Jedan po jedan

Chris Carter

JEDAN PO JEDAN

ZAHVALE Mnogi su ljudi na različite i velikodušne načine doprinijeli ovoj knjizi pa, iako uobičajena stranica zahvale ne može u cijelosti izraziti svu moju zahvalnost, volio bih da znaju kako bez njih ovaj roman nikad ne bi ugledao svjetlo dana.

Zahvaljujem se Darley Anderson, prijateljici i najboljoj agentici kojoj se autor može nadati. Camilli Wray, Clare Wallace, Mary Darby i svima u Književnoj agenciji Darley Anderson, na neumornom trudu oko promocije i prodaje mog djela na svim mogućim mjestima.

Maxine Hitchcock, mojoj fantastičnoj urednici u izdavačkoj kući Simon & Schuster, bez čijih komentara, prijedloga, znanja i prijateljstva ne bih mogao ništa učiniti. Emmi Lowth na dvostrukoj provjeri i trudu da sve ima svoj smisao (jer ga obično nikad nema). Mojim izdavačima, Ianu Chapmanu i Suzanne Baboneau, na njihovoj golemoj potpori i povjerenju, izvrsnom timu u Simonu & Schusteru, što uvijek daju sve od sebe, i više negoli zahtijeva njihov posao.

Samanthi Johnson, zato što je strpljivo saslušala sve moje lude ideje i zato što je bila uz mene.

Najviše zahvaljujem svim čitateljima i svima ostalima koji su otpočetka podržavali i mene i moje romane. Ovaj, jednako kao i svi ostali, napisan je za vas.

1.

Jedan jedini hitac u zatiljak, u stilu smaknuća. Mnogi drže da je to veoma nasilan način umiranja. No, istina je da zapravo nije. Barem ne za žrtvu.

9-milimetarski metak ulazi u lubanju i za tri desettisućinke sekunde izlazi na drugoj strani. Usput smrska kosti lubanje i probija žrtvin mozak tolikom brzinom da živčani sustav ne stigne registrirati bol. Ukoliko metak uđe u glavu pod određenim kutom, tada prolazi kroz koru velikog mozga, mali mozak, čak i talamus i to na takav način da mozak odmah prestane funkcionirati. Posljedica je trenutačna smrt. Ukoliko je kut pogrešan, žrtva može preživjeti, ali uz veliko oštećenje mozga. Ulazna rana nije veća od male bobe grožđa, ali je zato izlazna velika poput teniske loptice, ovisno o vrsti metka.

Muškarac na fotografiji koju je promatrao detektiv Robert Hunter iz LAPova Odjela za pljačke i ubojstva, umro je trenutačno. Metak je dijagonalno prošao kroz cijelu njegovu lubanju, probivši mali mozak te sljepoočni i čeoni režanj i u tri desettisućinke sekunde uzrokovao smrtonosno oštećenje mozga. Za manje od jedne sekunde ležao je mrtav na tlu.

Slučaj nije bio Hunterov; pripadao je detektivu Terryu Radleyu s glavnog kata za detektive, ali su fotografije greškom završile na njegovu stolu. Dok je spremao fotografiju u dosje, zazvoni njegov telefon. »Detektiv Hunter, Jedinica za teška ubojstva«, javi se, gotovo očekujući da će detektiv Radley zatražiti dosje s fotografijama.

Muk. »Halo?« »Je li to detektiv Robert Hunter?« Muški glas na drugom kraju zvučao je hrapavo i smireno. »Da, ja sam detektiv Robert Hunter. Mogu li vam pomoći?« Čuo je kako je pozivatelj ispustio zrak. »To ćemo tek otkriti, detektive.« Hunter se namršti. »Narednih deset minuta trebam svu tvoju pozornost.« Hunter se nakašlje. »Oprostite, nisam čuo vaše im...« »Začepi jebenu gubicu i slušaj, detektive«, prekine ga pozivatelj. Glas mu je još uvijek zvučao smireno. »Ovo nije prijateljsko čavrljanje.« Hunter ušuti. LAP dnevno prima na desetke, katkada i na stotine suludih poziva – različitih pijanaca, urokanih narkomana, članova bandi koji žele ispasti »opake face«, psihopata koji prijavljuju urote vlade ili invaziju vanzemaljaca, čak i onih koji tvrde da su u lokalnoj zalogajnici vidjeli Elvisa.

No nešto u tonu pozivatelja, nešto u načinu na koji je govorio, reklo je Hunteru da bi napravio veliku pogrešku ako ovaj poziv shvati kao neslanu šalu. Stoga je odlučio surađivati.

Detektiv Carlos Garcia, njegov partner, sjedio je za svojim stolom nasuprot Hunterovu u njihovu malom uredu na petom katu policijske upravne zgrade u središtu Los Angelesa. Podužu tamno-smeđu kosu svezao je u zgodan konjski rep. Zadubio se u monitor svog računala, ne slušajući partnerov razgovor. Odgurnuo se od stola i ležerno isprepleo prste na zatiljku.

Hunter zapucketa prstima da mu privuče pažnju, pokaže na slušalicu na svom uhu i kažiprstom napravi krug, pokazujući mu da treba snimiti ovaj poziv i da mu se mora ući u trag.

Garcia odmah dohvati telefon na svom stolu, utipka internu šifru kojom se spojio s Operativnim odjelom i sve se pokrenulo za manje od pet sekundi.

Dao je znak Hunteru, a on mu je signalizirao da uzme slušalicu i prisluškuje.

Garcia se ubaci u liniju. »Detektive, pretpostavljam da na stolu imaš kompjuter«, reče pozivatelj. »I da je spojen na Internet?« »Točno.« Nelagodna tišina. »Dobro, želim da upišeš adresu koju ću ti dati... Jesi li spreman?« Hunter je oklijevao. »Detektive, vjeruj mi, ovo ćeš sigurno htjeti vidjeti.« Hunter se nagne nad tipkovnicu i otvori preglednik. Garcia napravi isto na svom kompjuteru. »U redu, spreman sam«, reče Hunter smirenim glasom.

Pozivatelj mu je izdiktirao adresu koja se sastojala samo od brojeva i točaka, bez ijednog slova.

I Hunter i Garcia je utipkaju i pritisnu tipku enter. Zasloni više puta zatrepere, a zatim se pojavi web-stranica.

Oba su se detektiva ukočila; morbidna tišina zavladala je prostorijom.

Pozivatelj se zahihoće. »Pretpostavljam da sada imam tvoju punu pozornost.«

2.

Središnjica FBI-a nalazi se na adresi Pennsylvania Avenue 935 u Washingtonu D.C., samo nekoliko blokova od Bijele kuće i točno preko puta Ministarstva pravosuđa. Osim ove središnjice, FBI ima pedeset šest područnih ureda raštrkanih u pedeset američkih država. Većina tih ureda upravlja brojnim pratećim jedinicama poznatim pod nazivom »specijalne agencije«.

Losanđeleški ured u Wilshire Boulevardu jedan je od najvećih područnih ureda FBI-a na cijelom američkom teritoriju i nadzire deset specijalnih agencija. Također je jedan od malobrojnih koji ima posebni Odjel za računalni kriminal.

Prioritet Odjela za računalni kriminal je istraživanje visoko tehnoloških zločina, uključujući internetski terorizam, nedopuštene upade u računala, online seksualno iskorištavanje i krupne računalne prijevare. U proteklih pet godina računalni kriminal u Sjedinjenim Državama se udeseterostručio.

Vladine mreže svakoga dana registriraju više od milijardu neovlaštenih upada iz različitih dijelova svijeta.

Senatskom odboru za trgovinu, znanost i prijevoz je 2011. podnesen izvještaj u kojem je navedeno da računalni kriminal unutar države godišnje ostvaruje nezakonit prihod od otprilike 800 milijuna dolara, zbog čega je postao najunosniji ilegalni posao u Sjedinjenim Državama, dobrano nadmašujući trgovinu drogom.

Na tisuće FBI-evih programa za pretraživanje, znanih kao »ličinke« ili »pauci«, u nedogled pretražuju Internet, tražeći nešto sumnjivo i u državi i izvan nje. To je divovski posao pa je FBI svjestan da je ono što pauci pronađu samo kapljica vode u oceanu računalnog kriminala. Na svaki slučaj koji otkriju, još tisuće prođu nezapaženo. I upravo zbog toga nijedan FBI-ev pauk nije tog jesenjeg jutra potkraj rujna naišao na web-stranicu koju su u stražnjem dijelu policijske upravne zgrade promatrali detektiv Hunter i njegov partner.

3.

Hunter i Garcia prikovaše pogled za monitor dok su pokušavali shvatiti nadrealnu sliku. Prikazivala je velik i proziran četvrtasti spremnik. Izgledao je kao da je napravljen od stakla, ali je to mogao biti i pleksiglas ili neki drugi sličan materijal. Hunter je procijenio da su mu stranice široke otprilike 1,5 i visoke najmanje 1,8 metara. Spremnik je bio otvoren – nije imao poklopca – i činilo se da je ručno izrađen. Četiri strane spajali su metalni okviri i debeli sloj bijelog ljepila. Ta je stvar izgledala kao velika tuš-kabina. Unutra su na lijevoj i desnoj strani s poda vodile dvije metalne cijevi promjera osam centimetara sve do vrha spremnika. Bile su pune rupica, ne širih od promjera obične olovke. No dvije su stvari zabrinjavale Huntera. Jedna je bila činjenica što je prizor izgledao nevjerojatno stvarno, a druga ono što se nalazilo u sredini spremnika, točno između dviju metalnih cijevi.

Zavezan za tešku metalnu stolicu, sjedio je bijelac srednjih ili kasnih dvadesetih godina, svijetlo-smeđe, kratko ošišane kose. Od odjeće je na sebi imao samo prugaste bokserice. Bucmast, okrugla lica, zaobljenih obraza i zdepastih ruku. Obilato se znojio, ali nije izgledao ozlijeđeno. No na licu mu se ocrtavao nepogrešiv osjećaj – čisti strah. Širom otvorenih očiju grčevito je udisao zrak kroz krpeni povez na ustima. Po brzom spuštanju i dizanju njegova trbuha Hunter je procijenio da samo što nije hiperventilirao. Mladić se tresao i ogledavao oko sebe poput zbunjenog i prestrašenog miša.

Slika je bila zelenkasta, što je ukazivalo na korištenje infracrvene kamere ili leće. Tko-god bio taj mladić, sjedio je u mračnoj prostoriji. »Je li ovo stvarno?«, šapne Garcia Hunteru držeći ruku na ustima.

Hunter slegne ramenima, ne odvajajući pogled od ekrana.

Kao da su mu dali mig, pozivatelj prekine tišinu. »Detektive, ako se pitaš ide li ovo uživo, pokazat ću ti.« Kamera je skrenula udesno na bezličan zid od opeke s običnim okruglim zidnim satom. 14:57. I Hunter i Garcia pogledaju svoje satove – 14:57. Potom je kamera skrenula dolje na novine postavljene uza zid, a zatim je zumirala naslovnicu s datumom. Jutrošnji LA Times. »Zadovoljan?«, zahihoće se pozivatelj.

Kamera se opet fokusirala na muškarca u spremniku. Curio mu je nos, suze su mu se slijevale niz lice. »Spremnik koji vidiš napravljen je od pojačanog stakla, dovoljno čvrstog da odoli metku«, objasni pozivatelj svojim jezivim glasom. »Vrata imaju veoma čvrst mehanizam za hermetičko zatvaranje. Otvaraju se samo izvana.

Ukratko, muškarac kojeg vidiš na ekranu je zarobljen unutra. Ne može izaći.«

Prestrašeni muškarac na zaslonu pogledao je ravno u kameru. Hunter brzo pritisne tipku za ispis ekrana i pohrani snimku u računalu. Sada je imao snimku za koju se nadao da će mu pomoći u identificiranju muškarca. »A sada, detektive, razlog zbog kojeg sam te nazvao. Trebam tvoju pomoć.« Muškarac na zaslonu je počeo teško disati. Cijelo tijelo orosio mu je smrtni strah. Bio je na rubu napada panike. »U redu, polako«, odvrati Hunter, pazeći da mu glas ostane smiren i autoritativan. »Reci mi, kako ti mogu pomoći?« Muk. Znao je da je pozivatelj još uvijek na liniji. »Učinit ću sve što mogu da ti pomognem. Samo mi reci kako.« »Pa...«, odvrati pozivatelj. »Možeš odlučiti kako će umrijeti.«

4.

Hunter i Garcia razmijeniše nelagodne poglede. Garcia smjesta prestane prisluškivati i brzo utipka internu šifru da se opet spoji s Operativom. »Molim te, red mi da ste uspjeli locirati ovu gnjidu«, reče kad je netko s druge strane linije podigao slušalicu. »Nismo još, detektive«, odvrati žena. »Treba nam još barem jedna minuta. Neka nastavi govoriti.« »Ne želi više govoriti.« »Naći ćemo ga, samo nam treba još malo vremena.« »Sranje!« Odmahne glavom i dade Hunteru znak da zavlači pozivatelja. »Obavijestite me istoga časa čim nešto dobijete.« Prekine liniju i nastavi prisluškivati Hunterov razgovor. »Voda ili vatra, detektive?«, upita pozivatelj.

Hunter se namršti. »Što?« »Vatra ili voda?«, ponovi pozivatelj veselim glasom. »Cijevi koje vidiš u spremniku mogu izbacivati vatru ili napuniti komoru vodom.« Hunteru zastane srce. »Dakle, detektive, odaberi. Želiš li ga gledati kako umire od vatre ili od vode? Hoćemo li ga utopiti ili ga živoga spaliti?« Ovo nije zvučalo kao šala.

Garcia se promeškolji na stolici. »Čekaj malo«, reče Hunter, nastojeći da mu glas zvuči staloženo. »Ne moraš to činiti.« »Znam da ne moram, ali želim. Bit će zabavno, ne misliš li i ti tako?« Ravnodušnost u njegovu glasu djelovala je hipnotički. »Daj, daj«, nestrpljivo je požurivao Garcia kroz stisnute zube dok je zurio u lampice na svom telefonu. Još uvijek nikakvog poziva iz Operative. »Detektive, odaberi«, naredi pozivatelj. »Želim da ti odlučiš na koji će način umrijeti.« Hunter je šutio. »Detektive, savjetujem ti da odabereš, jer ti obećavam da će alternativa biti mnogo gora.« »Znaš da ne mogu donijeti takvu odluku...« »ODABERI«, viknu pozivatelj. »U redu.« Hunterov glas je i dalje ostao staložen. »Neću odabrati nijedno od to dvoje.« »To nije opcija.« »Da, jest. Porazgovarajmo malo o tome.«

Pozivatelj se ljutito nasmije. »Bolje nemojmo. Vrijeme za razgovor je isteklo. Detektive, sad je vrijeme za odluku. Ako ti ne odabereš, ja ću. Kako god okreneš, on umire.« Na Garciinu telefonu zatreperi crveno svjetlo. Brzo podigne slušalicu. »Recite mi da ste ga uhvatili.« »Imamo ga, detektive.« Žena je zvučala uzbuđeno. »Nalazi se u...« Ušutjela je. »Koji je to vrag?« »Što je?«, navaljivao je Garcia. »Gdje je?« »Što se to, dovraga, događa?«, čuo je ženin glas, ali je znao da se ne obraća njemu. S druge strane linije čuo je nerazumljivo šaputanje. Nešto nije bilo u redu. »Neka mi netko nešto kaže«, glas mu se povisio za pola oktave. »Detektive, nije dobro«, napokon reče žena. »Mislili smo da smo ga locirali u Norwalku, ali je signal odjednom skočio u Temple City, onda u El Monte, a sad nam pokazuje da dolazi iz Long Beacha. Svakih pet sekundi preusmjerava poziv. Nećemo ga moći locirati čak ni da ga sat vremena zadržite na telefonu.« Načas je ušutjela. »Signal se upravo premjestio u Hollywood. Žao mi je, detektive, ovaj tip zna što radi.« »Sranje!« Garcia odmahnu glavom i nastavi prisluškivati Hunterov razgovor. »Ne možemo otkriti njegovu lokaciju.« Hunter čvrsto stisne oči. »Zašto to radiš?«, upita pozivatelja. »Zato što mi se hoće«, odvratio je. »Detektive, imaš tri sekunde da odabereš. Vatra ili voda? Ako se ne možeš odlučiti, baci novčić. Ili pitaj svoga partnera. Znam da i on sluša.« Garcia nije ništa rekao. »Čekaj«, reče Hunter. »Kako mogu donijeti odluku kad nemam pojma tko je ni zašto si ga zatvorio u tu kabinu? Daj, razgovaraj sa mnom. Reci mi o čemu se ovdje radi.« Pozivatelj se opet nasmije. »To je ono što ćeš morati sam otkriti, detektive. Dvije sekunde.« »Nemoj to raditi. Možemo pomoći jedan drugome.« Garcia prestane promatrati svoj monitor i zagleda se u Huntera. »Jedna sekunda, detektive.« »Daj, razgovaraj sa mnom«, opet pokuša Hunter. »Možemo ovo riješiti.

Možemo naći bolje rješenje, o čemu god se ovdje radilo.« Garcia je zadržavao dah. »Detektive, rješenje je vatra ili voda. Uostalom, vrijeme je isteklo. Dakle, što ćemo?« »Slušaj, mora postojati neki drugi način na koji...« TOK, TOK, TOK. Zvuk je toliko glasno odjeknuo preko telefona da su i Hunter i Garcia naglo zabacili glave, kao da su dobili pljusku. Zvučalo je kao da je pozivatelj

triput snažno lupio slušalicom po drvenoj površini kako bi im privukao pažnju. »Čini se da me nisi slušao, detektive. Završili smo s razgovorom. Jedina riječ koju u ovom trenutku želim čuti od tebe je vatra ili voda. Ništa drugo.« Hunter ne izusti ni riječ. »Kako hoćeš. Ako ti nećeš odabrati, ja ću. A ja biram va...« »Vodu«, reče Hunter odlučnim glasom. »Biram vodu.« Pozivatelj zastane i veselo se zacereka. »Znaš što, detektive? Znao sam da ćeš odabrati vodu.« Hunter ništa ne reče. »Stvarno, bilo je očito. Kad si razmislio o opcijama koje imaš, smrt utapanjem izgleda manje užasno i manje bolno, humanije i mnogo brže od spaljivanja. Jesam li u pravu? A opet, detektive, jesi li ikad vidio nekoga kako se utapa?« Muk. »Jesi li ikad vidio očaj u očima osobe dok nastoji što duže zadržati dah, znajući da je smrt posvuda oko nje i da joj se brzo približava?« Hunter prstima prođe kroz kratku kosu. »Jesi li ikada vidio način na koji se utopljenik mahnito ogledava oko sebe, njegovu zbunjenost dok traži neko čudo kojega tamo jednostavno nema? Čudo koje se nikad neće dogoditi?« Još uvijek muk. »Jesi li vidio način na koji se grči njegovo tijelo, kao da je kroz njega puštena struja, onda kad se utopljenik prestane nadati i prvi put udahne vodu? Način na koji njegove oči, takoreći, iskoče iz duplji kad mu voda uđe u pluća i kad se počne polako daviti?« Pozivatelj namjerno duboko udahne zrak. »Jesi li znao da je nemoguće zatvoriti oči kad se utapaš? To je refleksna motorička reakcija kad mozgu nedostaje kisik.« Garcia pogleda monitor.

Pozivatelj se još jednom nasmije. Ovaj put opuštenim cerekom. »Nastavi gledati, detektive. Ova predstava samo što nije dosegla vrhunac.« Linija se prekine.

5.

Odjednom je u staklenoj kabini iz rupica na obje cijevi nevjerojatnom brzinom počela prskati voda. Muškarac zavezan za stolicu bio je potpuno zatečen. Od silnog straha žestoko se trzao cijelim tijelom. Kad je shvatio što se događa, od užasa je raskolačio oči. Usprkos povezu na ustima počeo je mahnito vrištati, ali Hunter i Garcia nisu čuli nikakav zvuk. »Oh, Bože«, reče Garcia, prinijevši ustima stisnutu desnu pest. »Nije se zajebavao. On će to stvarno učiniti. Prokletstvo, utopit će tog momka.« Muškarac u spremniku se žestoko otimao i migoljio, ali vezovi nisu popuštali niti centimetar. Ma što učinio, nije se mogao osloboditi. Stolica je bila prikovana za pod. »Ovo je suludo«, reče Garcia.

Hunter je nepomično stajao i netremice zurio u monitor. Znao je da iz svoga ureda ne mogu učiniti apsolutno ništa – možda jedino prikupiti dokaze. »Postoji li način da ovo snimimo?«, upita.

Garcia slegne ramenima. »Ne znam. Mislim da ne.« Hunter dohvati telefon i nazove LAP-ovu centralu. »Spojite me s upravom Jedinice za računalne zločine, odmah. Hitno je.« Dvije sekunde kasnije, začuo je zvonjavu. Nakon četiri sekunde javio se bariton. »Dennis Baxter, Jedinica za računalne zločine.« »Dennis, ovdje detektiv Hunter iz Odjela za teška ubojstva.« »Bok, detektive, kako vam mogu pomoći?« »Reci mi, postoji li način da se snimi uživo emitirana snimka koju upravo gledam na svom kompjuteru?« Baxter se nasmije. »Oho, zar je toliko seksi?« »Postoji li način ili ne?« Hunterov ton raspršio je veselje u Baxterovu glasu. »Ne, ukoliko nemate u kompjuteru instaliran neki program za snimanje onoga što se prikazuje«, odvrati. »Imam li ga?« »Na policijskom uredskom kompjuteru? Nije uobičajeno. Možeš podnijeti zahtjev i Odjel informatičke tehnologije instalirat će ti ga za dan-dva.« »Ne valja. Moram snimiti ono što se upravo sada prikazuje na mom monitoru.« Kratkotrajna tišina. »Pa, ja bih to mogao učiniti odavde«, reče Baxter. »Ako gledaš nešto što se prenosi uživo, samo mi daj web adresu. Mogu se logirati na istu stranicu i

snimiti umjesto tebe. Kako ti se to čini?« »Izvrsno. Probajmo.« Izdiktira Baxteru niz brojeva koje mu je prije nekoliko minuta dao pozivatelj. »IP adresa?«, upita Baxter. »Tako je. Njima se može ući u trag?«, upita Hunter. »Može. To im je, zapravo i glavna svrha. Služe za identificiranje svakog kompjutera koji se spoji na Internet, slično onome čemu služe registarske tablice automobila. Uz pomoć IP adrese mogu s priličnom sigurnošću otkriti točnu lokaciju kompjutera.« Hunter se namršti. Je li moguće da je pozivatelj napravio tako glupu grešku? »Da počnem s potragom?«, upita Baxter. »Da.« »U redu. Javit ću se čim nešto dobijem.« Prekine razgovor.

Voda je doprla do mladićeva struka. Hunter je procijenio da će ovom brzinom već za minutu i pol, možda dvije, u cijelosti prekriti muškarca. »Operativa kaže da nikako ne mogu locirati poziv?«, upita Hunter Garciu. »Točno. Premješta signal s jednog kraja grada na drugi.« Voda je doprla do muškarčeva trbuha. Još se uvijek migoljio, pokušavajući se osloboditi, ali je time samo gubio snagu. Sad se još više tresao. Vjerojatno zbog neizmjernog straha i temperature vode, nagađao je Hunter.

Ni on ni Garcia nisu imali što reći pa su obojica šutjeli, osjećajući jezu.

Promatrali su kako se smrt centimetar po centimetar uzdiže oko muškarca na njihovim monitorima.

Zazvoni telefon na Hunterovu stolu. »Detektive, je li ovo stvarno?«, upita Dennis Baxter. »U ovome trenutku nemam razloga vjerovati da nije. Snimaš li?« »Da, snimam.« »Je li bilo sreće s lociranjem?« »Još ne. Potrebno je par minuta.« »Javi mi ako nešto otkriješ.« »Naravno.« Voda je doprla do muškarčevih prsa. Kamera je polako zumirala njegovo lice. Jecao je. Nada je nestala iz njegovih očiju. Predao se. »Ja ovo ne mogu gledati«, reče Garcia i odmakne se od stola. Počeo je nervozno koračati po prostoriji.

Voda je već doprla do muškarčevih ramena. Začas će mu prekriti nos i tada će s narednim udisajem stići smrt. Zatvorio je oči i čekao. Više se nije pokušavao osloboditi.

Voda mu je doprla do brade, a potom je iznenada stala. Iz cijevi više nije izašla nijedna kap. »Koji je sad to vrag?« Hunter i Garcia se na trenutak pogledaju, a potom se

iznenađenih lica opet zagledaju u monitore. »Ovo je neka jebena psina«, reče Garcia, prilazeći Hunteru s nervoznim osmijehom na licu. »Neki nas luđak zajebava.« Hunter nije bio toliko siguran.

U tom trenutku opet zazvoni telefon na njegovu stolu.

6.

Zvonjava telefona proparala je tišinu poput munje na noćnom nebu. »Jako si pametan, detektive Hunteru«, reče pozivatelj.

Hunter brzo dâ znak Garcii. Za nekoliko sekundi razgovor se opet počeo snimati. »Skoro si me nasamario«, nastavi pozivatelj. »Mislio sam da je veoma dirljiva tvoja zabrinutost za žrtvu. Kad si shvatio da ga nikako ne možeš spasiti, odabrao si naizgled manje sadističku, manje bolnu i bržu smrt. Ali to je samo dio priče, zar ne?« Garcia je izgledao zbunjeno.

