Učinkovit život

Kontroliranje ljutnje (nastavak)

Ne znam tko je prvi spomenuo da za oslobađanje od ljutnje pomaže udaramo li po vreći za boks ili razbijamo prazne boce. Istraživanje je pokazalo da to ne oslobađa od ljutnje. Upravo suprotno, to ju povećava. Talmud je to bolje razumio kad je rekao da je razbijanje stvari iz ljutnje grijeh poput avoda zara. To dozvoljava ljutnji da se pretvori u bijes, što je destruktivno.

Na kraju, kontroliranje bijesa ovisi o sprečavanju "iskre" da potpali bijes. Bijesna reakcija, dobro naučena još u djetinjstvu, čuči u umu i jednom kad iskra dopre do nje, ona je zapali i ne može je se kontrolirati. Trik je u tome da se iskru spriječi u tome dopre do te bijesne reakcije. Tradicionalne tehnike, poput brojanja do deset ili punjenja usta vodom, namijenjene su tome da stvore vremenski odmak između pojave iskre i momenta kada da ona zapali gorivo. Međutim, mnogi ljudi reagiraju gotovo refleksno i ne daju si taj odmak od 10 sekundi.

Budući da reakcija može biti toliko brza, čovjek možda neće biti u stanju adekvatno razmišljati kad je isprovociran. Razmišljanje se mora obaviti unaprijed. Primjerice, kada se dogodi problem tijekom leta avionom, to nije najbolji trenutak da pilot ode pogledati u priručnik što da učini. Očigledno, pilot mora biti unaprijed spreman da se suoči sa svim mogućim komplikacijama. Slično tome, čovjek mora biti unaprijed spreman na provociranje ljutnje.

Iako možda nećemo biti u stanju zastati i proanalizirati stvari kad smo isprovocirani, možemo pogledati unazad na epizode iz prošlosti i pokušati naučiti o našim reakcijama nešto što ćemo moći primijeniti u budućnosti. Generalno, osjećaj ljutnje pojavljuje se kada je čovjek 1. frustriran ili ljubomoran, 2. prestrašen, 3. povrijeđen.

Započnimo sa frustracijom. Frustracija je općenito rezultat ne dobivanja onoga što je čovjek želio ili očekivao. Neki ljudi osjećaju da zaslužuju imati sve što žele i postaju frustrirani kada njihova očekivanja nisu ispunjena. Lako je razumjeti da djeca koja su odgajana na način da u osnovi dobivaju ono što žele, razviju očekivanja da će jednako tako biti i u njihovim interakcijama sa drugim ljudima, a ne samo sa njihovim roditeljima. Međutim, društvo možda neće biti toliko prilagodljivo kao što su to roditelji. Čovjek može biti nesvjestan toga da su njegova očekivanja od društva nerealna, i on će osjetiti ljutnju frustracije kada mu svijet ne da ono što on smatra da mu pripada.

Naša se očekivanja razlikuju ovi- sno o našim okolnostima. Mi znamo da ćemo, kada imamo zakazan termin kod liječnika, možda morati čekati u čekaonici sat vremena ili više, pa nas to u osnovi ne ljuti previše. Uzmemo sa sobom nešto za čitanje ili molimo Tehilim i strpljivo čekamo. Ako nam majstor kaže da će doći ujutro, iskustvo nam govori da ga ne očekujemo prije kasnog popodneva. Možda nećemo biti sretni radi toga, ali obično nas to neće razbjesniti. Međutim, ako smo nekome rekli da nas dočeka na aerodromu i čekali smo na stajalištu pola sata, možemo se prilično razljutiti jer smo očekivali da on bude ondje kada dođemo. Kada bismo mogli shvatiti da je čovjek možda zapeo u gustom prometu, ali nema mobitel kako bi nas obavijestio, naša bi ljutnja umnogome bila umanjena.

Možemo pogledati unatrag na neke od naših bijesnih reakcija i razmisliti jesu li naša očekivanja bila u potpunosti opravdana. To znanje možemo primijeniti u budućnosti.

"Ali," možete reći, "jedan od mojih problema sa ljutnjom je vezan uz moju djecu. Ja im kažem da nešto učine, a oni ne slušaju. Kao da me ne čuju. Je li očekivati da bi djeca trebala slušati roditelje nerealno? Kako da izbjegnem to da se ljutim na njih?"

Vi ste 100 posto u pravu. Mi imamo apsolutno pravo očekivati da djeca slušaju svoje roditelje, u slučaju kada: 1. roditelji znaju kako razgovarati sa svojom djecom, i 2. kada su roditelji uzor svojoj djeci u poslušnosti autoritetu. Ako su ta dva zahtjeva ispunjena, tada je legitimno očeki- vati da nas naša djeca slušaju.

No, znamo li kako razgovarati sa svojom djecom? Činjenica je da nitko ne voli da mu se išta naređuje. Talmud kaže da čovjek od kojeg se traži da izvrši micvu zaslužuje veću nagradu od onoga tko to čini dobrovoljno, jer kada je čovjeku zapovijeđeno da nešto učini on automatski stvara otpor prema tome te ga mora nadvladati (Kidušin 31a). Djeca, kao i odrasli, ne vole naredbe. Knjiga Kako govoriti sa djecom da bi djeca slušala i slušati da bi djeca govorila,* opisuje djelotvorne metode.

