideju. Pasuk navodi da ako bi netko pitao što ćemo jesti ... onda će B-g zapovijediti Svom blagoslovu da nam da obilan prinos. Međutim, čovjek to pitanje ne treba postaviti. Ako imamo potpuno pouzdanje i vjerujemo bez ikakve rezerve ili pitanja da će nam B-g to priskrbiti, onda On neće morati zapovijediti blagoslovu da dođe; to će se dogoditi kao prirodna reakcija na tu vjeru.

Razmislite o ovome ...

Zvuči li gore opisana situacija kao "oslanjanje na čudo", što ne bi trebalo činiti? Možda možemo reći da je ovo drugačije. Ako netko prelazi vrlo prometnu ulicu zatvorenih očiju, to je, u najmanju ruku, neodgovoran čin. Mi ne smijemo reći: B-g će me spasiti - ako ima nešto što možemo sami poduzeti u vezi situacije (kao na primjer, otvoriti oči i pogledati u oba smjera prije prelaska itd.)

Ali što mi tu možemo učiniti? Više posaditi? U redu. I druge mjere također. Ali najvažnija je činjenica da je B-žja braha dio ugovora s Njim. Mi činimo svoj dio. On radi svoj. Ponekad On čini više nego "se traži". To je ono na što se nemamo pravo oslanjati, bez da uložimo vlastiti trud.

Zemlja se ne smije prodavati zauvijek budući da je se na Jovel vraća njenim izvornim vlasnicima.

Ako je neki čovjek bio zbog

(nastavak s 2. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po Alija

(nastavak s 3. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po Alija

siromaštva prisiljen prodati zemlju svog nasljedstva, on ili njegov rođak mogu otkupiti zemljište plaćanjem proporcionalnog iznosa (ovisno o tome koliko godina ostaje do Jovela). Ako se ne otkupi prije Jovela, zemlja se svojim nasljednim vlasnicima vraća na Jovel

Š'liši - treća alija - 30 p'sukim –25,9-38

Ako netko proda kuću u gradu opasanom zidinama (opasanom zidinama, zapravo znači iz doba Jehošue, tj. prvobitnog osvajanja), ima najviše godinu dana da je otkupi; ako je ne otkupi, ona ostaje zauvijek imovinom novog vlasnika. Otkupiti je tijekom godine dana znači vratiti puni iznos koji je plaćen, tj. nema odbitka za vrijeme koje je kupac tamo živio. (Tehnički, ovo je izuzeće od zabrane Tore protiv kamata.)

Otkupljivanje kuće u gradu opasanom zidinama je micva. S druge strane, za kuće u neopasanim gradovima vrijede ista pravila kao za zemlju - otkup je moguć do Jovela, kada se kuća vraća prvobitnim nasljednim vlasnicima. Kuće u gradovima Levita (čak i opasanim gradovima) mogu se otkupiti i nakon jedne godine, a vraćaju se Leviju na Jovel. Levi ima nasljedna prava na one posebne (konkretno njih 48) gradove. Zabranjeno je mijenjati područja oko tih gradova prodajom dijelova zemlje na trajnoj osnovi.

Obvezni smo pomoći svom bližnjem koga su zadesila teška vremena. Ne smijemo uzimati kamate za osobne zajmove koje dajemo da bismo mu pomogli da se izvuče. "Ja sam B-g koji sam vas izveo iz Egipta, i doveo vas u zemlju, da budem vaš B-g."

(Ovo definitivno nije pogrešan zaključak – ovo naglašava B-žju želju, nazovimo to tako, za Njegov narod

da brinu jedan za drugoga. To je kao da nam B-g kaže: Pogledaj i sjeti se što sam učinio za tebe. Sada budi dobar prema svojim bližnjima.)

R'vi'i - četvrta alija - 8 + 11 + 3 + 4 = 26 p'sukim - (25,39-26,9)

Ova povezna alija sastoji se od 4 dijela – po dva od B'har i B'hukotai.

Ako Židov sebe proda u ropstvo zbog siromaštva (ili bilo kojeg drugog razloga), njegov se gospodar ne može prema njemu odnositi s prezirom. Prema njemu će se odnositi kao prema zaposleniku, i on ostaje kod svog gospodara samo do Jovela (Ovo je maksimalna duljina, u normalnim okolnostima židovski sluga se pušta na slobodu mnogo prije.)

Na Jovel, on i njegova obitelj se vraćaju u svoju zemlju koja im pripada po nasljeđu. Mi smo sluge B-ga (i ne bismo trebali biti podređeni drugim ljudima), niti jedan Židov ne smije se prodati na ponižavajući način putem tržnice robova. Nemojte ga podvrgavati teškom radu, koji slama duh.

Židovi (prema zakonu Tore) mogu posjedovati nežidovske robove, i takvi robovi postaju nasljedna imovina. Ove se robove ne pušta na Jovel, već ostaju u trajnom vlasništvu njihovih vlasnika.

Ako Židov postane robom nežidovskom gospodaru, ne smijemo dopustiti da to tako ostane. Otkupiti ga treba njegov bliski rođak, ili on sam, ako namakne sredstva. Treba načiniti pravičan izračun za naknadu njegovom gospodaru. Ne smijemo dopustiti da mu njegov gospodar slomi duh. Sve je to zato što je Izrael podređen B-gu, koji nas je otkupio iz egipatskog ropstva. Moramo Mu biti predani, ne smijemo praviti lažne bogove, ni idole, ni obredne stupove, niti smijemo kleknuti na "ukrašen kamen".

"Držite moj šabat i poštujte Moje Svetište, Ja sam B-g. Kao što je ranije spomenuto, najvjerojatnije je da se ovdje spomenuti šabat odnosi na š'mita. Ako je tako, onda se kraj knjige podudara s početkom sedre Ako držimo Toru i micvot, onda će Vječni pružiti blagotvornu, pravovremenu kišu i obilne usjeve. Prinos s polja bit će tako velik, da će se svaka poljoprivredna sezona stapati sa sljedećom. I imat ćemo obilje hranena svojoj vlastitoj zemlji.

"Ako hodate putem mojih propisa ..." Raši kaže da ovo nije samo još jedan način da kažemo "držite micvot", već to upućuje na naš zadatak da budemo zaokupljeni načinom života Tore & micvot. Jedan drugi komentator ukazuje na riječ "hodati" i kaže da je nedostatno samo "nepomično stajati" u okružju micvot, već da čovjek mora stalno napredovati prema većim duhovnim visinama.

Poljska stabla će davati svoje plodove. Raši kaže da se to odnosi na ona stabla koja nisu voćke, koja će uroditi plodovima kada B-g da svoj puni blagoslov. Daljnja nagrada (ili rezultat) za slijeđenje Tore i držanje micvot bit će mir i spokoj u zemlji (Izraelu). Oboje, prirodne katastrofe (divlje zvijeri), kao i ljudske neprijatelje, Vječni će držat na odstojanju. A kad se susretnemo s našim neprijateljima, B-g će nam dati moć da ih silno pobijedimo. Ako se budemo držali svog dijela pogodbe (da tako kažemo), bit ćemo blagoslovljeni plodnošću i B-g će se držati Svog saveza s nama.

Hamiši - peta alija - 37 p'sukim(26,10-46)

Ova alija sadrži "tohaha", jedan od dva odlomka Tore u kojima se nalazi iscrpna opomena narodu, koja upozorava na strašne posljedice koje će proizaći iz nepoštivanja Tore i

micvot. Zbog toga što je tako bolno čuti ove strašne riječi – posebno kada znamo koliko su se često ostvarivale – razvio se običaj da ovaj dio čitamo tihim glasom. Sramimo se što nam B-g treba zaprijetiti na tako upečatljiv način. Bilo je vremena kada nitko nije želio upitnu čast primanja ove alije. Danas je minhag da se pozove rabina, gabaja ili samog baal korea na ovaj odlomak. Tohaha je uvijek uključena u samo jednu aliju koja počinje i završava u "veselijem" tonu. To je razlog za znatno različitu raspodjelu redaka unutar alijot ove sedre

Značajna tema tohaha je veza između držanja zakona šmite i zadržavanja zemlje u našem posjedu. Uvijek moramo biti svjesni da mi Erec Jisrael ne zadržavamo bezuvjetno. Pred nama je jasno opredjeljenje i odgovornost da držimo Toru i ispunjavamo micvot kao pojedinci i kao zajednica. Šmita je zapovjeđena u prethodnoj sedri. U ovotjednoj sedri, predstavljene su nam strašne posljedice nepoštivanja ove važne micve

Stalno se navode tjelesne i duhovne koristi od poštivanja micvot, te ono suprotno za njihovo zanemarivanje. Ova kombinacija obećanja dobroga i prijetnje lošim, zajedno sa sveukupnim micvot Tore, čini savez između B-ga i Izraelskog naroda na Sinaju kroz Mošea.

Šiši - šesta alija - 15 p'sukim(27,1-15)

Pri zavjetovanju sredstava za Mikdaš, moguće je ponuditi "vrijednost" osobe. Tora navodi iznose za pojedince ovisno o spolu i dobi. U slučaju kada je donator siromašan, kohen može umanjiti taj iznos. Ako netko zavjetuje za Mikdaš životinju koja ispunjava uvjete za korban, on tu životinju ne smije zamijeniti ili

otkupiti (čak ni životinjom veće vrijednosti). Ako on to pokuša učiniti, tada su obje, i ona prva životinja i njezina zamjena (t'mura) posvećene za Mikdaš. Životinju koja nije prikladna za žrtvenik kohen treba procijeniti, a potom se može otkupiti dodavanjem 1/5 njene vrijednosti. Osoba također može ponuditi vrijednost kuće, i u tom slučaju kohen određuje njenu vrijednost, a kuća se može otkupiti dodavanjem 1/5 vrijednosti.

Ako je, primjerice, darivanje vrijednosti muškog djeteta u dobi između 5 i 20 godina jednako zalogu od 20 šekela, zašto jednostavno ne donirati 20 šekela? U čemu je smisao imenovanja određenih iznosa kao "vrijednosti" osobe?

Dio odgovora djeluje sasvim očito. Mi se psihički mnogo snažnije povezujemo s davanjem vrijednosti osobe za Beit HaMikdaš, nego što bismo to s pukom novčanom vrijednošću. A posebno ako smo ta osoba mi sami ili nama voljena osoba. Suvremena psihologija prikupljanja sredstava uzima u obzir tu ideju. Usporedite emocionalnu vezu s davanjem, recimo, $100 u dobrotvorne svrhe, i davanjem tih istih $100 ali pod nazivom "udomljavanja djeteta" na određeno vremensko razdoblje. Iznos novca je jednak. No emocionalni odgovor je posve drugačiji.

Š'vi'i – sedma alija - 6 + 7 + 6 = 19 p'sukim - (27,16-34)

Ako osoba posveti vrijednost svoje imovine za Mikdaš, kohen će je procijeniti na temelju kvalitete i

broja godina do sljedećeg Jovela. Nju se zatim može otkupiti dodavanjem jedne petine. Ako osoba nije otkupila zemlju, Jovel je ne oslobađa za nju, već umjesto nje za Mikdaš kao posvećenu nekretninu. Isto vrijedi ukoliko su službenici u Mikdašu prodali nekretninu prije otkupa. Na Jovel ona se vraća Mikdašu

Ako imovina o kojoj se radi nije nasljedna, već kupljena, tada su pravila drugačija. Zemljište se procjenjuje na isti način, ali se ono na Jovel vraća svojim izvornim vlasnicima, a ne Mikdašu

Prvine su automatski posvećene za žrtvenik; ne smije ih se posvetiti kao neki drugi korban. Ovo pravilo da se jedna svetost ne zamjenjuje drugom, odnosi se i na druge kategorije korbana. Ne-košer životinja donirana Mikdašu se prodaje. Ako je nešto posvećeno za Mikdaš (a ne vrijednosti toga), to se ne može otkupiti, ono ostaje sveto.

Posvećena imovina odlazi kohanim. Osoba koja čeka izvršenje smrtne kazne ima status "herema" (neotkupive stvari). Desetina od zemlje (ovdje se odnosi na maaser šeni) je sveta, nju treba (ili pojesti u Jeruzalemu ili) otkupiti.

Desetinu od životinja (krava, koza, ovaca) treba odvojiti brojanjem svake desete, bez obzira na odlike životinje. Te su životinje svete i mora ih se jesti samo u Jeruzalemu i u uvjetima obredne čistoće. Maaser b'heima se ne može otkupiti. Prekršaj ovog pravila dovodi do toga da se obje životinje smatraju svetima.

"Ovo su micvot ... na Sinaju." Ovim završnim pasukom sedre (i knjige Vajikra), završava odlomak koji je bio započeo prvim retkom B'hara, uobičajenim partnerom sedre B'hukotai

(nastavak s 4. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po Alija

Rabbi Jack Abramowitz:

Tarjag - 613 zapovijedi

326. U počast sedmoj godini: Zabrana rada na zemlji (obrađivanja) tijekom sedme godine

... svoje polje ne smiješ zasijati ... (Levitski zakonik 25,4)

Znate kako Šabos i blagdani imaju dvije micve vezane uz rad, jednu da se odmara i jednu da se ne radi? Pa, šemita, šabatna godina, slična je Šabosu za zemlju Izraelovu. Puno prije, u micvi #112, imali smo obvezu pustiti zemlju da odmara tijekom sedme godine. Ovdje imamo zabranu vezanu uz obrađivanje zemlje.

Temelj za tu micvu je ono o čemu smo razmatrali u micvi #84: tijekom šabatne godine, mi radimo korak unatrag da prepoznamo da je B-g stvorio svijet i da je On je na kraju Onaj tko čini da zemlja donese svoju žetvu. Mi ne sadimo niti žanjemo kako bismo sebe podsjetili da nismo mi ti koji stvaraju proizvod, već On.

