4-03 - Divrej Tora - Behaalotha 5784

Divrej Tora

Divrej Tora

Godina 17 Broj 38

http://twitter.com/DivrejTora

Rabbi Shraga Simmons Torah Bytes

"Aharon je učinio kako je bilo naloženo" (Brojevi 8,3). Komentatori ističu da je ovo bila posebna pohvala Aharonu, jer nije odstupio od propisanemetodepaljenjamenore.

Razmislite o svom vlastitom životu. Svi mi imamo zadatke koje svakodnevno obavljamo: sastanke s klijentima, večere s obitelji, čak i kazivanje Š’ma. Pitanje je: Da li zapadnemo u naviku mehaničkog postupanja, u kojem su se radost i smisao nekako izgubili u vrtlogu nepromišljenih gesti?

Evo kako da prekinete s ovommonotonijom:

Otkrijte što vas prirodno oduševljava. Popišite trenutke najvećeg entuzijazma u svom životu. Zatim, tjedan dana, vodite listu svakog trenutka ushita kojeg doživite.

Ove će vam vježbe pomoći da postanete svjesniji svog entuzijazma. Time ćete ga moći njegovati i učiniti sastavnim dijelom onoga što jeste.

Mirno to prakticirajući, na kraju ćete biti u stanju svjesno odabrati stanje entuzijazma i privući njegovu pozitivnu energiju. Baš kao što je to učinio Aharon s menorom!

Paraša Beha’aloteha

Broj 38

divrejtora@gmail.com

Mojsije se moli za Mirjam da bude izliječena, Hesdin iz Amiensa, ilustracija, 1450-1455, iz Biblia pauperum, izloženo u Museum Meermanno Westreenianum, Haag

skog brda na kojem su proboravili

Narod je nezadovoljan sa svojim ) i traži da ih Moše opskrbi s mesom. Moše određuje

nju tabora u pustinji i o formaciji u kojoj će narod napustiti podnožje Sinaj-

ha" kako bi mu pomogli nositi breme upravljanja narodom. Mirjam ružno govori o Mošeu i kažnjena je leprom; Moše moli za njeno izliječenje i čitava zajednica sedam dana čeka njezin opo ravak.■

Prevela

Dolores Bettini

B’’H

Alija po alija

Kohen – prva alija – 14 p’sukim (8,1-8)

Aharon dobiva uputu da vodi brigu o svjetiljkama Menore.

Raši objašnjava vezu između ovog odjeljka i onog o darovima n’si’im s kraja paršat Naso. Aharon se, kao vođa plemena Levi osjećao posramljenim jer nije poput ostalih vođa prinio dar za posvećenje Miškana. B-g mu kaže da je njegov dar – svakodnevna služba u Miškanu – mnogo veći od svih ostalih darova. Njihovi su darovi materijalne i prolazne prirode, a njegov je duhovan i trajan.

Micva o održavanju i paljenju Menore zabilježena je na drugom mjestu u Tori. Zbog toga se utoliko više ističu drašot koje objašnjavaju veze s paršat HaN’si’im, budući da je p’šat na neki način zakazao (no ne sasvim).

Ramban u ovom odjeljku vidi aluziju na jednu kasniju generaciju kada su Aharonovi potomci (Hašmonejci) bili (ponovo) posvetili Mikdaš paljenjem svjetla na Menori

Pogledamo li dvije teme koje se nalaze u 7. poglavlju, nalazimo dva postupka u Hramu koja su opstala do dana današnjega (za razliku od kratkoročne prirode darova opisanih u poglavlju 7) – Birkat kohanim, koji se još uvijek svakodnevno vrši onako kako je naloženo u Tori, i paljenje menore, što se obilježava godišnjim štovanjem Hanuke. To je vjerojatno dio B-žje poruke Aharonu.

Menora se ponovo opisuje, s posebnim osvrtom na stijenj (plamenove) svjetiljki koji stoji prema "licu menore" (tj. središnjoj grani menore).

G’matrija bazirana na l’ora šel Tora Rabi Yaakova Auerbacha, z”l:

Divrei hatora hazot (riječi ove Tore) = 4+2+200+10 (216) + 5+400+6+200+5 (616) + 5+7+1+400 (413) = 1245.

l’ha’alot ner tamid (upaliti vječni plamen) = 30+5+70+30+6+400 (541) + 50+200 (250) + 400+40+10+4 (454) = 1245.

Prva se fraza odnosi na Toru, a druga na svjetlost. One su numerički ekvivalentne. Svjetlo se također poistovjećuje s Torom, kao u pasuku iz Mišlei: Ki ner micva v’Tora or (jer je micva svijeća, a Tora svjetlost)

20+10 (30) + 50+200 (250) + 40+90+ 6+5 (141) + 6+400+6+200+5 (617) + 1+6+200 (207) = 1245

Jedno, pa drugo, a potom i zajedno – sve s istim zbrojem (1245).

A evo još jednog zbroja 1245: T’hilim 96,3 kaže: Objavite slavu Njegovu među narodima, čudesa Njegova svim ljudima.

Promislite or lagojim i pirsumei nisa.

Zatim B-g zapovijeda Mošeu da odvoji Levijim iz naroda i da ih očisti. Ritualne vode, brijanje njihovih vlasi, čišćenje njihove odjeće, i različite žrtve i ceremonije provode to "odvajanje"

Levi – druga alija – 12 p’sukim –8,15-26

Nakon malo prije navedenih postupaka, Levijim su osposobljeni da vrše svoje svete zadaće u Mikdašu, kao pomoćnici kohanim. Oni će, umjesto prvorođenaca Izraela, vršiti dužnost u Mikdašu. Tora objašnjava da su prvobitno svete dužnosti trebali vršiti prvorođenci koji su bili posvećeni kao rezultat njihove poštede u Egiptu. (Naročita uloga prvorođenih zapravo je starija od egipatskih zbivanja.) Kao posljedica grijeha sa zlatnim teletom, On je uzeo Levijim, koji su kao jedan stali u obranu B-žje časti, umjesto prvorođenaca. Moše, Aharon i narod Izraela učinili su Levijim kao što ih je Moše uputio. Nakon očišćenja, Levijim su trebali doći u Miškan da se "jave na dužnost"

Od 25. godine života pa do 50-te, Levi je bio kvalificiran za službu u Miškanu. (Od 25-30. Levi je učio i uvježbavao se za hramsku službu, a s 30 godina počeo je služiti u Hramu. Dob od 50 godina bila je dob za umirovljenje od "zadaće nošenja" , no levitske službe pjevanja i čuvanja nastavljale su se i nakon te dobi).

Budući da Tora kod Levijim naglašava dob, Gemara nas uči da ih

Divrej

njihove mane nisu onesposobljavale za rad kao što što je to bio slučaj kod kohena. Sasvim suprotno, nedostaci kohena mogu učiniti nesposobnim za služenje, ali dob nije presudna. Očito, mladi kohen može služiti, ali mladi levit ne.

Š’liši – treća alija – 14 p’sukim –9,1-14

B-g je govorio s Mošeom u Sinajskoj pustinji tijekom mjeseca nisana druge godine od Izlaska. Zapovijedio mu je (podsjetio ga) da kaže narodu da prinese korban Pesah. Tora bilježi da je poslijepodne 14. nisana uistinu po prvi puta bio prinesen godišnji korban Pesah, kao što je bilo zapovijeđeno.

[Ova epizoda s Pesah šeni dogodila se prije brojanja naroda, kao što je zapisano u prvom odlomku Bamidbara. To nije smješteno na početak knjige jer je sramota za Izraelski narod što su (što smo) prinijeli svega jedan korban Pesah za čitavo vrijeme boravka u Pustinji.]

Potom nam Tora kaže da je bilo ljudi koji su bili nečisti, te tako nisu mogli uzeti udjela u korban Pesahu. Oni su pristupili Mošeu i požalili se kako nije u redu da se oni ne mogu pridružiti ovoj micvi s ostatkom

naroda.

Moše zazove B-ga da odgovori na njihovu "pritužbu"

[Važno je razumjeti da su zakoni o Pesah šeni dio izvorne Tore miSinaj Međutim, oni nisu bili otkriveni narodu sve do ovog trenutka.]

Osoba koja je "tame" ili daleko od Mikdaša, te nije u mogućnosti prinijeti korban Pesah, prinijet će svoj korban Pesah poslijepodne 14. ijara, i pojesti ga te noći s macesom i marorom. Ništa od njega ne smije preostati do jutra, i niti jedna kost se ne smije slomiti. Svi propisi korban Pesaha primjenjuju se na Pesah šeni (zapravo postoje razlike u vezi perifernih detalja, no same korbanot su jednake). Namjerno ne prinijeti korban Pesah kažnjava se "karetom" (ekskomunikacijom).

Zapazite: Iako Tora spominje dva konkretna "izgovora" za ne prinošenje korban Pesaha, svatko tko nije prinio korban Pesah iz bilo kojeg razloga – uključujući i onoga koji ga namjerno nije prinio – ispunjava uvjete i obavezan je prinijeti Pesah šeni.

Tora još jednom naglašava da je jedan zakon za onoga koji je rođen kao Židov i za konvertita.

Rambam kaže da dječak ili djevojčica koji dođu u doba za micvot poslije Pesaha, a prije Pesah šeni, ne bi trebali sudjelovati u prvom Pesahu (kao dijete), nego prinijeti Pesah šeni (kao odrasle osobe po halahi). Međutim, ukoliko su jeli Pesah rišon, onda ne prinose Pesah šeni

Nežidovu koji konvertira između dva Pesaha, neće biti dopušteno da jede od prvog Pesaha. On će donijeti Pesah šeni kao (novi) Židov.

Žena je obavezna imati korban Pesah (prvi, na 14. nisana), jednako kao i muškarac. Makar je on vremenski određen, on je dio paketa micvot Pesaha, koji uključuje zabranu hameca, i ovdje se radi o skupu micvot koji se nalazi u središtu Židovskog života – "sve" je povezano s J’ci’at Micrajim – i žene su obavezne.

Pesah šeni je drugačiji. On je više "klasična" vremenski vezana pozitivna micva, te su je žene oslobođene. Međutim, žena koja želi prinijeti Pesah šeni (naravno, ukoliko postoje okolnosti za Pesah šeni), može to učiniti, pa će kohanim u Bet HaMikdašu učiniti Pesah šeni za ženu ili žene. Ali ne na šabat. Tada ona mora biti dio habure koja uključuje muškarca. To je stoga što neobavezni korban ne

(nastavak s 2. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po alija

može staviti po strani šabat, jedino obavezni to može učiniti.

R’vi’i – četvrta alija – 19 p’sukim –9,15-10,10

Od dana kada je Miškan bio podignut, tijekom dana ga je pokrivao nebeski Oblak, a noću Oblak od vatre. Jedino kada bi se Oblak podigao narod bi putovao. A kada je Oblak počivao, narod bi se utaborio. Dogodilo bi se ponekad da bi narod krenuo na putovanje nekoliko sati nakon što se utaborio, a ponekad su ostajali danima, mjesecima pa i godinama. Po B-žjoj zapovijedi narod bi se utaborio i po B-žjoj zapovijedi narod bi putovao.

Pasuk (9,18) kaže: "Al pi Hašem (po riječi B-žjoj) izraelski će narod putovati, i po riječi B-žjoj oni će se utaboriti." Šla”h Hakadoš piše da je to ishodište ideje da čovjek treba koristiti fraze Im jirce HaŠem, Baruh HaŠem, B’ezrat HaŠem, i slične kada god govori o tome da će nešto učiniti. Naša putovanja i svaka aktivnost također trebaju biti Al pi Hašem

B-g je zapovijedio Mošeu da načini dvije srebrne trube koje će se koristiti za sazivanje naroda (ili njihovih vođa), i za davanje znaka za pokret. T’kija oglašavanje s dvije trube bio je poziv da se svi okupe pred Mošeom. T’kija jednom trubom bio je poziv vođama naroda. T’ru’a oglašavanje označavalo je da treba krenuti na putovanje – jedna t’ru’a za svaki tabor (od po tri plemena). Kohanim su zaduženi za micvu oglašavanja trubom kada je to predviđeno.

Gore spomenute svrhe truba važile su samo za naraštaj u pustinji, no micva za buduće generacije u vezi trubljenja kaže ovako:

Kad narod uđe u Zemlju Izrael, trube će se upotrebljavati u vrijeme nevolje i u svečanim prigodama tijekom hramske službe.

Postoji rasprava među autoritetima da li se ova micva (ili neki njen dio) primjenjuje u današnje vrijeme. Naime, srebrne trube su načinjene i povremeno se koriste i u naše vrijeme (u kriznim trenucima) – u skladu s mišljenjem koje se slaže s time – i spremne su da budu u potpunosti aktivirane za treći Bejs HaMikdaš. Neka bismo uskoro čuli njihov radosni zvuk.

Hamiši – peta alija – 24 p’sukim –10,11-34

Dvadesetog ijara godine nakon Izlaska, Oblak se podigao s Miškana. Narod Izraela putovao je Sinajskom pustinjom i Oblak je počinuo u pustinji Paran. Prvi na redu da krene na putovanje bio je "zastavni tabor" Jehude kojeg su sačinjavala plemena Jehuda, Jisahar i Zevulun. Miškan je bio rastavljen i levijevske obitelji Geršona i M’rarija išle su za njime u svojim prekrivenim, natovarenim kolima. Zatim je išla skupina koju su činili Reuven, Šimon i Gad. Potom je slijedila levijevska obitelj K’hata noseći sveto posuđe. Iza njih su došli Efraim, Menaše, Binjamin za kojima su slijedili Dan, Ašer i Naftali koji su "zaokruživali tabor"

(Ovaj opis putovanja podudara se s običnim čitanjem teksta i jednim od talmudskih mišljenja o ovoj temi.)

Moše obavještava svog tasta Jitroa o planu putovanja Izraela, te ga poziva da se pridruži. Jitro otklanja taj poziv i vraća se u svoju postojbinu.

Narod putuje od Sinaja 3 dana, a pred njime ide aron koji je tražio, recimo to tako, mjesto na kojem će se odmoriti. B-žji je Oblak pratio i štitio narod.

U ovom trenutku Tore, mi se 13 mjeseci nalazimo izvan Egipta i ni narod niti Moše Rabeinu nisu još učinili ono što je kasnije prouzročilo da im bude zabranjen ulazak u Erec Jisrael. Nakon što Moše razgovara s Jitrom, trebalo je uslijediti trodnevno putovanje (sabijeno u jedan dan) da nas zajedno s Mošeom dovede u zemlju Izrael.

Tada smo mi krenuli upropaštavati stvar.

Šiši – šesta alija – 31 p’sukim –10,35-11,29

Dva naročita p’sukim o kretanju i počivanju arona citiraju se u našoj molitvi kada se Tora vadi i vraća u Sveti ormar. U svitku Tore ovaj odlomak od 2 retka okružen je slovima "nun" pisanim naopako. Ovo služi da "podijeli knjigu Ba-Midbar u zasebne knjige". Raši ukazuje da ovaj odlomak zapravo ne pripada ovdje, te neobične "pisarske zagrade" naznačuju njegov neprirodni smještaj.

Iza toga slijedi naredni "mračni period" u ranoj povijesti naroda –prigovaranje. Narod se žali, te biva kažnjen. Žale se na manu i traže meso. S velikom hucpom sjećaju se riba i druge "fine hrane" koju su jeli

(nastavak s 3. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po alija

u Egiptu. A omalovažili su predivnu, čudesnu prehranu od B-ga.

Čak se i Moše Rabeinu požalio na B-žji gnjev prema narodu, te iznio svoje poteškoće u samostalnom upravljanju narodom. Moše također pita gdje bi mogao nabaviti dovoljno mesa da zadovolji zahtjeve naroda.

B-g kaže Mošeu da sakupi 70 starješina koji će mu pomoći olakšati breme vodstva. B-g će u njih udahnuti božansku spoznaju tako da ih Moše neće morati voditi potpuno sam.

Narodu B-g obećaje meso (prepelice) koje će sletjeti u jako velikom broju tijekom duljeg vremenskog razdoblja (mjesec dana) sve dok ljudima ne "pozli od njih". Moše izrazi sumnju u to kako se toliko brojno mnoštvo može ovako nahraniti. B-g kori Mošea zbog njegove sumnje. Moše govori narodu i okuplja starješine koji primaju dar proricanja od B-ga.

Dvojica od ovih "novih proroka" (Eldad i Medad) ostali su u taboru i proricali među narodom. (Komentari nam kažu da su oni proricali Mošeovu smrt i Jehošuin uspon na čelno mjesto.) Jehošua, koji štiti svog mentora Mošea, traži ga da ih kazni. Moše uvjerava Jehošuu da je B-žja volja da oni prorokuju.

Otprilike 18 puta u Tanahu piše "I B-g se razljuti na…" Jisrael ili Bnei Jisrael, ili Njegov narod. Kada se narod žalio na manu, itd. Tora kaže Vajihar af HaŠem m’od, B-g se jako razgnjevi. Zašto? Kedushat Levi

objašnjava da obično, kada bi se B-g razljutio na narod, Moše bi stao u njihovu obranu i uvjerio B-ga, nazovimo to tako, da ih ne kazni. Ovaj puta, Tora kaže da je "u Mošeovim očima ovo bilo loše". Mošea Rabeinu narod je uzrujao više nego obično. To je B-ga "razgnjevilo" još više. Š’vi’i – sedma alija – 23 p’sukim –11,30-12,16

Moše i starješine okupile su narod. B-g šalje prepelice, kao što je i obećao, nošene božanskim vjetrom. Namaklo ih se ogroman broj. Narod provodi dan i noć sakupljajući prepelice. Tek što su počeli jesti očitovao se B-žji gnjev u vidu pogubne pošasti koja je udarila na narod.