"No, ne bi li djeca jednostavno trebala prihvatiti autoritet svojih roditelja čak i ako ne žele učiniti ono što im roditelji kažu?" Kako bi se to dogodilo, roditelji moraju biti uzor djeci, pokazujući im da oni prihvaćaju autoritet čak i kada im se to ne sviđa.

Raši kaže, "Čovjek ne bi trebao reći, 'Ja mrzim svinjetinu.' Umjesto toga, on bi trebao reći, 'Ja bih volio probati svinjetinu, ali to nije moguće. Hašem je to zabranio' (Levitski zakonik 20,25)." Ne jesti hranu koja nam je jako privlačna bilo bi prihvaćanje autoriteta protiv naše volje. Kako možemo pokazati da prihvaćamo autoritet protiv naše volje?

Ako koristimo uređaj koji otkriva radare kako bismo izbjegli policijskoj kontroli kada kršimo ograničenje brzine, teško da smo model poslušnosti autoritetu. Umjesto toga, mi svoju djecu učimo da budu neposlušna autoritetu. Lekcija je: Samo nemoj da te uhvate.

Evo nešto što često možete učiniti. Kada vam netko želi reći nešto što liči na lašon hara, recite, "Zaista sam znatiželjan da to čujem, ali nije nam dozvoljeno slušati lašon hara." Neka vas vaša djeca čuju kad to govorite. Neka vide da sa velikom pažnjom izbjegavate lašon hara. Neka vide da izbjegavate neistinu čak i kada vam to ne ide u prilog. Tražite načine na koje možete demonstrirati da prihvaćate autoritet čak i kada vam se to ne sviđa. Tada će biti opravdano da očekujete od njih da prihvate vaš autoritet.

Ako te dvije stvari izostanu, očekivati da vas vaša djeca slušaju može uistinu biti nerealistično. Kada se ponašate na način koji će vaša očekivanja od njih učiniti opravdanima – tj. efikasno komunicirate s njima i primjer ste im u poslušnosti autoritetu – vjerojatnije je da ćete uvidjeti da se vaša ljutnja u odnosu na njih značajno smanjila.

Ponekad smo ljuti na sebe jer smo frustrirani sami sobom. Možda smo učinili nešto neprimjereno, napravili pogrešku ili zaboravili nešto važno i sada kudimo sami sebe.

Biti ljut na samoga sebe ponekad može biti konstruktivno. Sefarim kažu da svaka mida koju je Hašem stvorio mora imati neku pozitivnu primjenu. Kada ste ljuti na sebe zbog nečega što ste učinili ili nečega što ste propustili učiniti, to vas čini opreznijima da ne ponovite to pogrešno djelo ili da ne zanemarite dužnost.

Međutim, konstruktivna ljutnja ima svoje granice. Baš kao što previše šećera kavu čini nepitkom, tako pretjerana ljutnja na samog sebe može rezultirati depresijom. Ona treba služiti svojoj svrsi kao upozorenje i obeshrabrenje ponavljanju pogrešaka, i potom je treba odbaciti.

Čovjek se može ljutiti na sebe jer je počinio aveira. On mora učiniti sve što je potrebno za ispravnu tešuva, ali zatim mora nastaviti dalje. Dugotrajno pretjerano razmišljanje o aveira je kontraproduktivno. Rebbe iz Kotzka je rekao, "Aveira je poput blata. Baratao njime ovako ili onako, u svakom ćeš slučaju ostati prljav. Ostavite se toga." On je također rekao, "Gdjegod je nečiji um, tamo je i on. Ako nastavite razmišljati o aveira, tada ste zarobljeni u njoj."

Možete se ljutiti na nekog drugog tko je počinio nedjelo. Ako primijenite talmudsku tvrdnju, "Sudi svakom čovjeku s naklonošću" (Etika otaca 1,6), možete uvidjeti da je vaša ljutnja neutemeljena. Čak i ako je opravdana, ona bi vas trebala potaknuti da ispunite micvu hohei'ah tohei'ah (svakako trebaš prekoriti), i pokušate vidjeti tog čovjeka ispravno. Morate biti iskreni i pažljivi da svoj ukor iznesete prema smjernicama koje su naši mudraci dali u Etici otaca.

Vidjeli smo da je Moše Rabeinu pogriješio u tri prigode kada se razbjesnio (Vajikra Raba 13). Međutim, on nije sagriješio kada je, u ljutnji, razbio ploče sa Deset zapovijedi, jer je to bilo zato da bi ukorio Izraelce za njihov grijeh. Na to da je ta ljutnja bila hvalevrijedna upućuje i činjenica da je on spremno molio Hašema da oprosti narodu, i Moše je bio voljan žrtvovati svoj život kako bi postigao to oproštenje.

Alan Morinis: