Rauh Hadaša br. 39

ISSN: 1845-8742

glasilo židovske vjerske zajednice bet israel - lipanj 2017. / 5777. - broj 39 - godina xii.

Ruah Hadaša magazin

POVODOM 50 GODIŠNJICE ŠESTODNEVNOG RATA

U Bet Israelu 11. lipnja 2017., Veliki koncert židovske glazbe i izložba "Razlike"

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ RABINA rabin dr. Kotel Da-Don Iz Rabinata ......................................... 4 NOVOSTI Novosti.................................................5 Nema zločinačkih naroda …

Silvana Srdoč........................................6 Mediji o Bet Israelu Jasminka Domaš.........................................8 BLAGDANI I DANI SJEĆANJA Šavuot – Anja Grabar..........................9 Mjeseci tamuz, av i elul Aleksandar Srećković.......................10 Minhogimbuh Aleksandar Srećković.........................11 Dokumenti UN-a................................13 Otkrivanje tajnog tunela - Curt Schleier 14 Ben Ferencz - jedini živući tužitelj iz Nürnberga..........................15 Shlomit Kishit - Cohen........................16

RIJEČ SADRŽAJ RABINA Čuvari zoološkog vrta – Dolores Bettini 17 IZRAEL Izrael – čudesna zemlja duhovnosti – rabin Kotel Da-Don............................19 O oživljavanju suvremenog hebrejskog jezika – Agi DaDon...................................24 Šestodnevni rat – Elie Wiesel..........28 1967. - Šestodnevni rat i zraelsko društvo - Calev Ben-Dor.....29 Knjige, kaki šorc i falafel Ami Friedman...................................34 Kako izraelska kultura potiče kreativnost i neovisnost – Inbal Arieli.....39 Kneset će nuditi tečaj jidiša zastupnicima – Miranda Cooper.......41 SVIJET OKO NAS Moj prvi šolet u Novom Sadu – Ruben Albahari..................................42 Međunarodna konferencija Jagoda Večerina....................................44

Desetka u Kladovu, desetka Kladovu Svetlana Klinčić Pozzi.......................46 Insajderska Budimpešta – Tomica Goleš Babić..................................................47 KULTURA Wouk i sjećanja - Jeff Jacoby ............49 Tajna židovska povijest Jamesa Bonda Seth Rogovoy .......................................51 U izlozima knjižara............................53 ZANIMLJIVOSTI Zanimljivosti.....................................56 PRIČAONICA Priča iz Sarajeva – Ozren Marton..........58 Simha – Simcha DaDon...................59 Pješak i general – Jasminka Domaš.........60 Židovska vjerska zajednica Bet Israel i mediji.

Jasminka Domaš .....................................61 CEDAKA ......................................................63

SAVEZ JEVREJSKIH OPŠTINA SRBIJE RASPISUJE 61. NAGRADNI KONKURS za radove sa jevrejskom tematikom Iz oblasti: 1) KNJIŽEVNOST (roman, pripovetka, pesma) 2) NAUČNI RAD 3) MEMOARI I HRONIKE Žiri dodeljuje ukupno tri nagrade. Žiri može odlučiti da nagrаde dodeli i drugačije.

Radove slati na srpskom ili srodnim jezicima, kucane mašinom ili na kompjuteru, u dva primerka koji se ne vraćaju.

Autori ne mogu konkurisati sa radovima koji su već objavljeni ili nagrađeni na nekom drugom konkursu.

Radovi se potpisuju šifrom i dostavljaju uz drugi zatvoreni koverat sa razrešenjem šifre.

Krajnji rok za podnošenje radova je 31. avgust 2017.

Rezultati konkursa biće objavljeni u listu „Politika“ krajem meseca novembra 2017.

Radove slati na adresu: SAVEZ JEVREJSKIH OPŠTINA SRBIJE / za Nagradni konkurs / Kralja Petra 71 a/ III, POB 30, 11000 BEOGRAD RUAH HADAŠA / GLASILO ŽIDOVSKE VJERSKE ZAJEDNICE BET ISRAEL U HRVATSKOJ GODINA XII., BROJ 38, OŽUJAK 2017./5777.

UREDNIŠTVO: Jasminka Domaš, Vatroslav Ivanuša, dr. Dubravka Pleše UREDNICA: Dolores Bettini; Uredništvo: ruah.hadasa@gmail.com IZDAVAČ: Židovska vjerska zajednica Bet Israel u Hrvatskoj, Mažuranićev trg 6/II, 10000 Zagreb, PP 880 Tel.: 385 1 4851008; FAX: 385 1 4851376, www.bet-israel.com ZA IZDAVAČA: Aleksandar Srećković LEKTURA I KOREKTURA: Dr. sc. Ivana Kurtović Budja GRAFIČKO OBLIKOVANJE, PRIPREMA I TISAK: Skaner studio d.o.o., Zagreb

IZLAŽENJE RUAH HADAŠA NOVČANO POMAŽE SAVJET ZA NACIONALNE MANJINE RH I DUTCH JEWISH HUMANITARIAN FUND Uredništvo, poštujući posebnosti, prihvaća način pisanja suradnika izvan područja standardnog hrvatskog jezika, te tekstove objavljuje u okviru standarda jezika kojima se autori služe

3

RIJEČ RABINA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

Iz Rabinata Rabin dr. sc.

Kotel Da-Don, doc.

ììì

Sivan 5777.

Dragi prijatelji,

Pesah i Šavuot Želim zahvaliti svim članovima naše zajednice koji su sudjelovali u svim molitvama na Pesah. Seder Pesah u Esplanadi je bio prekrasan, odaziv je bio maksimalan, bilo nas je više od 250. Uvelike se odazvala i škola te s Katedra za judaistiku s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Na Šavuot smo održali tradicionalni Tikun Lel Šavuot u kojemu smo cijelu noć učili Toru i završili s molitvom u svitanje s vrhuncem našega duhovnog doživljaja, a to je čitanje Deset zapovjedi. Hvala svima koji su se pridružili ovom doživljaju. Naša sinagoga je srce naše zajednice, a sve ostale naše aktivnosti usko su uz nju vezane.

Jom Hašoa Kutina Ovogodišnja komemoracija povodom Dana Holokausta bila je vrlo dostojanstvena. Htio bih zahvaliti gradonačelniku grada Kutine, g. Andriji Rudiću, koji je svojim iskrenim zalaganjem i trudom oko svakog segmenta organizacije ovoga svečanog događaja učinio ovu komemoraciju posebnom. Želim zahvaliti svima u gradu Kutini na toploj dobrodošlici i gostoprimstvu tijekom cijeloga našeg boravka.

Međunarodni simpozij – Znanost

i religija 2.000 godina suradnje i osporavanja – 27. – 29. travnja 2017. U 4

NOVOSTI

Novosti

rabin dr. Kotel Da-Don Islamskom centru u Zagrebu održan je Međunarodni simpozij pod nazivom: Znanost i religija – 2.000 godina suradnje i osporavanja u kojoj sam sudjelovao s izlaganjem „Tora i vjera u odnosu na znanost: harmonija ili suprotnost?“ Organizatori su bili Mešihat islamske zajednice u Hrvatskoj, Europska akademija znanosti i umjetnost te Katolički bogoslovni fakultet sveučilišta u Zagrebu.

Većina sudionika je pokušala analizirati pitanje odnosa religije prema znanosti – pripadaju li pojmovi religije i znanosti jednoj kategoriji pojmova?

Koriste li se sličnim metodama? U svom izlaganju sam se fokusirao na to pitanje s gledišta judaizma.

Međunarodni znanstveni kongres pod nazivom Jews in the Balkans: History, Religion, Culture Od 8. do 10 svibnja 2017. održan je Međunarodni znanstveni kongres pod nazivom Jews in the Balkans: History, Religion, Culture na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu na kojem sam sudjelovao s izlaganjem „Vjerski život tijekom Holokausta – duhovni otpor“ (Religious Life during the Holocaust – a Spiritual Resistance).

Konferenciju su organizirali Centar za europsko-židovske studije „Moses Mendelssohn“ (Sveučilište u Potsdamu) i Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu uz potporu Zaklade Moses Mendelssohn Erlangen & Berlin, Filozofskog fakulteta u Splitu i Židovske zajednice Split.

Ova međunarodna konferencija je pokazala svu raznolikost i dinamiku

židovskog života na Balkanu, gdje su Židovi, posebno prije Drugoga svjetskog rata, imali važnu ulogu u društvenom, kulturnom i gospodarskom razvoju. U nekim područjima, poput makedonskoga grada Bitole, ili Soluna ili u hrvatsko-dalmatinskom gradu Saloni, Židovi su živjeli još od antičkih vremena. Tijekom inkvizicije sefardski Židovi iz Španjolske i Portugala naselili su se u područja koja s tada bila Osmansko Carstvo, dok su se aškenaski Židovi nastanili uglavnom u Sloveniji i Hrvatskoj. Veoma živ židovski život razvio se posebno u većim gradovima gdje su Židovi osnovali vjerske zajednice i različite kulturne, atletske i humanitarne organizacije.

Konferencija je pružila veliku priliku za produbljivanje povijesnih spoznaja o životu, razmišljanjima, aktivnostima i ulozi Židova na Balkanu u vrijeme rata i mira. Znanstvenici iz Makedonije, Kosova, Hrvatske, Srbije, Italije, Izraela, Njemačke, Austrije, Grčke, Španjolske, Velike Britanije i SAD-a diskutirali su o novim otkrićima. Želim svima ugodan, miran i siguran ljetni odmor.

Vaš rabin, Rabin, dr. sc. Kotel Da-Don, doc.

I najvažnije od svega, pridružili smo se glasnom izvikivanju poruke svijetu: Nikad više! (Željko Weiss) ***

Jom Hašoa na Židovskom groblju u Kutini - u organizaciji vjerske za-

Mi smo obilježili Jom haŠoa – Ži-

dovska općina Virovitica djeluje od sredine 18. stoljeća, te čuva kulturni i vjerski život svojih članova doprinoseći na taj način kulturnom, društvenom i gospodarskom život našeg grada. U nepromijenjenoj ulozi, trudeći se držati korak s vremenom, Općina ipak djeluje i danas i to uz velike poteškoće.

Nekad brojna zajednica u Virovitici danas broji svega 4 do 5 članova – zadnjih čuvara tradicije. Židovska zajednica u Europi, plativši cijenu od 6 milijuna života, dobila je zadaću: čuvati sjećanja na jedan trenutak u povijesti. To je Holokaust – najstrašniji zločin zabilježen u povijesti čovječanstva. Nije to uvijek laka zadaća. Postoje oni koji bi željeli zaboraviti taj neugodni dio povijesti, pa čak i oni koji otvoreno negiraju da se išta dogodilo. Stoga moramo ostati ustrajni u svom nastojanju kako se takav zločin nikada više ne bi ponovio.

jednice Bet Israel u Hrvatskoj i Grada Kutine. Tijekom Holokausta ubijeno je 6 milijuna Židova, a među njima i milijun i pol židovske djece, samo zato jer su bili Židovi. U vrijeme Nezavisne države Hrvatske ustaški režim zajedno s nacistima uništio je oko 80 posto židovske zajednice. „Holokaust, šoa, najveća je tragedija u dugoj i teškoj povijesti židovskog naroda, ujedno i najveća tragedija u 20. stoljeću koja je duboko obilježila identitet Židova ma gdje živjeli,“ rekla je Irit Shneor, konzulica Velposlanstva države Izrael u RH. Rabinu dr. Kotelu Danonu u molitvi u znak sjećanje na židovske žrtve pridružili su se i položili vijence; Ljubica Jambrešić, zastupnica u Saboru RH i izaslanica predsjednika Sabora, Šime Jerčić, ravnatelj Komisije za odnose s vjerskim zajednicama i izaslanik

predsjednika Vlade RH, Irit Shneor, konzulica veleposlanstva države Izrael u RH, Anit Gyorei, zamjenica veleposlanica Republike Mađarske u Hrvatskoj, Eric Williams, politički tajnik američkog veleposlanstva u Hrvatskoj i ostali. ***

Redatelj Jakov Sedlar, koji je žestoko

kritiziran i kazneno prijavljen zbog besramnih povijesnih falsifikata koje je koristio u radu na svojem filmu 'Jasenovac – istina', postao je ni manje ni više nego – posebni savjetnik za kulturu rektora Sveučilišta u Zagrebu (SuZ), Damira Borasa.

Boras se takvim odabirom vrlo jasno odlučio oglušiti na sve prigovore koje su na film, na Sedlara i na njegovo imenovanje za Nagradu Grada Zagreba uložili brojni stručnjaci, povjesničari, pravnici, predstavnici manjina i udruge, među kojima i Centar Simon Wiesenthal koji se pridružio predstavnicima židovske i srpske manjine i antifašista zatraživši da se redatelju Jakovu Sedlaru ne dodijeli Nagrada Grada Zagreba jer revidira povijest i umanjuje zločine ustaša.

Premda malena, naša se zajednica trudi očuvati svoju tradiciju židovske vjere i kulture, pa tako i čuvanje sjećanja na Holokaust i stradale. Dogodi se i nešto pozitivno što nas učvrsti u našim nastojanjima; suradnja s lokalnom samoupravom jedan je od takvih događaja. Empatiji koju pokazuju prema teškoj sudbini jednog naroda, poticaj je i nagrada za naš rad.

5

RIJEČ NOVOSTI RABINA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

neprovediv, najrestriktivniji u Europi i u konačnici - antisemitski.

‘Nema zločinačkih naroda, ali ni pravde za Židove u Hrvatskoj’ Silvana Srdoč

A

leksandar Srećković, predsjednik Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Zagrebu, i Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb, sastali su se nedavno s predstavnicima Svjetske židovske organizacije za povrat imovine (WJRO) te posebnim izaslanicima SAD-a i Izraela za pitanja Holokausta. Iako je američki izaslanik Thomas K. Yazdgerdi diplomatski rekao da u Hrvatskoj postoji politička volja za rješavanje povrata otuđene židovske imovine, predstavnici Židova u Hrvatskoj za tportal otvoreno iznose kritike na račun vlasti zbog tretmna povratka židovske imovine i odnosa prema povijesti.

Međunarodno izaslanstvo sastalo se u Zagrebu s ministarom pravosuđa Antom Šprljom, ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek te još nekolicinom nižerangiranih dužnosnika, poput potpredsjednika Sabora Željka Reinera i predstojnika Ureda predsjednika Vlade Davora Božinovića. Nisu ih primili ni premijer Andrej Plenković ni predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja je 2016., neposredno nakon sastanka s Yazdgerdijevim prethodnikom Nicholasom Deanom, pred TV kamerama neočekivano osula paljbu po Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH).

Bilo je to prije točno godinu dana, nekoliko tjedana uoči komemoracije žrtvama ustaškog logora u Jasenovcu, koju su predstavnici židovske zajednice u Hrvatskoj odlučili bojkotirati iz istog razloga zbog kojeg to čine i ovog proljeća - toleriranja ustaške ideologije u društvu. Ove godine to čine uz 'razlog više', ploču s natpisom 'za dom spremni' na mjestu stradanja svojih 6

predaka, kao dokaz da hrvatska vlada ne sprječava revitalizaciju ustaštva u Hrvatskoj.

Ministar Šprlje je nedavno ustvrdio da je korištenje pozdrava 'za dom spremni' prekršaj, no ploča sa spornim natpisom svejedno ostaje u Jasenovcu.

Ustvrdivši da će čekati zaključke tzv. povjerenstva za suočavanje s prošlošću, premijer Andrej Plenković de facto je amenovao kršenje zakona.

Nijedna hrvatska vlada, unatoč obećanjima, nije se ozbiljno uhvatila u koštac s pitanjem povrata otuđene židovske imovine. Ta imovina je golema, kao i nevoljkost hrvatskih vlasti da krene u raščišćavanje dugova iz crnog razdoblja NDH. U Hrvatskoj, naime, uopće nije reguliran povrat imovine otete Židovima u razdoblju od 1941. do 1945., kada je njihova imovina u najvećoj mjeri oduzeta, već se prava mogu ostvariti na temelju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.

Posebni američki izaslanik Yazdgerdi ističe da restitucija nije važna samo zbog povrata imovine, već zbog pravde kao takve.

'Oni koji su preživjeli Holokaust svakog dana umiru, njihov broj se svake

godine smanjuje, pa se nadamo da će ovo pitanje biti brzo riješeno. I u zemljama u kojima smo se suočavali s istim poteškoćama kao i u RH to je pitanje uspješno riješeno', rekao je Yazdgerdi gostujući u emisiji Točka na tjedan televizije N1. Ujedno, naglasio je kako je važno da i Vlada i Ured predsjednice primjereno reagiraju na promicanje ustaštva, bilo da je riječ o proustaškom maršu, bilo o korištenju simbola mržnje.

Predsjednik Koordinacije židovskih općina Ognjen Kraus uvjeren je da hrvatske vlasti izbjegavaju povrat židovske imovine zbog njezine goleme vrijednosti. A tu je i faktor diskontinuiteta vlasti, koji u državi neizgrađenih institucija znači da svaka nova vlada praktički kreće od nule, a ni jedna dosad nije bila u stanju pravno regulirati što s oduzetom židovskom imovinom iz razdoblja ustaškog režima. S obzirom na to da Hrvatska nije sljednica NDH, kako je to nedavno, povodom tužbe žrtava ustaškog režima, objavilo Ministarstvo vanjskih poslova, bit će zanimljivo vidjeti kako će se to pitanje u konačnici riješiti.

Kraus: Uvijek razgovor s figom u džepu 'U posljednjih 25 godina nisam primijetio da se nešto pomaknulo po pitanju povrata imovine. Uvijek sve počinje ispočetka, nitko nema pojma ni o čemu. Dok se nešto shvati, pročita i nauči, prođu tri godine, a onda su već predizborne kampanje. Dok se ne riješi pitanje zakona, ne očekujem apsolutno ništa. Uvijek se razgovara i obećava s figom u džepu, čeka se da svi umru', ustvrdio je Kraus za tportal. On inače smatra da je hrvatski zakon potpuno

I bivše su hrvatske vlade pokazivale volju da riješe pitanje povrata židovske imovine. Bivša šefica diplomacije Vesna Pusić, primjerice, uoči posjeta Izraelu 2012. rekla je da se problem mora riješiti, no sve je ostalo na lijepim riječima. Na nedavnom sastanku sa Željkom Reinerom u Hrvatskom saboru, posebni izaslanik Izraela za pitanja holokausta Joel Lion kao prioritet istaknuo je rješavanje povrata imovine bez živih zakonskih nasljednika tako što bi se pravo nasljedstva proširilo i na one koji nisu u prvom nasljednom redu. Predstavnici izaslanstva WJRO-a zatražili su potporu Hrvatskog sabora, kao i drugih državnih institucija, za osnivanje radne grupe koja bi u razdoblju od godinu i pol radila na rješavanju svih ovih pitanja, izvijestili su iz Sabora.

Reiner se pak pohvalio da pravo na povrat ostvaruju i strani državljani, pa je tako naknada isplaćena 13 osoba s isključivo izraelskim državljanstvom, kao i 26 osoba s prebivalištem u Izraelu. Priznao je da postojeći zakon o povratu imovine nije savršen, obrazlažući da je on 'prije svega napravljen kako bi se ispravile povijesne nepravde, ne samo one počinjene od ustaškog režima za vrijeme Drugog svjetskoga rata, nego i za vrijeme komunizma'.

Obznanio je da se u Zagrebu vodilo ili se vodi 55 postupaka povodom židovskih zahtjeva za povrat ili naknadu, pri čemu je 15 postupaka okončano vraćanjem nekretnina, te naglasio da je na području Hrvatske opseg oduzimanja imovine za vrijeme Jugoslavije bio velik te se još vodi na tisuće postupaka koji su dugotrajni. U izvješću nema ni riječi o imovini oduzetoj za vrijeme NDH, a riječ je o tisućama danas 'državnih' i elitnih nekretnina, zgrada i vila.

Prema izvorima iz regije, u procesu povrata imovine Židovima na području bivše Jugoslavije najdalje su otišle

NOVOSTI Hrvatska i Slovenija, koje su do sada 'uspjele vratiti između 60 i 90 posto oduzete imovine'.

smo bezobrazni i da što sada hoćemo u postojećim ekonomskim problemima', kaže Srećković.

'Nemamo taj dojam. Povrat imovine se, u međunarodnim okvirima, inače radi kroz tzv. tri imovinska stupa: imovina privatnih lica, imovina židovskih zajednica i imovina bez nasljednika jer su cijele obitelji ubijene', obrazlaže Aleksandar Srećković, predsjednik Židovske vjerske zajednice Bet Israel, za tportal, dodajući da je Srbija krenula rješavati potonju kategoriju 2016. godine. Američki izaslanik u prosincu je, za posjeta Beogradu, istaknuo Srbiju kao pozitivan primjer drugim zemljama koje se još hrvaju s tim teškim pitanjem.

No, osim problema s imovinskim pravima i pravdom, Židove u Hrvatskoj muči atmosfera u društvu. 'Neke stvari prolaze šutke i to osjećamo kao odobravanje, što nas zabrinjava', napominje Srećković.

Mnogi hrvatski dužnosnici, na pritisak židovskih organizacija, obećavali su da će se ubrzati rješavanje povrata židovske imovine. No aktualna vlada, kao i ona prethodna, ne samo da nije učinila još ništa po tom pitanju, već je relativiziranjem fašističkog pozdrava 'za dom spremni' antagonizirala židovsku zajednicu.

'Osobno, smeta mi takvo prebacivanje loptice da se stvari ne bi nazvale pravim imenom i da bi se izbjegla odgovornost. Treba znati da u svakom narodu ima zločinaca i svaki narod to treba riješiti unutar sebe. Ne postoje zločinački narodi, ali narod ne smije dopustiti da ga mala manjina ucjenjuje zajedničkim identitetom. To me muči. Na kraju krajeva, svi smo mi i u židovskim zajednicama otprilike iz nekakvih miješanih priča. Jasno nam je da je Hrvatska država hrvatske nacije, kao što je Izrael židovska država. Htjeli bismo samo da se pokaže volja da se o nekim stvarima pokuša govoriti sabrano, bez emocija i bez ucjena', poručio je Srećković.

Najavljujući ovogodišnji bojkot komemoracije u Jasenovcu, iz Bet Israela u Zagrebu poručuju da svečane manifestne komemoracije, na kojima se prigodno osuđuje ustaštvo i priklanja antifašizmu, nisu dovoljne jer svakodnevica pokazuje nešto sasvim drugo: širenje ksenofobije i antisemitizma, kao posljedicu relativiziranja ustaštva na svim razinama. Podsjećaju da je 80 posto pripadnika židovske zajednice u NDH-u ubijeno u logorima Jasenovac, Danica, Stara Gradiška i drugim sabirnim mjestima ili su ih ustaše izručili nacistima koji su ih transportirali u logore smrti kao što je Auschwitz.

'Da napravimo gužvu, ljudi bi rekli da smo bezobrazni' 'To je posebna priča. Svaki put kad se promijeni Vlada i svi ključni ljudi, iznova kreću i pregovori. To je nažalost tako. Osim toga, svjesni smo da je to zaista jako sklizak teren. Da sada napravimo neku gužvu, ljudi bi rekli da

Ne želi posebno komentirati osnivanje povjerenstva za suočavanje s prošlošću, ali ističe da se govori o 'nedemokratskim' i 'represivnim' režimima kada se zna da je režim od 1941. do 1945. bio i zločinački jer je ozakonio uništenje jedne etničke grupe.

Činjenicu da Židovi svojim legitimnim zahtjevima ne udaraju na sva zvona tumači time što predstavnici židovskog naroda jednostavno pokušavaju ne bučiti, već živjeti životom svoje zajednice.

'Dio smo hrvatskog korpusa i svi naši problemi ujedno su problemi hrvatske zajednice. Na kraju krajeva, svi smo mi građani ove zemlje', zaključio je Srećković, u nadi da će se neke stvari s vremenom pokrenuti i da će se otvorenije razgovarati u smjeru ispravljanja dubokih povijesnih nepravdi. (Tportal.hr) 7

Ruah Hadaša

NOVOSTI

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Mediji o Bet Israelu

Šavuot

Jasminka Domaš

Anja Grabar

H

rvatska je dok ovo pišemo ponovno pred izborima, a s tom političkom temom u posljednje vrijeme uvijek iznikne kao aktualno, podizanje spomenika žrtvama Holokausta u Zagrebu.

Tjednik Nacional donio je 9. svibnja 2017. članak poznatog novinara Drage Pilsela u kojem se spominje da je gradonačelnik Zagreba Milan Bandić izabrao mjesto za spomenuti spomenik na Glavnom kolodvoru nedaleko od Pošte 2. I to bez ikakve konzultacije s pripadnicima židovske zajednice. Milan Bandić imenovao je g. Branka Lustiga na čelo ocjenjivačkog odbora. To je izazvalo burno reagiranje arhitekata te se u Nacionalu navodi da je natječaj raspisan samo na hrvatskom jeziku, a praksa kod podizanja takvih spomenika nalaže da natječaj bude međunarodnog karaktera i raspisan i na engleskom jeziku. Arhitekti također napominju da u Pravilniku hrvatske komore arhitekata u članku 17. piše da „predsjednik ocjenjivačkog suda mora biti arhitekt.“ A g. Lustig to ipak nije.

Očigledno je, više nego jadno, manipuliranje spomenikom žrtvama Holokausta u politikantske svrhe.

Tjednik Express od 12. svibnja 2017. donosi veliki članak o dokumentarnom filmu „Ostati čovjek“ HTV-a koji je 24. travnja na Jom hašoa prikazan na Prvom programu televizije. Redateljica filma je Ljiljana Mandić, scenaristice su Jasminka Domaš i Hana Gelb, a urednica Daniela Draštata. Film traje 50 minuta 8

i zbog iznimno velikog odjeka kod gledatelja radit će se nova, proširena verzija kako bi se iskoristio iznimno vrijedan, snimljeni materijal.

Glavni protagonisti tog filma su dr. Boris Braun koji je preživio pet logora smrti uključujući Birkenau, Auschwitz, Buchenwald... i koji je u svojoj 97. godini svjedočio o nacističkim i ustaškim zločinima i bio nazočan i na premijeri filma prikazanog na ovogodišnjem Festivalu tolerancije pred punom dvoranom gledatelja koji su njega i Solveg Ruth Sason nagradili srdačnim pljeskom.

Gđa Sasson u filmu svjedoči o sudbini svog oca, zagrebačkoga sefardskog Židova Marija Sassona ubijenog u Auschwitzu.

Nažalost, prilikom snimanja filma na terenu, u Zagrebu i izvan njega, ekipa se imala prilike osvjedočiti da danas čak i ljudi koji su spašavali židovsku djecu nerado stoje ispred kamere, a najmlađi naraštaj također zazire od snimanja očito se bojeći neugodnosti u školi i u sredini u kojoj se kreću ako se sazna da su židovskih korijena ili da su pojedinci iz obitelji pomagali u NDH Židovima. Loš znak za jedno loše

vrijeme u kojem se javni medijski prostor gdje god je mogao oglušio i ignorirao Dan oslobođenja Europe, jer očito antifašizam, za razliku od ustaštva, nije u modi.

Hrvatsko katoličko sveučilište organiziralo je početkom svibnja znanstveni simpozij Vjerska tematika u hrvatskom medijskom prostoru, uz sudjelovanje predstavnika iz Bet Israela.

SPOMENIK ŽRTVAMA HOLOKAUSTA I GRAĐANIN ZAGREBA U mirno nedjeljno jutro pijem kavu u kafiću ispred kuće u kojoj živim.

Odjednom se diže sa stolice čovjek koji je sjedio male dalje i pita me: “Jeste li Vi gospođa Domaš?“ „Jesam“ potvrdno odgovaram. A on nastavlja: „Vidite, ja nemam ništa protiv spomenika židovskim žrtvama. Ali nije mu mjesto na Glavnom kolodvoru nedaleko od pošte 2. Znate i nemojte me pogrešno razumjeti, ali tu vam se okupljaju noću protuhe i pijanci koji će zapišati spomenik. Pardon, i nemojte mi zamjeriti. I ode čovjek.

Hmmm, mislim ja, ima on pravo. Još da napiše pismo gradskim vlastima!

Izašli smo iz Egipta

Mi smo narod Tore

Prešli preko mora

Koji život voli

Došli smo do Sinaja

Narod koji uči

Dana nam je Tora

I narod koji moli

Nakon teškog ropstva

Vječni nas je pozvao

Sad smo na slobodi

Da služimo Njemu

Moćna Ruka Vječnoga

Da budemo sveti

Kroz život nas vodi

I čisti u svemu

Njegova je Tora

Štujemo Vječnoga, Boga

Zapovijedi puna

Abrahama, Izaka i Jakova

No one nisu teret

Volimo bližnjega i

Nego carska kruna

Uživamo u Božjim zapovijedima Odražavamo svjetlo

Kruna nije laka

Tore sa Sinaja

Odgovornost nosi Ali onaj tko ju ima Njome se ponosi

9

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Mjeseci tamuz, av i elul Aleksandar Srećković Tamuz

Ž

idovski mjesec tamuz označava početak ljeta u Izraelu. Roš hodeš tamuz se obilježava dva dana. Kao svaki početak ljeta, tamuz počinje mirno, bez velikih događaja. Ali na 17. dan tamuza poludnevnim postom se sjećamo višestrukih nevolja koje su nas na taj dan zadesile tokom povijesti i koje su imale sudbonosan utjecaj na židovski narod.

Sedamnaestog tamuza započinje trotjedni period žalovanja koji kulminira devetim avom (Tiša be av), danom na koji se sjećamo uništenja prvog Hrama.

Prema rabinskoj tradiciji Mojsije je ljutito razbio prve zavjetne ploče 17. tamuza, ali pad Jeruzalemskih zidina pod navalom babilonske vojske kralja Nabukonosora, tragedija je koja je najviše obilježila ovaj datum. Također nam Talmud priča kako je 17. tamuza kapetan rimske garde Apostomos spalio svitke Tore. Postoje neslaganja oko toga na koga se točno misli pod Apostomosom; po nekim tumačenjima radilo se o Antiochusu Epiphanesu.

Post za 17. dan mjeseca tamuza poludnevni je post, od zore do poslije zalaska sunca. Osim posta, nije potrebno drugačije iskazati žalost, što je inače tradicija za Jom kipur i 9. ava, no u nekim aškenaskim zajednicama se na taj dan ne sluša glazbu, niti se organiziraju javne zabave i ne šiša se kosu.

Ako 17. tamuz padne na Šabat, post se pomiče na slijedeći dan, nedjelju.

Razdoblje između 17. tamuza i 9. ava, u aškenaskim knjigama običaja (Minhogimbuh) uvijek se dovodi u vezu s mnogim praznovjerjima: nitko ne bi trebao šetati sam poslije podne između 10

dva i tri sata jer u to vrijeme vladaju zli duhovi. Također se smatralo da će Židov, ako u tom razdoblju ima parnicu s nežidovom, parnicu vjerojatno, ne daj Bože, izgubiti.

