Lagana zapovijed

Poštuj svog oca i majku, kao što ti je Vječni, B-g tvoj zapovijedio, pa da možeš dugo poživjeti. (Devarim 5,16)

Zašto bismo trebali poštivati očeve i majke? Tora nam daje jedan razlog u paraši Šemos (20,12), "Pa da imaš dug život." U Parašas Vaes'hanan, međutim, Tora daje daljnji razlog, "Kao što ti je Vječni B-g tvoj zapovijedio." U čemu je važnost ove dodatne rečenice?

Meshech Chachmah osvrće se na Talmud Jerušalmi koji smatra poštivanje roditelja "laganom zapovijedi." Svakome je razumljivo da se dug treba otplatiti. Ako ti netko posudi €100,000 kada ti je to nužno, bit ćeš sretan da mu vratiš novac jednom kada ćeš imati dovoljno novca za sebe. To ne bi bilo teško učiniti.

Isto tako također, svatko razumije da ima moralnu obavezu da otplati zahvalnost koju duguje svojim roditeljima. Napokon, svi troškovi podizanja djeteta vjerojatno nisu manji od €100,000 do €200,000. Da ne spominjemo vrijeme, uloženi trud i energiju koju roditelji ulažu u svoju djecu. Zato je najmanje što ljudi mogu učiniti da poštuju svoje roditelje. Nije teško učiniti tako sitnu otplatu za tako veliki dug.

Tora nam ovdje kaže da ovo nije ispravna pobuda za poštivanje roditelja. To nije sasvim očigledna dužnost da se barem u maloj mjeri otplati dug koji imamo prema roditeljima. To je obaveza koju imamo zato što ti je "Vječni B-g tvoj zapovijedio" da tako činiš.

Tora je čekala sve do Parašas Vaes'hanan da nam to istakne, jer to postaje posvema jasno nakon četrdeset godina u pustinji. Tokom tih godina, podizanje djece bilo je lakše nego ikada, prije ili poslije. Nije ih trebalo siliti da jedu. Tu je bila mana s neba. Nije im trebalo davati da piju. Ovdje je bilo Mirjamino vrelo. Cijelo to vrijeme nije im trebalo nabavljati nove cipele niti odjeću. Ništa nije dotrajavalo. Najvjerojatnije im nije trebao ni ortodontski aparatić, jer život u pustinji je bio poput raja. A ipak, Tora traži da se roditelje poštuje. Jasno, ta je dužnost bila poštivanje zapovijedi Vječnoga, a ne plaćanje zahvalnosti koju duguju. U vrijeme kada je Židovski narod živio u pustinji, oni su se prema micvi poštovanja roditelja mogli odnositi kao prema neovisnoj obavezi.

Dokle to seže? Koliko trebaš učiniti za svoje roditelje? Talmud odgovara (Kidušin 31a) na to pitanje čuvenom pričom o nežidovu iz Aškelona koji se zvao Dama bar Nesina.

Učenjacima je jednom trebao dragi kamen za Urim v'Tumim, a bili su čuli da Dama ima upravo takav kamen kakav im je potreban. Delegacija mu je došla u posjetu i ponudila mu kraljevsku svotu za taj kamen. Kamen se nalazio u sefu, čiji se ključ nalazio pod jastukom njegova oca. Dama ga nije budio.

"Ne mogu vam pomoći," rekao je učenjacima. "Moj otac je zaspao i ja ga ne želim ometati dok spava."

Učenjaci su otišli.

Godinu dana kasnije, savršena crvena junica, podobna za para aduma, okotila se u Daminom krdu. Učenjaci su došli da je otkupe.

"Koliko tražiš za nju?"

"Znam da ćete mi platiti bilo koji iznos koji zatražim," odgovorio je. "Ali ja samo želim iznos koji sam izgubio time što nisam htio probuditi svog oca prošle godine."

Ova priča utvrđuje do kuda seže micva poštivanja roditelja. Talmud koristi tu priču kako bi utvrdio razmjere ljudske prirode.

Kako roditelji stare, oni mogu postati svadljivi i zahtjevni. Mogu iskušavati strpljivost svoje djece. Ponekad, poštivati roditelje u takvim okolnostima može zahtijevati puno strpljenja i podnošenja. Postoji li granica takvoj strpljivosti? Koliko se strpljenja može očekivati od neke osobe? Postoji li točka kada je osobi dozvoljeno da iscrpi svoju strpljivost i bude izuzeta od te micve?