To je mjesto postalo poznato pod nazivom kivrot ha’ta’ava, jer tamo su "oni koji su se žalili" bili pokopani.

Miriam kritički govori protiv

Mošea i Aharona, omalovažavajući Mošeov jedinstveni status među prorocima i narodom. B-g ih kori i jasno kaže koliko je Moše jedinstven među svim prorocima, kako iz prošlosti tako i budućnosti. Na Miriam udari cora’at. Moše iznosi kratku ali rječitu molitvu za svoju sestru. Narod odgodi svoje putovanja na tjedan dana zbog Miriamine izolacije. (81 godinu ranije, Miriam je stajala uz Nil pazeći i štiteći svog malog brata Mošea u košarici. "Uzvraćanje na njenu dobrotu" je ova sedmodnevna odgoda. Mišna ističe da se dobra djela tako nagrađuju.)

Narod potom ide prema Paranskoj pustinji. Tri završna p’sukim ponovo se čitaju za Maftir.■

(nastavak s 4. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po alija

Rav Kook:

Rabbi Jack Abramowitz: Tarjag -

380. Alternativni datum: Obaveza da se prinese Pesah šeini

U drugom mjesecu, četrnaestoga dana ... učinit će to... (Brojevi 9,11)

Kao što smo vidjeli u Micvi #5, prinošenje korban Pesaha (pashalne žrtve) bila je micva za svakog pripadnika naroda. Nažalost, okolnosti bi povremeno onemogućile osobu da uzme u njoj udjela u previđeno vrijeme. U ono što bi osobu moglo spriječiti da prinese korban Pesah na previđeni dan ubraja se (ali nije ograničeno time): ako se netko nalazi u stanju obredne nečistoće, ili fizički nije u stanju da na vrijeme stigne u Jeruzalem. Stoga je onima koji iz bilo kojeg razloga nisu prinijeli žrtvu za Pesah 14. nisana dan "nadomjesni datum" 14. ijara. Ovo se zove "Pesah šeini", "drugi Pesah".

vremena dignuti; maror je simbol kako su nam Egipćani zagorčali naše živote porobljavanjem.

Ova se micva primjenjuje samo na muškarce u vrijeme kada je na snazi hramska služba. U Talmudu se o njoj raspravlja u devetom poglavlju traktata Pesahim; kodificirana je u Mišne Tora, u petom i šestom poglavlju Hilhos Korban Pesach, te je 58. od 248 pozitivnih micvos u Rambamovom Sefer HaMicvosu.

382. Sve ovo zvuči vrlo poznato ...: Zabrana da preostane nešto od Pesaha šeini preko noći

Od njega ne smije ništa preostati do jutra ... (Brojevi 9,12)

383. Krc-krc: Zabrana lomljenja kostiju Pesaha šeini

Ako nežidov konvertira na judaizam ili dječak postane bar micva između 14. nisan i 14. ijara, on će prinijeti Pesah šeini, iako nisu imali obvezu korban Pesaha na previđeni dan. (Vidi Talmud Pesahim 93a.)

Ima mnogo razlika između prvog i drugog Pesaha, a jedna od njih je da se Pesah šeini ne jede na jom tov niti je vezan uz jednotjedni praznik (vidi Talmud Pesahim 95a). S druge strane, ima i mnogo sličnosti između Pesah šeini i propisanog korban Pesaha, kao što ćemo vidjeti u sljedećim micvos.

Razlog tome je to što B-g želi Svom narodu omogućiti da prinese korban Pesah, a neizbježno je da neki neće to moći učiniti na predviđeni dan. (Jeste li ikada pokušali okupiti zajedno makar i neku manju grupu ljudi? To nije jednostavno. Jednostavno je realno prepoznati da kada cijeli narod mora biti na određenom mjestu na određeni dan, neki se neće moći pojaviti.) Od strane B-ga, velikodušno je pružiti Njegovom narodu drugu priliku da uzme udjela u ovoj važnoj micvi

Ova se micva primjenjuje samo kada je na snazi hramska služba. Ona je obavezna za muškarce, a za žene je stvar izbora. U Talmudu se o njoj raspravlja u devetom poglavlju traktata Pesahim, i započinje na stranici 92b. Kodificirana je u Mišne Tora, u petom i šestom poglavlju Hilhos Korban Pesah, te je 57. od 248 pozitivnih micvos u Rambamovom Sefer HaMicvosu.

381. Bolje ikad nego nikad: Obaveza da se jede Pesah šeini

... s macos i gorkim biljem, pojest će je. (Brojevi 9,11)

Kao i redoviti (propisani) korban Pesah, Pesah šeini se jeo s macesom i marorom (gorkim biljem, usporedite s Micvom #6). Razlog je jednak onome za redoviti korban Pesah, kao što opisujemo na našim Sederima za Pesah: maces nas podsjeća na to kako su naši preci žurno napustili Egipat, toliko žurno da im se kruh nije imao

... oni neće slomiti niti jednu njezinu kost ... (Brojevi 9,12)

384. Zatrubi: Obaveza da se oglase trube u Hramu i za ratno stanje

... oglasit ćete zvucima trube ... (Brojevi 10,9)

Bila je micva da se svakog dana u Hramu oglase trube kad su se prinosile dnevne žrtve; bila je također micva da se trube oglase u kriznim vremenima za zajednicu, poput kretanja u rat. (Tora također kaže da treba oglašavati na blagdane i na Roš hodeš, no to znači iznad musaf žrtava, jednako kao kod redovnih dnevnih žrtava.)

Talmud nam kaže (Menahos 28a) da su jedino trube od srebra bile prihvatljive za tu svrhu. U Hramu je trebalo držati najmanje dvije trube, a broj nije smio prijeći 120 (Arahin 13b). Najmanji broj oglašenih tonova trube u Hramu na bilo koji dan bio je 21, a maksimum je bio 48 (Arahin 10a). Čini se da su puhanje u trubu izvodili kohanim (svećenici), a ne leviti (prema Brojevi 10,8), mada se na to može različito gledati.

Razlog za ovu micvu bio je da se pažnju kohanima upravi na žrtve. Kao što smo raspravljali u Micvi #144, određene neprimjerene pomisli, kao naprimjer da se žrtvu jede na pogrešnom mjestu ili u krivo vrijeme, poništavale bi službu. Trube su jedan veliki, "Hej, ti!", za kohanim, usmjeravajući njihovu koncentraciju na službu kako bi je ispravno izvršili. Kao što je namjena šofara na Roš hašana da privuče naša srca k tešuvi (pokajanju), svakodnevna oglašavanja truba u Hramu imala su za cilj da obrate umove kohanim duhovnoj važnosti njihovih dužnosti. Ova se micva primjenjuje na kohanim u vrijeme kada je na snazi hramska služba. O ovome se u Talmudu raspravlja na različitim mjestima, uključujući traktat Roš Hašana (s početkom na stranici 26b). Ova je micva kodificirana u Mišne Tora, u prvom poglavlju Hilhos Taanijos. Ona je 59. od 248 pozitivnih micvos u Rambamovom Sefer HaMicvosu.■

Strana 6 Divrej Tora

Rabbi Dr. Azriel Rosenfeld:

(nastavak s 4. stranice) Rav Kook: Unutarnja crta dobrote

Aruh

Šulhan Aruh ("postavljeni stol") skup je onih područja halahe - židovskog vjerskog prava - koja su danas primjenjiva. Sastavio ga je Rabi Yosef Karo iz Safeda (Izrael) otprilike 1560. godine, i postao je općeprihvaćen kao mjerodavan nakon što ga je Rabi Moshe Isserles iz Krakova (Poljska) oko 1570. godine nadopunio napomenama (poznatim kao Mapa - "stolnjak") iznoseći pravorijeke kojih se drže aškenaski Židovi.

Dio I: Orah hajim

Poglavlje 30. - Šabatne međe

Osoba koja se nalazi u nenastanjenom području kada započne šabat može od svog početnog položaja hodati u bilo kojem smjeru unutar polumjera od 2004 lakata, ali ne smije izaći izvan tog područja (397, 1-2;401,1;405,3). Ako se nalazi u privatnom području koje je površine od najviše 5000 kvadratnih lakata ili ako je ono načinjeno u svrhu stanovanja, a postojalo je prije početka šabata (vidi 403,1), njegov polumjer od 2000 lakata počinje izvan njega (396,2). Imovina osobe ne smije se premještati van područja gdje joj je dopušteno hodati; vidi 397,3-18

U izgrađenom području, kuće međusobno udaljene do 70-2/3 lakata tretiraju se kao jedna jedinica; pravokutnik orijentiran prema četiri strane svijeta (osim ako je samo naseljeno područje pravokutnog oblika, vidi 398,1) iscrtan je 70-2/3 lakata iza njih (vidi 398,5) i šabatna granica od 2000 lakata mjeri se od ovog pravokutnika (398,1-8), pod uvjetom da pravokutnik nigdje nije dalje od 2000 lakata od kuća (vidi 398,4). Što se tiče definicije kuće u vezi s tim, vidjeti 398,6.10.; o tretiranju vodenih površina kao dijela izgrađenog područja vidi 398,9 i 402,1; u vezi mjerenje od gradskog zida vidi 398,11. O postupku mjerenja šabatne granice, osobito kada tlo nije ravno, vidi 399,1-11; o tome primjenjuje li se šabatna granica deset ili više pesti iznad tla ili u vodenoj površini, vidi 404,1

Osoba koja se nalazi unutar šabatne granice nekog izgrađenog područja kada počne šabat, tretira se kao stanovnik tog područja, pod uvjetom da je imala namjeru tamo ići (400,1; 405, 2-3). Osoba u sklopu čije šabatne granice se nalazi izgrađeno područje može svoju granicu mjeriti izvan tog područja, a ako se ona preklapa s takvim područjem, u njegovu granicu je uključeno čitavo područje; vidi 408,1

Čovjek (ili predmet, vidi 401,1) koji nepropisno ode van svoje šabatne granice, čak i nehotice ili protiv svoje volje, biva ograničen na radijus od četiri lakta (vidi 396,1; 405,12); no ako je u privatnom prostoru, može hodati bilo gdje unutar njega, te do četiri lakta izvan njega (vidi 404,1; 405,6.8.), i ako je nehotice izašao van svoje granice, u nekim okolnostima može se vratite u nju (vidi 405,4-5; 406,1). Ako izađe van nje

kako je dopušteno (npr. u hitnim slučajevima, vidi 401,1; 407,1.3.), on ima radijus od 2004 lakata odakle mu je dopušteno da se kreće (vidi 407,1-3), a ako to mu omogućava da se vrati unutra, on time ponovo ima svoju izvornu granicu (vidi 407,2-3).

Predmet koji je preuzet izvan šabatne granice i vraćen u nju ponovo stječe svoju svoju izvornu granicu; vidi 405,9. U vezi osobe koja ode izvan svoje šabatne granice brodom vidi 404,1 i 405,7

Osoba koja ima vjerski ili hitni razlog da to učini (vidi 415,1) može ostaviti hranu na jednom mjestu unutar svoje šabatne granice (vidi 408,4; 409,5-6; 411,1) prije nego li šabat (ili blagdan, vidi 416,1-5) započne (vidi 415,2-3) i proglasiti to mjesto središtem svoje šabatne granice; on tada može slobodno hodati bilo gdje unutar radijusa od 2004 lakata od tog mjesta, čak i ako nije bio tamo kada je šabat započeo (408, 1; 409,7-10; 412,1; 413,1; 414,1-2); a ako se to mjesto nalazi u privatnom području, njegov radijus započinje izvan njega (vidi 408,2-3). Hrana se naziva eruv tehumin i mora se ostaviti na mjestu na kojem osoba može imati pristup u sumrak (vidi 409,16; 416,2-3). Kada je hrana položena, kaže se blagoslov "... Koji nam je zapovjedio u vezi eruva" (415,4). Osoba koja je na putovanju (vidi 409,13; 410,1-3) može odrediti znano joj mjesto kao centar svoje šabatne granice, pod uvjetom da se nalazi unutar 2000 lakata od te točke i mogla je stići do njega prije početka šabata (vidi 409,11-12).■

Pitanja za samostalno učenje:

Teme za razmatranje uz šabatni stol

Druga šansa i Pesah šeni

U Bemidbaru 9, grupa ljudi koji su bili obredno nečisti zbog doticaja s mrtvim tijelom traže Mošea da im ipak dopusti da sudjeluju u Pashalnom obredu.

• Priroda njihovog zahtjeva – S obzirom da su ritualno nečisti uglavnom isključeni od uzimanja udjela kod žrtava, na temelju čega ovi ljudi od Mošea očekuju da im dopusti da uzmu udjela? Je li njihov zahtjev zasnovan na striktnim pravnim argumentima da se zabrana ne bi trebala odnositi na njih, ili od Mošea traže da zaobiđe zakon kao humanitarni oprost? Ili, možda, oni jednostavno žele prinijeti žrtvu u neko drugo vrijeme, kao što se na kraju i dogodilo? Koju od ovih mogućnosti stihovi najbolje podržavaju? Ima li Moše ovlaštenje da ukine zabranu Tore?

• Druge šanse - zašto Hašem dopušta "drugu šansu" posebno u odnosu na korban Pesah, za razliku od drugih zapovijedi? Treba li ljudima uvijek dati drugu priliku ili postoje slučajevi kada to nije zajamčeno? Što nam o tome sugerira priča, tko zaslužuje drugu šansu, a tko možda ne?

Čuda u pustinji: Selav

Nakon što se narod žalio zbog toga što im je prehrana manom bila dosadna, Hašem ih opskbljuje sa וָּלְש" ". Narod ih proždrljivo skuplja i ždere, a B-g ih odmah kažnjava.

• Iako većina וָּלְש" " identificira kao prepelicu, manjina tvrdi

da se naziv odnosi na ribu. Na koji način bi svaka od ovih identifikacija mogla rasvijetliti biblijski prikaz?

• Prigovor naroda " יִּתְלִּב

sugerira da je mana bila njihov jedini izvor prehrane. Hoil Moše se ne slaže, sugerirajući da je mana služila samo kao dodatak prehrani i da je često bilo drugačijih prehrambenih mogućnosti. Što bi moglo inicirati ovo mišljenje? Što to sugerira o čudesnoj (ili ne tako čudesnoj) prirodi lutanja Izraela po pustinji?

Dokono ogovaranje ili osporavanje autoriteta?

Kako razumjeti Miriaminu i Aharonovu kritiku Mošea? Je li to bilo tek dokono i pogrešno lupetanje, ili je njihovo neslaganje s njegovim ponašanjem imalo konkretnije osnove, pa ih je navelo da dovedu u pitanje njegove ovlasti kao vođe?

• Gledište Sifre na Miriam i Aharona jest da oni ne misle ništa loše, te zapravo nastoje pomoći Mošeovom obiteljskom životu, potičući obnovu normalnih odnosa između Mošea i Cipore. Suprotno tome, neki moderni učenjaci, prikazuju Miriam i Aharona u negativnom svjetlu, sugerirajući da su oni osporavali Mošea kao vođu i tvrdili da su ravnopravni s njime. S kim se slažete? Koje su prednosti i nedostatci svakog gledišta?

• R"Y Bekhor Shor predstavlja Mošeove brata i sestru uznemirenima onime što je njima izgledalo kao drskost u Mošeovoj odluci da se oženi ženom koja nije Izraelka. Da li su u tom trenutku povijesti mješoviti brakovi bili zabranjeni? Je li to biblijski zabranjeno? Ako nije, da li se ipak preferira stupanje u brak s Izraelkom i time se donekle

pruža opravdanje prigovoru Miram i Aharona?

• Pod kojim okolnostima je dopušteno govoriti o drugoj osobi? Što ako netko ima konstruktivnu namjeru? Ako vam se postupci druge osobe čine problematičnima, je li problem ako se konzultirate s trećom stranom u vezi ponašanju te osobe prije nego li joj pristupite?

Tko je Hovav?

Hovav je čitateljima predstavljen kao: "Hovav, sin Reuela Midjanca, hoten (tast/a) Mošea". Iz stiha nije jasno tko je od njih dvojice bio Mošeov hoten (tast): Reuel ili Hovav, iako Šofetim 4,11 jasno identificira Hovava kao hotena. Istodobno, u Šemot 2, Reuel je, a ne Hovav, opisan kao otac Mošeove žene Cipore. Da stvari budu još složenije, u Sefer Šemot Jitro je opisan kao Mošeov tast. U kakvom su međusobnom odnosu Hovav, Reuel i Jitro? Kako svi oni mogu biti Mošeov hoten (tast)?

• Pitanje u velikoj mjeri ovisi o značenju riječi hoten? Da li se ona odnosi samo na nečijeg tasta, ili se ona može odnositi i na nečijeg šogora, a posebno ako je on odigrao ulogu pri sklapanju njihovog braka?

• Mekhilta tvrdi da su Hovav, Reuel i Jitro samo različita imena jedne te iste osobe. Ovo je u skladu s općom tendencijom rabinskih midraša da učvrste (biblijske) ličnosti time što pronalaze različita imena za istu osobu. Koje su prednosti i nedostaci takvog pristupa?