Hunter ništa ne odvrati. »Detektive, skužio sam skriveni razlog tvog odabira.« Nikakvog odgovora. »Shvatio si da ću ja odabrati vatru pa si me prekinuo i odabrao vodu.« Samodopadan smijeh. »S vodom bi dobio neku nadu, zar ne?« »Nadu?«, promrmlja Garcia, namrštivši se Hunteru. »Nadu da će tvoj ...« pozivateljev glas postane posprdan, »... supernapredan i visokotehnološki laboratorij moći nešto otkriti ukoliko nađeš tijelo. Možda nešto na njegovoj koži ili kosi ili nekakve čestice ispod njegovih noktiju ili u ustima. Tko zna kakve sam sve mikroskopske tragove mogao ostaviti na njemu? Nije li tako, detektive Hunteru? A vatra bi sve to uništila.

Karbonizirala bi njegovo tijelo i sve na njemu. Ne bi ostali nikakvi tragovi, ni mikroskopski ni bilo kakvi drugi.« Garcia se toga nije sjetio. »Ali ako se utopi, tijelo ostaje netaknuto«, nastavi pozivatelj. »Smrt nastupa uslijed gušenja... koža, kosa, nokti... ništa se ne uništava. Sve je spremno za analizu.« Zastane da udahne zrak. »Tako se mogu pronaći tisuće stvari. Čak će ti i voda iz njegovih pluća pružiti neki trag. Zato si odabrao vodu, zar ne, detektive? Ako ga već ne možeš spasiti, onda učini nešto od čega ćeš imati koristi.« Pozivatelj se veselo nasmije. »Uvijek razmišljaš kao detektiv. O, uopće nisi zabavan.« Hunter lagano kimne. »Imaš pravo što se tiče onog prvog. Mislio sam na žrtvinu patnju.« »Naravno da jesi. Ali... u slučaju da sam u pravu, znaš što? Ja sam se već pripremio na to.« Muškarac na ekranu je otvorio oči. Još se uvijek tresao. Unatoč tami, ogledavao se oko sebe i osluškivao... i čekao.

Ništa. Nikakvog zvuka. Voda je stala.

Usne ispod poveza izvio je u slabašan osmijeh. Tračak nade opet mu je zasjao u očima, kao da je sve ovo bio samo ružan san... ili perverzna šala.

Mučno je progutao slinu, zatvorio oči i zabacio glavu kao da nijemo zahvaljuje Bogu. Kroz sklopljene kapke počele su navirati suze i slijevati se niz lice. »Nastavi gledati, detektive.« U glasu pozivatelja odjekivao je ponos. »Jer samo što nije započela predstava dostojna Cirque du Soleila.« Linija se prekine.

Razina vode na ekranu počela je opadati. »Prazni spremnik«, reče Garcia.

Hunter kimne.

Voda se brzo praznila. Za samo nekoliko sekundi spustila se do muškarčevih prsa.

Tada je stala. »Što se to, dovraga, događa?«, upita Garcia, podižući dlanove.

Hunter odmahne glavom. Netremice je zurio u ekran.

Kamera se malo odmaknula i odjednom su cijevi pod vodom opet proradile. Baš kao u hidromasažnoj kadi, podvodni mlazovi uzburkali su vodu štrcajući tekućinu u spremnik. No nešto je bilo drukčije. Bezbojna tekućina koja je tekla iz cijevi i miješala se s vodom stvarala je neobičan efekt, kao da je bila gušća od one koja se već nalazila u spremniku.

Hunter se licem nagne bliže monitoru. »Ovo nije voda«, reče. »Što?«, upita Garcia, stojeći tik iza njega. »Zbog čega to misliš?« »Ima drukčiju gustoću«, odvrati Hunter i pokaže na ekran. »Što god sada ubrizgava u spremnik, to nije voda.« »Nego što, dovraga?« U tom je trenutku u gornjem desnom uglu ekrana počelo nešto bljeskati. Četiri slova u zagradi – prvo, treće i četvrto bila su velika slova.

(NaOH) »Je li to kemijska formula?« Garcia pokaže prstom. »Da«, dahne Hunter. »Čega?« Garcia otrči do svog kompjutera i počne utipkavati u preglednik. »Carlose, ne moraš tražiti«, mračno reče Hunter. »To je kemijska formula za natrijev hidroksid... kaustičnu sodu.«

7.

Garcia osjeti čvor u grlu. Prije mnogo godina, dok je još radio kao uniformirani policajac u LAP-u, intervenirao je u slučaju obiteljskog nasilja kad je ljubomorni mladić bacio četvrtinu litre kaustične sode svojoj djevojci u lice. Pobjegao je, ali je ipak uhićen pet dana kasnije. Garcia se živo sjećao kako je pomagao bolničarima da zavežu sirotu djevojku za bolesnička kolica. Lice joj je bila kaša živog mesa i spržene kože. Usne su joj izgledale kao da su se rastopile na zubima. Desno uho i nos posve su se raspali, u jednoj očnoj jabučici otopina joj je nagrizanjem napravila rupe.

Garcia pogleda Huntera. »Nije valjda. Jesi li siguran?« Kimnuo je. »Siguran sam.« »Kurvin sin.« Telefon na Hunterovu stolu opet zazvoni. Bio je to Dennis Baxter iz Jedinice za računalne zločine. »Detektive«, reče tjeskobnim glasom. »NaOH je kaustična soda. Natrijev hidroksid.« »Da, znam.« »Sranje, čovječe. Ta tvar strahovito nagriza. Mnogo gore od kiseline. Ako netko ulijeva natrijev hidroksid u toliku količinu vode, otopina će isprva biti veoma razrijeđena pa neće biti toliko jaka, ali uskoro...« Ušuti. »Će sve skupa pretvoriti u lužnatu kupku«, dovrši Hunter rečenicu koju Baxter nije mogao. »Točno. I znaš što zatim slijedi?« »Da, znam.« »‘Ti jarca, detektive. Što se to događa?« »Nisam siguran. Jesi li uspio locirati odakle se emitira?« »Jesam. Iz Tajvana.« »Što?« »Baš tako. Tkogod ovo radi... jako je dobar. Ili je prisvojio tuđu IP adresu ili ju je hakirao s tajvanskog servera. Sve u svemu... ne možemo ga locirati.« Hunter spusti slušalicu. »Ne možemo ga locirati ni preko internetskog prijenosa«, reče Garcii. »Sranje. Čovječe, ovo je sjebano.« Muškarac na ekranu se opet počeo tresti. Ali je Hunter znao da to sada nije ni zbog straha ni zbog hladnoće, već zbog nepodnošljive boli. Otopina se zgusnula i počela mu nagrizati kožu. Širom je otvorio usta i ispustio samrtni krik koji ni Hunter ni Garcia nisu mogli čuti. Obojici je potajno laknulo što nema zvuka.

Kako je sve više i više kaustične sode pritjecalo u spremnik, voda je počela poprimati mutnu mliječnu boju.

Muškarac je zatvorio oči i počeo žestoko odmahivali glavom kao da ima napadaj. Lužnata otopina strugala mu je kožu poput električne brusilice. Za samo nekoliko sekundi otrgnuo se prvi komad kože s tijela.

Hunter obim rukama protrlja lice. Još se nikad nije osjećao tako bespomoćno.

Kako je sve više i više komada kože počelo plutati spremnikom, voda je opet počela mijenjati boju. Sada je postala ružičasta. Krvario je iz svih dijelova tijela.

Kamera je zumirala nešto drugo što je također plutalo u spremniku. »Što je ono?«, upita Garcia, napravivši grimasu.

Hunter je cupkao donju usnicu. »Nokat. Tijelo mu se razgrađuje.« Kamera je zumirala još jedan nokat, potom još jedan. Otopina je već razgradila kožice oko noktiju i većinu vrhova prstiju na rukama i nogama.

Voda je postajala sve krvavija. Više nisu mogli vidjeti kroz nju. Doduše, lice muškarca se još uvijek nalazilo iznad razine vode. Žrtva je izgubila kontrolu nad svojim tijelom koje se sada bez prestanka treslo od bolova. Izvrnuo je oči u dupljama, usta iskrivio od boli. Bez prestanka je stiskao zube, a tada je počeo krvariti iz desni, nosa i ušiju.

Voda je počela ključati.

Muškarac se posljednji put zgrčio. Toliko je žestoko izbočio prsa, da je izgledao kao da u sebi ima nešto što pokušava izaći iz njegova tijela. Brada je klonula na prsa; lice uronilo u mješavinu krvave vode i natrijevog hidroksida.

Više se nije micao.

Kamera se udaljila, obuhvaćajući cijeli stakleni spremnik.

Hunter i Garcia nisu mogli prozboriti ni riječ. Ali nisu mogli ni odvratiti poglede.

Nekoliko sekundi kasnije na monitorima je bijesnula poruka.

NADAM SE DA SI UŽIVAO U PREDSTAVI.

8.

Načelnicu LAP-ova Odjela za pljačke i ubojstva Barbaru Blake nije se moglo samo tako zastrašiti, a nakon tolikih godina provedenih u policiji, malo toga ju je moglo i šokirati. No ovoga je jutra s izrazom nevjerice na licu sjedila potpuno tiho u svom uredu na petom katu upravne policijske zgrade.

Ured je bio prilično prostran. Južni zid prekrivale su police natrpane tvrdo ukoričenim knjigama, a sjeverni uokvirene fotografije, pohvale i nagrade.

Istočni je bio staklena stijena od poda do stropa s panoramskim pogledom na South Main Street. Ispred njezina stola stajala su dva kožnata naslonjača udobna izgleda, ali nijedna od ostale tri osobe u njezinu uredu nije sjedila u njima.

Hunter, Garcia i Dennis Baxter stajali su iza stola načelnice Blake i gledali na monitoru snimku koju je Baxter skinuo s Interneta nekoliko minuta ranije.

Operativni ured već je dostavio Hunteru snimku telefonskog razgovora između njega i nepoznatog pozivatelja.

Načelnica Blake je preslušala snimljeni razgovor i odgledala snimku ne izustivši ni riječ. Kad je sve bilo gotovo, pogleda Huntera i Garciu. Lice joj je bilo mnogo bljeđe nego prije nekoliko minuta. »Ovo se stvarno dogodilo?« Pogledala je Baxtera, veoma krupnog muškarca, no ne i mišićavog. Imao je četrdesetak godina, kovrčavu svijetlu kosu, bucmasto lice, debeli podbradak i tanašne brkove koji su više sličili na breskvine malje. »Hoću reći«, rekla je, »da znam kako se u današnje vrijeme računalnim aplikacijama može učiniti da gotovo sve izgleda stvarno. Možemo li biti sigurni da sve ovo nisu samo digitalni trikovi?« Baxter slegne ramenima. »Pa, ti si šef Jedinice za računalne zločine.« Glas joj postane grub. »Reci nešto.« Baxter nakrivi glavu na jednu stranu. »Ja sam samo snimio sve to nakon što me nazvao detektiv Hunter. Nisam imao vremena analizirati snimku, ali na prvi pogled i instinktivno – mislim da je stvarno.« Načelnica prođe rukom kroz dugu, kao ugljen crnu kosu, a potom se zagleda u Huntera i Garciu. »Previše je složeno i drsko da bi se radilo o psini«, reče Hunter. »Operativa nije mogla ući u trag pozivu. Pozivatelj je svakih pet sekundi prebacivao signal po čitavom gradu.« Rukom pokaže na Baxtera. »Dennis kaže da je internetski prijenos dolazio iz Tajvana.« »Što?« Opet se okrenula k Baxteru.

»Istina je. Imali smo IP adresu, a to je jedinstven identifikacijski broj koji ima svaki kompjuter spojen na Internet. Pomoću toga lako možemo locirati pristupni kompjuter. Korištenu IP adresu ima server na Tajvanu.« »Kako to?« »Lako. Internet je učinio svijet globalnim tržištem. Primjerice, ako želite napraviti web-stranicu, nema zakona koji vam određuje da to morate napraviti u Americi. Možete pretražiti Internet u potrazi za najboljim rješenjem i staviti svoju web-stranicu na server koji se nalazi bilo gdje – u Rusiji, Vijetnamu, Tajvanu, Afganistanu... nema nikakve razlike. I svi joj mogu pristupiti na jednak način.« Načelnica razmisli nekoliko trenutaka. »S njima nemamo diplomatske odnose«, reče. »Sjedinjene Države ne samo da tamo nemaju nikakvih ovlasti, nego se ništa ne može učiniti ni diplomatskim putem, primjerice da nazovemo kompaniju servera i zamolimo ih za pomoć.« »Tako je. Isto je tako mogao ukrasti nečiju IP adresu«, doda Baxter. »To je kao da ukradete registarske tablice s nečijeg automobila i stavite ih na svoj kako vas ne bi uhvatila policija.« »Zar se to može učiniti?«, upitala je. »Naravno, ako je dovoljno dobar.« »Znači, nemamo ništa.« Baxter odmahne glavom. »Doduše, moram priznati da smo mi u Jedinici za računalne zločine pomalo ograničeni u svojim mogućnostima.« Gurne naočale žicanih okvira na hrbat okruglog nosa. »Naše su istrage obično ograničene na zločine koji su počinjeni korištenjem pohranjenih informacija ili sabotiranje tih informacija. Drugim riječima, na hakiranje baza podataka i kompjuterskih sustava – od privatnih kompjutera do škola, banaka i korporacija. Mi ne istražujemo ovakvu vrstu stvari.« »Fantastično«, nimalo impresionirano reče načelnica. »S druge strane, FBI-ev Odjel za računalni kriminal«, nastavio je Baxter, »mnogo je moćnija jedinica. Oni se bave svim vrstama računalnog kriminala. Čak imaju ovlast i opremu da iz svoga ureda prekinu svaki internetski prijenos koji se odvija na teritoriju Sjedinjenih Država.« Načelnica je napravila grimasu. »Znači, kažeš da bismo morali uplesti FBI?« Nije bila nikakva tajna da FBI i policija pojedinih američkih država nisu baš u najboljim odnosima, bez obzira na ono što su političari i načelnici odjela govorili. »Zapravo i ne«, odvrati Baxter. »Samo sam iznio činjenicu. FBI sada ne može učiniti ništa. Emitiranje je prestalo. Stranica se ugasila. Dajte da vam pokažem.« Pokaže na kompjuter na njezinu stolu. »Smijem li?« »Samo naprijed.« Načelnica se zajedno sa stolicom odgurne od stola.

Baxter se nagne nad njezinu tipkovnicu, utipka IP adresu u preglednik i

pritisne tipku enter. Za samo nekoliko sekundi učitala se web-stranica: POGREŠKA 404 – STRANICA SE NE MOŽE PRONAĆI. »Stranice više nema«, reče Baxter. »Ja sam već sastavio mali program koji svakih deset sekundi počinje tražiti tu adresu. Ako se ikada opet pojavi, znat ćemo.« Visoko podigne obrve. »A ako se pojavi, možda biste ipak trebali razmotriti prijedlog da surađujete s losanđeleškim FBI Odjelom za računalni kriminal.« Načelnica ga mrko pogleda, a potom se zagleda u Huntera koji nije ništa rekao. »Šefica tamošnjeg odjela je moja dobra prijateljica, Michelle Kelly. Nije tipična FBI agentica. Vjerujte mi, što se tiče poznavanja računalstva, nema joj ravne. FBI je mnogo bolje opremljen od LAP-a za ovakve vrste računalnog kriminala. Mi iz Jedinice za računalne zločine stalno surađujemo s njima. To nisu pretenciozni terenski agenti u crnim odjelima, s tamnim naočalama i slušalicama u uhu. To su kompjuterski štreberi.« Baxter se nasmiješi. »Kao što sam ja.« »Što se mene tiče, o tome ćemo razmišljati kad dođe vrijeme«, odvrati Hunter gledajući Baxtera. »Kao što si rekao, sad ionako ne mogu ništa učiniti, a mi nemamo ništa što bi ukazalo da se radi o federalnom slučaju i zato u ovom trenutku ne vidim nikakve svrhe da u ovo uplićemo FBI. U ovoj ranoj fazi, to bi samo zakompliciralo stvari.« »Slažem se«, reče načelnica. »Ako to bude potrebno u kasnijoj fazi, surađivat ćemo s njima, ali zasad nema nikakvog FBI-a.« Obrati se Baxteru. »Je li ovaj prijenos mogao gledati još netko, primjerice obični ljudi?« »Teoretski da«, potvrdi. »To nije bilo osigurano emitiranje, što znači da za pristup stranici nije bila potrebna lozinka. Ako je, osim nas, itko drugi slučajno nabasao na taj web-prijenos, onda da, mogli su ga gledati, jednako kao i mi. No, moram istaknuti da je to malo vjerojatno.« Načelnica kimne i okrene se Hunteru. »Dakle, moramo pretpostaviti da je sve ovo bilo stvarno. Moje prvo pitanje je – zašto baš ti? Poziv je došao izravno na tvoj stol. Na telefonu ti se obraćao imenom.« »I ja se to stalno pitam i trenutno je moj odgovor da nisam siguran«, odvratio je. »Vanjski pozivi direktno na detektivov stol mogu dospjeti samo na dva načina. Pozivatelj može birati broj Odjela za pljačke i ubojstva i dodati daljnje interne brojeve ili može nazvati centralu Odjela za pljačke i ubojstva i zatražiti da ga spoje s određenim detektivom.« »I?« »Poziv nije došao preko centrale. Već sam provjerio. Pozivatelj je izravno birao moj interni broj.« »Onda i dalje stoji moje pitanje«, nije odustajala. »Zašto baš ti? I kako je znao tvoj interni broj?« »Možda se negdje dočepao moje posjetnice«, odvrati Hunter.

»Ili je prije tog poziva mogao bilo kad nazvati centralu Odjela za pljačke i ubojstva i jednostavno zatražiti interni broj«, reče Garcia. »Dovraga, ne bih se nimalo iznenadio da je hakirao naš sustav i tamo dobio popis detektiva.

Premještao je signal kao da je profesionalac, a imao je i neku vrstu firewalla i to dovoljno dobrog da ga ne može locirati Jedinica za računalni kriminal. Sve mi se čini da se taj tip jako dobro snalazi u računalstvu.« »Moram se složiti s time«, reče Baxter. »Znači, kažeš da je nasumce odabrao Robertovo ime s popisa detektiva OPU-a?«, upita načelnica.

Baxter slegne ramenima. »Moguće.« »Čudna slučajnost, zar ti se ne čini?«, dodala je. »S obzirom na to da bi ultranasilni zločin ionako završio na Robertovu stolu.« U Odjelu za pljačke i ubojstva Hunter je bio član posebne jedinice, Jedinice za teška ubojstva, formirane da rješava samo slučajeve serijskih i posebno okrutnih slučajeva ubojstava koji su zahtijevali obimnu istragu i posebnu stručnost. A Hunter je u toj jedinici imao još specijaliziraniji zadatak.

Zahvaljujući obrazovanju iz psihologije kriminalnog ponašanja, dodjeljivali su mu slučajeve u kojima su počinitelji primjenjivali izuzetnu brutalnost i sadizam. Odjel je takve slučajeve nazivao UN – ultranasilni. »Možda to i nije bila slučajnost«, reče Baxter. »Možda je želio da Robert rješava slučaj, a ovo je bio način na koji se osigurao da se to i dogodi.« Načelnica je malo razrogačila oči i čekala da Baxter nastavi. I nastavio je. »Robertovo ime je mnogo puta bilo u novinama i na televiziji. Radio je na posebno okrutnim slučajevima ubojstva proteklih... ne znam koliko godina, i obično bi na kraju uvijek uhvatio ubojicu.« Načelnica to nije mogla poreći. Hunterovo ime se prije nekoliko mjeseci opet pojavilo u novinama kad su on i Garcia riješili slučaj serijskog ubojice koga je štampa nazvala Kiparom. »Možda je pozivatelj odabrao Roberta zbog njegove reputacije«, reče Baxter. »Možda je pročitao njegovo ime u LA Timesu ili mu je vidio lice na večernjim vijestima.« Pokaže na načelničin monitor. »Vidjeli ste snimku i preslušali telefonski razgovor, zar ne? Taj tip je drzak i bahat. Izaziva. Ostao je onako dugo na telefonu jer je znao da ga nećemo moći locirati. Znao je da isto tako nećemo moći locirati ni odakle se emitira njegova web-stranica.« Zastane i počeše nos. Za Boga miloga, prisilio je Roberta da odabere kako će žrtva umrijeti i zatim ga nasamario. Kao da se igrao. A on se ne želi igrati s bilo kojim detektivom. Želi se igrati s onim o kojemu pišu novine.« Načelnica je brzo razmislila o ovome. »Prekrasno«, rekla je. »Samo nam je još to trebalo – novi psihopat koji se igra uhvati me ako možeš.« »Ne«, reče Hunter. »Igra se uhvati me prije nego što opet ubijem.«

9.

Hunterov i Garciin ured bješe betonska prostorija od 22 četvorna metra u najudaljenijem dijelu kata koji je zauzimao Odjel za pljačke i ubojstva. Iako je sadržavala samo dva stola, tri staromodna ormarića za spise i veliku bijelu magnetiziranu ploču koja je služila za postavljanje fotografija snimljenih u istragama, svejedno je izgledala klaustrofobično.

Detektivi su se vratili za svoje stolove i iznova preslušavali telefonski razgovor i pregledavali snimku. Baxter im je ugradio programsku aplikaciju pomoću koje su mogli pregledavati snimku kadar po kadar. I upravo su to i radili protekla četiri i pol sata. Analizirali su svaki centimetar svakog kadra, tražeći bilo što što će im dati bilo kakav trag, bez obzira koliko bio malen.

Kamera je većinom bila usmjerena u staklenu kabinu i muškarca u njoj.

Svako toliko zumirala je žrtvino lice ili nešto što je plutalo na krvavoj vodi.

Samo jednom je odstupljeno od takvog načina snimanja, onda kad je usmjerena na zidni sat i današnji primjerak LA Timesa.

Zid je bio napravljen od opeke i žbuke. Mogao se nalaziti bilo gdje – u podrumu, vrtnoj šupi, nekoj prostoriji u kući ili čak u maloj garaži u nekom zabitom mjestu.

Sat pričvršćen na zidu bio je na baterije, crnog okvira i promjera tridesetak centimetara. Imao je bijelu pozadinu s arapskim brojkama, crnim kazaljkama za sate i minute te crvenom kazaljkom za sekunde. Na njemu nije pisao naziv proizvođača. Hunter je snimku sata poslao svom istraživačkom timu, ali je već unaprijed znao da ga neće biti moguće povezati s određenom trgovinom, a slijedom toga i identifikacijom kupca.

Pod je bio bezličan, napravljen od betona. I on se jednako tako mogao nalaziti bilo gdje.

Ispis ekrana koji je napravio Hunter, ispao je odlično. Muškarac koji je sjedio u staklenom spremniku gledao je ravno u kameru. Hunter je već elektronskom poštom poslao njegovu sliku Odjelu za nestale osobe. Agent s kojim je razgovarao telefonom rekao mu je da će, zbog čvrsto zavezane krpe oko žrtvinih usta, softver za prepoznavanje lica moći analizirati samo ograničeni broj usporedivih točaka. Ako je muškarac zaista prijavljen kao nestala osoba, to bi moglo biti dovoljno za identifikaciju, ali će morati pričekati i vidjeti. Hunter je rekao agentu da pretraži one koji su nestali samo u proteklom tjednu. Imao je osjećaj da pozivatelj nije oteo muškarca i držao ga više od jednog ili dva dana prije nego što ga je zatvorio u stakleni spremnik. Žrtve koje se drže u zatočeništvu više od četrdeset osam sati, uvijek pokazuju znakove toga – iscrpljenost, ispijeno lice i umorne oči od

nedostatka sna ili pak raširene zjenice od drogiranja. To se vidi i po nedostatku osobne higijene i uvijek postoje uočljivi znakovi pothranjenosti. Žrtva u spremniku nije pokazivala ništa od toga. »Ovdje nema ničega«, reče Garcia, zavali se u stolicu i protrlja umorne oči. »U toj prostoriji nije bilo ničega osim spremnika s vodom, žrtve, sata, novina i kamere koja je sve to snimala. Roberte, taj tip nije glup. Znao je da ćemo snimiti prijenos i proučavati ga do besvijesti.« Hunter glasno ispusti zrak i također protrlja umorne oči. »Znam.« »Ja ovo jednostavno više ne mogu gledati.« Garcia ustane i priđe malom prozoru na zapadnom zidu. »Onaj očajnički i molećiv pogled u žrtvinim očima...« Odmahne glavom. »Kad god ih pogledam, osjećam kako njegov strah puzi mojom kožom poput užarenih kukaca. A ja ne mogu učiniti ništa, samo ga promatrati kako uvijek iznova umire. Ovo će mi sjebati mozak.« I Hunteru je bilo dosta snimke. Najveću mučninu u želucu osjetio je kad je vidio kako se žrtvino lice ozarilo od nade čim je voda prestala pritjecati. A zatim, samo minutu kasnije, kako mu se u očima pojavio užasan strah kad je tekućina oko njega počela peći i nagrizati kožu i meso. Mogao je točno vidjeti trenutak u kojemu je muškarac odustao od borbe, kad je na kraju shvatio da odande nikad neće izaći živ. Ubojica se samo poigravao s njim. »Jesi li uočio nešto u tonu njegova glasa ili bilo čemu?«, upita Garcia. »Nisam. Bio je smiren tijekom cijelog razgovora, osim kad je poviknuo na mene da odaberem. Osim toga nije bilo nikakvih drugih bijesnih ispada, nikakvog prevelikog uzbuđenja, ništa. Stalno je kontrolirao svoje osjećaje, kao i cijeli razgovor.« Hunter se zavali u stolici. »Ali muči me jedna stvar.« »Koja?« »Kad sam mu rekao da to ne mora raditi.« Garcia kimne. »Rekao je da zna da ne mora, ali da želi. Rekao je da će biti zabavno.« »Tako je, a to bi moglo ukazivati na to da mu žrtva ne predstavlja ništa. Da je vjerojatno nasumice odabrana.« »Znači da je taj tip samo još jedan psihopat koji iz zabave ubija ljude.« »To još ne znamo«, odvrati Hunter. »Znaš što je problem – kad sam mu rekao da ne mogu odlučiti jer ne znam zbog čega je žrtva zatočena, pozivatelj je rekao da je to ono što ću morati sam otkriti.« »I?« »I to ukazuje na to da žrtva nije nasumice odabrana. Da postoji točan razlog zbog kojeg je odabrana, ali nam ga nije htio reći.« »Znači i to da i nas doslovno zajebava.« »To još ne znamo«, opet reče Hunter. Odgurne se od stola, pogleda na sat i poraženo otpuhne zrak. »I meni je već muka od ovoga.« Isključio je kompjuter. Opet ga obuzme onaj isti osjećaj bespomoćnosti, svrdlajući mu rupu u prsima, kao kad je gledao snimku uživo. Ništa više nisu mogli iscijediti

iz one internetske snimke i telefonskog razgovora. U ovome trenutku mogli su se samo nadati da će Odjel za nestale osobe otkriti neťto.