Av Talmud kaže: kad dolazi mjesec av, radost se zamire. Početak ava pada usred trotjednog razdoblja u kojemu se sjećamo brojnih katastrofa koje su nas zadesile. U ovom razdoblju mnogi ne žele sudjelovati, niti organizirati proslave i vjenčanja ispunjena veseljem. Neki se drže običaja pa se u tom periodu ne briju, ne kupaju se, niti peru odjeću.

Uskraćuju si čak i vino i meso (simbole blagostanja i veselja), osim za Šabat ili za svečani objed povodom brit mila. U aškenaskim religioznim zajednicama tih običaja se drže sva tri tjedna, dok u sefardskim samo devet dana, odnosno, od početka ava do 9. ava. U jednom Minhogimbuhu iz 16. stoljeća žale se na zajednice u Italiji jer se vina odriču samo kod zadnjeg obroka prije posta 9. ava, jer je nemoguće, pravdaju se, piti samo vodu osam dana.

Deveti ava ( Tiša be av) je tradicionalni, kolektivni simbol nekih od najvećih nevolja koje su zadesile židovski narod.

Na taj dan 586. g. prije nove ere jeruzalemski Hram je uništila babilonska vojska kralja Nabukodonosora a stanovnici Judeje odvedeni su u ropstvo.

Devetog ava 722. g. prije nove ere Sjeverno kraljevstvo su uništile asirske vojske. Otprilike na taj datum 70. g. nove ere Titusove rimske legije uništavaju Drugi hram.

Hadrijanova vojska tokom Bar Kohbine pobune, na taj dan 135. g. nove ere osva-

ja utvrdu Betar poslije čega u Izraelu nema židovske samovlade sve do 1948.

Uz nesreće koje su nas zadesile u zemlji Izraela, na dan 9. ava brojne zajednice u dijaspori također su imale svoje najmračnije trenutke. Križarska vojska 1096. g. na svom putu prema Jeruzalemu izvršila pokolj Židova u zajednicama uz Rajnu, 1290. g. Židovi su na taj dan protjerani iz Engleske, iz Francuske 1304. g., iz Španjolske 1492. godine.

Prema nekim tumačenjima, sva ta protjerivanja imaju svoj korijen u progonstvu iz 586. g. prije nove ere, progonstvu koji je bio Božja kazna zbog toga što je narod postao grešan.

Iako se mnogima Tiša be av ne čini velikim praznikom, ipak nas zbog svih ovih događaja tjera na promišljanje i suočavanje sa svim tim tragedijama, na potrebu za osjećajem zajedništva u nevolji. K tome, praznik pada baš tokom ljeta, kada su mnoge sinagoge prazne i teško je skupiti minjan. Šabat koji slijedi Tiša be av zove se Šabat nahamu - šabat utjehe. Nazvan je tako jer na taj Šabat haftara - tjedni odjeljak iz Knjige proroka koji se čita poslije tjednog odjeljka iz Tore - koju čitamo iz Izaije započinje riječima: „Nahamu nahamu ami“ (utješi, utješi moj narod).

To je prva od sedam haftara koje se čitaju za Šabate koji slijede od Tiša be ava do Roš hašane s namjerom da nas utješe zbog gubitka Hrama i unesu nadu u izgradnju novog Hrama.

Elul Mjesec elul je mjesec pripreme na nadolazeću Novu godinu i desetodnevno razdoblje od Roš hašane do Jom ki-

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

pura, kada Židovi stoje pred Bogom i promišljaju o tome kako su proveli prošlu godinu i pokajali se za grijehe koje su počinili. Elul je mjesec ispunjen Božjom milošću i oprostom, mjesec u kojem Mojsije narodu donosi nove ploče Zavjeta umjesto prvih koje je razbio, donoseći utjehu narodu poslije grijeha sa Zlatnim teletom.

Elul se smatra povoljnim mjesecom

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA za vjenčanja i sudske procese. To je mjesec u kojem nema blagdana ali je prepun specifičnih običaja. Roš hodeš elul se obilježava dva dana a od 2. dana elula do 28. elula običaj je svaki dan, osim na Šabate, poslije jutarnje molitve puhati u šofar kojim nas se poziva da se probudimo iz duhovnog sna i da budemo spremni za pokajanje. Postoji tumačenje po kojem se u šofar sve te

dane puše da bi se zbunilo Satana kako ne bi znao kad je točno Roš hašana te tako ne bi mogao pogoditi pravo vrijeme da nas pred Bogom optuži na sam dan Roš hašane.

Razdoblje elula i Velikih blagdana je vrijeme davanja i pomaganja, osobito onima kojima je pomoć potrebna kako bi i oni mogli uživati u nadolazećim blagdanima.

Minhogimbuh Aleksandar Srećković

P

reko četiri stotine godina Mihnogimbuh su, uz Bibliju, molitvenike i hagadu za Pesah, bili među najpopularnijim židovskim knjigama u dijaspori. Bile su svojevrstan vodič kroz židovsku godinu i bilo je na tisuće izdanja, od Amsterdama, Venecije pa do Varšave i Kijeva. Uz detaljne opisa rituala i molitvi, sadržavali su i astrološke podatke, te čak i poljoprivredne informacije poput nekadašnjih Godišnjaka ili Vječitih Kalendara.

Svoje izvorište imaju u Sefer minhagim iz 15. stoljeća, djelu mađarskog rabina Isaaka Tyrnaua, napisanom na hebrejskom jeziku U manuskriptnom izdanju Tyrnauovo djelo se čitalo u raznim zajednicama sve dok se 1566. nije pojavilo u prvom tiskanom obliku u Veneciji. Tyrnauovo djelo je bilo napisano u doba neposredno nakon epidemije velike kuge (1348. -1350.) pri čemu je autor bio zaokupljen idejom da će, ako se običaji sačuvaju u pisanom obliku, zajednica opstati usprkos epidemijama, izgonima, strogim zakonima i progonima kojima je u to doba bila izložena. Koncept Tyrnauovog djela je bio primjer kako ubuduće pisati knjige o običajima. Jednostavnost jezika kojim se koristio navodi nas na to da je knjigu namijenio širim slojevima. Teme koje je u knjizi obradio bile su: židovski tjedan, pripreme za Šabat, običaji za Šabat, mjeseci s pripadajućim blagdanima i blagdanskim običajima, te životni ciklus rođenja, ženidbe, smrti.

11

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA Većina židovske religiozne literature je bila pisana na hebrejskom, a šesnaesto stoljeće je bilo doba kodificiranja židovskog vjerskog zakona (halaha) u monumentalnom djelu Josefa Cara Bet Josef i Šulhan Aruh.

Budući da je Caro bio Sefard, u tim se djelima rijetko spominju aškenaski običaji. Stoga je krakovski rabin Moše Isserles 1565. dodao niz glosa na Carovo djelo te je tako moglo biti korišteno i za aškenaske zajednice.

Rabi Isserles se u svojim glosama pozivao često na Isaka Tyrnaua.

Međutim, obimnost ovih knjiga na hebrejskom jeziku, ograničavalo je njihovu upotrebu jer je za čitanje bilo nužno rabinsko obrazovanje.

Minhogimbuh su zato postali skraćena i čitljivija verzija namijenjena širim slojevima. Samim svojim konceptom i dizajnom, čitatelj se mogao lakše snaći u sadržaju i iz načina na koji je tekst bio tiskan jednostavno se moglo uočiti koji je dio hebrejski, a koji jidiš, koji dio je liturgijski, a koji su dijelovi komentari. To su bila prava remek dijela renesansne književnosti i izdavaštva, jasni i balansirani bez obzira na složenost tematike i mnoštva informacija Godine 1590. u Veneciji, koja je bila jedan od centara židovskog izdavaštva u to vrijeme, jidiš verzija Sefer minhagima prvi put je tiskana te će na jidišu biti tiskana i većina izdanja u slijedećih tri stotine godina. Autor-izdavač-prevodilac jidiš verzije bio je Šimon Levi ben Jehuda Gunzburg, a tiskar Giovanni di Gara, kršćanin specijaliziran za štampanje židovskih knjiga. Knjiga je imala ogroman uspjeh i ponovo tiskana 1593.

Treće izdanje jidiš verzije je bilo 1601. što samo pokazuje koliko je bio velik interes za tu knjigu. Knjiga je bila i bogato ilustrirana a Židovi su na slikama bili prikazani kao dobrostojeći Venecijanci, odjeveni po posljednjoj Venecijanskoj modi. Ko12

pije knjiga tiskane su u Baselu 1610., Pragu 1611., Amsterdamu 1645.

U Amsterdamu je tiskano također izdanje na hebrejskom i 1768., za potrebe sefardske zajednice, bogato ilustrirano izdanje na ladinu. U Njemačkoj je redovno tiskana od 1690. pa sve do 19. stoljeća. Kasnije u tom stojeću Minhogimbuch sve više gubi na popularnosti budući da se u svim zemljama u kojima su Židovi živjeli, lokalni jezik sve više

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

probijao kao govorni jezik Židova, osobito u obiteljima koje su bile boljeg imovinskog statusa pa je jidiš sve više smatran znakom nazadnosti i neobrazovanosti.

Jedino u krajevima u kojima je život većine Židova i dalje bio težak i siromašan i dalje se čitalo iz Minhogimbucha tiskanih u Poljskoj i Ukrajini.

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

DOKUMENTI UN-A OTKRILI MRAČNU ISTINU ‘Saveznici su znali za Holokaust dvije i pol godine prije, optužnica protiv Hitlera bila je spremna’

S

avezničke snage su bile svjesne Holokausta čak dvije i pol godine ranije nego što se dosad mislilo, a imali i unaprijed pripremljene optužnice za ratne zločine protiv Adolfa Hitlera i njegovih glavnih nacističkih zapovjednika.

Profesor Plesch kaže da su Saveznici unatoč dokazima i tužbama protiv nacista učinili vrlo malo kako bi pomogli ljudima u opasnosti. Tvrdi i kako su napori Rooseveltovog izaslanika u UN-u, Herberta Pella, potisnuti od strane antisemita u američkom Ministarstvu vanjskih poslova.

Novi dokumenti UN-a, koji 70 godina nisu vidjeli svjetlost dana, pokazuju da su još u prosincu 1942. godine američka, britanska i sovjetska vlada bile svjesne da je najmanje dva milijuna Židova ubijeno i da su životi još pet milijuna u opasnosti, te su zbog toga pripremali optužnice.

Unatoč tome, saveznici su vrlo malo učinili da ih pokušaju spasiti ili pružiti utočište onima koji su u životnoj opasnosti.

I zaista, Churchillov ministar Viscount Cranborne u ožujku 1943. izjavio je kako Židove ne treba smatrati specijalnim slučajem te da je Britansko carstvo već prepuno izbjeglica.

Pell je kasnije tvrdio da su pojedinci iz Ministarstva bili zabrinuti da će biti ugrožene ekonomske veze između SAD-a i Njemačke nakon rata, ukoliko se nastavi procesuiranje nacista. ratne zločine na temelju svjedočanstava ljudi koji su prokrijumčareni iz kampova, kao i Pokreta otpora u više okupiranih država. Između ostalog, Plesch je otkrio i dokumente iz 1944. u kojima je Hitler optužen za ratne zločine.

Među razlozima koje su dali SAD i Britanija, u vezi suzbijanja krivičnih gonjenja nacista, je to što su shvatili da će bar netko od njih biti potreban kako bi se obnovila Njemačka i suočila s komunizmom, koji je u to vrijeme smatran velikom opasnošću - naveo je Plesch. (Jutarnji list)

Najveće sile komentirale su masovno ubojstvo Židova dvije i pol godine prije nego se do sada smatralo - kazao je autor knjige 'Ljudska prava nakon Hitlera' te profesor na londonskom sveučilištu SOAS Dan Plesch za Independent.

- Pretpostavljalo se da se o tome službeno saznali kad su otkriveni koncentracijski logori, ali javno su ubojstva komentirali još u prosincu 1942. - dodao je.

Plesch je naglasio i kako su Savezničke sile pripremale optužnice za 13

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Otkrivanje tajnog tunela koji je pomogao Židovima Vilne u bijegu pred nacistima

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Ben Ferencz - jedini živući tužitelj iz Nürnberga

Curt Schleier / prevela Dubravka Pleše

N

apoleon je Vilnu (koja se danas službeno zove Vilnius) prozvao „Jeruzalemom sjevera.“ Bila je dom Elijaha ben Solomona Zalmana, poznatijeg i kao Gaon iz Vilne, učenjaka i kabaliste koji je svoje učenike poticao na studij znanosti. Židovi su činili 40% populacije grada u kojem je bilo 100 sinagoga, šest novina i najveća židovska biblioteka na svijetu. Ali, tada su došli nacisti.

Dr. Richard Freund, profesor židovske povijesti na Sveučilištu Hartford, predvodio je grupu koja je otputovala u Vilnu. Prije tri godine, u telefonskom je razgovoru s časopisom „The Forward“ rekao da mu je prišao Dr. Jon Seligman, poznati arheolog koji radI za izraelsku Upravu za starine, koji je želio saznati mogu li se naći ikakvi ostaci Velike sinagoge iz Vilne.

Dragulj arhitekture, sinagoga je izgrađena prije gotovo 400 godina a uništili su je nacisti. Poslije rata, Sovjeti su na lokalitetu sinagoge izgradili školu.

Freund se činio logičnim suradnikom jer je njegova ekipa već diljem svijeta odradila oko 30 sličnih projekata – u Izraelu, Grčkoj, Španjolskoj i drugdje – služeći se neinvazivnom tehnologijom za podzemno kartiranje koja je izvorno razvijena za industriju nafte i plina.

Godine 2015. Freund je sakupio dovoljno novca za preliminarni pregled kojim je otkriveno da je dio sinagoge još uvijek tamo, ispod površine zemlje.

Nakon dodatnog prikupljanja novca, projekt je krenuo prošlog proljeća.

Napretkom radova, projekt je proši14

ne smije biti viša od najvišeg crkvenog zvonika,” rekao je Freund. „Stoga, umjesto da grade u visinu, gradili su u dubinu. Na ulazu u Veliku sinagogu, spuštali bi se niz dva kata stepeništa i ta ju je činjenica u biti i spasila.” ren na još dvije zadaće. Prva je bila provjeriti mogu li znanstvenici otkriti dodatne grobove u šumi Ponar pokraj glavnog grada, gdje otprilike 100.000 ljudi od kojih je 70.000 bilo Židova, sustavno poredano u dugačke redove i strijeljano.

Freund i njegova ekipa također su željeli otkriti lokaciju skrivenog tunela kojim su deseci Židova izbjegli klanje tijekom zadnjih dana nacističke okupacije. Tim s kojim Freundova ekipa nije bila povezana godine 2004. otkrila je ulaz u tunel ali ga, neobjašnjivo, nisu obilježili.

Uz pomoć suradnika iz Litve, nacisti su natjerali ljude u šume i tamo ih strijeljali. Značaj ovih umorstava nije samo u broju stradalih. Povjesničari se slažu da je Vilna bila epicentar „konačnog rješenja;“ bila je mjesto na kojem su nacisti spoznali kako je lako istrijebiti jedan narod.

Freund je otkrio najveću jamu do danas, u kojoj se navodno nalazi i do 10.000 tijela.

Grupa je postigla sličan uspjeh i u potrazi za sinagogom. Ironija leži u činjenici da su novi dijelovi sinagoge otkriveni zbog crkvenih pravila. „U to je vrijeme na snazi bilo crkveno pravilo koje je određivalo da sinagoga

Ekipa je s vremenom uspjela iskopati dva nivoa ispod razine zemlje i tamo otkrila, vjeruju, mikve kao i brojne pločice, kovanice i druge predmete.

Ali, upravo je pronalazak tunela za bijeg bilo ono što je najviše fasciniralo svjetsku znanstvenu zajednicu kada je otkriće obznanjeno prošlog lipnja. Svjesni da se sovjetska armija približava, nacisti su zapovjedili grupi od 80 Židova – 76 muškaraca i 4 žene – da posijeku stabla za lomaču, iskopaju židovska tijela i spale ih kako bi uklonili tragove zvjerstava.

Shvativši da će i njih ubiti nakon što obave posao, grupa koja je postala poznata pod nazivom Brigada spalitelja, noću je počela graditi tunel.

Služeći se samo rukama, žlicama i improviziranim alatima, izradili su inženjersko čudo duljine 30,5 metara.

Dana 15.4. 1944., na zadnju noć Pesaha, pobjegli su. Od izvornih 80 ljudi, pobjeći je uspjelo 12, a 11 ih je preživjelo rat. Freund smatra da je otkriće došlo u pravo vrijeme. Smrću preživjelih a sada i smrću njihove djece, za 20 godina „kako bismo mogli znati jesu li svjedočenja ljudi koji su preživjeli istinita ili ne. To je zadaća znanosti.

Omogućava nam da svjedočenjima iz vremena Holokausta udahnemo novi život.” (Forward magazine)

B

en Ferencz, američki odvjetnik mađarskog podrijetla, koji je pred lice pravde doveo 22 nacistička oficira odgovorna za smrt više od milijun ljudi iz istočne Europe u Drugom svjetskom ratu, uglavnom Židova, Roma i komunista, ostao je jedini živući tužitelj iz Nürnberškog procesa.

Danas 97-godišnji Ferencz s obitelji se iz Transilvanije, gdje je rođen, preselio u SAD kad je bio dijete, a nakon što je na Harvardu završio pravo, prijavio se u vojsku i postao dio ekipe koja je istraživala nacističke zločine.

Bio je među prvima koje su netom poslije oslobođenja pustili u zloglasne koncentracijske logore.

U razgovoru za CBS News Ben Ferencz prisjetio se susreta s preživjelim dječakom, čiji je otac umro samo nekoliko dana prije nego što su njihovi osloboditelji ušli u kampove smrti.

- Taj dječak mi je ispričao da mu je tata svaki dan čuvao komadić kruha... U baraci bi ga prije spavanja sakrio ispod ruke kako mu ga drugi zarobljenici ne bi ukrali... Naslušao sam se groznih i jezivih svjedočanstava, stvari koje zvuče toliko nestvarno, ali nažalost, zbilja su se desile - izjavio je odvjetnik.

Poslije rata, kad se vratio u SAD, dobio je, kaže, novi specijalni zadatak - morao je prikupiti dokaze o zločinima kako bi se počiniteljima moglo suditi.

- Pronašli smo tajne dokumente koji

su otkrili svu brutalnost nacističkog režima. Vojnici su u istočnoj Europi bilježili baš sve - datum, ime grada i broj ubijenih. Oko 3000 nacista imalo je zadaću likvidirati svakog Židova - starce, žene, djecu, bez imalo milosti. U spisima su se pohvalili kako su samo u Kijevu u Ukrajini 1941. godine okupili 34.000 Židova - nakon što su im zaplijenili sve vrijedno, ubijali su ih jednog po jednog, danima - prisjetio se Ferencz.

Kad se broj žrtava iz njegovih istraživanja popeo na više od milijun, američki odvjetnik, tada tek 27-godišnjak, otputovao je u Nürnberg i zatražio suđenje, koje je rezultiralo uhićenjem 22 nacistička oficira, od kojih su četvorici izrekli smrtnu

kaznu vješanjem, a ostali su dobili dugogodišnji zatvor.

Prisjećajući se horora kojima je svjedočio u Drugom svjetskom ratu za CBS News, Ben Ferencz zaključio je kako svaki, baš svaki rat može od časna čovjeka napraviti ubojicu.

- Nacisti odgovorni za tolika zlodjela nisu bili zvijeri, nego inteligentni i domoljubni ljudi, nemojte to nikada zaboraviti. Rat može natjerati svakog normalnog pojedinca da čini grozne stvari. Mislite li da je čovjek koji je bacio atomsku bombu na Hirošimu zbilja bio monstrum? - pitanje je o kojemu svijet nikada ne treba prestati razmišljati - zaključio je Ferencz.

(Jutarnji list) 15

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

U 100. godini umrla najveća izraelska špijunka

‫רוח חדשה‬

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Ruah Hadaša

Čuvari zoološkog vrta – Jan i Antonina Žabiński Dolores Bettini

Redateljica i glumci na svečanoj premijeri filma u Varšavi

U

listopadu 1968. godine u Jad vašemu su medaljom pravednika među narodima ovjenčani Jan i Antonina Żabińska. Żabiński bio je poljski poljopri-

S

hlomit Kishik - Cohen, izraelska špijunka s nadimkom “biser Mossada,” umrla je u ponedjeljak 22.svibnja u 100. godini.

Shlomit Kishik - Cohen je dugo radila u susjednom Libanonu, gdje je pomagala u prelasku Židova iz Libanona i drugih arapskih zemalja u Izrael. Tako je pomogla da oko tisuću Židova iz Libanona dođe u Izrael.

“Zbogom najbolja izraelska špijunko u Libanonu,” piše u ponedjeljak dnevnik Yediot Aharonot. Ta žena, poznata i pod nadimkom “Shoula,” 16

rođena je 1917. u Argentini, u židovskoj obitelji koja se preselila u Jeruzalem dok je ona bila dijete.

Nakon udaje za bogatog trgovca, libanonskog Židova Josepha Cohena koji je bio 20 godina stariji od nje, dolazi u Bejrut gdje počinje volonterski raditi za buduću židovsku državu. Nakon stvaranja države Izraela priključila se Mossadu za koji je od 1947. do 1961. prikupljala vojne obavještajne podatke iz Sirije i Libanona.

Govorila je da mužu nikada nije otkrila ništa o svom poslu i da je dvo-

vredni inženjer i zoolog koji je spasio mnoge Židove (više od 300) u Varšavi. Uoči njemačke okupacije, Żabiński je bio direktor čuvenog varšavskog zoološkog vrta i uči-

telj zemljopisa u jednoj privatnoj gimnaziji. Nijemci su ga imenovali i nadglednikom gradskih javnih parkova. Iskoristivši priliku da posjeti varšavski geto, tobože provje-

jicu sinova uspjela poslati u Izrael.

“Shoula” je 1961. uhićena u Libanonu, gdje je osuđena na smrt, ali joj je kazna nakon žalbe promijenjena.

Bila je dio tada “veoma važne, ako ne i najvažnije špijunske mreže”, rekao je u dokumentarnom filmu Al Jazeere prikazanom 2016.g. Sami al Khatib, bivši čelnik libanonske obavještajne službe.

Oslobođena je u razmjeni zatvorenika nakon izraelsko-arapskog rata u lipnju 1967., nakon čega je s obitelji živjela u Jeruzalemu. (Hina)

Jan Zabinski

Dom obitelji Żabiński.

17

BLAGDANI I DANI SJEĆANJA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

ravajući stanje flore unutar zidova geta, Żabiński je održavao kontakt s predratnim židovskim kolegama i prijateljima te im je pomagao pobjeći i naći utočište na "arijskoj" strani grada.

Mnogi kavezi u zoološkom vrtu bili su ispražnjeni jer su životinje stradale tijekom zračnog napada na Varšavu 1939. godine i obitelj Żabiński je odlučila iskoristiti ih kao skrovišta za bjegunce Židove.

Tijekom tri godine, stotine Židova pronašlo je privremeno sklonište u tim napuštenim životinjskim nastambama, smještenim na istočnoj obali rijeke Vistule, sve dok se nisu mogli preseliti u trajna pribježišta negdje drugdje. Osim toga, oko dvanaest Židova utočište je našlo u dvokatnoj privatnoj kući obitelji Żabiński u zoološkom vrtu. U ovom opasnom pothvatu pomagali su mu supruga Antonina i njihov sin Ryszard, koji se brinuo o potrebama mnogih izbezumljenih Židova. U početku je Żabiński sve plaćao iz sredstava za troškova održavanja, a poslije je novac dobivao preko Żegota - vijeća za pomoć Židovima.

Kao aktivni član poljskog ilegalnog pokreta otpora, Żabiński je sudjelovao u varšavskom ustanku u kolovozu i rujnu 1944. Nakon njegova gušenja, odveden je u zarobljeništvo u Njemačku. Antonina se nastavila brinuti za Židove.

Američka spisateljica Diane Ackerman je 2007. godine, prema dnevniku koji je za vrijeme rata vodila Antonina, napisala i objavila knjigu pod naslovom: „Zookeeper's Wife.“ Na osnovu te knjige je snimljen istoimeni igrani film.

Svjetsku premijeru je imao ovog proljeća u Varšavi.

18

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

IZRAEL

IZRAEL —Čudesna zemlja duhovnosti

Neka razmišljanja o povijesnoj ulozi izraelskog naroda u prošlosti i sadašnjosti dok ulazimo u 70. godinu neovisnosti Države Izrael Kotel DaDon / kdadon@gmail.com

D

ok slavimo 69. dan neovisnosti Države Izrael, u utorak 6. ijara 5777. (2. svibnja 2017.), pjesmom i slavopojkama izražavamo svoju radost i zahvalnost. Pred nama je Država Izrael, židovska država, samostalna i snažna dok obilježava 70 godina svoje neovisnosti. Nadamo se da će se naša svakodnevna jutarnja molitva Svemogućem ispuniti: „Nova svjetlost će osvijetliti Cion, a mi ćemo zajednički u bliskoj budućnosti uživati u njegovu sjaju.“ Započnimo s nekim osnovnim informacijama o Izraelu u 2017. godini: Narod Izraelov je živ, u svijetu ima 14.411 milijuna Židova. Od toga ih 6.336 milijuna živi u Državi Izrael. To je prvi put u židovskoj povijesti da šest i pol milijuna Židova živi u Izraelu.

Antotina je bila spisateljica. Njena originalna pisaća mašina izložena je u kući

Židovi žive u 1.255 gradova, sela i kibuca u svojoj drevnoj domovini. Ove godine je rođeno 174,000 djece.

U Izraelu je 55% stanovnika u dobi od 19 do 64 godine života. U Izraelu je životni vijek među najdužima u svijetu i iznosi 80.9 godina za muškarce i 84.5 za žene.

Ove godine je 30.000 ljudi napravilo alija u Izrael. Većina (63%) ih je došla iz Ukrajine i Rusije, a ostali iz Francuske, SAD-a i Kanade, Velike Britanije, Etiopije, latinske Amerike i dr.

Milijun i pol Židova, muškaraca, žena i djece, redovito se moli u 10.500 sinagoga u Izraelu. Osim toga, osnovani su i nastavljaju se osnivati, stotine lokalnih centara za učenje Tore, mnogi od njih u sinagogama, čime se stotinama ljudi, uključujući djecu i njihove roditelje, pruža prilika održavanja neprekidnog učenja.

Prema mišljenju istraživača i stručnjaka, ne pamti se tolika kvaliteta i kvantiteta židovskog učenja kao što je to danas u Izraelu. Čak 130.000 studenata raspršeno je po ješivama1 i pred-vojnim akademijama.

Preko deset tisuća polaznika ješiva i tisuće mladih žena iz zajednica u židovskoj dijaspori, provodi studijsku godinu u Izraelu i ješivama. Mnogi od njih se na kraju nastanjuju u Izraelu.

Jedna od podrumskih prostorija u kojima su se skrivali Židovi.

56% od ukupnog broja Židova u Izraelu izjašnjava se kao što slijedi: 24% tradicionalisti, 12% religiozni tradicionalisti, 11% religiozni, 9% ultraortodoksni [haredi].

Primjećuje se povećan interes za vrijeme provedeno u uživanju u kulturi i tradiciji. Tisuće ljudi [muškaraca, žena i djece] sudjeluju u "studijskim susretima,"okupljanjima, događanjima i molitvenim okupljanjima za blagdane i u dane od posebnog značaja.

Godišnje se objavljuju u tiskanom i online izdanju u Izraelu i u zajednicama u dijaspori tisuće knjiga, literature o Tori, romana posvećenih židovskoj misli. Pokrenute su tisuće internetskih stranica posvećenih Tori.2

Izrael kao fenomen Stoljećima su se povjesničari, filozofi i antropolozi bavili idejom "Izraela" više nego nekom drugom temom. U pokušaju da Izrael postave unutar granica konvencionalne povijesti, iskusili su stalnu akademsku i filozofsku frustraciju. Svaka definicija koju su predložili naposljetku bi propala zbog ozbiljnih proturječja. Je li Izrael nacija, religija ili neki tajanstveni entitet koji će zauvijek ostati neobjašnjiv? Nekima od njih činio se manje kao nacija

Jedan od izlaza iz mreže tunela koji su se nalazili ispod kuće i služili za bijeg

1 ješiva – ustanova za proučavanje Tore, odnosno za vjersko obrazovanje učenika nakon završenoga osnovnog školovanja; niža ješiva (ješiva ketana) je srednja škola, viša ješiva (ješiva gevoha) za više uzraste. Tijekom povijesti ješive su djelovale u svim područjima gdje je bilo židovskog stanovništva, jer proučavanje Tore nije izborno, već je osnovna obveza iz Tore; do danas se u j. školuju rabini i dajani (vjerski suci). Vidi još u Kotel DaDon, Židovstvo: život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, II izdanje 2009, str. 503-539.

2 Podaci se temelje uglavnom na izraelskom Državnom zavodu za statistiku.

19

IZRAEL

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

i više kao religija, drugi su bili suprotnog mišljenja.

Zapravo, svima je bilo jasno da se "Izrael" ne uklapa ni u koji poznati okvir ili formulu. "Izrael" je odbio uklopiti se u sve povijesne percepcije i pravila. Njegova jedinstvenost proturječila je prirodnoj težnji ljudi da se odrede budući da se to obično odvija kroz neke jasne i izravne kategorije. To je postalo jasno kada je Tit protjerao Židove iz njihove zemlje, osobito nakon neuspjeha Bar Kokhbine revolucije. Židov je bio bačen u ambis naroda svijeta i od tada se bavio novom situacijom: trajnom nesigurnošću. Dok se čovječanstvo uvijek suočavalo s trenucima nesigurnosti, Židovi su nesigurnost neprekidno živjeli. Bez obzira na to jesu li bili svjesni ili ne, Židovi su uvijek živjeli na tlu koje bi im u svakom trenutku moglo izmaknuti pod nogama. Židovska povijest svjedoči o čudesnom opstanku židovskog naroda i o tome da nema slučajnosti. Događaji koji su snašli židovski narod u dobru ili u zlu, izravna su posljedica njegovih djela. Židovska povijest puna je uspona i padova, ponekad vrlo strmih, od kraljevstva u ropstvo i iz svoje zemlje u raspršenje u progonstvu. No, usponi i padovi kakvi su druge narode svijeta izbrisali i pretvorili u arheološke izloške na stranicama povijesti, očvrsnuli su židovski narod i pokazali mu djelovanje Božje ruke u povijesti. Bog je vjeran svome savezu koji je sklopio sa židovskim narodom. On ga i kažnjava kad je potrebno, ali neće dopustiti potpuno uništenje, kao što je obećao u svome savezu: I uza sve to, kada budu u zemlji svojih neprijatelja, neću ih odbaciti i neću ih prezreti kako bih ih uništio i prekršio svoj savez s njima, jer ja sam Vječni njihov Bog. (Lev 26,44)3 Prorok Jeremija ponavlja ovo proročanstvo o vječnosti židovskoga naroda: Ovako govori Vječni, koji daje sunčev sjaj danju, a mjesecu i zvijezdama da sjaje noću, koji ziba more te mu valovi buče – ime mu je Gospodin nad vojskama – ako se ikada ti zakoni promijene, tada će i potomstvo Izraelovo prestati biti narodom preda mnom zauvijek! Ja sam Vječni! (Jer 31,35-36). Dakle, prorok Jeremija u svome proročanstvu povezuje vječnost prirodnoga svijeta s vječnošću židovskoga naroda. I posljednji prorok, Malahija, potpisuje svoje proročanstvo istim obećanjem: Kao što se ja ne mijenjam, tako ni vi nikada nećete nestati (Mal 3,6). Tako prorok Malahija povezuje Božji identitet i vječnost židovskoga naroda.