Ova se micva odnosi se i na muškarce i žene, ali samo u Izraelu. Predmet je traktata Mišne Ševiis i kodificirana je u Mišne Tori u Hilchos Shemittah. Ona je #220 od 365 negativnih micvi u Rambamovu Sefer HaMicvosu i #22 od 26 micvos koji se mogu vršiti samo u Izraelu, prema popisu Steipler Gaona.

327. Dan drveća: zabrana održavanja i obrađivanja drveća tijekom godine Šemita

... svoj vinograd ne smiješ obrezivati ... (Levitski zakonik 25,4)

328. Divlji: Zabrana da se žanje usjev koji sam od sebe uzraste tijekom godine Šemita

Ne smiješ pobirati ono što samo uzraste ... (Levitski zakonik 25,5)

329. Samoniklo: Zabrana da se pobire voće koje samo od sebe uzraste za vrijeme godine Šemita

... grožđe ... nećeš pobirati ... (Levitski zakonik 25,5)

330. Sedam na kvadrat: Obveza da broji sedam grupa po sedam godina

Brojat ćeš sedam šabatnih ciklusa, sedam puta po sedam godina... (Levitski zakonik 25,8)

Nakon što je zemlja Izrael bila osvojena, Židovi su trebali brojati Šemita cikluse. Svaki je ciklus bio od sedam godina, pa je sedam ovih ciklusa iznosilo 49 godina. Pedeseta godina bila je Jovel, jubilarna godina. To se podudara s načinom na koji brojimo sedam tjedana - 49 dana - a pedeseti je dan blagdan Šavuos. Zapravo, Sanhedrin broji godine i cikluse na isti način na koji mi brojimo dane i tjedne. (Pogledajte micvu 306.)

Razlog za ovu micvu je taj da se u jubilarnoj godini zemlja vraća svojim prvobitnim vlasnicima. To je priznanje

činjenici da je B-g pravi vlasnik zemlje. On ju je podijelio među plemenima i domovima Izraela. Kada "prodajemo" zemlju u Izraelu, ono što uistinu činimo je iznajmljivanje zemlje na određeni broj godina do sljedećeg Jovela. To pokazuje da zemlja doista pripada B-gu i nije naša pa da s njom činimo što nam padne na pamet. Mi brojimo godine da priznamo tu stvarnost.

Ova je micva na Sanhedrinu, a ne pojedincima. Ona vrijedi samo u Izraelu, a i tamo samo onda kada sva plemena tamo žive. (Ona nije započela sve dok se sva plemena nisu nastanila na svojoj zemlji i prestala je kad je prvo pleme otišlo u progonstvo.)

O ovoj se micvi raspravlja u Talmudu u traktatima Roš Hašana (9b, 30a i drugdje) i Kidušin (38b). Ona je kodificirana u Mišne Tora u desetom poglavlju Hilhos Šemita i #140 je od 248 pozitivnih micvi u Rambamovom Sefer HaMicvosu.

331. Proglas o slobodi: Obveza da se puše šofar da se oslobodi robove

Zatrubi trubom ... (Levitski zakonik 25,9)

332. Dijamantni jubilej: Obveza da se posveti jubilejska godine

Posvetit ćete pedesetu godinu ... (Levitski zakonik 25,10)

333. Produljeni odmor: Zabrana da se obrađuje zemlja za vrijeme Jubileja

... nećete saditi ... (Levitski zakonik 25,11)

334. Paralele: Zabrana da se požanje usjev koji sam od sebe uzraste tijekom Jubileja

... niti žeti ono što samo uzraste ... (Levitski zakonik 25,11)

335. Nekako jako poznato: Zabrana da se pobire voće tijekom Jubileja

... nećete pobirati ... (Levitski zakonik 25,11)

336. Što je pošteno, pošteno je: Obaveza da se poštuje poslovnopravo

Kada prodajete svom bližnjemu ili kupite od svog bližnjega ... (Levitski zakonik 25,14)

337. Upozorenje: Zabrana da se prekomjerno zaračunava ili premalo plati

... ne varajte jedan drugoga. (Levitski zakonik 25,14)

338. Ako nemate ništa lijepo za reći...: Zabrana verbalnog ugnjetavanja

Ne tlačite jedan drugoga ... (Levitski zakonik 25,17)

339. Dugoročni najam: Zabrana trajne prodaje zemljišta

(nastavak s 6. stranice) Rabbi Jack Abramowitz: Tarjag

u Izraelu

Zemlja ne može biti prodana zauvijek, jer zemlja je Moja ... (Levitski zakonik 25,23)

340. Vratiti pošiljatelju: Obaveza da se zemlja vrati njenim nasljednim vlasnicima u Jubileju ... omogućit ćete otkup za zemlju ... (Levitski zakonik 25,24)

341. Naša kuća: Obaveza da se poštuje zakon o otkupu kuća u gradovima opasanim zidinama

Ako netko proda prebivalište u gradu opasanom zidinama ... (Levitski zakonik 25,29)

342. Odbijanje zamjene: Zabrana zamjene zemlje koja pripada Levitima

Polja oko njihovih gradova ne mogu se prodavati ... (Levitski zakonik 25,34)

343. Nema probitka: zabrana pozajmljivanja uz kamate

Nemoj mu davati svoj novac uz kamatu ... (Levitski zakonik 25,37)

344. Praznik rada: Zabrana da se ima Židovskog roba za obavljanje fizičkih poslova

Nećeš mu dati da radi ropskim radom. (Levitski zakonik 25,39)

"Eved Ivri" - doslovno "hebrejski rob" - je bio Židov koji se zbog teške financijske situacije prodao u dužničko ropstvo. Nije mu bilo dopušteno davati ponižavajuće zadatke, poput nošenja gospodareve odjeće u kupelj. Ne samo to, eved Ivriju se morala posluživati ista hrana koju jede i gospodar, te je morao spavati na krevetu iste kvalitete kao i gospodar. Zbog strogih ograničenja u vezi s onim što se radi s eved Ivrijem, Talmud kaže (Kidušin 22a) da onaj koji si pribavi eved Ivrija zapravo si je pribavio gospodara. (Bez obzira na to, evri Ivri je dužan pokazati poštovanje svom gospodaru.)

Temelj ove micve je da je nedolično zlostavljati drugu osobu. Onaj tko kupuje eved Ivrija mora shvatiti da su teške okolnosti odvele ovu osobu u dužničko ropstvo. Takve tragedije mogle bi isto tako zadesiti i gospodara. Stoga, potrebno je da tretira eved Ivrija onako kako bi želio da se postupa prema njemu kada bi se našao u njegovoj koži.

Ova se micva primjenjuje i na muškarce i žene u Izraelu u vrijeme kada se drži jubilarna godina. O njoj se raspravlja u Talmudu u traktatu Kidušin na stranici 22a. Kodificirana je u Mišne Tora u prvom poglavlju Hilhos Avadim i #257 je od 365 negativnih micvi u Rambamovom Sefer HaMicvosu.

345. Zabrana prodaje: Zabrana prodaje Židovskog roba

- 613 zapovijedi

... neće ih se prodavati kako se robovi prodaju. (Levitski zakonik 25,42)

346. Ohladila mi se kava: Zabrana da se preforsira Židovskog roba

Nećete ga ugnjetavati napornim radom ... (Levitski zakonik 25,43)

Ne samo da eved Ivriju ne možemo dati degradirajući rad, kao što je opisano u micvi #344, ne možemo mu dati ni teški posao, koji je opisan kao posao koji nema granica. Na primjer, gospodar može uputiti svog slugu da okapa određeno polje do određenog vremena ili dok ne dođe do određenog mjesto, ali ne "Dok se ne vratim", za što nije postavljen vremenski okvir. Slično tome, gospodar ne smije dati sluzi "bezvezni posao" samo da ne bude besposlen. Na primjer, ne smije mu naložiti da ode podgrijati piće koje se ohladilo ako ga uistinu ne želi piti. (Ako gospodar ne može dati sluzi tako jednostavan zadatak kao što je to neki bezvezan posao, ne treba niti reći da mu ne može dati nepotrebne zadatke koji su zapravo naporni.)

Razlog je, kao što smo rekli, da je već dovoljno loše to da se netko morao prodati kao sluga. Nemamo pravo pridodavati njegovim nevoljama.

Iako mi u današnje vrijeme nemamo dužničkog ropstva, pouke iz ove micve se i dalje primjenjuju. Moramo paziti kakve zadatke dajemo članovima svoga kućanstva.

Ova se micva primjenjivala i na muškarce i žene u Izraelu u vrijeme kada se držala jubilarna godina. Ona je kodificirana u Mišne Tora u prvom poglavlju Hilhos Avadim i #259 je od 365 negativnih micvi u Rambamovom Sefer HaMicvosu

347. Osim dok se doslovno ne odvoji ...: Obaveza da kananski robovi rade bez vremenskog ograničenja

Radit ćete s njima "zauvijek..." (Levitski zakonik 25,46)

348. Ne pravi se da ne vidiš: Zabrana da se dopusti da Židovskog roba tjera da mukotrpno radi

Neće ga tlačiti napornim radom pred tvojim očima. (Levitski zakonik 25,53)

Ne samo da nam nije dopušteno da poslom tlačimo eved Ivrija, mi ne smijemo dopustiti ni drugima da to čine ako smo ih u stanju spriječiti. Stoga, ako je eved Ivri prodan ne-Židovu, koji ga grubo tretira, trebali bismo nastojati to zaustaviti. Ne smijemo opravdati situaciju misleći da si je eved Ivri sam kriv za to.

Razlog je, kao što smo ranije rekli u vezi eved Ivrija, da je njegov život već dovoljno težak. Trebali bismo mu pokušati pomoći da ne bude gore nego što je nužno.

Ova micva vrijedi i za muškarce i za žene u vrijeme kada imamo ovlasti da to provodimo. U Talmudu se o tome raspravlja u traktatu Arahin (30a) i, prolazno, u Baba Mecia 65a. Kodificirana je u Mišne Tori u prvom poglavlju Hilhosa Avadima i #260 je od 365 negativnih micvi u Rambamovom Sefer HaMicvosu.

349. Ustani!: Zabrana da se klekne pred klesanim kamenom

Nećete imati uglačani kamen u vašoj zemlji da mu se klanjate ... (Levitski zakonik 26,1)

350. Odbij standardni odbitak: Obavezu da se izračuna standardna vrijednost neke osobe

Ako se netko obaveže B-gu za vrijednost živog bića ... (Levitski zakonik 27,2)

351. Razmjena: Zabrana da se zamijene posvećene životinje

Neće ga zamijeniti niti nadomjestiti ... (Levitski zakonik 27,10)

352. Dajem dva puta po deset za pet: Obaveza da se obje životinje, novu i prvotnu tretira kao posvećene ... i jedno i drugo će biti sveto. (Levitski zakonik 27,10)

353. Procjena: Obaveza da se dâ procijenjena vrijednost životinje

... bit će prema kohenovoj procjeni. (Levitski zakonik 27,12)

... dodat će petinu ... (Levitski zakonik 27,14)

355. To niste očekivali: Obaveza da se polje otkupi za njegovu nominalnu vrijednost

... vrijednost će mu biti utvrđena prema tome koliko se može posijati ... (Levitski zakonik 27,16)

356. Imate svoj ašam u Mojim šelamim!: Zabrana promjene vrste žrtve

Prvinu koja je od stada sama po sebi odvojena za B-ga nećete posvećivati ... (Levitski zakonik 27,26)

357. Stavite ga u herim: Obavezu da se kohenu da propisano vlasništvo

... svaka izuzeta stvar bit će najsvetija B-gu. (Levitski zakonik 27,28)

358. Nije za prodaju: Zabrana prodaje herima

... ne smije se prodati ... (Levitski zakonik 27,28)

359. Sve transakcije su konačne: zabrana otkupljivanja herima

... i ne može se otkupiti ... (Levitski zakonik 27,28)

360. Maaser Behema: Obaveza da se odvaja desetine od životinja

Desetina će biti sveta B-gu. (Levitski zakonik 27,32)

361. Muu: Zabrana otkupljivanja životinja odvojenih za desetinu

... ne može je se otkupiti. (Levitski zakonik 27,33)

354. Kada je hipoteka veća od vrijednosti kuće: Obaveza da se doda jedna petina kada se radi otkup kuće ■

Sefer Hamicvot Hakacar

kako ih je sakupio Hafec Hajim

Pozitivne zapovijedi

17. Pozitivna je zapovijed ustati pred starcem, i odati čast učenjaku Tore ustajući pred njim

kao što Pismo kaže, Ustat ćeš pred seva, čovjekom sjede glave i odati poštovanje prisustvu zakena, starca (Va-jikra 19,32.

Pojam seva ("čovjek sjede glave") označava osobu u dubokoj starosti, čak i ako taj nije mudar čovjek. Dužnost je svakoga stajati pred njime – pa čak i mudrog učenjaka koji je vrlo mlad; no on nema obavezu stajati pred njime [starcem], potpuno uspravljen već onoliko koliko je dovoljno da mu iskaže poštovanje. Pojam zaken znači ze šekana hohma, onaj koji je stekao mudrost. ■

Čak i ako je on vrlo mlad, pred njime se treba stajati potpuno uspravno, od trenutka kada on [učenjak] dođe na četiri lakta udaljenosti, pa sve dok ne ode iz njegove prisutnosti. Čovjek je jednako tako dužan odati čast svom učitelju Tore, čak i ako nije od njega naučio većinu svog znanja [Tore]. Ako je njegov učitelj voljan ne obazirati se na svoju čast, to može biti ostavljeno po strani. Ali velika je krivnja omalovažavati ili sramotiti učenjake Tore, ili ih mrziti. Tkogod sramoti takve učenjake neće imati udjela u svijetu koji će doći

Na snazi je na svakom mjestu, u svako doba, kako za muškarce tako i za žene.

