4-06 - Divrej Tora - Hukat 5784

Divrej Tora

Divrej Tora

Godina 17 Broj 41

http://twitter.com/DivrejTora

Rabbi Shraga Simmons Torah Bytes

Razmatrajući zapovijed Tore o crvenoj junici kralj Salomon je rekao da može razumjeti logiku koja se nalazi iza svih zapovijedi Tore - osim ove. Pa je zaključio: Mada možemo pokušati razumjeti razloge za micvot, suština je da ih vršimo "jer je B-g tako rekao."

Ako je to istina, možemo se zapitati, zašto tolike mnoge micvot imaju vidljivu koristna primjer, tjedno "punjenje baterija" koje pruža Šabat, ili lekciju discipline koje dobivamo držeći košer?

Zapravo, isto pitanje mogli bismo postaviti i u vezi našeg fizičkog zdravlja: na primjer, razumljivo je da naše tijelo traži vitamin C, ali zašto je B-g vitamin C stavio u ukusne naranče? Zašto B-g jednostavno nije napravio tablete C vitamina ili stavio sve neophodne vitamine u nešto bljutavo poput zobenih pahuljica?!

Odgovor je da nas je B-g stvorio s pobudama za smislom i zadovoljstvom. Stoga, iako je vitamin C osnovna potreba, B-g nam ga je htio dati u obliku koji pruža najveći užitak. Okus naranče izvrstan je razlog da jedete naranče – ali to nije i pravi razlog! ■

Zagreb, šabat 13. srpnja 2024. - 7. tamuza 5784.

Paraša Hukat

Broj 41

divrejtora@gmail.com

(Bamidbar 19,1-22,1)

Moše je upućen u zakone o crvenoj junici, čiji pepeo čisti osobu koja se onečistila dolaskom u kontakt s mrtvim tijelom.

Nakon 40 godina putovanja kroz pustinju, narod Izraela stiže u pustinju Zin. Mirjam umire, a narod žeđa za vodom. B-g kaže Mošeu da progovori stijeni i naredi joj da dâ vodu. Moše se razgnjevi na buntovne Izraelce te udari po stijeni. Voda poteče, no Mošeu B-g kaže da niti on, ni Aron neće ući u Obećanu zemlju.

Aron umire na Har Haharu, a na mjestu velikog svećenika ga nasljeđuje

njegov sin Elazar. Zmije otrovnice napadnu logor Izraelaca nakon još jedne erupcije nezadovoljstva, u kojoj su ljudi "govorili protiv B-ga i Mošea"; B-g naloži Mošeu da na visoku motku stavi bakrenu zmiju, i svi koji se zagledaju prema nebu bit će izliječeni. Narod pjeva pjesmu u čast čudesnog vrela koje im je davalo vodu u pustinji.

Moše povede narod u bitke protiv Emorejskih kraljeva Sihona i Oga (koji su htjeli spriječiti da Izrael prijeđe preko njihovog teritorija) te oni osvoje njihove zemlje, koje leže istočno od Jordana.■

B’’H

Alija po alija

Kohen – prva alija – 17 p’sukim (19,1-17)

Čitava ova alija, te narednih 5 p’sukim bave se temom para aduma. (Ova 22 p’sukim iz 19. poglavlja su i Maftir za Šabat Paršat Para.) Ova micva obuhvaća uzimanje junice crvene dlake (junica se čak i zbog dvije crne dlake proglašava nepodesnom), bez ikakve mane (dakle, da je podesna za prinošenje na žrtveniku) te da nije nosila jaram, niti teret za potrebe ljudi. (Ako je na leđima nosila nešto za svoje potrebe, npr. deku kako je muhe ne bi napadale – još uvijek je se može uzeti.) Elazar ben Aharon bio je zadužen za pripremu ove prve para aduma.

"A B-g progovori Mošeu i Aharonu rekavši… daber (ti Moše, ne obojica, dabru) djeci Izraelovoj…" Jedino je Moše mogao govoriti narodu u vezi para aduma, koja je pomirenje za grijeh sa zlatnim teletom. Aharon je također bio uključen u epizodu sa zlatnim teletom. On nije iznio tu micvu narodu, niti je pripremao para aduma, već je to činio njegov sin. Pa ipak, pasuk kaže da je B-g govorio obojici, Mošeu i Aharonu. Možda se u ovome nalazi osobni ukor Aharonu… A možda i nešto posve suprotno.

Raši kaže da je za pomoćnika Kohen gadola micva da se brine oko para aduma, iako to može činiti svaki kohen. U tome što Aharon obavlja taj posao komentari uočavaju simbo-

liku: baš kao što krava čini pomirenje (recimo to tako) za svoje mlado, tako i sin čini pomirenje za svog oca koji je u određenoj mjeri bio uključen u događaj sa zlatnim teletom. "Uzmi para aduma t’mima…" T’mima obično znači bez mane, podobna za žrtvenik. Međutim, ovdje iza riječi t’mima slijedi izraz "koja nema mum (nedostatka)", što čini pridjev t’mima suvišnim. Zato učimo da t’mima u ovom kontekstu opisuje aduma, i ukazuje na to da postoji zahtjev da joj dlaka bude potpuno crvena. Bez t’mima, krava koja je "đinđi" mogla bi biti prihvatljiva, čak i ako ima nešto dlake koja nije crvena. Međutim to nije tako, zbog riječi t’mima.

Za razliku od svih korbanot u Mikdašu koje je trebalo donijeti "unutra", crvena se junica kolje i priprema "vani". Ona nije korban, ali ima funkciju sličnu korbanu (među ostalim, pomirenje). Nakon što junica bude zaklana, spali je se u cijelosti (nešto je njene krvi prethodno bilo poškropljeno prema Mikdašu).

Čitav proces za para aduma (uključujući ono što je bačeno u vatru, pepeo koji je sakupljen i način na koji se izrađuje pripravak) čini jednu pozitivnu micvu koja je do sada bila izvršena devet puta. Sljedeći (deseti) puta biti će to u vrijeme Mošijaha.

Osobu koja dođe u doticaj s mrtvim tijelom smatra se obredno nečistom u periodu od sedam dana. "Pripra-

vak Para aduma" treba poškropiti prema kontaminiranoj osobi trećeg i sedmog dana. Bez tog postupka, stanje obredne nečistoće trajno ostaje. Od izuzetne je važnosti uzdržati se od ulaženja u Mikdaš za vrijeme dok je čovjek nečist.

Namjerno kršenje kažnjava se (s Nebesa nametnutom) smrću.

S gledišta micvi

Danas, kada nema Beit HaMikdaša, postoje (najmanje) tri proširenja propisa o obrednoj nečistoći zbog mrtvaca.

(1) Kohen još uvijek mora izbjegavati doticaj s mrtvim tijelom (osim kod svojih bliskih rođaka za koje sjedi šiva), čak i ako je već "tame".

(2) Na Har HaBajit nije nam dopušteno stupiti na ona mjesta na kojima je stajao (ili je moguće da je stajao) Beit HaMikdaš i njegovo dvorište.

(3) Neki od darova kohenu (poput t’ruma, t’rumat maaser, hala) ne daju se kohenu, ali se "odlažu" u skladu s alternativnim halahičkim procedurama, zbog tum’a kako kohena, potencijalnog primaoca, tako i samog dara.

Zapazite da postoje darovi kohenu koji ne predstavljaju problem u ve-

(nastavak s 2. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po alija

zi tame, i njih se i danas daje (npr. Pidjon haben).

Brojni oblici obredne nečistoće zahtijevaju uranjanje u mikve, i to je sve. Mikve vrši svaka osoba sama za sebe. No kod obredne nečistoće zbog dolaska u doticaj s mrtvim tijelom nije tako. Mikve su dio procesa očišćenja, no jednako je tako to i voda očišćenja. I to se ne može učiniti samostalno. Mora biti uključena još jedna osoba. Razmislite malo o tome što to znači.

Levi – druga alija – 11 p’sukim (19,18-20,6)

Tora daje sažet prikaz procedura u vezi para aduma.

Zapazite da su napitku dodani cedrova grančica i izop, kao i kod spaljivanja para aduma. Komentari posebno značenje vide u tome što je cedar visoko stablo, a izop niski grm.

Dvojaka priroda napitka para aduma (da čisti nečistoga i onečišćuje obredno čistoga) broji se kao zasebna micva. (Neki povlače paralelu s određenim lijekovima koji mogu izliječiti bolesnog čovjeka, ali zdravi bi se od njih razbolio. Para aduma je jedan od naših duhovnih lijekova.)

Sljedeća tema kojom se Tora bavi je smrt Miriam u pustinji Cin, u mjesecu nisanu (10. nisana). Narod nije imao vode (midrašim govore o Miriaminom vrelu koje je čudom pratilo narod tijekom njihova lutanja. To je vrelo nestalo nakon smrti Miriam,

jer smo zbog njezinih zasluga – budući da je pazila na Mošea pored rijeke – imali vrelo.) Narod se ogorčen žali Mošeu i Aharonu. (Običaj da se prazne spremnici vode u sobi u kojoj je netko umro dolazi od ovog niza navoda: "…i Miriam umrije …i ne bješe vode…"

Šliši – treća alija – 7 p’sukim (20,713)

Kao odgovor na to, B-g kaže Mošeu neka uzme štap, okupi narod, te da on (Moše) i Aharon imaju pred narodom progovoriti stijeni, i iz stijene će poteći voda za potrebe naroda i njihovih stada. Moše okuplja narod i upozorava ih da će biti svjedoci još jednog B-žjeg čuda. On podiže svoj štap i dva puta udara stijenu – i iz nje obilno poteče voda.

B-g se "razljuti" na Mošea i Aharona što su propustili mogućnost da posvete B-žje Ime tako što će narod vidjeti da je voda potekla iz stijene nakon što joj je samo bilo rečeno. (Narod je već prethodno vidio kako voda krene iz stijene nakon što je udario po njoj.) B-g objavljuje da ni Moše niti Aharon neće odvesti narod u zemlju Izrael.

(Zbog toga što je i Aharon uključen u ovu odluku, podrazumijeva se da ga se ne smatra odgovornim za bilo kakvo sudjelovanje kod zlatnog teleta – što je potrebno razjasniti. Raši kaže da nam Tora govori da bi Moše i Aharon ušli u Erec Jisrael, da nije bilo ovog, i samo ovog, grijeha. Zanimljivo je da Moše osobno kazuje narodu (u D’varim) da na njemu

(nastavak s 3. stranice)

OU Israel's Torah Tidbits: Alija po alija

leži određena odgovornost za grijeh s uhodama. S druge strane, Aharona se smatra odgovornim u tom slučaju, mada je Moše bio onaj "koji je donosio odluke".)

B-žja odluka u vezi Mošea i Aharona čini se izuzetno strogom. Komentatori ukazuju na to kao na primjer koliko B-g strogo sudi najveće između našeg naroda.

Zapažanje…

Primijetite da stijena poteče vodom čak iako joj Moše nije progovorio, kao što je B-g bio rekao. Postoje (možda) dvije mogućnosti zašto je tako bilo.

(1) Ovime je izbjegnut hilul Hašem do kojega bi došlo da se čudo nije dogodilo.

(2) Moše Rabeinu je bio na tako uzvišenoj razini da je mogao kontrolirati i usmjeravati prirodu (unutar određenih granica). On je već prethodno bio udario po stijeni da

dobije vodu; ovo sada je nešto što je on u stanju učiniti.

(3) Drugi pogled na mogućnost da dođe do hilul Hašem (1) je da je B-g htio izbjeći da Moše bude ponižen. Narod je doživljavao da su B-g i Moše u velikoj mjeri bili, da to tako nazovemo, partneri. Kod mora, narod je povjerovao u "Hašema i Mošea Njegovog slugu". Nasuprot tome, njihovo pomanjkanje vjere se navodi kao njihovo gunđanje protiv B-ga i protiv Mošea. Ovo je jedini puta da se koristi izraz u’v’Moše.

R’vi’i – četvrta alija – 8 p’sukim (20,14-21)

Moše šalje glasnike narodu Edoma. Oni prepričavaju kratku povijest Izraela i zatraže pravo da prođu kroz edomsku zemlju. Zahtjev bude odbijen. I drugi pokušaj da dobiju privolu također je oštro odbijen. Narod Izraela mijenja svoj pravac putovanja kako bi izbjegao sukob s Edomom (na B-žju zapovijed).

U svom zahtjevu da prođu kroz edomsko područje, Mošeovi glasnici izjavljuju da narod "neće piti vode iz vrela". Raši kaže da bismo očekivali od Tore da kaže "vode iz spremnika". Raši objašnjava da je Edom posjedovao spremnike – a mi smo imali čudesno vrelo (kao i manu za hranu). Ono što smo mi ponudili Edomu bilo je da zarade od toga što će nam prodavati hranu i vodu. Nama nisu bili potrebni njihovi hrana i piće, no to je bila ponuda koju je bilo ispravno iznijeti. Raši veli da kada odsjedamo u konačištu, trebamo jesti obroke koje konačište nudi, umjesto da jedemo hranu koju smo donijeli sa sobom. Time se povećava dobit hotelijera.

Hamiši – peta alija – 17 p’sukim (20,22-21,9)

Narod putuje od Kadeša do Hor HaHar. Tamo će Aharon umrijeti. Moše sa sobom na goru uzima Aharona i Elazara, te se tamo odjeća Kohen gadola prenosi s Aharona na njegovog sina i nasljednika. Sav narod 30 dana žaluje zbog Aharonove smrti. Komentari ističu da je Aharonova smrt imala neke elemente kojih nije bilo prilikom Mošeove smrti. Kada vidimo da njegov sin nastavlja njegovim stopama, i da ga sav narod voli, to daje posebnu dimenziju punini Aharonova života.

Midraš kaže da su nebeski oblaci koji su štitili narod, otišli nakon Aharonove smrti.

Sada možemo vidjeti da je svako čudo u Midbaru bilo povezano s je-

s 4.

dnim od naših vođa: s Mošeom mana, s Aharonom oblaci, a s Miriam vrelo.

Ovo ih je učinilo izloženima napadu Emorejaca. Izrael se napadu uspješno odupro. Narod se zatim, umoran od svojih dugotrajnih putovanja, još jednom žali B-gu i Mošeu. Njihova žalopojka u sebi nosi ogromno nepoštovanje prema B-žjem čudu mane. Za to su bili kažnjeni napadom "vatrenih" (otrovnih) zmija koje su ugrizle mnogo ljudi, i prouzročile brojne smrti. Narod se pokajao i tražio Mošea da se moli B-gu da ih poštedi toga. B-g je rekao Mošeu da od bakra (bakar je izabrao Moše, i to je bila igra riječi) načini zmiju i nasadi je na vrh štapa, tako da bi svatko tko bi je pogledao (odnosno upravio svoje oči i srce B-gu) preživio. (Vrlo je vjerojatno da je medicinski znak –kaducej, tzv. Eskulapov štap – zasnovan na ovoj epizodi iz Biblije.)

Mišna je u P’sahim (4,9) zabilježila različite stvari koje je Hizkijahu HaMeleh učinio, i za njih bio pohvaljen ili ne. On je uništio bakrenu zmiju i učenjaci odobravaju njegov čin. Narod ju je zloupotrebljavao i nije je razumio.

Šiši – šesta alija – 11 p’sukim (21,10-20)

Narod nastavlja svoje putovanje, i stiže u mjesto poznato kao "Vrelo". To je bio još jedan značajan događaj povezan s vodom. S fizičke točke gledišta, voda je daleko najvrednija "roba" lutalačkog naroda. Na duhovnoj razini, voda predstavlja Toru i

sam život. Zabilježena je "Pjesma o Vrelu", kratka ali predivna pjesma koja naglašava koliko je voda dragocjena. Njene riječi prepune su simbolike i aluzija.

Š’vi’i – sedma alija – 16 p’sukim (21,21-22,1)

Dok se Izrael približava zemlji Emorejaca, izneseni su zahtjevi za pravo na prolaz. Ne samo da su ti zahtjevi odbijeni, već Emorejci šalju vojsku ususret Izraelu. Izrael u potpunosti pobjeđuje kralja Sihona, te osvaja zemlju Emorejaca i Hešbona. Daljnje bitke rezultiraju s još više Emorejske zemlje. Og, kralj Bašana, također bude poražen, kao što je B-g obećao.

Ovo je verbalno prikladno da bude uvodna riječ.

Važno je primijetiti da vojna moć Izraela nije apsolutna, niti su njihove vojne mogućnosti neograničene. Izrael se bori protiv onih za koje im B-g kaže da se s njima sukobi, i ne upuštamo se u borbu s bilo kime za koga nam B-g zabranjuje. Sasvim je nebitno da li je Edom snažniji ili slabiji od Emorejaca. Mi se nismo upustili u bitku s ovim posljednjima, niti izbjegli borbu s prvospomenutima iz vojnih razloga. B-g je Onaj koji vodi glavnu riječ. Ovo

uvijek moramo imati na umu, a pomoglo bi kada bi to znali i naši neprijatelji. Ironično je da se čini kako naši neprijatelji ponekad vjeruju u B-žju ulogu u tim stvarima, dok mi pokatkad izgleda da tvrdoglavo odbijamo Njegovu ulogu.

