Odlomak iz romana - Irena

Lea Brezar

Kradljivci

sreće

dobro jer je ipak sve drugačije. Nisam popuštala i znala bih da stojim sama, na potpuno suprotnoj strani pa čak nekad i da sam nepozvana stala na nečiji teritorij i u tlu utabala tragove koje silom žele zatrti. Bacila bih sjeme svijesti, uzburkala vodu, zapaprila im dan. Tjerala sam ih da zaplivaju u valovitom moru vremena i promijene tijek života bez obzira jesu li na to spremni ili ne. Spremnost uvijek dolazi nakon odluke, ali ako nedostaje moć odlučivanja, ne mičemo se ni korak.

No, mnogi od nas ponašaju se kao da sve znaju te da im se karta sudbine ocrtava na dlanu, možda i pred očima, no ne mijenjaju svoju putanju. Dok će se se neki poput moreplovaca prilagoditi svakoj situaciji u koju ih more baci, drugi će poput štakora prvi napustiti brod odustajući. Odustajući od sebe i od života. Iako imaju dosta znanja i potkovani su teorijom, oni jednostavno biraju ostati isti i ne libe se priznati to naglas. Njima sreća isklizne iz ruku kao riba koju pokušavaju uloviti. I kad se umore, zauvijek sjednu. Ukopaju se. Uvenu. Utrnu svjetlo i ne pokušavaju pronaći nadu.

Drugačiji su oni koji će uvijek uspješno, što god vi rekli ili činili, iscenirati vlastitu dramu, kriveći vas za nešto što oni osjećaju. I iako oni osjećaju, vi im svojim postupcima, koje tumače kako im legnu, potvrđujete njihovu viziju istine i vi ste krivi. Njihova je vibracija nejasna, naoko topla i pokretna, no nakon nekog vremena zapravo shvatite da njima upravljaju nemoć i frustracija. I tako pomalo iz njih kaplje gorčina pa kad god se dogodi da 51

slučajno okrznute njihov ego, oni puste malo svog otrova jer vas žele naučiti pameti, žele vam ukazati kako ste pogriješili i kako svaka pogreška ima katastrofalne razorne posljedice. Ne za vas, za njih. Narušen im je mir i balans, ukrali ste im svjetlo, osokolili se i porušili njihovu lažnu konstrukciju da su dobro. A nisu. I to znaju. I to ih žulja kao trn u peti. I evo je, frustracija se ponovo zavrti i oni u vječnoj vrtnji nikako ne uspijevaju uloviti sreću ni za vrh trenutka.

Treći su oni koji će svaki put kada imaju problem verbalizirati da ga imaju, potražiti vaš savjet, prepričavati situaciju tisuću puta i kada pokušate ponovo pronaći ili ponuditi rješenje koje su očito tražili, pravit će se blesavi kao da nikada nisu čuli da zapravo svaki problem moraju riješiti sami. Tvrdoglavo će govoriti da „nisu dorasli zadatku i da nisu na tom stupnju razvoja” i nekako će uspjeti okrenuti priču, pokušavajući vas uvjeriti da ih stišćete. Njihova vibracija je fina i naoko protočna, no u nekom trenutku postaje evidentno da su prestrašeni i da se zapravo ne umiju prepustiti životu, već ga radije promatraju iz svog kuta dok život tako prolazi mimo njih.

I to ih u nekom trenutku dotuče. Odrežu vas, odvoje se od emocija. Kod njih je velika razlika između očekivanja i stvarnosti pa im dugo treba da uspostave ravnotežu.

Te tri vrste ljudi nazivam kradljivcima sreće. Nisu sposobni prepoznati da to čine i uvjereni su da im sve dobro nekako uvijek izmigolji iz ruku, a ne prepoznaju kako te svoje ruke, zapravo, uvijek sami otresaju kako bi ostale čiste.

52

Sreća se ne događa samo u sjaju. Ona se osjeti u blatu, nakon pročišćenja, nakon potresa. Ona se osjeća kada prepoznamo da smo živi jer je životna nevera nakratko zastala, jer smo uhvatili nečiji trenutak osmijeha nakon svađe, jer smo pronašli u svojim ruševinama svoje prave vrijednosti. Sreća se događa u nama, nakon mraka.

I na kraju, na kraju dolaze oni koji će zasukati rukave i kad se pojavi problem, pokušat će naći rješenje. Neće očajavati, neće cviliti i uvijek će pronaći nadu. A baš ako ne ide, oni će se pomiriti sa svime i pustiti neka sve ode u vjetar. Takvih je malo, ali njihova vas vibracija nadahnjuje i oduševljava. To su oni koji lete unatoč padanjima i u kojima nikada nećete prepoznati da su izgubljeni, iako je sigurno da se nekada upravo tako osjećaju. Oni će prepoznati nemoć i frustraciju i nositi se s njima, umjesto da njima mašu upirući prstom u druge. To su ljudi koji se podignu iz svog pepela i u mraku pronađu nit za koju će se uhvatiti samo dok ustaju. Ljudi koji znaju da nema smisla boriti se sa životom i teškim životnim lekcijama, već im se treba prepustiti skupljajući snagu za nešto novo.

Igorov tim je mirisao na nadu, ali im je bilo teško hodati kroz mulj natrulih odnosa koji se godinama skupljao među uredskim zidovima. Petljao im se oko nogu, golicao stopala, a oni su često ostajali na mjestu jer nisu znali pronaći jezik koji bi svi razumjeli. Tonuli nisu, no nisu se ni uspijevali maknuti ni korak. Jedan od razloga bio je upravo bojno polje umjesto komunikacijske oaze.

53