(nastavak s 7. stranice) Rabbi Jack Abramowitz: Tarjag - 613 zapovijedi

AlHaTorah.org:

Teme za razmatranje uz šabatni stol

Šemita: usredotočiti se na vjersko, društveno ili poljoprivredu?

Koja je svrha godine Šemita? Dok se Ramban fokusira na to da Šemita omogućava duhovni rast i prepoznavanje Hašema, Shadal naglašava kako ona usađuje društvenu jednakost i brigu za one koji imaju manje sreće. Rambam nudi treću mogućnost sugerirajući da Šemita služi praktičnoj funkciji u održavanju plodnosti zemlje.

• Da li je moguće da su određene zapovijedi dane isključivo s praktičnom funkcijom? Koje se druge micvot može razumjeti na sličan način?

• Da li Tora propagira svjetonazor bliži kapitalizmu ili socijalizmu? Što sugeriraju zakoni Šemita?

• Na koji su način Šemita i Šabat slični? Do kojih prednosti dovode prisilni odmor i uzdržavanje od rada?

Ispit vjere?

Vajikra 26 izdvaja nepridržavanje godine Šemita kao glavni uzrok konačnog izgnanstva naroda iz zemlje Izrael. Doista, Šemita bi, čini se, bila iznimno teška obaveza za

agrarno društvo. Međutim, svjestan tih poteškoća Hašem uvjerava narod da će im usjevi šeste godine biti dostatni za tri godine. U određenoj mjeri ovo okreće pitanje naglavačke: Ako su ljudi dobili trostruki blagoslov žitarica još prije sedme godine, zašto je micvu bilo tako teško ispuniti? Na koji način je to uopće bio test vjere?

Da li tišrei obilježava početak nove godine?

Kako bi omogućio držanje Šemite, Hašem obećava trostruki blagoslov uroda u šestoj godini, koji će biti dovoljan da potraje tri godine. Međutim, ako je rad na zemlji zabranjen samo godinu dana, ne bi li blagoslov za dvije godine bio dovoljan?

• Neki Karaitski komentatori objašnjavaju da godina Šemita i njezine zabrane ne počinju u tišriju nego u nisanu, na početku žetve. To onda sprečava da se usjevi zasađeni u šestoj godini požanju sedme godine. A budući da ništa nije zasijano tijekom ostatka sedme godine, rezultat su dvije uzastopne godine bez žetve, što zahtijeva bla-

goslov za tri godine.

• Za razliku od toga Rabinski zakon tvrdi da kako nisan tako i tišre služe kao počeci godine za različite svrhe i zakone. Na čemu se temelji i koja je motivacija za ovaj kompleksni dvostruki sustav? Kakva se biblijska potpora može dati za rabinsko stanovište da poljoprivredna ili Šemita godina počinje u tišreu?

• Kako još možemo objasniti zašto je bio potreban blagoslov za tri godine?

Što donosi opraštanje?

Da li priznanje i kajanje sa sobom nužno donose izmirenje? U prokletstvima Vajikra 26, Tora opisuje kako će ljudi nakon početnog kažnjavanja priznati svoje grijehe. Međutim, iznenađuje da nam tekst govori da ovo ne vodi do opraštanja, već udvostručuje kaznu! Kako to da Hašem odbacuje pokajanje nacije?

• Dok R. Yitzchak Arama sugerira da pokajanje naroda nije bilo iskreno, Ibn Ezra tvrdi da tekst zapravo ne znači da ih je Hašem nastavio i dalje kažnjavati. Jesu li te reinterpretacije u skladu s osnovnim značenjem stihova? Čime možete poduprijeti svako od tih gledišta? Što je obilježje iskrenog odnosno neiskrenog pokajanja?

• R. Avraham Saba preferira ostati pri doslovnom čitanju teksta i tvrdi da je pretpostavka da pokajanje mora otkloniti kaznu jednostavno pogrešna. Smatrate li ovu tvrdnju teološki problematičnom? Zašto da ili zašto ne?

Šemita – prozor u budućnost

Poput Edenskog vrta

Pitajte bilo kojeg poljoprivrednika i reći će vam da poljoprivreda nije lak posao. Oranje, sadnja, plijevljenje, obrezivanje, žetva itd. No, međutim, tako treba biti. Svijet je izvorno zamišljen da bude poput Edenskog vrta. Poljoprivredni je rad proklet tek nakon Adamovog grijeha –"U znoju lica svoga jesti ćeš kruh svoj" (Berešit 3,19).

Međutim, kako čovječanstvo moralno napreduje, zemlja odgovara blagoslovom. Talmud u Ketubot 111b predviđa da će u budućnosti kolači i lijepa odjeća nicati direktno iz zemlje. U to vrijeme, čak i fizički rad pridobit će uzvišeniji karakter.

Kroz micvu o šemita (šabatnoj godini), dan nam je pogled u taj budući svijet. Tijekom te godine u kojoj ne obavljamo nikakav posao na zemlji, zadovoljni smo plodovima koje zemlja prirodno daje. Baš kao u mirnom svijetu Edenskog vrta, mi uživamo u B-žjem obilju bez vlastite muke i truda.

Drugi aspekti Edenskog vrta pri-

vremeno su obnovljeni tijekom šabatne godine. Sa zabranom kupnje i prodaje šemita proizvoda, smanjuje se ekonomska konkurencija. Štoviše, srce dolazi na višu razinu na kojoj prepoznaje bratstvo svih stvorenja. Smijemo jesti od plodova zemlje samo ako su oni dostupni i životinjama u polju. Šabatna i jubilarna godina predokus su buduće utopije. One naviještaju dolazak mirnog novog svijeta koji je rezultat uzvišenije duhovnosti.

Uzdizanje poljoprivrede

Do tada, naša je odgovornost uzdići poljoprivredni rad s njegove niske razine. To postižemo kroz sveto svjetlo u tehnologiji i znanosti. U budućnosti, kažu nam mudraci, svi umjetnici će ostaviti svoja umijeća i raditi na zemlji (Jevamot 63a). To ne znači da više neće raditi u svojim poštovanim profesijama, nego da će sve umjetnosti i znanosti biti korištene za otkupljenje zemlje i njenog teškog rada od njihove iskonske svrhe.

Međutim, taj progres u poljoprivredi, otkupljuje samo ljudsku vrstu. To je samo priprema za otkupljenje čita-

vog svijeta. U konačnom otkupljenju, rad na zemlji neće biti dužnost, nego privilegija i zadovoljstvno. Mi ćemo s užitkom hodati Edenom (Eden znači 'zadovoljstvo'), raditi u njemu i čuvati ga.

Postoje razine budućnosti i veće od Edenskog vrta. No, Eden je više od proročke vizije; Eden je stvarnost u kojoj se transcendiraju svi oblici rada i čuvanja.

Proročka slova

Pet dvostrukih slova

Od 22 slova u hebrejskoj abecedi, 5 nazivamo 'dvostrukim slovima' jer se njihov oblik razlikuje kada se nalaze na kraju riječi. Tih pet slova su mem, nun, cadi, pe i haf. Kada ih stavimo zajedno, dobijemo M-N-C-P-H.

״ ״פ״צ״נ״

״ף״ץ״ ״ם

Prema talmudskoj tradiciji (Šabat 104a), dvojni oblik ovih slova seže sve do proroka. Skraćenica M-N-C-P-H može se čitati kao Min cofim –'od proroka'.

Rav Kook:

(nastavak s 10. stranice) Rav Kook: Šemita – prozor u budućnost

Od proroka

Ta tvrdnja da specijalni oblici ovih slova sežu od proroka zahtijeva objašnjenje. Mošeova Tora je potpuna sama po sebi. Čak ni proroku nije dozvoljeno nadodati novu micvu. Tora izričito kaže,

"Ovo su proglasi, zakoni i zapovijedi koje je B-g postavio između Sebe i Izraela na Sinaju, rukom Mošea" (Lev 26,46).

Izraz "Ovo su zakoni" upućuje na to da su samo zakoni koje je Moše zapisao u Tori, zakoni koje je B-g postavio između Sebe i Izraela. Kako bi proroci mogli promijeniti Toru dodavanjem novih oblika slova?

Talmud objašnjava da proroci zapravo nisu uveli ništa novo. Oduvijek su postojala dva oblika tih slova. Međutim, s vremenom se zaboravilo koji oblik se koristi na kraju riječi, a koji na sredini ili na početku riječi. Proroci nisu promijenili te oblike, već su obnovili znanje o tome koji se oblik koristi na kraju riječi. Čemu dva oblika?

No, još uvijek nije jasno: zašto ta slova imaju dva oblika? Koje je značenje njihove pozicije u riječi? I zašto su proroci (a ne mudraci ili gramatičari) bili oni koji su obnovili to znanje?

Slova su više od samog elementa govora. Ona su gradivni blokovi stvaranja. Mudraci su učili, "Svemir je stvoren pomoću deset iskaza" (Avot 5,1). Svako slovo abecede predstavlja jednu temeljnu silu u svijetu.

oblici' – oblici koji se koriste na kraju riječi – najsvetiji. Završni oblici najtočnije ocrtavaju srž slova te u potpunosti izražavaju njegovu krajnju svrhu. Kako bismo bolje razumjeli ovu tvrdnju, moramo analizirati morfološke razlike između tih dvaju oblika slova.

Kod četiri slova – nun, cadi, pe, haf

obični oblik je manji i tijesniji. 'Noga' slova je zavinuta prema gore. Oblik koji se pojavljuje na kraju riječi pak, dozvoljava 'nozi' slova da se u potpunosti 'ispruži'. Taj završni oblik izražava puni sadržaj i snagu ovih slova.

Dva oblika slova mem razlikuju se na drugačiji način. Obični mem ima mali otvor na dnu. On se naziva još i 'mem petuha' (otvoreni mem). On je otvoren i otkriven svima.

Završni mem je zatvoren sa svih strana. On se naziva i mem setuma –zapečaćeni mem. Ili možda – ezoterični mem. Taj oblik slova mem je svetiji od običnog. Stoga su najsvetiji zapisi,

kamene ploče u kojima je bilo uklesano Deset zapovijedi, sadržavale samo zapečaćena slova mem. Završni mem je zatvoren i sakriven. On čuva svoju unutarnju tajnu koja zbog svoje duboke svetosti ne može biti otkrivena svima.

Zašto se ta uzvišenija forma slova koristi na kraju riječi? Skriveno svjetlo pojavljuje se u svakoj plemenitoj viziji. Skriveno svjetlo slova M-N-C-P-H, pripada kraju. Kada se ta slova pojavljuju na početku ili u sredini riječi, ona su otvorena i otkrivena. Njihovo svjetlo postojano raste sve dok ne dođe do svog završnog oblika.

Proroci su nazvani cofim, vizionari, jer su obdareni proročkom vizijom. Njihova je veličina bila u tome što su mogli spoznati krajnji ishod dok su još živjeli u sadašnjosti. Razumljivo, upravo su ti cofim bili oni koji su shvatili da uzvišeniji oblici slova pripadaju kraju…

Prevela Anja Grabar

Iskaz vjere

Tema šmita - šabatne godine - čini velik dio sadržaja same parše. Poteškoća obdržavanja micve šmita očita je svima. Sama Tora govori o tom problemu rekavši da se ne treba odvratiti od štovanja šmita zbog očite nepraktičnosti micve. Time, šmita, za razliku od mnogih drugih micvot, postaje test vjere i povjerenja. Tora, koja inače čvrsto nalaže praktičan pristup životu, ovdje zahtijeva čin vjere i odustajanje od svakodnevnog praktičnog pristupa životu.

Smatram da je micva o šmita za Židovsku zajednicu kolektivni ekvivalent Avrahamove akeda Jichaka, koji je bio određen na osobnoj razini.

Akeda je također bila vrhunac nepraktičnog života. Ona proturiječi svim moralnim učenjima i ponašanjima Avraham do tog trenutka. Akeda ne samo da je nepraktična, ona je samoubojstvo - ona je ubojstvo bilo kakve Židovske budućnosti. Time je ona postala najviši ispit vjere u životu Avraham i Jichaka, te ostala simbol Židovske vjere i žrtve do današnjeg dana.

Ova uzajamna povezanost između akeda i šmita može nam pomoći da razumijemo zašto je upravo micva o šmita, više i iznad bilo koje druge micve, izabrana da predstavlja b-žansko porijeklo Tore sa Sinaja. Jer svima nama danas Sinaj je stvar vjere. On je uvjerenje da naši preci nisu bili lažljivci, da je njihovo prenošenje Tore i njezinih vrijednosti bilo ispravno u načinu i tumačenju, te da su standardi ponašanja navedeni u Tori vječne prirode. Za mnoge u Židovskom svijetu to je težak zadatak iskazivanja vjere na zahtjev. Suvremeni svijet obiluje narcisoidnim užicima, a manjka mu vjere i požrtvovnosti. Ali bez vjere, bez da osjećamo ono duhovno i nadnaravno, život je vrlo zastrašujuće mjesto i iskustvo.