Raši objašnjava zašto je B-g morao reći Mošeu da se ne boji zaratiti s Ogom. Og je bio jedini koji je preživio potop (pored Noaha i onih koji su bili s njime), i on je bio taj koji je rekao Avrahamu da je njegov nećak Lot zarobljen. Možda je stekao dovoljno zasluga da se odupre Izraelcima. B-g je rekao Mošeu da ne brine.

Vojne pobjede Izraela u Midbaru, pred kraj razdoblja lutanja, imale su velik značaj za moral naroda, u trenutku kada su pred njima bile još godine mnogih bitaka nakon prelaska rijeke Jordan u Erec Jisrael. U Midbaru, oni su dobili priliku iskusiti B-žja obećanja i moć.

Završni pasuk nam kaže da je Izrael putovao i stigao u Arvot Moav – to je njihova posljednja stanica prije ulaska u Erec Jisrael.

Primijetite značaj prethodne rečenice. Četiri preostale sedre u Bamidbar i svih 11 sedri u D’varim još se nalaze pred nama, a mi smo već u Arvot Moav. Mas’ej će nam dati kratak siže lutanja, no sa završetkom Hukata, mi smo stigli na prag Erec Jisraela. Sjetite se da smo još tamo u Mikec napustili Zemlju i otišli u Egipat. Sada se pripremamo za povratak.■

(nastavak

stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po alija

Rav Kook:

Rabbi Jack Abramowitz:

397. Još nikada nisam vidio crvenu kravu ...: Obaveza da se provede postupak para aduma ... uzet ćete si potpuno crvenu kravu ... (Brojevi 19,2)

Kao što smo bili govorili, postojale su različite vrste obredne nečistoće, i različita pravila ovisno o vrsti. "Otac otaca" obredne nečistoće bila je nečistoća uzrokovana kontaktom s pokojnikom. (Taj je izraz sličan talmudskom nazivu za leš, "avi avos hatuma", "otac očeva nečistoće".)

Kao posebni, ekstremni oblik obredne nečistoće, nečistoća izazvana lešom zahtijevala je podjednako jedinstvenu metodu očišćenja. To je podrazumijevalo uporabu para aduma, crvene junice.

Para aduma bila je crvena krava - nije smjela imati ni dvije crne ili bijele dlake - stara najmanje tri godine i nikada nije smjela nositi jaram. Crvena krava bila je spaljena i njezin se pepeo koristio u procesu pročišćenja.

Odlomak Tore u kojem se govori o crvenoj junici zove se Hukas, od riječi hok. (Rimuje se sa "čok", ali započinje guturalnim h, kao u imenu "Bach".) Hok je zakon koji nema jasno, logično, ljudsko objašnjenje. Ne ubijati ili ne krasti logični su zakoni koje su usvojila sva društva. Ne jesti zajedno meso i mlijeko je hok. Činimo to zato jer nam je B-g to rekao. Tek iza toga, tražimo pouke koje možemo izvesti iz hoka, ali one nisu zakoni koje bi ljudi donijeli. Para aduma je najistaknutiji primjer hoka. Stoga se nećemo pokušati baviti njezinim temeljnim razlozima.

Velika misterija para aduma bila je da, dok je pepeo čistio one koje je snašao najintenzivniji oblik nečistoće, on je istodobno prenosio određen stupanj nečistoće oni-

Sefer Hamicvot Hakacar

ma koji su sudjelovali u procesu čišćenja. Kaže se da je to zbunilo čak i kralja Salomona, najmudrijeg od svih ljudi. U Propovjedniku 7,23 napisao je: "Rekao sam da ću stjecati mudrost, ali ona je daleko od mene." Kaže se da se ovaj stih odnosi na to da čak ni Salomon nije bio u stanju razotkriti tajnu para aduma. (Veliki učenjaci su istaknuli da mnoge stvari u prirodi mogu imati različite učinke ovisno o tome na što se primjenjuju. Stavite jaje na vatru i ono postane kruto, stavite komad leda na vatru i rezultat je sasvim drugačiji. Zašto je čokolada hrana za ljude, a otrov za pse? Naravno, ovo nam samo govori da fenomen para aduma nije bez presedana, ali ne i zašto se to događa.)

Prema Mišni u traktatu Para (3,5), bilo je ukupno devet crvenih junica od momenta kada je Mojsiju bila zapovijeđena ova micva, pa sve do uništenja Drugog hrama.

Ova micva vrijedi u Izraelu, kada je na snazi služba u Hramu. U Mišni ona je predmet traktata Para. Kodificirana je u Mišne Tora u Hilhos Para Aduma. Ova je micva 113. od 248 pozitivnih micvi u Rambamovom Sefer HaMicvosu.

398. Nestalo, ali ne i zaboravljeno: Obaveza da se izvrši zakone o nečistoći pokojnika

Ovo je zakon o onome koji umre u šatoru ... (Brojevi 19,14)

399. Jedno prskanje na dan: Obaveza da se izvrši zakone o škropljenju vodom ... onaj, koji je poškropio vodom očišćenja, mora oprati odjeću ... (Brojevi 19,21) ■

Zapovijedi koje se danas mogu poštivati

kako ih je sakupio Hafec Hajim

Pozitivne zapovijedi

46. Pozitivna je zapovijed da jevama (udovica bez djece) ima izuti cipelu javamu (bratu njenog muža) ako je ovaj ne želi uzeti u leviratski brak

kao što Pismo kaže, A ako čovjek ne želi uzeti udovicu svog brata…onda će ona izuti njegovu cipelu s njegove noge, itd. (D'varim 25,7.9.). Ovaj obred halice (izuvanja cipele) treba obaviti isključivo kroz učenog rabina koji je stručnjak za tu stvar. Tkogod ne omogući udovici svog brata halicu ne poštuje ovu pozitivnu zapovijed. Postoje muškarci koji odbijaju dati udovicama svoje braće halica, jer kažu da će kroz to doći do neke opasnosti po njih. No to je velika pogreška. Putevi Vječnoga su pravedni (Hoše'a 14,10), i nikakvo zlo ih neće snaći ako ispune svoju vjersku obavezu. Baš naprotiv, ako neće htjeti poštivati ovu pozitivnu zapovijed, njihov grijeh je izuzetno velik.

Ovo je na snazi na svakom mjestu i u svako vrijeme.

Negativne zapovijedi

118. Negativna je zapovijed također i da žena ne smije dopustiti životinji da s njom bude spolno prisna, bilo to na prirodan ili na neprirodan način kao što Pismo kaže niti će žena stati pred životinjom da legne (s njom) (Va-jikra 18,23). Dakle, Pismo ne vrši razlikovanje kod životinje, na staru i mladu; i zakon jednako vrijedi i za nepripitomljenu životinju ili pticu – sve ih ide kazna smrti kamenovanjem, osobu i životinju, čak i za sam početak spolnog kontakta. Ako nije bilo [prethodnog] upozorenja, kazna za čovjeka ili ženu je karet, a životinju treba kamenovati dok ne ugine. Ukoliko je to bilo nehotice, osoba mora prinijeti hatat, a životinja je oslobođena kazne.

Ovo je na snazi posvuda i uvijek. ■

Rabbi Dr. Azriel Rosenfeld:

(nastavak s 4. stranice) Rav Kook: Unutarnja crta dobrote

Aruh

Šulhan Aruh ("postavljeni stol") skup je onih područja halahe - židovskog vjerskog prava - koja su danas primjenjiva. Sastavio ga je Rabi Yosef Karo iz Safeda (Izrael) otprilike 1560. godine, i postao je općeprihvaćen kao mjerodavan nakon što ga je Rabi Moshe Isserles iz Krakova (Poljska) oko 1570. godine nadopunio napomenama (poznatim kao Mapa - "stolnjak") iznoseći pravorijeke kojih se drže aškenaski Židovi.

Dio I: Orah hajim

Poglavlje 33 - Ostali zakoni o hamecu

Zrnje žita, čak i ako je prženo, treba čuvati da ne dođe u doticaj s vodom jer može postati hamec (463,3), a isto vrijedi i za ljuske zrna (vidi 465,1-3). O čuvanju zrnja od dolaska u doticaj s tekućinama vidi 466,1-3; o tome što učiniti s brašnom ili zrnjem koje je možda došlo u dodir s vodom, vidi 466,4.6. i 467,1-7. Ako se zrnje ili brašno koristi u proizvodnji hrane, može biti zabranjeno koristiti tu hranu na Pesah; za primjere vidi 467,8.

Ako se hamec na Pesah pomiješa (vidi 447,9) s bilo kojom količinom bilo koje vrste hrane, zabranjeno ju je jesti ili izvući korist iz te mješavine, i mora je se uništiti (447,1; 467,910.12. ). Zabranjujemo takvu smjesu čak i kad je do nje došlo apsorpcijom bez doticaja ili apsorpcijom u prisutnosti vruće tekućine koja nije bila na vatri ili ako smjesa ima loš okus (447,1.3.10.). Kada do nje dolazi apsorpcijom u odsutnosti tekućine, običaj je uništiti samo hranu koja je bila u izravnom dodiru s hamecom (467,11.14-15.); i ako je do apsorpcije došlo samo na površini (vidi Jore De'a pogl. 7), samo površinski sloj postaje zabranjen (447,1; 467,16). Ako neki objekt apsorbira hamec, dopušten je nakon Pesaha (447,1), a može se koristiti na Pesah u svrhe koje nisu povezane s hra-

nom (450,7).

Mješavina hameca koja nastane prije Pesaha, čak i 14. nisana, je poput smjese koja sadrži drugu zabranjenu hranu (vidi Jore De'a pogl. 8), koja je obično dopuštena ako zabranjeni sastojak čini manje od 1/60 ukupne smjese ili smjesi daje loš okus (447, 2). Ta smjesa ne postaje zabranjena kada započne Pesah, osim ako na Pesah (447,4) ne dođe do dodatne apsorpcije. U vezi korištenja soli, vina ili octa koji može sadržavati čestice hameca ili posuđa koje je upilo hamec, vidi 447,5-8

Ako se jestivi hamec (vidi 447,12) nalazi u posjedu Židova na Pesah, makar i slučajno, zabranjeno je od njega imati koristi čak i nakon Pesaha (448,3), čak i ako je taj Židov učinio poništenje prije Pesaha (448, 5); konkretno, zabranjeno je njime hraniti životinju (448,6-7). Smjesa koja sadrži takav hamec je poput smjese koja sadrži drugu zabranjenu hranu (vidi gore); o tome što se mora učiniti ako je hameca više od 1/60 od ukupne količine vidi 447, 11

Ako je hamec bio u posjedu neŽidova za vrijeme Pesaha, dopušteno ga je jesti nakon Pesaha (448,1). U vezi prihvaćanju hameca od neŽidova na Pesah vidi 448,2; u vezi davanja ili prodaje hameca ne-Židovu prije Pesaha s namjerom da ga se povrati nakon Pesaha vidi 448,3-4; u vezi hameca neizvjesnog vlasništva

vidi 449,1; u vezi zajmova ili poslovnih transakcija koje uključuju hamec vidi 450,1-7.

Posuđe koji je apsorbiralo hamec treba temeljito očistiti i odložiti na sigurno; ono se može opet koristiti nakon Pesaha, ali na Pesah se ne smiju koristiti čak ni kod hladne hrane (451,1). Posuđe (osim keramičkog, vidi 451,1-2.,7-8.22-24.26.) koje je apsorbiralo hamec na vatri bez tekućine može se na Pesah koristiti s vrućom hranom nakon što ga se zagrije na visoku temperaturu; vidi 451,4. Ako je apsorbiralo hamec uz prisustvo vruće tekućine, može ga se na Pesah upotrijebiti s vrućom hranom nakon što ga se očisti i uroni u kipuću vodu, ali ako se ne može temeljito očistiti, mora ga se zagrijati na visoku temperaturu; vidi 451,5-6. U vezi noževa vidi 451,3; u vezi drugih posebnih vrsta posuđa vidi 451,10-11.16-22.25.27; u vezi ručki i pokopaca posuđa vidi 451, 12.14-15.; u vezi popravljenog posuđa vidi 451,13. (U vezi posuđa koje je apsorbiralo drugu zabranjenu hranu vidi Jore De'a pogl. 7.) Zagrijavanje do visoke temperature može se vršiti čak i na Pesah, ali uranjanje u kipuću vodu mora se obaviti do dana prije Pesaha, po mogućnosti ujutro (vidi 451,9; 452,1), i može se činiti samo s posuđem koje je apsorbiralo hamec prije najmanje 24 sata (452,2). Za daljnje pojedinosti o procesu uranjanja pogledajte 452,3-7 i 467, 13.■

Pitanja za samostalno učenje:

Teme za razmatranje uz šabatni stol

Veliki proroci: poslušni ili neovisni?

Koji je prorok na višoj razini: onaj koji jednostavno slijedi B-žanske zapovijedi ili onaj koji poduzme inicijativu bez prethodne konzultacije s Hašemom?

• U pokušaju da razotkrije grijeh Mošea i Aharona u Mei Meriva, R. Y Albo ukazuje da su oni trčali do Šatora sastanka da bi se konzultirali s Hašemom, a nisu odmah ugušili mrmljanje naroda pozivajući čudo na vlastitu ruku. On tvrdi da je uzrok tome bio nedostatak vjere u jedno od središnjih načela Tore, prorokovu moć da djeluje van okvira prirodnog.

• Što u tekstu podržava ovu sugestiju? Slažete li se da je odlazak u Šator sastanka bio sporan? Kada je konzultacija prikladan odgovor na krizu? Kada je bolje preuzeti stvari u svoje ruke?

• Može li prorok doista učiniti čudo sam od sebe? Koje primjeri iz Tanaha mogu to suge-

rirati? Jesu li svi proroci jednaki u tom pogledu?

Sihon i Og: Pričanje i prepričavanje

Izvorni opis pobjede nad Sihonom i Ogom u Bemidbaru bitno se razlikuje od Mošeovog prepričavanja u Devarim.

• Usporedite dva opisa i navedite razlike. Koje se točke pojavljuju samo u Bemidbaru? Koje su pojedinosti istaknute u Devarim? Kakvu poruku Moše pokušava prenijeti naciji u Sefer Devarim, što ga potiče da prepriča priču na način na koji on to čini?

• Kako se Mošeova poruka u prepričavanju bitke sa Sihonom odnosi na sveukupne ciljeve njegovog povijesnog govora u početnim poglavljima Sefer Devarim, a osobito na njegovo prepričavanje fijaska sa špijunima?

• Je li problematično reći da Moše namjerno radi preinake

povijesti u svrhu promicanja svog plana?

Kritiziranje Mošea

• Komentari istražuju gotovo svaku riječ priče o Mošeu kada udara stijenu u Mei Meriva da bi utvrdili gdje je pogriješio i zašto je tako teško kažnjen. Dakle, Moše je optužen za sve, od nedostatka vjere (Rašbam) do pretjeranog gnjeva (Rambam) i lošeg vodstva (Avvat Nefesh). Raši i drugi ga uz to optužuju da nije posvetio Hašemovo ime, te da je naveo narod da posumnja u Hašemove sposobnosti.

• Možete li dati dokaze koji podupiru svaku od gore navedenih mogućnosti? Koja vam se čini najuvjerljivija i zašto? Koji od predloženih grijehova bi opravdao oštru kaznu koju je Moše dobio?

• Pokazuje li Moše još negdje bilo koju od gore navedenih problematičnih osobina? Zašto nije u tim slučajevima bio kažnjen?

• Iako naše poglavlje jasno svjedoči da je Moše pogriješio, da li je problematično sugerirati konkretnu kritiku o Mošeovom vodstvu koju tekst ne navodi jasno? Hoćemo li staviti Mošea na pijedestal i pokušati opravdati bilo koju uočenu pogrešku, ili je legitimno pripisati mu neke ljudske slabosti? ■

■

Prevela Tamar Buchwald

Padam, ali ponovo ustajem

Volim ovaj odjeljak. Započinje ritualom crvene junice – žrtvom povezanom s duhovnom nečistoćom izazvanom kontaktom s mrtvim tijelom. Iako je izazovno za razumjeti, nije samo po sebi nerazumljivo. Ritual obiluje značenjem – ali nadmašuje okvire ovog davara.

Mirjam umire i nema vode. Židovi odmah mijenjaju karakter i počinju se žaliti. Mojsije dovodi vodu iz stijene, ali čineći to, njegova mala ali značajna pogreška uzrokuje proglas da on neće ući u zemlju Kanaan. Židovski narod se sada žali na manu. (Jedino se Židovi mogu žaliti na hranu koja je imala okus onoga što si poželio i stizala ti je na kućni prag svakog dana u točno određenoj mjeri!) Zmije napadaju logor, ali su zaustavljene Mojsijevom pravovremenom intervencijom. Aron umire i židovski narod se suočava s raznim narodima koje nadvladava. Nijednom u Pet knjiga Mojsijevih židovski narod ne započinje bitku.