• Ako su Jitro i Hovav ista osoba, zašto je on još uvijek u taboru Izraelaca u knjizi Bemidbar, unatoč Šemot 18, koja završava odlaskom Jitroa u svoju zemlju? Da li se Jitro / Hovav vratio? Ako jeste, zašto?■

Osobni mir

Ovotjedni odjeljak govori o mističnoj moći Kovčega saveza da rasprši i uništi neprijatelje židovskog naroda. Talmud nam kaže da je taj Kovčeg sakrio kralj Jošija prije babilonskog izgnanstva i od tada nije viđen. Mnoštvo pećina i tunela ispod Brda Hrama mogli bi biti mjesto na kojem valja tražiti.

Ostatak parše je mnogo gunđanja –židovski narod žali se zbog mane, zbog nedostatka mesa, nedostatka vode i kada više nema razloga za gunđanje – oni gunđaju oko ničeg posebno. Da, ljudsko gunđanje, a iz nekog razloga osobito gunđanje Židova, nije novi fenomen.

‘Sjećamo se ribe i luka koje smo jeli u Egiptu’, kažu Izraelci.

Izgleda da je nostalgija dio ljudske prirode. Period dok smo išli u školu bio je tako idiličan. Fakultet je bilo tako posebno iskustvo. Kako je lijepo bilo kad sam prvi put počeo raditi, bio sam tako mlad i pun entuzijazma.

Evo što je smiješno u tome: koliko god prekrasno to izgledalo sada kad gledamo unatrag, nikada nije tako dok prolazimo kroz to. I to zato što kad se sjećamo prošlosti, obično se sjećamo samo onog dobrog. Gotovo uvijek smatramo da je u prošlosti bilo bolje samo zato što se ne sjećamo koliko je bilo teško u to vrijeme.

Nostalgični pogled na prošlost ne pridonosi uživanju u sadašnjosti. Izraelci su skrenuli pogled s duhovne istine života i svoje zadovoljstvo potražili u materijalnom, u prolaznom. U takvom će svijetu prošlost uvijek izgledati bolje od sadašnjosti, a budućnost, jednom kad se dogodi, nema šanse da odgovara snovima koje smo za nju sanjali. Kad tako postanemo nezadovoljni životom, uvijek izgleda kao da su problem okolnosti, a ne perspektiva.

Život se živi samo u sadašnjem trenutku. Snovi o divnoj prošlosti selektivna su sjećanja. Snovi o nevjerojatnoj budućnosti su nerealne fantazije. Sada, upravo sada je bolje da ne može bolje biti. I to je jako dobro.

Sjajno je kad ljudi oko nas napreduju i uspijevaju. Njihov uspjeh također je i naš uspjeh.

Pred kraj ovotjedne parše čitamo još jednu nevjerojatnu epizodu.

Dvojica od sedamdeset starješina, Eldad i Meidad, odjednom počinju prorokovati usred tabora. Proroštvo je magnetski medij i mnoštvo se sakuplja kako bi ih čulo.

Jošua trči do Mošea i kaže mu da ih mora zaustaviti jer oni potkopavaju njegov autoritet. A Moše odgovara na način na koji samo on to

može. "Kad bi barem cijeli narod bio nadahnut takvim proroštvom," glasi njegov nevjerojatan i neočekivan odgovor.

Moše shvaća ono što samo malobrojni vođe shvaćaju, a to je da ne samo da je uspjeh naroda njegov vlastiti uspjeh, već i da je uspjeh svakog pojedinca koji je dio tog naroda, također njegov vlastiti uspjeh. Pravi vođa nikako ne može biti ljubomoran. Jer pravi vođa zainteresiran je za uspjeh onih koje vodi. Ljubomora je u suprotnosti sa vodstvom.

Vođa koji želi moć bit će ljubomoran ako drugi postanu prijetnja toj moći. Vođa kojemu je iskreno stalo do njegovih ljudi, neće se bojati toga da drugi također postignu veličinu. Dobar vođa ohrabrivat će i njegovati uspjeh svojih bližnjih – čak i ako to znači da će ga oni jednog dana nadmašiti. S druge strane, vođa kojemu je najviše stalo do vlastitih interesa, ugušit će težnje onih koji se uzdignu previsoko.

Isto vrijedi i za nas kao pojedince. Kada naši bližnji uspiju, naš svijet postaje bolji. Kada su oni sretni, naš svijet je sretniji. Poput Mošea, daleko od toga da se osjećamo ugroženima zbog uspjeha ljudi oko nas, bilo bi nam bolje da u njemu uživamo. To može samo poboljšati naše živote. Kada brinemo o tuđem uspjehu i ulažemo u njega, mi ulažemo i u našu vlastitu budućnost.

Moše, najponizniji od svih ljudi, preplavljen je radošću što postoje drugi židovski proroci. Njegov narod duhovno raste, a pojedinci se uzdižu do razine nadahnuća. Kao vođa naroda, što bi više mogao tražiti? Sjajno je kada ljudi oko nas rastu i uspijevaju. Njihov uspjeh također je i naš uspjeh.■

Prevela Anja Grabar

Rabbi Shaul Rosenblatt:

Rabbi Yissocher Frand:

Dvije lekcije o Hakaras HaTov

Ova parša sadrži stih: "Narod se počeo žaliti i govoriti zlo pred B-gom i B-g se razgnjevio te je Njegov oganj planuo protiv njih i progutao neke na rubu tabora." (Bamidbar 11,1). U ovoj parši vidimo početak tog nesretnog pada židovskog naroda koji se dogodio tijekom njihova boravka u pustinji.

Raši objašnjava taj "prekid" između ljudi i Svemogućeg. Oni su se žalili: "Koliko smo propatili na ovom putovanju! Već tri dana nismo stali i odmorili se od puta!" B-g se ljutio na njih govoreći: "Ja sam to planirao za vaše dobro, kako biste što prije ušli u Zemlju."

Ramban naglašava specifičnu frazu koja u ovom stihu opisuje te pritužbe: "I narod je bio 'k-misonenim' (bili su POPUT gunđala)". Neobično, Tora ne kaže da su se ljudi žalili, gunđali. Kaže da su bili "poput gunđala". Što to znači?

Ramban objašnjava da su ti ljudi govorili iz svoje boli i svojih povreda. Drugim riječima, imali su određenu dozu opravdanja za svoje gu-

nđanje. Kada su ljudi u boli, prirodno je za njih da se žale. Ako je netko u bolnici, prikovan uz krevet i u bolovima, on ponekad govori stvari koje ne bi trebao govoriti: "Zašto mi B-g ovo čini? Ne zaslužujem ovakve patnje!" Ljudi se uzrujaju kada su u boli i tada gunđaju. To je neka vrsta ublažujućeg faktora. Oni su samo "POPUT" gunđala. Ne možemo ih za to okrivljavati. Ono što čine je prirodna posljedica boli.

U tom slučaju, pita Ramban, zašto je Hašema uzrujalo takvo njihovo ponašanje? Ramban odgovara da su, zbog mnoštva dobra koje im je B-g proviđao, oni trebali imati vedar duh i pozitivan stav. Kada stvari idu tako dobro i kad netko ima toliko sreće, naprosto je neprikladno da se žali!

To je jedan od velikih izazova života. Većina od nas je neizmjerno sretna. Primamo nenadmašne darove od Svemogućeg. Većina od nas je dobrog zdravlja i ima obitelj. Toliko dobra imamo! Ali kada stvari nisu 100% onakve kakve bi trebale

biti, mi se žalimo.

Ramban kaže da to nije u redu. Trebali bismo pogledati cijelu sliku prije no što se počnemo žaliti. Cijela slika jest da postoji mnoštvo blagoslova koje uživamo bez obzira na neravnine, jame i jarke na cesti u koje ponekad upadamo. Ne bismo se trebali žaliti jer zbroj našeg života mnogo više naginje na stranu radosti i obilja onoga što je dobro.

Postoji jedna tema koja se često ponavlja u Tori – tema "Hakaras haTov" (prepoznavanja naklonosti; iskazivanje zahvalnosti).

Apter Rav govorio je da u svakoj pojedinoj parši Tore postoji nagovještaj (remez) važnosti Ahavas Jisraela (micve da volimo drugog Židova).

Jednom su upitali Apter Rava da im pokaže "remez" Ahavas Jisraela u parši Balak. On je odgovorio "To je jednostavno. Naziv parše – Balak – je akronim za riječi V'ahavta L'reaha Kamoha (Voli svog bližnjeg kao samoga sebe)". Hasidim su iskušavali svog učitelja: "Rebbe, V'ahavta počinje sa Vav, a Balak sa Bet. Nadalje, Kamoha počinje sa Kaf, a ne sa Kuf koje je posljednje slovo u riječi Balak!" Apter Rav im je nato rekao, "Ako toliko držite do svakog slova, nikad nećete pronaći Ahavas Jisrael!"

Koristim tu priču kako bih naveo ljude da primijete da u gotovo svakoj parši u Tori možemo pronaći neku vrstu nagovještaja koncepta Hakaras HaTov. Upravo smo spomenuli jedan takav 'remez'. Postoji jedno objašnjenje incidenta sa kraja ove parše koje je iznio Moshav Zekenim, a koje također rasvjetljava koncept zahvalnosti.

"Mirjam i Aron su ružno govorili o Mošeu zbog žene iz Husa kojom

Strana 10

Divrej Tora

se oženio, jer je žena kojom se bijaše oženio bila iz Husa." (Bamidbar 12,1)

Tora nam ne kaže izravno koji su problem oni imali u odnosu na tu ženu iz Husa.

Raši i većina komentara kažu da se njihov problem sastojao u činjenici da je njihov brat Moše zanemarivao svoju ženu. Zbog svog jedinstvenog statusa u kojem je uvijek morao biti spreman za razgovor sa Svemogućim, on nije mogao živjeti normalnim životom muža i žene te se morao fizički odvojiti od žene i na taj ju način zanemariti. Mirjam i Aron gunđali su protiv Mošea, "Zar je B-g govorio samo Mošeu? Nije li govorio i nama?"

To je klasična, standardna interpretacija njihovog gunđanja. Moshav Zekenim ima drugačiju interpretaciju. On kaže da je njihovo gunđanje zapravo bilo usmjereno prema tome da bi se Moše Rabeinu trebao razvesti od te žene. Oni su smatrali da je ta žena bila prikladna za Mošea kada je bio pastir, no sada, kad je on vođa židovskog naroda, trebao je "nadogradnju". Zaslužio je ženu koja bi bolje pristajala njegovoj trenutnoj poziciji.

Prema tom pristupu, Mošeov odgovor njegovim bližnjima bio je da bi razvod od te žene bio kršenje principa ''Hakaras HaTov". "Ova žena udala se za mene kad sam bio siromašni pastir. Bježao sam od pravde, od faraonova mača, a ova žena je sve to prošla sa mnom. Odbaciti ju sada kad sam malo uspješniji u životu, za mene bi predstavljalo ogromno kršenje ispravnog stava zahvalnosti (Hakaras haTov). Gdje bi tada bila vjernost prema ženi koja je bila sa mnom sve ove godine?"

Ta se interpretacija, smatra Mo-

shav Zekenim, dobro uklapa u prijekor koji je Svemogući uputio Mirjam i Aronu: "B'hol beisi ne'eman hu" (On je najvjerniji u čitavom mom Domu). Mošeova pouzdanost, njegova vjernost i odanost, nisu se očitovale samo u odnosu na B-ga, već i u odnosu na njegovu ženu! On nije napuštao ljude koji su ga okruživali.

Faktor koji povezuje Mirjamin grijeh i grijeh uhoda

Početak sljedeće parše sadrži poznat Rašijev komentar u kojem on objašnjava odnos između priče o uhodama i kazne koja je dopala Mirjam. Raši objašnjava da je Mirjam bila pogođena caraasom zbog toga što je govorila lašon hara (klevetu) protiv svog brata, Mošea. Uhode su znale za taj događaj. Trebali su tu lekciju uzeti k srcu i ne klevetati Zemlju Izrael, ali nisu učinili tako.

Rabbi Berel Weinberger kaže da postoje dvije parše u Tori (Tazria i Mecora) koje se bave posljedicama klevetničkog govora. Ako uhode nisu bile dobro informirane o zabrani govorenja lašon hara, krivnja je u tome što nisu proučili parše Tazria i Mecora. Svakako nam nije potreban incident koji se dogodio sa Mirjam i Aronom kako bismo naučili da ne smijemo govoriti lašon hara

Rabbi Weinberger sugerira jednu zanimljivu ideju. Mirjam je učinila dvije stvari pogrešno. Govorila je zlo o Mošeu, ali učinila je i nešto drugo pogrešno: izjednačila je Mošeov proročki status sa statusom drugih proroka. Svatko od nas mora razumjeti da postoje razlike u životu. Moše Rabeinu nije bio samo još jedan prorok. "Nije takav moj sluga Moše. On je najvjerniji u cijelom mom Domu. S njim razgovaram licem u lice, a ne u zagonetkama…" (Bamidbar 12,7-8) Nemojte uspo-

ređivati ono što se ne može uspoređivati.

Isti prigovor B-g je imao u odnosu na uhode. Erec Jisrael je poseban. Drugačiji je od svih drugih zemalja. "Vidjeli su (rezultat incidenta sa Mirjam) i nisu izvukli pouku" znači da su upali u zamku da sude Zemlju Izrael standardnim mjerilima. Erec Jisrael je drugačiji!

Lekcija koju su propustili naučiti od Mirjam jest da moraju ispravno razlikovati stvari, a ne izjednačavati ono što je nemjerljivo.

Rabbi Weinberger govori da je zgrožen upotrebom riječi 'holokaust' za opis bilo čega drugog osim onoga što se dogodilo Židovima u Europi. Korištenje tog termina u drugom kontekstu jest nepravda kojom se obeščašćuju žrtve i izjednačava se ono što se ne bi trebalo izjednačavati. Taj termin trebao bi biti rezerviran isključivo za sistematsko istrebljivanje 6 milijuna ljudi. Uspoređivati to sa bilo čim drugim degradira i vrijeđa ljude kojima se to zaista dogodilo.

Rav Meir Shapiro jednom je komentirao da je razlika između američkih i europskih Židova u tome što američki Židovi znaju kako napraviti kiduš, a europski Židovi znaju i kako napraviti 'havdala' (razliku). Ovdje u Americi propuštamo napraviti 'havdala'. Nije sve jednako. Neprestano smo bombardirani moralnim izjednačavanjem koje je potpuno apsurdno i uvredljivo. Moše Rabeinu se ne može uspoređivati s drugim ljudima, a Erec Jisrael se ne može uspoređivati s drugim zemljama. Moramo znati kada su stvari jednake, a kada su radikalno drugačije.■

Prevela Anja Grabar

(nastavak s 10. stranice) Rabbi Yissocher Frand: Dvije lekcije o Hakaras HaTov

Stvari su, nekako, za Mošea i Židovski narod krenule nizbrdo u vezi njihova boravka u Sinajskoj pustinji, na putu ka Obećanoj Zemlji Izraelovoj. Odlazak Jitroa, mada iz časnih i naizgled plemenitih razloga, oslabio je odlučnost ostatka Izraela da nekako uđe i osvoji njihovu bogomdanu domovinu.

Rabini su nas upozoravali da mudri ljudi i vođe trebaju biti vrlo pažljivi prema onome što izjavljuju javno i u privatnosti. To se svakako odnosi i na ono što čine i kako će ljudi gledati na njihovo ponašanje i odluke koje donose u životu.

Mi uvijek smatramo kako i vođe imaju pravo na privatni život, život koji je odvojen od njih kao javnih ličnosti. Međutim, mi također znamo da to u stvari nije istina, i da privatne odluke javnih osoba imaju velik utjecaj, čak i kada su podsvjesne, na sveopću javnost kojoj služe.

Unutar Židovskog naroda postojali su elementi koji su rezonirali da ako je Jitro, Mošeov tast i jedan od

izuzetnih i istaknutih preobraćenika na judaizam, smatrao da boravak u Zemlji Izraela nije baš za njega, onda će biti i mnogih drugih u mnoštvu Izraela koji će opravdavati svoje odbijanje da uđu u Zemlju Izraela, jednostavno povodeći se za njegovim primjerom.

I tako, zbog toga što velika vizija o Židovskoj domovini obećanoj njihovim praocima više nije bila stvar od najvećeg značaja u njihovom životu, neki od naroda počeli su kukati i žaliti se za svakojake osobne besmislice. To je na kraju dovelo do otvorene pobune protiv B-ga i protiv Mošea što je zapečatilo sudbinu tog naraštaja, i odvelo ga u uništenje i smrt u Sinajskoj pustinji.

Bez da ulazim u pojedinosti ili spominjem imena, uvijek me zaprepasti kako bivši politički vođe ovdje u Izraelu, čak i oni koji su bili na visokim položajima, sada pišu i drže predavanja po svijetu, i uzimaju si za pravo da otvoreno kritiziraju – i često puta nepravedno – vladu, državu i narod Izraela.

Je li moguće da oni ne shvaćaju izravnu i neizravnu štetu koju nanose našoj stvari i našoj budućnosti? Mora biti da je tako, jer ja si ne mogu zamisliti da oni takvim svojim ponašanjem stvarno imaju zle namjere. Oni žele dobro i imaju legitimne razloge za iznošenje svojih mišljenja i tvrdnji.

Ali zaboravili su onu rabinsku poslovicu koju sam gore spomenuo –mudar čovjek treba brižno paziti na svoje riječi i djela. Drugi narodi slušaju i na njih to utječe – i netko može sasvim nehotice potpomoći i osnažiti one koji žele uništiti nas i naš narod. U današnjem svijetu ne treba puno da ljudi zbog nezadovoljstva počnu mrmljati protiv Židova, judaizma, Tore, pa čak i B-ga, da tako kažemo.

Čovjek uvijek mora gledati širu sliku, i ne dopustiti da ga preplave nesavršenosti i teška pitanja koji su dio našeg postojanja, i zapravo, samog života. Zadržimo li vjeru u našu stvar i našu religiju, i dobro procijenimo što ćemo reći ili kako

Rabbi Berel Wein:

Strana 12

Divrej Tora

postupiti, to će nas svakako zadržati na dobroj poziciji.

Kada je moj dragi prijatelj i partner u učenju iz mojih dana u ješivi u Chicagu, Rabbi Chaim Zelig Fasman, preminuo, njegova me smrt zaista teško pogodila. Iako nas je dijelilo sedamdeset godina i velika udaljenost među kontinentima, čovjek nikada ne zaboravlja, niti se udaljuje od svog partnera u učenju – mi smo svakodnevno zajedno učili devet godina u vrijeme naših dana u ješivi.

Kada sam, tek oženjen, napustio ješivu, i tražio svoje mjesto u životu, počeo sam se baviti pravom i trgovinom. Moj partner u učenju, Rabbi Fasman, nastavio je studije u jednom od velikih mislilišta Tore američkog židovskog života toga vremena, Beit Hatalmudu, tada smještenom u četvrti Bensonhurst u Brooklynu.

Ta je institucija bila bastion vrlo intenzivne i analitičke studije Talmuda, kombiniranog s idejama i filozofijom litvanskog Židovskog musara. Osnivači i voditelji te ustanove, nakon što su nekako preživjeli holokaust i godine egzila u Šangaju, ušli su izmučeni, ali neustrašiva duha, u poslijeratni američki židovski život. Rabi Fasman postao je pravi učenik tih velikih ličnosti te njegov odlazak u velikoj mjeri označava kraj tog razdoblja i filozofije.

On je bio velikodušan i osjetljiv prema drugima, mnogo puta na vlastitu štetu. Blag u postupanju i govoru, on je bio čelične volje, duha i odlučnosti. Posjedovao je u sebi pionirski pogled na izgradnju generacije učenjaka i vođa Tore. I on je

izabrao Los Angeles za mjesto institucije koju je on osnovao, brinuo se o njoj i širio je desetljećima, te je ona doslovno promijenila lice ortodoksne židovske zajednice u Los Angelesu.

On sam bio je sin velike rabinske ličnosti, rabina Oscar Z. Fasmana. Njegova majka, Jeanette Fasman, bila je izuzetna utjecajna i poštovana žena. Dakle, on je imao dobro nasljeđe na kojem je mogao graditi svoj život, obitelj i instituciju. I učinio je to na vrlo uspješan način, usprkos brojnih slabih izgleda i svijeta pesimista.

Sjećam se losanđeleske židovske zajednice od prije gotovo sedamdeset godina. Što se tradicionalnog židovskog života tiče smatralo je se pustoši. Dakako, nitko nikada nije zamišljao da će losanđeleska židovska zajednica biti nositelj i podržavatelj intenzivnog kolela koji bi širio Toru u svojoj sredini. Nije manjkalo onih koji su bili protiv tog projekta, pa i samog postojanja takve institucije u Los Angelesu.

To je bila generacija koja je očajavala zbog tradicionalnog židovskog života i govorila da se to ne može izvesti u Americi. Nakon toga je uslijedila generacija koji je rekla da se to ne može vršiti izvan zajednica koje su imale čvrstu jezgru ortodoksnih Židova - poput New Yorka, Chicaga, itd.

Dakle, Los Angeles je potpadao u ovu kategoriju - sa svojom fizičkom, moralnom i društvenom klimom koja je zabranjivala uspjeh takve institucije. Moj dragi prijatelj, rabin Fasman, pokazao je svima njima da nisu u pravu. I zbog institucije koju

je osnovao i vodio tih mnogih proteklih desetljeća, losanđeleska židovska zajednica postala je društvo u kojem cvjeta izučavanje Tore i intenzivni židovski život.

Uvjeren sam da će biti drugih iz njegove obitelji i zajednice, koji će nastaviti njegovo veliko djelo. Institucija losanđeleskog kolela nastavit će se razvijati, ali za mene je njegov odlazak ostavio nezamjenjivu prazninu u mom srcu i duši. Imali smo toliko zajedničkog iskustva dok smo bili partneri, i nikada nisam pomislio da će me nekako ostaviti.

No, život je neumoljiv i ne postoje iznimke od smrtnosti. Ja sam pomiren sa sudbinom i prihvaćam stvari, no tugujem zbog gubitka tako plemenite osobe koja mi je uvijek primjerom pokazivala na što su rabini mislili u Avot, da dobar prijatelj može biti glavno žarište snage i sigurnosti u nečijem životu. Njegova odanost uvijek je bila bezuvjetna i nepokolebljiva. Kritizirao je ono što je trebalo biti kritizirano i ohrabrivao kada su riječi ohrabrenja bile potrebne.

Dobar prijatelj zna i čuva tajne, oprašta pogreške i nikada nije zavidan ili uskogrudan. Zato je u ovom svijetu stvarno teško imati dobrog prijatelja u punom smislu te riječi. To je razlog zašto se u cijeloj literaturi Tore na dobrog prijatelja gleda i opisuje ga se kao brata po krvi. Ja nikada nisam imao biološku braću, ali rabin Chaim Zelig Fasman meni je ispunjavao tu ulogu tijekom svog života. Spomen na njega biti će blagoslov ne samo za njegovu užu obitelj, već i za sav Izrael.

Šabat šalom ■

(nastavak s 12. stranice) Rabbi Berel Wein: Mudar čovjek pazi

Rabbi David Stav:

Trube sjećanja

Nakon što su gotovo godinu dana proveli kod Sinaja, Izraelci se pripremaju za polazak dalje prema zemlji Izrael, te su zauzeti posljednjim pripremama za naporno putovanje.

Napokon stiže taj veliki dan kad narod Izrael kreće u zemlju Izrael. Ovaj povijesni datum bio je 20. ijara, druge godine nakon što je narod izašao iz Egipta. Putovanje koje je trebalo potrajati samo nekoliko dana, pretvorilo se u četrdesetogodišnje iskušenje.

Što je pošlo po zlu? Prvi problem opisan je na sljedeći način u našoj parši: Narod je bio poput "mit'onenim", zlih u ušima G-spodnjim. (Bamidbar/Brojevi 11,1)

Jednostavna definicija riječi "mit'onenim" je "žaliti se". Na ovom mjestu tekst ne precizira na što su se ljudi žalili, te su brojni komentatori pokušali otkriti što ih je to mučilo.

Možda nam jedno slovo može pružiti potpuno novo razumijevanje ove priče. Tora koristi riječi "kemit’onenim" [grubo prevedeno: tražili su na što bi se žalili], a ne tek "mit’onenim" [iznošenje pritužbi]. Da je Tora željela navesti žalbe ljudi, mogla je prividno reći na što su se ljudi žalili, kao što to čini u bezbroj drugih prilika. Međutim, Tora želi ovaj inci-

dent prikazati u drugačijem svjetlu. Izraelci se uistinu nisu imali na što požaliti. U odnosu na standarde svog vremena, bilo im je prilično dobro. Izvor vode ih je pratio gdje god da su išli. Svoju hranu, manu, dobivali su iz dana u dan. Narod je bio organiziran po plemenima, a u srcu kampa stajao je zadivljujući Miškan. Noću ih je vodio stup od vatre, a danju stup od oblaka, a oni su ih također branili i od bilo kakvih protivnika. Pa, što je bilo tako loše? Što je nedostajalo?

Mi smo samo ljudi i lakše nam je žaliti se na ono što nemamo nego se radovati onome što imamo. Lakše je izražavati svoju bol i patnju nego sa zahvalnošću primati sve ono dobro koje imamo u životu. Te dobre stvari uzimamo zdravo za gotovo i uživamo prigovarati zbog loših.

Zbog toga se u retku koristi riječ "kemit’onenim". Bilo je "kao da" se žalimo i nema smisla pokušavati otkriti temeljni problem, jer nije postojao nijedan valjani razlog za žaljenje.

Raši objašnjava da su "tražili izgovor da se okrenu od Sveprisutnog". Ljudi traže izgovore za pritužbe kako bi opravdali neprimjereno ponašanje ili okretanje od B-ga, ali za te

želje nema opravdanja. Tora ne poriče da postoji vrijeme za kritiziranje i ispravljanje, ali uvijek se moramo pitati izražavamo li konstruktivnu kritiku ili se jednostavno žalimo samo da bismo se žalili.

Nadajmo se da će nas žalbe Izraelaca na početku njihovog putovanja pustinjom navesti da razmotrimo kako se mi žalimo u vezi različitih aspekata svog života. Bit je da žaljenje ne bismo trebali učiniti svojim načinom života.

Prije polaska Hašem zove Mošea i kaže mu: "Napravi sebi dvije trube, napravi ih od kovana srebra. Neka ti služe za sazivanje zajednice i za pokretanje tabora." (Brojevi 10,2)

U tim danima, mnogo prije izuma zvučnika, bio je potreban funkcionalan jezik kojim će se narod okupljati prije polaska na put, ili kada dođe vrijeme postavljanja tabora –jezik truba. Tora opisuje kako su se te trube trebale koristiti i što su značili njihovi različiti zvukovi: signal za prednji dio tabora da krene, signal za stražnji dio tabora da se zaustavi, itd.

No, trube su imale svoju funkciju samo dok je narod bio u pustinji i kada se okupljao na relativno malom području. To je bila privremena micva, budući da su trube postale beskorisne jednom kada je narod došao u zemlju Izrael i raspršio se diljem nje, te se svatko naselio na području određenom za njegovo pleme i nasljeđe.

Međutim, Tora spominje još dvije svrhe truba. Prva je vojne naravi:

"Kad pođete na vojsku u zemlji svojoj protiv neprijatelja koji vas napada, onda trubite terua u trube. Tada će vas se spomenuti G-spod, B-g vaš, i spasit će vas od neprijatelja vaših." (Brojevi 10,9)

Mogli bismo razumjeti da su se trube koristile kako bi se narod okupio, ili da su se mogle koristiti kao

bojni poklič za polazak u bitku (slično kao što se sustav ozvučenja koristi na košarkaškim utakmicama). Ali Tora naglašava sasvim drugačiju svrhu trube: "…i spomenut će vas se G-spod, vaš B-g."

Treba li Hašemu truba da bi nas se sjetio? Ne bi li bilo bolje moliti se ili učiniti dobro djelo kako bismo bili primijećeni? Kako puhanje u trubu potiče Hašema da nas se sjeti s naklonošću?

U sljedećem stihu, Tora nam kaže da se truba treba oglasiti i na blagdane: "Trubite na trube i u dane veselja svojega, na blagdane i na mlađake, kod svojih žrtava paljenica i žrtava mirotvornih. Tako će vam to biti za spomen milostiv kod B-ga vašega." (Brojevi 10,10)

Još jednom, truba je povezana sa sjećanjem. Na što to truba podsjeća Hašema, a što mi još ne znamo? Mnogi su ponudili odgovor na to pitanje. Neki, poput rabi Avrahama Ibn Ezre, učenjaka koji je živio u 12. stoljeću u Španjolskoj, sugeriraju da se sjećanje događa kada smo poslušni Hašemovim zapovijedima i kada napravimo trubu. Međutim, ako je to slučaj, što trubu odvaja od drugih zapovijedi?

Drugi učenjaci smatrali su da zvuk trube izražava čisti vapaj (poput puhanja u šofar na Roš hašanu), i tako čini čovjeka poniznim pred njegovim Stvoriteljem. No, čak i da prihvatimo taj argument, bilo bi onda bolje jednostavno koristiti šofar.

Te hipoteze mogu ili ne moraju objasniti upotrebu trube u ratu, ali još uvijek moramo razumjeti zašto se truba koristila u Beit Hamikdašu, i zašto se koristila u sretnim prigodama i blagdanima. Mora postojati neka poveznica između tih događaja i korištenja trube u pustinji.

Ja smatram da nas Tora upućuje na važan princip društvenog vodstva, koji je jednostavan za shvatiti, ali svejedno težak za primjenu. Kada velik narod kreće na put, svaki

pojedinac razumije da ako nema reda u taboru, ako ne postoje jasna pravila o tome kako će tabor marširati, tko će ići na čelu, a tko na začelju, kada treba krenuti, a kada stati, taj će se nered proširiti i ništa neće biti učinjeno kako treba.

Svatko tko je vodio turističku grupu od 500 putnika sigurno je svjestan složenosti logistike koja je za to potrebna, čak i danas kada imamo mobitele i laptope. Sada zamislite milijun ljudi koji su utaboreni u pustinji, i koji trebaju proći pustinjom, bez ikakve elektronske opreme. Očigledno je da je to gotovo "nemoguća misija".

Kada truba zatrubi, mi podsjećamo sebe i našeg Stvoritelja da smo još uvijek isti onaj narod koji je putovao kroz pustinju – jedan ujedinjeni narod, čak i ako je sačinjen od različitih plemena

Truba je sredstvo kojim možemo preskočiti te prepreke. Kada se ona oglasi, svatko dobiva svoje upute i zna što mu je činiti. Od iznimne je važnosti osigurati da cijela skupina djeluje usklađeno kako bi se izbjegao vrtlog ljudi koji nitko ne bi mogao kontrolirati, a koji bi mogao završiti tragedijom.

Kada je narod bio u pustinji, lako je pretpostaviti da su svi to razumjeli, čak i ako nisu bili presretni što se tome trebaju pokoriti – osobito oni individualisti kojima je teško funkcionirati u velikim skupinama. Onog trena kad su prešli preko rijeke Jordan, oni su ispustili uzdah olakšanja, kao da kažu "Gotovo je!

Ova vojna obuka je završena! Nema više truba i nema nikoga tko bi nas ometao! Možemo činiti što hoćemo! Nakon svega, nije li to ono zbog čega smo došli u ovu zemlju, tako da bi svatko mogao živjeti u svom 'slatkom domu'?"

No, to je ono u čemu su pogriješili. Naši neprijatelji uvijek spavaju s jednim okom otvorenim, i oni mogu zamijetiti takve slabosti. Oni će pokušati pronaći pukotine u našoj nacionalnoj odlučnosti i kada budemo prisiljeni ići u rat, neki će reći da su stvari mogle biti učinjene na drugačiji način, ili da smo trebali popustiti tu ili tamo, dok će drugi kriviti nesreću naroda zbog činjenice da neprijatelji nisu bili u potpunosti uništeni u prethodnoj bitci.

Svatko će pronaći neku ispriku kako bi se odijelio od židovskog kolektiva i izbjegao odgovornosti koje bismo svi trebali prihvatiti u takvim kritičnim trenucima. Ljudi će sa sobom u bitku ponijeti listu pritužbi, osim ako imamo trubu. Jer kada ona zatrubi, mi podsjećamo sami sebe i našeg Stvoritelja da smo unatoč mnogim podjelama, još uvijek isti onaj narod koji je putovao kroz pustinju – jedan ujedinjen narod, čak i ako je sačinjen od raznih plemena i čak i ako nas mnoga mišljenja razdvajaju.

Tijekom naših blagdana, kad stojimo pred Hašemom i kad svatko od nas moli u skladu sa svojom različitom tradicijom, neki mogu posumnjati u to da je to narod koji je napustio Egipat. Nakon svega – ovi ljudi su toliko različiti, oni izgledaju toliko drugačije jedni od drugih, čak se i odijevaju drugačije.

Zvuk trube podsjeća nas da smo, unatoč vanjskim razlikama koje među nama stvaraju barijere, mi i dalje ostali jedan narod koji ide prema zajedničkom cilju. To sjećanje će se pojaviti i pred Hašemom te će nas se On tada zasigurno sjetiti sa naklonošću.■

Prevela Anja Grabar

(nastavak s 14. stranice) Rabbi David Stav: Trube sjećanja

Rabbi Ephraim Buchwald:

Obraćenik

i drugi Pesah

U ovotjednoj parši, parši Behaalotha, učimo o fascinantnom zakonu o Pesahu šeni, "dodatnom datumu" za one koji nisu mogli proslaviti Pesah na njegov pravi datum, 15-og dana mjeseca nisana.

Tora kaže u Brojevima 9,10-11: "Naloži sinovima Izraelovim: Ako se netko između vas ili vaših potomaka oskvrni o mrtvaca ili je na dalekom putovanju, neka ipak slavi Pesah u čast G-spodu. Neka ga slavi u suton četrnaestog dana drugoga mjeseca. Neka ga blaguje s neukvasanim kruhom i gorkim zeljem."

Budući da je proslava Pesaha i vrijednost slobode toliko esencijalna za židovski identitet, držanje Pesaha ne smije se preskočiti. Isto tako, s obzirom na to da je Pesah pozitivna zapovijed za čije neizvršenje je kazna – karet, isključenje, čovjek koji propusti proslavu Pesaha jer je u stanju obredne nečistoće ili ne može doći u Jeruzalem na vrijeme, mora proslaviti Pesah mjesec dana kasnije.