U dugom tijeku Židovske povijesti šmita se rijetko obdržavala. Nepridržavanje šmita Talmud navodi kao jednu od stvari koje su doprinijele uništenju prvog Hrama. Postoji mišljenje da se biblijska šmita nikada nije obdržavala niti za vrijeme

drugog Hrama. Danas se rabinska obveza za šmita u Izraelu poštuje na različite načine. Ipak, pitanje kako obdržavati šmita i dalje stvara podjele unutar Židovskog svijeta. No šmita nas podsjeća na neophodnost vjere i povjerenja. Ta je poruka šmite svevremenska i podsjeća nas na naše obveze i sudbinu.

Naše poteškoće

S druge strane, Tora knjigu Vajikra završava na vrlo oštar i uznemirujući način. Ona do u detalje opisuje negativnu stranu Židovske jedinstvenosti i njegove posebne uloge u ljudskim odnosima. Židovski je narod blagosloven iznad svih drugih, ali su za njega određeni i vrlo strogi standardi. Iako je nama običnim smrtnicima u našem umu teško logično opravdati događaje u 1900 godina egzila muka i progona, u Nebu je nekako sve ono što nam se dogodilo opravdano i nužno. Svakako nije ugodno prisjetiti se teškoća naše povijesti. Možda upravo zbog toga Židovska povijest danas ostaje rela-

Rabbi Berel Wein:

tivno zanemareni predmet u mnogim Židovskim školama. No, kada uključimo predviđanje onoga što će se Židovskom narodu dogoditi, opisano ovako detaljno kao u ovotjednoj parši, onda to postaje vrlo poučno.

Nije samo sadržaj tog predviđanja ono što je toliko strašno – već je to i čudesna i nevjerojatna beskrajna točnost događaja koji će zadesiti Izrael. Ramban je ustvrdio, prije gotovo tisuću godina, da ako je itko mogao predvidjeti i točno opisati događaje koji će se zbiti stotinama godina kasnije, tu bi osobu priznali za proroka ogromnog talenta i veličine.

Morali bismo imati ili naročite predrasude ili biti u velikom neznanju da nas riječi koje se pojavljuju u ovotjednoj parši ne ispune strahom.

Mi smo drugačiji i težak narod. Taj naš opis isijava iz gotovo svake parše Tore. Imamo vrlo drugačiju i tešku povijest s kojom se trebamo povezati. To je u stvarnosti razlog što parša ide u tolike pojedinosti i uporna je u opisivanju tmurnih događaja Židovske budućnosti. Većina ljudi se voli uklopiti u masu i ne davati na velika zvona svoje različitosti i posebnosti. Svi mi žudimo za priznanjem, ali ne žele svi od nas biti tretirani kao poznate ličnosti sa svom pratećom psihološkom i emocionalnom prtljagom koju takav status uvijek nosi sa sobom.

zbivanja – bilo to na dobro ili bolje. Moše tu istinu naglašava u svom opisu teškoća s kojima će se Izrael morati suočiti i nadvladati ih u svom budućem životu. Ironično je da je točnost Mošeovih riječi pomalo utješna jer nam na najživopisniji način potvrđuje jedinstvenost Židovskog naroda i istinu o njegovoj vjeri i Tori.

Vrlo je prikladno da na kraju parše zajednica ustane da osnaži sebe i druge u temeljnim vjerovanjima i držanju Tore i Židovskog života. Poznavati i vjerovati u našu priču znači približiti se našem Stvoritelju i Njegovoj Tori. Upravo kao što su se riječi parše u potpunosti ispunile, tako će se i blagoslovi Tore zapisani za nas i obećani nam aktualizirati u našim životima i u naše dane.

Što ćemo reći devetsto godina nakon Rambanovog detaljnog proroštva Mošeovog proročanstva, u vezi sudbine i događaja koji će zadesiti Izrael tijekom njegovog povijesnog putovanje kroz ljudsku civilizaciju. ■

Tora nam ne dopušta da ni na trenutak zaboravimo da mi jesmo poznate ličnosti na sceni svjetskih

Šabat šalom

(nastavak s 12. stranice) Rabbi Berel Wein: Iskaz vjere

Rabbi Yissocher Frand:

Neka onaj tko je bez krivnje NE baci posljednji kamen

Sforno raspravlja o stihu "Neka onaj tko je bez krivnje NE baci posljednji kamen"

Stih u parši Behar uči, "Ako se ruka stranca i došljaka koji živi među vama obogati, a tvoj brat koji je kraj njega osiromaši i mora se prodati strancu ili došljaku ili idolu njegove obitelji" (Vajikra 25,47). Tora govori o čovjeku koji je toliko siromašan da se mora prodati nežidovskom stanovniku Erec Jisraela (Ger Tošavu čiji su rođaci štovatelji idola) ili "Eker Mišpahas Ger" što Raši tumači kao da se čovjek prodao samom idolu, da mu bude sluga. Raši objašnjava da Židov koji je "sluga idola" ne sudjeluje u samom štovanju idola, ali on je sluga koji "sječe drva i donosi vodu." Drugim riječima, on može biti vrtlar kod čovjeka koji brine o održavanju crkve, a ne sudjelovati u samim ritualima – ali se na taj način svejedno prodaje crkvi.

Sljedeći stih nastavlja: "Nakon što se proda, on zadržava pravo da bude otkupljen; netko od njegove braće treba

ga otkupiti" (Vajikra 25,48). Tora kaže da bismo trebali pokušati osloboditi svog bližnjeg. To znači da ako je on ostao dužan određen iznos novca i jedini mu je izlaz bio da se proda i postane poslužitelj u crkvi, drugi bi Židov trebao platiti njegov dug i osloboditi ga kako bi mogao početi svoj život ispočetka.

O kakvom tipu čovjeka ovdje govorimo? Sforno piše, vezano uz ovaj posljednji citirani stih – čovjek ne bi trebao reći, "Kad je jedan kamen već bačen, bacit ću ga i ja." Raši objašnjava da ovdje govorimo o čovjeku koji je bio toliko gladan dobitka da nije držao zakone o šemita (šabatne godine koja traži od poljoprivrednika da svoju zemlju ostave neobrađenom). Kao kaznu za to, on je pretrpio takve financijske gubitke da je morao prodati svoje imanje. Ako to nije prepoznao kao znak upozorenja i pokajao se, morao je prodati i svoju zemlju. Na kraju – ako se nije pokajao – pao je tako duboko u dugove da je morao prodati samog sebe.

Stoga, mi govorimo o nekome čija je vjera u Svemogućeg bila slaba. On nije držao zakone o šmita; nije činio ispravnu stvar; i zato je zapeo u takvoj situaciji. Mogli bismo reći da je zaslužio ono što mu se dogodilo. Neka bude poslužitelj u crkvi. On to zaslužuje!

No, protivno toj tvrdnji, Sforno naglašava "Ne, nemojte reći da on to zaslužuje. Ja ću mu dati posljednju priliku. Otkupite ga!"

To je važna lekcija za sve nas: bez obzira kako duboko je osoba zaglibila, uvijek se moramo potruditi da ju izbavimo. Svaka osoba je vrijedna izbavljenja. Čovjek sa ispravnim načelima Tore neće pogledati na nekoga koga je zadesila nesreća i reći, "Ovaj je čovjek to učinio sam sebi."

U Brisku, jedan je mladić "skrenuo s puta." Postao je anarhist i spalio je carevu sliku. To nije bila Amerika 21. stoljeća. To je bila carska Rusija gdje nije postojala "sloboda izražavanja." Taj mladić iz Briska očigledno nije bio ispravan član židovske zajednice. Bio je anarhist. Carska vlast ga je uhitila i planirala ga je smaknuti.

Rav Chaim Soloveitchik rekao je svojoj zajednici, "Ovaj mladić je Židov. Moramo sakupiti sredstva za oslobađanje robova (pidjon ševujim). Moramo ga izbaviti." Ljudi su počeli mrmljati protiv Rav Chaima. "Taj je čovjek učinio to sam sebi. Kolika budala moraš biti da spališ carevu sliku?" Taj mladić zasigurno nije učio u Brisker Kolelu Rav Chaima.

Međutim, Rav Chaim je bio uporan. Bila je večer Jom kipura i svi su došli šul na Kol nidre. Rav Chaim nije došao u šul. Otišli su do njegove kuće i rekli mu da ne mogu početi Kol nidre bez svog rabina. Rav Chaim im je

(nastavak s 14. stranice) Rabbi Yissocher Frand:

rekao, "Ja ne dolazim u šul i ne započinjem Jom kipur dok svi ne odu kući i donesu novac za otkupljenje ovog židovskog zarobljenika." Tako je i bilo. Zajednica je na sam Jom kipur skupljala novac za otkup ovog anarhista.

Svi su imali stav "To je njegova krivica. On to zaslužuje. Hajde da bacimo i posljednji kamen na njega." Međutim, to nije stav Tore. Tora kaže: "Nakon što se proda, on zadržava pravo da bude otkupljen; netko od njegove braće treba ga otkupiti." Iako je to učinio sebi i čak i ako je to učinio ne samo vlastitim pogreškama, nego i pomanjkanjem vjere – još je uvijek židovski stav – otkupiti ga.

U naše vrijeme, kada se nažalost mnoga naša braća u Izraelu nalaze u nezavidnim situacijama u koje su se sami doveli zato što nisu bili iskreni i nisu vjerno držali standarde Tore u svom ponašanju, stav ne može biti "Slušaj, on to zaslužuje. Učinio je to sam sebi. Pusti ga da trune." "Nakon što se proda, on zadržava pravo da bude otkupljen; netko od njegove braće treba ga otkupiti."

Dobre vijesti i loše vijesti

Dobre vijesti usred Tohahe

Ima jedan dugačak i zanimljiv Ramban u ovotjednoj parši, koji pokušava pokazati da su se sve strašne stvari iz tohaha (one stvari koje Tora predviđa da će se dogoditi ne budemo li držali micve), zaista dogodile.

Primjerice, Ramban kaže da se stih "B-g će vas vratiti u Egipat brodovima" odnosi na dane Titusa kada su Židovi ukrcani na brodove i odvedeni kao robovi u Egipat. Ramban daje i mnoge druge primjere… "Kralj kojeg ćete sami sebi izabrati…" odnosi se na Agripu; stih u sebi krije činjenicu da on nije bio vrijedan toga da postane

kralj.

Neka onaj tko je bez krivnje NE baci kamen

jancima.

Na kraju, Ramban kaže da stih (26,32) "Ja ću opustošiti zemlju tako da će se vaši neprijatelji koji žive u njoj zaprepastiti nad njom" (v'šamemu aleha ojvehem hajošvim bah) nije prokletstvo, već blagoslov. To je malo "dobrih vijesti" usred loših: stih nam kaže da Sveta zemlja neće prihvatiti naše neprijatelje. Ramban kaže da je to veliki dokaz B-žje providnosti na djelu. "Jer nema zemlje u svijetu koja bi bila toliko dobra i plodna (a koja je sada postala opustošena)."

Ako želiš biti vjernik, kaže Ramban, sve što trebaš je pogledati Erec Jisrael. Pogledajte što se dogodilo tamo tokom 2000 godina kada je bila okupirana od strane Rimljana, Arapa, Turaka i Britanaca.

Prethodno je bila predivna i plodna zemlja, ali pod stranom upravom, postala je opustošena. Tora nas uvjerava da od dana kada mi napustimo Erec Jisrael, zemlja neće prihvatiti nijedan drugi narod. Svi su se pokušali nastaniti u njoj, ali bez uspjeha.

To je značenje onoga što Tora kaže, "Vaši će se neprijatelji zaprepastiti nad njom." Nijedan narod neće uspjeti u nastanjivanju Erec Jisraela, osim Klal Jisraela (židovskog naroda).

Što bi se dogodilo kada bi Indijanci došli američkoj Vladi i rekli, "Pogriješili smo prije 200 godina kada smo vam prodali otok Manhattan za cijenu od bijednih 24 dolara. Znamo da vas zanima profit pa ćemo vam sada dati 48 dolara za Manhattan?" Čak i da je riječ o ponudi od 48 milijuna dolara, ne bi došlo do te prodaje. Što se dogodilo sa Manhattanom u tih 200 godina? S obzirom na njegovu sadašnju vrijednost, nema šanse da bi Vlada ikad pristala vratiti Manhattan Indi-

Zamislite što bi bilo da su drugi narodi bili uspješni u pretvaranju Erec Jisraela u profitabilnu zemlju. Što bi bilo da je 1948. Izrael bio predivna plodna zemlja? Da li bi postojala šansa da ta zemlja bude vraćena židovskom narodu? Međutim, kao što kaže Ramban, oni nisu mogli razviti tu zemlju. 1948., kada smo došli sa pitanjem, "Možemo li dobiti zemlju natrag?" oni na vlasti mislili su "Mislite li na onaj komadić zemlje koji je tvrd poput željeza i na kojem ništa ne raste? Mislite li na onaj bezvrijedni komad zemlje usred pustinje? Sretno s njime!" To je božanska providnost, kao što je obećano u ovotjednoj parši.

Uvijek sam se pitao – ako netko proučava Bliski Istok – Saudijska Arabija ima naftu, Katar i Jemen imaju naftu, svaka zemlja ima naftu. Čak i Egipat. Kako to da u Svetoj zemlji, izabranoj među svim zemljama, ne možemo iscijediti ni kap nafte (bar do nedavnih otkrića)? Je li to dokaz da "oči G-spodnje počivaju nad njom od početka pa do kraja godine?"

Međutim, što bi bilo da su 1948. Britanci bili u Saudijskoj Arabiji? Što bi bilo da su bili u Kuvajtu? Očigledno, ne bi baš rado Židovima prepustili "crno zlato." To je značenje toga da će naši neprijatelji biti zaprepašteni nad opustošenom zemljom.