Priča o Mojsiju koji udara stijenu duga je samo sedam stihova Tore. Pa ipak, to je jedna od najpoznatijih priča. (Pokušajte sami: Napišite priču u sedam rečenica koje će se većina svijeta sjećati i nakon tri i pol tisućljeća. Razmislite o tome na trenutak i bit ćete impresionirani.)

Međutim, da se vratimo na stvar, što je točno bila Mojsijeva pogreška? Je li bio frustriran, je li na trenutak izgubio razum, je li postao nestrpljiv? Ne trebamo pretpostavljati. Tora nam to kaže na jednostavnom hebrejskom: Mojsije, davalac zakona, onaj koji je doveo deset pošasti nad Egipat, onaj koji je razdvojio Crveno More i opskrbio narod manom s Neba,"nijevjerovaoB-gu"(Brojevi20,12).

Sad, štogod značilo to da Mojsije "nije vjerovao B-gu" (a to traži ozbiljno objašnjenje), jedna stvar je jasna – to nije bila mala pogreška. To je bila ozbiljna stvar. Kad Tora kaže tako nešto o Mojsiju i kad ga B-g 'kažnjava' zabranjujući mu ulazak u

zemlju Izrael, mora da je učinio nešto prilično loše. Pitanje je, ako je Mojsije napravio tako veliku pogrešku, kako je mogao i dalje biti vođa židovskog naroda? Da bismo odgovorili na to pitanje, mislim da se moramo prisjetiti jednog od temeljnih principa u židovskom shvaćanju.

Stvar nije u tome

činimo li pogreške, već kako se nosimo s pogreškama koje činimo

Kralj Salomon nam kaže u Izrekama (24,16), "Pravednik pada sedam puta i ustaje. Zao čovjek pada samo jednom." Svatko od nas, čak i Mojsije, griješi. Svatko od nas čini pogreške. Često su to velike pogreške. Ali stvar nije u tome činimo li pogreške, već kako se nosimo s pogreškama koje činimo.

Ukradi jednom i nisi lopov. Ti si dobra osoba koja je nešto ukrala. Ukradi nekoliko puta i još uvijek nisi lopov. Ti si dobra osoba koja krade. Identificiraj se s krađom; gle-

daj na sebe kao na lopova – jedino tako postaješ lopov. Pravedan čovjek može ukrasti, ali on će pokušati promijeniti ono što on jest. On može ukrasti ponovo i ponovo pokušati spriječiti sebe u tome da to čini. On može ukrasti mnogo puta i "podići se", kao što Salomon kaže. On postaje zao čovjek jedino ako ostane dolje; kada kaže da ne može ustati; kada odustane od toga da bude dobar i kada prestane pokušavati. Čineći to, on izriče proročanstvo koje samo sebe ispunjava.

Mojsije je učinio veliku pogrešku. Zapravo, napravio je nekoliko velikih pogrešaka. Pa ipak, on se još uvijek smatra jednim od najvećih ljudi u židovskoj povijesti: davaocem zakona, učiteljem cijelog Izraela, čovjekom koji je razgovarao s B-gom "licem u lice". Samo zato jer se Mojsije prema svojim pogreškama odnosio upravo tako – kao prema pogreškama. A svaka pogreška se može ispraviti – tako dugo dok ju pokušamo nadići umjesto da se valjamo u njoj.

B-g ne zahtijeva, čak ni ne traži, savršenstvo. On od nas traži da težimo tom cilju. Postoje mnoge prepreke na putu. I mi ćemo mnogo puta posrnuti, i ponovo posrnuti. Ali ključno je da na to gledamo kao na privremene prepreke, a ne kao na trenutke koji nas definiraju.

Svi mi činimo pogreške. To je dio ljudske naravi. Ali nemojte se identificirati s tim pogreškama. Nemojte gledati na sebe kao na one koji su nesposobni nadići ono što su učinili. Ako si dobar čovjek koji čini pogreške, kao što je bio Mojsije, uvijek ćeš se ponovno podići bez obzira koliko si nisko pao. Međutim, ako gledaš na sebe kao na "lošu" osobu, onda ćeš, budući da si primjerice "lopov", također i krasti. U tom slučaju, ostat ćeš dolje kad padneš. A to je najveća pogreška od svih.

Šabat šalom.■

Prevela Anja Grabar

Rabbi Shaul Rosenblatt:

Rabbi Yissocher Frand:

se tijekom prijelaznih perioda u životu

U parašas Hukas nalazi se i jedan od tužnijih događaja u životu Mošea Rabenu. Kada je narod stigao u pustinju Cin, umrla je Mirjam i narod je ostao bez vode. Narod se potužio Mošeu i Aharonu i ponovo upotrijebio argumente: "Zašto ste zajednicu doveli u ovu pustinju da ovdje pomremo mi i naša stoka? Zašto ste nas izveli iz Egipta da nas dovedete na ovo zlo mjesto? Ovo je mjesto na kojemu nema ni žita, ni smokava, ni loze, ni mogranja; a nema ni vode za piće." [Bamidbar 20,45]

Moše Rabenu nekako je neprimjereno reagirao i zbog toga je izgubio priliku da uđe u Erec Jisrael. Rav Simcha Zissel u svom Sefer Sam Derech na knjigu Bamidbar postavlja vrlo interesanto pitanje: Prema Rambanu, slučaj s Korahom dogodio se odmah nakon slučaja s uhodama. To znači da su se svi događaji u parašama Šlah i Korah dogodili druge godine po Izlasku. Međutim, parašas Hukas se događa četrdesete godine nakon Izlaska, nekih 38 godina kasnije. Oni su sada bili na pragu ulaska u Zemlju Izrael.

Sve nevolje i pritužbe do sada dogodile su se u prvih 18 mjeseci u Pustinji. Međutim, događaj kod Mei Meriva u parašas Hukas zbio se u 40oj godini. Rav Simcha Zissel pita: "Što se događalo u međuvremenu?"

Rav Simcha Zissel odgovara da iz Mišne u Avos i Gemare u Eruhin vidimo da su tijekom tih 38 godina oni bili savršeni. Kako to znamo?

Mišna [Avos 5,4] navodi 10 konkretnih "iskušenja" s kojima su naši pra-

oci iskušavali B-ga u Pustinji, pa navodi sljedeći pasuk kao ishodišni tekst za taj broj: "I iskušavahu me za to deset puta" [Bamdibar 14,22]. Gemara u Eruhin [15a] navodi kojih je to 10 kušnji bilo: Dvije kod Jam sufa, dvije u vezi mane, dvije s prepelicama, dvije s vodom (jedna u Refidimu i jedna u Mei Meriva), jedna sa Zlatnim teletom, i jedna u pustinji Paran (uhode). Sve se to dogodilo u prvih godinu i pol dana, osim Mei Meriva koje se dogodilo na samom kraju. Rav Simcha Zissel iz toga zaključuje da u 38 godina između toga, nije bilo kušnji, nije bilo pritužbi, i Židovski se narod ponašao besprijekorno!

Ovo je dobrim dijelom u skladu s idejom o "Naraštaju znanja" (dor dea), zajednici koja se hranila samo manom, živjela ograđena Oblakom slave i 38 godina učila Toru od Mošea Rabenu. Nisu se morali brinuti za odjeću, hranu, niti posao. Mogli su čitav svoj život posvetiti duhovnom rastu. Oni su mogli izjaviti: "Nismo učinili ništa loše u proteklih 38 godina"! (Tko bi od nas to mogao izjaviti?!)

Ako je tako, čudi se Rav Simcha Zissel, što se onda dogodilo u prvoj

i drugoj, te u 40-toj godini, a što je izazvalo da Klal Jisrael, da se tako izrazim, "reagira dramatično" i više puta u tim godinama iskuša Svemogućeg?

Rav Simcha Zissel nudi jedno izuzetno važno razumijevanje ljudske naravi, koje je vrlo važno da znamo, vizavi nas samih i vizavi naše djece. Prva godina i četrdeseta godina bile su prijelazni periodi. Oni su prelazili iz jednog stadija u drugi. Napustili su Egipat, u kojem su bili robovi i ubrzo nakon toga postali su B-žji narod. Putovanje od 49. razine nečistoće do primanja Tore bilo je godina golemog duhovnog uzdizanja i promjene u njihovim životima. Sada, na pragu ulaska u Erec Jisroel, oni se isto tako suočavaju s dramatičnom promjenom. Uskoro su trebali zamijeniti egzistenciju u kojoj su se hranili manom i tažili žeđ vodom koja je tekla iz stijene, s normalnom egzistencijom, u kojoj će saditi, okopavati, orati, sklapati poslove i brinuti se za svoje obitelji. Ponovo su se suočili s prijelaznim razdobljem.

Onaj koji se nalazi u prijelaznom razdoblju nije smiren. Kada narod prolazi kroz iznenadnu promjenu, narod tada nije spokojan i u miran. To pomanjkanje staloženosti ljude čini podložnima donošenju pogrešnih odluka i glupih pogrešaka. Kada su nespokojni, ljudi ne mogu donositi kvalitetne odluke.

Pouka koju Rav Simcha Zissel izvodi iz ovoga jest da svatko mora

Strana 10

Divrej Tora

biti posebno pažljiv kadgod se nalazi pred novom situacijom u životu, čak i ako je ta promjena na dobro. Mladići koje ja podučavam u ješivi velikom većinom se nalaze u prijelaznim razdobljima svog života. Oni su ili na pragu šiduhim ili su u šiduhim ili su zaručeni ili su tek vjenčani ili su nedavno dobili dijete. Sve te faze predstavljaju glavne promjene u životu čovjeka. To su predivne promjene, no te promjene ipak lako mogu prouzročiti potres u životu osobe. Kada se stvari mijenjaju, i nadolaze sa svih strana, osobi nedostaje "jišuv ha'daas" [unutarnjeg mira] pa u takvim situacijama ona mora biti posebno pažljiva.

Štitio je ugled svoje sestre

Tzitz Eliezer (Rabbi Yehudah Waldenburg) u 17. tomu #41 njegovih sabranih responsa iznosi u ime Gerer Rebea da tekst svakodnevnih molitava potkrepljuje Rambamovo shvaćanje Mošeove avera [grijeha] kod Mei Meriva. Raši (a i mnogi drugi) tumače da se avera sastojala u tome što je on udario stijenu umjesto da joj je govorio. Rambam u Šmone Perakim tumači da je avera bila to što je zbog Židovskog naroda naizgled izgubio kontrolu nad sobom kada ih je oštro napao rekavši: "Poslušajte ovo, molim vas, vi buntovnici" [Bamidbar 20,10]. Prema Rambamu, to nije imalo nikakve veze s udaranjem stijene.

Tzitz Eliezer, u ime Gerer Rebea, podržava Majmonidov pristup zasnovan na odlomku koji kažemo u Tefilas Gešem [molitvi za kišu] (koja se govori na Šmini Aceres) u kojoj

se tijekom prijelaznih perioda u životu

kažemo: "U vrijeme kada je tvoj dragocjeni narod bio žedan vode, on je udario stijenu i voda je potekla... Zbog pravednosti njegove, daruj nas vodom obilno!" Gerer Rebe raspravlja da kada bi pogreška Mošea Rabenu (kao što Raši kaže) bila udaranje stijene onda to ne bi bilo u redu spominjati u Tefilas Gešem Makar, može se tvrditi da se spominjanje udaranja stijene ne odnosi na nemili događaj u paraši Hukas već na događaj u paraši BeŠalah, kada mu je uistinu bilo zapovijeđeno da udari stijenu, no svejedno – kao što se kaže – "Ne upuštajmo se u to!"

Međutim, Tzitz Eliezer sam olakšava to pitanje u vezi Rašijevog tumačenja. On daje drugačije tumačenje izraza upotrijebljenog u Tefilas Gešem:

Oni su sve te godine dobivali vodu zbog Mirjamine zasluge. Mirjam je umrla u paraši Hukas i istog časa voda je prestala teći. Mora se postaviti pitanje, zašto je Vječni promijenio upute dane Mošeu Rabenu. Zašto je Mošeu bilo rečeno da udari stijenu u paraši BeŠalah, a u paraši Hukas da govori stijeni?

Lev Aryeh ovo pitanje postavlja u Masehes hulin. On odgovara da je prvobitno vrelo vode postojalo zbog Mirjaminih zasluga. Mirjam, koliko god istaknuta bila, nije bila Moše Rabenu. Stoga se čudo moralo dogoditi na "prirodniji" način. Drugim riječima, manje je čudo udariti stijenu pa da voda iz nje poteče nego li joj govoriti pa da iz nje krene voda. Moše Rabenu je toliko uzvišen da "njegova" čuda dolaze na posebno

natprirodan način. On ima takve zasluge da može učiniti da voda krene iz stijene zbog njegovog obraćanja riječima – i to je doista način za koji je dobio uputu od Svemogućeg da će njime ponovo pokrenuti vodu da poteče iz stijene, nakon što je stala prilikom Mirjamine smrti. Moše Rabenu je znao da on može izvesti vodu iz stijene svojim riječima. Međutim, brinulo ga je da će to na neki način umanjiti ugled njegove sestre koja je jedina imala dovoljno zasluga – da tako kažemo – da učini da voda poteče iz stijene silom (tj. – udaranjem stijene). On nije želio da izgleda da je on uzvišeniji ili da ima više zasluga od svoje sestre. Stoga je, ZBOG SVOJE PRAVEDNOSTI i skromnosti, udario stijenu. Upravo to je ono što kažemo u Tefilas Gešem.

I to se lijepo uklapa. Mi Svemogućem u Tefilas Gešem govorimo o našoj potrebi za kišom. Mi mu kažemo da možda nismo dostojni ovog velikog blagoslova, no da nam je on krajnje potreban. Preklinjemo Vječnog da učini to mimo i van Svojih Strogih Vrlina (da bude ma'avir al midosav). Prizivamo sjećanje na Mošea Rabenu. On je mogao progovoriti stijeni i učiniti da poteče voda. No Moše Rabenu je postupio "mimo i van" toga. On nije htio sebi pripisati bilo kakve dodatne zasluge i želio je zaštiti ugled svoje sestre. Zbog tog čina velikodušnosti koji je Moše učinio, mi molimo da i B-g s nama postupi velikodušno. Zbog toga spominjemo Mei Meriva čak i u Tefilas Gešem ■

(nastavak s 10. stranice) Rabbi Yissocher Frand: Čuvajte

Berel Wein:

Ljudsko poimanje i B-žja volja

Tijekom svih tisućljeća od incidenta opisanog u ovotjednom čitanju

Tore kada je Moše udario po stijeni umjesto da joj progovori, veliki su komentatori Tore nastojali učiniti ovaj incident shvatljivijim i smislenijim nama običnim smrtnicima. Na prvi pogled, čini se da kazna nije primjerena zločinu. Zbog toga su mnogi komentatori incident udaranja u stijenu umjesto da joj se progovori sagledavali ne kao izolirani incident, već kao kap koja je prelila čašu, nazovimo to tako.

Maimonides to objašnjava kao nakupljanje incidenata u kojima je Moše dopustio ljudskom gnjevu da nadvlada njegovu inače neupitnu odanost i poslušnost B-žjoj riječi.

Abarbanel to također gleda kao kulminaciju prijašnjih događanja u životu i karijeri Mošea. Drugi komentatori, poput Rabi Meira Simche Cohena iz Dvinska, u Latviji, nećkajući se da sav teret ovog neobičnog događaja svale na Mojsijeva pleća,

činjenicu da Moše neće odvesti Židovski narod u zemlju Izrael ne smatraju toliko kaznom za Mošea, koliko stvarnošću u vezi ove nove generacije Židova. Oni nisu nikada doživjeli Egipat, i budući da su Mošea smatrali dalekom, gotovo natprirodnom osobom, Moše više nije mogao djelotvorno biti vođa Izraela.

Incident opisan u ovotjednoj parši katalizator je njegovog neulaska u Zemlju Izrael, ali zapravo ne i pravi razlog zbog kojeg je isključen od daljnjeg vodstva naroda. U suštini, taj pravac razmišljanja portretira Mošea, najvećeg od svih ljudskih bića, kao čovjeka kojega je samljeo žrvanj povijesti i događaja njegovog naraštaja. Međutim, kako god pristupili ovom događaju, on će za nas zauvijek ostati racionalno zbunjujuć.

Postoji rasprava među izraelskim misliocima i znanstvenicima o tome treba li smatrati da mlađahni Moše

ne nosi krivicu zbog ubojstva egipatskog nadzornika. Raši nam ističe da ga je Moše ubio svojim jezikom, izgovarajući neizrecivo B-žje ime, da ga tako nazovemo. Moše u tom trenutku shvaća moć riječi, posebno onih svetih.

