aleja
Zagreb, 2023
LEA BREZAR
Lea Brezar, Moja čudesna aleja
Copyright © 2023., Lea Brezar, Dhar media
www.leabrezar.com
Sva prava pridržana. Niti jedan dio knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku ili na bilo koji način, niti pohranjivati u bazu podataka bilo koje namjene bez prethodne pismene dozvole nositelja autorskih prava, osim u slučajevima kratkog navoda.
Izrada ili preslika bilo kojeg dijela knjige je zabranjena.
Nakladnik:
Dhar media d.o.o., www.dhar-media.hr
Urednica: Sandra Pocrnić Mlakar
Lektura: Vanja Dojkić
Ilustracija naslovnice: Mia Brezar
Dizajn i prijelom: Lea Brezar, Dhar media d.o.o.
Tisak: Kerschoffset, Zagreb
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001158299.
ISBN 978-953-8275-04-3
Cijena 20,00 Eura
Sadhguru
Love is a quality. Love is not what you do. Love is what you become.
Studeni, 2022. 1. Kraj
Jutro je bilo kišno.
Obukao sam staru trenirku s blatnim tragovima od jučerašnje šetnje našeg psa. Njenog psa. Tišina kišnog jutra kuckala je po pločniku dok sam navlačeći samo kapuljaču hodao niz uspavanu ulicu. Kosa mi je bila nepočešljana i kiša joj je dala izliku da takva jutros i ostane. Ruke sam ugurao u džepove, uzicu za psa nisam više nosio. Oskar je ionako bio labrador završenog tečaja za psa vodiča, kao podrška sinu, koji je beskrajno slušao što mu se kaže, kao i ona.
Nedostajat će mi – pomislim. Ona.
Dok se ljuti u kišno jutro i odlazi u šetnju izvlačeći
5
#leabrezar
se iz kreveta lijeno i pospano. Iako smo oboje znali da je obožavala kišu. Mokre noge, mokru kabanicu, trenirku - nosila ju je sakrivenu sa smiješkom u kutu usana dok je lunjala razno raznim ulicama spuštajući se na Aleju Bologne, gdje ju je često u jurnjavi smočio brzi automobil što bi prolazio cestom. Za to nije marila.
Ni on.
Crni, sjajni labrador.
Labrador čija se dlaka ljeskala na svjetlu i tamo na toj kiši podsjećala na njen ispraćaj.
Crni, sjajni lijes, s njenim imenom. Crna haljina koju je izabrala. Jedina crna haljina. I marama.
Marama kojom je pokazala da je dostojna svečanog odlaska u kojem će svoju slabost skriti ispod tamne svile.
– Pokrij mi glavu, rekla je. Kose ionako nemam. Žena treba imati barem malo kose, radi dostojanstva. Da se vidi da još imam malo snage u sebi.
– Daj molim te – rekao sam negirajući da će uskoro gubiti pamćenje, potonuti u dubokim dionicama boli, umirati daleko od svega što se dešava vani.
6
– Oskar, idemo. – rekao sam i on je skrenuo za mojim koracima veselo hodajući po travi.
Kiša je padala, a ja sam psovao u sebi. Psovao sam samoću, grizao usne od očaja hodajući bez kišobrana, dok mi se lice močilo suzama. Nakon sat vremena lutanja stazama koje je ona tako dobro poznavala, vratio sam se kući.
Praznina je nagovijestila da je vrijeme da krenem i spremim naš život. Spremim sve što je vrijedilo, prekopam ladice, očistim sjećanja od prašine i još jednom proživim ono što smo imali zajedno. Samo da je ne zaboravim. Još malo dragocjenih trenutaka koje sam mogao podijeliti samo s vremenom.