Bog je unaprijed obećao, preko Mojsija, kakva će biti nagrada i kazna židovskom narodu na ovome svijetu, a one ovise o ponašanju naroda, o tome slijedi li put koji je odredio Bog. Obećati budući svijet nije toliko teško.

Mojsije je obećao vezu i kritiku za vrijeme samog života, „dugu ruku“ koja će djelovati na narod i nakon smrti.

Stoga je Mojsijevo proroštvo izdržalo ispit u svoje doba i u budućnosti. Mosije je odmah rekao: I rasut ću vas među narodima i podići ću na vas mač i vaša će zemlja biti opustošena i vaši gradovi bit će ruševine (Lev 26,33). Time je Mojsije najavio tri nevjerojatne pojave koje su pratile židovski narod kroz njegovu dugu povijest: 1. I rasut ću vas među narodima – ove riječi označavaju “vječno lutajući Židov“ u dijaspori, pojava koju smo proživljavali tijekom dvije tisuće godina za kojih su nas tjerali gotovo svi narodi, iz svih mjesta; 2. ... i podići ću na vas mač – ove riječi označavaju progone, pogrome, spaljivanja, uništavanja i teške muke koje su nas progonile tijekom svih godina u dijaspori; 3. ... i vaša će zemlja biti opustošena – ove riječi označavaju pustoš Izraela u doba kada je židovski narod bio izvan nje i dok se nije vratio, jer Sveta zemlja može cvjetati samo kada je u njoj izabrani narod. Tijekom dvije tisuće godina od rušenja drugoga Hrama, zemlja je bila pusta. Nijedan narod nije uspio naseliti zemlju Izraelovu u nenazočnosti naroda Izraelovog, prema Božjem obećanju: I opustošit ću zemlju i zaprepastit će se vaši neprijatelji koji žive na njoj (Lev 26,32). Progonstvom naroda s njegove zemlje pala je zemlja u pustoš i žalost.

Danas, nasuprot tomu, nakon što se narod Izraelov konačno vratio na svoju zemlju, vidimo Državu Izrael, zelenu i rascvalu, kako u izobilju donosi plodove, kao tehnološka, gospodarska i vojna sila. Samo zaslijepljen može to pripisati slučajnosti.

Povijesni opstanak židovskoga naroda začudio je i zadivio tijekom vremena istraživače iz raznih naroda. Evo nekoliko primjera. Ruski filozof i povjesničar Nikolaj Berdjajev (1874. – 1948.) piše: 3 Prijevod Biblije – ako nije navedeno drukčije – izdanje: Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, gl. ur. Jure ‎Kaštelan i Bonaventura Duda, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2008., (KS). U slučajevima kada se originalni prijevod ‎KS-a koristi tetragramom, autor se služi prijevodom Ivana Šarića (dalje IŠ). (Izdanje: Biblija. Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, prev. Ivan Ev. Šarić, 3. popravljeno izdanje, Split, Verbum, 2008.) u kojem je tetragram zamijenjen riječima Vječni/ Gospod, jer u židovstvu nije dopušteno koristiti se Božjim ‎imenom JHVH, koje koristi prijevod KS-a.‎ 20

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

IZRAEL

“Židovi su imali bitnu ulogu u povijesti. Oni su prije svega povijesni narod, a njihova se sudbina na nevjerojatan način zrcali kao Božja odredba. Njihova sudbina je previše obilježena ‘metafizičkim’ da bi se objasnila bilo materijalističkim, bilo pozitivističkim povijesnim terminima. Sjećam se kako se, kada sam u mladosti pokušavao provjeriti historijsku materijalističku teoriju na primjeru sudbine naroda, razbila na židovskom pitanju. Njegova je sudbina neobjašnjiva iz materijalističkog kuta gledanja. I zaista, prema pozitivističkom materijalističkom kriteriju, taj je narod odavno trebao nestati. Njegov opstanak je zagonetna fantastična pojava, koja dokazuje da je njegov život bio vođen snagom predodređenja koje transcendira proces prilagođavanja kojega ističe historijska materijalistička teorija.”4 Mark Twain (1835. – 1910.), američki pisac, piše: “Ako je statistika točna, Židovi ne čine niti jedan posto ljudskoga roda. To je tek magleni povjetarac zvjezdane prašine izgubljen u buri Mliječne staze. Za Židova bi se trebalo jedva čuti, ali o njemu se čuje, uvijek se o njemu čulo. On se ističe na planetu kao bilo koji drugi narod, a njegova gospodarska važnost je neproporcionalno veća od njegove veličine. Njegov doprinos svjetskom popisu velikana literature, znanosti, umjetnosti, muzike, financija, medicine i učenosti također daleko nadmašuju njegovu malobrojnost. Izvrsno se borio na ovome svijetu u svim dobima, i to s rukama zavezanim na leđima.

Zbog toga bi se mogao uzoholiti, a to bi mu bilo i oprošteno. Egipćani, Babilonci i Perzijanci su ustali i ispunili svijet zvukom i sjajem, a zatim izblijedjeli kao san i nestali; Grci i Rimljani su slijedili, napravili strašnu buku i nema ih; drugi narodi su iskočili i podigli luč na neko vrijeme, dok nije izgorjela, a sada sjede u sumraku ili su nestali. Židovi su ih sve vidjeli i sve nadmašili i ostali što su uvijek bili, nema u njih dekadencije, nestabilnosti koja dolazi s vremenom, organi ne slabe, energija se ne smanjuje, budni i aktivni um ne sustaje. Sve je smrtno osim Židova; sve druge snage prolaze, samo on ostaje. Što je tajna njegove besmrtnosti?”5 T. R. Glover, znameniti britanski povjesničar, piše: “Židovi su imali najčudniju povijest od svih istočnih naroda. [...] Povijest nijednog drugog naroda ne bi nam bila toliko vrijedna kad bismo je samo mogli otkriti i razumjeti. [...] Još je čudnije da je židovska religija opstala dok su religije svih drugih starih naroda pretkršćanskoga svijeta nestale. [...] Pored toga, čudno je što su sve živuće religije svijeta izgrađene na idejama prihvaćenim od Židova.

To su problemi koje Židovi predstavljaju povjesničaru. Veliko pitanje nije „Što se dogodilo?“, nego „Zašto se dogodilo?“. Zašto taj narod opstaje? Zašto židovstvo preživljava? Kako je zaista nastalo? Na ta pitanja ovdje se neće odgovoriti. [...] U tome je jedinstvenost Židova.”6 Riječi Lava N. Tolstoja (1850. – 1904.), jednog od najvećih pisaca svih vremena, kažu sve: “Što je Židov? Ovo pitanje nije tako čudno kako se čini. Pogledajmo kakvo je čudnovato stvorenje Židov kojeg su svi vladari i svi narodi zajedno i pojedinačno iskorištavali, mučili, ugnjetavali, proganjali, gazili i klali, spaljivali i vješali... i usprkos svemu tome još uvijek je živ. Što je Židov koji nije nikad dozvolio da ga odvede na krivi put zemaljsko vlasništvo koje su mu njegovi ugnjetavači i progonitelji neprestano nudili kako bi promijenio vjeru i napustio svoju vlastitu židovsku religiju? Židov je to sveto biće koje je s neba donijelo vječnu vatru i njome posvijetlilo cijelom svijetu. On je vjerski izvor, vrelo i vrutak iz kojeg su svi drugi narodi izveli svoje vjere i religije. Židov je pionir civilizacije. Neznanje je bilo prezrenije u staroj Palestini nego je danas u civiliziranome svijetu. Ne samo to, nego u onim divljim i barbarskim danima, kada ni život ni smrt nisu ništa značili, rabin Akiva se nije ustručavao javno se izjasniti protiv smrtne kazne, koju se danas smatra vrlo civiliziranom kaznom. Židov je znak građanske i vjerske tolerancije. ‘Voli stranca i pridošlicu,’ zapovijeda Mojsije, ‘jer ste bili stranci u Egiptu.’

I to je bilo rečeno u onim davnim i neciviliziranim danima kada je osnovna ambicija naroda i država bila da slome i pokore jedan drugoga. Što se tiče vjerske tolerancije, židovska vjera ne samo da ne pokušava preobratiti pripadnike drugih religija, nego upravo suprotno tome, Talmud nalaže rabinima da svakomu, tko po svojoj volji dođe prihvatiti židovsku religiju, kažu i objasne sve poteškoće koje nastaju tim prihvaćanjem i da istaknu potencijalnom preobraćeniku da pravedni pripadnici svih naroda imaju udio u besmrtnosti. Niti moralisti našeg doba ne mogu se pohvaliti takvom uzvišenom i idealističkom vjerskom tolerancijom. Židov je znak vječnosti.

Taj kojega nisu uništili klanje ni mučenje tijekom stoljeća, kojega vatra, mač, ni inkvizicija nisu bili u stanju 4

Berdjajev, N. A., The Meaning of History. Moskovska Akademija Duhovne Kulture, London/New York Schribner’s 1935, str. 86-7.

5 Twain, M., Concerning the Jews. Harpers Magazine, 1899, ponovno izdano u "The Complete Essays of Mark Twain", Doubleday 1963, str. 249.

6 Glover, T. R., The Ancient World. Queen's University - Kingston, Ontario, Penguin Books, Baltimore 1964, str. 184.-191.

21

IZRAEL

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

izbrisati s lica Zemlje, koji je prvi iskazao Božje riječi, koji je toliko dugo bio čuvar proročanstva i koji ga je predao ostatku svijeta – takav narod ne može se uništiti. Židov traje zauvijek, kao i sama vječnost.”7 Doista je to čudesan narod. Možda i najveće čudo u čitavoj povijesti koja nam je poznata. Odgovor koji nam Tora, a kasnije i proroci, daju o tome, istodobno je jednostavan, ali i metafizički. Židovski narod postoji do danas jer je Bog obećao da će tako biti, a povijesna mu je zadaća u svijetu stvaranje povijesti na Božjem putu.

Holokaust i nastanak Države Izrael Samo tri godine nakon Šoe osnovana je Država Izrael. Ono što se nije dogodilo dvije tisuće godina, dogodilo se neposredno nakon Holokausta. Iz gorkog je nastalo slatko (Suci 14,14). Židov koji vjeruje, ne vidi u tome slučajnost, već plan. To je smisao Jeremijina proročanstva da će upravo iz nesreće doći spas židovskom narodu: Oj, velik je to dan, nema mu ravnoga, vrijeme je to nesreće za Jakova (Izrael), ali iz nje će biti spašen ( Jr 30,7;).8 U naše doba mnogi odbacuju vjeru, a upravo nas ta činjenica obvezuje na učvršćivanje vjere hvatanjem u koštac s mnogobrojnim teškim i oštroumnim pitanjima, poput onoga o Šoi. Iskrena pitanja prisiljavaju čovjeka na traženje potpunih i iskrenih odgovora. Samo onaj koji iskreno pita i otvoren je za istinu, spoznat će da nesreće nisu „slijepa slučajnost“ i otkrit će dobro koje se skriva u zlu. Upravo nakon Herzlove „slučajne“ nazočnosti na Dreyfussovu suđenju, on je iznio ideju o židovskoj državi.

Pripovijest iz Talmuda to ilustrira: “Jednom su raban Gamliel, rabin Elazar ben Azarja, rabin Jehošua i rabin Akiva putovali u Jeruzalem. Kada su stigli do brda Scopus, poderali su svoju odjeću (kao znak bola i žalosti zbog rušenja jeruzalemskog Hrama). Kada su stigli do Hramskoga brda, vidjeli su lisicu kako izlazi iz Svetinje nad svetinjama; zaplakali su svi osim rabina Akive, koji se nasmijao. Upitaju ga: „Zbog čega se smiješ?“ On im odgovori: „Zašto vi plačete?“ Rekli su mu: „Ovo je mjesto o kojemu je rečeno: „ ... stranac koji se približi, umrijet će“ (Brojevi 1,51), a sada lisice hodaju njime, pa kako da ne plačemo?“ On im reče: „Ja se smijem, jer je napisano: 'Uzeo sam si vjerodostojne svjedoke, svećenika Uriju i Zahariju ben Berahjahua‘ (Izaija 8,2). Što ima Urija sa Zaharijom? Urija je živio za prvoga Hrama, Zaharija za drugoga. Ipak, Sveto pismo je povezalo Zaharijino proročanstvo s Urijinim. O Uriji je napisano: ‚Zbog vas će Cion biti preoran poput polja.‘ (Miha 3,12). U Zahariji piše: 'Opet će sjediti starci i starice na trgovima jeruzalemskim.‘ (Zaharija 8,4). Dok se nije ispunilo Urijino proročanstvo, bojao sam se da se neće ispuniti ni Zaharijino proročanstvo. Sada, kad se ispunilo Urijino proročanstvo, jasno mi je da se ispunjava Zaharijino proročanstvo.” Ovako su mu rekli: „Akiva, utješio si nas. Akiva, utješio si nas.“ Rabin Akiva je spoznao kretanje dugog povijesnog procesa. Početak mu je u razaranju Jeruzalema, što je bilo loše: Cion će biti preoran poput polja (Mih 3,12), a kraj mu je u potpunome spasenju u budućnosti, što je dobro: Ovako reče Vječni nad vojskama: ‚Opet će sjediti starci i starice na trgovima jeruzalemskim, svatko sa štapom u ruci, zbog svoje duboke starosti. I gradski će se trgovi napuniti dječacima i djevojčicama koji će se igrati po njegovim trgovima.‘ (Zah 8,4-5). Zato se Akiva počeo veseliti već u danima rušenja. Židovi koji su stradali u strašnome Holokaustu, neka je blagoslovljen spomen na njih, nisu mogli niti zamisliti da će iz pepela Šoe nastati židovska država. Razumljivo je što oni koji su preživjeli tu golemu nesreću i izgubili svoje najbliže, i koji su osobno doživjeli veliko čudo stvaranja Države Izraela nakon strahota Auschwitza, promatraju to iz posve drugog kuta.

Novi Izrael Godine 1948, “Israel” je opet postao država. Ali mnogi su zaboravili da to nje samo država. Sve druge dimenzije, poput rodoljublja, religije, neizvjesnosti i nedostatka odredivosti, nastavile su i dalje postojati. Tako se današnji Izraelci ne nalaze isključivo u zemlji Izrael: umjesto jednog, u današnjem svijetu postoje dva Izraela: židovski narod, „Izrael“ koji živi u inozemstvu i Židovi u državi „Izrael.“ Ako se do sada stari i novi „Izrael“ shvaćalo samo kao odgovor na zahtjeve povijesti, zemljopisa, politike i tiska, sad je sve jasnije da je novodefinirani Izrael postao misterij i misteriozni entitet kakav je stari „Izrael“ uvijek bio.

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

IZRAEL

ikada doživio. Nakon izgnanstva od gotovo dvije tisuće godina, tijekom kojih je stari Izrael uspio preživjeti unatoč svim povijesnim izgledima, ljudi su se vratili u svoju domovinu. Tamo se našli okruženi brojnim arapskim stanovništvom koje nije moglo – i još uvijek ne može – prihvatiti ideju da ta misteriozna mala nacija živi tik uz njih. Nakon što je preživio Holokaust u kojem je izgubio šest milijuna svojih članova, Izraelu nije bilo dopušteno živjeti mirnim životom na tom sićušnom komadu zemlje. Ponovno se Židov nije smio osjećati kao kod kuće u vlastitoj zemlji.

Od samog početka Novi Izrael je bio prisiljen boriti se protiv svojih neprijatelja na svim frontovima. Izrael je napadan i osuđivan jer je branio svoje građane i borio se za njihov opstanak. Godinama se moralo tolerirati politiku "dvostrukog standarda" međunarodne zajednice. Danas, kao i u prošlosti, kada Izrael poziva na mir, Izrael je optuživan za rat. Kada izbjegava ozlijediti građane zemalja koje su proglasile rat protiv njega, optužuje ga se okrutnije nego zemlje koje su počinile zločine nad milijunima ljudi.

S druge strane, ulazeći iz jednog u drugi rat i protiv svake logike, taj narod je gradio svoju zemlju kao što to ni jedan narod nije napravio. U nekoliko godina se postiglo ono za što su drugim narodima trebale stotine godina.

Kao što je David Ben-Gurion9 imao običaj reći: “U Izraelu, da bi bio realist, moraš vjerovati u čuda.“ Dok rakete pogađaju njegove gradove i iz mnogih dijelova svijeta se čuju pozivi na njegovo potpuno uništenje, Izrael nastavlja povećavati broj svojih stanovnika, proizvoditi jedinstvenu tehnologiju na korist cijelog čovječanstva i razvijati snažnu i stabilnu ekonomiju. Što je Izrael uspješniji, to su frustriraniji i razdražljiviji njegovi neprijatelji.

Razne ga zemlje još uvijek pokušavaju uništiti i svijet je još uvijek prisiljen baviti se s tom malom nacijom i njezinom sposobnošću preživljavanja. Izraelska politika i diplomacija – više od bilo čega drugog – zauzimaju mjesto u najvažnijim svjetskim novinama kao da su njegova sigurnost i stanovništvo središnji događaj u svijetu.

Posredstvom vjere Samo je jedan način na koji se može razumjeti smisao ovog fenomena – put vjere. Samo postojanje Države Izrael izraz je Božanske intervencije u povijest, intervencije koju židovski narod mora svjedočiti. U Izraelu, povijest i otkrivenje su jedno. U Izraelu se ovi pojmovi preklapaju. Židovski narod je podsjetnik na Božju uključenost u povijest. Preko Izraela, čovječanstvo je dotaklo božanstvenost.

Izrael je došao na svijet nagovijestiti da Bog postoji, a to se ne odnosi samo na religiju, nego i na povijesnu realnost. Do prave sigurnosti za izraelski narod će doći kad židovski narod bude siguran u svoju sudbinu u svijetu. On mora nositi svoj jedinstveni teret – njegova je uloga da bude svjedokom Božjeg postojanja. Iz toga mora izvući snagu, posebno u vremenima kao što su ova naša, kad je samo postojanje Izraela dovedeno u pitanje. Jednom kad Izrael prepozna vlastitu jedinstvenost, uživat će i u sigurnosti.

Doista, nijedna druga nacija nije promijenila sudbinu cijelog čovječanstva kao ovaj narod. Židovski narod je dao Bibliju čovječanstvu te doveo proroke i velike intelektualce čije su duhovne ideje i moralni zakoni bili primijenjeni na cijelo čovječanstvo i do danas utječu na cijele kulture. Židovski narod je postavio konceptualne temelje koje dijele sve monoteističke religije i izgradio mnoge sekularne i moralne doktrine. Židovski narod je čovječanstvu podario mesijansku nadu u bolje sutra, a pojedincu dostojanstvo i odgovornost.

Pisac Thomas Cahill opisuje doprinos židovskog naroda čovječanstvu i posljedice toga sljedećim riječima: "Židovi su nam dali vanjštinu i unutrašnjost – i naš svjetonazor i naš unutarnji život... sanjamo židovske snove, dijelimo židovske nade, većina naših važnijih pojmova, kao novost, avantura, iznenađenje, jedinstvenost, pojedinac, osoba, poziv, vrijeme, prošlost, budućnost, sloboda, napredak, duh, vjera, nada, pravda – dar su Židova.“10 Sve to pokazuje da Židovi imaju svrhu i misiju. Oni su vječni narod s vječnom porukom, a njihova je povijest jedna od najvećih anomalija.

Kroz svoju kratku povijest, država Izrael je prošla kroz najmisterioznije događaje koje je suvremeni čovjek 7 Tolstoj, L. N., What is a Jew? Jewish World, London 1908.

8 više vidi u Midrašu tehilim, Ps 22,7; Zohar – Raija mehemana 3. sv. Devarim Ki tece 278b.

22

9 BT Makot 24b.; s aram. prev. K.D. 10 Cahill, Th., Matat haJehudim. Kineret, Izrael 1999. (izvornik: The Gift of the Jews: how a tribe of desert nomads changed the way everyone thinks and feels.1. izd. New York, Nan A. Talese Doubleday, 1998.) str. 198.

23

RIJEČ IZRAEL RABINA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

IZRAEL

O oživljavanju suvremenoga hebrejskog jezika

Grupa C sastojala se od oko 500.000 stanovnika koji su svojim prvim i glavnim jezikom označili hebrejski, što je činilo 25,3% židovske populacije. Popis je pokazao da su 37,8% židovske populacije te godine bili rođeni Izraelci. Tako su 66,8% grupe C činili Židovi rođeni u Izraelu i uglavnom ljudi koji su 1961. godine bili ispod 45 – 50 godina starosti. Njihov se broj povećavao iz godine u godinu, kao i relativni udio u populaciji i status u društvu.

Agnes Eva DaDon / dadonagi@gmail.com

Analizom C grupe on je pokazao povećanje stabilizacije i standardizacije i postepenu dominaciju u društvu. Bilo je nekih značajki, kao što je izgovor naučen od njihovih dvojezičnih roditelja ili djedova i baka, ali status tih značajki se mijenjao. Kad su se novi olim (useljenici) našli licem u lice s hebrejskim govornicima iz C grupe, potpali su pod njihov utjecaj i namjerno ih nastojali oponašati.

Suvremeni hebrejski jezik kao glavna komponenta koja je zajedno s idejom cionizma i razvitkom zemlje dovela do osnutka Države Izrael kao židovske države

U

ovom eseju želim predstaviti djela i saznanja prof. Chaima Rabina1 i prof. Davida Tenea2 o suvremenom hebrejskom jeziku uz pomoć njihovih radova: David Tane – Izraelski hebrejski i Chaim Rabin – Kratka povijest hebrejskog jezika.

Suvremeni hebrejski ili izraelski hebrejski je od početka 20. stoljeća govorni jezik u Izraelu i mnogim židovskim cionističkim zajednicama u svijetu. Suvremeni hebrejski se razvio krajem 19. i početkom 20. stoljeća u procesu nazvanom “‫ ”העברית הלשון תחיית‬oživljavanje hebrejskog jezika, procesu koji se dogodio u Europi i na području Izraela. Čovjek koji ga je oživio3 bio je Eliezer Ben-Yehuda4 krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Suvremeni hebrejski se koristio morfemima biblijskoga hebrejskog, pravopisom Mišne i sefardskim izgovorom. Ben-Yehuda je koristio oko 8.000 riječi iz Biblije i 20.000 riječi iz rabinskih komentara te je kodificirao i osmislio novi jezik, suvremeni hebrejski: neke je riječi, kao što je hašmal ‫ – חשמל‬struja, on izmislio.

Na kraju tog procesa hebrejski je od liturgijskog i sinagogalnog jezika pretvoren u nacionalni govorni jezik.

Hebrejski nije bio mrtvi jezik pa riječ oživljavanje nije sasvim precizna; međutim, taj je proces bio jedinstven jer u povijesti nema slučaja u kojem je jezik, koji nije bio govorni jezik, u tako kratkom razdoblju od samo nekoliko desetljeća, postao nacionalni jezik. Tene i Rabin su u svojim radovima pokušali razumjeti i analizirati taj fenomen.

Važno je istaknuti da je to bio dio procesa koji je zajedno s idejom cionizma i razvitkom zemlje, doveo do osnutka Države Izrael kao židovske države.

U svom radu prof. Tene analizira suvremeni hebrejski kao „najiznimniji primjer lingvističkog oživljavanja.

Današnji hebrejski je normalan živi jezik, govorni i pisani. Međutim, stotinama godina prije njegova oživljavanja, služio je gotovo isključivo za pisanje i čitanje: u sinagogi, u školi, u službenim židovskim dokumentima i u komercijalnoj korespondenciji.

Na temelju istraživanja objavljenih 1969. godine, uzeo je rezultate popisa provedenog u svibnju 1961. godine, u kojem je 2,200.000 osoba označilo Izrael kao zemlju prebivališta. Međutim, u svojim istraživanjima je pokazao da s lingvističkog stanovišta postoje tri grupe: Grupa A se sastoji pretežno od 200.000 Arapa koji su se izjasnili da je palestinski arapski njihov prvi i glavni jezik.

Grupu B čini 1.500.000 osoba (74.7% židovske populacije), njihov primarni jezik nije ni hebrejski, ni palestinski arapski. Potpadaju u dvije različite podgrupe. (U 1. podgrupi su odrasli useljenici poslije 1946. godine čiji glavni oblik izražavanja i komuniciranja nije bio hebrejski, a hebrejskim su govorili samo kad slušatelj nije razumio njihov prvi ili glavni jezik. U njihovu govoru se čuo snažan strani naglasak. U 2. grupi su bili mladi ili odrasli, ili Izraelci rođeni u useljeničkoj obitelji koja još nije govorila hebrejski, a koji su se uselili u Izrael prije 1948. godine. Hebrejski im je ipak bio glavno sredstvo komuniciranja i izražavanja.)

1 Chaim Menachem Rabin ( 1915. – 1996.) – izraelski profesor hebrejskog i semitskih jezika na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. Rabin je bio i član Akademije za hebrejski jezik.

2 David Tene (1923. – 1997.) – izraelski profesor hebrejskog jezika na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. Tene je bio i član Akademije za hebrejski jezik.

3 Rabin ističe u svom radu da je Eliezer Ben-Yehuda imao veliku viziju i dao veliki doprinos procesu oživljavanja suvremenoga hebrejskog jezika, međutim, i mnogi drugi su također tomu doprinijeli pa smatrati Eliezera Ben-Yehudu čovjekom koji ga je oživio, samo je mit. Vidi X. i XI. Poglavlje.

4 Eliezer Ben-Yehuda (1858. – 1922.) – Židov porijeklom iz Litve, leksikograf hebrejskog jezika i urednik novina. Bio je duhovni pokretač oživljavanja suvremenoga hebrejskog jezika.

24

Na ovaj način prof. Tene je pokazao da je suštinsko sociolingvističko obilježje suvremenoga hebrejskog jezika dovelo do rasta izvornoga hebrejskog govora i njegove stabilizacije. Nadalje, pokazao je da je izvorni izraelski hebrejski, u najvećem dijelu, klasični hebrejski izričaj u kombinaciji s neklasičnim hebrejskim izričajima.

S obzirom na strukturu, pokazao je preko različitih primjera kako se izraelski hebrejski razlikuje od klasičnog, kako u fonologiji, tako i u semantici vokabulara. Fonologija je (djelomično) desemitizirana (= nije više semitska), dok je semantika visoko europeizirana. Međutim, izraelski je hebrejski u sintaktičkoj i morfološkoj strukturi riječi zadržao svoj identitet semitskog jezika.

Chaim Rabin u svom radu analizira povijesni razvoj hebrejskog jezika, od biblijskoga hebrejskog preko mišnaičkoga hebrejskog, hebrejskog nakon što su Židovi protjerani u dijasporu, srednjovjekovnoga hebrejskog, oživljavanja hebrejskog i današnjega modernog hebrejskog.

Rabin, kao i većina stručnjaka, svrstava suvremeni hebrejski u afroaazijski jezik semitske obitelji i kanaanski ogranak sjeverozapadne semitske podskupine. Iako je bio pod utjecajem nesemitskih jezika, suvremeni hebrejski je zadržao semitski karakter u svojoj morfologiji i u velikom dijelu svoje sintakse. Većina stručnjaka i dalje smatra suvremeni hebrejski jezik semitskim jezikom.

Rabin ističe podudarnost u osnovnom vokabularu, morfologiji i nekim drugim karakteristikama, između drevnog ili klasičnog hebrejskog jezika i izraelskog hebrejskog. Ukazuje na to da je oživljavanje hebrejskog kao govornog jezika počelo s ideoloških osnova i nadahnulo se nacionalizmom europskog stila. Tako su školski sustav i Druga alija5 (1904. – 1915.) iz istočne Europe doprinijeli u realizaciji oživljavanja modernoga hebrejskog jezika.

U popisu stanovništva koji je cionistička organizacija provela 1916. – 1918., židovska populacija Palestine, njih 34.000, odnosno 40% od 85.000 ljudi koji su tada činili palestinske Židove, izjavila je da im je hebrejski glavni jezik. Ovo impresivno postignuće oživljavanja modernoga hebrejskog jezika postaje još značajnije ako idemo u detalje: među mlađim je ljudima postotak bio 50%, a među mlađima u Tel Avivu i poljoprivrednim kolonijama (u kojima se novi Jišuv6 koncentrirao) bilo je 75%.

Među ključnim promjenama koje su dovele do njegova oživljavanja, Rabin navodi sljedeće: Aktivnosti Svjetske cionističke organizacije (World Zionist Organization).

Osnivanje „Odbora za jezik“ u Jeruzalemu čiji su članovi bili: Eliezer Ben Yehuda (1858. – 1922.), David Yellin

5 Druga alija je bila važna i vrlo utjecajna alija (naseljavanje Židova u zemlju Izrael) koji se odvijala između 1904. i 1915. godine, pri čemu se otprilike 35.000 Židova uselilo u zemlju Izrael, uglavnom iz carske Rusije, a neki iz Jemena. Druga alija bila je mali dio veće emigracije Židova iz istočne Europe koja je trajala od 1870-ih do 1920-ih. Tijekom tog vremena više od dva milijuna Židova emigriralo je iz istočne Europe. Većina tih iseljenika naselila se u Sjedinjenim Državama gdje su bile najbolje ekonomske prilike. Ostali su se naselili u Južnoj Americi, Australiji i Južnoj Africi, a samo mali dio Židova koji su emigrirali, otišao je u Palestinu.

6 Jišuv ( ‫ישוב‬‎‎, doslovno „naselje“) ili Ha-jišuv – izraz koji se odnosi na glavninu židovskih stanovnika u zemlji Izrael prije osnutka Države Izrael. Izraz je ušao u upotrebu 80-ih godina 19. stoljeća kad je oko 25.000 živjelo diljem zemlje Izrael koja je tada uključivala južni dio otomanske Sirije i nastavilo ga se koristiti sve do 1948., kada je tamo bilo 700.000 Židova. Taj izraz se u hebrejskom jeziku i danas koristi kao oznaka za židovske stanovnike koji su živjeli u zemlji Izrael prije osnutka Države Izrael.

25

RIJEČ IZRAEL RABINA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

(1864. – 1941.),7 Chaim Hirschensohn (1857. – 1935.)8 i Abraham Moses Luncz (1854. – 1918.)9 “Konvencija o zemlji Izrael” – u Zikhron Yaakovu 1903. godine je osnovano Učiteljsko društvo, koje je ujedinilo sve hebrejske učitelje Palestine.

Balfourova deklaracija iz 1921. godine u kojoj je hebrejski jezik priznat kao jedan od tri službena jezika u Palestini.