Zbog toga je i napisao posljednju knjigu Tore kako bi te svete riječi imale vječan i silan učinak pri vodstvu i podučavanju svih kasnijih generacija Židovskog naroda. Biti u stanju ubiti nekoga štapom, kopljem, puškom ili bombom nažalost je prirodna i svakodnevna pojava u životu čovjeka.

Biti u stanju uništiti neprijatelja izgovaranjem svete riječi – B-žjeg imena, da tako kažemo - događaj je drugačijeg i natprirodnog karaktera. Možda je to temelj za razumijevanje kazne Mošeu zbog udaranja stijene umjesto da joj progovori. Udaranje stijene, koliko god se čudesno nekom činilo, drugi će protumačiti kao nešto što je prirodno i obično,

Rabbi

Strana 12

Divrej Tora

čarobni trik.

Za udaranje stijene koristi se oruđe koje je načinio čovjek, pa tako kada je uključena aktivnost čovjeka, često puta B-žja prisutnost bude skrivena, ako ne i zanemarena. Govorenje stijeni, kao što je govorio egipatskom nadzorniku u svetosti i sa vjerom, ne podliježe racionalnoj interpretaciji. To bi bio najviši oblik posvećenja B-žje prisutnosti, nazovimo to tako, u zbivanjima čovjeka. I, nažalost, možda u tome leži nedostatak kojeg je Nebo vidjelo u Mošeovoj reakciji na nedostatak vode u pustinji za Židovski narod.

Nakon svih tumačenja zašto je kod Mei Meriva Mošeu zabranjen ulazak u Zemlju Izraela, mi se ponovo suočavamo sa stvarnošću da jednostavno nismo u stanju razumjeti puteve beskonačnog Stvoritelja kojima on postupa s ljudskim bićima. Pripadnici prosvjetiteljskog pokreta, jednako Židovi i nežidovi, zaslijepljeni svojom vlastitom ohološću, odbacili su Toru, a potom i B-ga jer to nisu mogli racionalno razumjeti. Njihova je krilatica glasila, nekad i danas: "Ako ja to ne mogu razumjeti onda to niti ne postoji, niti ima bilo kakve važnosti za mene."

Ali svi mi, čak i najučeniji i najinteligentniji među nama, znamo da postoje životne tajne koje se nalaze van domašaja naše sposobnosti da pronađemo rješenje. Mošeova sudbina svakako je jedna od tih tajni. I ponavljam, to je razlog zašto nam Tora govori o tom incidentu kako bismo mi, poput Mošea shvatili da ne možemo zaviriti iza Nebeske

zavjese.

Čitavo pitanje o pravednicima koji pate i zločincima kojima je dobro izjeda našu vjeru i našu ravnotežu. Ipak, shvaćanje da nikada nećemo doista razumjeti te stvari, treba nam poslužiti kao ohrabrenje i utjeha. Moramo prihvatiti to da smo ograničeni dok se bavimo beskonačnom Torom.

Ovotjedna parša nam također ističe, nazovimo to tako, nedokučivo B-žje lice i teškoće koje su ukorijenjene u našem odnosu s Beskonačnim. Parša otpočinje s poznatom zapovijedi i ritualom o crvenoj junici, koja prema Židovskoj tradiciji prkosi svakom racionalnom shvaćanju. Ona je najsnažniji primjer upute u Tori "Naredio sam vam da to učinite, zato to i učinite i ne postavljajte bilo kakva pitanja!".

Ovaj ritual čiste čini nečistima, a očišćava one koji su nečisti. Iznesen je formalno, i u detalje, te zahtijeva životinju bez mane koja je crvene boje, i na čijem se tijelu ne pojavljuju crne dlake. Mišna se u traktatu Para trudi iščeprkati sve pojedinosti sadržane u ovom ritualu, no ele-

mentarna tajnovitost koja se nalazi u pozadini svih rasprava o ovoj temi nikada se ne može opisati na zadovoljavajući način.

Suočeni smo s činjenicom da ograničena ljudska bića ne mogu dokučiti beskonačnog Stvoritelja i istinski razumjeti Njegove motive i razloge za zapovijedi iz Tore. Tora nas je upozorila na to kada je rekla: "… ljudska Me bića ne mogu vidjeti i poživjeti."

Naš je veliki učitelj Moše bio odbijen kada je pokušao razumjeti više od onoga što smrtnici mogu dokučiti o poimanju, nazovimo to tako, B-žjeg postupanja sa stvarima na ovom svijetu. To je značajna pouka crvene junice – postoji jasna razlika između ljudskog racionalnog razumijevanja i B-žanske volje. U nama se budi poniznost kada pomislimo da postoje stvari koje ne možemo razumjeti, zagonetke koje ne možemo riješiti, čvorovi koje ne možemo odmrsiti. Ali to su činjenice ljudskog postojanja.

Šabat šalom■

(nastavak s 12. stranice) Rabbi Berel Wein: Ljudsko poimanje i B-žja volja

bolne riječi utjehe

Između raznih tema koje nalazimo u parši Hukat, čitamo i o Aronovoj smrti.

Prema tradiciji, na prvi dan mjeseca ava, četrdesete i posljednje godine lutanja Izraelaca kroz pustinju prema Obećanoj zemlji, umro je Aron. Tora u Brojevima 33,39 izvještava da je Aronu bilo 123 godine kada je umro i da ga je kao Velikog svećenika naslijedio njegov sin Elazar. Prije nego je umro, Aron je imao jedinstveno zadovoljstvo vidjeti svog sina Elazara u odjeći Velikog svećenika. Velikog oca naslijedio je njegov veliki sin.

U Brojevima 20,25-26, B-g kaže Mojsiju, "Uzmi Arona i njegova sina Elazara i isprati ih na goru Hor. Svuci tamo Aronu njegove haljine i obuci ih njegovu sinu Elazaru; Aron će preminuti i tamo umrijeti."

U dirljivoj ceremoniji koja je bila opisana u prošlotjednoj parši, Mojsije odvodi svog brata Arona na goru Hor, što doslovno znači gora na vrh gore, kako bi se pripremio za smrt.

Raši, citirajući Sifre, kaže da je Mojsije doveo Arona u pećinu na vrhu gore u kojoj su bili svjetiljka i krevet. Mojsije je s Arona svukao osam posebnih odjevnih predmeta Velikog svećenika i, jednog po jednog, u njih odjenuo novog Velikog svećenika, Elazara.

Zatim je dao upute Aronu da se popne na krevet, ispruži ruke, zatvori svoja usta i oči. Prema tradiciji, Aron je tada umro uz B-žji poljubac.

"Poljubac smrti" tumači se kao ujedinjenje Aronove duše sa svetošću B-žje prisutnosti. U Talmudu, Brahot 8a, to se opisuje kao duša koja bez napora odlazi, kao da se uklanja "dlaka iz mlijeka."

Pri Tzedek objašnjava da neki grešni ljudi trpe teške smrti jer su njihove duše postale previše vezane uz ovaj svijet i njegovo ulagivanje. Mudraci (Brahot 8a) uspoređuju takvu smrt s uklanjanjem čičaka koji su se zapleli u ovčje runo. Međutim, pravedni ljudi poput Mojsija i Arona, nemaju iskustvo boli jer su njihove duše ostale čiste kao na dan njihova rođenja. Zato su njihove smrti opisane kao "smrt poljupcem" od Svemogućeg.

Citirajući Midraš Tanhuma, Raši objašnjava da kada je B-g dao Mojsiju upute da "uzme" Arona, to je značilo da on to treba učiniti utješnim riječima, uvjeravajući Arona, "Sretan si jer ćeš vidjeti kako se tvoja kruna predaje tvom sinu, to je

nešto što ja (Mojsije) neću imati privilegiju vidjeti."

Na što točno Mojsije misli kada kaže: "Ja nemam tu privilegiju?" Već u parši Beha'alotha (Brojevi 12,1) postoji aluzija na pomanjkanje sklada u Mojsijevoj obitelji, kada Mirjam i Aron kore Mojsija što se odvojio od svoje žene, Cipore.

Postoje i druge reference u Tori u kojima postoje indikacije da se Mojsije udaljio od svoje žene i dobio je jako malo satisfakcije od svoje djece.

Kada je Mojsije ponovo pozvan u Egipat (Izlazak 4,24-26), anđeo Svemogućeg pokušava ga ubiti na putu jer nije obrezao svog novorođenog sina. Cipora je uzela oštar kamen i njime obrezala dijete te tako spasila Mojsijev život. Mojsije je uvijek osjećao da je njegova misija spašavanja izraelskog naroda važnija od njegovog osobnog života i njegove obitelji.

Dok su Aronovi preživjeli sinovi

Rabbi Ephraim Buchwald: Mojsijeve

(nastavak

Rabbi

Ephraim

služili kao njegovi pomoćnici i nasljednici, nasljednik Mojsija je postao Mojsijev prvi pomoćnik i vjerni učenik Jošua, a ne netko od Mojsijeve djece.

Midraš (Mehilta Jitro i Jalkut Šemoni Izlazak 1,2) smatra da je Jitro, kada je Mojsije napuštao Midjan kako bi se vratio u Egipat, tražio od Mojsija da položi zakletvu da će svog najstarijeg sina dati za idolopokloničku službu. Na ispunjenje te zakletve upućuje nas Knjiga Sudaca 18,30, gdje Levit imenom Jonatan, sin Geršoma, sin Menašea, postaje idolopoklonički svećenik u sjevernom gradu Danu. Rabini (Baba Batra 109b) smatraju da taj čovjek nije nitko drugi doli Mojsijev unuk. Kako bi Mojsija poštedjeli sramote, mali 'nun' se pojavljuje u riječi, "Menaše". . . kako bi se prikrilo ime "Moše."

Iako je istina da je Aron pretrpio ogroman gubitak u svom životu kada je ostao bez dvojice najstarijih sinova, Nadava i Avihua, koji su prinijeli nedozvoljenu vatru i umrli, on je iskusio i mnogo sreće i radosti od dvojice svojih mlađih sinova. Jasno, radost koju je Aron doživio sa dvojicom svojih mlađih sinova nikada nije mogla nadoknaditi gubitak dvojice njegovih starijih sinova.

Ipak, bilo bi teško zamisliti da bi Mojsije bio spreman zamijeniti svoju sudbinu i sudbinu svoje djece za sudbinu Arona i njegove djece.

Usprkos tome, Mojsije ovdje stoji uz svog voljenog brata koji će uskoro umrijeti. Mojsije svjedoči emo-

Buchwald: Mojsijeve bolne riječi utjehe

tivnom prijenosu svete odjeće sa Arona na Elazara, koji ulazi na uzvišenu poziciju Velikog svećenika. Mojsije tješi svog brata Arona govoreći mu da je on barem zaslužio vidjeti radost od svoje djece prije svo-

Tješiti druge riječima koje uzrokuju duboku osobnu bol, nešto je što svakako izlazi daleko izvan poziva dužnosti

je smrti, i da može znati da će u njegovoj obitelji postojati kontinuitet. To je, naravno, bilo nešto što sam Mojsije nikad neće zaslužiti.

Kako ogroman kontrast između dvojice vođa, Mojsija i Arona. Mojsije umire sam i pokopan je u anonimnom grobu. Aaron umire u svom

punom sjaju. Doista doživljava "slatku smrt". Jer što bi moglo biti slađe za osobu koja napušta fizički svijet od toga da zna da njegova djeca idu njegovim stopama, da su predana služenju židovskom narodu, i da će odjenut istu svećeničku odjeću koju je sam Aaron nosio za svog života. Zbog toga što su ga toliko voljeli, sav Izrael trideset dana oplakuje Aarona. Kod Mojsija nije bilo tako, on je ostao sam samcat. Je li to cijena vodstva?

Još je jednom se pokazuje nevjerojatan Mojsijev karakter. Poput predanog prijatelja, dobrog savjetnika i posvećenog duhovnog vođe, Mojsije ispunjava svoj zadatak donošenja utjehe svom bratu Aronu, govoreći mu riječi koje su za njega samog bile duboko potresne. Znajući da on ne doživljava, i da nikad neće doživjeti, veliku radost od svoje vlastite djece, Mojsije se svejedno prisilio reći, "Pogledaj kako si sretan, brate Arone." Tješiti druge riječima koje uzrokuju duboku osobnu bol, nešto je što svakako izlazi daleko izvan poziva dužnosti.

Mojsije ne oklijeva i kaže ono što treba reći, "Ti si, Arone, imao nahat (zadovoljstvo) da vidiš svoju djecu. To je nešto što ja nisam imao. Neka bi bio utješen i otišao na svoj vječni počinak s tom spoznajom."

Rijetki smrtnici mogli bi reći takve srceparajuće riječi u takvim okolnostima. Ali, još jednom, Mojsije nije bio običan smrtnik.

Neka biste bili blagoslovljeni.■

Prevela Anja Grabar

s 14. stranice)

vrelo

Jedinstven fenomen u Tori pojavljuje se u slijedu događaja koji se ne spominju u tekstu. Četrdeset godina lutanja pustinjom je završeno i možemo samo zamišljati što se sve u tom periodu dogodilo, budući da nam Tora o tome ništa ne govori. To je kao da nam Tora kaže: "Nakon što je narod bio ukoren, pretrpio je agoniju kao kaznu na račun grijeha uhoda i Ja (Hašem) ne želim im gurati mikrofon ili kameru u lice i zabadati nos u njihovu privatnost, te pokazivati njihovu bol i patnju."

I tada, odjednom, nailazimo na sljedeći stih: "Cijeli zbor izraelskog naroda stigao je u pustinju Cin prvog mjeseca…" (Brojevi 20,1).

Svi naši komentatori slažu se da se taj događaj desio četrdesete godine izraelskog lutanja pustinjom, kada su protagonisti priče počeli umirati. Prva koja je preminula bila je Mirjam: "Mirjam je umrla i bila pokopana tamo" Uslijedila je kriza: "Narod nije imao vode pa su se skupili protiv Mojsija i Arona" (stih 2).

Iako ovi stihovi ne povezuju direktno Mirjaminu smrt sa nedostatkom vode, naši komentatori tumače da je, budući da je Mirjam pratila narod preko četrdeset godina, ona bila ta koja je brinula o tome da imaju vode. Talmud (Ta'anit 9a) kaže: Rabi Jose je rekao: (Hašem) je dao vrelo Izraelu

zbog Mirjamine zasluge, Mirjam je umrla i to je vrelo nestalo, kao što je rečeno: 'Mirjam je umrla tamo, i narod nije imao vode (da pije).'

Rabini se pridržavaju tradicije da je "putujuće vrelo" pratilo Izraelce na njihovom putu kroz pustinju i da ih je to vrelo opskrbljivalo vodom (što je

Mojsije je opskrbio narod kruhom kroz manu, dok je Mirjam dala viziju i proroštvo

razlog tome da tijekom tog vremena ne slušamo žalbe na nedostatak vode). Sve je to bilo zbog Mirjaminih zasluga.

Međutim, ako zauzmemo racionalan, ili čak ciničan pristup ovom tekstu, tu ideju ćemo zasigurno smatrati zagonetnom. Tko kaže da je takvo "putujuće vrelo" ikada postojalo? Zašto ga tekst ne spominje? I tko je izmislio ideju da je Mirjam bila uzrok njegovom postojanju?

Tekst ne potvrđuje eksplicitno te ideje, ali ako ga ponovo pročitamo s objektivnog stajališta, povezanost Mirjamine smrti i nedostatka vode postaje jasna kao dan. No, kako to možemo objasniti?

Neki povezuju Mirjamina djela iz djetinjstva s kasnijom pojavom vrela u njenom životu.

Na početku knjige Šemot, tekst opisuje kako je Mojsije rođen i stavljen u košaru i u rijeku Nil. Njegova sestra Mirjam pratila je košaru, promatrajući izdaleka. Možemo razumjeti to kao ponašanje sestre koja je zabrinuta za sudbinu svog malog brata, ali druga mogućnost je da je njegova sestra pratila izdaleka kako bi saznala što će se dogoditi sa djetetom koje je došlo na svijet zahvaljujući njoj.

Prema rabinskoj tradiciji, nakon faraonovog proglasa da se svi židovski dječaci imaju baciti u Nil, Amram, Mojsijev otac, odvojio se od svoje žene jer nije htio imati ništa s tim nasilnim čedomorstvom. Mnogi drugi slijedili su njegov primjer. Mirjam je bila ta koja je rekla svom ocu da je njegov proglas gori od faraonovog, budući da je faraonov proglas obuhvaćao samo dječake, dok je proglas njenog oca imao utjecaj na oba spola i značio je da se židovska djeca više neće rađati.

Uvjeren njenim argumentima, Am-

Divrej Tora

Rabbi David Stav: Mirjamino

Rabbi David Stav: Mirjamino vrelo

ram se vratio svojoj ženi i ponovno se oženio njome, te su dobili Mojsija kao sina. Možemo samo zamisliti koliko je Amram morao biti srdit na svoju kćer kada je bio prisiljen ostaviti svog dječaka i staviti ga u Nil.