Presvukao sam mokru odjeću, ostavio sve na podu kupaonice, iako sam u sebi mogao čuti njen glas koji govori da nemamo spremačicu. Moj lik u ogledalu i tamni podočnjaci od očajavanja posljednjih dana, nije izgledao dobro. Nekadašnji zaneseni pogled, isprekidan je suzama, izgubivši sjaj s kojim sam hodao kroz život. Rupice na obrazima objesile su se prema bradi, a mojih četrdeset i sedam godina, koje sam nepokolebljivo nosio, ležalo je na borama koje su mi šarale čelo. „Tuga te dobrano promjeni“, pomislim, „učini nevidljivim i posivi lik“. Ostavim iza sebe sjenu onoga što sam bio i požurim na tavan. Tamo smo počeli. Tamo smo od useljenja skrivali
7
Moja čudesna aleja
#leabrezar
uspomene. Uspomene koje su se mogle nazrijeti u stvarima što smo ih zaboravljene odlagali daleko od svakodnevnog života - u polumraku potkrovlja.
Doselili smo se u kuću dvije godine nakon vjenčanja. Moj je posao bio stabilan, a ona je uz svoja primanja imala dobro zaleđe i pomoć roditelja. Kredit smo podigli bez većih problema i kupili nekretninu koju smo od prvog dana osjećali domom.
Popeli smo se na tavan kako bismo i taj prostor očistili od suvišnih stvari. Nije ih bilo puno, no taman dovoljno da se zadržimo dugo u toj tišini i oboje primijetimo ono drugo. Skidao sam joj paučinu s kose i grlio je u polumraku pored malog prozora koji je gledao na ulicu. Pod je škripao sa svakim pomicanjem, a ona i ja smo u toj melodiji starih
hrastovih dasaka pronašli svoj ritam života, svoj početak.
Volio sam je više od ikoga prije, tako lako mi se uvukla pod kožu. Mjesecima nakon njene smrti
nisam imao snage pomaknuti ni jednu stvar koju je ostavila da joj ne obrišem trag.
Život se tako lako brisao pred nama i izmicao nam iz ruku onog trenutka kada smo prestali živjeti u sadašnjosti. Sve se događalo prebrzo.
Dani su letjeli, godine se kotrljale kao lopta s visine, a mi smo u svemu tome postajali ranjiviji i
8
nestrpljiviji. Ostaci vremena u sjećanju doimali su se poput tavanske prašine koja se brisala jednim dodirom ruke.
Ruke njena umiranja.
Otvorim antikni, prašnjavi, crni ormar i sve u njemu zaškripi. „Negdje je, na samom dnu, na posljednjoj polici, prekrivena onom vestom koju si mi dao još dok smo bili klinci… onom kojom sam se omotala oko ramena dok smo šetali nasipom… Nađi je, sačuvala sam svako od njih.“ Napisala mi je u pismu kojeg je ostavila u ladici noćnog ormarića, još dok je mogla pisati.
Veste sam se sjećao, kao da je bilo jučer. Ona vesta koja je sačuvala trenutak u kome sam tražio način da joj se dovinem još malo, uđem pod kožu, privijem uz misli i ostanem u njima kao sjenka, tih i prisutan i vječan.
Obgrlio sam je oko ramena i pomirisao joj kosu. Mirisala je na vjetar i na travu. Kako je u sebe uspjela sakriti proljeće, nisam znao, ali ga je uvijek nosila bez greške. U očima, u kosi, u bokovima.
Moja mirisna aleja kojom sam mogao prolaziti bez riječi,bez puno objašnjenja, jer me puštala da budem to što jesam.
9
Moja čudesna aleja
#leabrezar
– Mislilac. To si. – rekla je dok sam smogao hrabrosti da je poljubim tresući se cijelim tijelom. Pomaknem vestu i ugledam kutiju. Ne sjećam se da sam je ikada vidio. Drvena, izrezbarena, s metalnim lokotom koji je ovlaš čuvajući njen sadržaj lagano skliznuo na prvi dodir. U trenutku koji je preda mnom stajao ogledala se skrivena prošlost i zjapila, nudeći da je uzmem, još jednom i onako bolnu ponesem sa sobom. Nisam dvojio da li je potrebno – nisam li po to i došao?! Jesam li bio spreman, baš sada ovako otrgnut od svijeta, nisam znao. Oskar se zatrči uza stepenice i poliže mi uho, pa njuškom dotakne kutiju.
Otvorim poklopac.