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ IZRAEL RABINA

Jačanju suvremenoga hebrejskog jezika najviše je pomoglo obvezno služenje trogodišnjega vojnog roka u izraelskoj vojsci (IDF) u kojoj su se mladi ljudi međusobno obogaćivali preko izraelske kulture i jezika.

Danas više od devet milijuna ljudi govori suvremenim hebrejskim jezikom. Većina njih su stanovnici Države Izrael ili Izraelci koji su se odselili iz Izraela.

Godine 1919. prve dnevne novine Hadšot ha-Arec.

Godine 1924. počinje raditi Tehnion10 u Haifi.

Hebrejsko Sveučilište u Jeruzalemu 1925. je otvorilo svoja vrata studentima.

Godine 1925. osnovano je prvo regularno kazalište Ohel. Kazalište Ohel bila je kazališna grupa čije su predstave bile na hebrejskom jeziku. Kazalište Ohel je djelovalo između 1925. i 1969. godine u Mandatnoj Palestini i Izraelu.

Godine 1928. kazalište Habima se preselilo iz Moskve u Palestinu. Kazalište Habima (dolsovno: “pozornica”) je nacionalno izraelsko kazalište i jedno od prvih kazališta na hebrejskom jeziku. Nalazi se na Trgu Habima u središtu Tel Aviva.

Dolaskom u Palestinu H. N. Bialika (1924.), S. Tchernichovskog (1931.), Jakova Cahana (1934.) i ostalih istaknutih pisaca toga vremena te usponom drugih do slave, onih čiji je književni debi bio u Palestini, kao što je S. J. Agnon,11 Palestina je postala središtem svjetske hebrejske kulture. Žarište razvoja jezika više nije bilo u školama već u književnosti, znanosti, umjetnosti i prije svega u iskričavom javnom životu i samoupravnom Jišuvu, koji je formirao državu u državi, a sve to na hebrejskom jeziku.

Hebrejski postaje jezik komunikacije mladih, što je jedan od najboljih načina za razvijanje jezika. Rabin donosi različite primjere izraza koji postaju dio suvremenoga govornog hebrejskog jezika.

Kad je Izrael 1948. godine osnovan, 650.000 Židova su bili dio Jišuva, samo četiri godine nakon što je stiglo još 700.000 ljudi, što je dovelo do masovnog otvaranja škola hebrejskog jezika – ulpanima12 ili radničkih ulpanima u kojima se pola dana radilo i pola dana učilo hebrejski. Takav radni program bio je, i još uvijek jest, vrlo popularan u kibucima diljem Izraela koji nude ulpan tečajeve koji traju 5 mjeseci, a studenti obično rade skraćeno radno vrijeme u kibucu (4 sata dnevno ili 8 sati svaki drugi dan, ovisno o kibucu) uz svoj studij. Sudionici imaju mogućnost odabira kibuc ulpan programa u vjerskom kibucu ili u sekularnom kibucu.

David Yellin (1864. – 1941.) Rođen u Jeruzalemu, studirao je u ješivi Etz Hayim, a 1882. godine upisao se u školu Alliance Israelite Universelle u kojoj je kasnije postao učitelj. Godine 1903. bio je jedan od organizatora i prvi predsjednik Društva učitelja, a 1912. postao je zamjenik ravnatelja Učiteljskoga teološkog učilišta u Jeruzalemu. Kad je uprava inzistirala da njemački bude jezik nastave, Yellin osniva Učilište s hebrejskim učiteljima te je bio njegov ravnatelj do smrti. Bio je član osmanskog parlamenta (1913.) i jedna od prvih javnih osoba koje su otvoreno pristupile cionističkom pokretu. Sudjelovao je na Cionističkom kongresu, a 1917. su ga Turci protjerali u Damask. Aktivno je sudjelovao u razvoju Jeruzalema, službovao je u gradskom vijeću, bio zamjenik gradonačelnika, a bio je i predsjednik Vaad Leumi (Nacionalno vijeće Židova Palestine).

8 Rabin Chaim Hirschensohn (1857. – 1935.) rođen je u Tzfatu. Godine 1864. obitelj se preselila u Jeruzalem. Chaim Hirschensohn je radio s Eliezer Ben-Yehudom kako bi oživio govorni hebrejski i pomogao utemeljiti društvo Safah Berurah ("Običan jezik") u Jeruzalemu. On i njegova supruga Chava objavljuju radove i časopise kako na hebrejskom tako i na jidišu.

9 Abraham Mojsije Luncz (9. prosinca 1854. – 1918.) Bio je ruski učenjak i urednik rođen u Kovnu, u Rusiji. U dobi od 14 godina došao je u Jeruzalem. Luncz, koji je patio od rane sljepoće, utemeljio je, zajedno s dr. Koisewskim, ustanovu za slijepe u Jeruzalemu. U istraživanju Svete zemlje Luncz je dao veliki doprinos s povijesnog, zemljopisnog i fizičkog stanovišta preko svojih vodiča za Palestinu, Palestinskih godišnjaka i Jeruzalemskog almanaha.

10 Tehnion – Izraelski institut za tehnologiju je javno istraživačko sveučilište u Haifi, Izrael. Osnovano je 1912. godine pod Osmanskim Carstvom i više od 35 godina prije države Izrael, Tehnion je najstarije sveučilište u zemlji. Kamen temeljac postavljen je 1912. godine, a školovanje je započelo 12 godina kasnije, 1924. godine. Tehnion je bio mjesto na kojem su se vodile izraelske "jezične bitke," intenzivne rasprave o jeziku nastave.

11 Šmuel Josef Agnon (1888. – 1970.) bio je pisac i nobelovac te je bio jedan od središnjih figura moderne hebrejske književnosti.

12 Ulpan – je institut ili škola za intenzivno učenje hebrejskog jezika. Ulpan je osmišljen kako bi odrasli useljenici u Izrael naučili osnovne jezične vještine razgovora, pisanja i razumijevanja. Većina ulpana također pruža pouku u temeljima izraelske kulture, povijesti i geografije. Primarna svrha ulpana je pomaganje novim državljanima da se što brže i lakše integriraju u društveni, kulturni i gospodarski život svoje nove zemlje.

Albert Einstein na Tehnionu, 11. veljače 1923.

Kazalište Habima Shmuel Yosef Agnon (1888. – 1970.)

Godine 1923. Albert Einstein je posjetio Tehnion i zasadio, danas glasovitu, prvu palmu, kao inicijativu tradicije Nobela. Ta prva palma još uvijek stoji ispred stare zgrade Tehniona. Einstein je osnovao prvo Društvo Tehniona i do povratka u Njemačku bio njegov prvi predsjednik.

7

26

Eliezer Ben-Yehuda Kazalište Ohel, 1947.

Useljavanje Židova u zemlju Izrael

27

RIJEČ IZRAEL RABINA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

IZRAEL

1967 | Šestodnevni rat i izraelsko društvo: razgovor s Yossijem Kleinom Halevijem

Šestodnevni rat Elie Wiesel / prijevod: Dolores Bettini

Prevela: Dubravka Pleše 12. lipnja 1967.

Buduće generacije vjerojatno neće nikada vjerovati. Nastavnici će teško uvjeriti svoje učenike da se ono što zvuči kao legenda, doista dogodilo.

Djeca će, naravno, progutati svaku riječ, ali kasnije, kao odrasli ljudi, klimat će glavama i smješkati se, ističući da su to povijesne fantazije.

Neće moći vjerovati da je ta mala država, okružena mržnjom, paljbom i ubojstvom, tako brzo uspjela postići čudo. Bit će teško opisati kako je, usred mora mržnje, sićušna vojska odbacila i ponizila nekoliko dobro opremljenih vojnih hordi tko zna koliko arapskih zemalja.

Kako to kaže poznati učenjak i talmudski genij Shaul Lieberman? U sljedećih 2000 godina ljudi će razmatrati te događaje na način na koji mi razmišljamo o opisima Makabejaca i njihovih pobjeda.

Jesam li rekao sljedećih 2000 godina? Ne, neka bude sljedeće godine ili čak sutra.

Prošle nedjelje, Arapi i njihovi saveznici hvalisavo su prijetili Izraelu da će, ako se usudi napraviti još jedan potez, platiti svojim postojanjem. A nekoliko sati kasnije naši su junaci napredovali, dok je cijeli svijet, zadržavajući dah, pratio svaki njihov pokret.

Sjetit ćete se radijskih emisija početkom tjedna. Svaki sat druga arapska vlada je proglasila rat protiv Izraela.

Egipat, Jordan, Sirija, Jemen, Libanon, Saudijska Arabija. Pa onda: 28

Maroko, Tunis, Alžir. U Tunisu je u židovskoj četvrti rulja potaknula pogrom. Druge muslimanske zemlje ili jedan dio njih, pohitale su prijaviti se u Nasserov "sveti rat.“ Malezija, Sudan, Mali, Gvineja i još više njih.

Grizli smo usnice, kršili ruke i ni jedno mjesto nam nije bilo dovoljno ugodno. Potiho smo se pitali nije li ovog puta kušnja preteška. Traži li se previše od židovskog naroda i njegove zemlje? Kako očekivati iskupljenje znajući da neprijatelj broji desetke milijuna, čak stotine milijuna ljudi, nasuprot dvama milijunima Židova u Izraelu?

A onda se, između Pesaha i Šavuota, dogodilo čudo Hanuke. Nije trebalo puno pa da tobože moćni neprijatelj ostane bez riječi i izgubi živce. Čak je sovjetski veleposlanik u UN-u, Nikolai Fedorenko, iznenada promijenio ton. Umjesto da se brinu o tome hoće li Nasser napokon obuzdati svoj apetit za vlašću, svjetski čelnici počeli su tražiti načine da se iskupe izraelskom premijeru Leviju Eshkolu.

Bilo je to kao da kazališni redatelj, neupoznat s podjelom uloga, glumcima iznenada zamijeni uloge: oni koji su nam se tvrdoglavo suprotstavljali, sad su tražili milost dok su se njihovi bivši zaštitnici od njih distancirali. Preko noći se raspoloženje u Vijeću sigurnosti UN-a promijenilo do neprepoznatljivosti.

Svi trebamo izmoliti Halel, molitvu zahvalnicu, jer nam je dana povlastica da svjedočimo tim događajima.

Bitka još nije završila, ali neprijatelj se već povukao, neće se tako lako oporaviti.

Moguće je da buduće generacije neće moći shvatiti kako je Izrael pobijedio svoje neprijatelje. Da, ima žrtava, ali dugoročno ništa nije izgubljeno.

Pa ipak, prolivena krv naših mladih lavova, podnesene žrtve, sve će biti upisano. Suza svake udovice, samrtni hropac svakog palog vojnika – kod naših potomaka neće proći nezamijećeno.

Za Židove diljem svijeta ti posljednji događaji izvor su velikog ponosa.

Svaki Židov je svjedočio i preživio ovo suđenje zajednički. Rijetko, kao narod, osjećamo tako duboku povezanost jedni s drugima, odanost prema najčišćim načelima koje je pokrenula naša zajednička povijest.

Sjećate li se kako su tisuće mladih Židova opkolile izraelske konzulate moleći da ih se pošalje kao dobrovoljce u Izrael? Sjećate li se masovnih demonstracija na ulicama?

I bezbrojnih Židova, uključujući i najsiromašnije od najsiromašnijih, kako poklanjaju svoje skromne ušteđevine u puškes [kutija za milodare] organizaciji United Jewish Appeal?

Ovo novo židovsko buđenje dio je tog čuda, dio židovske pobjede. Oni koji su mislili da su Židove uplašile goleme vojske, pogriješili su. Oni koji su mislili da se židovska država može razdvojiti od židovskog naroda širom svijeta, podcijenili su nas.

Y

ossi Klein Halevi je autor značajne knjige Kao sanjari: Priča o izraelskim padobrancima koji su ponovo ujedinili Jeruzalem i podijelili narod (Like Dreamers: The Story of the Israeli Paratroopers Who Reunited Jerusalem and Divided a Nation). U ovom dubinskom razgovoru sa zamjenikom urednika časopisa Fathom, Calevom Ben-Dorom, Halevi tvrdi da je Šestodnevni rat 1967. godine označio početak kraja jednoga utopijskog pokreta, kibuca, te početak drugog, usmjerenog na naseobine. Razmišljajući o promjenama koje je izraelsko društvo doživjelo tijekom posljednjih 50 godina, Halevi tvrdi da se radi o izrazito post-utopijskom društvu i da se u njegovom središtu nalazi „izraelski centar“ koji se ne brine niti o viziji „Velikog Izraela“ niti za „Mir sada“.

SJEĆANJA NA 1967.

Calev Ben-Dor: Možete li s nama podijeliti neka sjećanja na vrijeme Šestodnevnog rata 1967. godine?

Yossi Klein Halevi: Moje prvo sjećanje seže u kasniji dio svibnja 1967. godine, sjećam se da sam gledao vijesti s ocem. Moj otac bio je porijeklom iz Mađarske, preživio je Holokaust i to iskustvo neprekidno nosio sa sobom.

Vidjeli smo gomile demonstranata koji su uzvikivali: „Smrt Izraelu“ i nosili natpise s lubanjama i ukrštenim kostima. Sve to je ostavilo dubok dojam na mene, tada četrnaestogodišnjeg dječaka. I otac i ja bojali smo se istoga – ponavljanje neke verzije Holokausta.

A sličan osjećaj obuzimao je Židove diljem svijeta, od Moskve do Tel Aviva.

Sjećam se četiri šoka. Prvi šok bio je činjenica da samo dva desetljeća nakon

Yossi Klein Halevi. Foto Ilir Bajraktari. The Tower, October 2013

Holokausta isti oni genocidni impulsi koje sam vidio u ponašanju sudionika demonstracija nisu nestali. Drugi šok bila je reakcija svijeta. Sjećam se da mi je otac govorio da se ne trebam brinuti jer je Francuska, s kojom je Izrael imao vrlo aktivne vojne odnose, na našoj strani. Ipak, Francuzi su se kasnije okrenuli protiv Izraela. Treći šok bili su Ujedinjeni narodi. Nasser je naredio da se mirovne postrojbe UN-a povuku sa Sinaja i oni su ga jednostavno poslušali – bez ikakve rasprave u Vijeću sigurnosti UN-a. Te su mirovne snage na poluotok došle nakon Sueskog rata 1956. godine, a njihovo je povlačenje stvorilo situaciju u kojoj je Izrael odjednom bio suočen s egipatskom vojskom. Četvrti šok bio je SAD. Iako se radi o vremenu prije napretka američko-izraelskih strateških odnosa – Izrael nije smatran strateškim partnerom Amerike sve do vremena poslije Šestodnevnog rata, kada je dokazao

svoju vojnu vrijednost – predsjednik Dwight Eisenhower dao je Davidu Ben-Gurionu jasno obećanje poslije Sueskog rata da će, pokuša li Egipat još jednom zatvoriti Tiranska vrata (južni izraelski trgovački put prema Istoku), SAD organizirati međunaroodnu flotu kojom će slomiti blokadu. Ali, 1967. godine, kada je izraelski ministar vanjskih poslova Abba Eban posjetio predsjednika Lyndona B. Johnsona, koji je bio duboko naklonjen Izraelu, Johnson je objasnio da zbog angažmana u Vijetnamu ne može otvoriti drugi front te je Eban ostao praznih ruku.

Nakon šokova iz svibnja 1967. godine, uslijedila je pobjeda u lipnju 1967. godine. Dakle, postojala je emotivna putanja: od olakšanja kada smo shvatili da Izrael neće biti uništen, do radosti i ponosa kada smo porazili neprijatelje i konačnog oduševljenja – čak i vjerske ekstaze za mnoge Židove – uzrokovanih ovim obratom: od uništenja do 29

IZRAEL otkupljenja. Bila su to zbivanja koja su nalikovala blagdanu Purima – poništenje genocidne prijetnje i vješanje Hamana na vješala koja su bila namijenjena Mordehaju. Euforiju je uzrokovalo nekoliko stvari: shvatili smo da smo svjedočili najvećoj vojnoj pobjedi u židovskoj povijesti kao i povratu onih dijelova zemlje naše prošlosti koji su nam do tada bili uskraćeni. Prije Šestodnevnog rata Izrael nije posjedovao niti jedno mjesto od vjerskog značaja za Židove. Na neki način, država nije imala vjerski sadržaj, nije imala dušu.

Nakon rata doživjeli smo povratak pred Zapadni Zid, na grobove Martijarha i Patrijarha u Hebronu te na Rahelin grob nedaleko od Betlehema kao povrat svega što nam je bilo oduzeto.

Generacija mojih roditelja nije imala pristupa grobovima svojih predaka – ili stoga što su ih morali ostaviti (što je bio slučaj Židova iz arapskih zemalja) ili zato što nisu niti postojali (kao što je bila situacija s mnogima koji su preživjeli Holokaust). Zato je povratak na grobove predaka, prvih Židova, bio neka vrsta nadoknade za sve što im je generacijama bilo uskraćeno.

Sjećam se snažnih suprotnih osjećaja.

Ne samo tjeskobnog sjedenja s ocem u strahu od mogućnosti ponavljanja Holokausta nego i stajanja s ocem pred Zapadnim Zidom i pogleda na oca koji je ponovno postao religiozan Židov.

Nakon Drugoga svjetskog rata otac je prestao moliti, ali nakon Šestodnevnog rata osjetio je da može oprostiti Bogu.

To je vrlo židovski način izgradnje odnosa s Bogom. Moj otac nikada nije prestao vjerovati u Boga, ali nije mislio da Bog zavređuje molitve židovskog naroda. No, pred Zapadnim Zidom moj se otac pomirio s Bogom i postao religiozni Židov. Ono što se događalo mojem ocu zbivalo se i sa židovskim narodom. I, čini mi se da je 1967. bila godina kada su mnogi Židovi osjetili da ponovo mogu razgovarati o Bogu bez previše ironije. Rat je predstavljao protutežu Holokaustu. Iako ga nije negirao, stvorio je dodatni emotivni stup – očaja i ispunjenja – židovskog bića. I 30

jedno i drugo dogodilo se istim ljudima u istoj generaciji te upravo to čini temelj današnje manično-depresivne židovske osobnosti.

CB-D: U vašoj knjizi Kao sanjari opisujete svoj cilj stvaranja pripovjedne povijesti desnog raskola nastalog nakon 1967. godine. Priču pripovijedate kroz živote grupe padobranaca. Također spominjete i konflikte u izraelskom društvu koji su odijelili one koji su rezultate rata 1967. doživjeli kao blagoslov od onih koji su ih doživjeli kao prokletstvo. Kako definirate taj raskol? Jesu li ga uzrokovali neki specifični događaji?

YKH: Postoje Židovi koji to vrijeme pamte prvenstveno kao doba naše ranjivosti i usamljenosti prije rata (svibanj 1967.), a to ljude često navodi da budu izuzetno nepovjerljivi. Takvi ljudi vjeruju da se nemamo na koga osloniti nego se samo možemo uzdati u sebe. Uvjereni su i da će svijet obratiti pažnju na nas tek onda kada Židovi dokažu svoju moć. Postoje i oni koji naglašavaju veliku vojnu pobjedu (lipanj 1967.). Više ne misle da je Izrael ranjiv nego o njemu razmišljaju kao o vojnoj sili na Bliskom istoku i vjeruju da zemlja smije ulaziti u rizike kako bi izborila mir.

Osobno, ja sam Židov koji zagovara stajališta i jednih i drugih. U stvari, ove dvije strane u meni neprekidno vode rat. Isto kako se moj otac stalno kolebao između Holokausta i Šestodnevnog rata, tako i ja osjećam da se kolebam između svibnja 1967. i lipnja 1967.

UTOPIJSKE KOMPONENTE POKRETA KIBUCA I NASEOBINA CB-D: Smatrate da ovo nije samo priča o podijeli između desnice i ljevice nego priča o sudbini dva izraelska sna koji se međusobno nadmeću i o tome kako je Izrael, kojeg su simbolizirali kibuci, postao Država Izrael čiji simbol su naseobine. Kako biste opisali tu priču? I kako su se i pokret kibuca i pokret naseobina promijenili i evoluirali od 1967. godine?

YKH: Nekoliko godina nakon što sam počeo pisati knjigu, shvatio sam da ona

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

ne govori samo o desnima i lijevima u padobranskoj brigadi koja se borila u Jeruzalemu nego da se radi o dubljoj priči susreta religioznih Cionista koji će postati predvodnicima pokreta utemeljenja naseobina, i kibucnika u istoj brigadi u najeksplozivnijem, mitskom trenutku u povijesti Izraela. Gledajući unatrag, taj susret shvaćam kao neku vrstu smjene straže. Iako to u to vrijeme još nije bilo jasno jer je pokret kibuca još uvijek bio vitalan, simbol Izraela diljem svijeta, i još je uvijek posjedovao snažan ideološki osjećaj misije stvaranja, egalitaristički Izrael i religiozni Cionisti se još nisu okupili u pokret naseobina, što se, naravno, dogodilo poslije Šestodnevnog rata.

I pokret kibuca i rani pokret naseobina bili su utopijski pokreti jer su vjerovali u povratak Židova u zemlju Izrael ne samo kao prekretnicu za židovski narod, nego i kao zbivanje koje će promijeniti čovječanstvo.

U svojim počecima, pokret kibuca je zamišljao Izrael kao laboratorij za novi radikalni egalitarizam, mjesto na kojem će se demokratski komunizam razviti u neslućenim okvirima. Pokret naseobina vjerovao je da će povratak Židova kući biti okidač za mesijansko doba. Niti jedan od ova dva pokreta nije želio Izrael koji će biti nalik drugim državama nego nešto više.

U tom su smislu postojala dva tabora u izraelskom društvu, ali ne oni na koje bismo prvo pomislili. Ne govorim o religioznima naprama sekularnima niti o desnima naprama lijevima nego o „normalizatorima“ i „izuzetnicima“.

UNIŠTENJE VJERE U POKRETU KIBUCA I „SMJENA STRAŽE“ CB-D: Ako su i pokret kibuca i pokret naseobina predstavljali „izuzetnike“, zašto su onda kibucniki oslabili, a naseljenici postali jači?

YKH: Gledajući unatrag, pobjeda 1967. godine stvorila je ideološku zbrku i demoralizirala pokret kibuca te istovremeno osnažila religiozni Cionizam ideološkom sigurnošću. Marksističko

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

krilo pokreta kibuca već je donekle preživjelo krizu izloženošću Staljinovim zločinima na koje je ukazao Nikita Hruščov 1956. godine. To je natjeralo većinu kibucnika da preispitaju svoju prostaljinsku orijentaciju unutar marksističkog krila pokreta.

Ali, općenita pro-sovjetska orijentacija marksističkog krila zadržala se do 1967. godine, kada su se mladi kibucniki vratili kući s fronte i rekli roditeljima da je njihova romansa sa Sovjetskim Savezom – koji je naoružavao arapske države i na mnogo načina započeo rat – završila.

Rat je prekinuo marksističku, prosovjetsku orijentaciju dijela pokreta kibuca. Moji sugovornici to nazivaju “raspadom vjere“. Osim toga, takvom se osjećaju pridružio i početni osjećaj zbunjenosti tvrdnjom da je Izrael postao okupatorom drugog naroda. Kibucniki nikada nisu mogli shvatiti kako bi oni, djeca utopijskog sna, odgojeni i ispunjeni žarom borbe za jednakost, odjednom mogli postati okupatori.

Među religioznim Cionistima odvijao se drugačiji proces. Mnogi od njih odrasli su osjećajući se kao Izraelci drugoga reda. Dok je većina junaka Izraela potjecala iz redova sekularnih kibucnika, religiozni Cionisti nisu bili u prvim redovima pionira niti su bili borci u vojsci. Ali, nakon rata, mladi religiozni ljudi koji su se borili kao padobranci u bitci za Jeruzalem, iz tog su povijesnog događaja izašli osnaženi ideološkim žarom i sigurnošću.

Ovaj susret sigurnosti i zbunjenosti dobro je vidljiv iz događaja koji se zbio jedne večeri u Jeruzalemu nekoliko mjeseci poslije rata. Nekoliko kibucika pisalo je knjigu nazvanu Sedmi dan, koja se sastojala od razgovora s vojnicima iz pokreta kibuca, a svrha razgovora bila je pomoći im da se suoče s vlastitim osjećajima. Urednici su religiozne Cioniste smatrali svojim moralnim partnerima pa su potražili vojnike koji su bili religiozni Cionisti, želeći i njih uključiti u razgovore. Kibucniki govore o onome što nazivaju

IZRAEL tjeskobom okupacije i vlastitom ambivalentnosti prema činjenici da su prvi put morali ubiti – jedan mladi kibucnik opisuje da se osjećao kriv što je pucao u egipatske vojnike. Ali, nisu se vojnici – religiozni Cionisti suočavali samo s krivnjom, oni su govorili potpuno drugim jezikom. Jedan od njih bio je zgrožen neodlučnošću kolege-ratnika. „Ali, ako si vojnik IDF-a ... onda braniš izraelski narod od onih koji ga žele uništiti nakon Holokausta.“ Drugi kibucnik je odgovorio: „A što je sa židovskom vrijednošću spašavanja života, što je sa židovskom vrijednošću čuvanja života?“ Na to je religiozni Cionist odgovorio: „Ja cijenim ljudski život, ali ne i živote mojih neprijatelja koji žele uništiti moj narod.“ Nastao je potpuni prekid komunikacije među ovim dvjema stranama jer su govorili s dviju potpuno različitih točkaka gledanja.

Ironično je što su baš sekularni kibucniki bili ti koji su prvi vjerovali da je cilj Cionizma stvoriti normalnu naciju i demitologizirati koncepciju izabranog naroda i istovremeno da su baš oni zahtijevali da se Izrael ponaša kao izabrani narod i više čuva ljudski život, čak i u vrijeme rata. Upravo je religiozna mladež, kojoj je usađena ideja izabranosti, zagovarala normalizirani Izrael koji bi svojim neprijateljima odgovorio upravo onako kako bi to učinila i svaka druga država. Nemogućnost razumijevanja tih dviju strana donekle je započela u trenutku kada je započeo pad ideološke uvjerenosti kibucnika i početak ideološkog žara među religioznim Cionistima.

POKRET NASEOBINA GUBI SVOJU IDEOLOŠKU SIGURNOST CB-D: Pokret naseobina, za koji kažete da je poslije 1967. godine ispunjen ideološkom sigurnošću, u zadnje je vrijeme također evoluirao, možda najočitije posije povlačenja iz Gaze 2005. godine.

Kako biste opisali proces koji je taj pokret prošao?

YKH: Rat 1967. godine za mnoge je

religiozne Židove predstavljao kulminaciju neke vrste (slična kulminacija pokreta za mir zbila se kada je egipatski predsjednik Sadat 1977. godine došao u Jeruzalem). Dok je za religiozne Cioniste utemeljenje države 1948. godine predstavljalo „početak pupanja našeg otkupljenje“, godina 1967. doživljena je kao dokaz da se pupoljak pretvorio u pravi cvijet i mnogi su bili uvjereni da postoji potreba da odgovorimo tom trenutku. Na desnici je došlo do neočekivanog jačanja nespokoja i osjećaja hitnosti. Pokret naseobina rođen je 1967. godine, ali nije potpuno preuzeo svoju ulogu formalnog pokreta sve do vremena nakon Jomkipurskog rata, kada je vlada laburista izgubila veći dio svoje aure i vjerodostojnosti, a religiozni Cionisti uspjeli popuniti prostor koji je time otvoren i zamijeniti sekularne pionire kao nova avangarda.

Pokretu je potpomogao i bijes izraelskog društva na stav koji je Generalna Skupština Ujedinjenih naroda izglasala da je Cionizam isto što i rasizam.

Pokret naseobina uspješno se pojavio baš u trenutku izraelskog bijesa i očaja na međunarodnu zajednicu i dodatno pojačao ove osjećaje. Naseljavanje Sebastije u Samariji u prosincu 1975. godine bio je trenutak kada je pokret naseobina postao sastavni dio izraelskog života.

U neku ruku, pokret naseobina danas je uspješniji nego li su to njegovi začetnici ikada mogli zamisliti. Trenutno više od četiri stotine tisuća Izraelaca živi na Zapadnoj obali, a u to nisam ubrojio one koji žive u Istočnom Jeruzalemu.

S druge strane, pokret se ideološki promijenio, iz pokreta ispunjenog neograničenim optimizmom vlastitoga mesijanskog podrijetla u pokret koji je danas ispunjen mračnim, čak i apokaliptičnim osjećajima. Današnje se vodstvo prvenstveno usredotočilo na izbjegavanje mogućeg povlačenja kojim bi Izrael postao ranjiv do te mjere da se možda ne bi mogao primjereno braniti. Za razliku od toga, u ranom pokretu naseobina postojao je osjećaj pretvorbe i sebe je doživljavao kao zamjenu za pokret kibuca. Ali, pokret 31

IZRAEL naseobina počeo je gubiti svoj utopijski karakter, svoju mesijansku uvjerenost, nakon izraelskog povlačenja sa Sinajskog poluotoka 1982. godine i definitivno nakon povlačenja iz Gaze, koje je na neki način doživljeno kao posljednji udarac. To ne znači da i danas ne postoji mesijanski žar među naseljenicima. Ali, kao pokret, naseljenici su više usredotočeni na izbjegavanje katastrofe nego na dolazak Mesije. Naravno, u tome im je uvelike pripomoglo palestinsko vodstvo i Druga intifada koji su stvorili osjećaj očaja među Izraelcima.

No, konačno, stoga što je među pripadnicima pokreta naseobina prevagnuo sjećaj „normalizacije“, pokret je izgubio svoj mesijanski aspekt na isti način na koji se to dogodilo i pokretu kibca.

IZRAEL KAO POST-UTOPIJSKO DRUŠTVO CB-D: U knjizi tvrdite da je svaki utopijski san – socijalističkog savršenstva, cjelovitosti države, normalizacije Židova kao naroda među ostalim narodima – doživio poraz. Mislite li da je utopija umrla zato što se suočila s grubom stvarnošću?

YKH: Utopijska odvažnost bila je duboko ukorijenjena u Cionizmu i na mene je ostavila snažan dojam iako je moja biografija bitno drugačija. Odrastao sam u Brooklynu kao itraumatizirano dijete ljudi koji su preživjeli Holokaust te sam naginjao pokretu Beitar, desno orijentiranom pokretu Ze’eva Jabotinskog i Menachema Begina. Pokretu sam se pridružio u dobi od 13 godina. U ljetnom kampu sam učio pucati jer „nacisti dolaze“.

Ali, kako sam odrastao, sve sam više poštovao utopijski instinkt Cionizma, ideju da Izrael mora biti više od pukog spomenika vlastitog preživljavanja, bez obzira na to slažemo li se s političkim posljedicama naših utopijskih pokreta.

Ali, danas su utopijski sni uglavnom nestali, kako u pokretu kibuca, tako i u pokretu naseobina.

Istovremeno, mislim da smo platili vrlo visoku cijenu za mesijanske fantazije 32

Židova. Uvele su nas u bezbroj slijepih ulica i danas živimo u post-utopijskom Izraelu. Pokret kibuca je propao i zato što je ekonomski bio neodrživ dok je pokret naseobina izgubio svoj mesijanski žar jer je apsurdno okrenuti antagonizirajuću situaciju na teritorijima u mesijansku proslavu. Židovski narod, čak i mnogi Židovi koji podupiru naseobine, jednostavno tomu ne vjeruju – tako otkupljenje ne bi trebalo izgledati.