Međutim, Mirjam je odlučila pratiti plutajuću košaru i vidjeti kako će se njeni snovi odviti. Hoće li Mojsije biti izvađen iz rijeke? Hoće li na kraju imati ulogu u izbavljenju naroda? U činu koji je bio simbol njenog blagog vladanja i razuma, ona je stajala po strani, uz obalu Nila.

Ista ta Mirjam kasnije će demonstrirati svoj proročki dar uzimajući udaraljke iz Egipta, objašnjavajući svojim prijateljima da će jednog dana narod svjedočiti znacima i čudesima, te da se trebaju pripremiti.

Mojsije je opskrbio narod kruhom putem mane, dok je Mirjam dala viziju i proroštvo. Voda gasi žeđ, ali zasigurno ne može zadovoljiti gladan želudac. Hrana predstavlja čovjekovo vitalno fizičko postojanje. Voda i žeđ predstavljaju potragu za značenjem i sadržajem u našem fizičkom postojanju.

Objašnjavajući stih iz Jišajahua (Izaije), "Oni koji su žedni, neka dođu do vode" (55,1), naši rabini zaključuju da "nema vode osim Tore" (Talmud, Bava Kama 82a). Čovjek više ne teži samo produžetku svog fizičkog postojanja, iako ono služi kao vitalni temelj za svaki duhovni uspon. Umjesto toga, mi težimo pronaći dublje značenje svog postojanja. Mirjam je vođa koji proviđa tu viziju i njeno vrelo, čija voda se podigla do površine, odražava čovjekovu težnju da se neprestano uzdiže.

Često se nađemo preplavljeni svime što se oko nas događa, do te mjere da postanemo preokupirani trivijalnostima. Potrebno nam je nešto da nas protrese, povrati nam ravnotežu i podigne iz svjetovnog. Mirjam, sa svojim jedinstvenim gledištem, stvara vrelo koje gasi žeđ naroda čitavu jednu generaciju i ublažava njihovu patnju

ugrađujući nadu i smisao u njihove živote.

Vrijeme za razgovor

Kada se narod, žedan, okupio oko Mojsija uzvikujući: "Zašto si doveo G-spodnji zbor u ovu pustinju da mi i naša stoka u njoj pomremo?!", jedno je bilo jasno: Mojsije i Aaron nemaju pojma što učiniti. B-g se javlja Mojsiju i kaže mu neka uzme svoj štap i progovori stijeni pa da ona da vodu za piće ljudima.

Zašto su Aaron i Mojsije bili toliko sumnjičavi prema mogućnosti da bi voda govorom potekla iz stijene? Je li išta realnije da voda krene iz stijene nakon što je se udari štapom?

Možda je ono što im se dogodilo nakon četrdeset godina upravo ono što se često događa i nama: gubimo vjeru u moć govora. Ako ne možete nešto postići silom - samo upotrijebite više sile, jel' da? Ako ih ne možete nagovoriti, udarite ih, prisilite ih, donesite zakone ili upotrijebite bilo koja druga sredstva prisile kako biste drugima nametnuli svoju volju.

Postoje momenti u životu naroda kada je potrebno stijene udariti štapovima kako bi ustrajao. Ako netko leži zarobljen ispod automobila nakon prometne nesreće, skupit ćemo svu svoju snagu da izvučemo tu osobu. Međutim, silu treba koristiti

štedljivo i samo u neuobičajenim okolnostima.

Kada je došlo vrijeme da Židovi budu izvedeni iz Egipta, na faraona je trebalo primijeniti silu da on shvati da Židove treba osloboditi. Ponekad treba primijeniti neku vrstu sile kako bi se Židovi u dijaspori probudili iz sna i shvatili da je Izrael dom židovskog naroda.

To su, međutim, izvanredni slučajevi koji pokazuju kako bismo se trebali ponašati u uobičajenim okolnostima. Dok su se Židovi pripremali za ulazak u zemlju Izrael, trebali su naučiti novi jezik, jezik govora, za razliku od jezika sile. To nije bilo zbog što oni nisu bili u stanju koristiti silu, već zato što je upotreba isključivo sile nerazumna i neučinkovita. Nijedan se Židov nikada neće vratiti u okrilje svog stada pod pritiskom neke vanjske sile ili političkom prisilom po pitanjima poput konverzije ili držanja šabata.

Kad B-g kaže Mojsiju da govori stijeni, umjesto da je udari, to nije očitovanje slabosti. Umjesto toga, to je duboko priznanje B-žanske prirode ljudskog bića. Moć govora, a ne fizička sposobnost da se udari druge, je ono što utjelovljuje bit ljudskih bića. Ti govoriš naraštaju Izraelaca pred vratima Obećane zemlje nakon što su prošli četrdesetogodišnju traumu pustinje. Njih ne udaraš.

Isto tako i u suvremenom izraelskom društvu ljudi gube vjeru u moć govora. Ponekad se čini kao da nas opijenost moći, ili možda očaj i razočaranje u našu sposobnost održavanja dijaloga, zajedno s nespremnošću da vjerujemo u moć govora, navodi da koristimo silu umjesto da razgovaramo jedni s drugima. Ipak došlo je vrijeme za razgovor, započnimo odmah sada.

Prevela Anja Grabar ■

(nastavak s 16. stranice)

Rabbi dr. Abraham J. Twerski:

Skrušeno ga zamolite da ukloni naše nedostatke karaktera

U ovom odlomku, Izraelci se žale da nemaju vode. Hašem kaže Mojsiju da naredi stijenu da dade vodu. Budući da je u prethodnoj epizodi Hašem rekao Mojsiju da stijenu udari svojim štapom, Mojsije to učini ponovo. Hašem je rekao Mojsiju da je izgubio pravo da uđe u Kanaan sa svojim narodom.

Rambam kaže da Mojsijev grijeh nije bio udaranje stijene, već to što je izgubio kontrolu nad svojim bijesom i Izraelce nazvao "buntovnicima". Gubitak kontrole nad vlastitom ljutnjom težak je prekršaj kojeg Talmud izjednačava s idolopoklonstvom.

Kad nečime budemo izazvani ne možemo si pomoći da ne osjetimo bijes, no svakako bismo uvijek trebali izbjeći da zapadnemo u bijes. Talmud kaže da kada se osoba razbjesni, njezino prosuđivanje postane iskrivljeno i "sve sile pakla dominiraju njome".

U pismu svom sinu, Ramban mu savjetuje da izbjegava bijes, jer kontrola nad vlastitim gnjevom dovodi do razvoja finih karakternih osobina.

Ali što učiniti ako ga uvijek iznova ne uspijete kontrolirati? Zamolite Hašema da ukloni ovu manjkavost vašeg karaktera i na taj način "napravi mjesto" na koje mogu ući fine osobine.

Neprocjenjiva nagrada za dobro djelo

Kad je Og, bašanski kralj, krenuo na boj s Izraelcima, B-g je rekao Mojsiju: "Ne boj se, jer sam ti ga dao u ruke" (21,34)

Nagrada koju čovjek dobiva za davanje cedake donosi više koristi davaocu nego primaocu

Raši kaže da se Mojsije bojao da bi Og mogao pobjediti zbog zasluga koje je imao za obavještavanje patrijarha Abrahama da je njegov nećak, Lot, zarobljen (Postanak 14,13; "bjegunac" je bio Og, r. Raši). Međutim, Raši kaže da Ogova namjera teško da je bila za pohvalu. Upravo suprotno, on se nadao da će Abraham u bitci biti ubijen, i tada bi mogao

oženiti Saru. Ipak, Mojsija je brinulo da bi mu njegova zasluga u omogućavanju Abrahamu da spasi Lota, išla u korist.

R. Yaakov Moshe Charlap daje komentar kako nam ovo pokazuje koliko je velika nagrada za čin heseda Čak i ako ga se učini iz skrivenih pobuda, pa čak i ako je motiv za svaku osudu, čovjeka se ipak nagrađuje za dobro koje je proizišlo iz tog čina.

Sličan koncept nalazimo u micvi o zaboravljenom snopu. "Kad žanješ svoje žito na svom polju i zaboraviš snop u polju, nemoj se vraćati da ga uzmeš; to će biti za prozelita, siroče i udovicu, tako da B-g blagoslovi vas i sve djelo vaših ruku."(Ponovljeni zakon 24,19). Raši ističe da je čovjek nagrađen iako nije namjerno ostavio žito siromašnima. Moglo bi se tvrditi da je nagradu dobio zato što se nije vratio natrag da ga uzme. Raši navodi Sifri da ako netko izgubi novac, a pronađe ga siromašna osoba, on ima micvu obaveze davanja cedake, iako nije bilo čak ni pasivnog čina.

Micva o cedaki je izuzetno velika. Za razliku od drugih micvos, gdje je važna namjera u izvršavanju micve, ako netko izvrši micvu iz osobnog interesa, zasluga cedake je zbog pomoći koju ona pruža potrebitima. Ta se svrha postiže bez obzira na dobročiniteljevu namjeru.

Ponekad možemo imati osjećaj kao da nam se zahtjev za cedaka nameće. Trebamo se sjetiti da nagrada koju čovjek dobiva za davanje cedake više koristi donosi davaocu nego primaocu.■

Biseri hasidske mudrosti

Prognanik

Po povratku iz sinagoge, rebe Simha Bunam ispričao je okupljenim hasidima ovu priču:

Zato što B-g želi naše sjedinjenje, a ne samo našu podložnost, On nas je osposobio za postizanje istinskog jedinstva s našim božanskim izvorom. I dozvolio nam je da razmišljamo o toj strašnoj dinamici. Da, mi živimo u konačnom svijetu koji po definiciji i svojoj prirodi unaprijed isključuje kontakt s bilo čime što je uistinu beskonačno i transcendentno. Ali, u procesu stvaranja, B-g nas je prožeo sviješću koja nam dozvoljava da prodremo kroz vanjske, nepovezane slojeve našeg fizičkog svijeta, "posude", i zavirimo u čistu bit B-žjeg objedinjujućeg svjetla u nama. Kako je B-g odlučio objaviti to svjetlo?

Razmislite o odnosu učitelja i njegovog učenika. Učitelj zna da učenik i on nisu na istom nivou. Ako počne objašnjavati u skladu sa svojim razumijevanjem, učenik će se samo zbuniti. U namjeri da mu približi novu ideju, on je sažima, koristi se metaforama i parabolama kako bi je približio učeniku. Ponekad, kada je učitelj na mnogo višem nivou od učenika, nužno je u potpunosti izostaviti izvornu ideju. Tada nije dovoljno da učitelj sažme ideju; umjesto toga on mora pronaći potpuno novi način razmišljanja, mora posegnuti za primjerima i metaforama koje učenik može razumjeti, čak i onda kada su one jako udaljene od osnovnog koncepta. Učitelj mora napraviti radikalni skok iz jednog misaonog okvira u drugi pa zatim dozvoliti da zraka svjetla ponese sažetu informaciju i poveže oba misaona svijeta.■

~ R. Menachem Mendel Schneerson

Jednom kraljev sin podiže bunu protiv oca, ali bez uspjeha, pa tako završi u progonstvu. Nakon nekog vremena, smilova se kralj, pa razasla glasnike da ga pronađu. Prošlo je dosta vremena dok ga jedan glasnik ne pronađe u zabitu selu, daleko od glavnog grada. Zatekoše ga kako bosonog, zapuštene brade i umotan u dronjke, zabavlja pijane seljake.

Glasnik se duboko nakloni i šapne mu na uho: "Vaš me je otac poslao da ispitam što Vam treba. Poželite što god želite, i on će Vam ispuniti svaku želju."

Kraljević se tada rasplače. "Kada bih samo mogao dobiti toplu odjeću i par dobrih čizama," jedva procijedi jecajući.

"Vidite," doda rebe, "tako i mi težimo malim zadovoljstvima određenog trenutka, dok istovremeno zaboravljamo zašto smo uopće ovdje."■

Kad netko podučava drugoga, to je poput prelijevanja iz jedne posude u drugu. Da bi to bilo moguće, posuda koja prima mora se nalaziti ispod one koja daje. ■

~ R. Moše Leib iz Sasova

Bisere sakupio i preveo Nenad Vasiljević

Yossi Katz, Breslov Research Institute:

Probudi se i živi!

Nemogavši se savladati, potkralj je ubrao jabuku s drveta i zagrizao ju. Čim je progutao zalogaj srušio se na tlo u dubokom snu i spavao dugo, dugo vremena. Vicekraljev sluga ga je pokušao probuditi, ali nije uspio.

Pripovjetka "Izgubljena princeza"

Rebe Nahmana na fascinantan način govori o našim životima. Kao takva, tjera nas da si postavimo suštinsko pitanje: "Da li ja uistinu posjedujem apsolutnu samokontrolu?"

Bili mi toga svjesni ili ne, svi smo mi "jeli te jabuke" - svi smo mi na svoj način pogriješili i zapali u duboki duhovni san. Zašto san? Zato što dok spavamo, nismo svjesni da smo se uvelike udaljili od stvarnosti. Oko nas se mogu događati razne stvari, značajni događaji u našim životima, na koje ćemo možda jednog dana pogledati unatrag i čuditi se: "Kako sam to mogao previdjeti?". A opet posve smo neosjetljivi za stvarni život. Pa kako onda da se probudimo? Kako da opet budemo živi?

Svatko od nas ima svoje zlatno te-

le ili neki drugi oblik idolopoklonstva. Premda to sami po sebi ne moraju biti pravi idoli, oni nam odvlače pažnju do te mjere da prekidamo našu vezu s B-gom. Mnogi hobiji ili aktivnosti u koje smo uključeni odvlače nas od naše prave svrhe u životu, i navode nas na sanjarenje. Midraš povezuje grijeh sa zlatnim teletom s crvenom kravom čiji pepeo ima moć očišenja. Kao što to kaže Midraš: "To se može usporediti sa sinom sluškinje koji je zaprljao kraljevu palaču. Rekli su: 'Neka majka dođe i počisti nered' (Tanhuma, Hukat 8). Crvena krava, prema čijoj je slici načinjeno zlatno tele uspoređena je sa sluškinjinom majkom: ona ima moć da očisti od idolopoklonstva. No, crvenu kravu je teže pronaći.

Na koji način mi škropimo taj pepeo čak i danas?

Naša paraša navodi: "Uzmite si potpuno crvenu kravu, bez mane, na koju nije bio položen jaram" (Br 19,2). Zohar (Hukat, str.180) komentira da "crveno" označava vrlo stroge osude, dok se "potpuno, savrše-

no" odnosi na ublažene osude. Oštre osude rezultat su naših raznih prijestupa: budući da nam je odvraćena pozornost i da smo usnuli, protiv nas je izrečena presuda koja nas razdvaja od našeg Nebeskog Oca. Mi postajemo uvjereni da smo udaljeni i da smo nespojivi s istinskom duhovnošću.

Ili, možda još gore, možda se doista nalazimo u dubokom snu i nismo ni svjesni da spavamo. Možemo misliti da služimo B-gu i da živimo smisleni život, ali to je zato što sebe procjenjujemo samo površinski! Tko može zaista ustvrditi da je neprestano u stanju svjesnosti o B-gu. No, ovu osudu možemo ublažiti pronalaženjem jedne "savršene" točke u nama, "one koja nema mane, na koju nije bio stavljen jaram".

Bez obzira što smo učinili (ili što nismo učinili), suština Židova je potpuno dobra i čista. Iz tog razloga, Rebe Nahman podučava da nema Židova koji nema nečeg dobrog u sebi. Svatko od nas se mora duboko zagledati u svoju dušu i naći ono dobro koje se izražava kroz naše misli i djela. Da bismo se probudili, prvo moramo shvatiti tko doista jesmo i koliko je posebno biti Židovom. Spavamo samo zato što smo zaboravili našu pravu stvarnost! Poput majke koja podiže, i ponovo na noge postavlja svoje dijete koje je palo, tako i mi, kada se povezujemo s onim dobrim u nama i shvatimo svoju istinsku suštinu, posipamo pepeo crvene krave, te razne prepreke koje su nas sprječavale da duhovno rastemo bivaju uništene. Mi se možemo vratiti kući.■

Prevela Tamar Buchwald

Paraša (priča) Ḥukat uči nas tajni pravog uspjeha i daje nam silu da odaberemo stvarnost umjesto iluzije. Započinje s poznatim propisom koji se naziva "Pepeo crvene junice". On je poznat jer je postao simbolom tajanstvenih i nelogičnih pitanja koje Tora krije iza svojih priča i propisa. Sljedeća je priča poznati događaj u kojem Moše udara stijenu i iz nje poteče voda za cijelu naciju, no nažalost, B-g je Mošeu rekao da stijeni govori, a ne da je udari. Nadalje možemo čitati o smrti Arona, a potom možemo čitati o tome kako Izraelci opet prigovaraju, jadikuju te su kao odgovor na to kažnjeni pomorom od zmija. Kada su molili za oprost i iscjeljenje Moše im napravi poznatu bakrenu zmiju koja kasnije postaje međunarodni simbol iscjeljenja i medicine.

