Zvuci šofara 'u vrijeme skrivanja'

Rabi Jisrael Meir Lau, bivši glavni rabin Izraela, napisao je autobiografiju koja na hebrejskom nosi naslov "Al tišlah jadha el ha'naar" ("Ne podiži ruku na dječaka" – utemeljeno na stihu iz Akeide – Berešit 22,12). U njoj on priča nevjerojatnu priču svog života.

Yisrael Meir Lau oslobođen je iz Buchenwalda kada mu je bilo 5 godina. Spasio ga je njegov brat. Fascinantna je to priča. On piše da se, nakon što je postao glavni rabin Izraela, vratio u šul svog oca u poljskom gradu Piotrkowu Trybunalskom. Njegov je otac prije rata bio glavni rabin toga grada. I majka i otac ubijeni su u holokaustu, a sada se on kao glavni rabin Izraela vratio na to mjesto na šabos Hazon, šabat prije Tiša be'ava.

U svojoj se autobiografiji prisjeća službe koju je vodio u tom šulu na šabos Hazon. Citirao je medraš iz Eiha

Beis hamikdaš, prorok Jirmijahu otišao do pećine Makpela i 'probudio' patrijarhe ne bi li se oni pred Svemogućim zauzeli za svoju djecu koja su prošla kroz ovu tragediju.

Jirmijahu je probudio Avrahama i oprao mu ruke. Avraham je došao pred B-ga i upitao "Zašto se ovo događa mojoj djeci?" Ribono šel Olam mu je odgovorio, "Zato što su tvoja djeca sagriješila i ja ću sazvati 22 slova alef-beta kako bi svjedočila protiv njih."

Alef je ustao da svjedoči i Avraham Avinu mu je rekao, "Sram te bilo! Kako možeš svjedočiti protiv Klal Jisraela? Deset zapovijedi započinju slovom alef (Anohi Hašem Elokeha). Nije li židovski narod bio taj koji je prihvatio B-žju Toru na Sinaju riječima 'Činit ćemo i slušat ćemo' (Na'ase v'nišma)?" Medraš kaže da je alef zašutio i otišao.

Pozvano je slovo Bet da svjedoči.

Ponovo je Avraham upitao, "Nije li te sram svjedočiti protiv židovskog naroda? Zar Tora ne počinje slovom bet (Berešit bara Elokim)? Kada je B-g ponudio Toru narodima svijeta, nijedan narod nije ju htio primiti. Svi su htjeli znati što u njoj piše. Kada su čuli sadržaj, odbili su je. Međutim, Klal Jisrael nije postavljao nikakva pitanja. Oni su primili Toru riječima 'Na'ase v'nišma' " Medraš kaže da je bet utihnuo i nije mogao svjedočiti protiv Klal Jisraela.

Medraš kaže da se tako dogodilo sa svim slovima alef-beta

Rabi Lau zatim je citirao misao svog svekra, Rav Yitzchaka Yedidye Frankela koji je bio glavni rabin Tel Aviva. Rav Frankel je ponudio neobičan uvid u stih iz parše Vajeleh: "A na kraju dana… Tora će biti svjedok jer neće biti zaboravljena u ustima svojih potomaka…" (Devarim 31,21)

Jednostavno tumačenje stiha je da Tora neće biti zaboravljena. Međutim, Rav Frankel kaže da Moše ovdje obećaje još nešto:

Svojim duhovnim očima vidim sliku drugačiju od one koju je vidio Avraham (u prethodno spomenutom medrašu). Avraham je tražio od slova Tore da povuku svoje svjedočenje. Ja (kaže Moše Rabeinu), pak, molim Toru da svjedoči. Ta 'Pjesma', pjesma našeg života, svjedočit će pred B-gom da nije zaboravljena u ustima djece naroda. Sama Tora će svjedočiti da ju Djeca Izraelova nisu zaboravila."

Tora će reći kako su tijekom holokausta Židovi trčali u šumu kako bi

(nastavak s 10. stranice) Rabbi Yissocher Frand: Zvuci

puhali u šofar da ne propuste učiniti micvu za Roš Hašana. Židovi su se dobrovoljno odricali kriški kruha na duži period kako bi u zamjenu za kruh mogli dobiti krumpir za Pesah. Čuvali su malo margarina topeći ga u ulje koristeći paru vrućeg čaja. Zatim su to ulje ulijevali u gumbe svojih uniformi kako bi upalili svijeće za Hanuku, izvlačeći konce svoje odjeće umjesto žižaka. Budući da su to sve činili, je li Avraham uistinu trebao tražiti od Tore da se povuče od svjedočenja? Radije, "neka ova Pjesma bude svjedok da Tora neće biti zaboravljena u ustima potomaka ovog naroda čak i u najgorim okolnostima i u vremenima najvećih kušnji!"

