Ogledala
2. Dina
S
jela sam na kauč ne skinuvši cipele. Mrzila sam kad se prilikom ulaska u stan netko ne izuva jer sam pod brisala barem tri puta tjedno. Sad sam samoj sebi išla na živce, jer sam se uhvatila s prstima u medu i pravila sam se da je to OK, kad sam u pitanju ja. Ja ionako brišem pod. Nasuprot meni stajalo je ogledalo u kojem sam, vidjevši svoj odraz, još jednom pomislila na što sam se to srozala. Izgledala sam očajno. Kosa mi je svezana u rep, tako je bilo najlakše. Posebno ovih dana kada je lijevalo kao iz kabla, a moja se kosa bezuspješno opirala vlazi u zraku i nemilosrdno kovrčala. Oči su mi natečene od plakanja. Crven nos. Sad bi se moja Lorena slikala za fejs, naćubila usne i rekla kako je presretna jer je danas osjetila pravu ljubav pa je ganuta do suza. Israla bi se do kraja na sve wallove ovog svijeta samo da ne pokaže kako je jadna i sama. A zapravo luduje za onim svojim likom koji je doživljava samo kad mu treba rekreacija, seks ili putovanje, koje, naravno, ona plaća. Ovo zadnje sam platila ja. Nisam naćubila usne i nisam se slikala. Ustala sam i na trenutak zastala pred ogledalom, gledajući 27
#leabrezar kako se moj lik pretvorio u lik frustrirane četrdesetogodišnjakinje koja je dozvolila da joj se život pretvori u ovo. Što god to ovo bilo, no znala sam da nisam zadovoljna. Hodnik je bilo u polumraku, svjetlost ga je lomila na ulazu u kuhinju i osvjetljavala samo ono što je mogla dosegnuti. Umjetnu rasvjetu nisam palila. Moj je lik u savršenom okviru antiknog ogledala izgledao upravo kao i ono samo. To je bila jedina stvar koju je Nikola spasio od očeve kocke. Krivi uzori, prave posljedice, a mi smo ih prečesto isticali. U vječnoj utrci „tko je kriv“ i svaki dan tražeći novu pogrešku. Upirem prstom, udaram čvrsto i lomim odnos na pola. Ma ne samo ja, i on. Iako svjesna da je nakon deset godina vrijeme riješiti neke stvari, ja samo dalje podižem glas i negodujem. - Kaj je tebi, ženo? - rekla je Lorena kad smo se posljednji put vidjele. – Pa moraš malo živjeti. Malo otpustiti kočnice. Malo zaribati stvar. Ne možeš svaki put po PS-u. Tko to tako radi? - Frustrirane žene, tko drugi? – nasmijala sam se složivši se s njom. - One koje boduju svaki uspjeh, a još više neuspjeh pa nikada ne uspijevaju sustići same sebe. - I onda dave druge, ha? Zbog njihovih pogrešaka. – lagano me gurnula u rame misleći na moj monolog o plaćanju kredita, ali to nije isto, pomislila 28
Ogledala sam. Ne možeš bježati od odgovornosti opravdavajući to življenjem punim plućima. - Ali možeš malo stati na loptu, zar ne? Malo dati ljudima prostora. Prestati kontrolirati stvari…- nastavljala je dok sam tonula u još jednu njezinu predodžbu o životu. Činila se tako logičnom, a zapravo se samo zavaravala. Nikola ju je odmah prozreo. „Gutala je knjige o samorazvoju kao da išta kuži! Trabunja o življenju punim plućima, a grčevito se drži svakog frajera. Ne pušim ta njezina sranja…“ - Ma… - odmahnula sam rukom na svoje misli, manje na njezin argument. Lorena je pažljivo birala u livadi svojeg drača i stavljala u vazu života koju je spremno pokazivala drugima. Poljsko cvijeće, osušeno i požutjelo nakon vrućine, nevažno. Ono loše se za nju nije vezalo, barem je tako mislila. „S pozitivom negativno nestaje“, zavaravala se govoreći naglas, zaluđena počelima samoprepoznavanja bez namjere da zagrize u srž. U iluziji da će dobro doći samo po sebi, a ne ako ga mi dozovemo svojim djelima. Ona je živjela u tom uzorku, u kockici punoj životnih boja. Sva je blistala u zanosu od mudrosti koju je tek načela i šepurila se s tim što ima. Imala je predivan osmijeh, velike budne oči i šaku punu hrabrosti da se otkotrlja u nepoznato. Osmijehom bi razoružavala, a hrabrošću se vadila iz nepredvidivih situacija. Vidjela je dobro tamo gdje ga nije bilo i kopala kako bi se svojim tankim rukama 29
#leabrezar ulovila za jednu, jedinu nit za razliku od mene. Imala je pravo, može li se ikada učiniti išta s odnosom u kojem smo fokusirani samo na loše? Potražim mobitel i otvorim poruke. Suze mi ponovno zamagle vid i ja ih obrišem. Pomislim kako sam zaboravila žaliti se na najiskreniji mogući način. Onako kako sam nekad činila tražeći utjehu. Kada ne tražim neko posebno rješenje nego samo želim olakšati dušu, poput onih trenutaka u kojima sam si davala oduška u početku naše veze. Zašto to više ne činim? Zašto se skrivam iza maske hrabrosti i hladnokrvnosti kad dobro znam da to uopće nisam ja? Postala sam glumica zavaravajući samu sebe, kao da mi je netko rekao da se to od mene očekuje i kao da u braku postoji običaj da se iskrenost mora skrivati. „Grozno se osjećam, Nikola“, napisala sam. „Od ove situacije i od našeg svađanja.“ Dvojila sam da li da to pošaljem i par trenutaka zadržala prst iznad strelice ‘pošalji’ na ekranu mobitela, a onda odlučila. Riskirala sam još jednu raspravu. „Znam“, odgovorio je ubrzo. „Oprosti što sam bio kreten.“ Olakšanje stiže u trenutku kada priznajem da griješim. Traje kratko i javi se moj najvjerniji prijatelj – Krojač. Igrač koji je strpljiv u čekanju pravog trenutka. A onda zavrti sa mnom krug po sjećanju i 30
Ogledala oboje zaključimo kako sam mogla bolje. Znala sam bolje, a ipak sam se prepustila likovanju. Otvorim frižider i izvučem mrkvu i luk. Misli i dalje vrludaju, režem brzo, kratkim rezovima. Otvaram frižider i vadim koncentrat rajčice. Stavljam lonac na štednjak. Dolijevam ulje. I dalje režem povrće. Krivnja mi sjedi na ramenima i broji pokušaje popravljanja odnosa. „Jedan nula“, čujem je. „Pobijedila sam.“ Rukom sam presnažno pritisnula nož i zarezala jagodicu srednjaka. Negdje sam pročitala da krivnja traži kaznu, kazna traži bol. Bol donosi nož. Dobro sam to skrojila, zar ne?
31
