Ogledala
3.
L
uka mi se nasmiješio kad je ulazio u razred. Pokrila sam lice rukom da se ne vide masnice od nedjeljnog ručka. Osmijeh mi je pobjegao u kut usana i ja spustim glavu. Ðurđica je ušla za njim držeći ga za mali prst. Sjela je do mene, ponosna na prvu ozbiljniju vezu, kako je rekla. „Jučer smo se dirali, onak skoro do kraja.“ Zacrvenjela sam se i ogledala oko sebe u strahu da je netko čuo ovu neprimjerenost. „Kaj, padaš u zemlju od srama? Kao, nikad nisi čula da se cure i dečki diraju?!“ Otvoreno me razoružavala. Ðuka, čiji su roditelji bili zaposleni u nekom gradskom uredu za urbanističke planove, koja je svake godine dobivala novu odjeću iz Trsta. Koja je putovala baki na more i koja se ljubila iza mog ulaza s Lukom sve do deset navečer! Do deset! U to doba sam već davno bila u krevetu. Molitva prije spavanja na drvenoj klupici s tankom prečkom, da zapamtim što znači pokora. Luka je bio krasan. Ne zato jer je bio Ðukin, već zato jer me gledao bez osude. Nije mu smetala moja debljina ni moje masnice. Mislio je da može nešto promijeniti pa je svaki put kad bi me vidio s tragovima batina, prijetio da će otići raski. Ovog 97
#leabrezar puta to je i učinio. Približio se mom stolu, pomaknuo mi kosu i bacio torbu na pod. Kada se vratio s Uštogljenom, ona me izvela na hodnik. Pomaknuvši mi kosu s lica, zaključila je kako će brzo proći i vratila me u razred. Pogled kojim me pogledala, nikada neću zaboraviti. U njemu je na trenutak, samo na trenutak, bilo suosjećanje. Znale smo obje. Iste smo. Svaka svoju pokoru nosi najbolje kako zna. I tu pomoći nema. Luka je češao tjeme ne vjerujući svojim očima. - I samo tako će otići doma?! - Luka, sjedni u razred. To nije tvoja stvar. – prekorila ga je hladno i naizgled bešćutno. Samo sam ja znala što je posrijedi. Poslije škole me otpratio do ulaza. Nasilnik je stajao na prozoru i promatrao ga kako me pozdravlja. Luka je podignuo glavu, prkosno i isprsivši se pitao: „Ka’e?“. - Kreten ti je stari. Žešći kreten. – rekao je i mahnuo mi na odlasku. Znala sam da me čeka zasjeda, da su moje sve ruže vjerojatno pobacane i potrgane. Da je ispreturao sve ladice u potrazi za grijehom. Spasilo me zvono na vratima čim sam ušla u stan i žamor na hodniku. Bio je to Luka. S njim je bio i Miroslav, bio je i Siniša. Nabrijani 98
Ogledala tinejdžeri iz razreda pozvali su me van. Nasilnik je samo zalupio vratima. – Ne! – zaurlao je unutar zidova. Šakom su udarili o vrata. - Samo je pipni još jednom! – vikali su, hrabri i nesmotreni. – Murija čeka. Nasilnik me odvukao u sobu i gurnuo k’o pseto na pod. Batine nisam dobila. Dečki su neko vrijeme sjedili na stubištu i mi smo ih mogli čuti. Sjedila sam u sobi i crtala njegovo lice. Zapamtila sam svaku crtu na njegovom liku. Žilavi krakati dječak izrastao je u srednjoškolca od dva metra za jedno ljeto. Vratio se preplanuo s mora i još uvijek volio Ðuku. Čekao ju je na parkingu za još jednu šetnju, a ja sam sanjarila da ću nekad, bilo kad, osjetiti isto. Zapravo sam se radi njega počela češće tuširati, po skrivećki. Nasilnik je štedio vodu. „Dva puta tjedno“, rekao bi. „Kad budeš zaradila svoje pare, onda se peri koliko želiš.“ Da sakrijem smrad, koristila sam mamin parfem u malim količinama. Svaku večer bih majicu oprala pod pazusima, sušila na radijatoru. Ukupno sam ih imala dvije. Nosila sam ih dok se nisu potrgale. Jednom mi je Ðuka donijela neke od svoje mame. 99
#leabrezar Krupnije, debeloguze žene. Moja mjera. Majice koje su prikrivale bokove bile su savršene za moj stas. One u kojima sam se kao tinejdžerka mogla sakriti i neprimjećeno prolaziti hodnicima. One ispod kojih su masnice bivale nevidljive i duboko skrivene od pogleda i od moje duše. Zatvarala sam oči pred time i naučila se ne boriti. Pognute glave prolaziti pored klinaca bilo je lakše nego vidjeti se u njihovim očima. Svi su znali gdje živim, mislila sam. Svi su znali da na izlete ne idem. Da ne slavim rođendane, da osim Ðukine samilosti, prijatelje ne brojim. Znali su kako gledam Luku i njih oboje dopustili su da to činim jer je to bila najmanja količina sreće koju sam mogla ponijeti sa sobom, a da je nitko ne vidi. Jer, Nasilnik je mrzio sreću. Mrzio je osmijeh. Mrzio je sve što je dobro. Mrzio je ljubazne susjede. Mrzio je neljubazne susjede. Mrzio je pekaru, dućan i poštara koji zvoni. Mrzio je mamu, mene, stan, tepihe, prozore, zavjese, televiziju, ljude. Mrzio je Svijet. Mrzio je Svemir. Samo je sebe volio, uzdižući se u nebesa. Samo je sebe doživljavao kao kralja na zlatnom tronu. Kada je ručao, ostavljao bi štaku naslonjenu na zid, postavljao u krilo bijeli savršeno ispeglani ubrus. Zasukao rukave, pustio da mu mama po100
Ogledala ljubi dlanove i počeo jesti dok smo mi klečale u kutu na molitvenim klupicama s tankom prečkom. Ponekad, dok bi halapljivo jeo puštajući da mu masnoća curi niz bradu, podignula bih pogled do majčina lica i potražila gađenje. Nekad bi joj se vidjelo na usnama, nekad na stisnutoj bradi, a nekad već i na šakama blijedim od stiska. Zamišljala sam kako ustajem, uzimam štaku i mlatim ga po leđima upravo onako kako je on činio. Sedam puta, za svaki dan dok je bog stvarao svijet. Ponedjeljak. Udarac. Utorak. Udarac. Srijeda. Udarac. Četvrtak. Snažniji udarac. Petak, očajni zamah. Subota, vrisak i udarac. Nedjelja, klupica s tankom prečkom. Klečim dok on ždere. Znoj me oblijeva jer mi se daska urezuje u potkoljenicu od težine.
101