Taj je zakon sam po sebi fascinantan. No, jednako fascinantan je i završni stih koji govori o drugom Pesahu, a koji nalazimo u Brojevima 9,14: "Ako li boravi kod vas stranac i želi da slavi Pesah G-spodnji, neka ga obavi po propisima i odredbama, što vrijede za Pesah. Isti zakon neka vam bude za stranca i za onoga, koji se rodio u zemlji."

Ramban kaže da nas taj zakon uči da nisu samo obraćenici u vrijeme izlaska iz Egipta trebali slaviti Pesah, već da se i na sve buduće obraćenike, čak i one koji nisu osobno iskusili izlazak, zapovijed držanja

Pesaha jednako odnosi.

Rabi Samson Raphael Hirsch to lijepo izražava kada kaže da ta micva ističe potpunu jednakost svakog obraćenika na judaizam u očima Tore, "Jer njegovom (obraćenikovom) proslavom janjeta Pesaha, ci-

Pretjerano držanje zapovijedi odraz je sumnje i neznanja. Potrebno je biti čovjek s više znanja i mudrosti kako bi se izabralo blaži put.

jela židovska povijest također postaje njegova… i svaka razlika u odnosu na njega, društvena ili pravna, koja bi mogla biti potaknuta zbog toga odakle on dolazi, u potpunosti je eliminirana."

Rabi Hirsch ističe da je zakon o

obraćeniku zabilježen u odjeljku koji se bavi drugim Pesahom, jer bi netko mogao pomisliti da obraćenik, kao dio Izraela, mora sudjelovati sa ostatkom izraelske zajednice na službeni dan, petnaestoga nisana. Međutim, obraćenik koji je prešao na judaizam nakon proslave Pesaha možda ne mora slaviti Pesah te godine. Tora kaže da se samo jedan zakon odnosi jednako na Židove i na obraćenike. Obraćenik je jednako obvezan slaviti drugi Pesah, kao i svi Židovi rođeni u judaizmu.

ArtScrollov Humaš u komentarima objašnjava da su svi Židovi sveti jer imaju svete duše. Prema Midrašu, iskvarenost u Egiptu je bila toliko velika da su Židovi u Egiptu dosegli 49. razinu nečistoće. Da je iskvarenost otišla još korak dalje, njihove svete duše bile bi uništene ili izgubljene. Stoga je izlazak iz Egipta, kojim su židovske duše spašene od krajnjeg zagađenja i uništenja, od posebnog značaja i moraju ga obilježavati kako oni koji su rođeni kao Židovi, tako i oni koji su prešli

(nastavak

s 16. stranice)

Rabbi

Ephraim Buchwald:

Obraćenik i drugi Pesah

na judaizam.

Talmud u P'sahim raspravlja o fascinantnim zakonima vezanima uz Pesah. Zakon zahtijeva da svatko tko sudjeluje u proslavi Pesaha, tko jede od pashalne žrtve, mora biti dio zajednice. Bilo da sudjeluje kao dio jedne od nekoliko obitelji, svaki sudionik mora biti osobno pozvan i potvrđen kao član te skupine.

Talmud u P'sahim 91b kaže da ta skupina ne smije biti sastavljena isključivo od obraćenika. Razlog koji Talmud navodi za to jest da su obraćenici toliko marljivi i pažljivi u činjenju micvot, da bi na sebe sigurno preuzeli nepotrebne zahtjeve, a što bi moglo rezultirati kršenjem pravilne proslave blagdana.

To je nevjerojatno sociološko istraživanje ne samo obraćenika na judaizam, već i Židova koji su se vratili držanju zapovijedi, a koji su često mnogo gorljiviji oko toga od onih koji su odgojeni tako da drže zapovijedi.

Pitanje strogosti u judaizmu je samo po sebi nevjerojatna tema. Često, čovjek koji je u sumnji, izabire strožu praksu. Zato se često kaže da pretjerano držanje zapovijedi odražava sumnju i neznanje. Ako je netko ispravno podučen i ima dovoljno informacija, on neće imati sumnje. Potrebno je biti čovjek s više znanja i mudrosti kako bi se izabralo blaži put. Čovjek sa manje znanja uvijek se boji pogrešaka i često bira ozbiljniju i strožu praksu.

Zakoni o drugom Pesahu, ne samo da nas informiraju o pravim razlozima držanja Pesaha, već nam daju uvide u važne prakse u određivanju židovskih zakona.

"Sedamdeset starješina: izazov židovskog vodstva"

Među mnogim zanimljivim temama u ovotjednoj paraši nalazi se imenovanje sedamdeset starješina. Kao odgovor na Mojsijevu žalbu (Brojevi 11,14), da ne može sam nositi teret vođenja naroda, pozvano je sedamdeset starješina da pomognu Mojsiju u vođenju naroda.

U Brojevima 11,16 B-g kaže Mojsi-

, Okupi mi sedamdeset muškaraca od starješina Izraela za koje znaš da su starješine naroda i njegovi službenici; odvedi ih u Šator sastanka i neka tamo ostanu s tobom."

B-g zatim objašnjava Mojsiju da namjerava nadahnuti ovih sedamdeset ljudi svojim duhom, tako da će oni nositi teret naroda zajedno s Mojsijem, kako on ne bi morao sam nositi terete zajednice.

Iako se židovske vođe često suočavaju s teškim izazovima, izazovi židovskog vodstva nisu uvijek vanjskog karaktera. Vrlo često su i unutarnjeg.

Biti židovski vođa bilo kada i u bilo koje doba nije lak zadatak, pogotovo jer se vodi ljude koji su skloni

žaliti se i rijetko su zadovoljni. Vodstvo, općenito, teško da ikad pruža zadovoljstvo ili ispunjenje. Zapravo, ideja o ograničenju broja mandata za političke vođe temelji se na pretpostavci da će lideri koji predugo ostaju na vlasti, izgubiti naklonost, čak i u očima svojih najvatrenijih pristaša.

Jedan moj dobar prijatelj, koji je uz veliku osobnu žrtvu radio na povezivanju s članovima zajednice i izvršio utjecaj na stotine, ako ne i tisuće Židova da žive više židovskim životom, rekao mi je da mu je jedna osoba, čijoj je obitelji prethodno pomogao, nedavno prišla i ljutito ga izgrdila: "A što ti imaš za pokazati, što si sam napravio? Nemaš ženu, djecu, obitelj. Gubiš vrijeme!" Okrutnost te primjedbe potresla me do srži. I, mada sam i sam, u svojoj dugoj karijeri, bio izložen vrijeđanju, na sreću, nikada nisam doživio ovu razinu otrova.

Nažalost, često puta je to cijena koju netko plaća kada služi na mjestu Židovskog vođe.

Iako je biti vođa uvijek izazov, biti Židovski vođa često je posebno izazovno.

Neka biste bili blagoslovljeni.■

Prevela Anja Grabar

Rabbi dr. Abraham J. Twerski:

Tora kaže da je narod (ha'am) bio kao u žalosti (Brojevi 11, 1), ali ne kaže što ga je to oneraspoložilo.

Komentari kažu da su taj narod (ha'am) bili Egipćani koji su se pridružili Izraelcima pri Izlasku. Oni su izazivali nevolje čitavo vrijeme. Oni su bili ti koji su napravili Zlatno tele, izazvali B-ga da načini vodu u pustinji i zagovarali povratak u Egipat. Sada su se samo žalili, bez ikakvog očitog razloga. Bili su nezadovoljni Torom i nisu imali krajnji cilj u životu.

Ako čovjek ne zna za što živi, on će biti kronično nezadovoljan i tražit će nešto što može okriviti za svoje nezadovoljstvo. Takvi će se ljudi vjerojatno okrenuti nekoj od ovisnosti, što im može kratkotrajno dati da se osjećaju "dobro", no dugoročno to će samo još pridodati njihovom jadu.

Sindrom nedostatka duhovnosti

Ovo je jedna od najupečatljivijih pripovijesti u Tori.

Izraelci su gunđali. Bili su nezadovoljni manom i čeznuli za "dobrim starim vremenima" u Egiptu kada su imali raznovrsne hrane. "Želimo meso!" rekli su.

Kako je Moše odgovorio? Poslušajte ovo. "A Moše reče Hašemu:" Zašto Si učinio zlo svome sluzi? Zašto nisam našao naklonost u Tvojim očima, pa si mi natovario teret čitavog ovoga naroda? Zar sam ja začeo čitav ovaj narod ili sam ga ja rodio, pa da mi kažeš: "Nosi ih u svom krilu, kao što dojilja nosi dijete koje sisa, u Zemlju za koju Si se zakleo njegovim praocima". Gdje ću nabaviti meso da ga dam cijelom ovom narodu kada mi plaču, govoreći: "Daj nam mesa da možemo jesti?" Ja ne mogu sam nositi čitav ovaj narod, jer je pretežak za mene! I ako tako postupaš sa mnom, onda me ubij sada, ako sam našao milost u Tvojim očima, i ne daj da gledam zlo

svoje "(Brojevi 11,4-15).

Možemo li prepoznati ovog Mošea? Kada su Izraelci sagriješili sa Zlatnim teletu, Moše je riskirao svoj život, rekavši Hašemu: "Ako im ne oprostiš, izbriši me iz knjige koju Si napisao." Kasnije, kad su izgubili vjeru u Hašema i htjeli se vratiti u Egipat, umjesto da osvoje Kanaan, Moše se ponovno molio za njih. Na svakom koraku, Moše je bio predani odvjetnik svog naroda, dok ovdje, kada traže meso, on kaže: "Zar sam ja začeo čitav ovaj narod ili sam ga ja rodio?" i "Ako tako postupaš sa mnom, onda me ubij sada." Ovo je potpuno netipično za Mošea.

Raši daje odgovor. Kada Tora kaže, "Moše je čuo ljude koji plaču u svom obiteljskom krugu" (isto, 11, 10), Raši kaže da su plakali jer Tora zabranjuje brakove između članova obitelji. Zbog toga su bili nezadovoljni, ali to nije ono što su rekli. Oni su svoje nezadovoljstvo pripisali mani. Mošeov stav je bio: "Neka budu iskreni i kažu mi što zapravo žele, ja se mogu nositi s time. Ali ako je ono što oni stvarno žele uklanjanje ograničenja vezanih uz brakove unutar obitelji, ali to ne priznaju, kako mogu s time izići na kraj? Ako im dam sve meso svijeta i sve ribe morâ, oni još uvijek neće biti zadovoljni, jer to nije ono što oni žele."

Doista, Izraelci sami možda nisu bili svjesni stvarnog razloga njihovog nezadovoljstva. Prilično je uobičajeno da zavaravamo sami sebe,

možda zbog toga što ne želimo priznati ono što nas uistinu muči. Možemo reći: "Bio bih sretan kada bih imao bolji posao, bolju kuću, bolji automobil itd." Bez izuzetka, kada dobijemo ono što smo kazali da želimo, naše je olakšanje vrlo kratkotrajno. Ponovno postajemo nesretni i pripisujemo to nečem drugom.

Držim da su mnogi ljudi nesretni jer ne ispunjavaju sami sebe. U knjizi "Happiness and the Human Spirit" (Sreća i ljudski duh) opsežno sam to obrazložio, ističući da mnogi ljudi pate od "sindroma pomanjkanja duhovnosti", ali umjesto da to prepoznaju i žive duhovnijim životom, oni svoje nezadovoljstvo pripisuju različitim drugim uzrocima. Razlog tome može biti što bi živjeti duhovnijim životom zahtijevalo puno ozbiljnije obraćanje pažnje na Toru, a posebice na mijenjanje naših midos. A to nije jednostavno.

Rebe Yisrael iz Salanta rekao je: "Lakše je naučiti cijeli Talmud nego li promijeniti jednu karakternu osobinu." Gaon iz Vilne kaže da je čovjek stvoren sa svrhom da prevlada svoja prirodna nagnuća. Ako to ne učini, dolazi do "sindroma pomanjkanja duhovnosti", koji je jednako stvaran kao i nedostatak željeza ili nedostatak vitamina. Ovo dvoje rezultira tjelesnim simptomima, dok ono prvo uzrokuje kronično nezadovoljstvo. Budući da ne želimo uložiti trud da promjenimo svoje prirođene karakterne osobine, mi svoje nezadovoljstvo projiciramo na druge stvari.

Zbog toga je Moše drugačije reagirao na pritužbe ljudi. "Nemoguće mi ih je zadovoljiti. Oni ne priznaju ono što zaista žele, a možda čak nisu niti svjesni toga."

Ova epizoda u Tori iznosi nam važnu pouku. Možemo zavaravati sami sebe, misleći da znamo što nam je potrebno, dok je istina da nam nedostaje samoostvarenja. Nijedan psihijatrijski lijek ne može ukloniti nesreću "Sindroma nedostatka duhovnosti."■

Izraelci možda nisu bili svjesni stvarnog razloga

Biseri hasidske mudrosti

edinstvo

Na povratku od svoga učitelja iz Mezriča, upravo kad je sunce već bilo na zalasku, jedan se hasid zatekne u Karlinu. Odluči on navratiti do svoga prijatelja Aarona i kod njega prenoćiti. Kada je pokucao na vrata, javi se glas s druge strane i upita: "Tko je?" Očekujući da će prijatelj prepoznati njegov glas, hasid se kratko oglasi: "Ja". Premda je pokušao još nekoliko puta, odgovora nije bilo, a vrata se nisu otvarala.

Shvativši da je u pitanju ozbiljan problem, hasid se nevoljko vrati u Mezrič. Čitavu godinu dana nije imao mira, polako ga je nagrizao osjećaj napuštenosti i izdaje, pa se on opet odluči zaputiti u Karlin. I ovoga puta dočeka ga isto pitanje, i opet on kratko odgovori, ali ovoga puta: "Ti!"

I vrata se istoga trena otvoriše - jer tamo gdje nema mjesta za dvojicu, ima mjesta za Jednoga. ■

aša osobna potraga za jedinstvom usmjerena je prema tom istom višem cilju. Naša je odgovornost da sakupimo sve te elemente materijalnog svijeta – naše obitelji, posao, svakodnevne brige – i usmjerimo ih prema B-gu, jedinom istinskom ujedinjujućem elementu u nama i izvan nas.

Da bismo otkrili jedinstvo i smisao u našim životima, prvo moramo razumjeti cjelovitost B-ga; a potragom za B-gom i za dušom unutar naših fizičkih tijela počinjemo razumijevati milijune niti koje čine predivnu tapiseriju života. To razumijevanje neizmjerno obogaćuje naše živote jer ono unosi duboki smisao u svaki naš postupak i misao.

I zato žudimo za jedinstvom, i zato ga moramo tražiti. Mi smo predodređeni da ujedinimo naše tijelo s dušom, naše misli i djela, našu vjeru i um. Živjeti cjelovit život znači živjeti u harmoniji, živjeti život koji B-g ispunjava svakog trenutka. ■

~ R. Menachem Mendel Schneerson

ovjek i kamen

K meni dolaze raznoliki ljudi, ali ja ne mogu na sve podjednako utjecati svojim savjetom da se poprave. Ako čovjeka pokrijete dekom, njegova će se toplina uskoro povisiti. Ako na isti način pokrijete kamen, neće biti baš nikakve promjene.■

~ R. Israel iz Rižina

Bisere sakupio i preveo Nenad Vasiljević

Godina 17 Broj

Yossi Katz, Breslov Research Institute:

Učinite to s ogledalima

Rebe Nahman je ispričao priču o kralju koji je gradio palaču, te zatražio od dva čovjeka da ju dekoriraju.

Kralj je palaču razdijelio na dva dijela i svakome dodijelio jedan od njih. Također je odredio i vremenski rok za završetak radova. Prvi se čovjek trudio da nauči umjetnost slikanja i žbukanja pa je mogao oslikati svoj dio palače lijepim i neobičnim muralima. No, drugi čovjek nije obraćao pažnju na zadatak i nije napravio ama baš ništa. Kad se primakao rok završetka radova, shvatio je da mu je ostalo malo vremena. Zato je cijeli svoj dio ožbukao crnom tvari pod nazivom pakist, nekom vrstom sjajne smole. Pakist je djelovao poput zrcala, zrcaleći sve oko sebe.

Kralj je došao i divio se dijelu prvog čovjeka, njegovim čudesnim i lijepim slikama, izvedenim izvanrednom vještinom. Drugi je dio bio prekriven zavjesom. Kad se kralj približio, drugi je čovjek ustao i odmaknuo zavjesu u stranu. Sunce je

zasjalo, i sve one izvanredne slike u potpunosti su se pojavile u njegovom dijelu, zbog pakista, koji je zrcalio sve poput ogledala. Ovo je naišlo na kraljevu naklonost. (Cijelu priču možete naći u Tzaddik #224.)

Iako se čini da se drugi čovjek u ovoj priči dosjetio domišljatog rješenja, nije li on zapravo tek varao? Zašto je kralj bio zadovoljan njegovim radom?

Sličnu ideju nalazimo u našoj paraši. Mošeu je bilo zapovjeđeno da izradi menoru iz jednog komada zlata. Od gornjih cvjetnih ukrasa do njegove baze cijela je menora trebala biti isklesana iz jednog komada zlata. Vještina potrebna za to izmicala je Mošeu. Stoga je on uzeo veliki komad zlata, bacio ga u vatru, a vatra je sama proizvela menoru (Bamidbar Raba 15,4). No ipak, ako je to priča o izradi menore, ne kaže li Tora: "Prema obliku koji je B-g pokazao Mošeu, on je tako izradio menoru" (Brojevi 8,4)? Čini se da je vatra imala više udjela u izradi menore

od Mošea!