Glavna misao svega ovoga je da ako tražimo lekciju iz vjere, ako nas ne impresioniraju sva druga čuda koja B-g čini… pogledajmo ovaj Ramban, pogledajmo ovaj stih, pogledajmo tu Zemlju. Ako su naše oči otvorene, vidjet ćemo B-žju ruku i Njegovu providnost nad nama i cijelim židovskim narodom.

Prevela Anja Grabar

Rabbi Shaul Rosenblatt:

Ljudska poduzetnost i moć posljedica

Odjeljak Tore započinje zakonima o šmita u kojima je židovskom narodu zapovijeđeno da svake sedme godine svoju zemlju ostavi neobrađenom. Svake 50. godine je jovel, jubilarna godina kada se sva zemlja vraća u vlasništvo prvotnog vlasnika.

Srž parše je popis kazni/posljedica koje će zadesiti židovski narod ako ne bude držao Toru.

Zakon o jubilarnoj godini je specifičan zakon. Riječ "jubilej" sama po sebi dolazi od hebrejske riječi "jovel"

Jednom u svakih 50 godina, Tora nalaže da se društvo vrati na prvotne postavke. Robovi se oslobađaju, otpuštaju se dugovi i sva zemlja se vraća svojim originalnim vlasnicima (onako kako je bila raspodijeljena u vrijeme Jošue kada su Židovi osvojili Obećanu zemlju).

Iako judaizam u osnovi vjeruje u kapitalizam, to je kapitalizam sa nekim okvirima.

Po mom mišljenju, nije upitno da je ljudska sposobnost stjecanja bogatstva vrlo pozitivna moć u svijetu. Naravno da ona ima i svoje nedostatke. Potiče pohlepu i površnost; može ljude dovesti u svađu. No, u cjelini, to je sila koja potiče rast i razvoj.

Stoga Tora promovira kapitalizam. Međutim, ono što Tora pokušava izbjeći jest ono što se dogodilo diljem Europe u Srednjem vijeku – razvoj bogate visoke klase i one siromašne. Takva je podjela u Europi vladala sve od početka razvoja. Tora ima odgovor na to. Jednom u svakih 50 godina, sva zemlja vraća se svojim prvotnim vlasnicima; robovi su oslobođeni; operativni sistem je na neki način obnovljen i svi su ljudi ponovno jednaki. Na taj način nikad se ne može razviti ekstra bogata klasa zemljoposjednika i to je zaštita od zloupotrebe kapitalizma.

Tora nikad nije bila fan socijalizma. On značajno smanjuje ljudsku poduzetnost. No, i kapitalizam ima svoje opasnosti. Bilo to dobro ili zlo, on proizvodi ljude poput Donalda Trumpa. Tora želi potaknuti prednosti kapitalizma istovremeno štiteći od njegovih mana. Ne možeš uvijek imati

svoj komad torte i pojesti ga, ali po mom mišljenju, Tora nalazi divnu ravnotežu. Trump je bio u biznisu 45 godina. Čak i da je započeo s time na početku jubilarnog ciklusa, svo njegovo imanje promijenilo bi vlasnika u sljedećih 5 godina. Imam osjećaj da bi ga sistem Tore mogao malo osiromašiti. Ali vrlo vjerojatno bi zbog toga bio bolja osoba.

Moć posljedica

U naše vrijeme, ideja toga da kazna

dnost koja nešto znači u našem životu. Ljudi koji nemaju to iskustvo, osjećaju se besciljno i depresivno.

No, to nije ono glavno što sam htio reći. Mislim da tu postoji i još nešto.

Kad sam bio vrlo mali dječak, bio sam u restoranu sa svojim pokojnim ocem a “h. Primijetio sam hobotnicu na meniju i komentirao kako to mora da je odvratno. Moj otac me upitao kako znam da je odvratno ako nikada nisam kušao? Odgovorio sam da hobotnica ne može biti ništa drugo doli odvratna… krivi odgovor. On mi je naručio jelo i inzistirao na tome da barem probam. Kušao sam malo, otrčao van i pljunuo to na ulicu. Kao što sam rekao, bilo je odvratno!

Na stranu košer pravila, moj otac je imao dobar princip. I to je ono što mi pokušavamo naučiti našeg sedmogodišnjaka kojem je sva hrana osim tjestenine grozna. Pokušavamo ga uvjeriti da barem kuša. Tada može reći da je odvratno.

Tu je na snazi princip. Ljudska bića ne znaju uvijek što je najbolje za njih sve dok ne probaju. Ali kako ih navesti da probaju ako oni to uistinu ne žele?

ljude potiče na promjenu je izašla iz mode – razumljivo. Ljudi se mogu samo površno promijeniti ako ih prisiljavaš da nešto čine. No, ne vjerujem da to uistinu mijenja i ono što su iznutra. Stoga, ako Tora želi da površinski budemo ortodoksni, a iznutra skeptični, možda čak i ozlojeđeni Židovi, tada je strah od kazne put kojim valja ići. No, ja osobno ne vjerujem da je to ono što B-g želi od nas.

O čemu je onda riječ?

Na jednoj razini, strah od posljedica čini život stvarnim iskustvom. Ljudi idu na vlakove smrti kako bi iskusili taj strah u "sigurnim uvjetima". Uzbudljivo je ići do takvih visina i misliti o tome da bi mogao umrijeti. Osjećaš, makar i na umjetan način, težinu samog života. Posljedice podrazumijevaju da naši izbori imaju vrije-

Mislim da je to ono što Tora želi. Površinski, biti dobar ne izgleda uvijek isplativo. Ako su prepušteni sami sebi, ljudi neće uvijek birati dobro. Ali ako stvoriš posljedice, ljudi će htjeti barem pokušati. A teorija je da jednom kada pokušaju biti dobri na stalnoj bazi, oni će uvidjeti da u tome uživaju mnogo više nego u ispunjenju svake želje koja im dođe na pamet (baš kao što moj sin obično na kraju uživa u hrani za koju smo ga morali tjerati da je proba).

Uvijek će postojati "situacije hobotnica" – one u kojima su ljudi toliko uvjereni u to da ne mogu uživati u činjenju ispravne stvari da će to odbiti bez obzira na sve. No, u osnovi, ako se postavi struktura koja potiče ljude da isprobaju zadovoljstva činjenja dobra, to dugoročno mora rezultirati time da više ljudi uoči vrijednost toga.

Šabat šalom

■

Prevela Anja Grabar

Rabbi Shlomo Riskin:

Brojati do pedeset

"I brojat ćete si sedam ciklusa šabatnih godina, sedam godina, sedam puta ... četrdeset i devet godina ... posvetit ćete pedesetu godinu i proglasiti slobodu po cijeloj zemlji za sve njene stanovnike; za vas će to biti jubilarna godina“ (Lev 25, 8-10).

Ova zapovijed da se broji sedam ciklusa šabatnih godina koji vode do 50. jubilarne godine proglašenja slobode u cijeloj zemlji jasno podsjeća na biblijske zapovijedi koje smo čitali prošlog tjedna (u paraši Emor): "Brojite za sebe [od dana kad ste prinijeli prinos mahanjem omerom] sedam punih tjedana… brojat ćete pedeset dana ..." od dana našeg izlaska iz Egipta do blagdana prvih plodova (bikurim), blagdana u spomen na Objavu B-žje Tore na Sinaju (Lev 23,15-17).

Koji je značaj ovog upečatljivog paralelizma između brojanja sedam tjedana između Pesaha i Šavuota i brojanja sedam šabatnih godina koje vode do jubilarne godine? Koja je istinska poruka iza dnevnog brojanja sefirat ha'omer, razdoblja koje trenutno obilježavamo?

Postoje tri riječi koje verbaliziraju pojam slobode: hofeš, dror i herut Hofeš se pojavljuje u knjizi Izlaska (21,2) u kontekstu hebrejskog roba koji napušta domaćinstvo svog vlasnika; na kraju šeste godine svoje službe on postaje hofši hinam, "potpuno slobodan", bez bilo kakve obveze prema svom bivšem gospodaru.

Drugu riječ dror, upravo smo citirali u našoj trenutnoj paraši Behar, u kojoj se "sloboda" (dror) treba proglasiti širom zemlje prilikom nastupanja jubilarne godine.

Ali blagdan Pesah, koji slavi naš izlazak iz egipatskog ropstva, naši mudraci nazivaju zman herutenu, vrijeme našeg heruta - vanbiblijske riječi aramejskih korijena koji ozna-

čavaju slobodu.

U svojoj poučnoj studiji Bijeg od slobode filozof i politički teoretičar Erich Fromm (1900-1980.) pravi razliku između slobode od nečega i slobode za nešto. Prvospomenuto –puko oslobađanje sebe od dužnosti i obaveza - u najboljem će slučaju proizvesti monoton život dosade, besciljnosti, a ponekad čak i depresiju; u najgorem slučaju dovest će do ovisnosti o alkoholu i drogama, neobuzdanosti, pa čak i do izopačenih kriminalnih radnji. Mnoga društva bi se radije podvrgla totalitarnom režimu porobljavanja, nego preuzela rizik izazova koje donose odgovornosti slobode.

Upravo s tog stanovišta, Viktor Frankl (1905-1997.), autor knjige Od logora smrti do egzistencijalizma i osnivač grane psihoanalize koju on naziva "logoterapija", inzistira na tome da najbitniji ljudski nagon nije traganje za užicima, kako bi smatrao Freud, ili traganje za moći, kao što pretpostavljaju Adler i Jung. Umjesto toga to je traganje za smislom, ljudska potreba da se izgradi smislen život, život vrijedne svrhovitosti. Sloboda od porobljavanja mora se neizbrisivo povezati s uvjerenjem pojedinca da je on/ona ovlašten/a da sebi izgradi život posvećen važnom cilju i svrsi.

Stoga, naša Biblija započinje sa stvaranjem svijeta, sa stavom da je svako ljudsko biće stvoreno "na sliku B-žju", s dijelom G-spoda višnjeg u samoj biti svoga bića, tako da on/ ona dobija zapovijed (i time ovlaštenje) "da razvija zemlju i da ju očuva" da "usavrši nesavršeni svijet u B-žansko kraljevstvo" (Postanak 1,27; 2,7.15. i molitva Aleinu).

Ponovnim proživljavanjem B-žjeg praiskonskog tjedna stvaranja tijekom našeg ljudskog tjednog ciklusa "rada na svijetu" tijekom šest dana i

odmarajući se u B-žjoj prisutnosti sedmog dana, nadamo se da ćemo ponovno oživjeti svoj zadatak da usavršimo svijet kao B-žji partneri svakog pojedinog tjedna! A hofeš je naša sloboda izbora ne da radimo što god poželimo, već da odaberemo dobro a ne zlo, B-ga a ne Sotonu, stvaranje a ne uništavanje.

Zbog toga se koristi riječ dror da izrazi vrijeme ljudskog usavršavanja, izbavljenja (ge'ula), opisano u našoj jubilarnoj godini, kada će svi robovi biti oslobođeni, kada će svačija zemlja dati dovoljno uroda za sve, kada će se svi dugovi ukinuti, kada će se svatko vratiti u dom svojih predaka, kada će sve potrebite na svijetu potpomagati njihove zajednice. Dror je svrha zbog koje su stvoreni Izrael i čovječanstvo; društvo i svijet koje Izrael i čovječanstvo moraju ponovo stvoriti.

Naši mudraci vrijeme našeg oslobođenja iz egipatskog ropstva nazivaju riječju herut, koja proizlazi iz hebrejske riječi ahrajut, odgovornost: odgovornost slobode za, odgovornost prihvaćanja teškog zadatka partnerstva s B-žanskim, odgovornost zaštite naše braće (ahim), odgovornost zaštite svakog stranca (ahera) koji je ujedno i naš brat pred B-gom, odgovornost da krenemo prvi i kažemo "aharai" (zamnom), te odgovornost da dovedemo svijet do njegovog aharit hajamima, završne faze izbavljenja, Mesijanskog doba.

I tako, čim smo postali slobodni, počeli smo brojati; samo se za slobodnu osobu svaki dan broji; samo je za slobodnu osobu svaki dan prepun beskonačnih mogućnosti produktivnosti i smisla. Brojimo dok ne primimo našu Toru, koja je naš shematski plan za stvaranje savršenog svijeta.

Šabat šalom

Prevela Tamar Buchwald

Znate li što smo mi Židovi odgovorili kada nas je B-g upitao: "Želite li primiti Moju Toru?" Mi nismo rekli, "Ne" i nismo pitali: "Što ona kaže?''. Nismo čak niti rekli "Da!"

Rekli smo, "Na'ase v'nišma - činit ćemo i slušat ćemo "(Izlazak 24,7). Jedinstvenost ovog neobičnog odgovora već su istakli naši mudraci, blagoslovena bila uspomena na njih: Rabi Elazar je rekao: "Kad su Izraelci dali prednost za 'činit ćemo' pred 'slušat ćemo,' začuo se nebeski glas i uzviknu im: 'Tko li je Mojoj djeci otkrio ovu tajnu kojom se koriste anđeli službe?" kao što je napisano: 'Blagoslovite G-spoda…, Vi anđeli Njegovi, silni snagom, koji ispunjavate Njegovu riječ, koji čujete glas riječi Njegove' (Ps 103,20). Oni prvo ispunjavaju, a onda slušaju?" (Šabat 88a).