10.

Hunter je sjedio u mraku i zurio kroz prozor dnevne sobe svog malog jednosobnog stana u Huntington Parku. Živio je sam – bez žene, djece, djevojke. Nikad se nije ženio, veze nikad nisu dugo potrajale. Nije da u prošlosti nije pokušavao, ali je detektivski posao u specijalnoj jedinici za ubojstva, u gradu koji je spadao među one s najviše nasilnih zločina u Americi, uvijek uzimao svoj danak, bez obzira koliko su te veze bile usputne.

Otpio je još jedan gutljaj jake crne kave i pogledao na sat – 4:51. Uspio je odspavati samo četiri sata u komadu, što je za njega bila prava raskoš.

Njegove muke s nesanicom započele su veoma rano; potaknula ih je majčina smrt kad je imao samo sedam godina. Noćne more koje je imao bile su toliko strašne da je njegov mozak uključio obrambeni mehanizam koji ga je većinu noći držao budnim. I zato je, umjesto da spava, pomamno čitao.

Knjige su postale njegovo utočište, njegov neosvojiv dvorac, sigurno mjesto kroz čiju kapiju nisu mogle prodrijeti užasne noćne more.

Oduvijek je bio drukčiji. Čak i kao dijete rješavao je zagonetke i probleme brže od većine odraslih, kao da je njegov mozak imao urođenu sposobnost da uđe u srž svega. Učitelji u školi su brzo uočili da nije poput drugih učenika. U dobi od dvanaest godina, nakon niza ispita i testova koje je predložio doktor Tilby, njegov školski psiholog, primljen je u Mirmanovu školu za nadarene kao učenik osmog razreda, prednjačeći dva razreda pred ostalim četrnaestogodišnjacima.

Nije ga usporio ni poseban nastavni program u Mirmanu. Prije navršene petnaeste godine savladao je cijeli školski program, saževši četiri godine srednje škole u samo dvije. S preporukom svih svojih profesora i posebnom pohvalom ravnatelja, primljen je na Stanford kao »posebno nadaren« učenik.

Odlučio je studirati psihologiju. U to vrijeme su njegova nesanica i noćne more bile pod relativnom kontrolom.

I na sveučilištu je dobivao jednako impresivne ocjene te je prije svog dvadeset i trećeg rođendana dobio doktorsku diplomu iz analize i biopsihologije kriminalnog ponašanja. Pročelnik katedre za psihologiju na Stanfordu, doktor Timothy Healy, jasno mu je dao na znanje da će se u njegovu odsjeku uvijek naći profesorsko mjesto za njega ukoliko je zainteresiran za podučavanje. Hunter je obzirno odbio, rekavši da će to imati na umu. Doktor Healy je također bio taj koji je njegov diplomski rad Napredna psihološka studija kriminalnog ponašanja proslijedio direktoru FBI-evog Nacionalnog centra za analizu nasilnih zločina (NCAVC). I dan-danas je njegov diplomski rad obavezna literatura u NCAVC-u i njegovu Odjelu za

biheviorističku analizu.

Dva tjedna nakon primitka doktorske diplome, svijet mu se po drugi put srušio. Njegov otac, koji je u to vrijeme radio kao zaštitar u podružnici Američke banke u središtu Los Angelesa, teško je ranjen tijekom pljačke koja je eskalirala u obračun nalik onima na Divljem zapadu. Noćne more i nesanica vratile su se u punom obimu i otada ga više nisu napuštale.

Popio je kavu i odložio šalicu na prozorsku dasku.

Bez obzira koliko čvrsto zatvarao oči ili ih trljao šakama, nije se mogao riješiti prizora koji su ga izjedali još od jučerašnjeg poslijepodneva. Upamtio je svaku sekundu snimke, i kao da je netko u njegovoj glavi stalno pritiskao tipku beskonačno ponavljanje. Pitanja su navirala sa svih strana, a dosad nije imao još nijedan odgovor. A neka su ga mučila više od drugih. »Čemu ono mučenje?«, šapnuo je samome sebi. Dobro je znao da je samo određeni tip ljudi sposoban mučiti i nakon toga ubiti drugo ljudsko biće.

Možda zvuči jednostavno, ali zaista su samo malobrojni sposobni to učiniti.

Za to je potrebno određeno odjeljivanje od normalnih ljudskih emocija, a to je sposobna učiniti tek nekolicina. One koji to mogu, psiholozi i psihijatri nazivaju psihopatima.

Psihopati ne pokazuju empatiju, kajanje, ljubav ni bilo koji drugi osjećaj povezan s brigom za druge ljude. Katkada je to nepostojanje osjećaja toliko ozbiljno da ih ne pokazuju niti prema sebi samima.

Druga činjenica koja mu je poput buldožera rovala po umu bila je igra odabira. Zašto se ubojica gnjavio s toliko golemim poslom? Izgradio je komoru za mučenje u kojoj se moglo umrijeti na dva užasna načina – uz pomoć vatre ili vode. I zašto ga je nazvao, zašto je uopće nekoga zvao, i tražio od njega da odabere?

Za ubojice, čak i psihopate, nije neuobičajeno da u posljednjem trenutku posumnjaju u svoju odluku da ubiju nekoga, ali se činilo da ovog ubojicu ne muči takav problem. Nije gajio nikakve sumnje hoće li ubiti žrtvu, jedino se nije mogao odlučiti koja je smrt gora – spaljivanje ili utapanje. Dvije suprotnosti. Dva najstrašnija načina na koje se može umrijeti. Što je Hunter više razmišljao o tome, to se osjećao gluplje. Bio je siguran da ga je ubojica nasamario.

Znao je da pozivatelj nije bez razloga pripremio toliku količinu natrijevog hidroksida. Sve je to bio dio igre. I sâm je to rekao. Očekivao je da će Hunter umjesto vatre odabrati vodu upravo iz onih razloga koje mu je naveo preko telefona – lakši, brži i manje sadistički način da se okonča žrtvina patnja. No voda bi ujedno očuvala tijelo i, u slučaju da ga brzo pronađu, forenzičari bi imali više šanse da pronađu neki trag, ako je koji uopće i postojao. Vatra bi, s druge strane, sve uništila.

Ljutito je zaškripao zubima, uzaludno pokušavajući zatomiti osjećaj krivnje koji ga je stalno izjedao. Bio je posve uvjeren da ga je pozivatelj

izigrao. I zato je bio ljut na sebe što to nije predvidio.

Iz misli ga je prenula zvonjava mobitela. Trepnuo je par puta kao da se budi iz sna i ogledao se po mračnoj sobi. Mobitel se nalazio na starom i izgrebenom drvenom stolu koji mu je služio i kao trpeza i kao radni stol.

Zazvonio je još jednom dok nije stigao do njega. Zaslon je pokazivao da ga zove Garcia. Refleksno je pogledao na sat – 5:04. O čemu god se radilo, znao je da vijesti neće biti dobre. »Carlose, što je?« »Imamo truplo.«

11.

U 5:43 stražnja uličica na Mission Hillu u San Fernando Valleyu još uvijek bi bila u tami da nije bilo rotirajućih plavih svjetala tri policijska automobila i velikog reflektora forenzičnog tima.

Hunter je parkirao svoj stari Buick LeSabre pokraj jedinog rasvjetnog stupa na početku uličice. Izašao je iz automobila i protegnuo metar i osamdeset centimetara visoko tijelo na jutarnjem svjetlu. Garciina metalik plava Honda Civic bila je parkirana preko puta ceste. Prije negoli je ušao u mračnu uličicu, pogledao je naokolo. Stara žarulja na rasvjetnom stupu bila je žuta i slaba. Noću se lako moglo promašiti uličicu. Nalazila se iza malih trgovina u mirnoj ulici, daleko od glavnih prometnica.

Zakopčao je kožnu jaknu i polako krenuo uličicom. Mahnuo je značkom mladom policajcu koji je stajao uz žutu policijsku traku i provukao se ispod nje. Opazio je da neke trgovine iznad stražnjih vrata imaju svjetiljke, ali nijedna nije bila upaljena. Na uličici nekoliko razbacanih plastičnih i papirnatih vrećica, par praznih kantica od piva i sokova, i ništa više – uličica je bila urednija od većine onih koje je vidio u središtu L.A.-a. Na drugom dijelu uličice stajali su naslagani veliki kontejneri za smeće, sveukupno četiri.

Pokraj trećeg su stajali Garcia, dva forenzičara i tri uniformirana policajca. Na samom kraju uličice, na jednoj betonskoj stubi, sjedio je mokar i blatnjav crni muškarac neodređene dobi, oštre kose koja je stršila u svim smjerovima. Činilo se da nešto mumlja sam za sebe. Nekoliko metara dalje, s njegove desne strane, stajao je još jedan policajac, držeći ruku na nosu kao da se štiti od nepodnošljivog smrada. Nigdje nije bilo nadzornih kamera. »Roberte«, reče Garcia, ugledavši partnera. »Kad si stigao ovamo?«, upita Hunter, zamijetivši partnerove oči okružene ružičastim kolobarima. »Prije manje od deset minuta, ali ionako sam bio budan kad sam primio poziv.« Hunter upitno podigne obrve. »Uopće nisam spavao«, reče Garcia i pokaže na svoju glavu. »Kao da se ovdje odvijala kinopredstava. A ti pogodi koji sam film gledao cijelu noć.« Hunter ništa ne odvrati. Nadvirio se preko partnerova ramena da vidi što se događa pokraj trećeg kontejnera. »To je naša žrtva«, reče Garcia. »Nema nikakve sumnje.« Hunter priđe bliže. Tri policajca mu kimanjem zažele dobro jutro, ne izustivši ni riječ.

Mike Brindle, glavni forenzičar, klečao je na tlu pokraj kontejnera i sitnom

pincetom skupljao nešto s tla. Prestao je i uspravio se kad je ugledao Huntera. »Roberte«, reče kimnuvši glavom. Surađivali su u toliko slučajeva da im više nisu pamtili broj.

Hunter mu uzvrati na jednak način, ali usredotoči pažnju na golo muško tijelo na tlu. Ležalo je na leđima između trećeg i četvrtog kontejnera, ispruženih nogu, desne ruke savijene u laktu koja bješe položena uz tijelo, dok je lijeva nehajno počivala na njegovu trbuhu.

Hunter osjeti stezanje u grlu kad mu je pogledao lice.

Nije ga bilo – ni nosa ni usana ni očiju. Čak su i zubi izgledali kao da su izjedeni i raspadnuti. Očne jabučice su još uvijek bile u dupljama, ali su izgledale poput probušenih i napola praznih vrećica silikona. Izgledalo je kao da mu je koža na cijelom tijelu odstranjena brusnim papirom. No izloženo meso nije bilo crveno; poprimilo je ružičastosivu nijansu. Iako je prizor bio šokantan, nije previše iznenadio Huntera. Lužnata otopina je na određeni način skuhala meso.

Koraknuo je bliže.

Na truplu nije bilo nokata, ni na rukama ni na nogama.

Unatoč potpunoj izobličenosti, Hunter nije nimalo sumnjao u to da je ovo muškarac kojega su jučer gledali na svojim monitorima. Kad je muškarac napokon umro, beživotna glava je klonula i lice je uronilo u lužnatu otopinu, ali ne cijela glava. Kratka smeđa kosa ostala je gotovo netaknuta. »Mrtav je nekoliko sati«, reče Brindle. »Tijelo je potpuno ukočeno.« »Jučer u petnaest i dvadeset šest«, reče Hunter.

Brindle ga upitno pogleda. »Umro je jučer u petnaest i dvadeset šest«, ponovi Hunter. »Poznaješ ga?« »Ne.« Podigne pogled. Tri policajca premjestila su se bliže policijskoj traci. Hunter mu brzo ispriča sažetak onoga što se jučer događalo. »Isuse«, reče Brindle kad je Hunter završio. »To objašnjava ovu grotesknu izobličenost tijela i neobičnu promjenu boje mesa.« Odmahne glavom, još uvijek šokiran onime što mu je Hunter ispričao. »Znači, nisi bio samo prisiljen gledati, već i odabrati na koji će način umrijeti?« Hunter šutke kimne. »I sve ste to snimili?« »Da.« Brindle umornim očima opet pogleda izmučeno tijelo na tlu. »Roberte, ja više ne razumijem ovaj grad ni ove ljude u njemu.« »Mislim da ih ne razumije nitko od nas«, odvrati Hunter. »Kako nešto ovakvo može imati smisla?« Hunter klekne na tlo da bolje pogleda truplo. Na jakom forenzičnom svjetlu jasno se vidio svaki detalj. Smrad je već dobrano prešao granicu pokvarenog mesa. Lijevom rukom prekrije nos. Primijetio je male ureze na

muškarčevim stopalima, nogama i rukama. »Što je ovo?« »Ugrizi štakora«, reče Brindle. »Kad smo stigli ovamo, morali smo ih otjerati s tijela. U ovim kontejnerima ima poprilično hrane. Ovdje smeće odlažu pekara, mesnica i mali kafić sa zalogajnicom.« Hunter kimne. »Pretražit ćemo smeće u sva četiri kontejnera u slučaju da je ubojica u njih nešto bacio«, reče Brindle. »Ali nakon ovoga što si mi ispričao, mislim da nije bio toliko nemaran.« Hunter opet kimne. Pogleda crnog muškarca na kraju uličice. Bio je odjeven u prljavu i poderanu odjeću te ofucan, dug i bezbojan kaput koji je izgledao kao da je preživio napad cijelog čopora gladnih vukova. »Zove se Keon Lewis«, reče Brindle. »On je našao tijelo.« Hunter se uspravi i krene da mu postavi par pitanja. »Sretno ti bilo«, reče Brindle. »I sâm znaš koliko beskućnici vole razgovarati s policijom.«

12.

Keon Lewis je još uvijek sjedio na betonskoj stubi na kraju uličice. Bio je visok oko metar devedeset i mršav poput paličice. Činilo se da mu neuredna crna brada iritira kožu – svakih nekoliko sekundi nervozno bi se počešao. Čađavi slomljeni nokti puni blata, šake pune ožiljaka i plikova. Na jednoj je imao posjekotinu koja se očito inficirala – koža oko smeđe kraste izgledala je upaljeno i otečeno. Često je pogledavao prema truplu, ali je brzo odvraćao pogled i zatim bi se zagledao u tlo ili u svoje ruke.

Hunter priđe Keonu i policajcu koji je stajao pokraj njega. Keon podigne glavu, ali brzo odvrati pogled. Trljao je ruke poput kuhara koji stavlja začine u jelo.

Usne su mu bile suhe i raspucane i stalno je treptao kao da nosi stare i suhe kontaktne leće. Svi su ovi simptomi ukazivali na ovisnost o metamfetaminu. Mogao je imati tridesetak, četrdesetak, pedesetak, a možda čak i dvadesetak godina, a Hunter je nagađao da ni sam Keon ne zna koliko je star. »Keone?«, reče Hunter. »Ja sam detektiv Robert Hunter iz Odjela za ubojstva.« Keon napeto kimne, ali ne podigne pogled.

Policajac se udalji da ih ostavi nasamo. »Slušaj«, reče mu smirenim glasom u kojemu nije bilo predbacivanja. »Nema razloga za tvoju nervozu. Nitko od nas neće ti raditi probleme, obećavam ti. No, nažalost, zadesila te ta nesreća da nađeš žrtvu ubojstva. Moj je posao da ti postavim nekoliko pitanja, to je sve. Nakon toga možeš slobodno otići.« Keon se opet počeše po bradi.

Hunter je uočio da je nekoć morao imati zgodno i ljubazno lice koje su potpuno izobličili alkohol, droga i život ispod granice siromaštva. »Je li u redu da sjednem?« Keon se odmakne na rub stube. Odjeća mu je zaudarala po ustajalom znoju i smeću.

Hunter sjedne i glasno izdahne zrak. »Ovo je zbilja pravo sranje, ha?« »Kakvo sranje, čovječe? Ovo je skroz sjebano.« Glas mu je bio kreketav kao da ima upalu grla. »Čovječe, koji mu se to kurac dogodio? Netko mu je oderao kožu?« »Ne želiš to znati«, reče Hunter.

Keon uhvati puknutu kožu na nadlanici i počne je vrtjeti među prstima kao da će je očupati. Neko vrijeme je šutio. »Reci, da nemaš možda koju

pljugu? Tresem se k’o pašče.« »Nabavit ću ti nešto.« Mahnuo je policajcu da priđe i nešto mu šapnuo na uho. Policajac je kimnuo i udaljio se prema kraju uličice. »Ovo je jako mirna ulica«, reče Hunter. »Često dolaziš ovamo?« »Ponekad. Ako sam u blizini«, odvrati Keon i kimne par puta. »Zato i dolazim ovamo, kužiš ti mene? Zato šta je mirno. Ne moraš se borit’ za mjesto gdje ćeš ćoriti. A nekad se nađe i jako dobra hrana u kontejnerima, kužiš ti mene? Čovječe, ne bi vjerovao kakvu sve hranu bacaju ove trgovine.« Nasmije se, otkrivši pokvarene zube. »Jedino se moraš borit’ sa štakorima, al’ je zato besplatno.« Hunter je s razumijevanjem kimnuo. »Možeš li mi ispričati što se dogodilo kad si stigao ovamo?« »O, čovječe, pa sve sam već rekao murjacima.« »Znam i znam da ti je to prava gnjavaža. Ali, Keone, to se mora učiniti.« Policajac se vrati s kutijom cigareta i šibicama te ih preda Keonu. On brzo izvadi jednu cigaretu i upali je. Toliko je dugo uvlačio dim, da je policajac pomislio kako će tim jednim udahom popušiti cijelu.

Hunter pričeka da ispuhne dim. »Možeš zadržati kutiju.« Žurno ju je spremio u unutarnji desni džep kaputa. »Onda, možeš li mi ispričati kako si našao truplo?« Keon slegne ramenima. »Naravno.« »Znaš li koliko je bilo sati kad si stigao ovamo?« Još jedno slijeganje. Zavrnuo je lijevi rukav i pokazao na golo zapešće. »Moj Rolex je još u trgovini.« Hunter lagano izvije kutove usana u osmijeh. »Znaš li barem otprilike?

Jesu li sve trgovine bile zatvorene?« »O, da, jesu. Bilo je kasno, čovječe. Dobrano iza ponoći. Hodao sam sve od Panorama Citya, a to je prilično potrajalo jer nemam baš dobre papke, kužiš ti mene?« Pokaže lijevo stopalo. Nosio je prljavu, staru kožnatu Nike tenisicu s velikom rupom kroz koju je Hunter ugledao njegova dva prsta. Na desnoj je nosio crnu All Stars Converse. »Murja nikad ne dolazi ovamo, kužiš ti mene?«, nastavi. »I zato te ni’ko dok ćoriš ne udara niti ne gurka da se tornjaš dalje. Ovdje možeš na miru odćoriti par sati u komadu i ni’ko te neće gnjavit’, kužiš ti mene?« Hunter kimne. »I što se dogodilo?« Keon uvuče još jedan dim, ispuhne ga kroz nos i neko se vrijeme nervozno zagleda kako mu lebdi pred licem. »Nisam ga vidio sve dok mu nisam došao sasvim blizu. Uličica je bila mračna, kužiš ti mene? Došao sam do prvog kontejnera i provjerio ima li čega unutra. Tamo je obično najbolja hrana jer tamo pekara baca ostatke. Našao sam lijep komad kukuruznog kruha.« Dok je pričao, začulo se glasno kruljenje njegova želuca. Nije se obazirao, samo je uvukao još jedan dim. »Ali prije neg’ šta sam ga stig’o zagrist’, ugledao sam

ove noge kako strše iza drugog kontejnera. Pomislio sam da to još neki moj buraz ćori tamo, kužiš ti mene? Ovdje ima dovoljno mjesta za više od jednoga, znaš šta ‘oću reć’?« Hunter je pomno promatrao njegove pokrete i izraze lica. Ruke su mu se tresle kad je započeo priču. Kreketavost glasa postala je izražajnija. Imao je problem s usredotočenjem pogleda – očit simptom ovisnosti o drogi – ali je u njegovim očima vidio iskonski strah. »Pomislio sam da je to možda Tobby ili Tyrek«, nastavi Keon. »I oni svako toliko svrate ovamo. Ali kad sam se približio ...« počeše se po bradi kao da mu prži lice. »Majku mu, čovječe, šta mu se to dogodilo?« Prestravljenim očima pogleda Huntera. »Nema lica. Nema kože.« Dovršio je cigaretu jednim dugim udahom i ugasio je na svom potplatu. »Znaš, u životu sam vidio mnoga i svakakva sranja. I mrtva tijela isto, ali ono ...« pokaže glavom na kontejnere »... ono je djelo samog Sotone, čovječe.« »Je li bio pokriven?«, upita Hunter. »Novinama, krpom, bilo čime?« »Ma kakvi, uopće. Samo je ležao tamo k’o jedan velik komad mesa, kužiš ti mene? Čovječe, usr’o sam se od straha. Čak su se i štakori isprepadali.« »Jesi li vidio koga u blizini?«, upita Hunter. »Dovraga, ne. Uličica je bila prazna.« »A neki automobil parkiran u blizini, možda na početku uličice?« Keon zastane, malo namršti čelo i jezikom lizne donju ispucanu usnu. »Je li u blizini bio neki auto?« »Pa, kad sam skrenuo iza ugla, iz uličice je u rikvercu izlazio kamion.« »Kamion?« »Aha, više kao kamionet, znaš na šta mislim? Al’ nije imao otkriven tovarni prostor. Imao je čvrst krov na stražnjem dijelu.« »Jesi li primijetio koje je marke?« »Ma kakvi, čovječe. Nisam bio tol’ko blizu. K’o šta rekoh, dolazio sam iza ugla kad je izlazio u rikvercu i onda je otišao.« »A boja? Kakve je bio boje?« Keon se na trenutak zamisli. »Bio je tamne boje. Možda crni ili plavi.

Teško je reć’ iz daljine. Svjetlo ovdje nije baš dobro, kužiš ti mene? Al’ je na stražnjem braniku imao veliko ulubljenje. To sam zapamtio.« »Ulubljenje? Siguran si?« »Aha. Vidio sam ga kad je izlazio iz uličice. Na vozačevoj strani.« »Koliko je bila velika?« »Dovoljno da je vidim s one udaljenosti.« Hunter nešto zapiše. »Jesi li uspio vidjeti vozača?« »Ma kakvi, uopće. Tamni prozori.« »Znaš li, je li kamion bio star ili nov?« Keon odmahne glavom. »Nisam siguran, al’ mi se čini da nije bio star.« Hunter kimne. »Dobro, idemo dalje. Dakle, što si učinio kad si ugledao

tijelo na tlu? Jesi li ga dirao?« »Dirao?« Raskolačio je oči. »Čovječe, zar si napušen? Daš te stvari malo i meni? Keon nije budala, uopće. Nisam znao od čega je skviknuo. Možda od kakve boleštine ili nečeg sličnog. Od nekog čudnog sranja, k’o šta je SIDA kože ili nešto drugo, novo, nešto što je napravila vlada, kužiš ti mene? Nešto k’o nekakav eksperiment ili nešto slično. Ili je to ili Sotona zbilja hoda ulicama, dere kožu kurvinim sinovima, skida im lica i baca ih u zabite uličice.« Izvadi novu cigaretu. »Ne, čovječe, nisam dirao mrtvaca. Samo sam bacio sve šta sam imao u rukama i otperjao odavde, zgrabio prvi telefon u govornici na ulici i nazvao 911.« »Nazvao si 911 čim si našao tijelo?« »Tako je.« U želucu mu opet zakruli. Upali cigaretu, uvuče dug dim i zastane.