"Jer je svijeća micva, i Tora je svjetlost" (Izreke 6,23). Svjetlost menore simbolizira Toru i duhovni rast. Mada imamo mogućnost da donesemo duhovno pozitivne odluke da bismo mogli rasti i poboljšavati sebe, to je iznimno teško učiniti zbog strašne moći našeg jecer hara (sklonosti zlu, zlog nagona). Naši mudraci tako objašnjavaju: "Kada se ne bi sam B-g osobno umiješao da nam pomogne, podlegli bismo" (Kidušin 30b).

Paradoks zapovijedi Mošeu da osobno izradi menoru iz jednog komada zlata predstavlja izazov našeg života. Zapravo, mi nemamo snage da sebe motiviramo i potpuno nadvladamo naš jecer hara. Ali pri tome, baš kao što je Moše učinio ono što je mogao - bacio zlato u vatru i molio se B-gu, od nas se također traži da uložimo napor i da se obratimo B-gu za pomoć.

Naša generacija je posljednja koja prethodi dolasku Mašijaha. Posljednja od sedam sefirot je Malhut (kraljevstvo) i njezina je boja crna. Baš kao u priči Rebe Nahmana, naša snaga je nedostatna i osjećamo se lijeno. Ali, mi imamo i drugu mogućnost: možemo načiniti crno ogledalo i zrcaliti snagu koja je postojala prije nas. Moleći se B-gu i oponašajući pravi put ulaganjem napora za koje smo sposobni, mi možemo zrcaliti viziju svih pravih cadikim koji su živjeli prije nas. I stvarni će Kralj doživjeti puno nahasa (posebnog zadovoljstva). Amen!■

Prevela Tamar Buchwald

TJEDNI ZOHAR: BEHA'ALOTHA

Paraša (priča) Behaloteha nas podučava tajne o utkivanju Svjetla i smisla u svaki vid našega života. Ona se bavi dosizanjem vrhunca, a istovremeno i opasnošću da ostanemo bez njega. A test je: kako se podići nakon što ste to izgubili.

U ovo doba godine, nakon Šavuota, sve je vezano uz to da sebe duhovno uzdignemo, i stoga se i paraše Naso i BeHa'alotha nalaze jedna do druge.

Paraša BeHa'alotha otpočinje s odlomkom: "Reče B-g Mojsiju: "Govori Aronu i kaži mu: 'Kad pripremaš (beha'alotha) svjetiljke, pazi da svih sedam osvjetljavaju prostor ispred svjećnjaka'". Komentatori pitaju zašto Tora kaže "beha'alotha" (na hebrejskom podizati), umjesto "kad pališ svijeće"? Zohar, nakon duge rasprave, u kojoj se spominje priča o Izlasku i deseta pošast u Egiptusmrt svih prvorođenaca - postavlja pitanje: 'Zašto su Izraelci trebali označiti svoje dovratnike krvlju? Je li Stvoritelju stvarno bilo potrebno da oni označe koje kuće njima pripadaju? Zohar daje i odgovor: da bismo probudili nešto u gornjim, duhovnim svjetovima, moramo napraviti neko djelo u fizičkom svijetu.

Zohar objašnjava da je svijet u kojem živimo podijeljen na dva dijelaonaj koji je nama vidljiv i onaj koji nije. Ova dva svijeta postoje istodobno. Međutim, problem je u tome što većina od nas nije svjesna te činjenice, i toga da mi posjedujemo dvije dimenzije - tijelo i dušu.

Čovjek je duhovno biće i bit njegova života je da poveže te svjetove: svijet istine (duh) i svijet iluzije (fizički). Do povezivanja dolazi kada povežemo djelo s njegovom namje-

rom, tijelo s dušom. To je ono po čemu se Zohar razlikuje, i što nije slično nekim drugim duhovnim metodama, jer se prema kabali duhovni svijet ne nalazi u nebesima nego ovdje na Zemlji. I da bismo to osjetili mi moramo stvoriti duhovnu dimenziju u svakom fizičkom predmetu kojeg koristimo i u svakoj radnji koju poduzmemo.

Svrha stvaranja micvot je da povežu te svjetove. Prema Zoharu riječ "micva" (na hebrejskom הוצמ) ima isti korijen kao "ekipirati, okupiti" (na hebrejskom תווצ) i micvot su stvorene zato da nam pomognu povezati i udružiti naš fizički svijet s gornjim duhovnim svjetovima, nebo sa zemljom, tijelo s dušom, inače će se čovjek smatrati bezbožnom osobom (na hebrejskom לעילב ןב), što znači da nije u stanju uzdići se i povezati s višim svjetovima.

U Židovstvu nas se ocjenjuje prema namjeri koja prati naša djela, u protivnom su ta djela poput tijela bez duše. I to je suština duhovnog uzdizanja samih sebe. Zohar i Talmud podučavaju da Tora ima samo jednu svrhu – ona je lijek protiv nagona prema zlu. Kada učimo Toru i slijedimo tradiciju mi također mora-

mo imati ispravnu namjeru kako bismo se mogli uzdići iz dimenzije egoizma i sebičnosti - mjesta smrtina dimenziju povezanu s ljubavlju, radošću, srećom i beskonačnostiSvjetlom stvaranja.

Rabi Ashlag je rekao da je glavna svrha Tore da nas nauči kako da primamo u svrhu dijeljenja. Rabi Akiva je podučavao: da bi netko dosegao tu razini treba ga uvježbavati u načelu "ljubit ćeš bližnjega svoga", jer kada uspijemo voljeti svog bližnjega kao sebe same, mi se zapravo uspijevamo povezati sa suštinom beskonačnosti i to se naziva uzdizanjem.

Zbog toga Zohar podučava da je Tora dana na dvije ploče u mjesecu sivanu, astrološkom znaku taumim (blizanaca) - dvoje koji su jedno, ti i ja, tijelo i duša.

Ovo izdizanje iznad sebičnosti, razdvojenosti, strahova i boli svrha je života. I to je razlog zašto je rečeno: "Kada pripremaš (beha'alotha) svjetiljke ...", a ne "kada upališ svjetiljke" - da bi nam se pokazalo da svaki običan čin može postati čaroban i b-žanski.■

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi Shaul Youdkevitch, Live Kabbalah:

Behaaloteha: Sefer Bamidbar - Tri knjige u jednoj

Ovaj šiur ljubaznošću je ustupio The Tanach Study Center u spomen na Rabbi Abrahama Leibtaga

Tri knjige u jednoj? Tako tvrde hazal u vezi Sefera Bamidbar! I štoviše, jedna od te tri knjige sadrži samo dva pesukim!

[Ova se izjava zasniva na 'sugja' u Šabat 116a (na vrhu dafa) u vezi s dva pesukim 'va-jehi bi-nso'a ha-aron...' (koje govorimo kad izvadimo Sefer Toru / vidi Bamidbar 10:35-36).]

Kako bismo bolje razumjeli dublje značenje ove tvrdnje, ovotjedni šiur raspravlja o važnom tematskom prijelazu koji se odvija u Paršat Beha’alotha.

Uvod

Kao što znaju svi koji poznaju Humaš, tekst Humaša u pravoj Sefer Tori ne sadrži nikakve simbole interpunkcije. Usprkos tome, u Paršat Beha’alotha nalazimo vrlo neobičan izuzetak, budući da su dva pesukim 'va-jehi binso'a ha-aron ...' razgraničena s dva naopako okrenuta 'nuna' – koji djeluju kao zagrada, i time čine da se ti pesukim 'ističu'.

Već samo zbog ovog 'tehničkog' razloga, sa sigurnošću možemo pretpostaviti da ova dva pesukim moraju biti naročita.

U pokušaju razumijevanja razloga za ovaj fenomen, sljedeći šiur razmatra o tematskoj važnosti ova dva pesukim uzimajući u obzir njihov smještaj na vrlo ključnu poziciju u Seferu Bamidbar.

Velike nade

Da bismo shvatili unutarnju strukturu Sefera Bamidbar, prvo moramo razmotriti koja je 'trebala' biti njegova tema. Da bismo to učinili, ponovimo na brzinu glavne teme prethodne tri knjige, kako smo raspravljali u našoj seriji šiurim.

Sefer Breišit se usredotočio na B-žji izbor Avrahama (i njegovog potomstva) da postanu Njegov poseban narod ['behira']. Sefer Šemot opisao je B-žje izbavljenje Njego-

vog naroda iz Egipta, njihovo putovanje na Har Sinaj da prime Toru koje je uslijedilo te izgradnju miškana –simbola B-žje prisutnosti u njihovoj sredini. Konačno, u Sefer Vajikra, Bnei Jisrael su dobili dodatne zakone koji se odnose i na miškan i na 'kedušu' [svetost] u njihovoj zemlji i njihovim svakodnevnim životima.

U ovom trenutku, Bnei Jisrael sada su bili spremni nastaviti svoje putovanje od Har Sinaja kako bi naslijedili 'Obećanu zemlju'. Stoga je Sefer Bamidbar 'trebao' biti priča o tom putovanju i njihovom nasljeđivanju zemlje.

Nažalost, u Sefer Bamidbar ti ciljevi nikada nisu postignuti; međutim - uzimajući u obzir ta visoka očekivanja - možemo bolje shvatiti njegov sadržaj i strukturu.

Na primjer, Sefer Bamidbar je započeo opisivanjem kako se Bnei Jisrael pripremaju za svoje putovanje u Erec Kanaan organizirajući vojsku dok postavljaju miškan u središte svog tabora.

Obratite pažnju na to kako se ova tema (pripreme Bnei Jisrael za ovo putovanje) nastavlja kroz cijeli narativ u prvih deset poglavlja Sefer Bamidbar:

• Vojska je organizirana i prebrojana (poglavlja 1-2)

• Miškan se nalazi u središtu tabora (2-5)

• Nacionalni vođe sudjeluju u njegovom posvećenju (7)

• Leviti su određeni da postanu duhovni vođe (poglavlja 3->4 i 8)

• Čitav narod prinosi Pesah Rišon & Šeni (9. poglavlje)

• Daju se završne upute o tome kako i kada putovati (10)

Da ništa nije 'pošlo po zlu', Bnei Jisrael bi trebali upravo u ovom trenutku (nakon 10. poglavlja u Sefer Bamidbar) započeti svoje veličanstveno putovanje u Obećanu zemlju. Umjesto toga, sljedećih šesnaest poglavlja (poglavlja 11-26) raspravljaju upravo o suprotnom, tj. kako (i zašto) Bnei Jisrael nisu naslijedili Zemlju. U tim poglavljima, Tora opisuje brojne incidente kada su se Bnei Jisrael pobunili protiv B-ga, što je kulminiralo B-žjom odlukom da toj generaciji ne dopusti ulazak u zemlju.

[Posljednjih deset poglavlja Sefera Bamidbar (27-36) govore o tome kako se druga generacija priprema za ulazak u zemlju.]

Divrej Tora

Rabbi Menachem Leibtag:

(nastavak s 22. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Behaaloteha: Sefer Bamidbar - Tri knjige u jednoj

Tri knjige

Ova nam analiza može pomoći da shvatimo mjesto na kojem se nalaze dva pesukim 'va-jehi bi-nso'a ha-aron', budući da stoje na spoju koji dijeli Sefer Bamidbar na dva različita dijela:

1. 1-10 - Priprema Bnei Jisrael za ovo putovanje 2. 11-26 - Stvarno putovanje (tj. što je krenulo naopako)

Posljednja dva pesukim u 10. poglavlju ['va-jehi bi-nso'a ha-aron...'] čine razdjelnicu između ova dva dijela!

Sada kada to znamo možemo shvatiti zašto hazal smatraju Sefer Bamidbar za tri knjige.

Kako prvih deset poglavlja - priprema za putovanječine zaokruženu cjelinu, mogu se smatrati 'knjigom'. Slično tome, poglavlja 11-36, koja opisuju neuspjeh prve generacije, također čine zaokruženu cjelinu, pa se stoga i njih može smatrati 'knjigom'. Međutim, mada dva pesukim 'va-jehi bi-nso'a ha-aron...' čine razdjelnicu, ipak moramo objasniti zašto hazal i njih smatraju knjigom.

Što je moglo biti

Moglo bi se reći da ova dva pesukim služe kao više od puke tampon zone. Iako su sažeti, oni opisuju idealan način na koji su Bnei Jisrael trebali putovati na svom putu da naslijede Zemlju. [Na primjer, usporedite sa Šemot 23:20-27, koji opisuje B-žji izvorni plan o tome kako će Bnei Jisrael osvojiti zemlju.]

Kako bi naglasila ono što je 'moglo biti' za razliku od onog što se stvarno dogodilo, Tora namjerno razgraničava ova dva pesukim s naopako okrenutin nun-ovima.

Ako je tako, onda bi 'tri knjige' Sefera Bamidbar bile:

PRVA KNJIGA - Priprema Bnei Jisrael za njihovo putovanje (1-10) Iza ove 'knjige' slijede dvije 'verzije' tog putovanja:

DRUGA KNJIGA - ideal (dva pesukim) - što je 'moglo biti'

TREĆA KNJIGA - stvarno putovanje koje je 'propalo' (tj. poglavlja 11-36)

Kako bi naglasila tragediju treće knjige, Tora najprije predstavlja 'djelić' onoga što je 'moglo biti' u drugoj knjizi - veličanstveni način na koji su Bnei Jisrael mogli

putovati, da nisu zgriješili.

Što je pošlo po zlu?

Što je pošlo krivo? Što je natjeralo Bnei Jisrael da zgriješe u incidentima s 'mit'onenim', 'mit'avim' i 'meraglim' itd.?

Hazal nalaze 'nagovještaj' u pasuku (koji neposredno prethodi 'va-jehi bi-nso'a ha-aron') koji opisuje odlazak Bnei Jisrael s Har Sinaja":

"I krenuše sa B-žje gore..." (vidi 10,33-34).

Midraš komentira:

"Kao dijete koje odlazi iz škole – odlazi trčeći, na isti su način Bnei Jisrael odjurili sa Har Sinaja na udaljenost tri dana hoda, jer su [previše] učili Toru na Har Sinaju..." [Navedeno u prvim Tosafot na Masehet Šabat 116a ].

Ovaj Midraš uspoređuje boravak Bnei Jisrael na Har Sinaju sa 'školskom godinom' [sasvim prikladno za ovo doba godine]. Iako su proučavali B-žje zakone na Har Sinaju, čini se da nisu usvojili duh tih zakona. Narod se doista radovao što odlazi s Har Sinaja, no nije se veselio držanju B-žjih zakona u Erec Kanaanu.

Tehnički govoreći, možda su bili 'pripremljeni' za ovo putovanje, ali sasvim sigurno nisu bili duhovno 'spremni'.

Na ovaj način, Midraš naglašava temeljni razlog koji je doveo do ovih grijeha. Nakon što su Bnei Jisrael otišli s 'pogrešnim stavom', bilo je neizbježno da će zgriješiti.

Ali koga kriviti za to? Svakako, prije svega sam narod; ali ako slijedimo 'školsku' analogiju ovog midraša, također bismo trebali razmotriti mogućnost da 'fakultet' također može nositi dio odgovornosti.

Dok proučavamo Sefer Bamidbar, vidjet ćemo kako neki

(nastavak s 23. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Behaaloteha: Sefer Bamidbar - Tri knjige u jednoj

incidenti mogu čak aludirati na ovu mogućnost. Međutim, prvo 'rano upozorenje' o 'sagorijevanju' učitelja nalazimo već u Paršat Beha’alotha.

Je li Mošeu 'bilo svega dosta'?

Počevši od 11. poglavlja, pa kod gotovo svakog incidenta kada Bnei Jisrael zgriješe u Sefer Bamidbar, nalazimo rastuću napetost u odnosu između Mošea Rabeinu i naroda. Ne samo da se narod stalno žali Mošeu na svoju nevolju u 11. poglavlju, već ga čak i njegov vlastiti brat i sestra kritiziraju u 12. poglavlju!

U poglavljima 13-14, meraglim [uhode] potiču nacionalnu pobunu pozivajući da ih novo vodstvo odvede natrag u Egipat (vidi 14:1-5), dok u 16. poglavlju (Paršat Korah) nalazimo još jednu pobunu protiv vodstva i Mošea i Aharona.

Dakle, što je pošlo po zlu?

Prvi znak ove krize vodstva pojavljuje se već u slučaju s mit'avim (vidi 11:4-14), odmah nakon što su Bnei Jisrael napustili Har Sinaj. Zapazimo Mošeovu molbu B-gu kao reakciju na pritužbu Bnei Jisrael o ustajalom okusu mane:

"... I Moše je molio B-ga: Zašto si tako grubo postupio sa Svojim slugom i zašto nisam uživao tvoju naklonost da si stavio teret ovog naroda na mene? Ne mogu sam samcat nositi sav ovaj narod jer to je previše za mene, ako ćeš tako postupati sa mnom, radije me ubij..." (11,11-15).

Nasuprot Mošea Rabeinu kojeg smo poznavali od Sefer Šemot - koji dosljedno brani Bnei Jisrael pred B-gom kada griješe, sada se u Seferu Bamidbar Mošeov stav čini

potpuno oprečan - radije bi umro nego nastavio biti njihov vođa!