Volio bih dati primjer te posvećenosti Tori usred vremena kušnje iz knjige Rav Tzvi Hirscha Meislisha koji je ratne godine proveo u koncentracijskim logorima. On je bio poznat kao Weitzener Rav.

Rav Meislish piše o jednoj Roš hašani u Auschwitzu. Tamo je bila skupina bivših studenata ješive koji su imali biti živi spaljeni. Oni su saznali da je rabi Meislish prokrijumčario šofar u logor. Bio je prvi dan Roš hašane i bližio se kraju. Oni su preklinjali Rav Meislisha da dođe u njihov hangar i da puhne 100 puta u šofar kako bi mogli posljednji puta u svom životu ispuniti tu micvu.

Rabi Meislish piše kako je to bila velika kušnja za njega. Nije znao što učiniti jer takav čin prkosa svakako bi doveo u opasnost njegov život ako ga nacisti uhvate. Da dilema bude još teža, njegov mladi sin Zalman Leib preklinjao ga je da ne ris-

šofara 'u vrijeme skrivanja'

kira svoj život te da ne ostavlja njega kao siroče samo zbog jednog takvog nepromišljenog čina.

Rav Meislish piše da je donio odluku da neće poslušati svog vlastitog sina i da će puhati u šofar za te studente ješive, što bilo da bilo. Piše da, istini za volju, njegova odluka nije bila u skladu s halahičkim principom koji bi zabranio svako mučeništvo čak i za pozitivnu micvu poput puhanja u šofar. On kaže da je tu akciju poduzeo samo zato što nije očekivao da će dugo živjeti u Auschwitzu te je smatrao da se u takvim okolnostima ne bi u potpunosti primjenjivao normativ halahe. Odlučio je otići u njihov hangar i puhati u šofar za njih. Kada je htio zapuhati u šofar, oni su ga molili, "Rebi, rebi, imaj milosti. Molimo te, reci nam par riječi duhovnog ohrabrenja prije no što zapušeš u šofar." Zamislite to! Ti mladići koji su imali umrijeti za nekoliko sati, htjeli su čuti ohrabrujuću poruku prije no što čuju zvuk šofara u Auschwitzu!

Rabi Meislish citirao im je stih "Pušite u šofar na početku novog mjeseca, u 'vrijeme skrivanja', na dan svog praznika" (Tehilim 81,4). Jednostavno tumačenje izraza 'vrijeme skrivanja' (b'keseh) odnosi se na vrijeme kada je mjesec skriven na početku novog mjeseca. No, on im je tumačio da su oni u vremenu kada je B-žja providnost skrivena od njih. Oni nisu mogli shvatiti zašto im se sve to događa. Ipak, on im je rekao, "moramo imati vjere"

Dao im je ohrabrenje i zatim je puhao u šofar. Nešto prije no što su odvedeni u krematorij, jedan od mladića je ustao i rekao svojim drugovima: "Rebe nam je dao snage i rekao nam da nikad ne smijemo odustati od nade te da se uvijek moramo nadati najboljem; no, također moramo biti spremni i na ono najgore. U B-žje ime, draga braćo, nemojmo postati izgubljeni i nemojmo zaboraviti u posljednjim trenucima svog života vikati iz sveg srca i sveg glasa: 'Šema Jisrael!'" Zatim su svi zdušno povikali "Šema Jisrael Hašem Elokeinu Hašem Ehad" Onda je ustao drugi mladić i rekao "Rebe je učinio veliku žrtvu što je došao ovamo i puhao u šofar za nas. Blagoslovimo ga da zbog tog njegovog djela, njegov život bude pošteđen, da se izvuče odavde te da živi dug i zdrav život." Nato su svi uglas povikali "Amen v'Amen"

To je samo dio priče, ali to je ono na što je Rav Frankel mislio kada je govorio o tome da će sama Tora svjedočiti o činjenici da ju Klal Jisrael nije zaboravio čak ni u najgorim vremenima.

Neka bi takva herojska djela ljudi iz našeg naroda bila izvor zasluga za sve nas. Kada se B-g sjeti žrtvovanja Jichaka na Roš hašanu, neka bi se sjetio ne samo djela naših patrijarha, već i pravednih mladića poput onih iz priče Weitzener Rava.

Neka bi nas Svemogući blagoslovio dobrom godinom, kesiva v'hasima tova. Neka bismo imali mir i spokoj, i ponos u našoj djeci. Neka bi nam doveo otkupitelja i konačno otkupljenje, bez da i dalje moramo podnositi patnje Mašijaha.

Prevela Anja Grabar

Rabbi Shaul Rosenblatt: