Ogledala
3.
L
uka mi se nasmiješio kad je ulazio u razred. Pokrila sam lice rukom da se ne vide masnice od nedjeljnog ručka. Osmijeh mi je pobjegao u kut usana i ja spustim glavu. Ðurđica je ušla za njim držeći ga za mali prst. Sjela je do mene, ponosna na prvu ozbiljniju vezu, kako je rekla. „Jučer smo se dirali, onak skoro do kraja.“ Zacrvenjela sam se i ogledala oko sebe u strahu da je netko čuo ovu neprimjerenost. „Kaj, padaš u zemlju od srama? Kao, nikad nisi čula da se cure i dečki diraju?!“ Otvoreno me razoružavala. Ðuka, čiji su roditelji bili zaposleni u nekom gradskom uredu za urbanističke planove, koja je svake godine dobivala novu odjeću iz Trsta. Koja je putovala baki na more i koja se ljubila iza mog ulaza s Lukom sve do deset navečer! Do deset! U to doba sam već davno bila u krevetu. Molitva prije spavanja na drvenoj klupici s tankom prečkom, da zapamtim što znači pokora. Luka je bio krasan. Ne zato jer je bio Ðukin, već zato jer me gledao bez osude. Nije mu smetala moja debljina ni moje masnice. Mislio je da može nešto promijeniti pa je svaki put kad bi me vidio s tragovima batina, prijetio da će otići raski. Ovog 97