Pa, što je Crvena junica? Kada se netko želi očistiti od nečistoće zbog doticaja s mrtvacem, što je najveća nečistoća, on ode svećeniku koji za očišćenje koristi pepeo crvene junice koja nikada nije bila pod jarmom.

Zohar nas uči da sve ima duhovni smisao i da naših pet osjetila ne razumiju sve. To je slično "teoriji kaosa" u modernoj matematici koja je temelj za objašnjenje mnogih fenomena u svemiru. Prema toj teoriji, mnogi od kozmičkih kaotičnih procedura zapravo su jedan veliki red koji mi ne možemo razumjeti.

Zohar također objašnjava da je razlika između zlih ljudi i onih koji slijede put istine, put Drva života, odanost, ljubav i jedinstvo koje su iste frekvencije kao i Stvoritelj, koji je suština dijeljenja i beskrajne svjet-

losti i ljubavi. Znači, mi se moramo povezati s frekvencijom beskonačnog toka ukoliko se želimo pripojiti na tok života koji beskonačno teče od Stvoritelja.

Kabalisti objašnjavaju da Tora nije povijesna knjiga, nego "... drvo života onima koji je se drže" (Izr 3,18), veza s duhovnom snagom - snagom života. Svaki nam tjedan daje drugačiji duhovni izazov - naš ispravak (tikun) na putu do punine. Ti nam se izazovi neće prepriječiti na putu, ukoliko se nismo u stanju suočiti s njima. Stoga gdje god postoji udarac (izazov), tamo možemo pronaći i lijek, skriven u tjednom dijelu Toreparaši. Svi opisi u paraši su zapravo simboli koji su namjenjeni da nas vode kroz tjedan kako bi nam pomogli na našem putu da se povežemo s Drvetom života.

Snaga Lijeve kolone - moći koja prima samo za sebe, je snaga kraja i smrti - izražava se u nekoliko simbola: u svijetu životinja to je bik; po rodu je žensko; a boja izgleda kao crvena; kada se svi ovi simboli povežu u jedno izraženi su u Crvenoj junici koja nikada nije bila pod jar-

mom, što znači da ništa ni sa kime nije podijelila osim sa sobom.

Kao što smo gore naveli, lijek se nalazi na istom mjestu gdje je i problem. Dakle, Crvena junice je lijek za nečistoću i nepropusnosti za protok snage života. Kako to? Junica će biti spaljena, a njen će pepeo biti stavljen u vodu (koja simbolizira duhovnu snagu Desne kolone), te će njima zajedno svećenik škropiti (što je također simbol Desne kolone)

Slično tome, zmija koju znamo iz priče o Adamu i Evi, zapravo je jedna strana u nama koja nas uvijek vuče prema negativnosti i smrti, a naša paraša ima lijek za to - to je bakrena zmija. Bakar je simbol moći ravnoteže, centralne kolone.

Hukat se obično čita u mjesecu tamuzu koji je horoskopski znak raka. Znak raka je poznat po svojoj velikoj osjetljivosti i bit je naše paraše usmjeriti tu osjetljivost na dijeljenje i davanje drugima - lijek za nečistoću i priključenje na Drvo života.■

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi Shaul Youdkevitch, Live Kabbalah:

Hukat: Kada se dogodila epizoda Mei Meriva?

Ovaj šiur ljubaznošću je ustupio The Tanach Study Center u spomen na Rabbi Abrahama Leibtaga

Kako (i gdje) su Bnei Jisrael proveli svojih 38 godina u pustinji? Većina nas bi odgovorila: 'lutajući negdje po pustinji'. Ipak, čini se da u Paršat Devarim postoji precizniji odgovor; odgovor koji bi mogao radikalno promijeniti naše razumijevanje određenih događaja koji se odvijaju u Sefer Bamidbar.

Kako bi istražili ovu mogućnost, ovaj šiur će se posvetiti pažljivom čitanju nekoliko pesukim u Paršat Devarim i usporediti ih s njihovim paralelnim izvorima u Sefer Bamidbar.

[Za praćenje šiura, svakako ćete trebati imati pri ruci Tanah; zapravo bilo bi vrlo korisno da koristite dva Tanahim (i "mikraot gedolot").]

Uvod

Gotovo svi uzimaju zdravo za gotovo da se epizoda s Mei Meriva događa 40. godine. Razlog za to je prilično jednostavan - Mei Meriva se događa odmah nakon Miriamine smrti (vidi Bamidbar 20:1), a Miriam je umrla u prvom mjesecu ČETRDESETE godine - zar ne?

Provjerimo ovu pretpostavku još jednom, tako što ćemo pobliže pogledati taj pasuk u Paršat Hukat:

"I Bnei Jisrael [cijela zajednica] su stigli u MIDBAR CIN prvog mjeseca, i ljudi su se smjestili u Kadešu, tamo je Miriam umrla i bila pokopana." (20:1)

Zapazite da nam je samo rečeno da se to dogodilo u prvom mjesecu, ali se godina uopće ne spominje! Zašto onda svi pretpostavljaju da se radi o ČETRDESETOJ godini?

Većina klasičnih komentatora bavi se ovim pitanjem. Počnimo s Rašbamovim objašnjenjem (na 20:1):

"I Mirjam je ondje umrla: prvog mjeseca na kraju ČETRDESET godina - jer Aharon je umro petog mjeseca četrdesete godine, kao što [izričito] stoji u Paršat Masei."

Rašbamova logika je sasvim jasna. Budući da kasnije u ovom istom poglavlju saznajemo o Aharonovoj smrti (vidi 20:22-29), I budući da Paršat Masei izričito navodi da je Aharon umro u petom mjesecu ČETRDESETE godine – iz tog razloga pretpostavljamo da je Miriam umrla (četiri mjeseca ranije) tijekom te ISTE godine.

Imajte na umu da se Rašbamova pretpostavka temelji na "paršanutu" (egzegezi), a ne na "masoretu" (tradiciji).

[Drugim riječima, Rašbam ne kaže da imamo predaju koja govori da je Miriam umrla 40. godine, nego da se taj datum može zaključiti iz pesukim. Stoga, ako korištenjem istih alata "paršanuta" [tj. pažljivim proučavanjem svih uk-

ljučenih pesukim] dođemo do drugačijeg zaključka, dopušteno je predložiti (i razgovarati i raspravljati) i druge mogućnosti - poznatije kao "la'asok b'divrei Tora"/ "v'akmal"]

IBN EZRA u svom perušu (na 20:1) odmah prelazi na stvar:

"U prvom mjesecu: U ČETRDESETOJ GODINI. I (tako) vidite da nema ni priče niti proročanstva u Tori osim u PRVOJ godini i u ČETRDESETOJ godini."

Ibn Ezra daje vrlo hrabru izjavu. Tvrdi da od trenutka kada je B-g odredio kaznu od četrdeset godina (nakon het haMeraglim) Humaš je stavljen u 'komu' na 38 godina, nema priča, nema micvot - ne učimo ništa sve do četrdesete godine, a ti događaji počinju ovdje u 20. poglavlju!

[Netko bi se mogao zapitati u vezi s pričom o Korahu za koju se čini da se odigrala u međuvremenu, ali prisjetimo se da sam Ibn Ezra tvrdi da je ta pripovijest 'van redoslijeda' i smješta je PRIJE nego što su Bnei Jisrael otišli sa Har Sinaja! Vidi i njegov peruš na Bamidbar 16:1 kao i Rambanovo pobijanje.]

Međutim, Ibn Ezra ovdje ne objašnjava kako dolazi do tog zaključka. [Vratit ćemo se mogućem izvoru kasnije u šiuru, ali najvjerojatnije bi on objasnio kao što to radi Rašbam.]

Također se RAMBAN slaže da su Bnei Jisrael prvi puta stigli u Midbar Cin četrdesete godine. [Kasnije ćemo vidjeti kako on i zašto raspravlja o ovome s Ibn Ezrom.] Ali najvažnije je kako on zaključuje svoj piruš na 20: "Ali ovaj KADEŠ se nalazi u MIDBAR CINU, i [Bnei Jisrael] su tamo stigli ČETRDESETE godine, i tamo je Miriam umrla, i pesukim su POSVE JASNI!"

[Imajte na umu da je "girsa" u Torat Chaimovom Rambanu "u'mikraot mfurašim HEIM" dok u Chavelovmo izdanju stoji: "u'mikraot mfurašim ŠAM"!]

Sada nam Ramban kaže da su pesukim posve jasni, ali ne kaže na koje pesukim misli!

[Primijetite opet kako ni Chavelov Ramban niti Torat Chaim ne daju bilješku koja bi objasnila o kojim pesukim Ramban govori (iako biste to očekivali).]

Najvjerojatnije Ramban misli na pesukim u Mošeovom prvom govoru u Sefer Devarim. Zapravo, u HIZKUNIJEVOM paralelnom objašnjenju (na 20:1/ on se slaže da su stigli u Midbar Cin u četrdesetoj godini), on pokušava pomiriti ove pesukim s paralelnim pesukim u Paršat Masei i u Sefer Devarim.

[Predlažem da pogledate tog Hizkunija, ali NAKON što se upoznate s tim izvorima.]

Strana 22 Divrej Tora

Rabbi Menachem Leibtag:

(nastavak s 22. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Hukat: Kada se dogodila epizoda Mei Meriva?

Da bismo shvatili na što Ramban misli, prvo moramo napraviti korak natrag i pokušati slijediti tok događaja, a zatim napraviti popis svih povezanih izvora u Humašu koji opisuju ovu dionicu putovanja Bnei Jisrael.

Gdje su do sada bili?

Gdje su Bnei Jisrael bili prije nego što su stigli u KADEŠ Midbar Cin (u 20:1)? Idemo se vratiti malo unatrag da to shvatimo.

Prethodna priča u Sefer Bamidbar bila je događaj s Korahom. Ali nigdje u toj priči nije rečeno GDJE se ta priča dogodila. [To je ono što Rambanu i Ibn Ezri omogućuje da raspravljaju o tome.] Stoga se moramo ponovno vratiti na priču o "meraglim" u Paršat Šlah koji se dogodio u KADEŠ BARNEI.

Drugim riječima, posljednje MJESTO (u Humašu) prije Mirjamine smrti na kojem su 'uočeni' Bnei Jisrael bilo je u KADEŠ BARNEI. Ali Tora nam nikada ne kaže KADA su napustili Kadeš Barneu, i što su radili (i koliko su dugo putovali) dok nisu stigli u Midbar Cin!

Međutim, ako se vratimo na priču o "meraglim", možemo iznijeti vrlo snažan dokaz da mora da su vrlo brzo nakon toga napustili Kadeš Barneu. Podsjetimo se da im B-g odmah nakon het haMeraglim zapovijeda da napuste Kadeš Barneu i zapute se NA JUG:

"... Amalečani i Kanaanci smješteni su u dolini, SUTRA se okrenite i otputujte u pustinju prema Crvenom moru." (14:25)

Unatoč ovom upozorenju "ma'apilim" svejedno su odlučili napasti (i bivaju poraženi/vidi 14:39-45), ali taj poraz ne bi bio razlog da Bnei Jisrael ostanu u Kadeš Barnei. Taj bi incident bio samo dodatni razlog da otputuju u pustinju - na jug - DALJE od Erec Kanaana. Kada bi ostali u blizini Kadeš Barnee, postojao bi strah od napada Kanaanaca koji su najvjerojatnije već na oprezu zbog 'glasina' o planu Bnei Jisrael da osvoje 'njihovu' zemlju.

Sada se Paršat Šlah zaustavlja upravo ovdje bez da nam kaže jesu li, kada ili kako otišli iz Kadeš Barnee; ali prema "pšatu", na temelju 14:25 (gore citirano), slobodno možemo pretpostaviti da su odmah otišli, baš kao što im je B-g naredio!

Kako nastavlja Sefer Bamidbar, sljedeći put kada je zabilježeno utaborenje to je u Paršat Hukat, kada Bnei Jisrael stignu u Kadeš Midbar Cin (vidi 20:1). Što se dogodilo u međuvremenu. Koliko je godina prošlo? Jesu li putovali do (ili prema) Crvenom moru kako im je B-g naredio?

Barem djelomične odgovore na ova pitanja nalazimo u Paršat Masei i u Sefer Devarim.

Putovanje sa 18 zaustavljanja u Paršat Masei

Paršat Masei daje detaljan popis putovanja Bnei Jisrael

kroz pustinju (vidi 33:1-49). Iako taj izvještaj spominje brojne lokacije koje se ne spominju nogdje drugdje u Humašu (i preskače mnoge lokacije koje se spominju - kao što je sama Kadeš Barnea!) - svejedno će biti od pomoći za našu raspravu.

Uzmimo Paršat Masei jer bilježi putovanje Bnei Jisrael od Har Sinaja (vidi 33:16). Sa Sinaja putuju u Kivrot HaTa'avu, zatim u Hacerot, a zatim u Ritmu. Kivrot HaTa'ava i Hacerot već su bili spomenuti u Paršat Bha'alotha (vidi 11:34-35), ali Ritma nije. Međutim, Paršat Behaaloteha nam govori da su se zatim utaborili u Midbar Paran (vidi 12:16), a odatle je Moše poslao meraglim (vidi 13:3) iz područja poznatog kao KADEŠ BARNEA u Midbar Paran.

[Paršat Šelah nikada ne spominje samu Kadeš Barneu, ali svugdje drugdje u Humašu kada se spominje het haMeraglim, izričito se navodi KADEŠ BARNEA - vidi Bamidbar 32:8 i Devarim 1:3,19; 2:14; i 9:23! Najvjerojatnije se "Kadša" spomenuta u 13:26 odnosi na (i skraćeni je naziv) Kadeš Barneu.]

Stoga hazal poistovjećuju Ritmu s Kadeš Barneom, a njezino 'novo ime' odražava događaje koji su se tamo dogodili (vidi Raši 33:18). Zatim Paršat Masei spominje dodatnih 18 zaustavljanja od Ritme dok Bnei Jisrael ne stignu u Midbar Cin (vidi 33:18-36), koja nisu spomenuta nigdje ranije u Sefer Bamidbar.

[Sada možete pročitati prvi dio Hizkunija na 20:1 i bolje razumjeti o čemu govori.]

Među 18 lokacija nalazimo Jotvat i Ecion Gaver, mjesta koja su gotovo sigurno negdje u JUŽNOM Negevu, ne daleko od Crvenog mora (tj. u blizini Eilata). Najvjerojatnije je ovo putovanje NA JUG bilo ispunjenje B-žje zapovijedi da se ode iz Kadeš Barnee prema Crvenom moru (vidi ponovno 14:25).

Zatim nam Paršat Masei govori da Bnei Jisrael putuju iz Ecion Gavera i dolaze u Kadeš Midbar Cin (vidi 33:3638/usporedi s 20:1), ali nam ne govori koje su godine stigli.

[Međutim, sasvim je jasno da oni ODLAZE IZ Kadeš Midbar Cin u četrdesetoj godini, jer iz Kadeša putuju u Hor HaHar da pokopaju Aharona - a taj događaj se zasigurno zbio 40. godine kako svjedoči i sam pasuk (33:38) .]

Dakle, je li Kadeš Midbar Cin bila POSLJEDNJA stanica nakon dugog 38-godišnjeg putovanja kroz pustinju, ILI je Kadeš Midbar Cin bilo DUGO zaustavljanje gdje su Bnei Jisrael možda proveli VEĆINU godina dok su čekali da prva generacija pomre?

Uđite u Paršat Devarim!

Podsjetimo se da Moše Rabeinu u svom prvom govoru u Sefer Devarim (poglavlja 1->4) objašnjava zašto je prošlo četrdeset godina otkako su Bnei Jisrael TREBALI ući. Sto-

s 23.

ga, prvi dio tog govora uključuje priču o het haMeraglim, jer je to bio primarni razlog za četrdesetogodišnje odlaganje.

Hoće li pravi 'Kadeš', molim vas, ustati

Ta priča izričito kaže da su meraglim poslani iz KADEŠ BARNEE (vidi 1:19), a uključuje i B-žju zapovijed da Bnei Jisrael moraju odmah otići i otputovati natrag u pustinju prema Crvenom moru (vidi 1:40). Ali nakon priče o "ma'apilim" (vidi 1:41-45) ima jedan mali, ali vrlo važan pasuk:

"va'tešvu ba'KADEŠ jamim rabim, kajamim ašer ja'šavtem." [I boravili ste (ili sjedili) u KADEŠU mnogo danakao dana kada ste ondje boravili (ili sjedili). (1:46)

[Obratite pažnju na poteškoće s prevođenjem ovog pasuka! Vidite na primjer JPS i njegovu bilješku.]