Zbog toga se ni mesijanske fantazije nisu mogle održati.

Kibucnki i naseljenici počinili su istu pogrešku. I jedni i drugi nastojali su političkoj stvarnosti nametnuti utopijsku viziju. A utopija i politika dva su suprotna pojma. Utopija znači zamišljanje svijeta onakvim kakvim bi on mogao (možda trebao) biti. Politika se bavi svijetom kakav on jest. Politika je ograničavajuća u samoj svojoj biti – ne može obuhvatiti širinu utopijske vizije koja bi trebala pronaći svoje mjesto u duhovnom životu svakoga od nas. A, ako se ta vizija prenese na politiku ili ekonomiju, nužno će propasti i stvoriti razočarenja (ili nešto gore). U biti, 20. je stoljeće uglavnom vrijeme katastrofa koje su uzrokovali utopijski pokreti.

Ovo je prvo vrijeme u povijesti Cionizma i Države Izrael da nema utopijske avangarde koja predvodi ostale. Tijekom formativnih godina Cionizma i prvih godina državnosti postojao je pokret kibuca. Od 1970. nadalje, imamo pokret naseobina. Danas se čini da je dominantan osjećaj normaliziranog društva, koliko normalan Izrael uopće može biti.

STVARANJE IZRAELSKOG CENTRA CB-D: Rekli ste da su junaci knjige oni koji neprekidno iskušavaju svoje ideološke pretpostavke u odnosu prema stvarnosti i oni koji imaju hrabrosti priznati da postoje granice njihovih ideja te koji su spremni platiti cijenu. Čini se da opisujete neprekidni razgovor ideologije i vizije s jedne strane i promjenjive stvarnosti s druge strane. Knjiga završava s 2004. godinom i „stvarnost“ se od tada

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

znatno promijenila i to na način koji predstavlja bitan izazov kako pokretu naseobina, tako i mirovnom pokretu – povlačenje iz Gaze, dva propala mirovna procesa (Annapolis i Kerry), Hamas koji je preuzeo Gazu itd. Što mislite, kako se izraelsko društvo promijenilo od vremena kada je knjiga objavljena?

YKH: Pokušat ću vam objasniti tako da napravim korak unatrag. Isto kako je Prva intifada uvjerila većinu Izraelaca tijekom 1980-ih godina da pokret naseobina neće donijeti sigurnost, Druga intifada godine 2000. uvjerila je većinu Izraelaca da mirovni proces neće donijeti mir. Javnost je zaključila da su „Veliki Izrael“ i „Mir sada“ razne vrste iluzija, utopija u političkom obliku. Ta spoznaja dovela je na vlast Ariela Sharona 2002. godine, a njegova evolucija iz oca pokreta naseobina do čovjeka koji je iselio naseljenike iz Gaze predstavlja jednu od najneobičnijih političkih promjena u povijesti Izraela.

Centristi koje je Sharon utemeljio naglašavaju dvije stvari. Prvo, da je okupacija katastrofalna za Izrael. Drugo, da Izrael ne može završiti okupaciju putem pregovora jer ne postoji palestinski mirovni partner kojem bi se moglo vjerovati i koji bi imao kredibilitet. Centristi naginju prema ljevici, kada se radi o spremnosti odricanja od teritorija, a desnici u uvjerenju da je mir s palestinskim nacionalnim pokretom trenutno nemoguć. Sharon je bio utjelovljenje te osjetljivosti i naredio je jednostrano povlačenje iz Gaze. Kod povlačenja poanta nije bila u postizanju mira, nego o postupanju u situaciji kada mira nema. Sharon je ispravno pročitao izraelsko javno raspoloženje i shvatio da se Izrael emotivno povukao iz Gaze davno prije početka Prve intifade, što sam uočio dok sam tijekom tog vremena služio u Gazi kao rezervist. Ti su stavovi postali iduća faza u evoluciji izraelskoga većinskog načina razmišljanja – centrističkoga unilateralizma.

Kako je rekao Arik Achmon, jedan od padobranaca iz knjige: ’Moramo odvojiti završetak okupacije od mira.’

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

Ipak, centristički unilateralizam suočio se s izazovom tijekom vala raketnih napada usmjerenih protiv izraelskih zajednica na granici s Gazom i tijekom Drugoga libanonskog rata – za što su mnogi okrivili povlačenje Izraela iz južnog Libanona šest godina ranije.

Ti su napadi potvrdili sva upozorenja desnog krila koje je tvrdilo da će Izrael postati ranjiviji nastavi li se ustupanje teritorija.

Izraelska je javnost stoga zaključila da je iskušala pokret naseobina kako bi osigurala sigurnost, ali neuspješno tijekom Prve intifade; iskušala je mirovni proces koji je propao tijekom Druge intifade; a iskušala je i unilateralizam koji je završio kišom desetaka tisuća raketa koje su zasule izraelske gradove. Propast mnogobrojnih ideoloških pristupa Izraela razrješavanju palestinskog pitanja – kako s desnog, tako s lijevog krila i iz sredine – navelo je javnost da odluči da je najbolja opcija jednostavno ne činiti ništa – status quo je postao početna pozicija većine Izraelaca. No, nakon posljednjeg vala napada noževima, Izraelci su shvatili da ne postoji status quo. Situacija se ne može zamrznuti – ona je previše dinamična, previše eksplozivna. Dakle, ne djeluje niti status quo i većina Izraelaca danas nema pojma što bi trebalo učiniti. Mislim da se time može objasniti i izuzetna dugovječnost premijera Benjamina Netanyahua jer on utjelovljuje izraelski stav da treba reći da rješenju dvije države u principu, ali i ne stvarnoj implementaciji.

IZRAEL država. Danas, međutim, postoji sve veći broj izraelskih Židova koji propitkuju dvojaki identitet Izraela kao židovske demokratske države. Ako postoji pitanje koje bi moglo razlomiti izraelsko društvo, to je neslaganje oko demokracije jer je demokratska sastavnica Izraela granica koju liberalni Cionisti nisu spremni prijeći. On što mene brine u vezi budućnosti Izraela je sve širi jaz između onih koji smatraju da je demokracija jednako bitna za budućnost Izraela kao i židovstvo Izraela i onih koji sve više smatraju da je demokracija potrošna roba ili čak demokratske norme smatraju prijetnjom sposobnosti Izraela da se brani na Bliskom istoku.

CB-D: Pišete o raspadu izraelskog konsenzuse i opisujete svoj cilj pisanja Kao sanjari kao povratak optimizma na kojem je Izrael izgrađen. Što ste otkrili?

Istovremeno smo sve ujedinjeniji u jedinstvu tijekom rata. Kada sam se doselio u Izrael u ljeto 1982. godine, zemlja se nalazila na rubu onoga što danas zovemo Prvi libanonski rat. Izraelci su doslovno vikali jedni na druge po ulicama, dovikivali si da su „ratni huškači“ i „izdajnici“. Demonstracije protiv rata bile su masovne. Bio je to ne samo prvi put da Izraelci nisu bili ujedinjeni oko pitanja rata, nego ih je to pitanje upravo razdvojilo. To se potpuno promijenilo. Svaki konflikt u kojem smo sudjelovali od godine 2000., kada je započela Druga intifada bombaša samoubojica, definiran je masivnim odazivom vojnika rezervista. Odaziv na mobilizaciju je 110 posto – ljudi pristižu u svoje postrojbe čak i ako u njih nisu pozvani. A radi se o ratovima koji su u inozemstvu bili izuzetno nepopularni – operacija Zaštitni štit 2002. godine, Drugi libanonski rat 2006. godine i naš višekratni sukob s Hamasom godine 2008. – 2009., 2011. i 2014.

YKH: Na neki način mislim da je Izrael danas ujedinjeniji nego što je bio u prošlosti, ali na neke druge načine i da je manje ujedinjen. Manje smo ujedinjeni u stavu o demokraciji. U prošlosti je postojao široki konsenzus da postoje dva središnja stupa našeg identiteta – Izrael je država u kojoj su Židovi u većini i Izrael je demokratska

Izraelsko društvo nije poslušno. Mi se svađamo oko svega. Otkuda takvo silno nesuglasje u percepciji – zašto međunarodna zajednica misli da naši ratovi predstavljaju ratne zločine, a naše se društvo ujedinjuje? Zašto u Londonu deseci tisuća ljudi marširaju protiv izraelskog napada na Gazu, a ulice u Izraelu su prazne? Mislim da je to po-

kazatelj onoga što smo ponovno dobili, a to je osjećaj toga što smo običavali u Izraelu zvati „rat bez izbora“, osjećaj da se moramo držati zajedno i braniti se jer smo suočeni s neprijateljem kojega ne zanima kompromis. Zahvaljujući okolnostima stekli smo mjeru kohezije – barem tijekom vremena rata – a to je nešto što ja, kao imigrant iz 1982. godine, ne uzimam zdravo za gotovo.

Također uviđam promjenu u napetostima između sekularnih i religioznih. Do neke je mjere granica između sekularnih i religiozni zamijenjena granicom između ultra-ortodoksnih i svih ostalih. U skupinu „svih ostalih“ spadaju i moderni ortodoksni religiozni cionisti, tradicionalisti i sekularni. To je široko poopćenje, a i među sekularnima raste zanimanje za tradiciju, a među religioznim cionistima jača pokret koji ih promatra kao skupinu bližu izraelskom prosjeku. Vidjeli smo to i tijekom vladavine prošle vlade kada su se Yair Lapid i Naftali Bennett udružili kako bi onemogućili ultra-ortodoksnim strankama ulazak u koaliciju. Suradnja je bila kratkoga vijeka, ali mislim da je to bio povijesni događaj koji će se ponavljati u budućnosti.

Jedinstvo koje se pojavljuje nudi temelj za dublje jedinstvo od onoga koje je postojalo u prošlosti. Jedinstvo iz svibnja – lipnja 1967. godine bilo je nužno prolazno. Bilo je toliko intenzivno da nije moglo opstati. Danas vidim temelj za dublje, trezvenije jedinstvo.

CB-D: Jedinstvo postutopijske stvarnosti?

YKH: Jedinstvo koje dolazi posije raspada. Ono koje prepoznaje i poštuje radikalne razlike u izraelskom društvu, koje ne nastoji nametnuti ideju ispravnog „izraelstva“ što je do neke mjere činio pokret kibuca. Danas vidim izraelsko društvo koje je odradilo svoju pokoru, koje je poniznije i koje o sebi može govoriti promišljenije i s više poštovanja. Znam da nas tako ne vide u inozemstvu, ali to je stvarnost u kojoj ja, manje ili više, živim.

33

IZRAEL

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

RIJEČ IZRAEL RABINA

Ruah Hadaša

kad je u pitanju bio rad. „Buditi se svakog jutra i slati dijete u školu smatralo se zapadnjačkom praksom. Sve je ovisilo o socio-ekonomskom porijeklu useljenika i o tome odakle su došli. Bilo je jasno da će obitelji iz Bagdada ili Basre poslati svoju djecu u školu, dok će obitelji iz ruralnih zajednica ili sela s istoka podizati nepismenu djecu.“

Knjige, kaki šorc i falafel: život mladih Izraelaca u prvom desetljeću države Ami Friedman / Prijevod: Dolores Bettini sku povijest Sveučilišta u Tel Avivu, „i ovisilo o društvenoj klasi. Pedesetih godina 20. stoljeća postojala su građanska društva – članovi srednje klase koji su se nalazili petkom, slušali glazbu s gramofona i uz nju plesali.

Pionirske grupe mladih ponašale su se prema drukčijim obrascima. Sastajali su se da plešu, ali bio je to folklor. Imali su čitalačke kružoke i raspravljali su o novim knjigama i pjesmama.“

Kultura, rekreacija i dokolica

Proza i poezija igrale su važnu ulogu u slobodnom vremenu. Autori i pjesnici bili su tada važniji ljudi, pa su mnogi (ne samo mladi) provodili vrijeme razgovarajući o hebrejskoj književnosti.

Mladi uvijek propituju i ideje i jedni druge – u vezi s odijevanjem, samoostvarenjem, preseljenjem ili ne u kibuc.

„Kad je riječ o kulturi i rekreaciji, to se razlikovalo od četvrti do četvrti,“ kaže prof. Orit Rozin s Odsjeka za židov-

Mnogi od njih su, pod pritiskom roditelja, zbog školovanja napuštali svoje društvene krugove i selili se u Tel Aviv,

Zajedno u izgradnji domovine

Z

aboravite klubove, barove, krijesove, restorane, izlete u inozemstvo poslije vojske, joint ili život s cimerima. Izrael je u prvom desetljeću bio siromašna zemlja u teškom razdoblju štednje čiji su mladi stanovnici bili oblikovani prema podijeljenim normama: s jedne strane, država je bila u ranom djetinjstvu i prolazila sve muke odrastanja.

34

a prvo su tamo stizali američki filmovi.

Svi su se okupljali u kinima. Često je bilo teško dobiti ulaznice za određene filmove zbog velike potražnje, ali uvijek je bilo preprodavača koji ih prodaju uz dobit. Izraelski filmovi jedva da su snimani u zemlji sve do ranih šezdesetih godina kada se filmska industrija zemlje počela razvijati.

Oni koji nisu odlazili u kina, družili su se na ulici. Mladi su izlazili i kupovali čašu domaće sode u dućanu na uglu ili su razgledavali izloge. U kafićima su se okupljali uglavnom odrasli.

da im pruže obrazovanje. Konobarenje je bilo ozbiljna struka rezervirana za odrasle. Mladi su radili kao prodavači, telefonisti i prodavači novina. Drugi su se obučavali za fizički rad poput obrade metala. „Prilike su bile sličnije Indiji, nego današnjem Izraelu,“ kaže Rozin. „Djeca su nosila košare na tržnicu, radila su ujutro, a učila poslijepodne. Jaz između djece u Tel Avivu i drugdje bio je veoma velik. Propisi koji reguliraju dječji rad i naukovanje doneseni su 1950-ih godina. Mnoštvo je zakona štitilo djecu

Hrana Kako je bilo razdoblje štednje, nije bilo mnogo toga za jelo. Restorani nisu funkcionirali kao središta razonode i nije se izlazilo na večere. Restorani su osiguravali ručak ljudima koji nisu odlazili kući za vrijeme radnoga dana ili samcima koji nisu mogli kuhati.

Njihova je uloga bila čisto praktična.

Ulični štandovi nudili su vruće klipove kukuruza, a Tel Aviv je imao mjesta koja su prodavala hot dogove. Pizzu se

U to vrijeme nije bilo televizije, ali mnogi su imali radio. Oni koji ga nisu imali, odlazili su kod susjeda slušati ga.

Zajedničke aktivnosti bile su važne i odraslima i mladoj generaciji. Pripadnost grupi mladima je pomagala umanjiti osjećaj usamljenosti i olakšavala im društveni život.

S druge strane, društvo je bilo u početnim stadijima izloženosti amerikanizaciji i razvijalo je vlastite trendove i karakter, miješajući vrijednosti različitih mjesta širom svijeta.

Mladi Izraelci su u to doba iskoristili najviše što su mogli zbunjujuću stvarnost nestašice i novu nadu. Budući da je Izrael nedavno proslavio svoj 69. rođendan i na temelju razgovora sa stručnjacima na terenu, evo priče siromašne i, nesumnjivo, naivne mladeži u zemlji koja je tek krenula.

U peglaonici

„Jemenska zajednica je neobičan slučaj u kojem djevojke nisu učili čitati i pisati. Bila je to mala skupina koja nije bila odraz cijele grupe useljenika, ali bili su u velikoj ekonomskoj nevolji, a pomoći je bilo vrlo malo. Roditeljima je bilo važnije da pošalju svoje dijete na posao."

Posao ili škola?

U pedesetim godinama srednju školu nije financirala država. Oni koji su se upisali, imali su novac i sredstva za to. Drugi su počeli raditi u ranoj dobi od 14 godina.

„Buržujke“ se druže

Zbog masovnog useljavanja na početku desetljeća, siromašne obitelji su radije slale svoju djecu na posao umjesto

Kava, čaj i kolač u kafiću

35

IZRAEL nigdje nije moglo naći, a restorani koji su nudili odreske, stigli su tek kasnije.

Meso je uglavnom bilo luksuz. Rijetko se jelo meso u jednom danu, i za ručak i za večeru. Kafići su u ponudi imali kavu, čaj i kolač. Na ulici je bilo štandova sa sladoledom, ali okusi su bili ograničeni. Najpristupačnije nacionalno jelo bio je falafel. U toj fazi još nije bilo humusa i za to postoji jasan razlog. „Izraelski Židovi su se s humusom upoznali uglavnom 1950-ih godina, iako je bilo onih koji su ga znali od prije,“ objašnjava dr. Dafna Hirsch s odsjeka za sociologiju, političke znanosti i komunikacije na izraelskom Otvorenom sveučilištu, koja je istraživala to pitanje. „Teško je odgovoriti na pitanje kako je 'ostatak stanovništva' gledao na humus, jer uvijek postoje razlike u odnosu različitih skupina prema vrstama hrane", objasnila je, "ali mogu reći da su prvo mladi bili ti kojima su se dopala jela poput falafela i humusa. U ranoj fazi, smatralo ih se štetnim i prljavim jelima kojih bi se trebalo kloniti i to ih je učinilo još primamljivijima, naravno. Šezdesetih godina prošlog stoljeća općina Tel Aviv je objavila sveopći rat prodavačima falafela koji su ga nudili u blizini škola."

U pedesetim godinama prošlog stoljeća u Izraelu su već postojali Mizrahi restorani u vlasništvu doseljenika iz arapskih zemalja, u njima se služio humus i šiš kebab. U mladoj zemlji, u kojoj dominiraju doseljenici iz Europe, ti su restorani smatrani prljavim i bučnim mjestima. Klijenti humus restorana bili su muškarci, uglavnom oni koji su radili daleko od kuće. „Falafel je bio smatran 'nacionalnim jelom' prije humusa," kaže Hirsch.

"Pjesma o falafelu napisana je 1957. godine, iako se ne odnosi na nacionalno jelo. Trebamo napraviti razliku između popularnosti i definicije određenog jela kao nacionalnog jela.“ 36

Ruah Hadaša

„Od ranih 1950-ih, prehrambena industrija je počela proizvoditi konzervirani humus i falafel u prahu, izričito ih definirajući nacionalnim jelima kao dio svojih marketinških napora. Ali tek 1980-ih se falafel – prije nego humus smatrao izraelskim nacionalnim jelom.

Možda zato jer je postao popularan daleko prije humusa, već tridesetih godina prošlog stoljeća. Pretpostavljam da to ima veze s činjenicom da su ga često prodavali Mizrahi Židovi, koji su od Arapa naučili kako se pravi.

U Tel Avivu je, na primjer, u vrijeme britanskog mandata bilo dosta onih (i Židova i Arapa) koji su prodavali na uličnim štandovima falafel. Humus je dobio svoje mjesto i status krajem pedesetih godina.“ Upoznavanje, „hodanje“ U nedostatku OkCupida, Tindera i ostalih aplikacija, mladi izraelski građani činili su nemoguće i bili prisiljeni upoznavati se 'uživo'. Do većine 'sudara' dolazilo je u školi, u vojsci, u pokretu mladih ili u kibucu. Termin „hodanje“ nije postojao.

Zapravo, u to doba je pojam izlaženja na 'sudar' bio prilično nejasan; 'hodanje', zabavljanje, sada sastavni dio hebrejskog leksika, bilo je nešto još uvijek strano. Momak bi pozvao djevojku u kino i poslije nekog vremena oni su o sebi govorili da 'izlaze.'

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ IZRAEL RABINA

U ozbiljnijim slučajevima (kao u slučaju 25-godišnje žene!), tražila se pomoć bračnog posrednika. U mnogo slučajeva je to radila majka iza kćerkinih leđa.

Manje privlačne potražile bi pomoć u novinskim oglasima.

Zapravo, boemi su tamo puno boravili.

Ne da nije bilo sklonosti prema pivu, ali to je najviše ovisilo o čovjekovu porijeklu. Doseljenici iz Njemačke su voljeli to piće, a piti kod ga kuće nije se smatralo neobičnim.

Velika većina mladih Izraelaca vjenčavala se u ranoj mladosti. Homoseksualnost je bila zabranjena i svatko za koga se sumnjalo da je homoseksualac, bio je u društvu bojkotiran.

Što se tiče navika potrošnje droga, to je bila nešto drugačija priča. "Do 1948. godine, trgovina hašišem i njegova potrošnja bili su ograničeni na arapsku palestinsku zajednicu," objasnio je profesor Haggai Ram, povjesničar na Odjelu za bliskoistočno obrazovanje Sveučilišta Ben-Gurion.

Roditeljski domovi bili su skučeni i djeca koja su odlazila na fakultet odlazila su u studentske domove. Tako su imali i mjesto za seksualne susrete.

Studentskih domova nje bilo mnogo, kao što nije bilo mnogo ni fakulteta u to vrijeme.

„Za razliku od židovskog stanovništva, svi članovi novog Jišuva koji su došli iz Europe, klonili su ga se uglavnom zbog toga što je znanje o kanabisu kojem su bili izloženi, opisivalo kanabis kao arapsku orijentalnu supstancu koju bi trebalo izbjegavati, baš kao su se bijeli Amerikanci u isto to vrijeme držali podalje od marihuane i kanabisa, jer ih se povezivalo uz manjine kao što su Meksikanci i crnci.“

Sveučilišta Tel Aviv i Bar-Ilan nisu postojala pa se studentski život odvijao na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu.

Tehnion u Haifi je već postojao – to je bio prvi fakultet u Izraelu – ali tamo su se ljudi više bavili studiranjem, nego 'spojevima' – ili se tako mislilo.

Alkohol i droge Teško bi se mlade Izraelce tog vremena moglo opisati kao pijance, pogotovo u usporedbi s današnjom kulturom pijenja. Bilo je popularnih barova, ali to su bila sumorna mjesta na sumornim lokacijama.

Pristojni ljudi nisu odlazili u barove.

Glazbeni duo nije na ‘spoju’

„Drugim riječima, pripadnici srednje klase nastojali su se držati dalje od bilo kojih arapskih karakteristika. Osim toga, stručnjaci su tada vjerovali – bilo u Palestini ili u drugim područjima Britanskog carstva – da je kanabis izravno povezan s nasiljem, ludilom i zločinom. Tako su Židovi iz Palestine / Države Izrael bili sigurni da će ostati daleko od toga."

Vlasnici drogeraških jazbina (koje su mogle biti i obični kafići, ali tisak ih je takvima opisivao jer ih se ipak smatralo nepristojnim mjestima) bili su Arapi. Izraelski arapski stanovnici pušili su u mješovitim gradovima (Jafa i Haifa) zajedno s malim brojem onih koji su preživjeli logore i koji su se vjerojatno okrenuli drogama poslije neuspjelog liječenja.

Situacija se promijenila nakon uspostave države i dolaska vala useljenika iz arapskih zemalja.

Svi se vjenčavaju i to na brzinu!

Barovi nisu bili za pristojne ljude

„Židovi koji su ovamo došli iz arapskih 37

RIJEČ IZRAEL RABINA zemalja, otkrili su da su kriminalci jer je hašiš uvijek bio neodvojiv dio njihove dokolice i gastronomske kulture," rekao je Ram. "Nije to bila epidemija niti masovna pojava. Ali čak je i izraelska vlada to koristila kao sjekiru kako bi razdvojila Židove europskog porijekla i one Mizrahi porijekla.“ „U osnovi, preko hašiša su kriminalizirani Mizrahi Židovi. Pretpostavljalo se da doprinosi njihovoj lijenosti i ludilu i zapravo se koristilo za odbacivanje bilo kakvog izraza nezadovoljstva i prosvjeda od strane doseljenika, a protiv diskriminacije i načina na koji ih se tretira.“ Otvorenost prema hašišu stigla je tek u šezdesetim godinama prošlog stoljeća s bitnicma koji su došli u Izrael iz Sjedinjenih Država i Europe i koji su potaknuli Izraelce da konzumiraju smeđu tvar. Još jednom, telavivski boemi među prvima su se pridružili trendu.

Pedesetih godina je kanabis smatran teškom drogom, baš kao kokain, morfij ili heroin. Te droge su u to vrijeme bile dostupne u Izraelu, a dolazile su iz Turske, Irana i ponekad iz Egipta.

Kućni ljubimci U to vrijeme je bilo malo kućnih ljubimaca, ali bilo ih je. Mačke nisu bile osobito popularni kućni ljubimci u to vrijeme, ali psi su bili. Zapravo, imati psa smatrao se dijelom hebrejske kulture u državi koja se rađala i Britanci su im bili naklonjeni.

su stripovi i magazini. Među jeftinim džepnim izdanjima našli su se westerni, Tarzan i pornografska fikcija. „Mladi i vojni obveznici bili su ciljana publika svih tih knjiga," rekao je Hemi Sheinblat, istraživač amerikanizacijskih procesa u izraelskoj kulturi u kasnim 1950-ima i 1960-ima. „Čitalo se mnogo, prodavalo u novinskim kioscima i svaka je knjiga prelazila iz ruke u ruku sve dok se ne bi pohabala.“ „To je bio uglavnom nakladnički biznis. Zaposlili bi mlade ljude da pišu knjige po uzoru na popularne filmove i magazine. Prevodila se i laka europska literatura.“ „Likovi kauboja i Tarzana podvrgnuti su prilagodbi. Američki etos pojedinca koji služi u korist javnog dobra, na neki način se podudario s dominantnim etosom izraelizma. Knjige su bile vrlo urbana pojava koja se širila i u druga područja.“ Stanovanje Kao i danas, postojala je stambena kriza. Ljudi su unajmljivali sobe kao podstanari. Kuće deportiranih Palestinaca bile su razrušene u ratu. Ta kriza je trajala do kasnih pedesetih godina.

Moda

Ruah RuahHadaša Hadaša

Postojala su dva glavna stila: buržujski i jednostavan. Članovi Radničkog pokreta nosili su kaki šorc i bijelu košulju. Srednja klasa odijevala je najfinije modele koje je Europa nudila. Modni magazini stizali su u Izrael i djevojke su učile kako se odijevati. Problem je bio štednja i zato su muškarci i žene imali vrlo malo odjeće u svojim ormarima.

RIJEČ IZRAEL RABINA

Ruah Hadaša

Kako izraelska kultura potiče kreativnost i neovisnost ‘Ako je zatrpani stol znak zatrpanog uma, čega je onda prazni stol znak?’ - Albert Einstein Inbal Arieli / prevela Dubravka Pleše

Muškarci su imali posebna odijela za radne dane i za Šabat. Djevojke koje su bile članice omladinskih grupa odijevale su se prema društvenom kodu: kratke hlače i gole noge. Godine 1964.

Christian Dior je najavio New Look, ali siromašni i skromni Izraelci još uvijek su nosili odijela iz četrdesetih godina prošlog stoljeća jer to je sve što su imali. S druge strane, Izrael je izvozio odjeću, kao što su pletenina, krzna i kupaći kostimi.

Prevladavao je organiziran i čist izgled, a stariji ljudi baš se i nisu moderno odijevali. S druge strane, brkovi su bili dobrodošli. (Ynetnews)

Izraelsku djecu potiče se na neovisnu igru. Fotografija Nati Shohat/FLASH90

O

Javne su knjižnice bile vrlo popularne i nudile su knjige na različitim jezicima, uglavnom na njemačkom, engleskom i ruskom jeziku. U ovoj fazi, mnogi Izraelci još uvijek nisu dobro govorili hebrejski, a kada su konačno naučili, došao bi još jedan val useljenika.

38

‫רוח חדשה‬

Bilo je neusklađenosti između potrebe ljudi da izgledaju skromno i njihove potrebe da izgledaju dobro kad izađu iz kuće. Neki su vjerovali da je važnije odijevati se i izgledati dobro nego dobro jesti jer je izgled bio važan – nitko nije znao što su jeli kod kuće.

Literatura

Prevodila se klasična literatura kao što su Graham Greene i Ernest Hemingway. U popularniju literaturu spadali

‫רוח חדשה‬

Stil i elegancija u vrijeme štednje

dlučite li sat vremena sjediti i promatrati dječju igru na tipičnom izraelskom dječjem igralištu, možda će vas začuditi kaos. Vidjet ćete djecu koja se penju uz tobogane umjesto da se niz njih spuštaju i penju se po stranicama penjalica a ne po ljestvama. Primjetit ćete i tek prohodale mališane kako hrabro stoje na ljuljačkama, nepažljivo jurcaju, viču i nikada ne čekaju u redu.

odrasli rijetko upliću u dječju igru.

Nikoga ne upućuju, ne savjetuju, ne ispravljaju djecu koja sprave na igralištu koriste na neuobičajene načine.

Još je dojmljivija činjenica da se

Balagan je stanje u kojem ne po-

Ovo uzdržavanje od miješanja ukazuje na dvije izrazite karakteristike izraelske kulture: 1) visoku tolerantnost prema nekonvencionalnom i 2) onome što se na hebrejskom naziva balagan. Najjednostavnije je balagan prevesti kao nered i kaos.

stoji ranije zadani poredak stvari.

Ljudi, čak i cijeli sustavi, ponašaju se spontano. U Izraelu, balagan je posvuda prisutan. I, dokazano je dobar i pozitivan.

Od rane dobi djeca uče beskrajne društvene konvencije koje se odnose na svaki aspekt njihovih života – obiteljsku dinamiku, društvene odnose i igru. Djecu se uči da se neke igračke upotrebljavaju u točno određenim vrstama igre, da specifični predmeti 39

IZRAEL pripadaju određenim područjima života i rada i da postoji ispravan način na koji se stvari rade. Takav pristup pomaže oblikovati djecu u članove funkcionalnog društva. Ali, ne doprinosi osobito maštovitosti i kreativnosti.

Balagan uči djecu da ne postoje ranije utvrđeni red ili svrha pojedinih stvari. Tko kaže da se ne može popeti uz tobogan? Ili da društvena interakcija uvijek mora biti pristojna?

Vjerujem da djeca mogu mnogo naučiti iz života u neredu. Vjerujem da balagan potiče kreativnost, sposobnost rješavanja problema i neovisnost kod djece ali i kod odraslih. To je vrlo učinkovita osobina poduzetnika. I ja često potičem moj tim, kako kolege, tako i djecu, da odbace ranije utvrđeni red stvari i začine život dozom kaosa.

Nestrukturirana igra – bez obzira na to radi li se o stajanu u redu ili korištenju nekih objekata – stvara nesigurnost. Nema načina da saznamo što će se iduće zbiti. To nije samo društveno i intelektualno izazovno; može biti i izvor ugode, unosi element iznenađenja u igru.

rada,” kaže britanska teoretičarka managementa Janice Denegri-Knott.

Drugim riječima, društvene situacije ispunjene nejasnoćama pomažu u razvoju djetetovih vještina rješavanja problema.

Osim toga, balagan ide ruku pod ruku sa slobodom misli i kreativnošću. Kako je bilo i očekivano, nedavni eksperimenti o posljedicama neorganiziranih okoliša na ponašanje zaključili su da, iako organizirani okoliši potiču konvencionalno ponašnje, neuredni stimuliraju stvaranje novih uvida.