Obratite pažnju i na očite tekstualne paralele koje ističu ovaj kontrast. Usporedite:

• "lama harejota le-avdeha..." (Bamidbar 11:11) - s "lama harejota la-am ha-ze..." (Šemot 5:22) ["Zašto si tako grubo postupio sa svojim narodom - s kojim ciljem si me poslao, jer otkako sam otišao faraonu u Tvoje ime, stvari su postale samo gore..."]

• "lama lo macati hen be-eineha..." (Bamidbar 11:11) - s "ve-ata im macati hein be-eineha..." (vidi Šemot 33:13,16!) ["A sada, ako sam našao milost u Tvojim očima, daj mi da upoznam putove Tvoje tako da mogu naći milost u očima Tvojim - i vidim da su oni Tvoj narod... a kako ću znati da smo ja i Tvoj narod zaista našli milost - kad Ti dopustiš Svojoj Prisutnosti da putuje s nama..."] i

• "Ako je ovo moja nevolja [da ih vodim] - radije bih umro..." (11:15)

"Ako im oprostiš grijeh [u redu]... ali ako ne, izbriši me iz svoje knjige koju si napisao..." (vidi Šemot 32:30-32)

[U gornjim usporedbama, zapazite također i da Tora koristi ključne izraze kao što su 'haron af Hašem', 'ra'a', 'macati hen be-eineha' itd.]

Nije li ironično da je nakon incidenta s 'het ha-egel' Moše spreman umrijeti kako bi spasio svoj narod (vidi Šemot 32:32), dok bi sada radije umro nego vodio svoj narod! U Sefer Šemot, Moše je uvijek 'isturavao svoj vrat' kako bi obranio Bnei Jisrael, dok se sada čini da se 'predao'.

[Primijetite Rašija na Bamidbar 11:28 gdje on citira Sifri koji objašnjava kako je Eldadovo i Meidadovo proročanstvo u ovom incidentu bilo da će 'Moše umrijeti, a Jehošua će umjesto njega odvesti Bnei Jisrael u Zemlju'. Ovaj Midraš također sugerira da neuspjeh Mošeovog vodstva počinje već s ovim događajem s mit'avim i nije samo zbog njegovog grijeha kod 'mei meriva' u 20. poglavlju.]

Ova paralela, koja ukazuje na moguću manu samog Mošea Rabeinu,

(nastavak s 24. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Behaaloteha: Sefer Bamidbar - Tri knjige u jednoj

mora zasmetati svakog proučavatelja Humaša. Je li moguće da je Moše Rabeinu reagirao na neprikladan način?

Je li moguće da najveći prorok svih vremena, koji je primio Toru i njoj podučio Bnei Jisrael, jednostavno 'odustane'?

Zar ih Moše Rabeinu - koji je izveo Bnei Jisrael iz Egipta i vjerno ih doveo do Har Sinaja - sada ne može voditi na posljednjoj dionici njihovog velikog putovanja od Har Sinaja do Erec Kanaana?

Odgovoriti potvrdno bilo bi bogohulno, ali odgovoriti s ne činilo bi se prilično naivnim.

Presvet da bi vodio

Moglo bi se reći da ovaj kontrast između Mošeove reakcije na het ha-egel i njegove reakcije na mit'avim proizlazi iz motiva koji je postojao iza svakog grijeha.

Unatoč težini het ha-egel, grijeh Bnei Jisrael bio je rezultat pogrešno usmjerene želje da se ispuni duhovni vakuum nastao Mošeovom odsutnošću. [Vidi šiur na Paršat Ki Tisa.] Nasuprot tome, čini se da je grijeh s mit'avim bio potpuno fizičke prirode - nekontrolirana žudnja za hranom ['hit'avu ta'ava'].

Het ha-egel predstavljao je obrazovni izazov koji je Moše Rabeinu spreman prihvatiti, znači, uzeti ovu pogrešno usmjerenu želju i upraviti je u pravom smjeru. [Obratite pažnju na komentatore koji izgradnju miškana shvaćaju kao 'tikun' za pogrešne namjere koje su dovele do het haegel.]

Međutim, nakon grijeha pohote kod mit'avim, Moše Rabeinu jednostavno 'odustaje'. Nije u stanju proniknuti kako je ovaj narod, nakon što je cijelu godinu proveo na Har Sinaju, postao toliko zaokupljen takvim ovozemaljskim željama. Moše jednostavno nema obrazovne alate

za suočavanje s tako niskom razinom ponašanja. [Drugim riječima - Moše je angažiran da bude učitelj, a ne dadilja!]

B-žja trenutna reakcija na Mošeovu molbu može odražavati taj aspekt Mošeova vodstva. B-g smatra potrebnim uzeti nešto ruaha (duha) od Mošea i prenijeti ga na sedamdeset starješina (vidi 11:16-17). B-g shvaća da Moše sada mora podijeliti neke od svojih odgovornosti vodstva sa starješinama koji se vjerojatno mogu realističnije nositi s ovom vrstom krize.

Mogao bi se predložiti jedan dodatni uvid. U Sefer Bamidbar, moglo bi se Mošea Rabeinu smatrati 'prekvalificiranim' ili 'presvetim' da bi vodio narod.

Nakon što je proveo otprilike šest mjeseci na Har Sinaju, Moše Rabeinu je na daleko višoj duhovnoj razini od razine svog naroda. Nije da Moše Rabeinu nije sposoban voditi, već je narod na preniskoj razini da bi imao koristi od njegovog vodstva. Najjednostavnije rečeno, on je ‘previše kvalificiran’ za taj posao. [Ij"h, vratit ćemo se na ovu temu u šiuru na Paršat Hukat.]

Naposljetku, Jehošua će biti izabran da vodi Bnei Jisrael u Obećanu zemlju. Kao predani učenik Mošae Rabeinu i iskusni vođa vlastitog plemena (i cijele vojske u bitci protiv Amaleka), Jehošua posjeduje potrebne kvalitete vođe. On je također dovoljno 'prizemljen', i stoga će moći povesti Bnei Jisrael u 'zemlju'.

Pouka koju možemo naučiti iz ove parše sigurno nije 'kako kritizirati' Mošea Rabeinu. Umjesto toga, trebala bi nas podsjetiti kada podučavamo - da imamo na umu emocionalne potrebe naših učenika; a pri učenju – da imamo na umu potencijal koliko možemo dobiti od svojih učitelja.■

Rječnik

hazal učenjaci iz vremena 2. Hrama i kasnije

Sefer Bamidbar Knjiga Brojeva pesukim stihovi

sugja – odlomak Gemare koji razmatra neku od tema Mišne daf – stranica (uTalmudu)

Humaš – Petoknjižje nun – slovo hebrejskog alfabeta šiur /šiurim– lekcija/lekcije

Har Sinaj – gora Sinaj

Bnei Jisrael – sinovi Izraelovi

Erec Kanaan – Kanaanska zemlja

mit'onenim', 'mit'avim' i 'meraglim' – oni koji su gunđali, oni koji su žudjeli (za hranom), uhode

Midraš – interpretativni tekstovi u vezi Tore i halahe

Moše Rabeinu – Mojsije naš učitelj

het ha-egel – grijeh zlatnog teleta

tikun – ispravak

Alan Morinis:

Svakidašnja svetost

Dobročinstvo (nastavak)

Test srdačne ljubaznosti

Židovski duhovni put musara ■

Prevladavanje otpora prema vršenju djela darežljivog uzdržavanja primarni je duhovni ispit. Kako bih vam pomogao da uvidite stvarnost truda da u prvi plan stavite svoje više ja, razmotrimo četiri situacije u kojima bismo trebali činiti hesed, a koje nam Talmud navodi. Razmotrite što vam pada na pamet kad si zamislite da činite ono što nam je rečeno da činimo u tim slučajevima.

Odijevanjegolih

Kad biste na ulici ugledali nagu osobu, biste li potrčali da je odjenete ili je vjerojatnije da biste zazirali od nje, misleći si, "luđak"? Možda imate druge načine na koje se opirete siromašnima i potrebitima. Što vas trenutno (ako vas išta) sprečava da prekopate po svojim ladicama i ormarima i iz njih izvadite svu staru odjeću koju više ne nosite kako biste je poklonili?

Odjenuti nagoga može značiti brinuti se o materijalnim potrebama ljudi kakve god njihove potrebe bile.

Posjetabolesnima

Posjećivati bolesne znači starati se i praviti društvo svima koji se ne osjećaju dobro, bilo u tijelu, u duši ili mentalno. Postoji li nešto što vas priječi da podignete slušalicu i ponudite nešto svog vremena obližnjoj bolnici ili domu za starije?

Možda su vam poznate neke (ili sve) od sljedećih racionalizacija zbog kojih ne pružate podršku onima koji su bolesni:

• "Jednostavno mrzim bolnice."

• "Kakve bi od toga bilo kori-

• "Nisam tako blizak prijatelj."

• "Vjerojatno imaju stotine posjetitelja pa ću im samo sme-

Ili imate nekog svog posebnog favorita?

Tješenje ožalošćenih

Znate li nekoga tko je nedavno izgubio osobu koja mu je bila draga? Možete li ga/ju posjetiti ili barem telefonirati? Mnogi ljudi osjećaju otpor prema posjećivanju doma u kom se žaluje jer doći u doticaj sa smrću, čak i neizravno, može ljude učiniti nervoznima pa čak i prestrašenima. Židovska tradicija nam po-

maže pri suočavanju s tim otporom dajući nam smjernice za tješenje ožalošćenih. Jedna od njih je tiho ući u kuću žalosti. Ožalošćeni nisu domaćini koji primaju goste pa se od njih ne očekuje da će pozdraviti posjetitelje, ustati zbog njih, biti gostoljubivi (ponuditi im hranu ili piće) ili ih ispratiti. Najvažnije je, da bi onaj tko je došao utješiti ožalošćene, trebao sjediti blizu njih bez da sam prvi progovori. Naša nervoza ili vlastite potrebe mogu nas navesti na blebetanje, ali imamo smjernicu da pustimo ožalošćene da prvi progovore, ako žele. I na taj način oni biraju temu o kojoj žele govoriti.

Žalovanje proizlazi iz gubitka, a tješenje je sjajno sredstvo za različite vrste gubitaka, ne samo za smrt. Znate li nekoga tko je izgubio posao ili se morao preseliti u novu kuću, ili mu je ljubimac uginuo ili je pretrpio kakav drugi gubitak, i možete li pronaći način da mu pružite utjehu?

Pokapanje mrtvih

Svega nekolicina nas ima neku odgovornost za pokapanje tijela jer taj je zadatak povjeren pogrebnicima i organizatorima sahrana. Živimo odsječeni od stvarnosti smrti, nadajući se da ćemo utišati njen utjecaj usmjeravajući pogled u drugu stranu. To ne pomaže. Ljudi umiru i s tijelima treba učiniti što je potrebno. U židovskoj zajednici odbori dobrovoljaca brinu o tijelima mrtvih. Biste li pristali da malo radite u takvoj grupi?

Koje mrtve morate pokopati? Koje veze konačno treba prekinuti? Koje zadatke treba obaviti i zaključiti? Koji nedovršeni posao treba završiti?

Ako sam samo za sebe, što sam ja?

Vi možete učiniti svako od tih djela i sva ta djela, i učinit ćete ih ako uspijete svladati svaki unutarnji otpor koji vas možda sputava. Morate zatražiti svoje srce da radosno stupi u ljubav prema darežljivom uzdržavanju drugoga. Za musarsko učenje je tipično da vas usrdno potiče da zakoračite upravo u one situacije za koje su vam osjećaji oguglali, gdje je vaše ponašanje postalo navikom, gdje ste podignuli obrambene zidove, gdje vas vrebaju strahovi. Kada se aktivirate, navike i strahovi vjerojatno će isplivati na površinu, gdje im se može suprotstaviti i raspršiti ih. Čak i sama pomisao na poduzimanje tih aktivnosti može probuditi stare strahove, i onda kad iziđu na površinu, može ih se vidjeti, prepoznati i u konačnici otjerati. Srce i svijet tada su stupaju u vezu. Rezultati se registriraju u vanjskom svijetu, i bit će podržani vašom dobrotom, jednako kao i u vašem unutarnjem svijetu, u kojem će vaše više ja steći više snage i vlasti.

Tada ćete se izbaviti iz šaka vašeg otpora i napredovat ćete.

Ova je poruka posebno važna za pripadnike naše generacije, generacije sedamdesetih godina prošlog stoljeća, bazirane na antitezi heseda, koje pjesnikinja Adrienne Rich tako bolno točno prepoznaje:

Tih godina, reći će ljudi, izgubili smo pojam o tome

što znači mi, i ti

našli smo se

svedeni na ja

i sve je postalo

glupo, ironično, strašno

Tradicija odjekuje ovim podsjetnikom da cilj života nije da se svatko brine za sebe. Hilel kaže: "Ako sam samo za sebe, što sam ja?" Biti netko znači biti i za drugoga, a izraz te vrline je hesed.

Hilelova tvrdnja završava izazovom: "Ako ne sada, kada?"

Ne bi smio proći niti jedan dan bez da činite djela srdačne dobrote,

bilo svojim tijelom, novcem ili dušom.

Rabbi Yeshayahu Segal Horowitz, Sh'nei Luchot ha'Brit

Odgovornost

AHRAJUT

Ja sam tvoj jamac; ti si moj jamac.

Ovaj svijet je poput predvečerja šabata, a Svijet-koji-dolazi je poput šabata.

Onaj koji se priprema uoči šabata imat će što jesti na šabat.

PRIJATELJEV SIN priznao je svom djedu da je osjećao krivnju jer nije baš često išao u sinagogu. "To je sasvim dovoljno!" rekao je njegov djed i time opalio ravno u nos nesretnu vezu koja se prečesto stvara između krivnje i vjerskih ili duhovnih pitanja. Na početku razmatranja o duševnoj osobini odgovornosti, važno je potražiti način za prihvaćanje odgovornosti koja je zdrava, pozitivna i njeguje dušu a ne prihvaćati je s krivnjom, jer krivnja to ne sadrži.

Neupitno je da svi snosimo odgovornost i da nas se drži odgovornima. Opljačkajte banku, budite ravnodušni u vezi ili jednostavno utonite u lijenost i možete računati da će doći do posljedica jer ste odgovorni za taktičnost u životu. Čak i ako vam se dogodi da se "izvučete" s time, tu je vaša savjest s kojom se morate boriti. Neki od nas imaju vrlo živahnu savjest koja nas pecka za svaku pa i najmanju pogrešku, dok su drugi izgleda sasvim zadovoljni s izbjegavanjem, poricanjem i racionalizacijom. Ali ta su poricanja površna. Negdje dublje unutra, ustegnuta savjest radi svoj korozivni (i obnavljajući) posao. Hebrejski naziv

Strana

(nastavak s 26. stranice) Alan Morinis: Svakidašnja svetost

(nastavak s 23. stranice) Alan

Morinis:

Svakidašnja svetost

za savjest macpun potječe od istog korijena od kojeg i naziv za "sjever", nesumnjivo zbog toga što savjest postavlja kompas za navigaciju života.

Hebrejski izraz koji se dosljedno prevodi kao "odgovornost" je ahrajut ili ahrajus. Istražujući korijen riječi možemo puno naučiti o suštinskom židovskom konceptu koji stoji iza neke osobine duše, a kod ahrajuta postoji neslaganje i to neslaganje je samo po sebi poučno.

Neki kažu da je korijen ahrajuta ahar, što znači "nakon". Drugi kažu da je aher, što znači "drugi". Ova dva različita izvora otkrivaju različite aspekte duševne osobine odgovornosti. U konačnici, međutim, oba ukazuju na isti problem u životu.

Kada koncept odgovornosti uvedemo u sferu vremena to jest pronalaženje korijena ove osobine duše u konceptu "nakon" počinjemo prepoznavati da svaka misao, riječ ili djelo ima svoje "nakon" svog prethodnika i svoj učinak, koji se povezuju u velikom lancu uzroka i posljedica koji se šire s vremenom. Mi, ljudi, jedinstveni smo među stvorenjima po tome što smo u stanju predvidjeti posljedice u onoj mjeri u kojoj možemo, i kao rezultat toga, snosimo odgovornost za svoje postupke.

"Tko je mudar?" pita Pirkei Avot, a Rabi Šimon ben Netanel odgovara: "Onaj tko vidi što se rodilo [tj. ishod]."

I budući da smo u stanju predvidjeti budućnost i dovoljno smo mudri da to činimo, u Mišni je uspostavljen princip da su ljudi uvijek od-

govorni za posljedice svojih djela, bez obzira je li ono što se dogodilo rezultat svojevoljnog ili nesvojevoljnog djelovanja, namjernog ili nehotičnog. Uskoro ćemo preinačiti ovo široko gledište o našoj odgovornosti, ali poruka je ovdje jasna: svatko od nas pozvan je da sada preuzme odgovornost za ono što će prouzročiti da se kasnije dogodi.

Židovska misao o budućnosti i našoj odgovornosti prema njoj povezana je s predodžbama o dva svijeta ovom u kojem sada živimo i onom "koji dolazi". Usmjerava nas se da vodimo brigu o šteti koju bismo mogli prouzročiti u ovom svijetu, a također i u budućem svijetu u kojem se odvija duhovna vječnost. Ako imamo osjećaj da se trebamo brinuti za svijet u kojem živimo, koliko bismo se više trebali brinuti za eone vremena koji čine vječnost?