Istina je da je teško nešto učiniti prije nego li znate što treba učiniti. Pa što smo to mislili kad smo rekli na'ase v'nišma? I što pritom nismo mislili? Mi nismo obećali da ćemo biti savršeni (na sreću!) - koje ljudsko biće bi to uopće moglo? Nismo se općenito obvezali na mehaničku ili nevoljku poslušnost. Niti smo rekli na'ase v'nišma u ponedostatku boljeg izbora – Hamurabijev zakonik je netko već bio uzeo, pa smo mi uzeli ovaj. Na anđeosku tajnu o na'ase v'nišma se aludira u ovom događaju: Neki je nežidov vidio kako se Rava zadubio u svoje učenje, a prsti su mu se nalazili ispod nogu. Rava ih je gnječio sve dok nisu prokrvarili. Nežidov je uzviknuo: "O, vi nagli ljudi! Svoja usta stavljate ispred svojih ušiju - i još uvi-

jek naglite! Prvo ste trebali saslušati, i ako ste mislili da možete držati Toru onda ju prihvatiti; a ako ne, onda ne.'' Rava mu je rekao: ''Pisano je o nama koji živimo čestito: Besprijekornost čestitih pokazivat će im put" (Izreke 11,3; Šabat 88a).

Kakva to privrženost može natjerati čovjeka da bude nesvjestan vlastite nelagode, boli, i krvarenja? Sigurno ne privrženost knjizi. Na'ase v'nišma je bio - i jest - žarko opredjeljenje da budemo u žarkom odnosu s B-gom. Kada nekim vlada ljubav ona izaziva, impulzivne, nadracionalne odgovore i ponašanje.

(Na'ase znači da ćemo učiniti najbolje što možemo da živimo prema Tori onako kako je sada razumijemo. Nišma znači da želimo čuti više, želimo da nam se Tora stalno otkriva, da dođemo do sljedeće razine božanske mudrosti, življenja i svijesti. Na'ase v'nišma je bio - i jest - jasan i glasan krik da smo se opredijelili za neprestano traganje za osobnim napretkom, poboljšanjem nas kao naroda, u vršenju B-žje volje, i da

ne postupamo jedino za svoje vlastito duhovno blagostanje.)

Stvaranje ima svrhu – a to je da svaki pripadnik čovječanstva bude potpuno svjestan B-žjeg postojanja, veličine i dobrote. Davanje Tore bilo je objava ovih osobina. Sama Tora nas uči kako stalno i neprestano otkrivati dublje i bogatije razine B-žje veličine i dobrote. Naši preci - i miobvezali smo se na život u skladu s Torom kako bi se provodila B-žja volja.

Kako je moguće držati se ove obveze?

Što je s izazovima vanjskog svijet?

Što je sa slabostima tijela i volje? Jedno je ne biti savršen; drugo je biti potpuni promašaj. Tajna je ono što Rebe Nahman naziva azut, žilavost, izdržljivost. Jedan izraz te izdržljivosti je tefila, molitva.

Židov mora biti u stanju reći B-gu: "Mogao bih biti bolji u svojem na'ase. Ali neću pognuti vrat pred vanjskim preprekama ili pred svojom unutarnjom nesposobnosti. To je poput mraka prije zore, silazak prije podizanja do nišma. Ja ne odustajem. Ja ću čuvati Tvoju Toru, ali Ti mi moraš pomoći!" Kada je Židov uporan u takvom azutu njegova nišma postaje na'ase - i on počinje opet iznova.

(U vezi svog prisustvovanja jednom predavanju Rebe Nachmana na kojem je bila velika gužva, Reb Noson je rekao: "Ne znam gdje mi je bilo tijelo, ali glavu sam stavio što bliže Rebeu!") a gutn Shabbos! Šabat šalom!

■

Prevela Tamar Buchwald

Ozer Bergman , Breslov Research Institute:

Živa istina

Kad su je [Tamar] vodili [da bude spaljena], ona je poslala [zalog koji je držala kao jamstvo] svome tastu s porukom: "Zatrudnjela sam s čovjekom koji je vlasnik ovih predmeta". [Kad je Jehuda došao, rekla je:] "Molim te utvrdi tko je vlasnik ovog pečata, ovog ogrtača i ovog štapa."(Berešit 38,25)

Tamar nije željela javno osramotiti Jehudu, pa je samo nagovijestila da nije kriva za prostituciju. Zapravo, ona je uvukla Jehudu u situaciju u kojoj će on biti otac njenoj djeci, što je i bila njegova odgovornost u danim okolnostima. Da Jehuda nije prihvatio njenu aluziju, mogao je ubiti Tamar, zajedno s blizancima koje je nosila. S pravom se možemo zapitati kako itko može živjeti s tolikom odgovornošću da bude sudac, na položaju koji ga može natjerati da izrekne smrtnu kaznu - možda pogrešno - kao što je Jehuda skoro učinio? Mala pogreška od strane suca mogla je dovesti do prolijevanje

nevine krvi!

Zabranjujući laži Tora nas obavještava da kada sebe čuvamo od laži, to je naše "osiguranje" da nećemo biti obmanuti na taj način. "Odmaknite se od laži", kaže Tora, i odmah nakon toga kaže: "Nevine i pravedne nećete ubiti." Iz povezanosti ovih dviju fraza učimo da onaj tko je vrlo brižljiv u izbjegavanju svake laži nikada neće prouzročiti smrt nevine osobe. Zbog toga što je Jehuda svoju čast stavio po strani zbog poštivanja istine, bio je spašen od prolijevanja nedužne krvi. S druge strane, čovjeka koji obmane drugoga smatra se kao da ga je ubio.

Ne samo da istina štiti živote onih s kojima čovjek dolazi u doticaj, ona štiti i njegov život. Ovu tvrdnju dramatično ilustrira priča o mladom čovjeku koji je želio dati krv. Otac ga je odveo u bolnicu kako bi to učinio, no kada su stigli, primijetili su

obavijest na kojoj je bilo pisalo da je davanje krvi dopušteno samo starijima od sedamnaest godina. Ipak, sin kojem je sedamnesti rođendan bio za samo dva tjedna, molio je svog oca da mu dopusti da dâ krv. Otac je uvijek bio vrlo striktan u tome da postupa u skladu s istinom, te nije popustio; jednostavno je odbio dopustiti sinu da dâ krv. Dječak se vratio kući jako razočaran. Nedugo potom, dječak je nastradao u prometnoj nesreći. Njegovi liječnici su rekli da je dječaku bilo dopušteno da laže o svojoj dobi i da je dao krv, on ne bi preživio nesreću.

Rav Yaakov Kamenetsky bio je jedan od brojnih pravednih osoba koje su svoju dugovječnost pripisivale činjenici da su uvijek pazili da kažu samo istinu. Oni su znali da istina štiti život čovjeka.

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi Daniel Travis:

TJEDNI ZOHAR:

Naša se paraša bavi s dvije teme: šemita - sedmom godinom ciklusa od sedam godina tijekom koje zemljište u Izraelu mora ležati neobrađeno, a dugovi se poništavaju i jovel - jubilej - pedeseta godina koja dolazi nakon sedam ciklusa šemita (svaki ciklus je 7 godina) i pored pravila šemita Tora također ukazuje da se svaki čovjek treba vratiti u zemlju svojih predaka.

Paraša počinje s riječima "reče G-spod Mojsiju na Sinajskom brdu ...", a nakon toga Tora opisuje gore navedene upute. Ovaj uvod postavlja vrlo poznato pitanje: koja je veza između šemita i brda Sinaj? To je zato što znamo da su svi biblijski zakoni dani na brdu Sinaj; zašto se brdo Sinaj spominje ovdje, a ne na drugim mjestima? Zašto sa šemita?

Još je jedan praktičan problem koji ti propisi stvaraju - ako poljoprivrednik ne obrađuje zemlju godinu dana (šmita) ili dvije godine (jubilej, 49a i 50-a svakog ciklusa) što će ljudi jesti? Na ovo pitanje Tora odgovara: "Ja ću vam poslati takav blagoslov u šestoj godini da će zemlja dati dovoljno za tri godine". Znači, Tora očekuje od nas da imamo potpunu vjeru da ne moramo skupljati tijekom šest godina, nego čekati šestu godinu koja će osigurati sljedeće tri godine.

Zohar ukazuje da šemita (דטמ ש) ima korijen š.m.t (ט. .ש) što znači ispustiti (טע של), otpustiti. Pouka koju možemo naučiti je da moramo shvatiti da, ako smo povezani s određenom stvari - tijelom, kućom, odnosima, bogatstvom, stvarima, itd, to ne znači da je posjedujemo i moramo znati kako sebe odvojiti od njih.

Prema mudrosti kabale sve je u svemiru počelo iz svjetlosti Stvoritelja, što je beskrajna energija ljubavi i dijeljenja. Budući da svjetlost dijeli beskrajno, mora biti nešto što će biti u mogućnosti primiti to blaženstvo, pa je zato stvorena "posuda", što znači, beskrajne duše koje žele primiti. Suština te Svjetlosti koja nas ispunjava je načinila da mi također želimo biti kreatori. Zbog toga nismo mogli zadržati tu Svjetlost i morali smo stvoriti cimcum, stezanje, što je dovelo do stvaranja svijeta koji poznajemo. Ovdje, na ovom svijetu, naša je uloga da budemo kreatori i time zaradimo Svjetlo Stvaranja.

U sirovom stanju, Stvoriteljevo svjetlo se zove "Or dehohma" - Svjetlost mudrosti, a da bi ga otkrili trebamo "or (svjetlo) dehasadim", Svjet-

lost dobrote iz ljubavi, koja se otkriva kad se odupremo našim nagonima i podjelimo s drugima. Među onim željama kojima se moramo oduprijeti su one želje koje nas navode da se držimo predmeta ili ljudi i deklariramo ih kao "to je naše". Jedini ispravan način da se odupremo našim željama je da ih pretvorimo u dijeljenje s drugima. U trenutku kad se prestanemo držati za nešto, kad pobijedimo svoj nagon (šemita), i prevladamo strah od gubitka, vjerujući i znajući da to nije bilo naše od samog početka, onda uspjevamo stvoriti ''Or dehasadim" –svjetlo dobrote iz ljubavi. Uz takvu vrstu vjere u svom životu, možemo postati vođe, a ne biti vođeni. Učimo otpustiti kako bismo stvorili dobro i privukli ga u svoje živote, povezali se sa snagom vječnog života, silom gore Sinaj, u tome je veza šemita i gore Sinaj

To je također razlog zašto se naša paraša uvijek čita sredinom razdoblja od 50 dana brojenja omera - u razdoblju od sedam tjedana koje za- vršava na Šavuot, objavom na gori Sinaj i našim povezivanjem s vječnim životom.

Naša paraša završava knjigu Levitski zakonik, i uglavnom opisuje što će se dogoditi "Ako slijedite moje uredbe i pažljivo uzaslušati moje zapovijedi..." i što će se dogoditi ako to ne činimo. Što se tiče tih dviju mogućnosti, Tora koristi izraz koji se ponavlja. S jedne strane: "Pokazat ću vam naklonost ( מ מנפע ם מלא ) i učiniti vas plodnima i uvećati vaš broj ...", a, s druge strane: "Postavit ću lice svoje protiv vas ( מ נע מנפ ם ב ) tako da će vas poraziti neprijatelji vaši; oni koji te mrze vladati će nad tobom..." Komentatori pitaju kako ista riječ može opisati dvije oprečne situacije. Nadalje, prema kabali Stvoritelj je beskrajno svjetlo, ljubav, radost, dijeljenje i samo dobro, pa kako to da će nam se dogoditi toliko loših stvari ako se ne držimo njegovih propisa?!

Zohar objašnjava da je objektivna stvarnost, stvarnost beskrajne ljubavi, dijeljenja i obilja. Međutim, naša subjektivna stvarnost tumači naša iskustva prema našoj osobnoj priči, našoj biti i našoj osobnoj strukturi, i to je razlog zašto svatko od nas doživljava stvarnost na drugačiji način, iako postoji samo jedna stvarnost koja je beskonačna ljubav.

Na kraju dijela koji izgleda kao strašna prokletstva Tora nagovještava "Ipak, unatoč tome, kada će biti u zemlji svojih neprijatelja, neću ih odba-

citi ili prezreti ih tako da ih potpuno uništim ...". Kada netko mrzi drugoga on prema njemu osjeća gađenje. Imamo potrebu da se opravdavamo zašto mrzimo svog bližnjeg. U našoj paraši, kada Stvoritelj kaže ove riječi On govori o svojim voljenima, o nama. Stvaranje ima dvije strane: mušku - to je strana koja daje i dijeli, Stvoritelj. I žensku stranu koja prima, što smo mi, stvorenja iz ove stvarnosti. Stoga bi se ovaj odlomak trebao čitati ovako: "Neću ih odbaciti ili ih prezreti ..." i zašto? "da ih potpuno uništim ..." - na hebrejskom se to piše lehalotam ם על ל, iz korijena ד.ל. koji je također riječ "nevjesta", što znači, jer su moja nevjesta.

Prema modernoj fizici, postoje dvije teorije koje opisuju svjetlo u našoj stvarnosti – teorije čestica i valova. Te su dvije teorije potpuno različite, a znanstvenici su otkrili da sve ovisi o promatraču. Znači, ako ćemo gledati da li se svjetlosni valovi ponašaju poput valova, vidjet ćemo da se ponašaju tako, no ako ćemo gledati ponašaju li se kao čestice ustanovit ćemo da se i tako ponašaju. Ako to projiciramo na našu stvarnost, vidimo da tu isto sve ovisi o očima promatrača: ako je njegova percepcija odvajanje i podijeljenost on će doživjeti Svjetlo kao čestice ograničene dimenzijama vremena i prostora. Ali ako njegova percepcija nije ograničena on će doživjeti svijet kao val, kao protok, svijet čiji različiti dijelovi postoje istodobno, mada na mnogim mjestima.