Izgledao je kao da oklijeva i Hunter je to primijetio. »Još nešto, Keone?« »Pa, mislio sam da će možda... znaš... da će biti kakva nagrada ili nešto slično. Napravio sam dobru stvar, šta nisam? Nazvao sam da dođete ovamo?

Sjetio se kamiona i svega?« Eto i objašnjenja zašto je Keon tako spremno surađivao. »Da, Keone, napravio si dobru stvar, ali nema nikakve nagrade. Žao mi je.« »Ma daj, čovječe. Baš ništa?« Hunter odmahne glavom. »Sranje, čovječe. Nije pošteno. Zar ne bi mogao malo pomoć’ burazu?

Zadovoljio bih se i s malom pomoći, kužiš me?« Još jedno glasno i dugo kruljenje. »Keone, kad si zadnji put pojeo kakav pravi obrok?« »Misliš, pravo jelo?« Hunter kimne.

Keon je neko vrijeme grickao usnicu. »Nisam već dugo, čovječe.« »U redu, slušaj. Neću ti dati nikakav novac, ali ako si gladan ...« pokaže glavom na Keonov trbuh »... a ja čujem da jesi, platiti ću ti doručak. Što kažeš?« Keon obim rukama počeše bradu i opet počne grickati usnicu. »Ma daj.

Samo dvadeset zelembaća, čovječe. Dvadeset zelembaća nije ništa za tebe.« »Nema novca, Keone, žao mi je.« »Onda deset. Valjda možeš burazu dati desetku?« »Doručak, Keone. To je sve što mogu.« Zagledao se u svoje ruke dok je razmišljao. »Mogu li dobit’ tople palačinke?« Hunter se nasmiješi. »Da, možeš dobiti tople palačinke.« Keon kimne. »Može. Znaš, doručak zvuči izvrsno.«

13.

Iako su imali truplo, Hunter i Garcia nisu bili ni blizu otkrivanju identiteta žrtve. Lužnata otopina razgradila mu je svu kožu, što znači da nisu imali otisaka prstiju, tetovaža ni madeža, ukoliko ih je imao, nikakvih crta lica. DNK analiza će potrajati nekoliko dana, ali će čak i tada dobiti podudaranje jedino ako je žrtvin DNK unesen u CODIS, FBI-ev objedinjeni sustav, što bi značilo da je žrtva već prethodno bila optužena za neki zločin, primjerice silovanje ili ubojstvo – a to je bilo malo vjerojatno. I još su uvijek čekali novosti iz Odjela za nestale osobe.

Do ranog poslijepodneva Mike Brindle i njegov forenzični tim prikupili su malu vrećicu dlaka, vlakana i čestica koji su mogli biti zanimljivi, ali se nitko nije nadao nekom velikom otkriću zbog četiri velika kontejnera prekrcana višednevnim smećem iz različitih trgovina.

Hunter je rekao Brindleu za kamionet koji je Keon Lewis vidio kad je izlazio iz uličice. Brindle mu je rekao da su pronašli dvije vrste otisaka guma.

Jedni su bili vidljiviji i vjerojatno su pripadali velikim kamionskim gumama.

Najbolje su se vidjeli uz prvi kontejner. Brindle je smatrao da ih je ostavio gradski kamion za odvoz smeća. I Hunter je mislio isto, ali će ipak morati pričekati da to potvrdi laboratorij.

Brindleovom se timu posrećilo negdje na sredini uličice. Tamo su našli djelomičan i slabo vidljiv drugi otisak guma zahvaljujući maloj rupi s dovoljno prljave vode da guma ostavi mokar trag. Ovaj otisak nije bio toliko velik da bi pripadao velikom vozilu kao što je kamion za odvoz smeća.

Problem je bio jedino u tome što se veći dio osušio na jutarnjem losanđeleškom suncu, ali su ipak uspjeli izvući jedan njegov dio uz pomoć specijalnog praška i velikog lista crne želatine. Nadali su se da će takav otisak biti dovoljno dobar da laboratorij iz njega nešto sazna.

Hunter je provjerio i u Operativnom odjelu. Keon je nazvao 911 nešto prije jedan sat ujutro. Tom je vremenu dodao i oduzeo još dva sata pa je nazvao Prometni odjel Valleya i zatražio snimke nadzornih kamera na obližnjem području u razdoblju između 23:00 i 3:00 sata. Još uvijek su čekali na njih. »Dakle«, reče Garcia i pritisne tipku ispis na svom kompjuteru. Hunter je sjedio za svojim stolom i proučavao fotografije iz uličice. Odloži ih i pogleda partnera. »Natrijev hidroksid ili kaustična soda može se kupiti u četiri glavna oblika«, reče Garcia. »U peletima, granulama, listićima i kao tekućina. Iz

razloga što se većinom koristi kao sredstvo za čišćenje, može se bez problema kupiti u trgovini ili preko Interneta u različitim stupnjevima jačine i različitim veličinama pakiranja. Većina prodavača prodaje ju bez provjeravanja identiteta kupaca.« Ustane i priđe pisaču u kutu prostorije. »Zapravo, boce kaustične sode mogu se kupiti u svim super-marketima. Isto tako, prisutna je u mnogim proizvodima za čišćenje, uključujući sredstva za čišćenje odvoda, podova i pećnica.« Preda ispis Hunteru. »Do te je stvari veoma lako doći. Ovo je slijepa ulica.« Čim je Hunter uzeo ispis, zazvoni telefon na stolu. »Detektiv Hunter, Odjel za teška ubojstva«, javi se. Slušao je nekoliko trenutaka. »Dolazimo.« Spusti slušalicu i kimne Garcii. »Idemo.« »Kamo?« »U mrtvačnicu. Doktorica Hove je završila s obdukcijom.«

14.

Vožnja do losanđeleškog Okružnog mrtvozorničkog ureda na North Mission Roadu trajala je manje od dvadeset minuta. Popeli su se raskošnim stubištem koje je vodilo do glavnog ulaza arhitektonski impresivne zgrade i prišli prijemnom pultu za kojim je sjedila krupna pedesetogodišnja crnkinja ljubazna lica. Dočekala ih je suosjećajnim osmijehom, jednako kao i sve one koji bi ušli kroz vrata stare bolnice, sada preuređene u mrtvačnicu. »Dobar dan, detektivi«, reče glasom koji je zvučao kao da ga je uvježbala u knjižnici. »Kako si, Sandra?« Hunter joj uzvrati osmijeh. »Dobro, hvala.« Nije mu uzvratila istim pitanjem. Još je davno naučila da nikoga tko uđe u mrtvačnicu ne pita kako je. »Doktorica Hove vas čeka u sali za obdukciju broj jedan.« Diskretnim nagibom glave pokaže na dvostruka vrata s desne strane pulta.

Ušli su i nastavili dugim bijelim hodnikom toliko čistog poda, da su im škripale cipele. Na kraju hodnika skrenuli su lijevo u kraći prolaz u kojem je na kolicima na svoj red čekalo truplo prekriveno bijelom plahtom. Jedna neonka na stropu je bila pokvarena pa se svako toliko palila i gasila. Prizor je podsjetio Huntera na neki drugorazredni film strave i užasa.

Prstima je stisnuo nos kao da će kihnuti. Svaki put pogodio bi ga miris ovog mjesta. Sličio je onome u bolnici, ali je sadržavao i nekakvu oštrinu.

Nešto što bi mu se zabilo u grlo i poput kiseline polako mu nagrizalo nosnice.

A danas mu je prejak miris dezinfekcijskog sredstva i proizvoda za čišćenje još više uznemirio želudac. Činilo mu se da je u njima namirisao natrijev hidroksid. Sudeći po izrazu Garciina lica, zacijelo je i on namirisao isto.

Još su jednom skrenuli lijevo i našli se pred vratima sale za obdukciju broj jedan.

Hunter pritisne dugme na parlafonu i začuje pucketanje iz malog mikrofona. »Doktorice Hove?«, zazove.

Začulo se zujanje i teška vrata su se otključala uz šištanje nalik stroju za hermetičko zatvaranje vrećica. Hunter ih otvori pa uđu u veliku hladnu prostoriju sa zidovima prekrivenim blistavo bijelim pločicama te podom od sjajnog vinila. Tri stola od nehrđajućeg čelika izdizala su se iz dugog pulta s golemim sudoperima koji je zauzimao istočni zid. Iznad svakog stola na stropu nalazila su se svjetla nalik onima u operacijskim salama. Dva zida zauzimali su metalni spremnici za trupla koji su izgledali kao golemi ormari za spise s velikim ručkama. Glavna mrtvozornica Okružnog mrtvozorničkog ureda Los Angelesa stajala je na drugom kraju sale.

Doktorica Carolyn Hove bila je visoka i vitka, prodornih zelenih očiju i duge kestenjaste kose koju bi obično svezala u konjski rep, a danas ju je smotala u jednostavnu punđu. Skinula je kiruršku masku koja joj je visjela oko vrata pa su joj se vidjele pune usne, diskretno našminkane ružičastim ružem, izražajne jagodice i mali fini nos. Ruke je držala u džepovima laboratorijske kute. »Roberte, Carlose.« Pozdravila je detektive kimanjem glave. Imala je baršunast glas, ali veoma odlučan, onaj koji je ukazivao da nikad ne gubi kontrolu nad sobom.

Detektivi joj šutke uzvrate pozdrav. »Mike mi je sve ispričao«, rekla je. »Znači, ubojica vas je nazvao u ured i natjerao da gledate?« Prišla je najbližem stolu za obdukciju. Na svu sreću, druga dva su bila prazna.

Hunter i Garcia su je slijedili. »Natjerao nas je da odaberemo kako će žrtva umrijeti«, odvrati Garcia. »Znate li zašto?« »Radimo na tome.« »Mike mi je rekao i da je ubojica napravio neku vrstu... komore za mučenje?« »Da, nešto slično«, odvrati Hunter. »Doktorice, ako želite, možete pogledati snimku«, reče Garcia. »Možda ćete vi uočiti nešto što je nama promaknulo.« Oklijevajući je kimnula. »Naravno, pošaljite mi je pa ću je pogledati.« Na trenutak zavlada tišina, a zatim svi usmjere pažnju na truplo na čeličnom stolu. Žrtva bez lica i kože ležala je tamo poput nekog androgenog stvorenja, nalik na izobličeni komad mesa. Tijelo je izgledalo još grotesknije s dobro znanim Y-rezom i debelim crnim šavovima.

Doktorica Hove navuče nove rukavice od lateksa, upali svjetlo iznad stola i zagleda se u žrtvu. »Tolike sam godine mrtvozornica i još uvijek ne mogu shvatiti. Kako netko može drugom ljudskom biću napraviti ovo?« »Doktorice, neki su ljudi sposobni napraviti i mnogo gore«, odvrati Garcia. »Carlose, nema ničeg goreg od ovoga, što se tiče boli.« Garcia od njezina tona osjeti žmarce na leđima. »Natrijev hidroksid je snažna bazična supstancija«, objasnila je. »Na pH skali nalazi se točno na suprotnoj strani jakih kiselina poput sumporne i solne. Svi znaju kakva oštećenja mogu izazvati jake kiseline kad dođu u kontakt s ljudskom kožom, nije li tako? Ali veoma mali broj ljudi zna da su jake bazične supstancije, kao što je natrijev hidroksid, više od četrdeset puta razornije i bolnije za ljudsko tijelo od tih jakih kiselina.« Garcia raskolači oči. »Četrdeset puta?« Liječnica kimne. »U usporedbi s natrijevim hidroksidom, sumporna

kiselina djeluje poput mlake vode. Ovaj ubojica je za žrtvu napravio. lužnatu kupku.« Pogleda žrtvu na stolu. »Za njega je to bilo kao da je živ spaljen, a mozak mu je i dalje radio... i to jako dugo, tako da je osjetio svu goruću bol na svome tijelu. Otopina mu je začas nagrizla dva sloja kože.« »A tek tada je započela prava bol«, reče Hunter prigušenim glasom. »Tako je«, potvrdila je.

Garcia je izgledao pomalo sumnjičavo. »Glavni je razlog zbog kojeg se natrijev hidroksid koristi u silnim industrijskim proizvodima za čišćenje«, počne objašnjavati, »njegova nevjerojatna sposobnost da rastvara masti, ulja i bjelančevine. Treći sloj ljudske kože, supkutani, većinom se sastoji od masti. Kad taj sloj nestane, ostaje mišićno tkivo koje se većinom sastoji od bjelančevina. Jesi li sada počeo dobivati pravu sliku?« Garcia se zgrči. »Tome dodaj činjenicu da lužina u otopini previše nadražuje živce koji se zbog toga strašno upale i onda dobivamo tijelo u kojemu svaki živac ‘vrišti’ od nepodnošljive boli. Glavni mišići se zbog te silne boli grče i stišću. Da nije bio zavezan za stolicu, vjerojatno bi mu pukla leđna moždina od izvijanja tijela. A mozak mu je čitavo to vrijeme radio i sve registrirao dok mu se tijelo, sloj po sloj, doslovno razgrađivalo.« »Mislim da sam sada dobio sliku, doktorice, hvala«, reče Garcia zelenog lica. »Nasreću«, reče liječnica, »srce mu je relativno brzo posustalo.« »Ne dovoljno brzo«, reče Hunter. »Jedanaest minuta proveo je u toj lužnatoj otopini prije nego što je umro.« Liječnica se složi, nagnuvši glavu na jednu stranu. »Ipak, srce mu je prestalo raditi mnogo brže nego što je trebalo. Jeste li ga identificirali?« »Još radimo na tome«, reče Hunter. »Onda će vam ovo možda pomoći.« Podigla je dokument s pulta iza sebe i dodala ga Hunteru. »Razlog zbog kojega mu je srce zatajilo ranije nego nekoj zdravoj osobi taj je što je patio od mitralne stenoze, to jest, suženja mitralnog zaliska u srcu. Zbog toga je srce moralo snažnije pumpati krv iz lijeve pretklijetke u klijetku. Uz neizmjernu bol koju je trpio, njegovo srce je moralo ubrzano raditi kako bi krvlju opskrbilo tijelo. Zbog te srčane mane, srce se brže zamorilo i stalo.« »Koliko iznosi to brže?«, upita Garcia. »Rekla bih oko četrdeset do pedeset posto brže.« »Mogao je dvostruko duže ostati živ?« Liječnica kimne. »Zdrava osoba poput tebe vjerojatno bi ostala.« Garcia se strese od hladnih žmaraca koji su mu plazili po zatiljku. »Osoba s takvom srčanom manom vjerojatno je iz predostrožnosti svakih nekoliko mjeseci odlazila na pregled kardiologu«, rekla je.

»Hvala, doktorice«, reče Hunter. »Odmah ćemo se baciti na provjeru.« »Tijelo je, nažalost, za forenzičare crna rupa«, zaključila je. »Natrijev hidroksid izjeo je sve što bi moglo predstavljati kakav trag. Nisu preživjele čak ni bakterije.« Nakašljala se da pročisti grlo. »Ako se pitate je li bio drogiran, mogu vam reći da nije bio narkoman ili, ako je uopće uzimao drogu, onda je to bilo samo povremeno, a u proteklom tjednu nije ništa uzeo.« Hunter je i pretpostavljao da će biti tako, ali je uočio oklijevanje u liječničinu ponašanju. »Ima li još što, doktorice?« »Nešto me zbunjuje«, rekla je. »Iako je kod žrtve došlo do bržeg srčanog zastoja nego kod osobe sa zdravim srcem, otopina natrijevog hidroksida nastavila bi razgrađivati tkivo sve dok od tijela ne ostane ništa. Ali nije.

Izjedanje je prestalo na mišićnom tkivu.« »U trenutku kad je umro«, reče Hunter. »Da, rekla bih da je tako. A to ukazuje da je ubojica ispraznio spremnik i iz njega izvadio žrtvu čim je umrla.« »Vjerojatno je upravo tako i učinio«, složi se Hunter. »Ali zašto? I zašto je ostavio tijelo u zabitoj uličici? Da ga je ostavio u spremniku, otopina bi ga posve razgradila. I riješio bi problem. Zašto je policiji ostavio nešto s čime može započeti potragu?« »Zato što se želi osigurati da smo ga ozbiljno shvatili«, odvrati Hunter. »Bez tijela ne bismo imali dokaz da ono što smo gledali na Internetu nije bila samo grafička varka.« »Ili da je bilo odglumljeno«, doda Garcia. »Doktorice, voda u spremniku se zbilja brzo zakrvarila. Mogli smo vidjeti samo žrtvino lice, ništa drugo.

Pretpostavili smo da trpi nepodnošljivu bol i da mu se tijelo raspada, ali je isto tako netko mogao sve to odglumiti i napraviti veliku psinu LAP-u, u stilu ‘jesmo vas’.« »Namjera mu je bila i da brzo pronađemo truplo«, reče Hunter. »Zato ga je i ostavio na onom mjestu – u stražnjoj uličici u koju nekolicina trgovina odlaže smeće. Danas je bio dan za odvoženje smeća. Siguran sam da je i ubojica to znao.« »Znači, dao vam je truplo kako bi dokazao da to nije bila samo gluma«, reče liječnica. »Da, to mu je bio cilj«, potvrdi Hunter. »Jer sada znamo da je sve to bilo stvarno.«

15.

Christina Stevenson je otvorila vrata svoje jednokatnice u Santa Monici i upalila svjetlo. Trgnula se od blještavog svjetla u svom dnevnom boravku pa je brzo potenciometrom smanjila jačinu. Glava ju je boljela od sredine poslijepodneva, a sada, nakon nekoliko sati provedenih pred kompjuterskim ekranom, dostigla je fazu nepodnošljive boli.

Odložila je torbu na pod pokraj vrata i na trenutak protrljala umorne plave oči. Činilo joj se kao da joj se rastapa mozak. Pilule protiv glavobolje uopće nisu djelovale. Trebala je dugo tuširanje, veliku čašu vina i dug odmor. »Zapravo će«, pomislila je, »šampanjac biti mnogo prikladniji.« Napokon se isplatio trud koji je proteklih nekoliko tjedana uložila u svoj posao.

Na prigušenom svjetlu dnevne sobe pogledala je portret svoje majke na ulaštenoj crnoj komodi pokraj prozora i žalosno se osmjehnula.

Nikad nije upoznala svoga oca i nikad to nije ni poželjela. Začeta je u muškom zahodu noćnog kluba u Zapadnom Hollywoodu. Njena majka je bila pijana. Tip s kojim se seksala bio je urokan od droge. Upoznali su se te večeri.

On je bio zgodan i šarmantan, a ona usamljena. Nakon što su izašli iz zahoda, više ga nikad nije vidjela.

Kad je Christina bila dovoljno stara da shvati, majka joj je sve ispričala.

Rekla joj je i da se uopće ne sjeća njegova imena. No njezina majka nije bila loša osoba. Unatoč savjetima svih svojih prijateljica, nije htjela pobaciti.

Rodila je svoju malu kćer i sama je odgojila, kako je najbolje znala i umjela. Štedila je svaki novčić pa, kad je Christina završila srednju školu, uštedjela je dovoljno novaca da pošalje kćer na fakultet. Četiri godine kasnije, kad je Christina diplomirala, na promociji nije bilo ponosnije osobe od njezine majke.

Iste te noći njezina je majka umrla u snu od aneurizme. To se dogodilo prije sedam godina. Još uvijek je silno nedostajala Christini.

Ušla je u kuhinju spojenu s dnevnom sobom i otvorila hladnjak. Imala je bocu Dom Ruinarta iz 1998. koju je čuvala za specijalnu prigodu. Pa, ovo je sasvim sigurno bila takva prigoda. Naškubila je usne i razmišljala. »Da je otvorim ili ne?« Šteta što nema nikoga s kim bi je mogla podijeliti.

Nije bila udana i, iako je imala mnoštvo kratkotrajnih veza i flertova, trenutno se ni sa kime nije viđala. Razmislila je malo i zaključila da ionako nema nikoga s kim bi mogla popiti tu bocu šampanjca. Izvadila ju je, skinula žičanu zaštitu na čepu i otvorila je.

Mnogo su joj puta rekli da se dobra vina moraju najprije pomirisati. Nije

imala pojma odnosi li se to i na šampanjac, ali ionako nije marila. Natočila je čašu i otpila velik gutljaj – pravo blaženstvo. Glavobolja je već počela popuštati.

Skinula je cipele, izašla iz dnevne sobe u hodnik i krenula prema spavaćoj sobi na njegovu kraju. Soba je bila velika i prava djevojačka, toliko djevojačka da nije željela da za to zna većina njezinih poznanika. Zidove svijetle boje breskve nadopunjavali su svijetloružičasti obrubi na stropu. Duge zavjese cvjetnog uzorka prekrivale su klizna staklena vrata koja su vodila u stražnje dvorište s bazenom. Ružičasti toaletni stolić s odgovarajućim ogledalom i ugrađenim svjetlima u stilu glumačkih garderoba stajao je u kutu. Golemi krevet gurnut uza sjeverni zid bio je krcat jastučićima i punjenim igračkama.

Odložila je bocu i čašu na noćni ormarić, umetnula MP3 player u prijenosni stereo na komodi te počela plesati i svlačiti odjeću uz pjesmu Lady Gage. Najprije bluzu, zatim traperice. Prišla je noćnom ormariću i natočila još jednu čašu, ispila pola i zastala pred vratima ormara s ugrađenim velikim ogledalom. Šampanjac je postigao željeni učinak pa je opet zaplesala, otkopčavajući grudnjak i skidajući grimizne gaćice. Stajala je potpuno gola, pomilovala grudi, zauzela seksi pozu i dobacila poljubac svom odrazu o ogledalu, a zatim prasnula u smijeh.

Otkopčala je dijamantni ručni sat Tag Heuer, dar jednog bivšeg ljubavnika.

Dok ga je skidala, pao joj je na stopalo i kliznuo pod krevet. »Prokletstvo, to je boljelo«, rekla je, sagnula se i promasirala desno stopalo. Ne gledajući, zavukla je ruku pod krevet. Ništa nije napipala. »Sranje.« Spustila se na sve četiri i prignula glavu. »A, tu si.« Sat se otkotrljao sve do zida na koji se naslanjalo uzglavlje kreveta. Da bi ga dosegnula, morala se dopola zavući pod krevet. Učinila je to i bez nekog osobitog razloga, pogledala na drugu stranu prema staklenim kliznim vratima, ispod ruba dugih cvjetnih zavjesa. I tada ih je ugledala.

Crne muške cipele s petama čvrsto priljubljenim uz staklena vrata.

U šoku i strahu, polako je podigla pogled na zavjese i uočila da iznad tog mjesta nabori ne stoje kako treba. Narednih nekoliko sekundi prošlo je kao u usporenom filmu. Podigla je pogled još malo i skamenila se.

U njezinoj sobi, kroz razmak među zavjesama, netko je zurio u nju.

16.

Nakon što je odspavao četiri i pol sata u komadu, što je prema njegovim standardima bilo naprosto fantastično, Hunter je u 8:10 stigao u ured. Garcia je već sjedio za svojim stolom i pregledavao elektroničku poštu koja je pristigla te noći – ničeg zanimljivog.