Istraživanje također ukazuje i na snažnu vezu između količine slobode i autonomije koja je dana djetetu te kreativnosti koju stvara to isto dijete. Kako smo ranije spomenuli, izraelski roditelji ne nude svojoj djeci previše savjeta o tome kako se igrati niti ispravljaju njihovo ponašanje. Iz ove perspektive, dijete je autonomno biće, sposobno ponašati se neovisno.

Od njega se to i očekuje. A kada se djecu pusti da sama pronađu svoj put služeći se predmetima u svojoj okolini, kreativnost počinje bujati.

U organiziranom sustavu, novo dijete će automatski zauzeti mjesto na kraju reda. Nema potrebe za interakcijom među djecom jer pravila diktiraju ispravno ponašanje u takvoj situaciji. Kada takav sistem ne postoji, novo dijete predstavlja nepoznati čimbenik s kojim ostala djeca iznenada moraju stupiti u interakciju. U obzir uzimaju svoje želje, potrebe i sposobnosti. Ako ne postoje pravila na koja se mogu osloniti, sami će riještiti konflikte.

Balagan je riječ koja se koristi u svakodnevnom životu Izraelaca i vjerojatno jedna od najpoznatijih riječi hebrejskog jezika osobama koje nisu izvorni govornici hebrejskog. Izrael je država gdje se situacija mijenja u trenutku. Nikakvo čudo onda da je ova riječ toliko bitna. Balagan je očit u gotovo svakom aspektu života Izraelaca: od čekanja u redu u supermarketu do ulaska u autobus, odlaska u urede vlade ili sudjelovanja u političkim demonstracijama.

Uvjek postoji balagan.

“Umjesto da neredu pristupimo kao problemu, mi ga promatramo kao bogatog raznim mogućnostima koje bi mogle biti sredstvo za nove načine razmišljanja i novi ‘poredak’

Iako sve ovo može nekome izvana djelovati kaotično, u Izraelu je to jednostavno način na koji funkcioniraju društvene interakcije. Začudo, vrlo efikasno. Zahvaljujući manjem broju

40

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

društvenih konvencija i organiziranog društvenog ponašanja, balagan može izazvati konflikt i frustraciju ali zahtijeva i trenutna rješenja specifičnih situacija. Dakle, nema oslanjanja na pravila koja bi navodno trebala pristajati svim situacijama.

Tako mehanizam nereda u stvari stvara red.

Kao poduzetnik, vidim mnogo prednosti nereda. Na primjer, studije su pokazale da neuredni stolovi pripadaju ljudima kreativnog, živahnog uma. U rijetkoj studiji usmjerenoj na potrošače o posljedicama života u neurednim okolišima, istraživači su zaključili da neuredni okoliš može imati povoljne posljedice na proces donošenja odluka, kao što su efikasnost u stvaranju raznih mogućnosti izbora.

Neurednost, prema zaključku autora, doista proizvodi “bolje” razmišljanje. Zašto je tome tako? Jerrold Pollak, neuropsihijatar, tvrdi da je potpuna organizacija uzaludan pokušaj sprečavanja i kontrole nepredvidljivosti života.

I tu je u pravu.

Ako je život prirodno neorganiziran, ne bi li razvijanje vještina koje su nužne za nošenje s nepredvidljivošću bilo efikasnije nego pokušaj stvaranja reda?

Ako razmislite o tome, nered je neopisivo fleksibilan i prilagodljiv. Za razliku od reda koji je krhak i kojeg se može uništiti svakim otklonom od dobro definiranih okvira, balagan potiče adaptaciju i prihvaćanje novih i nepredviđenih parametara.

Ohrabruje nas i našu djecu da neprekidno razmatramo naše najdublje pristranosti i pretpostavke vezane uz “organizaciju stvari” te nam dopušta razmatranje drugih mogućnosti.

Nije li upravo to bit poduzetništva?

(ISRAEL 21c)

‫רוח חדשה‬

RIJEČ IZRAEL RABINA

Ruah Hadaša

Kneset će nuditi tečaj jidiša zastupnicima Zastupnik stranke Shas Ya’akov Margi potaknuo je održavanje tečajeva jezika Mughrabi, a sada i jidiša. Uskoro će se u ponudi naći i ladino Miranda Cooper / prevela Dubravka Pleše

P

rema izvješću objavljenom u Hamodiji, inicijativu je pokrenuo zastupnik Ya’akov Margi, koji predsjedava Odborom za obrazovanje Kneseta. Ovo nije prvi put da Kneset pokreće inicijativu za upoznavanje zastupnika s drugim jezicima pored hebrejskog. Prošlog ljeta, pod vodstvom Margija, Kneset je ponudio tečaj mughrabija, herejsko-arapskog dijalekta kojim govore marokanski i drugi sjevernoafrički Židovi. I, ako je vjerovati Margiju, to neće biti zadnji put: slijede tečaj jidiša i ladina.

Kao i ostali tečajevi koji ističu nerazdvojnost jezika i kulture jidiša, i tečaj u Knessetu uključivat će podatke o kulturi i folkloru, ne samo jezik. Tečaj će voditi dr. Mordechai Yushkovsky, svjetski priznat stručnjak za jidiš. Prema Margiju, mnogi zastupnici vesele se tečaju.

“Mnogi potomci useljenika iz Europe zainteresirani su za obiteljsku i kulturnu tradiciju i boje se da bi ih mogli izgubiti,” rekao je Margi Hamodiji, govoreći o osjećajima koje osim zastupnika često iskazuju i mnogi mladi Židovi koji uče jidiš.

Namjera tečaja je potaknuti komunikaciju između zastupnika i njihovog biračkog tijela. Margi, koji je rođen u Maroku, član je ultra-ortodoksne stranke Shas, čije je članstvo dominantno sefardsko i Mizrahi. Jidiš je, naravno, židovski jezik Aškenaza ali Margijeva inicijativa je pokušaj predstavljanja

Ya’akov Margi.(Wikimedia )

mnogih Haredi Židova koji jidiš govore kao svoj prvi jezik. Anketa iz 2011. godine procjenjuje da 2

posto izraelske populacije govori mame-loshn, uglavnom u Bnei Braku i Jeruzalemu. (Tablet) 41

SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS

Ruah RuahHadaša Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS

Moj prvi šolet u Novom Sadu Ruben Albahari

K

ako se počeo približavati ovogodišnji Šolet u Novom Sadu, prolazilo mi je kroz glavu pitanje kako to da do sada nisam prisustvovao ovom događanju? Za odgovor nisam ni sam sasvim siguran, koliko uopće mogu biti valjani izgovori za kojima svi ponekada posežemo, ali jedno je bilo sigurno, ove godine izgovora nema! Na kraju krajeva, smrtna ura kuca i nama najmlađima i možda je ovo zadnja prilika da se susretnemo. Ponovo vidjeti Bertu, Bibicu, Jucu, Bubu i Rupicu, Jakicu, Sanjina, Bobu, Daču... i ostalo drago društvo, pravo je veselje, a ako sam nekoga zaboravio neka se naljuti, iako nema smisla trošiti energiju na takvu vrstu osjećaja. Iako živimo na raznim krajevima svijeta, nije udaljenost ono što nas razdvaja jer uspješno smo se razdvojili u, primjerice, Zagrebu, nepogrešivo po onoj uzrečici - dva Židova - tri zajednice.

Kod Bube i Rupice

Bakanalije kod Bube i Rupice

sekcije, u bazenu, navečer smo bili ugošćeni kod Bube i Rupice. Oni su u svojem domu organizirali bakanalije za 40 vječno gladnih usta, kao da su 40 godina lutala pustinjom.

Ovdje se prvi put okupilo uže društvo s ljetovanja i ekskurzija u Izrael 1966. Nismo se promijenili nimalo, ali smo se teško prepoznali. Tko zna zašto? Kako to već biva, krenule su priče tko je gdje, što je, s kim je i

O samom putovanju do Novog Sada neću trošiti riječi, bila bi to zasebna priča, no važno je da se nas troje ravnopravnih navigatora u Mazdi ipak uspjelo dokotrljati do Novog Sada. To je zaista predivan grad, razvučen u svim smjerovima i bez ikakvih putokaza, pa se ti snađi ako možeš. Zato smo se odlučili turistički lutati kako bi ga bolje upoznali, ne bi li u nekom trenutku i ugledali hotel Park, naše željeno odredište.

Na tom sjajnom mjestu koje drži do svoje prošlosti (objeduje se u Titovom salonu, što mi je odmah pojačalo apetit) odmorili smo se i predahnuli, a nakon osobne dezin42

Grupa kibuc Gat 1966.

kamo nas je život bacio. Puno emocija, puno prisjećanja (čemu nam Alzheimer nije odmagao) raspitivanja o prijateljima, neprijateljima, događanjima... U moru tema, očekivano se kao jedna nametnula i ona o politici, osobno mi najmanje omiljena. Ipak, drago mi je što smo svi gotovo istog mišljenja i stava o nekim temama, a okolina u kojoj živimo nije nas uspjela zatrovati. Složili smo se da je uz osjećaj židovstva koji svi jednako dijelimo, svima nama od jednake važnosti zalaganje za stav da se Holokaust i fašizam ne smiju ponoviti, te da se u svakom trenutku našeg privatnog života, ali i javnog djelovanja moramo suprostaviti i okrenuti leđa neistomišljenicima. To je tema o kojoj se ne smije drukčije misliti.

Drugog dana u Novom Sadu našli smo se na šoletu koji je zaista bio sjajno pripremljen, i odlično služi kao izgovor za ponovna okupljanja.

Bio sam iznenađen velikom posjećenošću iako cijeli svoj život odlazim na židovske/jevrejske sastanke, i za-

pravo mi je žao što je ovo bio tek moj prvi šolet. Kasnije navečer Rupica je organizirao večeru na kojoj su svirali naši prijatelji Cigani, potomci onih koji su s našim roditeljima i bakama svojedobno uvježbavali Malu Floramye u Jasenovcu. Nevjerojatno da i danas, nakon toliko godina, postoje dvojbe oko toga je li to bila Muzička akademija ili stratište.

Nakon ugodnog druženja, pozdravili smo se, razišli i idućeg dana napustili Novi Sad. Dani šoleta bili su dani za pamćenje. Ne bih se odrekao ovog druženja ni za što, iako bih možda razmislio o tome samo kada bi mi netko ponudio da prisustvujem zajedničkom obilježavanju Jom Hašoa Židovske općine Zagreb i Bet Izraela. Tko zna, možda iduće godine doživim i to i šolet.

Šolet

43

SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS

Ruah RuahHadaša Hadaša

‫רוח חדשה‬

Međunarodna konferencija Jagoda Večerina

ZA BEOGRAD, ZA BEOGRAD...

Za Beograd, za Beograd firmom “Krstić”, firmom “Krstić” upravo se narod sprema sve razloge za put ima samo sreće valjda nema samo sreće valjda nema joj, joj.1

B

eograde, vidimo se opet! Tako sam ga prošle godine pozdravila na odlasku. I eto me opet! Ne u autobusu firme Krstić kao u filmu „Ko to tamo peva“, nego modernim kombijem. Ima jedna sličnost: kao što je Miško vozio zavezanih očiju, tako je naš suvremeni „šofer“ cijelim putem razgovarao na mobitel.

Da imam m..a, a nemam, fotkala bih ga i poslala lijepo njegovom poslodavcu.

Ipak, sve je dobro prošlo, stigosmo mi živi i zdravi do Beograda, gdje je od 13. do 16. ožujka moj grad, kao neki lijepi i fini gospodin, ugostio međunarodnu konferenciju „Creating Memories in Early Modern and Modern Art and Literature“.

Naglasak konferencije stavljen je na sjećanje. Sjećanje lijepih, ali i ružnih događaja, sjećanje kao katalizator i kao upozorenje budućnosti da pazi što radi.

Sjećanje nepismenih žena, isto tako sjećanje kroz sliku, fotografiju, pisani zapis, glazbeni, umjetnički zapis, kroz knjigu, pjesmu i ples. Organizatori su 1 Za one -40: radi se o pjesmi iz kultne srpske komedije „Ko to tamo peva“ (1980.) u režiji Slobodana Šijana. Film opisuje tragikomične zgode i nezgode putnika u jednom dotrajalom autobusu koji iz provincije vozi prema Beogradu, u osvit Drugoga svjetskog rata.

44

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

I jeli. Sponzori su se stvarno iskazali: hranili smo se 7 – 8 puta dnevno: na svakoj pauzi smo dobili za jesti i piti.

Ne pamtim kad sam se zadnji put tako s guštom prežderavala. Danci bi rekli: Hygge. Srećom, imala sam izlaganje prvi dan, tada me još nije uhvatio onaj stupor, rezultat učestalog prejedanja, za koji se može upotrijebiti latinska poslovica „Plenus venter non studet libenter“, a usudila bih se ovom prigodom dodati i onu drugu poznatu (sefardsko-hrvatsko-bosansku-španjolsku-njemačku-talijansku... odaberi po vlastitom izboru) poslovicu: „Svako jelo gazdu klelo što ne legne da se slegne.“ Već nakon prve pauze nije bilo lako ostati u vertikali, ali svi smo doslovno stoički podnosili red predavanja i čekali pauzu s oblizekima.

Neću vam ovdje opisivati jelo, predugo bi trajalo, pozabavimo se mi radije konferencijom.

Avala

bili, da idemo redom: Filozofski fakultet i Jevrejska opština u Beogradu, Centar za vizualnu kulturu Balkana, Sveučilište Ben-Gurion u Negevu, u okviru kojega je i Centar Moshe David Gaon za judeo-španjolsku kulturu koji vodi Eliezer Papo. On je bio i glavni organizator i animator skupa, uostalom, kao i inače.

U prostorijama Jevrejske opštine, a u organizaciji Centra Moshe David Gaon za judeo-španjolsku kulturu pri Sveučilištu Ben-Gurion u Negevu, organizirana je proslava desetogodišnjice djelovanja radionice „Jevrejska umetnost i tradicija“ u okviru Odsjeka za povijest umjetnosti. Tom su prigodom profesori Nenad Makuljević i Jelena Erdeljan dobili medalje i časni naziv „Kavayero de Ladino u ime Yitzhaka Navona“ za posebni doprinos u promicanju sefardske kulture i jezika. U prisutnosti Ereza Navona, sina Yitzhaka Navona, Alone Ficher Kan, veleposlanice Izraela u Beogradu i mnogih istaknutih

profesora i kulturnih radnika, čuli smo sve same lijepe riječi o očuvanju sefardske kulture i jezika. Erez nam je ispričao nekoliko anegdota vezanih uz život s tako velikom osobom kao što je bio njegov otac. Prostorija je bila tako ispunjena da uopće nije bilo teško stajati: sa svih strana pritisnuti, ljudi su stajali poput pingvina (židovskih, nežidovskih, svejedno), naslonjeni jedni na druge. To je prouzročilo i prilično toplu atmosferu – kladim se da je bilo +40, u hladu.

U okviru kongresa održana je i promocija moje knjige: Bohoreta – najstarija kći, u Biblioteci grada Beograda. Skupio se priličan broj ljudi, interes postoji, prodaja baš nije bila u skladu s brojem prisutnih, ali siromaštvo je u Beogradu veće nego kod nas, pa se nije za čuditi.

Ipak, prodano je 8 knjiga.

Vratimo se mi na kongres. Malo kuloarskih priča: naime u hodnicima smo se nalazili u pauzama između izlaganja.

Toliku raznolikost tema još nisam vidjela, naslov je obuhvaćao praktički sve: od likovne umjetnosti, književnosti, lingvistike, pa sve do fotografija, židovskih svetkovina, Holokausta, kazališta i glazbe. Čak je i većina izlaganja bila interesantna. Ne kažem da inače nisu, ali kad se gudi stalno po istome, treći dan više nije baš motivirajuće. Ovdje su šarolike teme bile pun pogodak. Šteta je samo što su se zbog velikog broja prijavljenih radova izlaganja održavala istovremeno u dvije prostorije.

Među mnogim zanimljivim temama slušali smo o židovskim praznicima i liturgiji, o kazalištu, slikarstvu i glazbi.

Svakako bih istaknula izlaganje Tamar Alexander sa Sveučilišta Ben-Gurion u Negevu: „Ni Pesah sin masa ni ija sin kazar“ o tradicionalnim prazničnim ciklusima u sefardskim poslovicama.

Radi se o prazničnom folkloru koji pripada tradicionalnom sjećanju, izraženom kroz poslovice. Vrlo interesantno i poučno. Stara sefardska mudrost.

Holokaustom, uvijek važnom temom, posebno danas kad neki pokušaju umanjiti njegov značaj, pozabavio se i Vinko Drača, uz mene jedini pripadnik hrvatskog plemena na kongresu. Vrlo

SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS dali Zafranovićev film: Testament Lordana Zafranovića, u trajanju od oko 5 sati. Film je kombinacija njegovih igranih filmova i dokumentaraca iz NDH. Potresno je vidjeti kako nas sve nedaće i tragedije ništa nisu naučile.

Između dva dijela filma bila je pauza uz, već tradicionalno, prežderavanje slatkim i slanim delicijama i ispijanje kava i sokova.

zrelo promišlja pitanje traume žrtava, što je za njegovu dob (-30) vrlo rijetko. Bio je moj student, pa sam možda subjektivna. Holokaust na Balkanu – uloga sjećanja u književnosti, bio je naslov izlaganja Krinke Vidaković-Petrov.

Sjajno izlaganje, sretna sam što sam ga imala prilike čuti. Povjesničar umjetnosti Vuk Dautović, prikazao nam je beogradske Židove kroz fotografski medij, Lukasz Byrski je govorio o stećcima kao inspiraciji u književnosti i umjetnosti, a ja sam održala izlaganje o važnosti pamćenja nepismenih sefardskih žena u očuvanju sefardske tradicije i jezika, i tako... sve vezano uz sjećanje, pamćenje, da se ne zaboravi...

Treći dan smo poslijepodne (baš tako: poslijepodne, cijelo poslijepodne) gle-

Posljednjeg dana kongresa organizatori su nam priredili lijepi izlet koji je, također, kao i izlaganja, imao svoj naslov: Belgrade – Les Lieux de Mémoire. Prvo smo posjetili Avalu, Meštrovićev spomenik i toranj, zatim Topčider, Kuću cvijeća, novouređeni manastir Rakovicu, gdje smo svi morali staviti marame na glave, a žene, ako su nosile hlače, (sve smo ih nosile) morale smo iz jedne bačve kod ulaza u manastir izvući kecelje i opasati ih. Evo slika: Na kraju smo, nakon obilnog ručka, otišli do hrama svetog Save. Zahvaljujući upornosti našeg vodiča Eliezera Pape dozvolili su nam razgledanje potpuno obnovljenih i luksuzno uređenih podrumskih prostorija. A u podrumu nas je sa zida gledao jedan vrlo mišićavi gospodin koji se nije sramio to i pokazati, pa makar po cijenu paranja svoje košulje. Jehaaaa! Evo slika: Svemu dođe kraj, pa tako i mojemu boravku u Beogradu. Ako se sjetim još nečega, napisat ću dodatak u sljedećem broju.

Film s početka priče opisuje davne događaje, ali poruke su mu prilično aktualne, pa evo da završim kao što sam i započela (a vi, i mlađi i stariji od 40) odite na youtube, pronađite pjesmu i zapjevajte zajedno s maloljetnim romskim glazbenicima:

Zemlja drhti, zemlja drhti sve se ruši, sve se ruši i nedelje nema više fašističke mutne ptice sve pod sobom uništiće sve pod sobom uništiće joj, joj 45

SVIJET OKO NAS

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

SVIJET RIJEČ OKO RABINA NAS

INSAJDERSKA BUDIMPEŠTA

Desetka u Kladovu, desetka Kladovu

Židovska četvrt – party meka i kvart sjećanja na strahote nacizma i sovjetske okupacije

Svetlana Klinčić Pozzi

Tomica Goleš Babić

K

ladovo, romantičan gradić na obali Dunava, na sjeveroistoku Srbije… mjesto koje je od siječnja do prosinca 1939. g. pružilo utočište grupi od 1.200 Židova koji su bježeći s teritorija Trećeg Reicha, preko Crnog mora, trebali stići u Palestinu. Trebali … no, rumunjske vlasti, s obzirom da grupa nije imala potvrdu za useljenje u Palestinu, a na Dunavu se stvorio led, ostali su zatočeni upravo tu, u Kladovu.

Iz te mirne luke, zbog blizine s Rumunjskom u kojoj su se nalazili Nijemci, prebačeni su u Šabac na sigurno. Međutim … muškarce iz skupine strijeljali su 1941.g. u Šapcu, a žene s djecom prebacili su u logor na Starom sajmištu da bi ih 1942. g. pogubili. Svega dvjestotinjak mlađih osoba iz te skupine uspjelo je doći do Palestine.

I to je početak priče. U znak sjećanja, na samoj obali Dunava općina Kladovo je podigla spomenik židovskim žrtvama pokraj kojeg svake godine, za vrijeme održavanja „Porodičnog seminara,“ polažu vijence naši predstavnici zajedno s omladinom srednjih škola iz Kladova.

I ove godine, kao i proteklih devet, „Porodični seminar“ je događaj koji je privukao veliki broj učesnika, negdje oko 300 osoba, kako odraslih tako i djece i omladine koja tom prigodom ima svoj posebni program.

Učesnici Seminara su prvenstveno članovi židovskih općina Srbije, Vojvodine, Makedonije, a i drugih židovskih općina ex Jugoslavije. Što izdvojiti kao najljepše? Teško 46

pitanje. Sve lijepo čini taj susret jedinstvenim. Odlična organizacija, gostoprimstvo, susreti s prijateljima i upoznavanje novih ljudi, mnoštvo izuzetno vrijednih i vrlo dobro posjećenih kulturnih događanja.

Naravno, neću uspjeti opisati sve događaje koju su ukrasili ovogodišnje druženje pa stoga izdvajam samo neke, što naravno ne znači da i oni

drugi nisu bili jednako zanimljivi: izuzetan koncert zbora „Braća Baruh,“ vrlo duhovita kazališna predstava pozorišta „Kralj David“ u režiji maštovite Miriam – Mie Salom, muzički vremeplov Davora Saloma „Upoznajte Izrael kroz muziku,“ predavanje Čedomile Marinković o „Prvom hramu u Jeruzalemu,“ video-muzička priča Davida Montijasa o „Jezicima Jevreja,“ Hanikino pripremanje shakshouke na licu mjesta, romantična vožnja brodom i naravno muzika, ples, pjesma koja je orila do kasno u noć na proslavi 10. rođendana „Porodičnog seminara“ uz posebnu večeru i ogromnu tortu koja je, usput rečeno, bila i jako ukusna. Što reći na kraju? Družimo se, razmjenjujmo naše neiscrpno bogatstvo, dobru energiju jer … ako se ne sastajemo i ne dijelimo s drugima ono što posjedujemo, sve polako pada u zaborav i zato, „Doviđenja dogodine u Kladovu.“

B

udimpešta je nevjerojatno mlada, naročito noću. Moja budimpeštanska adresa nalazi se u samom epicentru sedmog distrikta, u staroj Židovskoj četvrti - mladima poznatijoj po nadimku "party district". Ovdje stoluje svjetski poznata, iznimno vibrantna mladenačka noćna scena - tzv. ruin pubova (pubovi u ruševinama).

Ne čudi stoga što sam neke od najboljih dana svojeg budimpeštanskog života proveo noću. Pregršt me uspomena veže za ovaj dio grada. Neke su epizode bespovratno urezane u moju memoriju, spremne za novo evociranje, a neke su pak zauvijek izgubljene, utopljene u pozamašnim količinama palinke (nezaobilazne mađarske žestice), koja se u svakom lokalu ovog kvarta, nakon svakog sumraka, pa sve do zore - toči u hektolitrima. Pojedine, međutim, uspijevam povratiti iz pepela zaborava, no na njih me moraju podsjetiti moji prijatelji, svjedoci tih zbivanja i noći.

Intermezzo takvom vampirskom lifestyleu činile su neodgodive fakultetske obaveze, no fokusirajući cijelo svoje vrijeme na night shift, na uspomenjavanje, degustaciju kapljica svih vrsta i zatvaranje lokala, samom sam sebi uskratio upoznavanje sa svojim novim, tada još uvijek neotkrivenim habitusom. Jer ne dajte se zavarati! Židovska četvrt i party district tek se naizgled odnose kao dvojnici. Židovska četvrt je sve ono što pary district nije, njegov je doppelganger samo po lokaciji - slično kao što su Budimpešta pod mjesecom i Budimpešta pod suncem, dva potpuno drugačija grada. Party district, mjesto je na kojem se prave uspomene, a Židovska četvrt, unakažena bolnim prošlostima, uspomena je sama

Velika sinagoga

po sebi - tako nam skulptura tugujeće vrbe ispred Muzeja židovske povijesti ne da zaboraviti nacizam, a orunulost i zapuštenost zgrada, komunizam.

Svega pedesetak metara od mog stana, na početku Ulice Dohany, nalazi se Velika sinagoga, najveća u Europi i druga najveća u svijetu. Izgrađena u bizantsko-maurskom stilu, impresivne forme, sa dva tornja nalik minaretima na prvi mi je pogled izgledala kao džamija. Tu je negdje počinjao geto

u kojeg su Nijemci i mađarski nacisti potjerali oko 70 000 Židova. Njih 10 000 skončalo je prije nego što su sovjetski vojnici oslobodili geto. Iako je neuobičajno smjestiti groblje u blizini sinagoge, 2000 ljudi pokopano je u njenom stražnjem dvorištu. Njihovi su grobovi simbol svirepog zločina i holokausta u Mađarskoj.

Ulica Dohany danas označava središte mađarske židovske zajednice. Krenem li u suprotnom smjeru, proći ću pored

Velika sinagoga

47

SVIJET OKO NAS

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

židovske škole (na čijim je dverima urezbaren nacrt židovske četvrti sa kratkim osvrtom na njenu veličanstvenu povijest), a skrenem li lijevo naći ću se u famoznoj Ulici Kazinczy.

Wouk i sjećanja

Ovdje se smjestio najčuveniji ruin pub Szimpla, startna pozicija svakog novopridošlog partijanera koji u Ulici kulture na dispoziciji ima zaista šarolik izbor klubova, kafića i restorana.

Skrivena iza njihova zasljepljujuća blještavila, primamljivih cijena i animalnih krikova pijanih Britanaca, nalazi se ortodoksna sinagoga u čijem se kompleksu nalaze i košer restoran i dućan.

Na tom se potezu, kroz Ulicu Dob pa tamo prema Ulici Kiraly, još jednom omiljenom partijanerskom odredištu, nalazi još nekoliko košer restorana.

Jeff Jacoby / prijevod: Dolores Bettini

A Szimpla je najbolji gradski ruin pub

Preporučujem restoran Carmel u kojem sam svoje, tada još neodnjegovano nepce, prvi put izvrgnuo čudesnim specijalitetima židovske kuhinje. Savjetujem da svoje gustativne sposobnosti iskušate na fenomenalnom Šabat meniju: jelovnik sa četiri slijeda stajat će vas oko 130 kuna. No, pustimo po strani na trenutak gurmanske aspiracije i nastavimo s obilaskom.

Prolazimo Ulicom Wesselenyi, radeći tako krug i i vraćajući se natrag prema Velikoj sinagogi. Međutim, umjesto ravno, skrećemo desno i izbijamo na Dob ulicu. Nastavljamo kroz Gozsdu, prolaz koji vodi prema Ulici Kiraly.

Neupućeno oko možda će prvog trena podsjetiti na zagrebački Miškecov prolaz. Međutim, nakon tek nekoliko koraka vidite da svaka možebitna sličnost prestaje. Goszdu, okićen šarenim i blještavim svijetlima, noćna je scena sam za sebe - doslovce na svakom koraku: kafići, restorani, klubovi, karaoke barovi, zalogajnice i slastičarnice.

Tko bi uopće mogao pomisliti, dok stoji tako okružen dobrim vibrama i razularenim turistima svih generacija da je ovdje nekoć počinjala granica židovskog geta: U Ulici Kiraly stoji replika zida sa žičanom ogradom koji se tih burnih godina protezao oko geta.

48

RIJEČ KULTURA RABINA

merički pisac Herman Wouk ovog mjeseca (svibanj 2017.) navršava 102. godinu života i ja želim o njemu pisati iz nekoliko razloga. Prvo, jer su neke od njegovih knjiga među najnezaboravnijima koje sam ikad pročitao i želio bih pohvaliti čovjeka koji ih je napisao. Drugo, jer su se nekoliko godina naši putovi redovito ukrštali i nema drugih svjetski poznatih autora kojih se mogu sjećati na isti način. Ali prije svega zato što mi je Wouk neizbrisivo i čudesno promijenio život, a svih tih godine ja sam bio nemaran i nisam mu zahvalio.

Sreo sam ga kad mi je bilo 16 godina i uopće to nisam shvatio. Evo kako se to dogodilo:

Rumbach sinagoga danas je koncerni prostor

Nastavljam dalje i napokon, stižem do Rumbach sinagoge u Ulici Raumbach Sebestyeh. Stilom nalik na manju verziju Velike sinagoge u Ulici Dohany, tijekom Holokausta korištena je kao centar za deportaciju, a nakon što je na mađarsko tlo zagazila sovjetska čizma, desetljećima je zjapila u oronulom i zapuštenom zaboravu. Nakon obnove i popravka krova, danas služi kao muzej i koncertna dvorana. Tu i završava moj obilazak židovske četvrti i tri čuvene sinagoge stare koje u njoj čine tzv. „židovski triangl" i svjedoče o 150 godina neprekinutoj povijesti mađarskog/

budimpeštanskog židovstva.

In summa, kada se se pri posjetu Budimpešti zadesite u ovom jedinstvenom djelu grada, prepustite se živahnoj energiji njegova noćnog života, iskusite luckasti ambijent Szimple, osvježite grlo u Kuplungu i razbacajte se u Fogaszu. Stvorite terabajte uspomena u party districtu, no jednom kada noć završi i kada aspirin zaliječi njene konsekvense, dajte si vremena i doživite sve te druge, tuđe uspomene koje u svakom svojem veličanstvenom kutku skriva stara Židovska četvrt. Nećete požaliti. (trusty.hr)

Tog ljeta sam čitao „Marjorie Morningstar,“ Woukov roman o lijepoj tinejdžerici koja sanja da postane glumica i na tom putu odbacuje tradicionalne vrijednosti, norme i ograničenja židovskoga građanskog odgoja. Knjiga je bila pravi bestseler kad je objavljena 1955. godine i Wouka je lansirala na naslovnicu magazina Time. Ja sam je otkrio 20 godina kasnije u knjižnici moje ortodoksne sinagoge u Clevelandu. Nisam siguran što je tamo radila, budući da je jedna od tema knjige bilo napuštanje vjerskih propisa u korist svjetovnijih i slobodnijih iskušenja.

Bilo kako bilo, najzanimljiviji mi je bio opis „ljubakanja“ i „potajnih seksualnih nespretnosti“ Marjorienog ljubavnog života jer za mene je ta tema tada postojala samo na razini teorije i bila krajnje očaravajuća.

