Alkemija za dušu

"Kad koji čovjek ili žena počini bilo kakav grijeh koji ljudi mogu počiniti, ogriješivši se protiv G-spoda i ta osoba bude kriva, tada će priznati svoj grijeh koji su počinili..." (Brojevi 5, 6–7)

Prema Maimonidesu, ovaj stih, koji obvezuje na priznanje, osnovni je izvor za zapovijed o pokajanju; pokajanje je nepotpuno bez usmenog priznanja. Pišući u svojoj Mišne Tora (Hilhot Tešuva 1,1) on propisuje da "za svaku zapovijed u Tori... ukoliko netko prekrši bilo koju od njih namjerno ili slučajno, čin pokajanja te osobe mora pratiti priznanje pred B-gom, jer je u Tori napisano 'tada će oni priznati svoj grijeh koji su počinili.'"

Detaljno iznoseći osnove mehanizma pokajanja, Maimonides postupak dijeli u četiri pragmatična koraka: prepoznavanje grijeha, priznanje, čin odluke da nikada više ne ponovi taj grijeh i - kako bi se ostvarilo "potpuno" pokajanje – rezistentnost prema ponavljanju prijestupa kada se suoči sa sličnim iskušenjem u sličnim okolnostima. Stoga se krivnje, neizbježne pratiteljice grijeha, može riješiti pokajanjem, koje ima moć da u potpunosti izbriše počinjeni prijestup.

Nasuprot tome, kada je Freud otkrio Edipov kompleks, on je čovječanstvu pripisao toliko duboku krivnju da njegova poruka o "proganjanoj duši" prožima suvremeni senzibilitet, od beskrajnih mračnih krajolika švedskog redatelja Ingmara Bergmana do komično-kozmičkih Bergmanovog učenika Woodyja Allena. Prema njima, mi ne samo da smo osuđeni da ponavljamo grijehe svojih roditelja, već smo i limitirani - pa čak i osakaćeni - prijestupima iz naše prošlosti. Svi mi, prema toj teoriji, patimo od prvobitne krivnje. Prošlost je neizbježna. I neminovno, s obzirom da smo rođeni u situaciji koja je izvan naše kontrole, uz krivnju dolazi i potištenost. U najboljem slučaju, mi naučimo prihvatiti svoju prošlost i nositi se s njom. Prošlost kontrolira kako našu sadašnjost tako i našu budućnost!

Ali u Židovstvu, kao što smo počeli uviđati od Maimonidesa, za kršenje bilo koje zapovijedi - bilo to namjerno ili slučajno, svjesno ili nesvjesno - možemo se pokajati i bit će nam oprošteno. I ne samo to: grijeh može postati sredstvo – nešto poput pogo štapa za skakanje – da se kreativno poboljšamo; prijestup se može preobraziti u dobro djelo, tamna mrlja u sjajni dragulj - svojevrsna alkemija za dušu. Ne, doktore Freud, ne samo da prošlost ne kontrolira našu sadašnjost, već naša sadašnjost ima moć da izmijeni prošlost. Kao što je profesor Mordechai Rotenberg sa Hebrew University utvrdio u svom djelu Rebiographing and Deviance, pokajanje je ugrađeno u teologiju judaizma, što nam omogućava ne samo da izbjegnemo trajne ožiljke prethodnih pogrešnih postupaka, već da putem transformativnog uspinjanja, naši grijesi postanu vrline - ne samo u metaforičkom smislu, već u stvarnom psihološkom i međuljudskom smislu. Da- rom pokajanja svaki pojedinac može iznova napisati biografiju događaja u svom životu, pretvarajući prijestup u vrlinu.

Izvori za takvu transformaciju mogu se naći u širokom rasponu klasičnih tekstova. Na primjer, Talmud (Joma 86b) navodi Reš Lakiša, a on sam je bio pokajani oružani pljačkaš, koji je rekao da "kada dođe do istinskog pokajanja, svi se prijestupi pretvaraju u zasluge", i Rabi Abahua (Berahot 34b), koji je podučavao da je "mjesto na kojem je pokajnik više od mjesta potpuno pravedne osobe." Kako je ovo moguće? Uostalom, "od svih tužnih riječi jezika i olovke, najtužnije su ove: 'Moglo je biti.'" Kako možemo ponovo kreirati, preoblikovati, prošlost? Moj rebe i mentor, Rabbi Joseph B. Soloveitchik, raspravlja o ovom pitanju u svom klasičnom djelu Al HaTeshuva (O pokajanju, uredio Pinĥas Peli), i on to tumači na temelju spoznaje da obično tek kada netko nešto izgubi - stvar ili odnos – on počne istinski cijeniti vrijednost toga. Stoga, možda tragično, tek kad čovjek izgubi bliskost s B-gom i Židovskom tradicijom, on ih može istinski ponovo, dubinski, prihvatiti, i to s još većim žarom i uvažavanjem nego prije. Kao što je veliki psalmist kralj David zavapio:

"Iz dubina (očaja) vapim Tebi, o B-že" (Psalam 130,1); upravo me dubina mog očaja ponovo pokreće, gura me prema gore da bih postigao blisku vezu.