Hunter skine jaknu i uključi kompjuter. Zazvoni telefon na njegovu stolu. »Detektiv Hunter, Odjel za teška ubojstva.« »Roberte, ovdje Mike Brindle. Imam rezultate onog djelomičnog otiska gume koji smo jučer našli u uličici.« »I, što imaš?« »Pa, imamo podudaranje.« »Slušam.« »Otisak je ostavila guma Goodyear Wrangler ATS. Točnije, P265/70R17.« »A to znači...?« »Da se radi o gumama za obične kamionete«, objasni Brindle. »ATS vrste koristi više proizvođača kamiona kao originalnu opremu novih vozila. Ovu našu je u protekle četiri godine koristio Ford za svoje kamione F-150 i F-250, a Chevrolet u protekle tri godine za svoj Silverado.« »Prokletstvo!« »Aha. Zamolio sam nekoga da mi provjeri. Unatoč recesiji, Ford je samo u protekloj godini u SAD-u prodao oko 120 000 kamiona F-150 i F-250, a Chevrolet oko 140 000 Silverada. Koliki postotak od toga otpada na one tamne boje ili one koji su kupljeni u Kaliforniji, morat će otkriti tvoj tim.« »Bacit ćemo se na to«, reče Hunter. »Pretpostavljam da također nije teško doći do takvih guma.« »To je drugi problem«, reče Brindle. »Mogu se kupiti svagdje. To znači da je tu vrstu guma mogao kupiti svatko i staviti ih na stariji tip kamioneta ili čak i na kamionet neke druge marke. No te su gume prilično skupe, pa je vjerojatno većina ljudi kupovala neke jeftinije gume za starije kamionete.« Hunter nijemo kimne. »A sad, sjećaš li se da je uličica bila asfaltirana?«, nastavi Brindle. »Zato je bilo teško pronaći otiske stopala, ali smo uz pomoć specijalne rasvjete uspjeli naći njih nekoliko. Pripadaju najmanje osmorici različitih osoba.« »Nimalo iznenađujuće«, pomisli Hunter, s obzirom da se tom uličicom služilo nekoliko različitih trgovina. »No jedan par je posebno zanimljiv.« »Na koji način?«, upita Hunter. »Našli smo ih između trećeg i četvrtog kontejnera, tamo gdje je otkriveno

truplo. Pripadaju cipelama broj 43. Keon Lewis, jedina osoba za koju znamo da se onuda kretala, nosi broj 45. Lijevi otisak je izraženiji od desnog. To može ukazivati na malu nepravilnost u hodanju, primjerice na šepanje. Kao da se osoba više oslanjala na lijevu nogu.« »Ili je možda nosila nešto teško«, reče Hunter. »I ja sam to pomislio.« »Vjerojatno na lijevom ramenu. Ne u rukama.« »Točno tako«, složi se Brindle. »Vadi truplo iz kamioneta, prebacuje ga preko lijevog ramena i odnosi među kontejnere.« Brindle ispusti zrak. »A naša žrtva je bila prilično krupan muškarac.« »97 kilograma«, reče Hunter. »Pa, Roberte, ne može svatko na jednom ramenu nositi 97 kilograma«, reče Brindle. »Tip kojeg tražiš je velik i snažan.« Hunter ne odvrati ništa. »I u uličici je bio veoma oprezan«, nastavi Brindle. »Iako smo našli otiske, iz njih nismo doznali ništa. Nemaju nikakvih uzoraka na potplatu.« »Prekrio je cipele«, zaključi Hunter. »Da. Vjerojatno plastičnim vrećicama. Imam i toksikološke nalaze.« »Oho, to je bilo jako brzo.« »Prijatelju, za tebe samo najbolje.« »Je li žrtva bila drogirana?« »Anestetizirana«, reče Brindle. »Našli smo tragove intravenoznog anestetika – fenoperidina. To je snažno opojno sredstvo pa bi uz malo istraživanja mogao naći nekoliko ilegalnih ljekarni koje ga prodaju preko Interneta.« »Čuda modernog doba«, pomisli Hunter. »Rekao si tragove?«, upita. »Da, gotovo zanemarive. Ako bih morao nagađati, rekao bih da ga je ubojica koristio samo da nakratko omami žrtvu. Vjerojatno da bi ga mogao oteti. Kad je prenio žrtvu na sigurnu lokaciju, više mu nije davao anestetik.« Hunter zapiše nešto u notes. »Dobili smo i rezultate analize glasa iz tvog telefonskog razgovora s ubojicom«, nastavi Brindle. »Izgleda da je više puta koristio spravu za mijenjanje glasa, svaki put malo mijenjajući njegovu visinu. Katkada je govorio visokim, katkad niskim glasom. Zato glas zvuči tako normalno i tako ljudski, ali ga svejedno ne bi prepoznao da s njim razgovaraš na ulici.« Hunter ništa ne odvrati. Krajičkom oka opazi kako se Garciino lice ozarilo dok je čitao nešto na svom monitoru. »Dakle, poslat ću ti elektroničkom poštom sve rezultate koje smo dosad dobili«, reče Brindle. »Čim saznamo nešto iz vlakana i kose, javit ću ti.« »Hvala, Mike.« Hunter poklopi slušalicu.

Garcia pritisne tipku ispis. »Carlose, što je?«

Garcia uzme stranicu i pokaže mu je. Bio je to crno-bijeli portret bijelca srednjih ili kasnih dvadesetih godina. Imao je kratku i neurednu svijetlosmeđu kosu, okruglo lice, bucmaste obraze, istaknuto čelo, tanke obrve i tamne oči bademastog oblika. Na slici je imao pomalo odsutan izraz na licu.

Hunter razrogači oči. Svugdje bi prepoznao to lice. Satima je zurio u njega.

Promatrao ga je kako uvijek iznova umire. Nimalo nije dvojio. Zurio je u fotografiju žrtve.

17.

Hunter napokon trepne. »Odakle ti to?« Garcia se već vratio za svoj kompjuter i čitao e-poštu koju je upravo primio. »Iz Odjela za nestale. Upravo su mi je poslali.« Hunter se opet zagleda u fotografiju. »Njegov nestanak prijavljen je u srijedu«, reče Garcia. »Program za prepoznavanje lica u Odjelu za nestale tek je jutros uspio dobiti djelomično podudaranje sa slikom koju smo im poslali.« »Tko je on?« »Ime mu je Kevin Lee Parker, star dvadeset osam godina, iz Stantona u okrugu Orange. Živio je u Jefferson Parku sa ženom Anitom Lee Parker. Ona je prijavila njegov nestanak. Radio je kao šef u prodavaonici videoigara u Hyde Parku.« »Otkad se vodi kao nestali?« Garcia otvori privitak uz e-poštu. »Od ponedjeljka. Tada ga je njegova žena vidjela posljednji put. U ponedjeljak ujutro kad je otišao na posao. Te se večeri nije vratio kući.« »Ali ona je tek u srijedu prijavila njegov nestanak«, reče Hunter. »Prije dva dana.« Garcia kimne. »Tako piše.« »Znamo li je li se u ponedjeljak pojavio na poslu?« Garcia pretraži privitak. »Da, prema onome što je rekla njegova žena.

Utorak ujutro nazvala je trgovinu. Rekli su joj da je u ponedjeljak bio na poslu.« »Ali ne i u utorak?« »Ne.« »Je li imao mobitel?« »Da. Gospođa Lee Parker ga je nazivala od ponedjeljka navečer. Nije se javljao.« Hunter pogleda na sat. »U redu, idemo dati istraživačkom timu zadatak da provjere gospodina Lee Parkera. Uobičajene stvari: sve što mogu saznati o njegovoj prošlosti.« »Već to rade«, reče Garcia. »Izvrsno«, reče Hunter i dohvati jaknu. »A mi idemo razgovarati s gospođom Lee Parker.«

18.

Jefferson Park sa svojim jednokatnicama i niskim stambenim zgradama zauzima malo područje jugozapadnog Los Angelesa. Nastao je početkom dvadesetog stoljeća kao jedan od najbogatijih gradskih kvartova. Kako se grad širio i gradio novije i modernije kvartove, tako je bogatstvo počelo nestajati iz ovog područja. Na kraju stoljeća Jefferson Park je postao tek jedan od mnogobrojnih kvartova niže srednje klase u gradu koji se nikad nije prestao širiti.

U to doba jutra promet na Harbor Freewayu sličio je povorci puževa natisnutih jedni na druge pa se vožnja, koja je trebala trajati najviše petnaest minuta, protegnula na dobrih četrdeset pet.

Ulica Kevina Leea Parkera izgledala je kao razglednica iz predgrađa. Niz jednokatnica smještenih podalje od ulice u kojoj je visoko drveće zasjenjivalo pločnik. Njegova je kuća bila bijela s plavim prozorima i vratima i strmim krovom od crijepa. Bijeli plot koji je ograđivao imanje izgledao je kao da je nedavno dobio novi sloj boje. Doduše, prednjem travnjaku bi dobro došla kosilica. Dva djeteta vozikala su se biciklima gore-dolje po ulici, bez prestanka zvrndajući zvonima na volanima. Čim je izašao iz automobila, Hunter je primijetio susjeda iz obližnje kuće kako se znatiželjno nadviruje iznad uredno podšišane živice.

Kratak prilazni put od drvenih vrata ograde do ulaznih vrata kuće bio je popločan starim betonskim pločama. Nekoliko ih je bilo napuknuto, nekima su nedostajali uglovi.

Stigavši na trijem, Garcia pokuca tri puta. Jedan dugi trenutak nije se čulo ništa. U trenutku kad se spremao pokucati još jednom, vrata otvori punašna žena ranih dvadesetih godina, raščupane tamne i kratke kose te okruglog mesnatog lica. Na boku je držala bebu. Imala je iscrpljeno lice i crvenkaste oči kao da je plakala ili malo spavala ili pak oboje. Zurila je u detektive, ne izustivši ni riječ. »Gospođa Lee Parker?«, upita Hunter.

Kimnula je. »Zovem se Robert Hunter. Radim u LAP-u. Maloprije smo razgovarali telefonom.« Anita Lee Parker opet kimne. »Ovo je moj partner, detektiv Carlos Garcia.« Obojica joj pokazaše svoje značke.

Mala djevojčica u njezinu naručju im se nasmiješi i ispruži desnu ruku kao da ih želi pozdraviti. Hunter se nasmiješi bebi, iako mu se srce stezalo.

»Našli Kevina?«, upita Anita tjeskobnim glasom. Imala je snažan portorikanski naglasak. »Gospođo Lee Parker, možemo li razgovarati unutra?«, predloži Hunter.

Na trenutak je izgledala zbunjeno, kao da ga nije razumjela. Potom se maknula u stranu i pustila ih unutra.

Ulazna vrata vodila su ravno u malu dnevnu sobu. U jednom kutu je prijenosni ventilator kovitlao zrak zasićen mirisom bebinih stvari. Trosjed i dva naslonjača bijahu prekriveni šarenim plahtama koje su sličile na patchwork poplune s krajnjeg Juga. Jedan zid krasila je slika Isusa, posvuda po sobi nalazile su se obiteljske fotografije. Anita je bila toliko uznemirena da im nije niti ponudila da sjednu. »Našli Kevina?«, opet je upitala. Glas joj je podrhtavao. »Gdje on? Zašto ne zove?« Već je izgledala kao da je na rubu živčanog sloma. Hunter se već mnogo puta našao u takvoj situaciji. Znao je da mora iz nje iscijediti što više informacija prije nego što postane potpuno histerična.

Beba u njezinu naručju počela je osjećati majčinu uznemirenost. Više se nije smiješila, mrštila se. Bila je na rubu plača. »Anita«, srdačno reče Hunter i pokaže na trosjed. »Zašto lijepo svi ne sjednemo?« I opet ga je pogledala kao da ga ne razumije. »Ne želi sjediti. Gdje Kevin?« Beba je počela udarati nogama i mahati rukama. Hunter joj se opet nasmiješi. »Kako se zove?« Anita nježno pogleda kćer i počne je njihati. »Lilia.« Opet se osmjehnuo. »Lijepo ime. I prelijepa beba, ali vidite, kad ste vi uznemireni, uznemiri se i ona. Bebe bolje od ikoga osjete takve stvari, posebno kad su u pitanju njihove majke. Ako sjednete, Lilia će se osjećati ugodnije. A i vi.« Oklijevala je. »Molim vas.« Opet joj pokaže na trosjed. »Pokušajte. Vidjet ćete.« Anita je stavila dudu u Liliaina usta. »No llores, mi amor. Todo va a estar bien.« Beba je prihvatila dudu i Anita je napokon sjela. Hunter i Garcia su sjeli u naslonjače.

Lilia se namjestila u udoban položaj u majčinu naručju i zatvorila oči.

Hunter iskoristi priliku i brzo joj postavi pitanje, prije negoli ona počne zapitkivati njega. »Rekli ste da ste Kevina posljednji put vidjeli u ponedjeljak, je li tako?« Kimnula je. »Ujutro. Pojeo doručak i otišao na posao, kao i svako jutro.« »I nije se vratio te večeri?« »Ne. To prije bilo normalno, ali otkad rodila Lilia, više ne igrao kasno.« »Igrao kasno?«, upita Garcia.

Nervozno se nasmiješila. »Kevin veliki nino. Radi u dućanu igrica jer

obožava igrice. Uvijek igra kao malo dijete. Prije nego rodila Lilia, mnogo noći ostao nakon posla i igrao igrice s prijatelji s posla sve do jutro. Ali uvijek nazvao i rekao da igra. Ali sad kad došla Lilia, više ne igra kasno. Dobar otac.« Garcia s razumijevanjem kimne. »Nije vas nazvao u ponedjeljak navečer?«, upita Hunter. »Ne.« »Jeste li vi njega zvali?« »Da, ali ne javio. Poruka rekla ne dostupan.« »Sjećate li se kad je to bilo? U koje ste vrijeme zvali muža?« Nije dugo razmišljala. »Ne kasno. Oko osam i pol. Kevin nikad kasni.

Obično doma s posla do osam sati.« Hunter to zapiše. »Jeste li razgovarali s nekim od njegovih kolega iz trgovine? Je li u ponedjeljak bio na poslu?« »Da. Zvala trgovinu ponedjeljak navečer. Poslije pokušala zvati Kevina. Ne javio. Nitko tamo. Nazvala policia u jedanaest, ali njih baš briga. Jedan došao ujutro oko jedan, ali rekao moram čekati. Možda Kevin vrati ujutro. Jutro došlo, Kevin ne. Onda opet zvala dućan. Govorila s Emilio. Emilio dobar prijatelj. Stari prijatelj. Rekao da Kevin radio u ponedjeljak, ali ne ostao igrati nakon posla. Rekao da zatvorili dućan u sedam i Kevin otišao. Opet zvala policiju, njih opet baš briga. Rekli Kevin nije dijete. Mora čekati jedan ili dva dana, tek poslije nešto učiniti.« Hunter i Garcia su znali da je to istina. U Americi je svaka odrasla osoba imala pravo nestati ako je tako željela. Možda su im jednostavno dodijali muž ili žena pa su se maknuli na par dana. Možda su samo trebali odmor od svega.

To je bilo njihovo pravo. Protokol kalifornijskog Odjela za nestale osobe nalagao je da se mora pričekati dvadeset četiri do četrdeset osam sati prije popunjavanja obrasca za nestale osobe starije od osamnaest godina.

Hunter još nešto zapiše. »Ide li Kevin na posao automobilom?« »Ne, autobusom.« »Jeste li imali financijskih problema?«, upita Garcia. »Financijskih?« »Novčanih problema?«, objasni Garcia.

Odlučno je odmahnula glavom. »Ne. Sve plaća na vrijeme. Nikome dužni.« »A Kevin?«, nastavi Garcia. »Je li kockao?« Primijeti njezinu zbunjenost pa joj razjasni prije negoli ga je stigla pitati. »Oklade... apuesta. Je li se kladio... na konje, poker na Internetu ili na bilo što drugo?« Grimasa koja joj se pojavila na licu izgledala je kao da joj je Garcia oklevetao cijelu obitelj. »Ne. Kevin dobar čovjek. Dobar otac. Dobar muž.

Svaku nedjelju u crkvi.« Pokazala je na Isusovu sliku na zidu. »Kevin voli videoigrice one bum, bum, bum, ubij čudovišta.« Palcem i kažiprstom napravi zamišljeni pištolj. »Ubij vojnike u ratu, znaš? Nije chico za oklade. Él

no apuesta. Samo voli igrati. Štedi sve novac – sve za Lilia.« Pogledala je svoju kćer koja je još uvijek zadovoljno cuclala dudu. »Srce mu ne jako zdravo, znaš?

Piti lijek. Doktor rekao mora paziti. Kevin boji da ne dočekati Lilia odrasti i zato štedi za njoj budućnost.« Oči su joj se počele puniti suzama. »Nešto ne štima. Ja sigurna. Kevin uvijek zove. Autobus ne imao nesreću. Ja provjerila.

Ovaj kvart jako opasan. Ovaj grad jako opasan. Ljudi misle L. A. je Hollywood i bogat život, znaš? E, nije.« Suza joj klizne niz lice. »Ja bojim. Kevin i Lilia sve što imam. Moja obitelj u Portoriko. Morate naći Kevina. Morate.« Hunter osjeti beznađe. Osjetio je i kako ga nešto steže u prsima, znajući da ne može ništa učiniti. Došlo je vrijeme da Aniti kaže istinu.

19.

Dugo vremena sjedili su u tišini u Garciinu automobilu. Priopćiti nekome toliko ranjivom kao što je Anita tako užasnu vijest da joj je muža oteo psihopat, da mu se tijelo gotovo rastopilo u lužnatoj kupki i da mala Lilia nikad više neće vidjeti svoga oca, uzdrmalo bi i najiskusnije detektive.

Isprva je Anita samo zurila u njih kao da nije registrirala nijednu riječ koju su izrekli. Onda se počela smijati. Glasnim i histeričnim smijehom, kao da je čula najsmješniji vic na svijetu. Suze su joj se slijevale niz lice, ali se nije prestala smijati. Zatim im je rekla da moraju otići jer će njezin muž svaki čas stići kući, a ona mora još mnogo toga obaviti prije njegova dolaska. Htjela mu je skuhati najdraže jelo, a nakon večere će sjesti i igrati se sa svojom kćeri kao što je činio svake večeri. Kad je zatvarala vrata za njima, tresla se kao da ima groznicu.

Hunter je izašao, ne prozborivši nijednu riječ. U svojoj karijeri vidio je različite načine žalovanja: majku koja je iskreno vjerovala da su joj sina oteli vanzemaljci, samo da ne bi morala prihvatiti činjenicu da je trideset tri puta proboden nožem samo zato što je prošao nekim kvartom noseći krivu boju odjeće; mladog liječnika koji je tek diplomirao i koji je potpuno potisnuo sjećanje na svoju mladu ženu samo da se ne bi morao sjetiti one noći kad su im u kuću provalila četiri muškarca, zavezali ga i prisilili da gleda dok su se iživljavali na njoj. Kad stvarnost postane previše bezumna da bi imala smisla, ljudski um zna stvoriti svoju vlastitu.

Namjeravao je odmah zatražiti da gradski psiholog stupi u kontakt s Anitom. Trebat će joj sva pomoć koju može dobiti.

Narednih dana posjetit će je i netko iz forenzičnog ureda. Trebat će im bris usta ili uzorak kose njezine kćeri. On i Garcia su bili sigurni da je žrtva Kevin Lee Parker, ali je protokol nalagao potvrdu identifikacije. Anita nikako neće moći identificirati groteskno izobličeno tijelo u Okružnom mrtvozorničkom uredu. Potvrdu identifikacije dobit će DNK analizom. »Sranje!«, reče Garcia, naslonivši glavu na volan. »Tražimo još jednog ubojicu kojemu se živo jebe koga će ubiti.« Hunter ga je samo promatrao. »Upravo si vidio žrtvinu kuću. Nema nikakvog bogatstva. Upoznao si njegovu ženu i kćer – obični, jednostavni ljudi. Znam, moramo pričekati na ono što će istraživački tim iskopati o Kevinu Leeu Parkeru, ali reci, da li ti išta od onoga što smo dosad vidjeli i saznali o njegovu životu djeluje drukčije od običnog i normalnog?« Hunter je i dalje šutio.

»Jako ću se iznenaditi ako tim pronađe čak i kaznu za parkiranje. Bio je mlad obiteljski čovjek koji se snalazio i trudio osigurati kakvu-takvu budućnost svojoj ženi i kćeri prije nego što mu zataji bolesno srce.« Odmahnuo je glavom. »Ne mislim da je Kevin Lee Parker postao žrtva zbog novca ni duga ni droge ni osvete ni bilo čega. Sadistički manijak ga je jednostavno nasumice odabrao. Roberte, to je mogao biti bilo tko drugi. On se jednostavno našao na krivom mjestu u krivo vrijeme.« »Carlose, znaš da u ovom trenutku ne možemo biti sigurni u to.« »Roberte, to mi govori instinkt, osjećam to u utrobi. Ovdje se ne radi o žrtvi. Radi se o ubojici koji se bahati i ponaša kao da je sam Bog. Zašto je napravio komoru za mučenje? Zašto nas je nazvao i natjerao nas da uživo gledamo pogubljenje na Internetu, kao da se radi o nekoj jebenoj predstavi? I sâm si rekao da je sve ono što je učinio previše smiono, previše kompleksno – telefonski poziv koji skače po čitavom Los Angelesu, ne po Americi ili po svijetu, samo po L.A.-u, ali s internetskim prijenosom koji se emitira iz Tajvana?« Na ovo Hunter nije imao odgovor. »Taj tip samo želi ubijati i točka. Živo mu se jebe koga će ubiti.« Hunter je još uvijek šutio. »Dobro si procijenio«, nastavi Garcia. »Ako ga ubrzo ne zaustavimo, Kevin Lee Parker neće biti jedina žrtva koju ćemo naći. Opet će nasumice pokupiti nekoga s ulice, staviti ga u onu komoru za mučenje i opet započeti novu noćnu moru. Možda je Baxter u pravu. Možda se taj psihopat samo igra.

Razmeće se time koliko može biti kreativan i perverzan u isto vrijeme. Ti si psiholog, što ti misliš? Moram ti reći da, dok je telefonski razgovarao s tobom, još nikad nisam čuo da netko zvuči tako hladno i bezosjećajno. Žrtvin život mu nije značio ama baš ništa.« Znači, i Garcia je, jednako kao i on, uočio istu apatiju u pozivateljevu glasu.

Nikakve ljutnje, osvetničkog tona, nikakvog zadovoljstva, veselja, ničega. O oduzimanju života govorio je na jednak način kao da priča o tome kako otvara slavinu i puni čašu vodom. I Hunter i Garcia su znali da je to za svakog detektiva najgori tip ubojice. Onaj kojemu očito ništa nije važno. Onaj kojemu je ubijanje samo igra.

20.

Odvezli su se ravno u trgovinu videoigara Next-Gen u Hyde Parku u kojoj je radio Kevin Lee Parker. Anita im je rekla da je Kevinov najbolji prijatelj i kolega s posla bio Emilio Mendoza.

Trgovina je zauzimala dvije strane malog trgovačkog centra na Crenshaw Boulevardu. U to doba dana nije bilo previše posla, samo je šačica klinaca vršljala po policama. »Oprostite«, reče Hunter da privuče pažnju trgovca koji je preslagivao police u prednjem dijelu trgovine. »Znate li možda da li danas radi Emilio?« Muškarac brzo pogleda jednog pa drugog detektiva. »Ja sam Emilio«, reče, stavljajući posljednju igricu na policu i mlako im se nasmiješivši. »Kako vam mogu pomoći?« Njegov portorikanski naglasak jedva se zamjećivao i djelovao je jako šarmantno.

Izgledao je kao da je tek zašao u tridesete. Nezgrapnog i neobično oblikovanog tijela – zaobljena ramena i trbuh, nalik dječjem balonu koji je stiskanjem dobio takav oblik. Imao je kratku tamnu kosu i tanke, savršeno njegovane brčiće. »Mi smo iz LAP-a«, reče Hunter, pokazujući značku. Garcia učini isto. »Možemo li razgovarati na nekom mirnijem mjestu?« Emilio se nelagodno premjesti s noge na nogu. Opet se upitno zagleda u jednog pa u drugog detektiva. »Radi se o Kevinu Leeu Parkeru«, objasni Hunter, ali je time izgleda još više zbunio Emilia. »Je li Kev dobro?« Hunter je prešao pogledom po trgovini, potom se zagledao u Emilia. »Da porazgovaramo na parkiralištu?«, predloži, pokazavši glavom na stranu. »Da, naravno«, kimne Emilo i okrene se k visokom i mršavom prodavaču za pultom. »Frank, moram uzeti pauzu od deset minuta. Hoćeš li moći sam?« Frank odmjeri dvojicu detektiva. »Hoću«, kimne. »Je li sve u redu?« »Da, sve je u redu. Vraćam se za deset minuta.« Krenuo je za Hunterom i Garciom na parkiralište. »Kevin nije dobro, zar ne?«, upita kad su stigli do Garciina automobila. Hunter je zamijetio istinski strah u njegovu glasu. »Kad si zadnji put vidio Kevina?«, upita Garcia. »U ponedjeljak«, odvrati Emilio. »U ponedjeljak na poslu. Trebao je raditi svaki dan ovaj tjedan, ali se nije pojavio u utorak ujutro ni nakon toga. U utorak ujutro nazvala me Anita, njegova žena. Kev se u ponedjeljak navečer nije vratio kući. Rekla je da je zvala policiju, ali da nisu obraćali pažnju.«

»Znaš li u koje je vrijeme otišao s posla?«, upita Hunter. »Znam, kao i svaki dan«, odvrati Emilio. »Zatvorio je trgovinu oko 19:00, kao i uvijek. Obično idemo zajedno pješke do autobusne postaje na križanju Hyde Park Boulevarda i 10. Avenue, ali sam ja u ponedjeljak odlučio svratiti na večeru u Chico’s, odmah tu iza ugla.« Pokaže na istok. »Pitao sam ga hoće li sa mnom, ali je rekao da samo želi otići kući i igrati se sa svojom kćeri.« »Znaš li, je li stigao na autobusnu postaju?« »Ne znam.« Odgovor poprati odmahivanjem glavom. »Je li Kevin u ponedjeljak izgledao ili zvučao drukčije«, upita Garcia. »Nervozno, tjeskobno, uznemireno, zabrinuto, uplašeno...?« Emilio napravi grimasu kao da je ovo bilo najčudnije pitanje na svijetu. »Nije. Kev je bio...«, slegne ramenima, »jednostavno Kev. Uvijek nasmiješen. Uvijek sretan. Uopće nije bio drukčiji.« »Je li se bavio kakvom vrstom kockanja?« Emilio razrogači oči i nervozno se zacereka. »Kevin kockar? Nema šanse.

Bio je ovisan o videoigrama i igranju preko Interneta, točnije o igrici Call of Duty – Modern Warfare Black Ops 2 i Ghost Recon, ali to je sve. Nikakvog kockanja u kasinu. Kev se ne bi samo tako razbacivao novcem.« »Koliko se dugo vas dvojica poznajete?«, upita Hunter.