"Ja ću se okrenuti na tebe ( מ נע מנפ ם ב) ..."s jedne strane kao prokletstvo, a s druge kao blagoslov, a mi odredjujemo kakva će biti naša stvarnost. Nije važno koliko puta smo okrenuli leđa Svjetlu, Njegova ljubav će prema nama i dalje će biti beskonačna. Stvoritelj nikada nije ljut na nas, mi smo ti koji se ljutimo na sebe, i što se više ljutimo ili uzrujavamo mi time samo blokiramo Svjetlo i spriječavamo njegov ulazak. Moramo zapamtiti da smo mi ti koji stvaramo prokletstvo i blagoslov; sve je to u našim rukama.

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi Shaul Youdkevitch, Live Kabbalah:

Biseri hasidske mudrosti

Svi su ljudi jedna duša

Kako je moguće ispuniti micvu "Voli bližnjega svoga", upita hasid svoga rebea, ako se isti taj "bližnji" ne ponaša uvijek lijepo prema nama? Reb Šmelke iz Nikolsburga mu ovako odgovori:

Moguće je to objasniti pomoću jednostavne logike: svaka je pojedinačna duša samo dio duše prvog čovjeka, Adama. Svi su ljudi jedna duša, a sve duše jedno tijelo.

Sada živimo razapeti između materijalnog i duhovnog svijeta. Većina nas živi u jednom od ta dva svijeta i ne može – ili se boji pokušati – premostiti ponor koji ih dijeli. Ako većim dijelom živite u materijalnom svijetu, duhovni svijet vam može izgledati prezahtjevan ili rigidan. Ako većinom boravite u duhovnom svijetu, materijalni svijet vam može izgledati previše sebičan ili bezobziran. Oba stava su rezultat iste filozofske pogreške: vjerovanja da B-g i svemir ne mogu koegzistirati.

Ta pogreška je rezultat dva ekstremna vjerovanja u proteklim stoljećima – ateističkog materijalizma i dogmatske religije. Mi smo danas u povlaštenom položaju. Gledajući unatrag, možemo razumjeti nedostatke oba ekstrema.

Dogodi se ponekad da čovjek nesmotreno udari sam sebe svojom rukom. Nitko neće posegnuti za štapom da kazni ruku koja ga je udarila. Nitko nije toliko lud, jer kad bi na nanesenu bol odgovorio istom mjerom, trpio bi dvostruko.

Bolje je da čovjek shvati kako sve dolazi iz jednog Izvora, koji šalje mnoštvo glasnika. Ispravan čovjek se ne ljuti na glasnike i nikada ih ne mrzi.

Ti se u svakom trenutku nalaziš na mjestu na kojem se nalaze tvoje misli.

Budi siguran da se tvoje misli nalaze na mjestu na kojem ti želiš biti.

~ R. Menachem Mendel Schneerson

■ ■

Bisere sakupio i preveo Nenad Vasiljević

~ R. Nahman iz Breslova ■

Učinkovit život

Učinkovito roditeljstvo

Borba za individualnost

Vaša kuća možda nije prostrana. Djeca spavaju u krevetima na kat, možda po troje ili više njih u sobi. Ali svako dijete se bori za individualnost, pa pokušajte osigurati neku vrstu privatnosti za svako dijete. To može biti samo zaključani ormarić za koji dijete posjeduje ključ, ali to je nešto što je ekskluzivno njegovo/ njezino. To je važno, jer uz mnogo djece u tom domu, ne postoji ništa što je ekskluzivno privatno, tako da morate osmisliti nešto da bude takvo.

Iako se braća i sestre sukobljavaju, ipak postoje razdoblja kada oni nešto prijateljski rade zajedno. Pohvalite ih! Mi prečesto primjećujemo samo prepirke. Trebali bismo ih pohvaliti kada djeluju skladno.

Dječja kompetitivnost može rezultirati ljutnjom. Ne pokušavajte im reći da je ljutnja pogrešna. Ljutnja nije zlo. Ono što možemo učiniti kad smo ljuti je pogrešno. Možete potvrditi djetetovu ljutnju. "Ljut si jer ti je Raizy uzela knjigu bez tvoje dozvole i istrgla stranicu. Imaš pravo osjećati ljutnju. Siguran sam da se Raizy osjeća loše, ali joj je teško reći oprosti. Možda možemo razgovarati s njom bez vikanja ili plakanja."

Ako ste doista uznemireni oko dječjeg izražavanja ljutnje, trebali biste znati da se mnoge emocije mogu osjećati čak i kada ih ne artikulirate. Ako ste ljuti zbog nečega, ali to prikrivate, možete biti sigurni da su djeca toga svjesna. Osjećaji se ne mogu sakriti. Ako možete raditi na tome da pokušate minimalizirati

svoje vlastite osjećaje ljutnje, to će pomoći umanjiti ljutnju kod vaše djece.

Moguće je poučiti djecu o empatiji, razumijevanju toga kako se druga osoba osjeća. Stvorite scenarij poput sljedećeg: Na rođendanskoj zabavi, sva su djeca donijela darove, no roditelj jednog djeteta je propustio pripremiti dar koji će njegovo dijete odnijeti na zabavu. To dijete se osjeća posramljeno. Možete raspraviti sa svojim djetetom kako se to dijete osjećalo kada se osjećalo posramljenim. Ta će rasprava omogućiti vašem djetetu da nauči empatiju i razumije kako se netko drugi osjeća u danoj situaciji. Ako dijete može osjećati empatiju, postaje mnogo lakše umanjiti bratske prepirke. Oni možda ne shvaćaju kako njihove bitke mogu povrijediti brata, ali ako im se pomogne da budu empatični, oni to mogu naučiti.

Djeca su sposobna osjećati i razumjeti, i u slučajevima kad jedno dijete ima posebne potrebe i zahtijeva mnogo više roditeljske pažnje, to se može objasniti drugoj djeci. Oni općenito razumiju i voljni su pružiti

svoju pomoć djetetu sa posebnim potrebama.

Dobre vijesti su da iako svađe među braćom mogu razdražiti roditelje, većina djece to preraste i stvori snažne veze sa svojom braćom i sestrama u odrasloj dobi. Naravno, postoje tužne iznimke, i doći ćemo do toga.

Raspravljali smo o bratskom rivalstvu, a ne o bratskom nasilju. Ako postoji stvarno nasilje, bilo fizičko ili emocionalno, roditelji bi trebali tražiti savjetovanje kod stručnjaka za mentalno zdravlje. Konstantno mučenje je nasilno.

Iz nekih priča iz Tore, učimo što učiniti. Iz drugih učimo što ne učiniti. Kada raspravljate o Tori sa djecom, možete istaknuti negativne rezultate bratskog rivalstva. Primjerice, Kajin i Abel su imali cijeli svijet koji su mogli dijeliti među sobom, pa ipak se u Kajinu rodila ljubomora. To pokazuje koliko bezumna ljubomora može biti. Josipova braća su svi bili cadikim, pa ipak su vjerovali da im je opravdano prodati ga u ropstvo. Djecu bi trebalo ohrabriti da svoje osjećaje podijele sa svojim roditeljima, koji ih mogu usmjeravati. Budući da smo svi mi ranjivi kad je riječ o ljubomori, roditelji bi trebali biti s time pažljivi, jer to može poremetiti prosuđivanje i odvesti u destruktivno ponašanje.

Dugotrajno rivalstvo

Do sada smo bili usmjereni na prepirke i svađe među braćom, u kojima u osnovi svatko želi veći komad kolača. Njihovo ponašanje može biti dovoljno da omete roditelje,

Rabbi dr. Abraham J Twerski:

ali dobra vijest je da djeca na kraju to prevladaju. Naišao sam na istraživanje koje kaže da 80 posto braće održava dobre odnose u odrasloj dobi.

No je li to uistinu dobra vijest? To znači da se jedan od petero ne slaže dobro sa braćom, ravnodušan je ili neprijateljski nastrojen – i to je tragično. Sjećam se obitelji sa četiri brata, od kojih je svaki neovisno bio bogat, pa ipak je samo jedan imao dobar odnos sa ostalom trojicom. Ostali su jedan drugog gorko mrzili.

To je doista srceparajuće. Krv je jača od vode i obitelj bi trebala ostati zajedno. "Kako je dobro i kako je milo kad braća žive u jedinstvu" (Psalam 133,1). To B-gu daje veliko zadovoljstvo, kao što ga daje i zemaljskim roditeljima. Kada postoji razdor među odraslom braćom, to roditeljima uzrokuje veliku bol. Vjerujem da odrasla braća koja nisu u miru jedni sa drugima ozbiljno krše micvu kibud av v'em (poštivanja roditelja), jer uzrokuju roditeljima patnju.

Braća i njihovi supružnici

Kada braća dovedu svoje supružnike u obiteljski krug, stvara se nova dinamika, ovisno o prirodi odnosa. Braća mogu osjećati da novi supružnik njihovog brata/sestru odvlači od obitelji. Činjenica je da bi tek oženjeni muž uistinu trebao većinu svog vremena posvetiti svojoj ženi i brat koji bi se na to žalio bio bi nerazuman. Jedan je čovjek rekao svom bratu, "Zašto jednostavno ne uzmeš njeno prezime? Pripadaš više njima nego nama." To je vrlo ružna opaska. Odnos sa njegovom ženom i njenom obitelji je nov, i postoji opravdanje za njegovanje tog od-

nosa.

Možete tvrditi suprotno. Zašto oni ne provode više vremena sa njegovom obitelji kako bi gradili taj odnos? Imate pravo. Činjenica je da većina ljudi očekuje od žene da ostane bliža sa svojom obitelji. Možda je to zato što kćeri imaju čvršće veze sa svojim roditeljima nego što to imaju sinovi. Izgleda da je to kulturno prihvaćeno i braća se ne bi trebala bojati da će izgubiti brata. Doista, reagiraju li oštro, kao u spomenutoj opasci, oni mogu izazvati udaljavanje među braćom.

Često će se netko više povezati sa njegovom/njezinom obitelji jer nova obitelj ima vrijednosti i životni stil koji bi ta osoba voljela usvojiti. Možda su punac i punica tolerantniji ili manje otvoreno kritični nego rođeni roditelji. Tada je prirodno za čovjeka da njeguje taj odnos u nastojanju da stvori okruženje koje je više nalik domu njegovog punca i punice nego što je nalik domu njegovih roditelja.

Prilagoditi se novim rođacima zahtijeva strpljenje, toleranciju i razumijevanje. Zamislite mladu ženu koja je sramežljiva i rezervirana, a ulazi u obitelj koja je asertivna i prepuna aktivnosti. Ona se može osjećati kao da je u stranoj zemlji, i treba joj pomoći da se navikne na to okruženje. Ona nije hladna i suzdržana. Ona samo treba pomoć u prilagodbi, i tada ona može postati integralni dio obitelji.

Braća mogu biti vrlo zaštitnički nastrojena prema sestri i mogu osjećati da je njen muž previše dominantan i nasilan. To može biti istina; održavanjem bliskih odnosa, oni mogu biti u prilici procijeniti je li

njihov osjećaj ispravan i treba li ona podršku, moralnu ili fizičku, kako bi unaprijedila svoj brak ili pobjegla iz bračne situacije u kojoj se našla.

Ima mnogo raznolikih slučajeva. Znam dva brata koji su uvijek na distanci i njihove ih žene zbližavaju. Postoje slučajevi kada jedan brat dominira u obitelji i oni žive u smrtnom strahu od njega. Postoje mnogi mogući scenariji. Ako braća imaju na umu važnost obiteljskog jedinstva i predani su tome, odnosi mogu biti vrlo zadovoljavajući.

Jedan brat može biti vrlo bogat, a druga braća možda jedva krpaju kraj s krajem. Razumljivo, može postojati ljubomora i ozlojeđenost. S obje strane može postojati negativna kritika: Oni su preveliki materijalisti. Što će mu tolika kuća? Zašto on ne radi više kako bi zaradio za svoju obitelj? Zašto ona ne može bolje upravljati svojim budžetom kako bi i oni mogli na godišnji odmor kao i mi? Manje bogati brat možda neće htjeti prihvatiti podršku od bogatijeg, ali bogatiji bi uvijek trebao tražiti načine da olakša stanje svog brata bez da to bude očigledno. Micva cedake odnosi se na obitelj jednako kao i na strance.

Kada se stranci ne slažu, oni se mogu složiti da se ne slažu. To je mnogo teže kada se braća ne slažu. Odgojeni smo u istom domu. Zašto su njegove / njezine ideje, ukusi, vjerovanja, stavovi, itd. toliko različiti od mojih? Mora da je nešto pogrešno sa njim / njom. Naša kuća je uvijek bila tako čista, no on je tako aljkav, ne mogu podnijeti da ga posjetim. Naravno, ne znate uvijek sve što se događa u životu vaše braće. Budite tolerantni i obzirni.

Prevela Anja Grabar

(nastavak s 22. stranice) Rabbi dr. Abraham J Twerski: Učinkovit život

Alan Morinis:

Srce smješteno u umu

musarsko učenje kako transformirati svoj život

Znati svoje mjesto

Makir et Mekomo

Kako je strašno ovo mjesto. Ovo mjesto nije ništa drugo nego dom B-žji, a ovo su vrata nebeska

Postanak 28,17

MJESTO ima veliki značaj u židovskoj misli. Vaše postojanje na ovom svijetu definirano je prostorom koji zauzimate, i samo dotle dok zaposjedate taj prostor vi ste dijelom ovoga svijeta.

To gdje se nalazite definira vaš odnos prema svijetu oko vas: kada netko kaže blagoslov nad hranom, taj blagoslov djeluje samo dok on ili ona ostanu na mjestu na kojem je blagoslov izrečen. Znatnija promjena mjesta traži da se blagoslov ponovo kaže.