To je ono što nas uči ova priča o Dami bar Nesini. Učenjaci su mu ponudili ogromnu svotu novca za jedan jedini dragi kamen koji im je bio potreban za Urim v'Tumim. On je znao da samo mora nabaviti ključ i novac je njegov. Kakve li su mu misli prolazile glavom? Možda da malo zagalamim, pa će se probuditi. Možda da vrlo polako uvučem ruku pod jastuk pa ću uspjeti izvući ključ a da ga ne probudim. Sigurno se nalazio u velikom iskušenju. Ali nije popustio. On je bio u stanju poštovati svog oca čak i u takvim okolnostima. To je granica koju je ljudska priroda sposobna doseći.

Iz ovoga, dakle, slijedi da budući je Dama bar Nesina bio u stanju biti toliko strpljiv da odustane od tako velike svote novca i dopusti svom ocu da spava, svakako će potomci Abrahama, Jichaka i Jaakova biti u stanju kod sebe pronaći poštovanje svojih roditelja u svim mogućim okolnostima.

"Tada ja [Mojsije] zamolih milost VJEČNOG rekavši: 'Dopusti mi da prijeđem onamo [rijeku Jordan] da mogu vidjeti onu dobru zemlju.". (Ponovljeni zakon 3,23.25.)

Mojsije je pred kraj svog života Vječnom iznio dvije molbe u pogledu vodstva Židovskog naroda u zemlji Izrael: jedna je upravo ovdje, u kojoj on traži da mu se dozvoli "da prijeđe preko i vidi dobru zemlju s one strane rijeke Jordan" i po svoj prilici nastavi dalje voditi Izraelce. Ovaj apel da vodi, iako nije iznesen izravno, vidljiv je iz B-žjeg odgovora: "Uputi Jošuu, osokoli ga i ohrabri, jer on će prijeći na čelu ovog naroda i on će ih dovesti da naslijede zemlju" (Pnz 3,28). Drugi zahtjev stigao je ranije, u biblijskoj paraši Pinĥas, i Mojsije ga nije izrekao izravno. On je tek zaključak mudraca Midraša, budući da je Mojsije od B-ga zatražio da imenuje njegovog nasljednika odmah nakon što nas Biblija izvještava da Celafĥadove kćeri mogu naslijediti svog oca (Br 27,11). Tada je Mojsije zatražio: "Neka G-spod B-g duhova svih tijela postavi vođu nad skupom svjedoka" (27,15-16). Poslušajte riječi Midraša:

Što je navelo Mojsija da zatraži svog zamjenika nakon kćerinskog nasljeđivanja? Budući da su ove kćeri naslijedile svog oca, Mojsije je izja-vio: "Ovo je pravi trenutak da izrazim svoju potrebu. Uostalom, ako te žene mogu naslijediti [svog oca], moji će sinovi zasigurno naslijediti moju slavu." Sveti, da je blago- sloven, rekao mu je: "Čuvar smokve jest će od njenog uroda" [Izr 27,18]. Tvoji su sinovi sami besposleno sjedili i nisu se bavili proučavanjem Tore. S druge strane, Jošua ti je dobro služio i činio ti veliku čast. Dolazio bi u tvoju sudnicu u rano jutro i odlazio iz nje kasno u noć ... Postavi Jošuu, sina Nunova za svog nasljednika da se ispuni stih "čuvar smokve jest će od njenog uroda."

Prema tome, Mojsijeva dva zahtjeva su: izričita molba B-gu da mu dopusti ulazak u Zemlju Izrael i, po svoj prilici da ih on sam vodi, i neizravna molba da B-g postavi njegove sinove za njegove nasljednike.

Oba zahtjeva su odbijena. Prvi, da njegova djeca budu njegovi nasljednici, odbijen je jer su se njegovi sinovi našli manjkavima; nisu imali potrebne kvalifikacije u Tori da bi bili vjerski vođe koji idu stopama svog oca. Vrlo je vjerojatno da je sam Mojsije shvaćao da oni nisu dostojni i stoga nije taj zahtjev verbalno izrazio; on ga samo misli u svom srcu, a Biblija nas izvještava o želji njegovog srca postavljanjem njegova zahtjeva za zamjenom nakon na- sljeđivanja Celafĥadovih kćeri. Možda Mojsije razumije da i sam snosi neku krivicu za nedostatke svoje djece. Napokon, on je toliko obuzet svojim odnosom s B-gom da se čini da nema ni vremena niti strpljenja za obitelj. Zar Biblija ne bilježi da je naizgled bio prezauzet da bi čak obrezao svog sina Eliezera, tako da je njegov život morala spasiti njegova supruga Cipora koja je sama izvršila obrezivanje kako bi spasila Mojsije od kazne zbog njegovog zanemarivanja (Izl 4,24-26)?