Želio bih predložiti daljnji uvid. Naposljetku, olovka kojom smo iznova pisali svoje živote (rebiografirali se) zove se pokajanje, kao što smo upravo vidjeli, a i ono je samo jedna od 613 zapovijedi u Tori. A pokajati se znači vratiti se natrag, vratiti sebe u vrijeme prije nego što smo sagriješili, vratiti unatrag i sat svog života. Iako Maimonides dijeli postupak na četiri koraka, priznanje mora da je bilo posebno važno za njega, jer u njegovom prvom zakonu u poglavlju o pokajanju, odlomku od osamnaest redaka (u mom izdanju Mišne Tore, u izdanju Mossad Harav Kook), hebrejska riječ za priznanje, vidui, se ponavlja ne manje od trinaest puta.

Možda nam tako čestim ponavljanjem "usmenog priznanja" Maimonides daje naznake o procesu kojim Židovstvo pretvara grijehe u vrline.

Priznanje koje vodi promjeni srca i osobnosti (prepoznavanje grijeha i istinska odluka, te prikupljanje snage da se to više nikada ne ponovi) kvalitativno se razlikuje od priznavanja dok ležimo na kauču kod psihijatra ili ispovijedi u tami ispovjedaonice. Autentično priznanje mora biti izraženo izravno pojedincu protiv kojeg se sagriješilo. Takva verbalna ispovijest - kad usne izgovaraju riječi da se čuju - postaje ne samo izmirenje između dviju osoba koje su se otuđile i udaljile jedna od druge, već također čini da osoba bude "jedno" sa samom sobom, sa sobom kakva bi željela biti i sa sobom kakva je nažalost postala. To također zbližava i čini izmirenje između sukobljenih dijelova čovjekove svijesti: srca i uma, unutarnjeg osjećaja i vanjske komunikacije. To mu omogućuje da se suoči i verbalno izrazi svoj grijeh, svoju nesavršenost, svoj neuspjeh, omogućuje mu da pojmi ono što je učinio, prvo sebi, a potom onom drugom kome je počinio nepravdu. To mu omogućuje da se ponovno poveže sa svojom punom ličnošću kao i s drugima, bez maske samoobmane i bez zastora koji odjeljuje. Tek iz tako brutalnog i istinskog susreta sa sobom, kao i s drugima, može započeti težak proces promjene.

Grijeh (ĥet) doslovno znači promašaj cilja, prekid veze, neuspjeh da se uspostavi prikladan odnos i da se s ljubavlju dopre do drugoga. Jasno je da je apsurdna poruka Ericha Segala da ljubav znači da "nikada nećete morati reći da vam je žao" u izravnoj suprotnosti s gledištem Tore. Sasvim suprotno! Kazati drugoj osobi da vam je žao je afirmacija te osobe, priznanje da prepoznajete bol drugoga. Reći da vam je žao onome s kim ste u vezi je priznanje ljubavi, povik jednog srca drugom da osjeća i vidi bol koju je nanio/ nanijela drugome, da ima hrabrosti priznati svoju uskogrudnost, svoju sebičnost, svoju egocentričnost pred drugim, čija ljubav će osposobiti voljenu osobu da postane cjelovita, da raste i da ponovno daje.

Riječi su prvi opipljivi, vanjski izraz nove stvarnosti; stvarne promjene mogu se jedino dokazati različi- tim izvanjskim postupcima. Ako se usmeno priznanje ne može izgovoriti, ako se on ili ona ne može barem suočiti i izgovoriti zločin počinjen protiv drugoga riječima tuge i kajanja, do promjene nikada neće doći i odnos između njih dvoje se nikada neće popraviti. Riječi mogu barem početi stvarati nove stvarnosti, a nova stvarnost može, nadajmo se, stvoriti novu individuu i novi odnos.

Prije mnogo godina jedna je udana žena, majka dvoje djece, došla u moj ured, priznajući da je potaknula vezu s jednim slobodnim muškarcem; zaustavili su se nadomak preljuba, suprug je saznao za to i sada se želio od nje razvesti. Ona se suočila sa svojom krivnjom, shvatila je što je postala i koliko je toga žrtvovala za trenutnu požudu, te govorila o tome kako istinski voli svoga muža i očajnički je željela spasiti njihov brak i iskupiti se za ono što se dogodilo. Nakon što sam se sastao s njima oboje, postalo je također jasno da je suprug zanemarivao svoju ženu, da ga je posao odvodio od kuće mnogo češće nego što bi trebalo putovati, i da i on ima udjela u njezinoj krivnji - iako ne u istom obimu. Oboje su priznali krivnju jedno prema drugome, oboje su shvatili potrebu za promjenom, i taj brak ne samo da se nastavio, nego je postao i mnogo bolji. Na vrlo stvaran način, ženin se prijestup pretvorio u dobro; poslužio je kao svjećica u automobilu da baci iskru i poziv na buđenje dvjema osobama da nauče živjeti jedno s drugim u ljubavi, obzirno i posvećeni jedno drugom. Njihovo je sadašnje pokajanje iskupilo prošlost i drastično promijenilo njihovu budućnost. Nema većeg priznanja niti veće potvrde ljudske slobode od mogućnosti da se promijenite, rastete, obnovite se – od micve pokajanja.

Šabat šalom

Prevela Tamar Buchwald