Povezana u čvrsti vez, sakrivena od svega stajala su preda mnom.
Pisma.
U tišini tavana, u subotnjem kišnom jutru čučala je neizvjesnost.
Uzmem ih u ruke i potrgam njihov vez. Ruke mi zadrhte pri pomisli da otkrivam tajne dijelove naših života. Požutjela pisma, presavijeni papiri na dijelove na rubovima iskrzanih tragova čitanja. Spustim ih na pod i sjednem na prašnjave, hrastove
10
Moja čudesna aleja
daske. Bez omotnice, samo ispisani listovi. Izaberem prvi i otvorim ga.
Remember us? 1
Tu smo se prvi put susreli. Šetajući pustim koritom
Like i ostacima sela – zastao si okrećući se i brišući znoj sa čela. Bila je ljetna večer, spustila se u tišini kao što to večeri čine i ovila nas čežnjom.
If we were younger, that wouldn’t be so wrong… 2
Da nisam imala njega i da me nije volio koliko je god znao i umio, bilo bi lakše.
Sjećaš se?
You kissed me in spite of everything. 3 Nježno mi grizući usnicu da ne nestanem. Tamo, u onom tragičnom hotelu kojeg je vrijeme zaboravilo na padinama Velebita. U izboru čudesne tišine i prodora u sebe, ti si iz nekog neobjašnjivog razloga ipak izabrao mene.
Mene, unatoč svemu, unatoč jasnim udaljenim putevima kojima nas je odgurao život, unatoč tome da nas je uvijek i ponovo, namjerno dijelio, a mi bismo se neprimjetno i nečujno povlačili.
1 Sjećaš li se nas?
2 Da smo bili mlađi, to ne bi bilo tako krivo...
3 Poljubio si me unatoč svemu.
11
#leabrezar
Mene.
Kao naivna tinejdžerica koja pada na nespretne pokušaje upucavanja nekog dječarca iz škole, sjela sam uz tebe na terasu samo da poželim laku noć. Velebit se prosuo pod naše noge kako bih u njemu sakrila sve ono što ovdje nije trebalo biti. Naše živote i jaz.
Vjetar je brijao do kosti i zatresao me svakim svojim naletom. Sjeo si bliže i zagrlio me, vjerujem bez ikakvih primisli. Tako smo se dobro skrivali – od nas.
Moja je glava kliznula na tvoje rame i izustila sam samo da je pogled predivan. Slabost naših kušnji pred ponorom oplela se oko naših nogu i prikovala nas za taj trenutak. Da je mogao trajati vječno, zadržala bih ga. Poljubac koji si mi dao bio je toliko nježan, iako se u njemu krila sva čežnja svijeta.
Sjećaš se?
Dotrajali krevet je škripao pod svakim našim pokretom, a mi nismo marili, jer je noć trajala prekratko i bila je to ona zadnja pred nama.
Put se poslije činio tako hladnim i očajnim, da sam mislila da ću umrijeti ako te uskoro ne vidim. Ako ti samo na trenutak ne čujem glas.
Sjećaš se?
4 Gdje si?
12
Where are you? 4
Ne javljaš se…
Zagreb, 22. lipnja 2012.
„Da sam barem znao“ – pomislim, lomeći dah na kratke uzdahe. „Bi li se promijenilo išta?“ Nastavio sam čitati dok je Oskar njuškao uokolo i bjesomučno tražio miša koji je vječno trčao tavanom.
– Oskar, dosta. – rekao sam dok se iz kuta tavana na tlo strovalio niz dasaka podnice kreveta koji sam rekao popraviti i zaboravio nakon što su se djeca odselila.
Zaustavio se i podignuo glavu gledajući me svojim toplim pogledom kao da pita:„Šta ti je? Ona bi mi sve dala.“
Ali nje nema.
Uistinu, sve mu je dozvolila.
Svima je sve dozvolila.
Bila je blaga i podatna za gaženje. Mrzio sam to kod nje. Mrzio sam što se trošila na sve i što ju je to na kraju stajalo glave. Predala se u ruke životu kao
13
Moja čudesna aleja