Mojsiju je očito lakše postaviti drugi zahtjev - da mu bude dopušten ulazak u Obećanu zemlju. Upravo s tom molbom započinje naša paraša Vaetĥanan. Čitava svrha Izlaska iz Egipta je ulazak u zemlju Izrael. Nakon svih njegovih žrtava i svih njegovih teškoća s nesklonim i posrnulim Izraelskim narodom, zar on ne zaslužuje da ostvari svoj životni cilj, uđe u zemlju Izrael i započne ovo novo razdoblje Židovske povijesti kao njihov vođa?

Ali zahtjev je opet odbijen: "I G-spod se razljutio na mene zbog vas i nije prihvatio moju molbu ... rekavši da to više ne smijem spominjati" (2. Mojsijeva 3,26). Možda odbacivanje oba zahtjeva potiče iz istog izvora, i Mojsije zapravo okrivljava sam sebe. Sjetite se da kada je B-g prvotno tražio od Mojsija da preuzme vodstvo nad Izraelcima i izvede ih, veliki se prorok kolebao tvrdeći da je "težak na govoru" (doslovno, kevad pe) (Izl 4,10). I potom Biblija svjedoči da "Izraelci nisu poslušali Mojsija [u vezi napuštanja Egipta] zbog nestrpljenja i napornog rada" (6,9). Većina komentatora objašnjava da su Hebreji bili nestrpljivi i nisu imali snage da se odupru svom ropstvu; težak robovski rad iscrpio je njihovu unutarnju snagu i spriječio ih da makar i sanjaju o slobodi. Ali Ralbag (1288–1344) objašnjava da ovo znači kako je do toga došlo zbog Mojsijeve nestrpljivosti sa svojim (Hebrejskim) narodom, zbog njegovog (Mojsijevog) teškog rada na tome da se intelektualno i duhovno približi B-žjem.

Mojsije se bavio "teškim razgovo- rom" komunikacije s B-gom i primanjem b-žanskih riječi. Nije imao ni interesa niti strpljenja da se bavi običnim razgovorima, nužnima pri javnim odnosima uspostavljanja osobnih veza i uvjeravanja Hebreja jednog za drugim da se vrijedi pobuniti protiv Egipta i osvojiti zemlju Izraelovu. On čak nije imao strpljenja niti da polako i s ljubavlju dovede svoju djecu i od njih učini svoje zamjenike. On je bio osoba za B-ga, ne osoba za ljude, pa čak ni osoba za obitelj. On ne krivi njih, on u konačnici krivi sebe. On je vrijeme provodio komunicirajući s B-gom i primajući Njegove b-žanske riječi za sve naraštaje; kao posljedica toga, on je žrtvovao svoju moć da pokrene svoju generaciju da prihvati B-žju zapovijed da uđe u Obećanu zemlju. Vođa se mora vezati uz sudbinu svog naroda. Ako oni nisu mogli ući u zemlju, čak i ako je to bilo zbog njihovih vlastitih propusta, on ne može ući u zemlju, jer ih nije uspio dovoljno dobro nadahnuti.

U konačnoj analizi, zašto su ove dvije molitve odbijene najvećem vođi u povijesti Židova? Očito, baš Mojsijeva veličina - njegov uzvišen duh i bliskost s B-gom – je bila ono što mu je onemogućilo da se spusti na razinu njegove zajednice i obitelji kako bi ih podigao. Mojsije je bio uspješan kao nitko prije njega ili poslije njega u prenošenju B-žje riječi svim budućim generacijama; ali nije bio jednako toliko uspješan sa svojom vlastitom generacijom. Zbog toga njegove su riječi iskrene i vrlo adekvatne: "G-spod je bio ljut na mene zbog vas" - jer nisam imao dovoljno vremena da se bavim vama svakim ponaosob, da vas odgajam i osnažujem sve dok ne budete bili spremni da prihvatite B-žja učenja i osvojite Obećanu zemlju.