Drugi je primjer razlika između privatnog i javnog područja. Mnoga ograničenja koja se primijenjuju na šabat povezana su s granicama mjesta na kojem prebivate i onime što činite a što izaziva da predmeti budu premješteni s jednog mjesta na drugo.

Najmisteriozniji, ali vrlo slikovit primjer značaja mjesta je da je jedno od B-žjih imena HaMakom – što doslovno znači "Mjesto". B-g nema mjesto; točnije, B-g je Mjesto svemira.

Iz ovih i mnogih drugih primjera učimo da je ključna stvar u vezi mjesta da ono ima dimenzionalnost koja joj dopušta da zadrži i ograniči nešto drugo. Mi ovdje ne govorimo o prekoračenjima linije društvenog poretka, već o prisutnosti u stvarnosti određenog mjesta koje zauzimate, u brojnim dimenzijama stvarnosti.

Ovo gledište se u našim osobnim životima pojavljuje vezano uz unutarnju osobinu poniznosti, koju sam definirao kao "zauzimanje mjesta koje vam pripada". Namijenjeni ste da odigrate jedinstvenu ulogu u životu, i ta uloga ima dimenzionalnost koju vi trebate zauzeti. Ključni je aspekt mudrosti znati tko ste i gdje se uklapate u veću shemu. Zauzimanje previše mjesta (nazovite to arogancijom) i zauzimanje premalo dimenzije koja pripada vama (nazovite to podcjenjivanjem samog sebe) na jednak su način velike prepreke napredovanju prema cjelovitosti.

Prema Maharalu, znati svoje mjesto odnosi se na samospoznaju. Morate imati iskrenu procjenu samoga sebe da biste stekli Toru. U protivnom, osnova za učenje i transformaciju će biti lažna, a rezultati iskrivljeni. U isto vrijeme, znati gdje se nalazite u ovom trenutku stvara mogućnost da iskusite zadivljujuću dubinu koja je dostupna posvuda i uvijek, ako se za nju otvorite. U divljini i imajući samo kamen umjesto jastuka, Jakov je uzviknuo: "Kako je zadivljujuće ovo mjesto". Kao i ovo mjesto.

Da biste stekli Toru, morate poznavati mjesto koje vam pripada u ovom trenutku i u cijelosti ga zaposjesti. No, to nije jednokratni postupak, jer je naš odnos prema svijetu oko nas u neprestanom kretanju. Taj promjenjivi odnos dolazi kraju tek onda kada počinemo na našem konačnom mjestu počinka.

Svi mi znamo da ćemo na kraju zauzeti to nepromjenjivo i konačno mjesto, ali ta spoznaja najčešće je intelektualna. Vrlo je teško shvatiti da je naše vrijeme na zemlji ograničeno i da mi nemamo predstavu o tome kada će nastupiti trenutak njegovog kraja. Mi imamo tendenciju živjeti kao da smrt nije stvarna i da nas se neće dotaći. No, to je zabluda. Naši nas učitelji potiču da se prisjetimo realnosti smrti ne da bismo bili mračni ili depresivni, već kako bi nas naveli da se trgnemo i uvidimo vrijednost koja zrači iz svakog trenutka života. Zaposjed-

nite ga u cijelosti. Ne tratite taj dar! Živite odgovoran svrhovit život prije nego li bude prekasno!

Postoji priča o dva čovjeka koji su došli k Rabbi Chaimu iz Voložina kako bi razriješili spor o vlasništvu nad komadom zemlje. Nakon što su obojica obrazložila na temelju čega polažu pravo na njega, Rabbi Chaim se sagnuo i spustio uho na zemlju. Ova dva čovjeka nisu imala pojma što je on to radio, pa im je objasnio. Njih dvojica su iznijeli da polažu pravo na zemlju i on je htio čuti što zemlja ima za reći. Kazao im je da je zemlja rekla da obojica rade grdnu grešku: nisu oni ti koji posjeduju zemlju, već će na kraju oni pripadati njoj. Njegova poanta je bila da pred njih stavi izazov: Zašto ste se toliko zapleli u svjetovno i materijalno, a zaboravili na ono duboko i duhovno?

Alter iz Kelma je za tu poantu upotrijebio vizualizaciju. On je ispričao o gradu u kojem su ljudi bili toliko dobri da su zaslužili neuobičajeni blagoslov: Njihovi će se mrtvi vratiti u život, ali samo na pola sata. U naprijed rečeno vrijeme, groblja su se ispraznila i sjene su nahrupile u grad. Što su mrtvi činili u to kratko vrijeme koje su imali ponovo među živima? Oni su smatrali vrijednim ono što živi uzimaju zdravo za gotovo i zanemaruju, i svi su pohitali na učenje i vršenje dobrih djela koja su zanemarili dok su bili živi.

Imati na umu realnost smrti životu daje ispravnu perspektivu. Život je dragocjen, no usred njega može-

mo zaboraviti kako nam je sjajan – i privremen – dar darovan. To je jedno od objašnjenja zašto razbijamo čašu na židovskom vjenčanju. Drobljenjem čaše podsjećamo se da će se sve što je stvoreno i formirano na koncu skršiti. Svoju radost ublažavamo podsjetnikom na krhkost života i na svoju vlastitu konačnu smrtnost. Istu poveznicu imamo u tradicionalnom pozdravu koji se kaže tugujućima, a koji B-ga spominje po imenu HaMakom – Mjesto – kada zaželimo utjehu ožalošćenima.

Svijest o smrti može nas potaknuti da shvatimo duhovni potencijal i nenadoknadivu priliku koju sadrži svaki trenutak. Isti onaj Alter iz Kelma objasnio je ono zbunjujuće učenje Talmuda upravo na taj način. Rav Hamnunu Zutia su zatražili da otpjeva pjesmu na svadbi, pa je zapjevao zabavnu pjesmicu: "Jao nama! Umiremo! Jao nam! Umiremo!"

Zašto spominjati smrt na vjenčanju? Alterov je odgovor da je taj podsjetnik na smrtnost zamišljen kao izazov mladom paru da pobudi svoju istinsku simha (radost) dok ima priliku. Tako bismo trebali i mi. Danas. Upravo sada! Ovdje, na ovom mjestu.

PRAKSA

Pirke Avot (Rečenice otaca) 3,1 kaže ovako:

Akavja ben Mahalalel reče: "Na tri stvari pazi, pa nećeš doći u vlast grijeha: Znaj odakle si došao, kuda ideš i kome imaš da daš obračun. Odakle si došao? Od nečiste kapi. Kuda ideš? U mjesto praha, propadanja i crvi. A pred kime imaš da daš obračun? Pred Kraljem vrhu svih kraljeva, pred Svetim, da je blagosloven." (prema prijevodu Rabina Š. M. Freibergera)

Ovaj tekst nam izravno govori da će nas ove vizualizacije, koje se nalaze u srži musara, sačuvati od grijeha.

Naš se tekst fokusira na "poznavanje svog mjesta" u konačnom smislu, kao groba. Možete li si vizualizirati svoje konačno počivalište na kojem će vaše tijelo biti spušteno u zemlju? To nije jednostavno učiniti, jer mi smo uglavnom neskloni priznati istinu o svojoj smrtnosti (osim intelektualno). Ali to je moguće, i vrijedi to učiniti.

Zamislite komad zemlje, travu, nadgrobnu ploču, riječi zapisane na tom kamenu, svoje ime na njemu. Zadržite se na toj slici nekoliko trenutaka i istražite vizualizirane detalje svog vlastitog grobnog mjesta. Dobro ga posjetite. Nemojte prerano pobjeći od tamo.

Spomen na smrt može nam dati perspektivu koja će nam pomoći u odlukama s kojima se danas suočavamo. Ta vizualizacija je, iako možda pomalo nelagodna, siguran način za prevenciju pogrešnih odluka temeljenih na prolaznim kriterijima (što, uzgred rečeno, može biti dobra radna definicija grijeha).

(nastavak s 24. stranice) Alan Morinis: Srce

smješteno u umu

Rabin Harold Kushner, čija su djela praktične teologije bila bestseleri, umro je u 88. godini

Forward,29.4.2023.

Umro je rabin Harold Kushner, jedan od najutjecajnijih općinskih rabina 20. stoljeća čija su djela popularne teologije doprla do milijuna ljudi izvan sinagoge.

Kushner, koji je 3. travnja napunio 88 godina, preminuo je u petak u Cantonu u državi Massachusetts, samo nekoliko kilometara od sinagoge u kojoj je bio rabin više od tri desetljeća.

Kushnerova prilično konvencionalna putanja kao konzervativnog rabina promijenila se brzo nakon njegova dolaska u Temple Israel u Naticku kada je, upravo na dan kada je rođena njegova kći Ariel, njegovom trogodišnjem sinu Aaronu dijagnosticirana smrtonosna bolest preranog starenja, progerija.

Knjiga “Kad se loše stvari događaju dobrim ljudima” (“When Bad Things Happen to Good People”), objavljena 1981., predstavlja Kushnerov pokušaj da shvati Aaronovu patnju i na posljetku smrt, svega nekoliko dana nakon njegovog 14. rođendana. Dva su je izdavača odbila prije nego što ju je izdao Schocken Books, židovski izdavač.

U knjizi Kushner nastoji pomiriti dvojna židovska vjerovanja u Božju svemoć i njegovu dobrohotnost sa stvarnošću ljudske patnje. "Mogu li, u dobroj vjeri, nastaviti poučavati ljude da je svijet dobar i da je Bog, dobar i pun ljubavi, odgovoran za ono što se u njemu događa?" piše.

Naposljetku, zaključuje da je Božja moć ograničena kada je u pitanju kontrola nad životnim opasnostima koje rezultiraju tragedijom širih i užih razmjera, poput holokausta i smrti djeteta.

To je gledište koje je u suprotnosti s tradicionalnim židovskim učenjem o Bogu i zaradilo je kritike Kushnera među nekim ortodoksnim Židovima, a također je izazvalo pobijanja od strane drugih židovskih teologa. Ali je široko odjeknulo tijekom duljeg vremena i među mnogim ljudima, Židovima i

nežidovima, te dospjelo na vrh liste najprodavanijih knjiga The New York Timesa. Prodano je više od 4 milijuna primjeraka na najmanje desetak jezika.

Smanjio je količinu svojih dužnosti u svojoj sinagogi, a zatim se povukao sa svih, kako su slijedile druge knjige, koje su se bavile jednako zastrašujućim temama: smislom života, razgovorom s djecom o Bogu, prevladavanjem razočarenja.

"Živjeti! Kako žive i misle Židovi" ("To Life: A Celebration of Jewish Being and Thinking"), objavljena 1993., postala je glavni izvor informacija za ljude koji istražuju judaizam, dok je “Živjeti život koji ima smisla: Rješavanje nesuglasja između savjesti i uspjeha” (“Living a Life That Matters: Resolving the Conflict Between Conscience and Success”), objavljena 1986., bila još jedan bestseler.

“Mislim da je rabin Kushner bio uspješan jer je dvorio sve”, izjavila je Carolyn Hessel, direktorica Jewish Book Councila 2017. kada je ponovno pokrenulo Nagradu za životno djelo da oda počast Kushneru. “On je dopirao do svačijeg srca. Nije to bilo samo židovsko srce. Dopirao je do srca svakog čovjeka.”

Kushner je rođen u Brooklynu i školovao se u državnim školama u New Yorku. Nakon što je završio školovanje na Jewish Theological Seminary 1960., otišao je na sud kako bi ga oslobodili vojnog roka.

Dvije je godine služio kao vojni kapelan u Oklahomi prije nego što je preuzeo svoje prvo mjesto, kao pomoćni rabin u drugom Temple Israelu, onom u Great Necku u državi New York.

Četiri godine kasnije preselio se u Natick, gdje je ostao čak i kada je postao slavan. Godine 1983., kada je njegova knjiga postala bestseler i zahtijevala više vremena, Kushner je smanjio svoju službu na pola radnog vremena u sinagogi. Sedam godina kasnije odstupio je i potpuno se posvetio pisanju. Zajednica je, uvjerena da je njihov tada 55-godišnji rabin premlad da bi mogao biti imenovan počasnim rabinom, učinila Kushnera svojim rabinomlaureatom, titulom koju nosi tek nekolicina američkih duhovnih vođa.

Bilo je to jedno od sve većeg broja priznanja: rimokatolička organizacija Christophers odala je Kushneru počast kao onome tko je učinio svijet boljim, a organizacija Religion in America proglasila ga je 1999. za vjerskog vođu godine. Godine 2004. čitao je iz knjige Izaije na državnom sprovodu predsjednika Ronalda Reagana. Ostao je uključen u Konzervativni pokret nakon što je napustio propovjedaonicu, služeći kao vođa u regiji Nove Engleske svojeg rabinskog udruženja i, s romanopiscem Chaimom Potokom, uređujući njegov Etz Hayim komentar Tore 2001. godine.

“Moja obuka u Seminaru bavila se isključivo židovskim odgovorima. Moje iskustvo u zajednici bilo je više u smislu židovskih pitanja,” rekao je Kushner za JTA 2008. “Započinjem s tjeskobom, neizvjesnošću, pomanjkanjem ispunjenja koje nalazim u životima vrlo finih, pristojnih ljudi koji su u ovoj sinagogi i koji su moji čitatelji. A judaizam je odgovor.”

Dodao je: “Kako da živim ispunjen život je pitanje. A judaizam je odgovor.”

Kushnerova supruga Suzette umrla je 2022., 45 godina nakon njihovog sina Aarona. Iza Kushnera su ostali njegova kćer Ariel Kushner Haber i dvoje unučadi.