Koliko mi je poznato, ja sam jedina osoba koja je čitala „Marjorie Morningstar“ u sinagogi u subotu poslijepodne. Dok je moj otac proučavao

Herman Wouk u svom domu u Palm Springsu u studenom 2012. godine

Talmud i učio ga na jidišu, ja sam bio zaokupljen Woukovom živahnom heroinom. Čitajući po dva ili tri poglavlja svake subote, bilo je potrebno nešto vremena da prođem cijelu knjigu. Završio sam je baš na vrijeme: jedan dan prije nego što sam trebao krenuti na koledž u Washington.

Vozili smo se – moji roditelji, braća i sestre i ja – velikim obiteljskim autom i stigli smo u Washington u nedjelju navečer, a potom se prijavili u motel. U ponedjeljak u jutro mom ocu je prvo na redu bila jutarnja molitva, pa smo se on i ja zaputili u zajednicu Kesher Israel. u ortodoksnu sinagogu u Georgetownu.

Kešer je bio u blizini mog sveučilišnog dormitorija, pa će to postati mjesto na koje ću redovno odlaziti na bogoslužje tijekom studentskih dana. Ali tog prvog ponedjeljka ujutro, naravno, nisam poznavao nikoga, pa sam bio zahvalan kad je jedan od „redovnih“ – prijatni stariji čovjek duguljasta lica i ljubazna

osmjeha – nakon službe prišao pozdraviti oca i mene. Kad je shvatio da sam novi student u gradu i da ću često dolaziti u Kešer, upoznao me s rabinom i nekolicinom redovnih polaznika. „Ja se zovem,“ rekao je srdačno, „Herman Wolf.“ Pa, to je ono što sam mislio da je rekao.

Prošlo je nekoliko tjedana dok nisam shvatio da je ljubazni gospodin Herman Wouk – čiju sam glasovitu knjigu dovršio manje od 48 sata prije nego što sam ga upoznao. Bio sam sav obamro dok sam zamišljao što je mogao pomisliti kad na spomen njegova imena nije zapazio ni treptaj prepoznavanja kod novog brucoša kojem je prišao s toliko dobrodošlice. (Još jedna budala.

Mora da nije zavirio ni u jednu knjigu u životu.) Tada je već bilo kasno da mu kažem da ga jednostavno nisam dobro čuo i da sam oduševljen s „Marjorie Morningstar.“ Možda i nije to pomislio, ali ja sam bio previše zastrašen da bih 49

KULTURA to znao.

najbolje što može.“

Ni oduševljenje „Pobunom na ratnom brodu Caine“ Wouku nisam pokazao.

Taj roman objavljen trideset godina ranije, bio je njegov prvi veliki uspjeh, remek djelo o Drugom svjetskom ratu za koje je 1951. godine dobio Pulitzerovu nagradu. Sjećam se da sam ga pročitao kad mi je bilo 17 ili 18 godina, ali ne mogu reći koliko sam iz njega izvukao.

Godinama nakon što je koledž bio iza mene, uzeo sam ga u ruke po drugi put i daleko bolje razumio što ga čini tako velikim romanom. Njegova tematika je u meni odjekivala na način posve drukčiji od onog kad sam bio mlađi: na primjer, tvrdoglava paranoja kapetana Queega, sazrijevanje neiskusnog Wiliea Keitha i neophodnost mornaričkih redova koji godinama bdiju dok mnogi drugi hitaju unosnijim i glamuroznijim stazama.

Sljedeća priča:

U svakom slučaju, do trenutka kada sam stigao pročitati „Caine Mutiny,“ to je bila davna povijest. Wouk se preselio u Washington da radi na svojim dvama sljedećim romanima iz Drugoga svjetskog rata, masivnim i uzbudljivim: „Vjetrovi rata“ i „Rat i sjećanja.“ Potonji je izašao nekoliko mjeseci prije nego što sam diplomirao, a ja dan danas ne znam zašto sam se toliko sramio i nisam ga zamolio da mi potpiše primjerak koji sam kupio. Možda ga je pažnja publike držala van grada neko duže vrijeme, na turneji radi predstavljanja knjige. Možda zato što sam ga sretao isključivo u sinagogi – na mjestu na koje se dolazio moliti, a ne da ga se uznemirava traženjem autograma.

Ali iako nikad nisam dobio Woukov potpis ni na jednu od knjiga koje je napisao, a lista je podulja, ima drugih stvari zbog kojih ću ga se sjećati.

Jednog jutra u Kešeru za vrijeme bogoslužja, molitvu je predvodio netko tko je izobličio riječi jednako loše kao što je upropastio jednostavni napjev. U jednom trenutku uhvatio sam Woukov pogled i nakreveljio sam se s gađenjem.

Prišao mi je minutu ili dvije kasnije. „U mornarici smo običavali reći,“ promrmljao je, „nemoj ubiti pijanista, svira 50

Wouk je imao psa, njemačkog ovčara, koliko se sjećam, savršenog imena za psa jednog autora. Nazvao ga je Barkis po liku iz „Davida Copperfielda“ – kočijaša čije je poruka bila: „Barkis je voljan.“ Imao je običaj ponekad subotom psa dovoditi sa sobom u sinagogu, a to je nešto što nisam vidio da je ikad itko drugi napravio bilo gdje u bilo kojoj sinagogi.

Barkis bi u predvorju kraj stepenica mirno ležao i drijemao za vrijeme dugotrajne šabatne molitve. Obično bih i ja bio gore do samog završetka, ali u nekoliko sam navrata ranije sišao dolje. U oba slučaja sam se zatekao u predvorju kad je zajednica počela pjevati „Aleinu“, himnu na završetku liturgije. Tu himnu se pjeva stojeći i kad je Barkis začuo melodiju i on je ustao, sasvim budan. Očito ju je naučio povezati uz vlasnikov silazak. Ili je možda, kao neki polaznici šula, bio voljan ostati dokraja bogoslužja, ali ni minutu dulje.

Ali ništa od toga nije razlog zbog kojeg kažem da je Wouk zauvijek promijenio moj život.

Godine 1959., nakon što je već imao objavljene „Pobuna na ratnom brodu Caine“ i „Marjorie Morningstar,“ Wouk je iznenadio svog agenta tako što mu je poslao rukopis knjige sasvim drukčije od svega što je ranije napisao.

Tema je bila religija, a naslov „This is My God“ („To je moj Bog,“ rečenica iz Izlaska 15:2). Bilo je to objašnjenje modernoga ortodoksnog judaizma kojem je bio, i jest, duboko privržen.

Wouk je unio sav svoj pripovjedački talenat u izlaganje o svojoj vjeri; ono što je proizveo bilo je učeno, toplo i iskreno istraživanje ljepote židovskog života koji uspijeva biti ujedno i strogo intelektualan i vrlo privlačan.

Kao što će se Wouk prisjetiti mnogo kasnije u kratkim memoarima koje je objavio nakon što je postao stogodišnjak, njegov izdavač je bio „vidno zbunjen tim religioznim skretanjem

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

autora bestselera.“ Nije bilo ničega što bi nagovijestilo da će Wouk takvo što napisati i očekivalo se da će, osim njegovih postojećih fanova, ta knjiga zainteresirati mali broj čitatelja. Tako je izdavač Doubleday naručio samo skroman broj od oko par tisuća primjeraka.

Ubrzo je „This is My God,“ prisjeća se Wouk, još uvijek s ushićenjem, „uzletio i našao se na drugom mjestu po prodaji publicistike, uz memoare dramatičara Mossa Harta.“ Sve ove godine „This is My God“ još uvijek je u tisku; prema Amazonu nalazi se u prvih 10 najprodavanijih knjiga o židovskoj teologiji i među najprodavanijim knjigama o židovskom načinu života.

Ne znam kad sam se prvi put susreo s tom knjigom, ali sjećam se savršeno jasno kad sam prvi put jedan primjerak poklonio neko drugom.

Bila je to jedna žena koju sam sreo u političkim krugovima Massachusettsa.

Kad smo se sprijateljili, zainteresirala se za moja vjerska uvjerenja. Ona je odrastala u metodističkoj crkvi na sjeveru države New York. Moja pripadnost ortodoksnom židovstvu izazvala je kod nje znatiželju. Tako sam ja odgovarao na njezina pitanja, a ti odgovori su izazivali još više pitanja. Kad smo se jednog dana zatekli u knjižari, pogled mi je pao na dio s religijskim knjigama.

Kupio sam „This is My God“ i poklonio joj. „Ako želiš znati o judaizmu, ovo je sjajna knjiga za početak,“ rekao sam joj.

Pročitala ju je i zatražila me drugu knjigu. A onda još jednu. I, da skratim, moja prijateljica je odlučila započeti s ozbiljnim učenjem judaizma. Dvije godine kasnije postala je Židovka po vlastitom izboru – ortodoksna židovska obraćenica. Deset mjeseci kasnije smo se vjenčali. To je bilo prije 21 godinu.

Volio bih da smo pozvali Hermana Wouka na naše vjenčanje. Nažalost, sada je prekasno za to. Ali barem nisam zakasnio reći: Hvala.

Sretan rođendan Hermane Wouk! Da nam poživiš do 120-e!

(Bostonglobe)

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

RIJEČ KULTURA RABINA

Tajna židovska povijest Jamesa Bonda Seth Rogovoy / prevela Dubravka Pleše

O

paska urednika: Sir Roger Moore, koji se proslavio ulogom Jamesa Bonda tijekom 1970-tih i ’80-tih umro je u dobi od 89 godina. U njegovu čast i u spomen na njega predstavljamo našu povijest Jamesa Bonda.

Teško je i zamisliti nekoga tko bi manje bio Židov – ili više goj – od Jamesa Bonda. Njega koji pije martinije protresene, ne promiješane; njega koji uvijek i serijski završava u krevetu s plavušama, obdarenim „Bondovim djevojkama,“ njega, koji vozi najnovije, najbrže sportske aute opremljene raznim tehničkim inovacijama. Možda on i jest heroj ali nije menš. Britanske novine Daily Mirror nedavno su ovog izmišljenog tajnog agenta (a ponekad je lako zaboraviti da je Bond izmišljeni lik, a ne stvarna osoba) nazvale „britanskom ikonom dugovječnom poput kraljevske obitelji ili Rolling Stonesa.”

Bond je književno dijete pisca Iana Fleminga, dobro poznatog desničara koji je, kao i mnogi Englezi njegove generacije, jasno iskazivao svoj antisemitizam. U Flemingovim knjigama, za razliku od mnogo popularnijih filmova koji su po njima nastali, povremeno pronalazimo vulgarne i odvratne židovske stereotipe i, kada god neki lik nalikuje na Židova, uvijek se radi o negativcu.

Od samih početaka prije više od pola stoljeća, od filma „Dr. No“ iz 1962. godine pa sve do filma „Skyfall“ 2012. godine, Židovi su igrali ključnu kreativnu ulogu u serijalu filmova o Jamesu Bondu. Židovima nadahnuta tema posla trgovanja dijamantima proteže se kroz serijal, uključujući naslove ako

što su “Goldfinger” i “Diamonds Are Forever.” Fleming je glavni lik filma “Goldfinger,” glavnog Bondovog neprijatelja, utemeljio na Ernöu Goldfingeru, stvarnom arhitektu iz doba Moderne, podrjetlom Mađaru i ljevičaru koji je bio Flemingov susjed u Hampsteadu. Fleming je svojeg Goldfingera, kojeg je preimenovao u Aurica

(što na latinskom zlači zlatan), obdario opsesijom moći. Film “Goldfinger” ne spominje židovsko podrijetlo lika no u izvornom djelu Fleming se prilično detaljno bavi tom činjenicom.

Ironično je i to da je njemački glumac Gert Fröbe, koji je igrao Goldfingera, tijekom Drugog svjetskog rata bio član nacističke stranke.

51

KULTURA No, kako je Hollywood uvijek bio i ostao Hollywood, mjesto koje je otvorenije i prijateljskije raspoloženo prema sudjelovanju Židova od Flemingovog svemira, bilo zamišljenog ili stvarnog, mnogi su Židovi dali svoj doprinos opusu Jamesa Bonda.

Ken Adam, poznatiji kao Sir Kenneth Adam, OBE, bio je dizajner produkcije svih klasičnih filmova o Bondu iz 1960-tih i 1970-tih, od “Dr. No” iz 1962. do “Moonrakera” 1979. Adam je rođen u Berlinu godine 1921.; njegov otac i stričevi bili su vrlo uspješni modni krojači, poznati u gradu još od kraja 19. stoljeća. Adam i njegova obitelj otišli su Englesku godine 1934. nakon što su ih nacisti maltretiranjem istjerali iz posla. Adam je bio jedan od samo dvojice Njemaca koji su letjeli tijekom rata za Kraljevsko zrakoplovstvo. Da su ga Njemci uhvatili, bio bi pogubljen kao izdajnik, ne bi bio ratni zarobljenik.

Irvin Kershner, koji je režirao filmove kao što su „Imperija uzvraća udarac“ i televizijski film “Raid on Entebbe” (za kojeg je nominiran za nagradu Emmy), te koji je igrao ulogu Zebedeja, oca apostola Jakova i Ivana u filmu Martina Scorsesea „Poslijednje Kristovo iskušenje“ (“Last Temptation of Christ”), bio je na čelu filma o Bondu iz 1983. godine, “Never Say Never Again,” u kojem se naslovnoj ulozi vratio Sean Connery te zahvaljujući kojem je Kershner postao jedina osoba koja je režirala i film iz serijala „Ratova zvijezda“ i film o Jamesu Bondu, dvije najuspješnije holivudske franšize. (Po ukupnom prihodu, veći prihod od filmova o Bondu imaju samo filmovi o Harryju Potteru.)

Harry Saltzman, rođen je kao Herschel Saltzman u Quebecu, bio je tipični nezadovoljnik koji je u dobi od 15 godina pobjegao od kuće i pridružio se cirkusu. Tijekom Drugog svjetskog rata služio je u kanadskoj vojsci u Francuskoj, gdje je upoznao buduću suprugu 52

Jacqui, rumunjsku imigranticu, te je započeo karijeru kao pronalazač darovitih. Na kraju je počeo raditi kao kazališni a zatim i filmski producent u Engleskoj sredinom 1950-tih a nakon što je pročitao Flemingovog „Goldfingera“ 1961. godine kupio je filmska prava na priče o Bondu.

Saltzmanov prijatelj, scenarist Wolf Mankowitz, upoznao ga je s Amerikancem Albertom R. Broccolijem, koji je također želio raditi filmove o Jamesu Bondu. Saltzman i Broccoli utemeljili su Eon Productions, kompaniju koja do dana današnjeg producira službene filmove o Bondu. Kompaniju danas posjeduju nasljednici Broccolija (Broccoli je isplatio Saltzmana 1975. godine). Mankowitz, koji je rođen na londonskom East Endu, srcu židovske zajednice toga vremena, bio je izuzetno plodan i uspješan pisac koji se bavio glazbenim kazalištem, pisao romane i kazališne komade. On je autor prve verzije prvog filma o Bondu za Eon, “Dr. No.” Mankowitz je navodno tražio da se njegovo ime ukloni iz filma jer se bojao da će film propasti te da će mu uništiti dobar glas. Ironično je da se u dosijeima tajne službe objavljenima 2010. godine vidi da je MI5 sumnjala da je Mankowitz sovjetski špijun.

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Filmska verzija romana „Casino Royale“ iz 1967. godine, temeljena na prvom Flemingovom djelu, jedna je od rijetkih koju nije producirao Eon iako je Mankowitz pomogao u pisanju scenarija kao i drugi židovski pisci Ben Hecht, Joseph Heller i Billy Wilder (i uz njih Terry Southern, John Huston i Val Guest). U filmu se pojavljuju glumci Woody Allen i Peter Sellers.

Richard Maibaum, njujorški scenarist koji je radio za Broccolija prije nego li je Broccoli počeo producirati filmove o Bondu, napisao je većinu klasičnih filmova o Bondu. Maibaum je svoju spisateljsku karijeru započeo u New Yorku kao pisac drama, među ostalima i “The Tree,” i “Birthright” — antinacističku dramu. Maibaum je sudjelovao u stvaranju gotovo svih filmova o Bondu (nije pisao samo tri), počevši s “Dr. No” pa sve do“License To Kill,” iz 1989.

Više od svih drugih, možda čak i više od Fleminga, može se reći da je Maibaum stvorio i održao mitsku ikonu Bonda. Menš ili ne, Bond je dokazao da je trajni lik tijekom proteklih 50 godina, lik koji je oblikovan, mijenjan i popravljan (i to u velikoj mjeri od strane Židova) znatno više nego li je to Fleming mogao i zamisliti ili uistinu i poželjeti. (Forward magazine)

‫רוח חדשה‬

RIJEČ KULTURA RABINA

Ruah Hadaša

U izlozima knjižara Dolores Bettini

Robert K. Wittman i David Kinney: Sotonin dnevnik – Alfred Rosenberg i ukradene tajne Trećeg Reicha Nakladnik: Profil, Zagreb, 2016.

Prijevod: Branka Maričić Broj str.: 405 Alfred Rosenberg, jedan od najbližih Hitlerovih suradnika i tvorac nacističke rasističke teorije, od 1936. do 1944. vodio je tajni dnevnik. Činjenica da dnevnik postoji poznata je još od Nurnberških procesa, ali ga nakon njih nitko nije vidio jer ga je jedan od ljudi koji su sudjelovali u tom procesu jednostavno – ukrao. Dnevnik je nađen tek nedavno, a kako je on skrivan i tražen, pravi je istiniti triler. O tome što je u njemu Rosenberg napisao, kako je on nestao, gdje je skrivan, tko se njime želio okoristiti i kako je na kraju ipak pronađen, tema su uzbudljive knjige Roberta K. Wittmana i Davida Kinneyja.

Primo Levi: Utopljenici i spašeni Nakladnik: Fraktura, Zaprešić, 2017.

Prijevod: Tvrtko Klarić Broj str.: 208 Utopljenici i spašeni Prima Levija eseji su o čovjeku, stvaratelju povijesti i njenoj žrtvi.

Govore o ljudima koji su u vrtlogu Holokausta, najtežem od svih moralnih i političkih poremećaja koji se ikada dogodio, spasili život ili su spasili vlastitu savjest.

Kakvi se odnosi stvaraju između tlačitelja i potlačenih? Kako se stvara čudovište?

Je li bilo moguće iznutra shvatiti logiku

mašinerije istrebljivanja? Je li bilo moguće pobuniti se? U svojoj posljednjoj knjizi o nacističkim logorima, objavljenoj samo nekoliko mjeseci prije smrti, Primo Levi pokušava odgovoriti na ta pitanja.

Cole, poznatoj po nadimku R. J.

spisateljima i spisateljicama, majkama i očevima, momcima i djevojkama, učiteljima i učiteljicama – koji na razne načine pokušavaju otkriti što je uopće sreća, e da bi se mogli baciti na potragu za njom. I u tome ponekad uspijevaju.

Primo Levi: Zar je to čovjek Nakladnik: Fraktura, Zaprešić, 2017.

Prijevod: Tvrtko Klarić Broj str.: 208 Primo Levi je za života govorio samo o fašizmu, o logorima, o zlu i čovjeku, razgovarao s mladima, držao predavanja u školama, univerzitetima. Znao je da se zlo ne smije zaboraviti.

Ono što ovu knjigu izdvaja iz velikog broja naslova o fašizmu i logorima jest vrhunska preciznost njegova jezika. Preciznost kemičara prenio je u preciznost jezika kojem je strana bilo kakva dvosmislenost ili netočnost. Knjiga je pisana kao svjedočanstvo bez ikakve želje za odmazdom ili osvetom..

Maria Àngels Anglada: Violina iz Auschwitza Nakladnik: Hena com, Zagreb, 2017.

Prijevod: Boris Dumančić Broj str.: 176 Na koncertu u Krakovu glazbenik jednog trija upoznaje samozatajnu i tihu Reginu, violinisticu sa savršeno uštimanim glazbalom, ni ne sluteći kakva se povijest i priča kriju iza tog začudnog instrumenta. Kada mu Regina preda u ruke dokumentaciju i zapise o violini pred njegovim će se očima otvoriti nevjerojatna priča o životu tog tanahnog instrumenta, njezinog graditelja i još nekih protagonista u jezivim okolnostima nacističkog režima.

“Violina iz Auschwitza” neveliko je, ali iznimno dojmljivo djelo koje je proslavilo katalonsku književnicu Mariu Àngels Angladu.

David Albahari: 21 priča o sreći Nakladnik: Booksa i MaMa, Zagreb, 2017.

Broja str.: 63 Albaharijeva „21 priča o sreći“ direktno se veže na „Metafiziku stvarne sreće“ francuskog filozofa Alaina Badioua.

Ti kratki zapisi mogu se čitati kao reakcije na Badiouove filozofske teze, kao varijacije na njihove teme, ali i kao samostalne priče o likovima – studentima i studenticama,

Eduardo Halfon: Poljski boksač Nakladnik: Fraktura, Zaprešić, 2017.

Prijevod: Ana Stanić Broj str.: 176 Izaberete li Eduarda Halfona, izabrali ste putovanje. Izaberete li Halfona, s kraja na kraj svijeta, od Auschwitza do Gvatemale, 53

KULTURA od juga Sjedinjenih Američkih Država do Golog otoka i Beograda vodit će vas majanski pjesnici i ciganski svirači, glasovi mrtvih pisaca i jedan poljski boksač, koji je u najmračnijoj noći spasio ljudski život i priču učinio mogućom. Na putu s Eduardom Halfonom neće nedostajati ni humora ni straha, ni zamišljenosti ni slavlja. Koračat ćete stazama koje su utabali ra­tovi i na­rodi, tragom onih koje mjesto nije moglo zadržati i onih koji su na put bili osuđeni. Čut ćete mnoge jezike i sve ih razumjeti. Čut ćete pitanja i glazbu. Vidjeti život. (Daily Telegraph).

Nada Topić: Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja Nakladnik: Naklada Ljevak, Zagreb, 2017.

Broj str.: 256 Autorica istražuje doprinos splitske Knjižare Morpurgo u stvaranju i razvoju kulturnoga života u Splitu i Dalmaciji. Istraživački rezultati, prikupljeni različitim metodama, a prije svega studijom slučaja, izneseni su pregledno i jasno te strukturirani kao zanimljiva priča potkrijepljena brojnim minucioznim istraživanjima. Izniman su doprinos ovoga istraživanja raznorodni arhivski i drugi temeljito istraženi izvori, znalački obrađeni i analizirani pojedinačno i u odnosu jedni na druge, što je naposljetku pridonijelo stvaranju cjelovite slike poslovanja Knjižare Morpurgo iz svih aspekata, ali i utjecaja povijesnih prilika na to poslovanje te svojevrstan povratan utjecaj koji je Knjižara Morpurgo zbog svoje društvene, kulturne i političke važnosti imala na onodoban društveni život Splita i Dalmacije, pa i ukupan hrvatski kulturni prostor.

Maroje Mihovilović: Mi djeca Solferina Nakladnik: Profil, Zagreb, 2017.

Broj str.: 1000 Riječ je o vrlo bogatoj, zanimljivoj i dramatičnoj povijesti jedne obitelji zagrebačkih korijena, svakako uvelike jedinstvenoj, detaljno i opširno istraženoj i opisanoj u 54

dugačkom i širokom povijesnom i zemljopisnom kontekstu. Priča koja je već privukla golemu pozornost duga je dva stoljeća, odvija se na četiri kontinenta, a u toj priči ima svega i svačega, mnogo toga dramatičnog.

Bilo je tu velikih ljubavi, velikih stradanja, prijetnji smaknućima, dugih razdoblja neizvjesnosti kada pojedini članovi obitelji godinama nisu znali što im se dogodilo s najbližima. Detaljno su opisani životi četiriju generacija obitelji Vukelić-Mihovilović.

Zygmunt Bauman: Modernost i Holokaust Nakladnik: Tim press, Zagreb, 2017.

Prijevod: Srđan Dvornik??

Broj str.: Sociologija se prije svega bavi modernim društvom, no nikada se nije suočila s jednim od najkarakterističnijih i najužasnijih aspekata suvremenosti – s holokaustom.

Briljantna nova knjiga Zygmunda Baumana raspravlja o tome što nas sociologija može naučiti o holokaustu, odnosno, još preciznije, čemu holokaust može podučiti sociologiju. Bauman ističe kako se značaj holokausta često zaobilazi u našem razumijevanju moderne, i to, s jedne strane, tako da se holokaust reducira na nešto što se dogodilo Židovima, na epizodu u židovskoj povijesti, a s druge strane prikazujući holokaust kao prijezira vrijedan aspekt društvene povijesti kojeg ćemo kroz progres moderniteta nadvladati.

Oba ovakva modela podliježu preispitivanju. Osnovna premisa Baumanove knjige je da holokaust treba neminovno prihvatiti kao sastavni dio same prirode modeniteta – ne kao jedinstveni događaj, ali ni kao fenomen koji povezujemo s upornošću „barbarstva“, a nakon ovakve teze slijede brojne preinake postojećeg razumijevanja modernog društva i njegovih institucija.

Erica Fischer: Aimée & Jaguar Nakladnik: Mediart International, Zagreb, 2017.

Prijevod: Jasna Dakić

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Broj str.: 288 Aimée & Jaguar intrigantna je dokumentarističko-prozna knjiga koja opisuje jedno od najkontroverznijih i najstrašnijih razdoblja ljudske povijesti i epicentar događanja tog vremena – Berlin 1942.

Knjiga pripovijeda emotivnu i potresnu ljubavnu priču ekstravagantne Židovke Felice Schragenheim (Jaguar) i supruge nacističkog vojnika, uzorne Njemice Lilly Wust (Aimée), dajući intimistički portret odnosa dviju sasvim različitih žena koje su se zbližile pod najnevjerojatnijim okolnostima.

Erica Fischer uvodi nas u to potresno vrijeme, opisujući politička i društvena kretanja koja su prethodila progonu berlinskih Židova, kao i način na koji je nacizam bio infiltriran u sve pore društva, kako su razmišljali ‘obični’ Nijemci, i kako je izgledao suživot u doba Holokausta, prelamajući priču kroz svjedoke tog vremena.

Đorđe Mihovilović: Jasenovac 1945. – 1947.

– fotomonografija Nakladnik: Spomen područje Jasenovac, Jasenovac, 2016.

Broj fotografija: 796 Fotomonografija autora Đorđa Mihovilovića na jednom mjestu objedinjuje 796 fotografija snimljenih na lokaciji logora Jasenovac u razdoblju od 1945. do 1947. godine koje pokazuju kako na tom prostoru nakon pada NDH nije postojao, niti je mogao postojati, bilo kakav logor. Knjiga dolazi u vrlo važnom povijesnom trenutku, odnosno u kontekstu još uvijek traumatične sadašnjosti opterećene groznim reinterpretacijama ratnog i poratnog vremena iz pera sve glasnijih negacionista i revizionista ustaške države i njenih učinaka.

Harold S. Kushner: Kad se dobrima dogodi zlo Nakladnik: KruZak, Hrvatski Leskovac, 2017.

Prijevod: Stanimir Vuk-Pavlović

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

Broj str.: 160 “Kushner analizira tri različita uzroka ljudske patnje. Za neke patnje ne može se reći da imaju uzrok jer su posve slučajne, ovisne o spletu različitih okolnosti; netko se jednostavno nađe na krivom mjestu u pogrešno vrijeme. Ima također patnji koje su uzrokovane prirodnim zakonima, kao što su potresi i bolesti. Kushner posebno ističe da bi bilo krajnje neprihvatljivo vjerovati ili zahtijevati da Bog intervenira u takvim slučajevima. Čovjek je smrtno biće i umire u skladu s prirodnim zakonima. Treći uzrok ljudske patnje su zli ljudi. Kushner daje svoju interpretaciju priče o Adamu i Evi, naime upravo sposobnost biranja između dobra i zla čini nas onim što jesmo, da smo ljudska bića. Neke patnje uzrokujemo sami jer pogrešno tretiramo naše početne patnje, optužujemo sami sebe ili neopravdano pripisujemo uzrok patnje ljudima koji nam hoće pomoći.’’

Vukelić-Mihovilović.

Irun R. Cohen: Kiša i uskrsnuće Nakladnik: KruZak, Hrvatski Leskovac, 2017.

Prijevod: Stanimir Vuk-Pavlović Broj str.: 160 “Ovo nije rasprava o filozofiji ili metodologiji niti znanosti niti Talmuda. Knjiga ne istražuje povijest zamisli u tim poljima niti ih uspoređuje intelektualnom strogošću ili temeljitošću. Nisam se potrudio da pregledam profesionalnu literaturu o tome. U tekstu navodim samo nekoliko radova koji su utjecali na moje razmišljanje i koje možete pročitati da dobijete bolji uvid. Ovdje nema znanstvenosti, knjiga je samo izraz mojih dojmova o oba područja.

Ona se može vidjeti kao niz eseja. Dio niza tumači izvatke iz Talmuda tako da, prema mojem viđenju, istakne vrijednosti bitne za zapadnu znanost. Među te sam eseje uvrstio tumačenje židovskog blagdanskog kalendara. Drugi dio tumači ulogu tumačenja u znanstvenoj metodi. Obje skupine eseja slobodno udružuju talmudske i postmoderne zamisli. Možda sam time od nepodudarnih dijelova stvorio himeru, ali čudovište uobrazilje je bezopasno. Knjigu je zaista bilo zadovoljstvo pisati pa se nadam da će je biti zadovoljstvo čitati. Započnimo s ideologijom znanosti.” (iz autorova uvoda)

RIJEČ KULTURA RABINA

Judith Butler: Neizvjesni život Nakladnik: Centar za ženske studije i Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 2017.

Prijevod: Brina Tus Broj str.: 224 Prolomi suvremenog nasilja silovitom proizvodnjom ljudske patnje i pustoši na globalnoj razini zazivaju žurne odgovore na ontološka pitanja smisla ljudskog bivanja.

I to tamo gdje su odgovori posve stiješnjeni, u pregibu neodlučivog oko suočavanja s ranjivošću ljudskih života u njihovim višestrukim pojavnostima i činovima opstojnosti i (ne)življenja. Tako, gotovo na rubu mislivog, u trenutku kada se aporije života i smrti zbog nasilnih političkih činova, intervencija i diskurzivnih praksi napinju do krajnjih granica, nagoviješta se mogući etičko-politički obrat teorije u pristupu suvremenosti. (Iz pogovora)

Eva Menasse: Vienna Nakladnik: Leykam international, Zagreb, 2017.

Prijevod: Andy Jelčić Broj str.: 388 Roman Eve Menasse “Vienna” objavljen je 2005. godine i govori o prošlosti jedne bečke obitelji sa židovskim i katoličkim korijenima. U ukupno sedamnaest poglavlja prikazuju se sudbine te „miješane“ obitelji koja je prije i tijekom Drugoga svjetskog rata bila izložena teroru nacionalsocijalističkog režima, ali i napor pripadnika najmlađe generacije da sruše zid šutnje i svoje fragmentarno znanje nadopune rekonstrukcijom obiteljske povijesti. Autorica u roman unosi mnoge autobiografske elemente, čije poznavanje međutim nije nužno za razumijevanje sadržaja romana.