Pored svega ovoga, možda su Mojsijevi zahtjevi bili odbijeni da nas nauče da nijedan smrtnik, pa čak ni Mojsije, ne napušta ovaj svijet, a da najmanje polovica njegovih želja nije ostala neispunjena. A možda je bio odbijen samo da nas nauči da, koliko god bila vrijedna naša molitva, Svemogući ponekad odgovori "Ne" i mi moramo prihvatiti niječan odgovor. Vjera, prvo i najvažnije podrazumijeva našu vjernost B-gu iako u konačnici On može odbiti naš zahtjev.

Šabat šalom!

Prevela Tamar Buchwald

Mošeu nije bilo dozvoljeno da uđe u zemlju Izrael. Optužen je da je izgubio kontrolu nad sobom, zaboravio na Židovski zakon i nije vjerovao u B-ga. Iako je B-g, a ne Moše, autor Biblije, Mošeova poniznost je bila toliko velika da i da je on sam pisao Bibliju, ne bi se bojao izložiti svoje vlastite nedostatke. Za njega je istina bila važnija od toga kakav će sud povijest donijeti o njemu.

Neki od najznačajnijih odlomaka čitave Tore nalaze se u ovoj paraši Deset zapovijedi i Š'ma su najpoznatiji od njih.

U Š'ma kažemo "ljubit ćeš Vječnog svog B-ga svim srcem svojim, čitavim životom svojim i svime što posjeduješ." To je zapovijed da budemo voljni dati čak i svoje živote i svoj imetak u potrazi za smislom. Rabini tumače da je nekim ljudima novac vredniji od života, stoga Tora mora navesti oboje.

Ali zašto bi Tora pomislila da neka osoba može držati novac vrednijim od života? Svakako, ako više nije među živima, novac mu nije ni od kakve koristi?!

Pogledamo li iz druge perspektive, vidimo da zapravo postoji velik broj ljudi koji su spremni dati svoj život zbog svog novca. Koliko ljudi koje poznajete troše toliko mnogo vremena na zarađivanje novca da nemaju vremena "živjeti"? Oni zarađuju novac da bi živjeli. Ali oni ne žive.

Čini mi se da je psihologija toga ovakva:

Svatko od nas duboko u sebi zna da je život sam po sebi toliko predivan da svi njegovi dosadni detalji jednostavno blijede do beznačajnosti. U isto vrijeme, toliki od nas osjećaju da jednostavno ne izvlače iz njega to dobro. Znamo da postoji toliko mnogo više negdje tamo, što mi ne osjećamo, toliko toga što propuštamo.

Mi Židovi znamo da je jedini način da se u potpunosti uključimo u život činiti upravo to. Osjetiti ukus svakog zalogaja naranče koju trud koji moramo uložiti da bismo uživali u život često je toliko velik da se radije ne bismo s time mučili. jedete. Svjesno se koncentrirati na toplinu sunca na svojoj koži. Vidjeti dobro u ljudima oko sebe i voljeti ih zbog toga. Okusiti ekstazu čak i u trenutku dok mijenjate pelene tom prekrasnom uplakanom djetetu. Sve je to tamo zato da bismo uživali.

Trud da se stvarno usredotočimo kako bismo potpuno iskusili sočnu naranču tolika je gnjavaža da radije bez razmišljanja žvačemo dok gledamo kako ljudi krvare na televiziji.

Duboko u sebi znamo da propuštamo dok tako činimo, pa zato moramo naći način da se uvjerimo da zaista tražimo puninu u životu. Kako to činimo? Postoje mnogi mehanizmi za to, a trka za novcem je posebno dobar mehanizam. Evo kako ide to razmišljanje: jednom kada ću imati dovoljno novca moći ću uživati život u svoj njegovoj punini. Ja to ne odgađam; ja gradim svoje bogatstvo sve dok se ne budem mogao stvarno uključiti u život.

I sasvim očito, to nije način za sudjelovanje u životu. To je tek sofisticirani izgovor da to ne činimo. Ljudi u stvarnosti ne cijene novac više od života. Jednostavno je puno komotnije nastojati dohvatiti novac nego nastojati dohvatiti život.

Život je bogat, toliko bogat da čak i najsvakodnevniji aspekti mogu biti nebeski. Ali teškoća je u sljedećem:

Pouka je da ako želite uživati u životu, morate uložiti truda da ga uživate sada, nemojte graditi neku vrstu fantastične budućnosti kada će sve biti daleko bolje. Život je za vas bogat već sada. Život ima puninu za vas već sada. Ne dozvolite da vam težnja za boljim životom bude izgovor da ne živite bolji život upravo sada, ovoga trenutka.

Šabat šalom. ■