Nesigurno odmahne glavom. »Dugo. Više od petnaest godina. Upoznali smo se u osnovnoj školi u Gardeni. Kev mi je ponudio ovaj posao prije dvije godine, onda kad je postao šef. Bio sam u škripcu, znate? Prije nekoliko godina dobio sam otkaz i nigdje nisam mogao naći drugi posao. Kev je pravi prijatelj... moj najbolji prijatelj.« »Znači, ne misliš da je bio u nekakvoj neprilici?«, upita Garcia. »Mislim da nije. Gledajte, da je bio u bilo kakvoj neprilici... u bilo čemu, on bi mi to rekao, siguran sam. A da mi i ne kaže, ja bih to osjetio. Nije znao dobro skrivati osjećaje. On je prosječan momak, ponekad čak i previše sramežljiv. Obožava svoju obitelj i svoj posao. Ništa drugo mu nije važno.

Mora da mu se nešto dogodilo. I to nešto jako loše, znate što mislim?

Uvjeravam vas da on ne bi samo tako otišao. Nije imao razloga. Nije pijanac niti nešto slično i znam da se ne potuca naokolo s drugim ženama.« Ušuti i vidljivo potresen zagleda se u oba detektiva. »Nešto se dogodilo Kevinu, zar ne? Zato ste ovdje? Niste iz Odjela za nestale?« »Ne, bojim se da nismo«, odvrati Garcia.

21.

U sedamnaest sati i dvadeset osam minuta Hunter je završio s pregledavanjem snimaka nadzornih kamera koje mu je poslao Prometni odjel iz Valleya. Najbliža kamera koja je bez prestanka snimala promet u smjeru prema uličici na Mission Hillsu, ondje gdje je pronađeno žrtvino tijelo, nalazila se samo milju dalje, na raskrižju dva velika autoputa – San Diego i Ronald Reagan – san snova svakog bjegunca. Problem je bio jedino u tome što ubojica nije morao skrenuti niti na jedan autoput na tom raskršću.

Autoputovi mu uopće nisu trebali. S jednog na drugi kraj L.A.-a mogao je doći i gradskim ulicama na kojima su se nadzorne kamere aktivirale samo ako se prekršilo ograničenje brzine ili prošlo kroz crveno svjetlo. Mogao je baciti truplo u zabitu uličicu i vozikati se gradom a da ga ne snimi niti jedna jedina kamera.

Ipak je pregledao četiri sata dugu snimku, izbrojivši trideset sedam kamioneta koji su skrenuli na jedan od dva autoputa na raskrižju. Od njih je dvadeset jedan bio tamne boje, ali nije uočio ima li koji od njih ulubljen stražnji branik. Svih trideset sedam brojeva registarskih tablica proslijedio je svom istraživačkom timu, za svaki slučaj, ako je Keon bio u krivu. Nije htio ništa prepustiti slučajnosti. »Rekao sam ti da nećemo dobiti ništa neuobičajeno«, reče Garcia kad se vratio u ured. U rukama je držao fascikl. »Kevin Lee Parker bio je običan momak. Jednostavan čovjek koji je vodio jednostavan život. Nikad nije uhićen. Redovito je plaćao porez. Nije vlasnik kuće, unajmio ju je. Kontaktirali smo njegova stanodavca. Samo jednom, prije otprilike dvije godine, nije platio stanarinu na vrijeme. Dogodilo se to odmah nakon vjenčanja, kad je slabo stajao s financijama. A i tada je kasnio samo dva tjedna. Stanodavac je rekao da je pošten momak.« Hunter kimne i zavali se u stolicu. »Odrastao je u Westlakeu, gdje je pohađao i školu. Bio je prosječan učenik, ni među najboljima, ali ni među najgorima. Nije studirao. Obavljao je različite povremene poslove na više mjesta – bio je konobar, prodavač u supermarketu, činovnik u skladištu...« Napravi gestu, pokazujući da se popis nastavlja dalje. »Prije pet godina počeo je raditi u trgovini videoigara NextGen u Hyde Parku i tri godine kasnije postao šef. Otprilike u to vrijeme oženio se Anitom. Dotad su već pet godina bili zajedno. Njegova kći Lilia rodila se prije šest mjeseci.« Morao je progutati knedlu kad se sjetio nasmiješene bebe u majčinu naručju.

»Čini se i da je bio veoma oprezan«, nastavio je. »Kao što smo već otkrili, imao je bolesno srce – mitralnu stenozu. Bio je savjestan i uvijek se pazio.

Nikakvih napornih vježbi, nikad nije pušio, a očito niti uzimao drogu. Ušao je u sustav zdravstvene njege, ali nije imao velike koristi od toga, jer je ipak morao ispljunuti lovu svaki put kad bi posjetio kardiologa. I upravo je zbog toga u proteklih pet godina samo dvaput bio na pregledu kod doktora Mela Goodinga. Ima ordinaciju u South Robertsonu. Sutra ujutro možemo svratiti do njega.« Hunter kimne. »Kao što nam je danas rekao Emilio, Kevin nije imao velik krug prijatelja. Život mu je bio koncentriran na obitelj i posao, samo na to. Emilio mu je bio najbolji prijatelj.« Okrene stranicu izvještaja i nastavi. »Sutra ujutro dobit ćemo podatke o njegovoj posljednjoj bankovnoj transakciji. Zasad još uvijek nemamo ništa o njegovu mobitelu ni web-operateru, ali se nadam da ćemo za par dana dobiti nešto.« »Ima li kakvih novosti o autobusu?«, upita Hunter.

Garcia kimne. »Kevin se običavao vraćati kući autobusom na liniji 207.

Prometuje između Athensa i Hollywooda. U ponedjeljak navečer tom je linijom vozilo šest vozača autobusa tvrtke L.A. Metro. Imam njihova imena.

Večeras su u smjeni četiri. Druga dvojica vozit će sutra ujutro.« Brzo pogleda na sat i preda izvještaj Hunteru. »Ti odlučuješ, ali možemo za otprilike sat vremena stići u autobusnu garažu i provjeriti sjeća li se koji od te četvorice da je u ponedjeljak navečer u svom autobusu vidio Kevina.« Hunter je već skočio sa stolice. »Idemo.« Prije nego što je došao do vrata ureda, zazvoni mobitel u njegovu džepu.

Pogleda zaslon – nepoznat broj. »Detektiv Hunter, Jedinica za teška ubojstva«, javio se. »Zdravo, detektive Hunteru«, reče pozivatelj jednako mirnim i hrapavim glasom kao i prije dva dana.

Način na koji je Hunter pogledao Garciu, rekao mu je sve. »Nije valjda«, reče Garcia i pohita do svog stola. Za tren se spojio s Operativnim odjelom. »Momci, odmah pokušajte ući u trag pozivu na mobitel detektiva Roberta Huntera.« Dao im je njegov broj. »Odakle ti ovaj broj?«, upita Hunter i uključi zvučnik na mobitelu, da i Garcia može čuti razgovor.

Pozivatelj se nasmije. »Informacije, informacije, detektive Hunteru. Sve su tu negdje oko nas. Samo moraš znati kako ćeš do njih. Nego, znaš što?« U glasu se čula natruha veselja. »Nazvao si me da mi daš svoje ime i adresu?«, reče Hunter.

Sad se pozivatelj još veselije nasmijao. »Ne baš, ali imam nešto za tebe.« Hunter je čekao. »Tvoja omiljena web-stranica je opet uključena.«

22.

Hunter brzo pogleda telefon na svom stolu. Znao je da Dennis Baxter iz Jedinice za računalni kriminal još uvijek traži onu zloglasnu IP adresu. Ako je web-stranica opet uključena, morao bi to vidjeti. Ali na njegovu telefonu nije bljeskala lampica. Nema Baxterova poziva.

Priđe kompjuteru na svom stolu i otvori preglednik. Nije zaboravio IP adresu. Utipkao ju je i pritisnuo enter.

GREŠKA 404 – STRANICA SE NE MOŽE PRONAĆI. Hunter se namršti. »Detektive, ovaj put sam odlučio malo promijeniti stvari«, reče pozivatelj. »Prvi put nisi bio nimalo zabavan. Nisi htio odabrati sve dok ja nisam odabrao vatru. A čak i tada si me htio nasanjkati. To mi se uopće nije svidjelo.

I zato sam malo razmislio. Više ne moraš ništa birati. Odlučio sam to malo proširiti.« Nastane kratka stanka puna napetosti. »Jesi li ikad gledao neki od onih televizijskih realitya u kojima gledatelji glasuju kojeg umjetnika najviše vole?« Hunter osjeti nalet adrenalina. »Detektive?«, reče pozivatelj. »Nisam, nisam gledao nijedan.« »Ali znaš da takve emisije postoje, zar ne? Ma daj, detektive, mislio sam da si informirana osoba.« Hunter je šutio. »Dakle, zaključio sam da će biti jako zabavno ako ovo pretvorim u webpredstavu.« Hunter pogleda Garciu koji je upravo utipkao staru IP adresu u preglednik i također dobio obavijest o grešci. »U svom si uredu?«, upita pozivatelj. »Jesam.« »Dobro. Htio bih da pogledaš ovu web-stranicu. Jesi li spreman?« Tišina. »www.pickadeath.com.« Zacerekao se. »Nije li naziv izvrstan?« I Hunter i Garcia brzo utipkaju adresu i pritisnu tipke enter.

Zaslon jednom zatitra. Web-stranica se otvorila za točno tri sekunde.

Na ekranu nije bilo ničega. Bio je posve taman. Hunter još jednom provjeri adresu, bojeći se da je nešto krivo utipkao. Nije.

Garcia podigne pogled sa svog zaslona. Frustrirano podigne obje ruke u zrak i odmahne glavom. I njegov zaslon je bio mračan. »Imaš li je?«, upita pozivatelj.

»Imam samo mračan ekran«, odvrati Hunter. »Strpljenja, detektive Hunteru. Dobio si pravu stranicu.« Odjednom se u gornjem lijevom uglu pojave tri bijela mala slova – SSV. »Koji je to kurac?«, uzdahne Garcia.

Hunter je škiljio u slova pokušavajući shvatiti njihovo značenje. Pogleda Garciu i odmahne glavom. »Mislim da se ne radi o kemijskoj formuli«, šapne.

Zatim se u gornjem desnom uglu pojave tri male bijele brojke – 678. »Vidiš li sad nešto?«, upita pozivatelj. »Vidim«, mirno odvrati Hunter. »Što to znači?« Pozivatelj se zahihoće. »To ćeš morati sam otkriti, detektive. Ali to je sporedno. Sada dolazi glavna atrakcija.« Najednom se tama na zaslonu rasprši. Pojavi se poznato zelenkasto svjetlo, što je značilo da se prizor snima kamerom s infracrvenim lećama.

I Hunter i Garcia očekivali su da će ugledati isti onaj stakleni spremnik koji su vidjeli prije dva dana. Očekivali su da će vidjeti novu žrtvu bez odjeće, zavezanu za metalnu stolicu. Očekivali su da će pozivatelj zaigrati istu sadistički igru kao i prvi put – da će morati odabrati između spaljivanja i utapanja žrtve.

Nisu to ugledali.

Ono što su ugledali sledilo ih je skroz do koštane srži.

23.

Michelle Kelly, ravnateljica FBI-eva Odjela za računalni kriminal u Los Angelesu, sjedila je za svojim kompjuterom i mahnito tipkala. Harry Mills, agent tog odjela i kompjuterski genij, stajao je iza nje i čitao svaku riječ koju je napisala. Pridružio se ORK-u prije tri godine, onda kad je s najvišom ocjenom diplomirao elektrotehniku i računalnu znanost na MIT-u u Cambridgeu.

Njih su dvoje već sedam mjeseci namještali klopku. Pratili su serijskog pedofila koji je već deset godina preko chata vabio djevojčice u dobi od deset do trinaest godina. Tip je bio pravo smeće. Točno je znao kako će pronaći usamljene djevojčice. One koje su osjećale da se ne uklapaju u društvo.

Izopćene. Ranjive. Bio je veoma strpljiv. Mjesecima bi komunicirao s njima i polako stjecao njihovo povjerenje. Ispočetka im je govorio da ima trinaest godina, a kad bi preko Interneta s njima uspostavio čvrstu vezu, otkrio bi da je tek zašao u dvadesete i da studira na fakultetu. No istina je bila da je dobrano zašao u tridesete.

Uvijek je bio drag, pun razumijevanja, podrške i laskanja; neodoljivih osobina kojima se mogao probiti do svake tinejdžerice koja je mislila da je nitko ne razumije, osobito roditelji. Upalilo bi svaki put i ubrzo bi svaka bila potpuno zaluđena osobom koju nikad nije upoznala. Nakon toga mu nikako nisu mogle odbiti zakazan sastanak.

Prema FBI-evu saznanju, dosad je na taj način zaveo i spavao sa šest djevojčica. Dvije od njih imale su samo deset godina.

A taj grabežljivac je bio sve samo ne glup. Znao je s kompjuterima. I uvijek je bio u pokretu. Koristio je prijenosno računalo i komunicirao samo s mjesta s bežičnim Internetom, poput kafića, barova i predvorja hotela. Nikad nije kupio lozinku za bežično spajanje na Internet, već je hakirao sustav ili ju je krao od drugih korisnika. Osim toga, većina mjesta s dostupnim bežičnim Internetom nije bila baš osobito čuvena po neprobojnom internetskom osiguranju.

Isto tako je stalno skakao iz jednog u drugi chatroom, katkada kreirao i vlastiti. Koristio je različita imena i nikad nije komunicirao više od deset do petnaest minuta u komadu.

Michelle je pukom srećom nabasala na njega u chatroomu u Gvatemali.

FBI-ev ORK već je vodio na stotine takvih operacija. Svi su znali da će tu vrstu pervertita najlakše upecati ako ga zavaraju i uvjere da komunicira s potencijalnom žrtvom. Michelle je zgrabila priliku i u tren oka postala trinaestogodišnja »Lucy« iz Culver Citya. Nasjeo je i otada su stalno

izmjenjivali poruke. On je koristio ime »Bobby«.

Bobby je zaista bio jako drag i pun podrške. Michelle je točno vidjela zbog čega je Bobby uspijevao oboriti s nogu svaku tinejdžericu niskog samopoštovanja.

Sad su Lucy i Bobby već tjednima izmjenjivali poruke o sastanku i jučer ujutro Lucy je napokon popustila. Rekla je da u ponedjeljak može markirati iz škole. I prije je to radila. Mogli bi se sastati negdje u blizini i zajedno provesti dan, ali će morati biti jako oprezni. Ako saznaju njezini roditelji, bit će u gadnoj nevolji. Bobby je obećao da roditelji neće nikad saznati.

Sada su već sedam minuta izmjenjivali poruke, dogovarajući se gdje i kada će se naći u ponedjeljak. »Možemo se naći u Venice Beachu«, napisala je. »Znaš gdje je to?« »Naravno [smješko]«, odvratio je Bobby.

Venice Beach je bio samo jednu autobusnu postaju udaljen od Culver Citya. Bio je to širok prostor gdje je FBI mogao postaviti kamere sa snažnim teleskopskim lećama, a cijelo područje natrpati prerušenim agentima i psima. »[Smješko] Mogu biti tamo u 10«, napisala je. »Znaš gdje je skatepark?« »Da. Izvrsno, kraj skateparka. Jedva čekam.« »[Smješko s isplaženim jezikom] Ali se moram vratiti doma prije 3, jer ću inače biti u GADNOJ nevolji.« »Ne brini, Lucy«, odvrati Bobby. »Nitko neće saznati. To će biti naša mala tajna. [Emotikon sa čvrsto stisnutim usnama].« »O.K. LOL1. Bok, Bobby. Vidimo se u ponedjeljak.« »[četiri smješka] Vidimo se u ponedjeljak, Lucy. Pusa.« Prekinuli su kontakt. »Ughhh«, reče Michelle, odgurnuvši se sa stolicom od stola i mlateći rukama po zraku kao da ima napadaj. Radila bi to svaki put kad bi prekinula izmjenjivati poruke s »Bobbyem«. »Koji jebeni ljigavac.« Harry se nasmiješi. »Dobro si?« Kimnula je. »Dobro sam. Drago mi je što se ovo bliži kraju.« »Imaš pravo.« »Želim biti tamo u ponedjeljak. Želim ga gledati u oči kad budu stavljali lisičine toj vreći govana«, rekla je. »I ja isto.« »Želim mu vidjeti izraz na licu kad shvati da sam ja ‘Lucy’.« »Šefice, možete li doći i baciti pogled na ovo?«, zazove agent koji je nadgledao neke njihove paukove. »Što je, Jamie?«, odazvala se. »Nisam siguran, ali sam uvjeren da ćete htjeti ovo vidjeti.«

24. Žena je izgledala kao da je tek zašla u tridesete; duge, ravne i ofarbane plave kose koja je izgledala mokra, vjerojatno od znoja. Na ovalnom licu isticale su se pune usne i duboko usađene modre oči koje su nesumnjivo plakale. Imala je mali crni madež na desnoj strani tik ispod donje usne. Bila je prosječne visine i težine. Na sebi nije imala ništa osim grimiznih gaćica i grudnjaka iste boje.

Garcia osjeti ubrzano lupanje srca.

Izgledala je potpuno prestravljeno. Širom otvorene oči bez prestanka su zvjerale naokolo, kao da nešto traži. Okretala je glavu na jednu pa na drugu stranu, zacijelo pokušavajući shvatiti gdje se nalazi i što se to događa. Usne su joj podrhtavale; izgledala je kao da ne može disati. Činilo se da leži. Pokreti su joj bili ograničeni, ali nije bila svezana, već zatvorena u nešto, u neku vrstu prozirnog sanduka od stakla, plesiglasa ili sličnog materijala. Sanduk je bio mnogo manji od onoga koji je ubojica napravio za prvu žrtvu. Žena je sa svake strane imala dvadesetak centimetara prostora i oko osam iznad glave. »Zar je to u staklenom lijesu?« Garcia pogleda Huntera koji gotovo neprimjetno slegne ramenima.

Hunter brzo otvori aplikaciju za snimanje koju mu je na njegov zahtjev instalirao Odjel za informatičku tehnologiju i započe snimati prijenos.

Ako je stakleni lijes ležao na tlu, onda je kamera koja je snimala vjerojatno bila postavljena iznad njega, i to pod određenim kutom – vidjeli su ženu samo od struka nagore. Noge joj se nisu vidjele.

Obuzela ju je panika pa je počela luđački udarati šakama, a činilo se i nogama. No staklene stjenke su bile predebele da bi njezini slabašni pokušaji imali efekta. I vjerojatno je vrištala iz sveg glasa jer su joj žile na vratu izgledale kao da će svaki čas prsnuti, no ni Hunter ni Garcia nisu čuli nikakav zvuk. »Što je ovo«, upita Hunter i pokaže na monitor.

Tek tada je Garcia na jednoj staklenoj stjenci ugledao rub nečega što je sličilo velikoj tamnoj cijevi promjera oko desetak centimetara.

Garcia škiljeći pogleda svoj monitor. »Ne znam«, napokon odvrati. »Možda za ventilaciju?« »O.K.«, reče pozivatelj. Glas je odjeknuo iz zvučnika, ispunivši prostoriju još većom napetošću. »Da započnemo s ovom malom predstavom, detektive?

Ali sad su se pravila malo promijenila. Pozorno gledaj.« U sredini donjeg dijela ekrana odjednom se pojavi natpis KRIVA JE, napisan velikim slovima. Sekundu kasnije na desnoj strani, otprilike na

polovici, pojavi se riječ ZAKOPANA, broj 0 i zeleno dugme. Tik ispod toga pojavi se riječ POJEDENA, broj 0 i drugo zeleno dugme. Na vrhu su, poput nekog upozorenja, dvaput zatreperila slova SSV i broj 678 i zatim nestala. »Koji se to vrag ovdje događa?«, upita Garcia.

Hunter je skoro prestao disati. »To je glasovanje.« »Što?« Pozivatelj se nasmije. Čuo je njihov razgovor. »Oho, jako brzo kopčaš, detektive. Zaslužio si svoju reputaciju. Da, to jest glasovanje. Ovaj put prenosimo uživo preko Interneta.« Garcia nervozno pogladi svoju dugu kosu. »Malo sam razmišljao«, nastavi pozivatelj. »I na kraju odlučio da će biti mnogo zabavnije ako dopustimo i ostalima da sudjeluju. Slažeš se? Znači, danas može glasovati svatko tko gleda. Sve što mora učiniti je pritisnuti dugme.« Zastao je da bi zvučao efektnije. »Pravila su ovakva: pobjeđuje onaj način umiranja koji prvi dobije tisuću glasova. Zar ne zvuči zabavno?« »Zašto to radiš?«, upita Hunter. »Pa sad sam ti rekao. Zato jer zvuči zabavno. Ali znaš što, detektive? Da bi bilo još zabavnije, dat ću joj šansu da preživi. Neka ovo bude utrka s vremenom. Što kažeš na to? Ako ne dobijem tisuću glasova za jedan od dva navedena načina umiranja za... recimo... deset minuta... dajem ti riječ da ću je pustiti bez ikakve ozljede. Kako ti to zvuči?« Hunter glasno uzdahne. »Meni se čini kao poštena pogodba, a tebi?« »Molim te, nemoj to raditi«, zamoli Hunter, ali se pozivatelj uopće nije obazirao. »Detektive, bi li volio biti prvi glasač?« Nasmijao se i nastavio, ne pričekavši odgovor. »I mislio sam si. Ali ipak ima nade za nju. Stranica je upravo krenula Online. Možda je nitko neće vidjeti, a ako i vide, možda neće glasovati. Tko će ga znati? Ali ćemo zato mi provesti deset uzbudljivih minuta.« U dnu s lijeve strane ekrana pojavio se plavi digitalni sat i počeo s odbrojavanjem – 10:00, 9:59, 9:58...

Odjednom se nula ispod riječi ZAKOPANA promijeni u 1, potom veoma brzo u 2.

Pozivatelj se glasno nasmije. »Uups, to nisam bio ja. Časna riječ. Ja ne varam. Valjda je utrka započela.« Linija se prekine.

25.

Istog časa Hunter dohvati telefon na stolu i nazove Dennisa Baxtera u LAP-ovoj Jedinici za računalni kriminal. Javio se nakon drugog zvona. »Dennis, ovdje Robert Hunter iz Jedinice za teška ubojstva. Web-stranica se opet prenosi uživo.« »Što?« Hunter je čuo užurbano šuškanje i tipkanje. »Ne, ne prenosi se«, odvrati Baxter. »Ne koristi istu IP adresu. Ovaj pust koristi web-domenu.« »Šališ se.« »www.pickadeath.com.« Opet zvuk tipkanja. Čuo je i kako je Baxter mučno udahnuo zrak. »Kurvin sin.« Načas je ušutio. »Koji je to vrag na ekranu?« Hunter mu u kratkim crtama objasni ono što zna. »Znači, ako u deset minuta dobije tisuću glasova, živu će je zakopati ili pojesti?« »Tako sam shvatio«, odvrati Hunter. »Tko će je pojesti?« Brojka uz riječ ZAKOPANA dostigla je 22. POJEDENA je stajala na 19. »To sad nije važno«, odvrati Hunter. »Samo pritisni kakvo dugme. Učini sve što treba, samo uđi u trag ovom prijenosu ili barem nađi neki način da onemogućiš glasovanje. Nazovi svoje druškane u FBI-evu Odjelu za računalni kriminal, nije me briga što ćeš učiniti, samo učini nešto.« »Dat ću sve od sebe.« Sat na lijevoj strani je odbrojavao – 8:42, 8:41, 8:40...

ZAKOPANA – 47.

POJEDENA – 49. »Ovo je skroz ludo«, reče Garcia, provlačeći obje ruke kroz kosu. Žena u sanduku je toliko grčevito jecala da je izgledala kao da je ostala bez zraka. Prestala je udarati rukama i nogama po staklenim stjenkama, a onda ih počela grepsti poput poludjele životinje. Na staklu su ostajale krvave mrlje.

Ubrzo je odustala i prinijela licu drhtave okrvavljene šake. Pomaknula je usne. Hunter je znao čitati s usana, ali su i svi drugi koji su je gledali znali što govori. »POMOZITE MI. POMOZITE MI.« »Daj, daj«, procijedi Hunter kroz stisnute zube. »Drži se.« Obje šake stisnuo je u pest.

SAT – 7:05, 7:04, 7:03...

ZAKOPANA – 189.

POJEDENA – 201. »Kako je ovo moguće?«, upita Garcia, mašući rukama po zraku. »Kako su ljudi tako brzo našli ovu stranicu?« Hunter je samo odmahivao glavom. Ozbiljna lica, prikovao je pogled za ekran.

U Hunterov i Garciin ured bez kucanja uđe načelnica Blake. »Momci, jeste li...« Umukne na pola rečenice kad je vidjela način na koji obojica zure u svoje monitore. »Što se to događa?« Krenula je prema Hunterovu stolu.

Nitko joj ne odgovori.

Bacila je pogled na monitor, dah joj je zastao u grlu. »O, moj Bože. Vratio se?« Garcia kimne i brzo joj objasni što se događa. »Jedinica za računalni kriminal pokušava nešto učiniti«, reče Hunter. »Rekao sam Baxteru da stupi u kontakt s FBI-evim Odjelom za računalni kriminal i vidi mogu li nam oni kako pomoći.« Nije ni morao pogledati načelnicu – znao je da ga mrko gleda. Osjećao je to. »U ovom trenutku prihvatit ću bilo čiju pomoć samo da spriječim ovo.« Pokaže na monitor.

SAT – 5:37, 5:36, 5:35...

ZAKOPANA – 326.

POJEDENA – 398. Žena u staklenom lijesu odustala je od svih pokušaja. Sad je samo plakala.

Odjednom je opet počela micati usnama. Svi zadržaše dah. Načelnica je upravo htjela reći Hunteru da im prevede što govori, ali nije morala.

Svi su vidjeli da se žena moli.

26.

Na Hunterovu stolu zazvoni telefon, iznenadivši ih u tolikoj mjeri, da su izgledali kao da su doživjeli strujni udar. Lampica koja je titrala na njemu pokazivala je da se radi o internom pozivu.

Hunter smjesta zgrabi slušalicu. Bio je to Dennis Baxter. »Roberte, nećeš vjerovati, ali FBI-ev ORK je već našao stranicu. Kad sam ih nazvao, već su radili na tome da otkriju o čemu se radi.« »Mogu li nam pomoći?« »Na vezi sam s Michelle Kelly. Ona je šefica odjela. Hoćeš li da ovo bude konferencijski razgovor?« »Naravno.« Hunter pritisne potrebne tipke. »Samo naprijed.« I on je prespojio poziv na zvučnike. »Kasnije ćemo obaviti formalno upoznavanje«, reče Baxter. »Zasad neka bude ovako – ovo je detektiv Robert Hunter iz Jedinice za teška ubojstva, a ovo je specijalna agentica i šefica FBI-eva Odjela za računalni kriminal, Michelle Kelly.« »Gospođice Kelly«, žurnim glasom reče Hunter. »Znam da vam je Dennis već objasnio s čime smo ovdje suočeni. Možete li nam kako pomoći?« »Pokušavam, ali zasad stalno udaramo glavom o zid.« Imala je ženstven, ali veoma odlučan glas. Glas osobe koja je definitivno navikla biti vođa. »Tko god ovo radi, jako se dobro pokrio.« »Gospođice Kelly, ja sam Barbara Blake, načelnica Odjela za pljačke i ubojstva. Što mislite time da se dobro pokrio?« »Pa, jedan od trikova koje imamo u svom arsenalu je taj da možemo prekinuti svako web-emitiranje na američkom teritoriju.« »Onda ga prekinite.« Nervozno smijuljenje. »Probali smo. Stalno se nanovo uključuje.« »Što? Kako?« »Ne znam koliko se razumijete u računalnu tehniku i ne želim vas samo zasuti tehničkim pojmovima, ali IP adresa stranice se stalno mijenja.« »Kao kod prebacivanja telefonskog poziva?«, upita načelnica. »Tako je. Svaka nova IP adresa je server koji pokreće zrcalnu sliku one prave. To je kao da gledate nečiji odraz u prostoriji punoj ogledala. Vidite na stotine identičnih slika, ali nikako ne možete utvrditi gdje je osoba čiji odraz vidite. Jeste li shvatili ovo dosad?« »Jesam.« »Dobro. Isto tako, server koristi veoma kratak TTL – time- to- live, kojim se utvrđuje koliko će trajati dok vaš kompjuter ne obnovi DNS informacije.«

»Molim...?« »To znači da vaš kompjuter stalno pita server adresu web-stranice i svaki put kad to učini, server pokaže vašem kompjuteru na drugo ogledalo. Znači, čak i da uspijemo zatvoriti jednu, nećemo ništa postići jer će server jednostavno pokazati vašem kompjuteru istu web-stranicu, samo na drugom ogledalu. To je tehnički veoma komplicirano, a znači da je onaj tko stoji iza ovoga prokleto dobar coder, programer koji fantastično poznaje virtualni prostor.« SAT – 3:21, 3:20, 3:19...

ZAKOPANA – 644.

POJEDENA – 710. »Registrirano ime i domena servera su na Tajvanu«, doda Michelle. »Što je dodatna komplikacija. Vjerojatno znate da otok svojata Narodna Republika Kina i da ga SAD ne priznaje kao samostalnu državu, što znači da s Tajvancima nemamo uspostavljene diplomatske odnose.« »Kako je toliko ljudi tako brzo našlo tu web-stranicu?«, upita Garcia. »Pickadeath.com nije baš adresa koju će ljudi slučajno utipkati.« »To smo već provjerili«, reče Michelle. »Koristi se društvenim mrežama.

Krade drugim ljudima korisničke račune i ostavlja poruku na nekim jako popularnim stranicama Twittera i Facebooka. Te stranice svakoga dana imaju nekoliko stotina tisuća posjeta. Ljudi opaze poruku, prevlada znatiželja pa idu provjeriti. A razlog zbog kojega glasuju vjerojatno je taj što misle da to nije stvarno. Misle da se radi o stranici sa psinama ili nekoj novoj vrsti igre ‘klikni i istraži’.« Zastala je da dođe do daha. »A stoji i činjenica da ima prokleto mnogo sadista. Neki od njih će bezbrižno jesti kokice i pijuckati pivo dok promatraju mučenje američkih građana. A ako im se dopusti da u tome sudjeluju, još bolje.« »Postoji li nešto što im ne dopušta da glasuju više od jedanput?«, upita Garcia. »Da«, odvrati Michelle. »Kad jednom kliknete na jedno od ta dva dugmeta, oba se deaktiviraju. Nitko ne može dvaput glasati.« »Otkud to znate?«, upita načelnica Blake. »Jer smo probali.« »Glasali ste za način na koji će umrijeti?« »Nažalost, jesmo«, odvrati Michelle, ali nije zvučala kao da se ispričava. »Nabasali smo na stranicu prije nego što nas je nazvao Dennis. Nismo znali s čime imamo posla. Pokušavali smo shvatiti o čemu se radi.« Žena na ekranu je maknula ruke s lica. Na obrazima su joj ostale neobične mrlje krvi i suza. Bila je gotovo obamrla od straha i šoka. Više nije očima zvjerala na sve strane, sad ih je zasjenila neizmjerna tuga. Hunter je već prije vidio takav pogled. Osjećao se kao da mu je crna rupa usisala utrobu. Isti je pogled imala prva žrtva. Kao da je šestim čulom shvatila da je nitko neće

spasiti i da nikad neće izaći živa iz tog sanduka.

Osjećaj bespomoćnosti istovremeno je obuzeo sve prisutne. Svi su netremice gledali u ekran.

SAT – 1:58, 1:57, 1:56...

ZAKOPANA – 923.

POJEDENA – 999.

27.

Trajalo je samo djelić sekunde, ali se činilo kao da je prošla čitava vječnost. Najprije se promijenio broj do ZAKOPANE. Tri brza slijeda brojeva – 924, 925, 926.

Svi u Hunterovu uredu zadržali su dah.

I onda se dogodilo.

POJEDENA – 1000. Čim se broj pojavio, ekran je počeo bljeskati, objavljujući da je dobiven pobjednik.

Nitko se nije pomaknuo. Nitko se nije usudio ni trepnuti.

Michelle Kelly i Dennis Baxter šutjeli su na telefonskoj vezi. Žena na ekranu je plakala. Ruke su joj se tresle i krvarile.

Otkucale su tri sekunde.

Svi su čekali.

Odjednom je iz one crne cijevi spojene za stakleni lijes, one koju je Hunter primijetio odmah na početku, izašlo nešto malo i tamno i sletjelo na ženino tijelo. »Koji je to vrag?«, upita načelnica Blake, gledajući naizmjence Huntera i Garciu. »I vi ste to vidjeli?« »Ja sam vidio«, reče Garcia. »Ali nemam pojma što je to.« Hunter se potpuno usredotočio na ekran.

Zatim se opet dogodilo. Nešto je nevjerojatnom brzinom izletjelo iz tamne cijevi. Žena se trgnula kao da se naglo probudila iz transa. Pogledala je dolje na svoje noge. Bilo je očito da ništa ne vidi, ali se zbog onoga što je ušlo u lijes, ma što to bilo, opet uspaničila, ovaj put deset puta više. Opet se trgnula. Ovaj put očajnički. Rukama je udarala po tijelu, kao da pokušava nešto stresti sa sebe.

Tri, četiri, pet ih je još ušlo iz pričvršćene cijevi u stakleni lijes. »Jesu li to neki leteći kukci?«, upita načelnica. »Nisam siguran«, odvrati Hunter. »Možda.« »Zar kukci mogu nekoga živog pojesti?« »Neki mogu, da«, odvrati Hunter. »Određene vrste mrava i termita hrane se mesom, ali bi ih ovdje onda trebalo nekoliko tisuća. Osim toga, oni se ne kreću toliko brzo niti su toliko veliki.« Ženino lice se izobličilo od nepodnošljive boli. Čvrsto je zatvorila oči i u vrisku otvorila usta. Nitko nije čuo njezin vrisak, mogli su ga samo zamišljati. »O, moj Bože«, reče načelnica. Pokrila je usta objema šakama. »Ma što to

bilo, stvarno ju jedu. Ovo nije moguće.« Žena je od užasa izgubila kontrolu. Očajnički je mlatarala nogama i mahala rukama po tijelu i licu, koliko je već mogla u tako ograničenom prostoru.

Odjednom je iz cijevi u lijes ubačeno najmanje pedeset novih kukaca. »Isuse Kriste.« Svi su čuli Michelline riječi preko telefona.

Kamera je zumirala jednog kukca. Svi su se sledili.

Bio je dug oko pet centimetara, plavo-crnog tijela i krila crnih poput gavranovih. Zupčastih tankih nožica, dugih jednako kao i tijelo. Iz glave su stršila dva crna ticala. »O, jebiga!«, reče Garcia, osjetivši ledene žmarce na leđima. Ustukne korak, kao da je ugledao nešto što nitko drugi nije. Izgledao je kao da će mu pozliti.

28.

Hunter i načelnica istog trenutka odvojiše poglede od ekrana i zagledaše se u Garciu. »Što je, Carlose?«, upita načelnica.

Garcia duboko udahne, proguta knedlu i pokaže prstom na zaslon. »Taj kukac«, reče, još uvijek zvučeći osupnuto. »To je tarantulina osa.« »To je, što?« »Tarantulina osa«, reče Hunter. I on je prepoznao kukca. »Vrsta ose najeznice.« »To ogromno stvorenje je pišljiva jebena osa?« Načelnica je skoro izrigala riječi.

Garcia kimne. »Zovu se tarantuline ose jer ubijaju tarantule da bi u njima polagale jajašca koja se hrane tim paucima.« »Za ime Božje, govoriš li to da se te ose hrane mesom?« »Ne«, odvrati Garcia. »Nijedna osa se ne hrani ljudskim mesom.« Sad je bila posve zbunjena. »Ali njihov ubod«, objasni Garcia, »jedan je od najbolnijih uboda kukaca na svijetu. Kao da vam netko u meso zabije osam centimetara dugu iglu pod električnim naponom od tristo volti. Vjerujte mi, ti su ubodi toliko bolni da vam se stvarno čini kao da vam trgaju komade mesa s tijela.« Hunter mu nije ni morao postaviti pitanje; njegov izraz lica je to učinio.

Garcia počne objašnjavati. »U Brazilu živi veoma česta vrsta tarantuline ose koju zovu marimbondo. Ima ih posvuda. Kad sam bio klinac, ubole su me četiri odjednom. Završio sam u bolnici. Skoro sam umro. Bol traje samo nekoliko minuta, ali je strašno gadna. Može uzrokovati delirij. Ne znam mnogo o tim kukcima, jedino da po naravi nisu agresivne, osim kad ih se razdraži.« Pokaže zaslon. »Njezina panika, način na koji maše rukama – to im je i više nego dovoljno da se razdraže. Najbolje bi prošla da ostane mirno ležati.« I Hunter i svi ostali znali su da je to nemoguće. Nisu ništa čuli, ali su znali da je zujanje samo jedne, 5 centimetara duge ose koja leti u zatvorenom sanduku, dovoljno da većinu ljudi ispuni užasnim strahom. A sad ih je u tom lijesu sa ženom bilo gotovo stotinu. »Znam i to da tarantuline ose ne mogu nikoga živog pojesti«, doda Garcia. »Ali je otrov iz samo jednog uboda dovoljan da paralizira tarantulu. Ako nekoga napadne cijeli osinjak...« Opet pokaže na zaslon i odmahne glavom. »Vidjet ćete.« Žena na zaslonu se prestala micati – bila je paralizirana od nepodnošljive

boli osinjih uboda. Veći dio trupa prekrivale su joj crvene otekline. U staklenom lijesu nalazilo se sigurno više od sto pedeset tarantulinih osa koje su zujale oko nje, a kroz cijev su stalno pristizale nove.

Na licu je imala desetak uboda. Područje oko očiju joj je toliko oteklo da joj se uopće nisu vidjele oči. Usne su joj se dvostruko nadule, obrazi se potpuno izobličili, ali nije bila mrtva. Još ne. Još uvijek je disala. Između grčevitih trzaja tijela poluotvorenih usta udisala je zrak kratkim i isprekidanim udasima. »Koliko će ovo još trajati?«, upita načelnica, nervozno koračajući pred Hunterovim kompjuterom.

Nitko joj ne odgovori.

Kamera je zumirala ženino lice u trenutku kad su tri ose sletjele na njezine usne, ubole je, preselile se na njezin jezik i potom nestale u ustima.

Načelnica to više nije mogla gledati. Odvratila je pogled, osjetivši mučninu u želucu. Teškom se mukom suzdržavala da ne povrati tu pred svima.

Nekoliko sekundi kasnije, jedna je osa izašla kroz ženinu lijevu nosnicu.

Nitko nije ništa rekao. Žena je prestala disati.

Nakon nekoliko trenutaka, web-stranica se ugasila.

29.

Uznemirujuća tišina koja je zavladala prostorijom bila je posljedica pomiješanih osjećaja tuge, bespomoćnosti i čistog gnjeva. Iako se stranica ugasila, Hunterov, Garciin i načelničin pogled još su uvijek bili prikovani za zaslon Hunterova kompjutera.

Michelle Kelly i Dennis Baxter još uvijek su bili na telefonskoj liniji. Prva je progovorila Michelle. »Detektive Hunteru, otpočetka smo nadzirali posjete stranici. U ovih nekoliko minuta koliko je trajao prijenos, bilo je više od petnaest tisuća posjeta.« »Više od petnaest tisuća ljudi gledalo je kako ova sirota žena umire?«, u nevjerici upita načelnica. »Čini se da je tako«, odvrati Michelle. »Gospođice Kelly«, ubaci se Hunter. »Možemo li se sastati? Ukoliko je to potrebno, mogu službeno zatražiti suradnju LAP-a i FBI-a, ali bih htio što prije započeti.« »Naravno. Želim sudjelovati u ovome, čak i bez službenog zahtjeva. Ovo nadilazi svaku politiku o nadležnosti. Moj tim i ja učinit ćemo sve što možemo da vam pomognemo. Večeras ću dokasna biti u našem uredu pa možete svratiti.« »I hoću, hvala. I hvala na današnjoj pomoći.« Prekinuli su liniju. »Više od petnaest tisuća ljudi?«, ponovi načelnica, još uvijek napola u šoku. »Roberte, svi već znaju za ovo. Ne možemo tajiti. Bolje da se pripremimo na oluju svih usranih oluja.« Zazvoni Hunterov mobitel. Zaslon je pokazivao da se radi o nepoznatom broju. »To bi mogao biti netko od onih novinarskih krvopija«, reče načelnica. »Detektiv Hunter, Jedinica za teška ubojstva«, javio se. »Rekao sam ti da će biti zabavno«, reče pozivatelj smirenim glasom.

Hunter duboko udahne zrak i pritisne tipku da se razgovor može čuti preko zvučnika. »I to skoro dvije minute prije isteka vremena.« Pozivatelj se zahihoće. »O, čovječe, ovo je bilo izvrsno, nije li? Dobro, dobro, nisu je baš živu pojeli, ali vjeruj mi, ti su ubodi toliko bolni da joj se činilo kao da joj oštrim zubima trgaju meso.« Načelnica pogleda Garciu. »Je li to taj jebeni bolesnik?«, šapne.

Garcia kimne.

Načelnici se rašire nosnice. Spremala se sasuti svu silu psovki.

Hunter je na vrijeme opazio i brzo podigao ruku da se smiri. »Detektive, znaš li koliko je ljudi gledalo prijenos?« Pozivatelj je zvučao veselo. »Više od petnaest tisuća. Zar ovo društvo nije bolesno?« Ušutio je i prezirno puhnuo. »Ali, naravno da ti to već znaš. Ti zarađuješ za život loveći psihopate, zar ne, detektive Hunteru? Psihopate kao što sam ja.« Hunter je šutio. »Ali postoji jedan problem«, nastavi pozivatelj. »Kad se netko može smatrati psihopatom, detektive? Što je s onim ljudima koji su gledali? Što je s onima koji su glasovali? Jesu li i oni psihopati? Detektive, to su obični ljudi: socijalni radnici, učitelji, studenti, taksisti, konobarice, liječnici, medicinske sestre, čak i policajci. Svi su oni htjeli gledati kako umire.« Preoblikovao je riječi. »Ne... još gore. Nisu samo htjeli gledati kako umire. Htjeli su sudjelovati u ubojstvu. Pritiskali su dugmad. Htjeli su odabrati način na koji će žena umrijeti.« Ušutio je da njegove riječi dobiju na težini. »Jesu li zbog toga suučesnici u ubojstvu ili to možda spada samo u ljudsku morbidnu znatiželju? Ti bi to trebao znati, detektive. Ti si i murjak i psiholog kriminalnog ponašanja, zar ne?« Hunter ne odgovori. »Detektive, jesi li još uvijek tu?« »Ti znaš da ću te uhvatiti?« Izrekao je to s apsolutnom sigurnošću.

Pozivatelj se nasmije. »Ma nemoj mi reći.« »Da. Naći ću te. I platit ćeš.« »Zbilja mi se sviđa tvoj stav, detektive.« »To nije stav. To je činjenica. Dani su ti odbrojeni.« Pozivatelj je oklijevao samo djelić sekunde. »Pa, vidjet ćemo. Ali, budući da si toliko uvjeren u svoju sposobnost, detektive, daj da se dogovorimo nešto.« Hunter je šutio. »Nisam nimalo sumnjao da je deset minuta i više nego dovoljno vremena da dobijem tisuću glasova za jedan od dva ponuđena načina umiranja. Nisam sumnjao jer su ljudi strahovito predvidljivi. I sâm to znaš, zar ne?« Tišina. »Ali ja sam znao i to da će više glasova dobiti opcija POJEDENA.« Nastane duga stanka. »Dakle, detektive, evo mog prijedloga«, nastavi pozivatelj. »Reci mi zbog čega sam znao da će biti odabrana opcija POJEDENA, a ne ZAKOPANA pa ćeš brzo naći njezino truplo. Ako ne pogodiš, truplo nestaje. Budući da si toliko uvjeren u svoje sposobnosti, da vidimo koliko si stvarno dobar.« Hunter se zagleda u načelnicu. »Reci mu nešto«, požurivala ga je. »Treba nam to truplo.« »Ma daj, detektive«, izazivao je pozivatelj. »Radi se o jednostavnoj

psihologiji. To bi za tebe trebao biti mačji kašalj.« Prošlo je nekoliko sekundi dok Hunter nije progovorio. »Zato jer POJEDENA izaziva ljudsku znatiželju, a ZAKOPANA ne.« Glas mu je bio smiren i sabran.

Načelnica se namršti. »Sviđa mi se«, reče pozivatelj. »Molim da objasniš.« Hunter se počeše po čelu. Znao je da trenutno mora sudjelovati u pozivateljevoj igri. »Svi znaju što se može očekivati od opcije ZAKOPANA. POJEDENA je ono što je nepoznato. Što ćeš iskoristiti? Kako ćeš to učiniti? Što je to što može pojesti ljudsko biće? Urođena ljudska znatiželja prevagnula je na stranu nepoznatog.« Zavlada tišina, zatim se začuje glasan smijeh i pljeskanje. »Jako dobro, detektive. Kao što rekoh, društvo u cjelini je potpuno predvidljivo, nije li? Ovo je otpočetka bio svršen čin.« Hunter je šutio. »Sigurno te to izjeda iznutra.« »Što to?« »Saznanje da je golema većina onih koji su gledali prijenos uživala u njemu. Vjerojatno su svaki ubod popratili glasnim bodrenjem. Uživali su gledati je kako umire.« Nikakvog odgovora. »I znaš što? Kladim se da umiru od nestrpljivosti u iščekivanju nove predstave.« Načelnica zadršće od gnjeva. »Pa, sad se moramo oprostiti. Imam još mnogo posla.« Linija se prekine.

30.

Nova predstava.

Kao da su te riječi bez prekida odzvanjale Hunterovim uredom. Svi su znali što to znači i svi su se zbog toga užasnuli.

Hunter je najprije naložio svom istraživačkom timu da nađe sva moguća značenja kratice SSV, tri slova koja su se na početku emitiranja pojavila u gornjem lijevom uglu zaslona. Naložio im je i da pripreme izvještaj o tarantulinim osama. Postoji li ta vrsta u Kaliforniji? Može li ih netko uzgajati u svom dvorištu ili im treba posebna sredina, posebni uvjeti i slično?

Garcia je kontaktirao Odjel za nestale i poslao im elektroničkom poštom snimku ženina lica. Morali su je čim prije identificirati.

Ubrzo nakon što je završio razgovor s ubojicom, Huntera su nazvali iz Operativnog ureda. Ovaj put signal nije skakao po cijelom Los Angelesu.

Ubojica je koristio mobitel na bonove, bez GPS-a, ali razgovor nije trajao dovoljno dugo da bi ga mogli locirati triangulacijom. Poziv je došao negdje iz Culver Citya.

Internetski prijenos i Hunterov telefonski razgovor s ubojicom uzdrmao je sve prisutne, ali Hunter je znao da mora ostati usredotočen. Zajedno s Garciom otišao je iz upravne policijske zgrade pa su se odvezli do autobusne garaže u Athensu u južnom Los Angelesu. Morali su provjeriti je li se Kevin Lee Parker, prva žrtva, ukrcao na neki od autobusa koji je u ponedjeljak navečer prometovao na liniji 207. Tako će moći točno utvrditi je li žrtva oteta dok je prelazila kratku udaljenost između trgovine Next-Gen i autobusne postaje u Hyde Parku ili između autobusne postaje i svoje kuće u Jefferson Parku.

Večeras su u službi bila četvorica od šest vozača koji su u ponedjeljak navečer vozili linijom 207. Posrećilo im se u razgovoru s trećim vozačem.

Kad su mu pokazali sliku Kevina Leea Parkera, visok i mršav muškarac je kimnuo i rekao da se sjeća Kevina jer se redovito vozio autobusom – uvijek se ukrcavao na postaji na raskrižju Hyde Park Boulevarda i 10. Avenuea i to obično oko devetnaest sati. Rekao je da je Kevin bio uljudan i da ga je uvijek pozdravljao kad bi se ukrcao na autobus. Činilo mu se da je bio sam, ali nije bio sto posto siguran. Isto tako, nije se mogao sjetiti je li Kevin sišao s autobusa na raskrižju Crenshawa i West Jefferson Boulevarda, na svojoj uobičajenoj postaji.

Napustili su autobusnu garažu i odvezli se do raskrižja Crenshawa i West Jefferson Boulevarda. Kevinova kuća je od te postaje bila udaljena deset minuta hoda. Parkirali su automobil i dvaput prešli tu udaljenost. Ako je

Kevin hodao West Jefferson Boulevardom i skrenuo desno na South Victoria Avenue, onda je cijelim putem od autobusne postaje do svoje kuće prolazio dobro osvijetljenim ulicama punim ljudi, ali je put trajao tri minute duže.

Najbrži put vodio je preko parkirališta crkve West Angeles, uz benzinsku postaju Chevrona na uglu Crenshawa i West Jefferson Boulevarda i zatim kroz stražnje uličice South Victoria Avenuea.

Crkva West Angeles nije imala vanjskih nadzornih kamera, a parkiralište se nalazilo iza zgrade, daleko od ceste. Sudeći prema rasporedu postavljenom ispred crkve, u ponedjeljak navečer se nije služila misa. Znači da je parkiralište vjerojatno bilo prazno i mračno zbog slabe rasvjete na samo tri rasvjetna stupa. Ako je netko na tom mjestu ili u jednoj od stražnjih uličica oteo Kevina na putu prema kući, to je bila prava igrarija. Nije bilo nikakvih svjedoka.

31.

Uprava losanđeleškog ureda FBI-a u Wilshire Boulevardu je sedamnaesterokatno zdanje od betona i stakla koje više sliči zatvoru nego zgradi federalne policije. Samo su stražarske kule i debele metalne rešetke nedostajale malim prozorima od specijalnog tamnog stakla, postavljenim između dugih i tankih betonskih stupova. Ukratko, izgledala je identično kao i svaka FBI-eva zgrada u zemlji – zagonetno i bezlično.