Pa na koji KADEŠ se odnosi ovaj pasuk? Dva su 'kandidata':

1. KADEŠ BARNEA - odakle su poslani meraglim

2. KADEŠ MIDBAR CIN - gdje se odvijala priča o Mei Merivi

Ali na temelju naše gornje analize, to NE MOŽE biti Kadeš Barnea! Uostalom, B-g im je naredio da NAPUSTE

Kadeš Barneu - "mahar" - SLJEDEĆI DAN. Zašto bi onda ostali tamo dugo vremena?

[Ne može biti da je to zato što su ma'apilim izgubili bitku, budući da je taj poraz samo razlog više da se povuku na sigurnije mjesto podalje od toga. Najvjerojatnije su Kanaanci čuli glasine o predstojećem napadu Bnei Jisrael i sada kada su utaboreni tako blizu [Kadeš Barnea graniči s Erec Kanaanom (vidi Bamidbar 34:4)] - B-g im zapovijeda da se odu na jug radi vlastite sigurnosti. Inače će biti napadnuti, a B-g više nije 's njima' da ih zaštiti u borbi.]

Pa zašto skoro svi komentatori objašnjavaju da KADEŠ ovdje označava KADEŠ BARNEU? [vidi Ibn Ezra & Hizkuni]

Uostalom, u ovom istom poglavlju Kadeš Barnea već je dva puta spomenuta (vidi 1:3 & 1:19 i 2:14) i svaki puta punim imenom KADEŠ BARNEA! Zašto bi je onda Moše sada nazvao jednostavno KADEŠ - pogotovo kada postoji druga lokacija koja se zove KADEŠ (tj. Kadeš Midbar Cin) koju se uvijek naziva jednostavno KADEŠ?!

Događaji od Meraglima do Arvot Moav Najvjerojatnije, razlog zašto svi objašnjavaju ovaj KADEŠ kao KADEŠ BARNEU je neposredni kontekst ovog pasuka.

[Prije nego nastavite, morate sami pregledati 1:40->2:14 i pokušati pratiti tok. Usporedite ih s paralelnim izvještajem u Bamidbar 20:14->21:4, a posebno 20:16 & 21:4! Obratite pažnju

i na Devarim 2:14.]

Pratimo tok:

• Priča o het haMeraglim (1:19-40)

• B-žja zapovijed da NAPUSTE Kadeš Barneu -> Jam Suf (1:40)

• "Ma'apilim" su poraženi, Bnei Jisrael plaču (1:41-45)

• ** I NASTANILI STE SE U KADEŠU MNOGO DANA (1:46)

• "Tada smo se okrenuli i otputovali u PUSTINJU prema JAM SUFU, kako nam je B-g ZAPOVIJEDIO, i kružili smo oko Har Seira mnogo dana". (22:1 / ovaj pasuk je KLJUČAN)

Posljednji pasuk koji smo citirali KLJUČ je za razumijevanje onoga što se dogodilo, [i to je najvjerojatnije ono na što je Ramban mislio kada je rekao "haMikraot mefurašim"].

Kao što Hizkuni (na 2:1) objašnjava - putovanje opisano u ovom pasuku je upravo istih 18 zaustavljanja opisanih u Paršat Masei od Ritme do Kadeš Midbar Cin. Najvjerojatnije je do ovog zaključka došao iz sljedećeg razloga:

S obzirom da je B-g zapovjedio Bnei Jisrael da otputuju prema Jam Sufu u 1:40, jedino ima smisla da ovaj pasuk opisuje KAKO su Bnei Jisrael ispunili ovu zapovijed. Zapravo, pasuk izričito kaže "kako nam je B-g zapovjedio" (2:1) – dakle, njegova zapovijed u 1:40. Nadalje, to je putovanje trajalo "mnogo dana" - stoga se savršeno podudara s putovanjem od 18 stanica od Ritme do Kadeša kako je opisano u Paršat Masei. Ako je tako, onda KADEŠ koji se spominje u prethodnom pasuku (1:46) NE MOŽE biti Kadeš Midbar Cin, budući da Bnei Jisrael tamo još nisu stigli, budući da tamo stižu tek nakon putovanja opisanog u 2:1. Prema tome, KADEŠ u 1:46 mora biti KADEŠ BARNEA, i čini se da su Bnei Jisrael ostali dugo vremena u Kadeš Barnei, najvjerojatnije osjećajući se prilično shrvanima događajima s meraglim i ma'apilim.

Ali što je s B-žjom zapovijedi "mahar, pnu u'su lahem" (1:40)? Zar nisu trebali odmah otići?

S druge strane, 2:1 mora da govori o putovanju od 18 stanica, jer je to jedino putovanje kada Bnei Jisrael putuju 'mnogo dana' u smjeru Jam Sufa. [Nije li?]

Stoga svi komentatori preferiraju ovo objašnjenje 2:1, i radije previđaju problem s "mahar" (u 1:40) – te zato KADEŠ u 1:46 mora biti KADEŠ BARNEA i stoga, oni dolaze u Kadeš Midbar Cin tek u četrdesetoj godini.

[Gotovo sam siguran da su ovako svi rišonimi razumjeli ove pesukim, ako je netko čuo drugačije objašnjenje - molim da mi piše.]

Divrej Tora

(nastavak

stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Hukat: Kada se dogodila epizoda Mei Meriva?

(nastavak s 24. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Hukat: Kada se dogodila epizoda Mei Meriva?

Ne brzajmo!

Međutim, postoji jedna mala 'šupljina' u ovom tumačenju. Pretpostavka da se 2:1 odnosi na putovanje s 18 zaustavljanja temeljila se na dvije vrlo jake poante:

1. Putovali su na jug do Jam Sufa/to je bilo samo jednom.

2. Kao što je B-g naredio / u 1,40

Ali može se raspravljati o obje ove točke. [Malo je komplicirano, stoga pažljivo pratite sa svojim Tanahom u ruci.]

Obratite pažnju na to kako sljedeći skup pesukim u Sefer Devarim (vidi 2:2-8) upućuje na PRIJAŠNJE putovanje opisano u 2:1. Objasnimo kako:

"Tada mi je B-g rekao govoreći: Predugo ste kružili ovom gorom - okrenite se na SJEVER. I zapovjedi narodu govoreći: Sada prolaziš duž granice svog brata Esava... tada smo prošli kroz zemlju 'bnei Esav' duž puta ARAVE od Eilot & Ecion Gaver, a zatim smo prošli Moav... dok nismo stigli do Nahal Zareda." (vidi 2:2-14)

Dakle, ovo putovanje NE MOŽE biti ono putovanje s 18 zaustavljanja od Ritme do Kadeša, jer ovo putovanje završava u Transjordaniji, u zemlji Moava. Zapravo, ovo je posljednje putovanje na kraju četrdesete godine kada Bnei Jisrael prolaze kroz Seir, Moav i Amon i bore se sa Sihonom & Ogom te se utabore u Arvot Moav. Drugim riječima, ovo nije putovanje iz 33:16-36 u Paršat Masei, već je to zadnja dionica putovanja opisanog u Paršat Masei, tj. 33:40-49, NAKON što odu iz Kadeš Midbar Cin.

A ako je putovanje opisano u 2:2-13 putovanje od Kadeš Midbar Cin do Arvot Moav, onda (na temelju njegovog konteksta) takvo mora biti i putovanje opisano u 2:1!

A ako 2:1 opisuje ovu posljednju dionicu putovanja, KADEŠ spomenut u 1:46 mora biti Kadeš Midbar Cin - baš kao što mu ime kaže!

Ali što je s naša dva sidra? Kako se ova posljednja dionica putovanja može smatrati putovanjem PREMA JAM SUFU, i kako se o njoj može govoriti kao o "kako nam je B-g naredio" (vidi 2:1)?

Odgovor je jednostavan. Vratite se na Paršat Hukat i paralelni izvještaj o odlasku Bnei Jisrael iz KADEŠ Midbar Cin:

"I Moše je poslao glasnike iz KADEŠA kralju Edoma govoreći: ... sada smo u Kadešu - gradu na tvojoj granici - dopusti nam da prođemo tvojom zemljom..." (vidi Bamidbar 20:14-21)

Ali Edom [=bnei Esav] nije dopustio Bnei Jisrael da prođu. No, B-g im je ZAPOVIJEDIO da ne napadaju Edom, već umjesto toga da IDU OKOLO zemlje Edom putujući

južno PREMA JAM SUFU, a zatim prijeđu ARAVU prema istoku te zatim skrenu na sjever prema Moavu!

I to je upravo ono što nam Paršat Hukat govori u sljedećem poglavlju:

"I napustili smo Hor HaHar (pored Kadeša), i putovali smo PREMA JAM SUFU, da ZAOBIĐEMO zemlju EDOM..." (21:4) [Odatle su putovali na sjever (vidi 21:10 -20) kroz Moav itd. završivši u Arvot Moav. Usporedite ovo putovanje s drugom dionicom u Paršat Masei (33:3848/ vidjet ćete da je to isto putovanje!]

I evo, nalazimo DRUGO putovanje, koje je zapovjedio B-g, gdje Bnei Jisrael putuju PREMA JAM SUFU i ZAOBILAZE HAR SEIR. To je putovanje, opisano u Paršat Hukat i detaljno u Paršat Masei (33:38-48) na koje bi se Devarim 2:1 vrlo lako moglo odnositi! I stoga, ovo DRUGO putovanje također ispunjava oba gore spomenuta kriterija ("dereh Jam Suf" i "kao što je B-g naredio") - i KADEŠ u 1:46 još uvijek može biti KADEŠ Midbar Cin - i svi pesukim funkcioniraju savršeno!

Konačni dokaz da su Bnei Jisrael morali odmah napustiti Kadeš Barneu i da tamo nisu predugo čekali je iz Devarima 2:14:

"I dana koje smo putovali od KADEŠ BARNEE do NAHAL ZAREDA (granice s Moavom) bilo je 38 GODINA..."

Ovaj pasuk izričito navodi da su Bnei Jisrael OTIŠLI IZ Kadeš Barnee 2. GODINE, i prema tome, nisu mogli ostati ondje "jamim rabim" [što podrazumijeva mnogo godina / vidi Breišit 24:55].

Zaključak / i par napomena

Dakle, "l'mai nafka minah" – u čemu je onda razlika u tome kada su Bnei Jisrael prvi put stigli u KADEŠ.

Ako shvatimo da oni u Kadeš Midbar Cin stižu tek 40. godine, Mei Meriva se zbiva 40. godine i njome započinju događaji te posljednje godine, a Miriam umire u dobi od preko 130 godina!

Ako razumijemo da su oni mogli stići u Kadeš Midbar Cin tek nekoliko godina nakon het haMeraglim, tj. nakon putovanja natrag prema Jam Sufu i 18 zaustavljanja, a zatim nazad na sjever do Kadeša (što je moglo potrajati nekoliko godina i poslužilo je kao mjera predostrožnosti protiv daljnjih kanaanskih napada); tada se Mošeov grijeh pri Mei Meriva mogao dogoditi tek kratko nakon het haMeraglim i priče o Korahu. Ako je tako, ovo bi se tematski vrlo lijepo uklopilo s našim šiurim o Behaaloteha, Šelah i Korah, koji ukazuju na spor, ali definitivan jaz između Mošea i naroda, a time i kolaps njegove uloge vođe. [To bi također uključivalo Miriaminu smrt u dobi ispod 120 godina.]■

Alan Morinis:

Svakidašnja svetost

Židovski duhovni put musara

Povjerenje (nastavak)

Ovaj svijet pun teškoća

Ovaj je svijet u tolikoj mjeri preplavljen katastrofama i ratovima, moralnim krahovima i masovnom ravnodušnošću, lažima, izdajama i prijestupima, a to je tek početak kataloga (namjernih i otvorenih) prekršaja. Argumenti protiv postojanja B-ga – koji su također i razlozi da se ne pouzdaje u B-ga - često se temelje na podužem popisu nesumnjivo užasnih okolnosti koje remete naše uživanje i uskraćuju nam zadovoljstvo - u životu. Ukoliko je plan da bismo trebali živjeti sretnim i ispunjenim životom, čini se da nema nikakvog smisla što B-g upravlja svijetom na način na koji upravlja njime.

Svakako da B-gu ne bi predstavljalo problem da stvori svijet koji bi bio oslobođen svih strašnih stvari koje nas tjeraju da patimo i time podrivaju naše povjerenje. Ali jeste li se ikada zapitali kako bi bilo živjeti u savršenom svijetu, gdje vas svi pozdravljaju s iskrenim osmijehom, gdje se pojam zabraviti bravu pretvara u "zaboraviti na bravu" i u kojem nema izraza za varati ili za zatvor? Taj bi svijet Ugodgrada bio toliko dosadan i besadržajan da bi nam nakon vrlo kratkog vremena postao nepodnošljiviji od užasno manjkavog svijeta kojeg već imamo.

Međutim, važnija je istina da se mi ljudi nikako ne bismo mogli snaći u svijetu koji je prošao bez strašnih događaja. Da smo živjeli u

sigurnom i ugodnom svijetu i sa sigurnošću znali da postoji mogućnost da će naši postupci dovesti do negativnih posljedica, tada ne bismo imali razloga da postupamo nesmotreno. Ne da vam se požuriti? Ne brinite, B g će preusmjeriti vlak. Prelijeni ste za kupovinu ili kuhanje? I to je B žji problem. Život bi imao još manje smisla nego danas.

Dakle, uhvaćeni smo između ovog poznatog svijeta boli i gubitaka s jedne strane, i alternative zatupljujuće predvidivosti s druge strane. Naravno, u stvarnosti mi nemamo mogućnost takvog izbora, jer je svijet takav kakav jest. No, ono u čemu imate mogućnost izbora jest pitanje kako ćete vrednovati i reagirati na ovaj svijet. Na vama je hoćete li ovaj svijet doživjeti kao vrlo iskvarenu tvorevinu, za što treba kriviti B-ga ili ćete prihvatiti da je ovaj očito manjkav život zapravo onakav kakav bi trebao biti, stvoren B-žjom mudrošću te postupati u skladu s time.

Reći ću vam zašto mislim da ima smisla što je B-g stvorio ovaj svijet ovakvim kakav jest, prepunim svih njegovih poteškoća. To je zato što naša zadaća nije da postanemo sretni i ispunjeni. Vrlo je malo vjerojatno da će direktna potraga za srećom i zadovoljstvom u svijetu kakav je naš biti uspješna. Da je biti slavan rješenje za to, filmske zvijezde ne bi bile žrtve sklonosti ovisnostima i samoubojstvu u našoj kulturi kao što jesu. Da je odgovor na život bio bogatstvo, bogati bi bili sretni. Sami to izaberite (bez obzira što "to" bilo), i da je to ključ života, tada ljudi koji su "to" imali ne bi patili onako kako mi ostali patimo. Ali istina je da su svi živi podložni "mecima i strelicama silovite sudbine."

Ipak, ovaj se svijet čini tako strašnim jedino onda kad trčite za nedostižnim ciljem da budete sretni Ako mislite da vi trebate biti gospodar svog života - kao da je to moguće – onda strašni događaji koji vam neizbježno dolaze ususret u ovom nesavršenom svijetu predstavljaju poraze. Oni čine sreću neostvarivom. Ali židovska tradicija nam zapravo daje drugačiju zadaću, zadaću koja se puno bolje uklapa u ovaj svijet takav kakav jest. Ona nas savjetuje da ne tražimo sreću već da umjesto toga prepoznamo da bismo trebali biti sluge B-žje. S te točke gledišta svijet se čini prikladnim mjestom za život, čak i sa svim njegovim šokovima i tugama. Kad ste sluga B-žji, životni izazovi su tek dio svakodnevnog posla na G-s-podnjem polju. Iako je izravna potra-

(nastavak s 26. stranice) Alan

Morinis:

ga za srećom siguran recept za patnju, življenjem svog života kao sluge B-žjeg, paradoksalno, omogućava sreću. Ovo je možda ironija nad ironijama ili samo tajna koju moramo otkriti kako bi cijela slagalica funkcionirala.

Iz iskustva znamo da se ne možemo pouzdati u život da će nam pružiti sve što želimo pa čak ni ono što nam je potrebno, ali se svakako možemo pouzdati da će nam život dati izazove koji su prikladni za život sluge.

Našoj slobodnoj volji je prepušteno da odlučimo biti B-žji sluge i kad to učinimo mi slobodnom voljom odabiremo da se s poštovanjem priklonimo B-žjoj volji i redu. Povjerenje nije filozofsko načelo, ono je praktičan čin. Rezultat je prorečen: "Sretni su oni koji se u Njega pouzdaju." Rabbi Ibn Pakuda dodaje detalje: Onaj koji se pouzdaje u B-ga "ne brine se, niti se ne tuži". Oslobođen je "svjetovnih briga" i "živi u trajnom miru, sigurnosti i spokoju". On je "zadovoljan svime, čak i kada ide suprotno očekivanjima".