Duhovna dimenzija zemaljske odgovornosti iznosi se u raspravi koja se odvija u Talmudu kao odgovor na pitanje što osoba treba učiniti da bi razvila osobnu pobožnost te da bi postala svetija. Jedno mišljenje kaže da bismo trebali proučavati Pirkei Avot, koje sadrže toliko mudrosti za život. Drugo je proučavanje zakona

o blagoslovima koji otkrivaju kako osoba treba izreći blagoslove u mnogobrojnim prilikama u kojima obavljate svakodnevne aktivnosti, poput buđenja ujutro, umivanja, odlaska u kupaonicu, jela, molitve, učenja i tako dalje. Treće mišljenje, koje se često smatra pobjedničkim, je mišljenje Rav Jehude, koji kaže: "Onaj tko želi biti svet trebao bi izvršiti sadržaj građanskih odšteta."

To znači, onaj tko želi biti pobožniji treba znati i ispunjavati zakone o odštetnom pravu kako su navedeni u talmudskom traktatu Bava Kama.

Izazovno je i na prvi pogled vrlo iznenađujuće pomisliti da bi pravni traktat o novčanim gubicima bio idealan fokus za razvijanje osobnije pobožnosti, ali ovaj glas iz židovske tradicije nam kaže upravo to. Koja je poruka toga?

Prilično je lako uočiti da će preuzimanje odgovornosti za posljedice štetnih radnji pomoći u očuvanju građanskog mira i održavanju skladnih odnosa među ljudima. Ali podsjetimo se da se inicijalno pitanje odnosilo na korake koje treba poduzeti da se postane hasid, pobožan. Misteriozno je kako bi me učenje zakona, koji pokrivaju situacije

s

poput kad moj bik probode tvoju kravu, moglo učiniti duhovnijom osobom, čak do te mjere da me se naziva pobožnim. Ali ovdje postoji vrlo posebna logika koja nam daje dragocjeni uvid u to kako njegovati duševnu osobinu odgovornosti.

Čini se da se Talmud u Bava Kami usredotočuje na građanske parnice, ali ono do čega mu je zapravo stalo su odnosi osobe s drugim ljudima. Sve što se tamo podučava ima implicitnu svrhu otkriti nam kako biti pažljiviji prema bližnjima, ne u nekom apstraktnom smislu, već na vrlo stvarnim i praktičnim područjima na kojima komuniciramo s njima, posebno u područjima koja su podložna sukobima. Kako možemo biti od koristi drugima čak i kad oni ne uzvraćaju istom mjerom? Kako možemo postupati tako da ne nanesemo štetu? Što možemo učiniti da popravimo štetu kad je nanesemo? Uvijek moramo vidjeti da i druga osoba ima valjano stajalište.

Ove brige odražavaju načelo musara da se naš osobni duhovni napredak ne odvija odvojeno nego upravo u jeku odnosa s drugim ljudima. Sam Rabbi Yisrael Salanter je izjavio da temelj duhovnog života počiva između osobe i njezina bližnjeg. Prema mojim saznanjima, među glavnim duhovnim putovima musar je jedinstven po tome što pred nas postavlja izazov da svoje međuljudske odnose učinimo primarnim fokusom svojih duhovnih napora. Znamo da je relativno lako osjećati se vrhunski duhovno u sinagogi ili na jastuku za meditaciju ili u špilji na planini, gdje smo se učinkovito izolirali od onih vrsta provokacija koje nas stvarno stav-

ljaju na test, kao i od ljudi koji su nam bliski, koji nas mogu isprovocirati i staviti na kušnju, kao ništa drugo. Musar vas ne smiruje potičući transcendenciju, nadilaženje ovoga svijeta, već vas prima za ramena i okreće tako da se suočite sa svim (stvarnim ili potencijalnim) zbrkama, lomovima ili prekršajima koje ste možda izazvali. Preuzmi odgovornost, kaže on. Ako ste vi napravili taj nered, počistite ga. Još bolje, predvidite nered i preuzmite odgovornost prije nego što do njega dođe, tako da čak neće ni biti nereda koji biste nakon toga morali počistiti. Bilo što duhovno što poduzimate, a što zaoblazi ili umanjuje važnost ove vrste odgovornosti je izmišljena fantazija ove ili one vrste.

Ovdje govorimo o predviđanju (i možda izbjegavanju) posljedica za koje ćemo biti odgovorni. Važno je to okarakterizirati na način da kažemo da se to odnosi samo na pitanja kod kojih imamo izbora. Smatramo sebe najodgovornijima kad smo imali slobodu i mogućnost da izaberemo i drugačije - a ipak nismo. Rabbi Eliyahu Dessler nam kaže:

Nikoga se ne drži odgovornim za zlo na koje je navikao od rođenja i rezultat je njegove okoline, kada nikada nije naučio ništa bolje. U tom pogledu on ima halahički status "djeteta odvedenog u ropstvo i odgojenog među idolopoklonicima". Bit će odgovoran samo za ono što je mogao i trebao naučiti.

Da biste svoju dušu uzdigli u pravcu svetosti, morate postati vje-

štiji u predviđanju posljedica svojih postupaka i preuzimanju odgovornosti za detalje na svim područjima na kojima donosite odluke, čak i na najpraktičnije i najprizemnije načine - ili, točnije, konkretno u praktičnim i svakodnevnim stvarima koje biste mogli previdjeti ili smatrati da nisu duhovne. Rabbi Yissocher Frand, u svom govoru u čast pokojnog Rabbi Naftolija Neubergera iz Ner Israel Yeshive u Baltimoreu, rekao je: "Kad je jedna osoba osnivala novu sinagogu i zatražila Rav Neubergera za savjet, Reb Naftoli je s njom otišao čak u banku da joj pomogne ispuniti formulare za otvaranje računa. Zar nije imao pametnijeg posla? Ali morao se pobrinuti da se to obavi, preuzeo je odgovornost."

Stranica u novinama koja se bavi sudskim izvještajima otkriva koliko je to neuobičajeno uzvišen način života. Mi, ljudska bića, daleko više volimo navući rolete i prihvatiti sve vrste racionalizacija koje nam omogućuju da izbjegnemo preuzeti odgovornost pa čak i da nanesemo svaku vrstu štete. Kad se suočimo sa štetom koju smo izazvali, skloni smo sakriti se iza poricanja. Ali kada uzdignemo odgovornost u osobnoj duhovnoj praksi čak i prema detaljima, time si uskraćujemo svaku priliku za samonametnuto sljepilo i racionalizaciju, i tako si činimo ogromnu duhovnu uslugu.

To je, dakle, način na koji možemo shvatiti odgovornost u smislu onoga što dolazi "nakon" ovoga svijeta. Odgovorni ste za činjenje dobra i smatrat ćete se odgovornim za loše postupke, pa je najbolje predvidjeti ishode i sada odlučiti činiti dobro. Duša će time prosperirati.■

(nastavak

28. stranice) Alan Morinis: Svakidašnja svetost

IZA ZATVORENIH VRATA

Kako je ugledna obitelj iz Gaze tajno

držala tri taoca - The Wall Street Journal

TheJerusalemPost,17.6.2024.

Kuća ugledne obitelji iz Gaze - liječnika, novinara, laborantice i njihove djecepotajno je skrivala tri taoca. Kako je to moguće?

Dr. Ahmad – liječnik opće prakse, imam i član ugledne obitelji u Gazi – potajno je držao tri izraelska taoca zatočena u svom domu šest mjeseci, izvijestio je u ponedjeljak Wall Street Journal.

Aljamal se svaki dan s posla vraćao kući svom sinu, snahi, unucima i zarobljenicima Almogu Meiru Janu, Andreju Kozlovu i Shlomi Zivu.

Tajno zatočeništvo

Prema izvješću, pozivajući se na stanovnike, bila je javna tajna unutar kampa Nuseirat da je Aljamalova obitelj povezana s Hamasom. Aljamalov brat, Abdelrahman Aljamal, odvjetnik je Hamasa u Gazi. Ipak, u izvješću stoji da većina nije znala za troje talaca koji su držani u mračnoj sobi u obiteljskoj kući.

IDF je izvijestio da je sin Abdullah Aljamal (37) bio novinar palestinske novinske kuće The Palestine Chronicle. Fatma, njegova žena, bila je laborantica u lokalnoj klinici.

Taoci su kasnije rekli da su mogli čuti razgovore između njih dvoje i ostatka obitelji dok su vodili normalan život. Ranije izvješće WSJ-a navodi da su tri taoca šest mjeseci živjela u mračnoj sobi na katu stana, dok je obitelj živjela u prizemlju.

Abdullah je prethodno bio glasnogovornik vlade Hamasa i, prema Journalu, glasno je podržavao napad 7. listopada. Zgrada u kojoj je živjela obitelj Aljamal uništena je u napadu IAF-a nakon spašavanja talaca početkom ovog mjeseca. Operacija spašavanja, koja je dobila značajnu medijsku pozornost zbog svog složenog i zamršenog planiranja i izvršenja, rezultirala je povratkom trojice muškaraca kao i Noe Argamani, koju je druga obitelj s vezama s Hamasom, Abu Nars, držala odvojeno u blizini.

Aljamal, njegov sin i njegova snaha ubijeni su u operaciji, prema lokalnim izvješćima koje navodi WSJ, no djeca su preživjela.

Obitelj Abu Nar navodno je ubijena i njihova zgrada uništena.

IDF nije izravno komentirao ubojstvo članova obitelji ili uništavanje zgrada, ali u prio-

pćenju su rekli da su djelovali kako bi "eliminirali teroriste" i "uništili terorističku infrastrukturu".

Prema izvješću, mnogi mještani posjetili su kuću, iznenađeni otkrićem zarobljenih Izraelaca pred njihovim nosom. List navodi da je ovakve tajne teško sačuvati u tako bliskoj zajednici i u tijesno zbijenom prostoru. U izvješću se također navodi da su stanovnici bili nezadovoljni što je Hamas izložio civile opasnosti smještajući taoce u gusto naseljenom području pored tržnice.

Journal je izvijestio da su mještani željeli da Hamas drži taoce u tunelima, dalje od civila. "Hamas bi nam trebao dati kartu sigurnih zona u kojima mo-

Netanyahu raspustio ratnu vladu

Index,17.6.2024.

IZRAELSKI premijer Benjamin Netanyahu raspustio je ratnu vladu, koja je formirana nakon nezapamćenog napada Hamasa na Izrael 7. listopada prošle godine.

Kako javlja Times od Israel, Netanyahu se kasno sinoć obratio ratnom kabinetu, maloj skupini visokih dužnosnika iz niza stranaka koja je osnovana 11. listopada kako bi upravljala operacijama protiv Hamasa i Hezbolaha, rekavši da je službeno raspušten.

Predsjednik umjerene stranke

Nacionalnog jedinstva Benny Gantz, jedan od trojice članova vlade, prošlog je tjedna napustio ratni kabinet. Raspuštanje je bilo očekivano nakon što je krajnje desni ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben Gvir zatražio da bude uključen u rad ratnog kabineta.

Očekuje se da će Netanyahu donositi kritične odluke o ratu tijekom ad hoc sastanaka s manjim brojem dužnosnika bez

Bena Gvira, a odobrenje za odluke tražit će od šireg sigurnosnog kabineta, navodi Times of

Israel..

Protuvladini prosvjednici blokirali autoceste

U isto vrijeme Izrael potresaju veliki protuvladini prosvjedi. Kako navode tamošnji mediji, prosvjednici su svojim automobilima blokirali niz ključnih autocesta i cesta drugi dan zaredom. Traže izbore, ali i postizanje dogovora o oslobođenju talaca koje je Hamas uzeo prilikom napada 7. listopada.

Za večeras je najavljen velik prosvjed, koji bi se trebao odr-

žemo ostati jer da smo znali da u susjedstvu ima talaca, potražili bismo drugo mjesto", rekao je Mustafa Muhammad (36) za list. Muhamed je početkom rata pobjegao iz grada Gaze u Nuseirat. Ti strahovi nisu bili bez osnove. Izraelska operacija spašavanja rezultirala je civilnim žrtvama u Gazi. IDF je rekao da ih je manje od stotinu, ali Ministarstvo zdravstva Gaze koje vodi Hamas procijenilo je oko 200. Ipak, stanovnici su s ljubavlju govorili o Aljamalima. "Dr. Ahmad je bio taj koji je obrezao moja tri dječaka", rekao je stanovnik Ali Bkhit za WSJ. "Kad sam s njim nešto radio, bio je drag čovjek; osmijeh mu nije silazio s lica."■

žati u 19 sati pred izraelskim parlamentom Knessetom, a potom će prosvjednici marširati prema rezidenciji premijera Netanyahua.

Organizatori prosvjeda jučer su najavili da im je cilj na ulice izvesti milijun ljudi. Traže da Izrael održi izbore prije godišnjice Hamasova napada 7. listopada.■

NETFLIX

Z ne zna dovoljno o holokaustu i nacistima: Netfliks to želi da promeni

B92,16.6.2024.

Uprkos nebrojenim dokumentarcima, filmovima, emisijama i knjigama o Drugom svetskom ratu, čak 63% američkih milenijalaca i pripadnika generacije Z ne zna da je 6 miliona Jevreja ubijeno u holokaustu, pokazalo je istraživanje.

Istraživanje koje je sprovela Konferencija o jevrejskim materijalnim zahtevima protiv Ne-

mačke je pokazalo i da 48% ne zna da imenuje ni jedan koncentracijski logor, a Netfliks se nada da će to promeniti s novim dokumentarcem.

"Hitler and the Nazis: Evil on Trial", ambiciozni novi dokumentarac o Drugom svetskom ratu, namenjen je mlađoj publici, a kroz šest epizoda prati uspon Adolfa Hitlera na vlast i glavne prekretnice Drugog

svetskog rata.

Dokumentarac pokriva dosta već utabanog terena, a cilj mu je da ispriča priču o Drugom svetskom ratu na nov, zanimljiv način za mlađu publiku.

Tako na primer, uz intervjue s akademicima i arhivske snimke tipične za dokumentarce o Drugom svetskom ratu, prikazuje glumce koji rekreiraju ključne trenutke u istoriji rata, dajući

seriji utisak gledanja nemog filma.

Serija je stigla na Netfliks 5. juna, a već je na listi najgledanijih kako u svetu, tako i u Srbiji.

"Hitler and the Nazis: Evil on Trial" je dokumentarna serija od šest epizoda, a ima ocenu 7.5/10 na IMDb-u.■

Žena napala Tarantina u restoranu, vikala mu da je "cionističko smeće"

Index,16.6.2024.

QUENTIN Tarantino napadnut je u jednom njujorškom restoranu.

"Cionističko smeće", vikala mu je žena koja se na društvenim mrežama predstavlja kao Crackhead Barney, a snimku je zatim objavila na svom profilu.

Na snimci se vidi kako Barney, čije je pravo ime zasad nepoznato, prilazi redatelju koji sam sjedi za stolom u kutu. "Quentin Tarantino!" vikne mu.

"Hej", odgovori joj kratko Tarantino.

"Zašto si ti cionističko smeće?" pita ga žena zatim.

Tarantino na to nije odgovorio, već je samo prekrižio ruke. Ona ga je zatim upitala "ide li u Izrael", no na to redatelj nije stigao odgovoriti jer je reagiralo osoblje restorana. Dok je Tarantino napuštao restoran, okružili su ga propalestinski prosvjednici i vikali "Slobodna Palestina". Također, gurali su

stopala prema prozoru automobila u koji je ušao, vjerojatno aludirajući na njegov navodni fetiš na stopala.

Inače, Tarantino je oženjen izraelskom pjevačicom i manekenkom Daniellom Pick i javno je stao na stranu Izraela u ratu.■

Mondo,16.6.2024.

Stogodišnji par Mardžori Fitermen (102) i Berni Litmen (100) vjenčali su se prije nekoliko nedelja, nakon što su se upoznali u svom staračkom domu pre gotovo deset godina. Par, koji zajedno broji čak 202 godine, vjerovatno je oborio Ginisov svjetski rekord. Naime, dosadašnji rekorderi, objavio je Fox News, bili su Dorin i Džordž Kirbi iz Engleske, koji su zajedno imali 194 godine kada su se vjenčali 13. juna 2015. godine.

Novopečeni bračni par iz Filadelfije dokazao je da nikad nije kasno za vjenčanje, a njihove porodice jako su srećne zbog njih. Bernijeva unuka, Sara, izjavila je da je sjajno što je njen deda pronašao ženu s kojom je pronašao zajednički jezik u kasnim godinama, prenosi Metro. Berni je prethodno bio u braku s Bernis 65 godina, koja je preminula 2012. godine. Nekoliko godina kasnije upoznao je Mar-

džori na zabavi i imali su sastanak na isti dan kada se rodila njegova praunuka. Njegova porodica rekla je da su njegovi planovi da oženi Mardžori bili "iznenađenje" jer su pretpostavljali da će se i dalje samo družiti. Rabin Adam Wohlberg, koji je vjenčao par, rekao je da je par došao do tačke "gdje više nisu samo bliski prijatelji - već i muž i žena'" Nije im dao nikakve bračne savjete na vjenčanju jer su već imali bogato iskustvo.

Mardžori je prije bila u braku sa suprugom Morisom prije nego što je preminuo 1999. godine, ali je znala da je "neko nevjerovatno poseban ušao u život" kada je upoznala Bernija. Bernijeva kćerka Sara izjavila je da se par prijavio za Ginisovu knjigu rekorda, ali ona je sada još uvijek na čekanju. Ipak, ona i čitava porodica vjeruju da je novopečeni par "najstariji vjenčani par", s osam godina više od sadašnjih prvaka, pobjednik.■