Viktor E. Frankl: Bog kojega nismo svjesni - Psihoterapija i religija Nakladnik: Svijetla točka, Zagreb, 2017.

Prijevod: Karlo Prendivoj i Petar Bašić Broj str.: 161 Autor u ovome djelu analizira dubok odnos između psihoterapijskoga interventa i religioznoga stava osobe. Koristeći se mnogim kliničkim slučajevima, na jednostavan i uvjerljiv način pokazuje postojanje nesvjesne duhovnosti, koja katkada može biti potisnuta. Istodobno donosi vrlo zanimljive odlomke o stanju praznine u kojoj može biti okovan tko se ograničuje na reduktivan i imanentan

Giorgio Pressburger: Ljudska i neljudska povijest Nakladnik: MeandarMedia, Zagreb, 2017.

Prijevod: Ana Badurina i Dunja Kalođera Broj str.: 432 „Ljudska i neljudska povijest“ roman je u dva dijela i nastavak putovanja započetog u romanu „U carstvu sjena“ s kojim čini trilogiju. Danteovsko je to putovanje koje čitatelja vodi među povijesne ličnosti, velike diktatore, filozofe i umjetnike, likove Božanstvene komedije, ali i suvremenike...

Ta bogata galerija omogućuje protagonistu da sagleda vlastiti život i smjesti ga u okvir tisućljetne povijesti židovskog naroda, ali i u pozadinu dvadesetog stoljeća koje je obilježilo njegovu egzistenciju i više no ikada se okomilo na najviše vrijednosti do kojih autor drži: ljubav i slobodu.

55

ZANIMLJIVOSTI

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

ZANIMLJIVOSTI RIJEČ RABINA ***

supruge pojavljuje se Michelle Pfeiffer. *** U Cannesu je premijeru imao i najnoviji film redatelja Noaha Baumbacha, komedija „The Meyerowitz Stories.“

ZANIMLJIVOSTI ativnosti i slobode. U ulozi Alberta Einsteina gledamo Johnnyja Flynna i Geoffreya Rusha.

U središtu je mladi znanstvenik čije nekonformističko razmišljanje i buntovničko ponašanje ga dovodi u stalni sukob s ocem i učiteljima. I njegov zamršeni privatni život - brakovi i ljubavne afere jer Einstein nije vjerovao u monogamiju – također su ovdje našli svoje mjesto, kao i njegov odnos prema judaizmu i Bogu. ***

M

eđu tisućama fanova koji su nahrupili u telavivski Jarkon park na koncet Justina Bibera, bila je i Reut Ziskind, pripadnica ultraortodoksne zajednice iz Bnei Braka. Na njenu veliku žalost, tek što je popularni Biber stao na scenu, njoj je pukao vodenjak i hitno je prevezena u rodilište gdje je rodila zdravu djevojčicu. „Ja sam moderna haredi žena, jedna od mnogih koje vole Justina Bibera.

Kad sam kupila kartu za koncert, bila sam sigurna da ću roditi prije ili poslije koncerta, ali nije mi palo na pamet da će se to dogoditi baš za vrijeme koncerta. Da sam rodila sina, nazvala bih ga Justin, ali dobila sam curicu i nazvali smo ju Hadar,“ rekla je Ziskind koja nije uspjela odslušati ni prvu pjesmu svog ljubimca. ***

"Genius" nastoji to popraviti kroz dramatizaciju Einsteinovih postignuća, borbi i odnosa imajući u vidu povijesnu pozadinu koja se proteže kroz sedam desetljeća njegova života. Serijal je nastao na temelju biografske knjige Waltera Isaacsona: „Einstein: His Life and Universe“ i najkraće rečeno, to je očaravajuća priča o povezanosti kre-

Izraelska ministrica kulture Miri Regev pojavila se na crvenom tepihu Canneskog festivala. Atraktivna ministrica poznata po svojim kratkim i jasnim političkim porukama, ovaj puta je to učinila preko svečane haljine koju je odjenula za tu priliku. Haljina na temu „Zlatni Jeruzalem“ imala je gornji dio u boji zlata, a preko donjeg dijela suknje je otisnut horizont starog

Jeruzalema. Haljinu je dizajnirao Aviad Arik Herman. U vrijeme kad je veza između Jeruzalema i židovskog naroda pod stalnom paljbom međunarodne zajednice, Miri Regev ovom haljinom šalje jasnu političku poruku toj istoj zajednici.

„The Wizard of Lies“ (u podukciji Home Box Office) - igrani film koji opisuje kako su otkrivene laži i obmane burzovnog mešetara, investicijskog savjetnika i financijera Berniea Madoffa. Redatelj Barry Levinson glavni je naglasak u filmu stavio na odnose unutar Madoffova klana. Za ulogu židovskog „švindlera“ odabrao je Roberta De Nira, a u ulozi njegove

Film je postavljen kao niz poglavlja o glavi obitelji koju vodi patrijarh Harold (Dustin Hoffman). Harold je bio profesor na Bardu i svojevremeno relativno uspješan kipar, no ovih dana prisiljen je gledati svoje stare prijatelje poput L.J. Shapira (Judd Hirsch), koji je dobio retrospektivu u MoMA-i dok on čami u relativnoj beznačajnosti.

Uz sjajnog Adama Sandlera, ostatak zvjezdane ekipe čine: Dustin Hoffman, Ben Stiller, Emma Thompson, Candice Bergen i dr.

Scena iz filma (Dustin Hoffman i Emma Thompson)

*** „Priča o Solomonu“ – novi je animirani film u izraelsko-mađarskoj koprodukcijii u režiji Alberta Hanana Kaminskog. To je avanturistička priča

Dustin Hoffman, Noah Baubach, Emma Thompson, Ben Stiller i Adam Sandler u Cannesu, svibanj 2017.

u kojoj dobro pobjeđuje zlo, a skromnost trijumfira nad uobraženošću.

Glavni lik je, naravno, mladi kralj ludo zaljubljen u egzotičnu kraljicu od Sabe.

Većina ljudi poznaje Alberta Einsteina kao briljantnog njemačko-židovskog fizičara zaslužnog za teoriju relativnosti i jednadžbe E = mc2, ali čovjek koji se nalazi iza te znanosti, znatno je manje poznat. Novi 10-dijelni serijal National Geographica 56

57

PRIČAONICA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

‫רוח חדשה‬

RIJEČ PRIČAONICA RABINA

Ruah Hadaša

u ovakvim i sličnim dvorištima, imali ondje svoje sitne obrte i na sve se načine borili da uspiju u životu.

Priča iz Sarajeva

Jedna takva bila je i moja obitelj koje se sjećam po pričanju mojeg djeda. I čije sam slike pronašao u obiteljskom albumu. Razasute, kako to obično biva, u nekim zakucima u mračnog podruma. Oni su živjeli u onoj dvokatnici na potezu Aleksandrove.

Ozren Marton

Prvi pogled na te slike stvorio je u meni neizrecivu potrebu da saznam tajnu njihove neizgovorene životne priče. Što se njima desilo, kakva ih je sudbina pogodila? Jer o tome se nije pričalo u kući. Ta je tema uvijek negdje čučala da je se otvori. A ja sam uvijek bio premalen, nedovoljno odrastao da mi se kaže nešto više.

Tada mi se vrate slike djeda koji mi je pričao kako je preživio rat kao ratni zarobljenik. U Italiji i Njemačkoj. Sjedili smo u sobi i on je znao često sjediti i snimati naše razgovore. Prepričavao je

priče, a brat i ja smo s pažnjom slušali, ponekad u nevjerici, jer nismo mogli razlučiti jesu li te priče istinite ili su ipak samo djedovo pričanje da zabavi unuke. Danas kad gledam filmove iz rata, logoraške patnje, odmah mi se vrate ta sjećanja i sad sam siguran da su se ta kazivanja, nažalost, i dešavala.

Podudarnost filma i naših priča kao da ih je pisao jedan te isti pripovjedač koji se našao svaki puta na istom mjestu kako bi svjedočio onome što se desilo.

Događaji koje sam čuo kao dijete u dobi od 5 ili 6 godina, neizbrisivi su. Nekome bi se moglo činiti previše traumatičnim da ih se pripovijeda djeci. Ali da ih nisam čuo, ne bih postao ono što jesam.

U tim našim druženjima djed nije nikad spominjao svoju obitelj. Oni nisu postojali za nas. Nije bilo priča o tome kako je provodio život prije logora. Nije spominjao svoju dragu Bebu. Brata.

Roditelje. Prijatelje.

Uspomene o njima pronašao sam u kucima podruma; kroz pisma, fotografije

… Sada su složene, a odgonetao sam ih godinama kasnije kako bih doznao sve što mi djed nije ispričao.

Holokaust, čiju smo tragediju obilježili, izašao je iz apstraktne priče dalekih događaja i ušao u sferu osobne priče koja se desila mojoj obitelji. Obitelji djeda i bake koji o njemu nisu nikad pričali.

Tragedije koja se utisnula duboko u duši i srcu i o kojoj se nama djeci nije govorilo.

Holokaust kao kolektivna tragedija patnje jednog naroda ostat će zauvijek urezana u srcu židovskog naroda.

Neki će je nastojati zaboraviti kako bi pobjegli od strahota a drugi će pričati i pisati tekstove.

Nadam se da će ove moje napisane riječi potaknuti i druge čitatelje da o Holokaustu napišu nekoliko redaka, da podijele s nama iskustva što su ih čuli od svojih starijih jer je to jedini način da se održi sjećanje na sve stradale.

KAKO JE BITI RELIGIOZNA ŽIDOVKA U ZAGREBU? Simcha Zsuzsi Dadon, 5. razred O. Š. Lauder Hugo Kon

U

rednica Ruaha me zamolila da napišem novi članak i dala mi je jedan razuman rok. Kako sam vidio da su reakcije čitateljstva pozitivne, odlučio sam nastaviti pisati istim stilom i odabrao sam temu.

Nakon napisanih par uvodnih redaka i razmišljanja o onome što sam kanio, u ruci mi se naglo stvori blokada i zastadoh s pisanjem sve do zadnjeg dana roka.

Tema koju sam odabrao, odabrala je mene jer je novi broj najavljen u vrijeme obilježavanja tragedije Holokausta.

Veoma duboko mi se urezalo u sjećanje zlo koje se desilo narodu čiji sam i ja pripadnik.

Ovu temu i ono što ćete pročitati, dr58

žao sam u sebi niz godina i sada je, stjecajem ovih navedenih okolnosti, pretačem u tekst i nadam se da će vam se dopasti čitati. Često znam hodati pustim ulicama grada i gledati oronule fasade zgrada koje se protežu Ilicom. Uglavnom tražim pogledom one niske zgrade, one koje imaju dva kata i 7 prozora na pročelju.

Takve, uglavnom sivih tonova, moja su opsesija. Onda mi pogled odluta do radnji i prostora koji se nalaze u prizemlju. Gledam natpise i obrt koji se ondje odvija. Kad nađem zadovoljavajuću sliku, primaknem se bliže i ulazim kolnim ulazom u dvorište. Osluškujem ima li ondje kakva zanimljiva scena.

Dvorišta obično služe da se ondje mačke prevrću po kantama smeća ili plešu

po haubi nekog vozila. Ljude rijetko viđam, osim pokojeg radnika koji ide na posao. U dvorištu promatram oronule fasade iz kojih se probijaju crveno sive opeke. Tu i tamo, ponegdje vise košulje, suše se a iz njih voda kaplje po tlu.

Osvrćem se oko sebe i tražim vodi li ovo dvorište nekamo i ima je li spojeno uz još neku zgradu.

Tek tada naćulim uši i osluškujem ima li kakvih glasovnih zanimljivosti. Možda neka krojačka radnja iz koje dopire zvuk tkalačkog stana, živ razgovor šegrta s kalfom. Tada se prebacujem maštom u neko drugo vrijeme u kojem se ovaj krojač likom uprizoruje: u prostor predratnog Sarajeva dok su ondje živjeli neki drugi i drugačiji ljudi. Oni koji su svoj kruh svagdašnji zarađivali

E

to, napokon sam uspjela još jedan san ostvariti – pišem za Ruah koji jako volim i to nakon toliko godina!!!

A ja kažem: „Da, ali nije košer jer nije košer ZAKLANA!!!!!“ Oni to, jednostavno, ne razumiju…

Pa krenimo!

No, situacija zaista nije teška. Mogu jesti druge stvari, na primjer, kruh i peciva, abc sir, tunu, kolače, čokolade… i još puno toga. Moji prijatelji misle da je meni teško ne ići u McDonalds svaki dan jer oni idu svaki dan, a ja ne idem i onda je to njima velika stvar.

Kako je to za jednu curu biti religiozna Židovka u Zagrebu? Zapravo, nije uopće teško, moraš se samo naviknuti.

Evo nekoliko primjera s čime se moram suočiti: Prvo, košer prehrana: kada idem iz škole doma, prijatelji me pitaju: „Hoćeš li ići u McDonalds?“ Ja im na to kažem: „Oprostite, ali ne mogu jer nije košer.“ No, oni ne odustaju pa mi kažu: „Ali, smiješ janjetinu?

Pa to je košer!“

„A joj, Simcha ne može ići u McDonalds! Jadna ona, ni milkshake ne može piti!“. Nije istina, meni je to lagano jer sam se naviknula jesti samo košer hranu, a ne jesti zagrebački McDonalds. Naravno, oni su se naviknuli jesti McDonalds, svinjetinu, mlijeko s mesnim, pizzu sa šunkom i sirom,

ćevape, slaninu, Haribbo bombone...

No, ja sam jako sretna što imam prave prijatelje koji me razumiju i priređuju rođendane u nedjelju, a ne na Šabat i pripremaju nešto što ja mogu jesti. Jer pravi prijatelji te vole kakav si unutra iako si drugačiji.

Još jedna stvar koja može smetati jest da u petak profesori zaboravljaju da ja nemam dva dana da napravim zadaću, nego imam samo jedan dan, a to je nedjelja. Npr., u petak nam daju puno zadaće i onda ja to napravim samo u nedjelju.

Kada živiš izvan Izraela onda je sve drugačije, u Izraelu McDonalds je košer i škola radi nedjeljom…

59

PRIČAONICA

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

Za uspostavu diplomatskih odnosa između dviju zemalja bilo je jako puno zainteresiranih, naravno iz različitih razloga. Jedan dio Židova koji su napravila 'alija' i uselili se u 60

RIJEČ OBAVIJESTI RABINA

Židovska vjerska zajednica Bet Israel i mediji

Jasminka Domaš

Jasminka Domaš

vih dana jako puno se govori o priznanju samostalne Hrvatske, ali i dvadesetoj godišnjici od uspostave hrvatsko-izraelskih diplomatskih odnosa.

Novinari su zdušno pratili boravak dr. Granića u Izraelu, sjećam se da smo bili i u Knesetu i da nam je izaslanik iz Hrvatske često davao izjave što nam je doista olakšavalo posao, osim ako niste radili za radio. Jer taman kada bih završila izvještaj za emisiju vijesti u 22 sata, urednik bi zatražio i prilog za sedam ujutro i tako sam samo mogla reći: “Zbogom večero, zbogom noćnoj šetnji Jerušalaimom i druženju s novinarskom ekipom.“ No pamtim i posjet tadašnjem gradonačelniku Jeruzalema Ehudu Olmertu, kao i susret s političarom u brzom i snažnom usponu, Benjaminom Netanyahuom.

Ruah Hadaša

Pješak i general

O

U svojem novinarskom poslu pamtim devedesetih godina putovanje u Izrael s hrvatskim potpredsjednikom Vlade odnosno ministrom vanjskih poslova dr. Matom Granićem, koji je nakon svih prijepora u vezi s knjigom dr. Franje Tuđmana „Bespuća povijesne zbiljnosti“ otišao u Erec nakon što je u engleskom izdanju bio izbačen, ljepše zvuči, izostavljen, dio o logorašima u Jasenovcu čiji je život bio opisan gotovo idiličan i bez navođenja da je većina njih bila nemilosrdno ubijena.

‫רוח חדשה‬

UVOD

P

osljednjih dvadesetak godina hrvatski medijski prostor, kada je riječ o vjerskoj tematici, znatno je promijenjen. Bilo bi potrebno istražiti u kojoj mjeri je vjerska tematika zastupljena na Hrvatskom radiju i televiziji, a koliko i na koji način u elektroničkim medijima koji su u privatnom vlasništvu.

I zasebno u novinama, tjednicima, časopisima.

Izrael pedesetih godina nadao se da će ponovno dobiti hrvatsko državljanstvo koje im je bilo oduzeto odlaskom iz Hrvatske odnosno bivše Jugoslavije. No do dan danas taj proces ide vrlo sporo u prvom redu zato što je izravno povezan s vraćanjem ne samo oduzetog državljanstva, nego i imovine.

Tih devedesetih godina Hrvatskoj je jako puno pomagao, posebice u ratu, brigadni izraelski general policije Dan Baram, nekad Milivoj Fuchs, rođen u Zagrebu godine 1931. Godine 1949. s obitelji se uselio u Izrael, o čemu sam napisala i scenarij za dokumentarni film „Obećana zemlja“, u kojem je sudjelovao i Dan Baram.

No, da vidimo kako su se jednog lijepog dana stvari zakomplicirale.

Sasvim iznenada nazvao me Dan Baram i rekao da je Izrael donio odluku o uspostavi diplomatskih odnosa s Hrvatskom i da to što prije objavim na radiju. Snimila sam Baranovu izjavu, napisala tekst i prilog montirala za objavljivanje u Dnevnim novostima na Prvom programu Hrvatskog radija. Ali, nešto mi

je bilo mutno i sumnjivo. Dakako, tako krupna stvar mora imati neku popratnu i papirnatu logistiku koje nije bilo. I zatim sam zamolila urednika da nazove Ured predsjednika dr. Franje Tuđmana i provjeri imaju li o tome neka konkretna saznanja.

Kad su zaposlenici čuli o čemu se radi, uhvatili su se, slikovito rečeno, za glavu i napomenuli da nikako ne objavljujemo spomenuti prilog, jer jednostavno nije do uspostave hrvatsko-izraelskih odnosa još došlo. I tako je budan pješak „prešao“ generala koji je očito imao sljedeću logiku: Ako Radio Zagreb, odnosno Hrvatski radio objavi tu vijest, sam proces će se ubrzati pa možda vijest onda nitko neće ni demantirati. A ako pješak pritom nastrada? Nikomu ništa. Samo jedno nije bilo očekivano, pješak je mrzio biti instrumentaliziran od bilo koga i bilo čije politike i tako je ostao u „igri“ koja je, ne za generala, nego za njega mogla vrlo kobno završiti objavljivanjem lažne vijesti ili kako se to danas u Trumpovoj Americi naziva „alternativne činjenice“.

Istraživanje bi dakako trebalo provesti i u manjim lokalnim sredinama i obratiti pozornost kako u praksi funkcionira odvojenost Crkve od države, do koje mjere se to provodi, a u kojim okolnostima se to krši.

I utvrditi povremenu spregu između politike i vjerskih zajednica, posebice u predizbornim kampanjama i načine kako privatni interes postaje u tom sklopu javni ili podliježe određenoj trgovini.

Nadalje, zbog čega se i zašto vjerske zajednice još uvijek osjećaju u medijskom prostoru getoizirane i što bi na tom području trebalo mijenjati. U daljnjem izlaganju uglavnom će biti riječi o iskustvu Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Hrvatskoj i suradnji s radio postajama i televizijskim kućama.

1. BET ISRAEL – HRT Prvo što se može primijetiti jest da je prije desetak godina suradnja vjerskih zajednica i programskog osoblja koje je na čelu javnog radija i televizije bila učestalija. I u takvim prigodama predstavnici vjerskih zajednica mogli su otvoreno i izravno izreći svoje primjedbe i iznijeti prijedloge u svrhu unapređenja programa koji se bavi vjerskom problematikom. Slijedom toga vjerske zajednice potpisale su s

HRT-om ugovore o suradnji. U njima je precizirano što će se tijekom godine izravno prenositi u javnom medijskom prostoru. Primjerice Bet Israel i Židovska općina Zagreb imaju pravo na izravno prenošenje komemoracije na Jom hašoa ve hagvura, Dan stradanja i junaštva. To je najmlađi vjerski blagdan u židovskom kalendaru kada se prisjećamo šest milijuna ubijenih Židova tijekom Holokausta i odajemo im počast.

Bet Israel svake godine odlazi na taj dan u drugu lokalnu sredinu izvan Zagreba, u mjesta u kojima su nekada Židovi živjeli, a danas o tome svjedoče uglavnom zapuštena groblja koja se onda u dogovoru s lokalnim vlastima ipak donekle urede. I možda se na neki način zaustavi daljnja devastacija groblja u suradnji s Regionalnim zavodom za zaštitu spomenika, jer ta groblja spadaju u sveukupnu baštinu hrvatskog naroda. U tim manjim mjestima diljem Hrvatske sinagoga većinom više nema, porušene su u vrijeme NDH, a dio njih srušen je i nakon završetka Drugoga svjetskog rata.

U izravnom prijenosu komemoracije na televiziji, uvriježeno je i osobito važno uključivanje u taj program učenika iz mjesnih škola i nastavnika, a redovito počast stradalima iskazuju i predstavnici različitih vjerskih zajednica. Prilika je to da se ljudi u manjim sredinama prisjete doprinosa židovske populacije gospodarstvu, kulturi i društvenom životu u kraju u kojem žive. Imena svih srušenih židovskih općina tijekom Holokausta iz Europe, pa tako i iz Hrvatske, mogu se vidjeti u izraelskom muzeju Holokausta Jad vašemu odnosno u Dolini srušenih općina.

Suradnja s HRT-om je dobra i visoko profesionalna i tom prigodom često surađujemo i s drugim televizijskim postajama, portalima, radio stanicama.

2. DOJMOVI VJERSKIH ZAJEDNICA O MEDIJIMA Ponekad se stječe dojam da su medijima neke vjerske zajednice simpatičnije od drugih. Naravno, odmah se treba upitati zašto je tomu tako? Nastojat ćemo se zadržati na činjenicama. Pojedine vjerske zajednice još ne mogu prihvatiti da se medijski način izvještavanja jako ubrzao i da se unutar medijskog korpusa vodi na dnevnoj bazi bitka i natjecanje tko će prvi objaviti neku vijest ili komentar nekog događaja. Pritom valja imati na umu da novinar dobije zadatak koji tog dana i do određenog vremena mora izvršiti i vratiti se u redakciju s odgovorom.

No ne baš rijetko, nailazi na, nazovimo to tako, zatvorena vrata i čuje: „Osoba koja bi Vam o tome mogla nešto reći na putu je, ili zauzeta je, nema nikog s kim sada možete razgovarati, nazvat ćemo Vas“. Što tada preostaje novinaru? Vratiti se u svoju medijsku kuću neobavljena posla ili će se u potrazi za odgovorom obratiti nekoj drugoj vjerskoj zajednici.

Primjerice u Bet Israelu uvijek ima više od jedne osobe koja je dobro informirana i koja bez obzira koje je doba dana može dati odgovor ili, ako nije sigurna da li bi ono što će izjaviti baš svi prihvatili u Vijeću židovske zajednice, uvijek može reći: „Prema mojem mišljenju“. To nas upućuje na to da bi vjerske zajednice morale na neki način profesionalizirati način komuniciranja s medijima. U protivnom, ako vjerska zajednica i dalje ostaje nepristupačna čuje se u novinarskim krugovima ovaj 61

OBAVIJESTI komentar: „Oni su dovoljni sami sebi“.

Također vjerska pitanja često zadiru u socijalna pa će onda novinar koji na određenom mjestu nije dobio zadovoljavajući odgovor potražiti ga kod sociologa i politologa.

3. SEKULARIZACIJA I RELIGIJSKO Osim navedenog može se utvrditi da se danas u Hrvatskoj sve češće susreću građanska sekularizacija i religijsko. A poveznica je uglavnom politika koja također utječe na religijsko u javnom medijskom prostoru. Štoviše, u pojedinim etapama političkog života govori se i o pritisku religijskog totalitarizma na javnoj televiziji i radiju, pa tako imamo pred očima zapravo rat svjetonazora. Židovska vjerska zajednica Bet Israel u Hrvatskoj nezadovoljna je u onim momentima kada se u religijskom programu osjeti kod pojedinaca nadmenost u stilu: naše vjersko gledište je jedino ispravno, još je gore kada se u emisiji koja ide u živo ironično komentira druga vjera, a predstavnik te vjere nije nazočan i nema tog časa priliku odgovoriti. Također se opaža, kada je riječ o kršćanskom učenju o židovskoj vjeri, nažalost često elementarno nepoznavanje židovske usmene tradicije što onda navodi pojedince na sasvim pogrešne zaključke i tumačenja.

Bet Israel ima svoju web stranicu: http://www.bet-israel.com/, objavljuje časopis Ruah hadaša i sinagogalnu brošuru na tjednoj bazi pod nazivom Divrei Tora, Kazivanje o Tori. Nadalje, imamo vrlo bogatu izdavačku djelatnost kad je riječ o knjigama.

Posljednjih godina najčešće je riječ o sunakladništvu s već renomiranim izdavačkim kućama koje imaju dobro uhodanu distribuciju i tako knjige dospijevaju u knjižare i knjižnice. Na tom polju židovska zajednica nema nikakvih privilegija ni donatora. Autori se natječu svojim radovima na natječajima u Ministarstvu kulture, Gradskom uredu za kulturu i javljaju se na natječaj u Vladin Ured za nacionalne manjine. Tu čak nema ni one pozitivne diskriminacije, pojam za vrlo ranjivu manjinsku skupinu, uvriježen 62

u međunarodnom pravu. A židovska zajednica koja je tijekom Holokausta uništena u Hrvatskoj u omjeru od gotovo 80 posto, to sigurno jest.

Nadalje, židovska zajednica s punim pravom reagira u javnom medijskom prostoru na sve pojave neoustaštva i pokušaje revidiranja povijesti. Poseban problem su i školski udžbenici u kojima su vjerske manjine tek uzgred spomenute i ne treba zaboraviti da vrtići i škole mogu biti prvi prag asimilacije.

4. POJEDINAC ILI SUSTAV Religijski program na javnoj televiziji nikako ne bi smio ovisiti o afinitetu pojedinog urednika nego to mora biti sustav neovisan o promijeni u strukturama političkog života, Sabora, Vlade.

Za židovsku zajednicu poseban je problem govor mržnje na internetu, osobito na različitim portalima gdje često možete pročitati kako je šteta da Hitler, kada je riječ o uništenju Židova, nije svoj posao obavio do kraja. Švedska je ovih dana uvela brisanje govora mržnje s interneta, jer svi znamo da i riječ ubija. Kojekakve objede i izmišljotine kruže o pripadnicima židovskog naroda po raznim internetskim forumima i portalima. Ako znamo da je u cijelom svijetu u velikom porastu napad na židovske škole, vjerske ustanove i objekte onda mora biti potpuno jasno da govor mržnje židovsku zajednicu dovodi u opasnost. I da sigurnosno pitanje nije nešto što se može zanemariti.

5. ŽIDOVSKA ZAJEDNICA I ANTISEMITIZAM Voljeli bismo reći da antisemitizma u medijskom prostoru nema. Nažalost istina je drugačija i često se danas protuizraelizam koristi kao antisemitizam.

Prije nekoliko godina na internetu se mogla pročitati lista ekstremne desnice s imenima Židova iz javnog i kulturnog života u Hrvatskoj koji su tamo upisani za nekakav odstrel. Svašta se može naći i po novinama. Svake godine Bet Israel organizira poseban program na Dan europskoga židovskog naslijeđa i kulture, koji se naziva i Danom otvorenih vrata i omogućuje ljudima da upoznaju vjersku zajednicu, bibliotečni

Ruah Hadaša

‫רוח חדשה‬

fond, da razgledaju sinagogu uz stručno vodstvo i tu je suradnja s medijima jako dobra. Svake godine raste broj volontera ne-Židova koji tom događaju žele dati svoj doprinos. A predavanja, primjerice, na temu Židovski pisci i jezici ili Žena u judaizmu i tome slično, uvijek imaju publiku zainteresiranu da upozna život, kulturu i vjeru svojih susjeda i sugrađana. Dobro surađujemo i s vjeroučiteljicama koje dovode u zajednicu djecu, a radio i televizija zainteresirani su za naše kulturne programe. U tiskanim medijima židovska zajednica znatno je manje prisutna – osim prigodno kada se potakne tema ponovne izgradnje sinagoge u Praškoj ulici ili kada se napominje da je Zagreb jedan od vrlo rijetkih gradova u Europi koji kroz više od sedam desetljeća još nije sagradio spomenik žrtvama Holokausta. U međuvremenu odabrano je mjesto uz Glavni kolodvor gdje bi napokon taj spomenik jednoga dana trebao biti postavljen. I kada je riječ o podizanju tog spomenika židovska zajednica susrela se na gradskoj i državnoj razini s nizom političkih manipulacija sračunatih na odugovlačenje i izbjegavanje da se spomenik u počast stradalima podigne.

‫רוח חדשה‬

Ruah Hadaša

CEDAKA

Za rad zajednice:

ELC (za Jom Hašoa)..............150,00 kn Obitelj Zavelev - Kligman 1.400,00 kn ELC................................300,00 kn Ivo i Manda Ivin (Njemačka) 200,00 E N.N.............................1.000,00 kn Ivo i Manda Ivin (Njemačka)...100,00 E

Za vjerski odbor sinagogu:

Za socijalni odbor:

Nada Kordić.....................50,00 kn Julio Štebih..................8.100,00 kn N.N............................3.000,00 kn NN............................20.100,00 kn N.N...............................200,00 kn

Članovi Bet Israela kojima je potrebna pomoć trebaju se javiti u ured.

ZAKLJUČAK ILI ONO ŠTO NEDOSTAJE U televizijskim programima trebalo bi potaknuti razgovore predstavnika različitih vjerskih zajednica, s jedne strane o aktualnim problemima u društvu, a s druge kako se različito gleda u pojedinim religijama na određene ličnosti, događaje, pojmove. Na taj način bila bi ispunjena i ona edukacijska svrha programa da mladi ljudi nauče kako treba razgovarati, dijalogizirati, pa ponekad i prihvatiti da se slažemo kako se ne slažemo. I zaključak: kada bi važni događaji iz vjerskih zajednica bili dio dnevnih informativnih vijesti, manje bi se govorilo o getoizaciji religijskog programa u medijima. (Izlaganje Jasminke Domaš na znanstvenom simpoziju „Vjerska tematika u hrvatskom medijskom prostoru“ koji je održan 4. svibnja na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.)

Cedaka je ustanova davanja milodara. U životu Židovske zajednice ona ima vrlo značajnu ulogu. Cedaka, osim u novcu, može se davati i od drugih stvari što ih osoba posjeduje: znanja, sposobnosti, vremena. Cedaka se za dobrobit zajednice ili potrebitih pojedinaca može davati bilo kada tijekom godine, ali osobito je uobičajeno davati povodom sretnih dana (rođenja, vjenčanja), ili tužnih (smrt ili obljetnica smrti bližnjih), te vezano uz neke osobite dane u godini.

63