Sad smo došli do srži stvari. Kad

Svakidašnja svetost

prihvatite da vam je zadaća biti sluga B-žji, tada je povjerenje zajamčeno. A u B-ga se može pouzdati. I život funkcionira.

Što to točno znači pouzdati se u B-ga? Bitahon dolazi u dva oblika.

Pod B-žjim okriljem

Postoji pouzdanje u to da će B-g paziti na vas. To je povjerenje koje kaže da će B-g pružati skrb koju želite i trebate. Kad ste u avionu, pouzdajete se da B-g neće dopustiti da se sruši. Ako su vam djeca u Izraelu, pouzdajete se da neće biti ugrožena terorističkim napadom. Klasična slika za ovu vrstu bitahona je priča o mani koja je svakog dana padala s neba i svaka je osoba mogla prikupiti samo onoliko koliko joj je trebalo za taj dan. Mana se nije mogla gomilati ili pohranjivati jer bi istrunula preko noći. Tako je svakog dana bilo hrane samo za taj dan, no nije postojala sigurnosti o tome što će doći sutra. Ljudi su morali živjeti svoj život s jasnom sviješću da nemaju kontrolu nad vlastitim uzdržavanjem. Mogli su se jedino pouz-

dati i bili su opskrbljeni.

Rabbi Yosef Yozel Hurwitz, Alter iz Novarodoka, bitahon je shvaćao na ovaj način. Napisao je:

Čovjek bitahona može okrenuti leđa svim životnim problemima jer zna da mu ništa neće nedostajati. Ono što mora osigurati za potrebe svog tijela, on čini s mirom i zadovoljstvom, jer zna da mu nitko ne može oduzeti ono što mu je Stvoritelj dodijelio. U vrijeme opasnosti on ne drhti. On korača sigurno i ne boji se sutrašnjice, jer sve dok se oslanja na Svemogućeg, on ima sve.

Alter iz Novarodoka bio je radikalan u traženju pouzdanja u B-ga. Svoje bi studente poslao vlakom s jednosmjernom kartom tristotinjak kilometara daleko od ješive s uputama da se snađu kako će se vratitikako bi stekli pouzdanje i ne bi strahovali. Ova mu je osobina bila toliko važna da je godinama svoja pisma potpisivao samo inicijalima "B.B.", koji su značili "ba'al - bitahon" - gospodar povjerenja.

Ništa se ne događa slučajno

Postoji još jedna razumnija, manje radikalna verzija povjerenja koja se temelji na stavu prihvaćanja. Ne očekujete da će sve ispasti onako kako želite, već umjesto toga prihvaćate sve što se dogodi jer shvaćate da u pozadini svijeta postoji razum i red - da se ništa ne događa bez razloga, čak i ako vam u tom trenutku razlog nije očit. Stoga se i dalje ne brinete hoćete li sutra imati hrane, ne zato što ste sigurni da će

(nastavak s 27. stranice) Alan Morinis:

Svakidašnja svetost

hrana doći, već zato što prihvaćate sve što vam se dogodi.

Ovakva vrsta povjerenja ne daje vam pravo da noću hodate opasnim kvartom sigurni da vas neće opljačkati. To ne znači da možete voziti brzo bez straha od saobraćajne nesreće. To nije povjerenje to su samo neinteligentne puste želje koje su zapravo u suprotnosti s uputama tradicije koja nam govori da smo se dužni čuvati od potencijalne štete. Izlaganje opasnosti ne odražava povjerenje u B-ga, već odražava osobinu nepromišljenosti.

Chazon Ish se zalagao za povjerenje temeljeno na prihvaćanju, definirajući ovu osobinu duše kao "potpuno uvjerenje da se ništa na ovom svijetu ne događa slučajno - Ha'Šem određuje sve što će se dogoditi."

Ovo nije pouzdavanje da ćete biti sigurni, već da ako budete povrijeđeni, postoji stvarni smisao i svrha te boli. Naš hendikep je što u bilo kojem trenutku možemo vidjeti samo dio slike života, i često tek njen mali dio, pa izvlačimo pogrešne zaključke o tome kakvo je značenje toga.

U Tori nalazimo mnoge pojedince koji vape B-gu za objašnjenjem. B-g uvijek odgovara, iako ne nužno prije nego što je molitelj bude doveden do ruba očaja, i ne nužno u obliku koji bismo mogli očekivati. U skladu s time i odgovori koje B-g daje samo su djelomični ili dvoznačni i uvijek ih treba upotpuniti ili protumačiti. B-g nikada našim precima nije dao na uvid plan kako bi ga razumjeli i nemamo se razloga nadati da će nama biti dan povlašteniji insajderski pogled na stvarnost. Možda je to stoga što je razumijevanje načina na koji svemir funkcio-

jeo.

■ nira u konačnici nedokučivo ljudskom poimanju. Osim što prepoznajemo svoja ograničenja, moramo biti u stanju učiti iz ovih modela - a ono što nam oni govore je da naš duhovni program rada uključuje razvijanje slobodnog povjerenja u B-ga na temelju dvosmislenih znakova.

Chafetz Chaim je ispričao priču kako bi naglasio da moramo biti oprezni kako tumačimo znakove koje vidimo oko sebe.

Neki je čovjek jednom bio u posjeti u jednom gradiću. Kako je bio šabat ujutro, otišao je u lokalnu sinagogu, gdje je sve bilo baš onako kako biste mogli očekivati, sve dok se nisu počele događati neobične stvari. Sprijeda su sjedili dobro odjeveni, očito uspješni ljudi, ali sve časti čitanja Tore bile su dane otrcano odjevenim muškarcima koji su stajali na gomili u stražnjem dijelu prostorije. Kad je došlo vrijeme da rabin kaže nekoliko mudrih riječi, on je govorio samo o vremenu. Nakon završetka molitve, na stol je bila postavljena divna hrana, a nitko je nije

Čovjeka je bio zbunjen svim ovim neshvatljivim zbivanjima. Kakvo je ovo mjesto bilo? Jesu li svi ludi? Na kraju je pozvao na stranu jednog od mještana i upitao ga: "Što se to ovdje događa?

Ljudi koji su dobili čast Tore, rabinov govor, nepojedena hrana ... ništa nema nikakvog smisla!" Čovjek je objasnio: "Ti odrpani muškarci bili su neopravdano bačeni u zatvor i zajednica je dugo i naporno radila na tome da ih otkupi i oslobodi. Nije li krasno što sada mogu slobodno doći blagosloviti Toru? Rabin je govorio samo o vremenu, jer je u ovom periodu vladala neuobičajena suša, pa poljoprivrednicima ništa drugo nije bilo na pameti osim njihovih usjeva, a rabin je to znao i suosjećao je s njihovim brigama. Zašto nitko nije jeo? Jedan šabes svakog mjeseca zajednica pripremi svoj uobičajeni ručak, ali umjesto da ga pojede, hrana se donira lokalnom domu za starije. Vidim kako vam je to moglo izgledati, "rekao je mješ-

(nastavak s 28. stranice)

Alan Morinis: Svakidašnja svetost

tanin gostu, "ali kad vidite samo dio slike, lako je steći pogrešan dojam o tome što se događa."

Ovo je priča o našem vlastitom životu. Budući da u svakom trenutku možete vidjeti samo dio situacije, nikako ne možete znati što se zapravo događa. To će se otkriti tek u punini vremena. U međuvremenu, vaš je zadatak imati povjerenja.

Povjerenje ponekad može predstavljati ogroman izazov, kad je teret samog života ogroman. Pokušajte se, ako možete, staviti u kožu ove studentice i shvatite koliko je daleko dospjela u obradi svoje nezamislivo teške situacije, koja se još uvijek pokazuje kao povjerenje:

Hoćete li reći da bih silovanje moje kćeri od strane njenog oca trebala shvatiti kao "B-žju volju"? Sad kad sam prošla kroz ovaj ponor, ne mogu se više pridržavati jednostavnih poetskih riječi koje mi kažu da je prošlost B-žja volja.

Došla sam do toga da vjerujem da, bez obzira na to kakav nered čovječanstvo napravi, kakvo god razaranje učini, B-g iz toga može izvesti dobro i ispravno. Ne vjerujem da je ikad bio B-žji plan da moje dijete bude silovano ili neki od stotinu drugih zločina koje bih mogla nabrojati. Naša slobodna volja da ignoriramo B-ga u bilo kojem trenutku je ono što čini ovu zemlju. A zemlja je tvrda. Međutim, sada se mogu pouzdati da će B-g biti sa mnom dok prolazim kroz svoje ognjene plamenove i da će biti uz mene da mi pruži načine i sredstva da ozdravim.

Jeste li se ikada u svom životu osvrnuli na neki događaj iz svog života ili možda na čitav svoj život i tek gledajući unatrag mogli vidjeti slijed događaja? Tko je u onom trenutku mogao vidjeti cijelu sliku?

Nitko usred priče nije u stanju vidjeti kako će sve na kraju izići, pa su naše reakcije na ono što se odvija u

životu ili čista nagađanja ili samo držanje za priču koju smo sami nesvjesno stvorili. Povjerenje je opcija koja stoji nasuprot našoj reaktivnosti. Pozivamo povjerenje da nam povrati ispravnu perspektivu, a ona je to da nismo mi oni koji pišu scenarij svog života, niti usmjeravamo radnju, pa zapravo nemamo zbog čega brinuti.

Studenti ješive u Novarodoku pjevali bi ovu pjesmu o povjerenju, vrlo popularnu među njima: "Prošlost je prošla, budućnost tek slijedi, sadašnjost je poput treptaja oka - pa zašto da brinemo?"

Rabbi Yehuda Leib Nekritz bio je proizvod Novarodok ješive. Kad su njega i njegovu obitelj poslali u Sibir i tako ih poštedjeli mnogo gore sudbine u Poljskoj nakon što su je nacisti okupirali, seljaci u Sibiru pitali bi ga: "Zašto si poslan ovamo?" A on bi uvijek odgovorio: "Da vas podučim bitahonu."■

Izrael nastavlja pregovore s Hamasom o oslobađanju talaca

tportal,4.7.2024.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu rekao je američkom predsjedniku u četvrtak da je odlučio poslati izaslanstvo na nastavak pregovora s Hamasom o puštanju talaca, objavila jenjegovaadministracija

U telefonskom razgovoru dvoji-

ce čelnika, Netanyahu je ponovio svoje stajalište da će Izrael prekinuti svoju gotovo devetomjesečnu operaciju u Gazi kada se ostvare svi njegovi ciljevi, stoji u priopćenju.

Izraelska televizija Channel 12 objavila je da će izraelsko izaslanstvo voditi šef obavještajne službe Mossada.

Nejasno je gdje bi se pregovori trebali održati. U njima su dosad posredovali Egipat i Katar i susreti su održani u obje zemlje.

Izrael je u srijedu primio Hamasov odgovor na prijedlog koji je Biden iznio krajem svibnja i koji uključuje oslobađanje 120 izraelskih talaca iz Ga-

ze i prekid vatre u palestinskoj enklavi.

Upućeni palestinski izvor je rekao da je Hamas, militantna skupina koja kontrolira Gazu, pokazala fleksibilnost u vezi nekih elemenata koji bi, ako ih Izrael prihvati, omogućili da se postigne širi dogovor.■

Njemačka: Je li "da" pravu Izraela na postojanje obavezno?

DeutscheWelle,8.7.2024.

Na društvenim mrežama korisnici raspravljaju o naslovu Financial Timesa: "Novi njemački građani moraju prihvatiti pravo Izraela na postojanje." To nije tako, iako se nekima takočini.

Ovog četvrtka u Njemačkoj je na snagu stupio novi zakon o državljanstvu. Prema navodima njemačke vladi, cilj je ubrzati dobijanje državljanstva, ali u isto vrijeme podvrgnuti ga strožim zahtjevima. To također uključuje predanost slobodnom i demokratskom osnovnom poretku Savezne Republike Njemačke, takozvanu „izjavu o lojalnosti".

Britanski dnevni list "Financial Times” (FT) bavio se upravo ovom tačkom u tekstu pod naslovom “Novi njemački građani moraju prihvatiti pravo Izraela na postojanje”. Nekoliko medija nastavilo je širiti ovaj narativ, uključujući američku televizijsku kuću CNN, izraelske dnevne novine Haaretz i kineski državni medij CGTN Europe. Tvrdnja je također preuzeta u brojnim objavama na društvenim mrežama i ponekad se o njoj žestoko raspravljalo, pri čemu je bilo i uvreda njemačke vlade. Jedan korisnik je to opisao kao "poniženje", posebno za palestinske migrante koji su htjeli prihvatiti njemačko državljanstvo.

Kako Financial Timesdolazi do svoje teze?

FT svoju tvrdnju temelji na dvjema promjenama koje će se implementirati u budućim po-

stupcima izdavanja državljanstva. S jedne strane, riječ je o tome da teme antisemitizma, prava na postojanje države Izrael i života Židova u Njemačkoj budu uključene u više od 300 zadatak u testu koji je neophodno uraditi za podnošenje zahtjeva za primanje u njemačko državljanstvo.

S druge strane, novinari ciljaju na dopunu izjave o lojalnosti. Između ostalog, zakon sada zahtijeva i obvezu "posebne povijesne odgovornosti Njemačke za nepravednu nacionalsocijalističku vladavinu i njezine posljedice, a posebno kada je riječ o zaštiti židovskog života".

Koja je svrha testa za izdavanjedržavljanstva?

Test, koji je potrebno položiti da bi se dobilo njemačko državljanstvo, a koji FT navodi je test višestrukog karaktera na kojem se provjerava poznavanje njemačke povijesti, društvenih normi i ustava. U njemu nema pitanja o ličnim mišljenjima ili političkim stavovima.

Sada je u tom testu dodano pitanje: "Koji je postupak u vezi s državom Izrael zabranjena u Njemačkoj?" Točan odgovor: "Javni poziv na uništenje Izraela." Na primjer, jedan od netačnih odgovora je "Javno kriti-

zirati politiku Izraela".

Koje izjašnjavanje je preduvjetzadržavljanstvo?

Od 27. juna 2024., odjeljak 10. Zakona o državljanstvu zahtijeva, kao dodatni uvjet za dobivanje njemačke putovnice, da stranac "prihvati posebnu povijesnu odgovornost Njemačke za nepravednu nacionalsocijalističku vladavinu i njenu posljedice, posebice za zaštitu života Židova, kao i miran suživot naroda i zabranu vođenja napadačkog rata”.

Njemačka savezna zemlja Saska-Anhalt je izuzetak. Ovdje oni koji traže državljanstvo moraju zapravo konkretno priznati pravo na postojanje države Izrael.

Zahtijeva li novi pasus implicitno predanost pravu Izraelanapostojanje?

Rasistički ili antisemitski stav sprječava dobijanje državljanstva. Međutim, to nije novost jer bi bilo u suprotnosti s Ustavom, a time i sa zahtjevima koje je postavio prethodni zakon o državljanstvu.

Pokazatelj antisemitskog stava, prema formulaciji Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust (IHRA), a čiju definiciju antisemitizma koristi i njemačka vlada, mogao bi biti ako bi se tvrdilo da je „postojanje države Izrael rasistički pothvat".

Ko odlučuje je li izjašnjavanjevaljano?

Prije svega, službena osoba koja obrađuje zahtjev za državljanstvom odlučuje o tome je li data izjava lojalnosti i valja-

na. To također znači da je vjerodostojna ili da su sumnje u vezi s njom uvjerljivo otklonjene.

Međutim, odbijeni podnositelji zahtjeva mogu podnijeti zahtjev za državljanstvom pred nadležnim upravnim sudom. Najkasnije u tom trenutku bi se tražili dokazi o vjerodostojnosti izjave o lojalnosti. Na primjer, antisemitski, rasistički ili teroristički komentari na društvenim mrežama mogu dovesti do odbijanja izdavanja državljanstva. Ali ni to nije novo. Osim toga, veličanje terorističkih akata u objavi na društvenim mrežama uskoro bi moglo biti dovoljan razlog za protjerivanje i deportaciju.

Kako treba dati izjavu o lojalnosti?

Provedba zakona odgovornost je njemačkih saveznih država, zbog čega se postupak i tekst izjave o lojalnosti njemačkom ustavu mogu u pojedinostima razlikovati. U svakom slučaju, priznanje se mora dati lično službi zaduženoj za izdavanje državčjanstva, a ponekad i potpisati, objašnjavaju odvjetnici specijalisti na web stranici Migrando.de.

U nekim saveznim zemljama, oni koji žele postati državljani moraju potpisati pisanu izjavu. U Hessenu, primjerice, letak sadrži objašnjenja o slobodnodemokratskom temeljnom poretku, o raznim oblicima ekstremizma i o posljedicama davanja lažnih podataka prilikom izjave o lojalnosti. Izdavanje državljanstva se tada može odbiti ili naknadno opozvati.■