Bližilo se dvadeset sati kad je Garcia parkirao svoj automobil na parkiralištu iza zgrade, a parkiralište je ipak bilo puno. Našao je mjesto do blistavo crnog cadillaca zatamnjenih prozora i kromiranih naplataka. »Oho, vidi ovo«, reče gaseći motor. »Čudi me što na registarskoj pločici ne piše ‘IMFBI’.2 Do glavnog ulaza morali su se popeti betonskim stubištem, prijeći travnjak s otvorenim krovom i spustiti se u hodnik s nadzornim kamerama.

Gurnuli su teška vrata od debelog stakla i ušli u dobro osvijetljeno i ugodno rashlađeno prijemno predvorje. Čim su ušli, nasmiješile su im se dvije privlačne i konzervativno odjevene recepcionarke koje su sjedile iza prijemnog pulta od crnog granita. Ustala je samo jedna.

Predstavili su se i predali joj dokumente. Brzo je utipkala nešto u svoj kompjuter i pričekala odgovor aplikacije. Pojavila se za manje od pet sekundi, potvrdivši njihova imena i činove u LAP-u, uz prikaz njihovih fotografija.

Recepcionarka im je vratila dokumente zajedno s plavo-bijelim bedževima za posjetitelje. »Agent će vas otpratiti unutra«, rekla je.

Minutu kasnije prišao im je visok muškarac u tamnom odijelu. »Detektivi Hunter i Garcia.« Kimnuo je u znak pozdrava. Nikakvog rukovanja. »Molim da me slijedite.« Prošli su kroz dvoja sigurnosna vrata, dug hodnik, zatim kroz treća sigurnosna vrata te ušli u dizalo koje se popelo na prvi kat FBI-eva Odjela za računalni kriminal. Iz dizala su izašli u blistav hodnik s drvenom oplatom gdje su na mjedenim kukama visjeli portreti u pozlaćenim okvirima. Ni Hunter ni Garcia nisu prepoznali nijedno lice na fotografiji.

Dvostruka staklena vrata na kraju hodnika otvorila su se prije negoli su došli do njih. »Hvala, sad ja preuzimam«, rekla je žena.

Njihov je pratilac kimnuo ženi, zatim njima, okrenuo se i uputio natrag prema dizalu.

Oba su detektiva prepoznala glas Michelle Kelly iz ranije vođenog konferencijskog razgovora, ali uopće nije izgledala onako kako su zamišljali.

Izgledala je kao dvadesetosmogodišnjakinja visoka metar sedamdeset, duge kose ofarbane u boju crnu kao ugljen, šiljastih šiški koje su joj padale preko čela u pankerskom stilu. Oko dubokih zelenih očiju debeli sloj crnog tuša, na kapcima svijetlozeleno sjenilo; pune usne pomno istaknute crvenim ružem. Imala je tanku srebrnu rinčicu provučenu kroz lijevu nosnicu i još jednu na desnoj strani donje usne. Nosila je crne martensice, uske crne traperice i crno-crvenu majicu s crtežom leteće lubanje. Na majici natpis »Avenged Sevenfold«. »Detektive Hunter«, reče pruživši mu ruku. Obje su joj ruke skroz do zapešća bile prekrivene tetovažama. Oko zapešća mnoštvo različitih narukvica; nokti premazani crnim lakom. Izgledala je posve neusiljeno i potpuno samopouzdano.

Prva je Hunterova pomisao bila da Michelle Kelly nije svojom voljom postala FBI-eva agentica. I više nego jednom bio je na FBI-evoj akademiji u Quanticu u Virginiji. Sretao se s agentima i njihovim šefovima. Pročitao je njihova pravila. Savezni istražni biro još se uvijek vodio na klasičan način stare škole: strogo utvrđenim pravilima odijevanja, frizure i ponašanja, osobito unutar zgrade. Piercing na licu i tetovaže nisu bili dopušteni. Naravno da su postojale iznimke za tajne agente koji su se morali infiltrirati u bande, kultove, kriminalne organizacije i slično, ali bi obična osoba koja se prijavljuje na akademiju s rukama punim tetovaža bila vraćena već na ulaznim vratima. Stoga je zaključio da je Michelle Kelly dužnica savezne vlade. Možda je u prijašnjem životu bila hakerica s takvim znanjem o kompjuterima koje FBI nije mogao niti smio zanemariti. Ščepali su je i stavili ponudu na stol – veoma dug boravak iza rešetaka ili mjesto u Odjelu za računalni kriminal. Očito je odabrala posao.

Prihvatio je njezinu ruku. »Gospođice Kelly, hvala što ste nas primili.« Imala je mekane ruke, ali veoma čvrst stisak. »Ovo je moj partner, detektiv Carlos Garcia.« Rukovali su se. »Molim da me zovete Michelle«, reče i uvede ih u veliku prostoriju u kojoj je temperatura bila nekoliko stupnjeva niža od ugodne.

Za razliku od LAP-ove Jedinice za računalni kriminal čiji je ured sličio velikoj novinarskoj prostoriji bez pregradnih zidova, FBI-ev Odjel za računalni kriminal izgledao je veličanstveno. Imali su dojam kao da su ušli na zapovjedni most intergalaktičkog broda Enterprise. Lampice su se palile i gasile gotovo na svakom mjestu u koje su pogledali. Istočni zid zauzimalo je šest golemih monitora koji su prikazivali mape, slike i podatke koje ni Hunter ni Garcia nisu razumjeli. Šesnaest velikih stolova prekrivenih monitorima i visokotehnološkom kompjuterskom opremom. Nikakvih pregrada ni

zakutaka. Nikakvih odvojenih ureda. Nikakve vidljive hijerarhije. U toj prostoriji svi su bili jednaki.

Odvela ih je do stola najbližeg sjevernom zidu. »Denis Baxter mi je rekao samo par detalja. Rekao je da će biti najbolje da mi vi sve ispričate.« Dovukla je dvije stolice i stavila ih pred svoju.

Prišao im je muškarac srednjih dvadesetih godina. Imao je valovitu riđu kosu, tanke usne, duge trepavice i velike, okrugle, gotovo crne oči. Izgledao je poput zamišljene sove – pljunuta slika onoga kako većina zamišlja štrebera, samo bez debelih naočala. »Ovo je Harry Mills«, predstavi ga Michelle. »Član je naše ekipe i kompjuterski genij s diplomom koja to i dokazuje.« Još jedno rukovanje.

Harry je sjeo. Hunter im je ispričao sve što se dosad dogodilo. Michelle i Harry su ga saslušali bez prekidanja. »I uspjeli ste snimiti većinu prijenosa prvog ubojstva?«, upitala je kad je završio priču.

Izvadio je memorijski stick iz džepa i predao joj ga. »Sve je ovdje.« Brzo ga je stavila u USB portu kompjutera na svom stolu i narednih sedamnaest minuta nitko nije izustio ni riječ.

32.

Kad je snimka završila, Michelle pritisne tipku esc na tipkovnici. Hunter je primijetio da joj ruke više nisu mirne kao prije.

Harry glasno ispusti zrak, kao da mu je proteklih sedamnaest minuta stajao zaglavljen u grlu. »Isuse!«, reče. »Sve do ovog poslijepodneva nikad nisam vidio kako netko umire. Vidio sam slike mrtvih tijela... prisustvovao obdukciji, ali nikad nisam vidio kako netko umire, a kamoli da ga muče i ubiju. Sad sam vidio oboje.« Hunter im je ispričao detalje svog prvog telefonskog razgovora s ubojicom i kako je na kraju došlo do lužnate kupke. »I uvjeren si da te je nasamario«, upita Michelle.

Kimne. »Unaprijed je znao da ću odabrati vodu. Sve je to bio dio predstave.« Michelle je napokon trepnula. »Dečki, da vam donesem kavu ili nešto drugo? Meni svakako treba piće. Grlo mi je suho kao pustinja u Nevadi.« »Kava zvuči izvrsno, hvala«, reče Hunter. »Da, i meni isto«, doda Garcia. »Ja ću je donijeti«, reče Harry, ustajući. »Rekao si da je za ovo emitiranje koristio IP adresu, a ne web-adresu kao ovu danas?«, upita Michelle. »Točno«, odvrati Hunter. »Dennis kaže da je vjerojatno prisvojio nečiju IP adresu.« Kimnula je. »Uopće me ne bi iznenadilo, ali mi je malo čudno.« »Što to?«, upita Hunter.

Harry se vratio s četiri kave, malim vrčem mlijeka, posudom s kockama bijelog i smeđeg šećera i vrećicama umjetnog zaslađivača. »Činjenica da je prvo ubojstvo praktički bilo emitirano u stilu samo za tvoje oči«, objasnila je, »a drugo je pušteno preko World Wide Weba.« Hunter nakrivi glavu na jednu stranu. »Pa, prema riječima pozivatelja, razlog zbog kojega je drugo ubojstvo emitirao širokoj publici je taj što mu ja prvi put nisam bio zabavan. Nisam igrao njegovu igru onako kako je htio.« »Ali ti nisi uvjeren u to«, reče Harry, dodajući im kavu.

Hunter odmahne glavom. »Bio je predobro pripremljen.« »Da, bio je«, složi se Michelle. »I upravo mi je zato čudno što nije javno emitirao i prvi put. Sve je imao spremno. Provjerili smo. Domena www.pickadeath.com. registrirana je prije dvadeset devet dana na serveru u Tajvanu. Mislim da to nije napravio slučajno. Znao je da će javno emitirati i tu je naš ogromni problem.«

»Koji?«, upita Garcia. »Današnje emitiranje uživo trajalo je točno dvadeset jednu minutu i osamnaest sekundi. Imalo je petnaest tisuća posjeta. A danas živimo u eri društvenih mreža. Svi komuniciraju sa svima.« »Snimka je klonirana«, reče Hunter, sluteći kamo Michelle smjera. »Da«, prizna Michelle. »Dvije minute nakon završetka prijenosa, ulomci su postavljeni na nekoliko video i društvenih mreža kao što su Youtube, Dailymotion i Facebook.« Hunter i Garcia ne rekoše ništa. »Nažalost, to je bilo neizbježno«, doda Harry. »Kad jednom nešto uvrnuto poput ovoga dođe na World Wide Web, velika je šansa da postane viralno.3 Na našu sreću, to se ovdje nije ostvarilo. Video se malo proširio Internetom, ali ni blizu tome da bi bio viralan, zato što smo se odmah bacili na posao nakon završenog emitiranja pa smo mogli ograničiti njegovo širenje.« »Nadgledamo na tisuće videa i društvenih mreža po cijelome svijetu«, objasni Michelle. »Čim se ulomak pojavi na nekoj od njih, zamolimo webmastera, osobu koja se brine za održavanje web-stranice, da ga skine.

Zasad svi surađuju.« »Ubojica je znao da će se to dogoditi«, reče Garcia. »Htio sam reći, znao je da će se Internetom proširiti ulomci ili cijeli originalni prijenos. Uvjeren sam da je računao na to. Zabavlja se mučenjem i ubijanjem svojih žrtava. A što više ljudi gleda, to bolje.« Nitko ništa ne reče.

Michelle klikne na nekoliko ikona na svom kompjuteru. Na velikom monitoru s desne strane pojavi se slika žene u staklenom lijesu. Na onome s lijeve strane pojavi se slika prve žrtve, muškarca koji sjedi u velikom staklenom spremniku. »Mi automatski snimamo svaki internetski prijenos koji nam se čini sumnjiv«, rekla je. »Naravno da smo ovo počeli snimati čim smo nabasali na to. Mislim da smo uspjeli snimiti otpočetka.« Pritisne tipku play.

Hunter kimne, gledajući snimku. »Da, uspjeli ste.« »Sudeći po onome što je napravio«, reče Harry pokazujući stakleni spremnik i prozirni lijes na Michelleinim monitorima, »taj tip je vješt majstor i dobro se razumije u tehniku.« »Nimalo ne sumnjam«, složi se Garcia. »Jeste li imali sreće s lociranjem poziva?«, upita Harry.

Garcia odmahne glavom i objasni da se u prvom slučaju poziv prebacivao po djelom Los Angelesu. »Ali ne i drugi put?« »Ne. Tada je koristio mobitel na bonove. Bez GPS-a. Poziv je došao iz Studio Citya, ali nije trajao dovoljno dugo da ga triangulacijom možemo locirati.«

Harry se načas zamisli. »Jeste li je već identifidrali?«, upita Michelle, pokazujući žensku žrtvu. »Radimo na tome«, odvrati Garcia. »A prvu žrtvu?« Garcia kimne i sažeto ispriča sve o Kevinu Leeu Parkeru.

Michelle obrati pažnju na monitor s desne strane – na ženu koja je ležala u staklenom lijesu. »Ovo je točno šezdeset sekundi bilo na zaslonu.« Pokaže slova i brojke na vrhu zaslona – SSV i 678. »Znate li što to znači?« »Još ne.« »Nagađate li tko bi mogla biti žrtva?«, upita Harry.

Garcia slegne ramenima. »Znači, to nije neka tehnička kratica? Nešto vezano uz kompjutere?« »Ništa što ja znam nema veze s ovim kontekstom«, odvratila je i pogledala Harrya.

I on odmahne glavom. »Onako napamet – Storage Server, Systems Softivare Verification, Static Signature Vector... Ništa od toga ovdje nema smisla.« Zastane i pogleda monitor s desne strane – zavezanog Kevina Leea Parkera u staklenom spremniku s povezom na ustima. »Je li se isto dogodilo i tijekom prvog emitiranja? Vidim da niste snimali od samog početka. Je li se pojavila ista ili neka druga kombinacija slova i brojki?« »Ne, nije«, odvrati Hunter. »Pojavila su se samo slova koja označavaju kemijsku formulu za natrijev hidroksid.« »Dakle, ‘SSV 678’ mora biti nešto što je vezano uz ženu«, zaključi Harry. »Moguće«, reče Hunter. »Znat ćemo više kad je identificiramo.« »Možete li nam ovo ostaviti?«, upita Michelle, pokazujući na snimku prve žrtve. »Voljela bih to malo bolje analizirati. Usporediti s današnjim emitiranjem.« »Nema problema.« Michelle je još nekoliko trenutaka promatrala emitiranje na oba monitora, a zatim je pritisnula pauzu. Izraz na njezinu licu bio je kombinacija gnjeva, frustracije i gađenja. Razdvojila je usne kao da će nešto reći, ali je oklijevala, kao da odvaguje svaku riječ. »Tko god bio taj tip«, napokon reče, »veoma je darovit programer i posjeduje veliko znanje o računalstvu. Pokrio se sa svih strana – TTL, korištenje tuđih servera, hideware, registriranje stranice na Tajvanu, prebacivanje telefonskog signala i tako dalje. Čim je emitiranje prestalo, njegova web-stranica nestaje kao da nikad nije ni postojala. Bez traga. Vješto se sakrio ispod nekoliko slojeva elektroničke zaštite. Da bismo ga uhvatili, moramo skidati jedan po jedan sloj. Nema kraćeg puta. Problem je u tome što svaki sloj ujedno djeluje i kao uzbuna zbog upada... što je njemu upozorenje. Čim uspijemo skinuti jedan sloj, on će to odmah znati i imat će i više nego dovoljno vremena da reagira i napravi više slojeva.«

Hunter duboko udahne zrak. Bilo mu je jasno da će istragu morati usmjeriti na kompjuterske programere s velikim znanjem o računalstvu, a u gradu kao što je Los Angeles, takvih je bilo posvuda; u javnim i privatnim tvrtkama, školama, sveučilištima, u vlastitim garažama... Kamo god pogledao, sigurno bi vidio kakvog stručnjaka za Internet. Trebali su još nešto čime bi se mogli voditi.

Michelle ga pogleda u oči. »Razlog zbog kojega je ovaj ubojica toliko samouvjeren je taj što mu se ne može ući u trag, barem ne u virtualnom prostoru. On je virtualni duh. Sve dok je tamo, ne možemo mu prići.«

33.

Rano narednog jutra, kad je Hunter stigao u ured, načelnica Blake je stajala ispred velikog panoa sa slikama postavljenog uz južni zid. Garcia je stajao tik iza nje.

Na pano su već bile postavljene fotografije druge žrtve koja je ležala u staklenom lijesu. Neke su prikazivale njezino prestravljeno lice u različitim stadijima očaja, neke pak tarantuline ose kako ulaze u lijes, druge kako joj prekrivaju čitavo tijelo i zabijaju žalce u svaki njegov centimetar.

Gacia je već upoznao načelnicu s onime što je sinoć bilo na njihovu sastanku s Michelle Kelly i Harryem Millsom u FBI-evu ORK-u. »Još uvijek ništa iz Odjela za nestale«, objavi Garcia kad je Hunter skinuo jaknu i uključio svoj kompjuter. »Ovaj put ubojica nije stavio žrtvi povez preko usta pa njihov softver za prepoznavanje lica ne bi trebao imati problema u nalaženju ključnih točaka za usporedbu. Ipak, maloprije sam razgovarao s njima i zasad nema podudaranja.« Hunter kimne. »Sinoć je istraživački tim poslao izvještaj o tarantulinoj osi«, reče Garcia, vraćajući se za svoj stol.

Hunter i načelnica se okrenu prema njemu.

Uzeo je plavi fascikl pokraj tipkovnice i otvorio ga. »Kao što smo nagađali, ovaj ubojica točno zna što radi, zna kako se uzrokuje nevjerojatna bol. Za razliku od pčela koje mogu ubosti samo jednom, ose to mogu više puta i sa svakim ubodom ispuštaju jednaku količinu otrova. A kao što već rekoh, njihov ubod je stvarno bolan. Prema Schmidtovu indeksu bola od uboda, tarantuline ose zauzimaju prvo mjesto.« »Prema čemu?«, prekine ga načelnica. »To je ljestvica boli, načelnice«, objasni Hunter. »Rangira bol koji uzrokuju ubodi velikih kukaca.« »Točno«, reče Garcia i kimne. »Ljestvica se kreće od nule do četiri; četiri je najbolniji ubod. Samo dvije vrste kukaca imaju ubod rangiran četvorkom – tarantulina osa i mrav iz porodice Paraponera.« »Jesu li to česte vrste?«, upita načelnica. »U Americi, prilično.« Garcia okrene stranicu izvještaja i napravi grimasu. »Zapravo, tarantulina osa je kukac zaštitni znak države New Mexico.« Načelnica ga s nevjericom pogleda. »Zar američke države imaju kukce zaštitne znakove?« »Očito.« »Onda, koji je kukac zaštitni znak Kalifornije?«

»Leptir žućak iz porodice Zerene«, reče Hunter i mahne rukom Garcii da nastavi. »U Kaliforniji se nalazi samo mali broj tih vrsta, većinom na području pustinje Mojave i u dijelovima južne Kalifornije. Prema entomolozima s kojima smo razgovarali, najzanimljivija je jedna – Pepsis menechma.« Rukom pokaže fotografije na panou. »Ona koju je koristio ubojica.« »Što je to tako zanimljivo o njima?«, upita Hunter.

Garcia zatvori fascikl i vrati se za svoj stol. »Tarantuline ose su, u biti, ose samice«, objasni. »Ne žive u osinjacima ni u bilo kakvoj drugoj zajednici. Isto tako, ne sele se u rojevima.« Lagano podigne ramena i spusti ih, kao da govori tko će ga znati. »Ali ima i nekoliko izuzetaka.« »One koje je koristio ubojica spadaju u tu vrstu«, zaključi načelnica. Nije ni pokušala izreći stručni naziv koji je Garcia maloprije pročitao. »Tako je«, potvrdi Garcia. »Ta vrsta veoma sliči onoj brazilskoj koja me je otpremila u bolnicu kad sam bio klinac. Žive u velikim osinjacima, love i napadaju u skupinama i imaju najsnažniji, najbolniji i najotrovniji ubod od svih ostalih vrsta tarantulinih osa. One su danja stvorenja, što znači da ne vole osobito mrak. Ako su prisiljene kretati se u mraku, postaju veoma razdražene. I tada postaje gadno.« Svi pogledaše fotografije na panou. U sredini je stajala velika zumirana fotografija tarantuline ose u letu. »Znači, nema šanse da saznamo gdje ih je nabavio?« »Prema onome što kažu entomolozi«, objasni Garcia, »možda ćemo moći utvrditi odakle potječu ako nađemo ženino tijelo prije nego što se raspadne, i to kemijskom analizom otrova koji su ostavile u ženinu krvotoku. Koliko će nam taj podatak pomoći kao dokaz, nitko ne zna.«

34.

Garcia pričeka trenutak da se rečeno slegne, a zatim sa stola uzme dvije fotokopije novih ispisa. »Što se tiče medija, tu nam se malo posrećilo«, reče i doda fotokopije Hunteru i načelnici. »Poznatije novine nisu ništa objavile, ali je zato na Internetu bilo dosta nagađanja. Kao što znate, emitiranje je bilo klonirano i stavljeno je na nekoliko videomreža.« Fotokopija je prikazivala aktualnu web-stranicu. U donjem lijevom uglu bila je fotografija žene u staklenom lijesu. Prekrivale su je tarantuline ose.

Ispod slike natpis: »Stvarnost ili podvala?« »Članak je kratak«, nastavi Garcia. »Govori samo o glasovanju uživo i daje kratak pregled onoga što se nakon toga dogodilo.« Brzo se osmjehne Hunteru i načelnici. »U ovom konkretnom slučaju spasio nas je Hollywood.« »Kako to?«, upita načelnica. »Trenutno svi pretpostavljaju da je onaj prijenos bio reklamna kampanja novog filma iz žanra realitya strave i užasa. I prije su to znali raditi. Stvar je u tome da se takvim smicalicama želi privući pažnja javnosti, da svi povjeruju kako se radi o pravom dokumentarnu, a ne o holivudskoj produkciji.« Načelnica vrati fotokopiju Garcii. »Što nama itekako odgovara. Neka i dalje vjeruju da se radi o nekom holivudskom sranju.« Okrene se k panou s fotografijama. »Ali imaju pravo. Ovo stvarno izgleda kao predložak za film strave i užasa. Divovske ose koje bodu do smrti, tijelo koje se gotovo raspada u otopini kaustične sode. Što bi, dovraga, sve to trebalo značiti?« »Najstrašnije vrste smrti«, reče Hunter. »Što?« »Opcije koje nam je dao ubojica«, nastavi Hunter. »S prvom žrtvom – da se spali ili utopi. S drugom – da se živa zakopa ili da je živu pojedu. Zašto baš te metode? Priđe svom kompjuteru, otvori preglednik i klikne na webstranicu. »Našao sam da ti načini umiranja, prema glasovima posjetitelja stranice, spadaju među deset najgorih.« Garcia i načelnica se premjeste za Hunterov stol. Popis na zaslonu počinjao je od broja deset i završavao brojem jedan. Svi načini koje im je ubojica ponudio bili su tamo. Utapanje pod brojem šest. Spaljivanje pod brojem dva. Živ pojeden (od životinja ili kukaca) pod pet, dok je živ zakopan stajalo na trećoj poziciji. Na prvom mjestu najstrašnije i najbolnije smrti, prema glasovima posjetitelja stranice, bila je lužnata kupka.

Načelnica osjeti kako joj se temperatura spustila za nekoliko stupnjeva. »Našao sam više popisa«, reče Hunter, »ali su većinom samo varijacije

ove. Isti načini umiranja, samo drukčije rangirani.« »Misliš da je to ono što on radi?«, upita načelnica. »Da ubija po tom suludom popisu smrti koji je našao na Internetu?« »Ne znam što on radi, načelnice. Mogao je i sam sastaviti vlastiti popis.« Načelnica se zapilji u njega. »Da vam nisam pokazao ovaj popis i da sam vam rekao da napišete deset najgorih načina umiranja kojih se možete sjetiti, siguran sam da biste na njemu imali najmanje šest ili sedam od ovih.« Načelnica na trenutak razmisli o tome. »Živ zakopan, živ spaljen, živ pojeden, utapanje... sve su to smrti kojih se većina ljudi najviše boji«, doda Hunter. »Dobro, možda on i jest sastavio svoj popis zajebanih načina umiranja«, složila se. »Ali moje pitanje i dalje stoji. Misliš li da je to ono što on radi? Da ubija prema tom suludom popisu samo radi zabave?« »Moguće«, priznao je nakon nelagodne stanke. »Kurvin sin. A što ćemo s ovim?« Pokazala je ispis na panou na kojem se na sredini zaslona pojavila riječ »KRIVA JE«. »Očito nam time govori da u svom izopačenom umu smatra ovu ženu krivom za nešto.« »Moguće«, reče Garcia. »No, načelnice, problem je u tome što je, ako je taj tip uistinu psihopat, može smatrati krivom za bilo što. Možda ga nije ni poznavala. Možda mu je u krcatoj podzemnoj stala na prste ili je odbila njegovo nabacivanje u nekom baru ili mu se možda jednostavno nije sviđala njezina frizura ili način na koji ga je pogledala. Psihopatu je svaki razlog dobar razlog.« Garcia je bio u pravu. Psihopati imaju iskrivljen pogled na svijet. Toliko su odijeljeni od emocija da i najmanje sitnice na njih djeluju na nepredvidljive načine, tako da doslovno sve može izazvati njihovu nasilnu reakciju. Obično sebe smatraju superiornijima.

Inteligentnijima.

Privlačnijima.

Talentiranijima. Sve naj. Odbijanje ne podnose dobro, bez obzira koliko ono beznačajno bilo, jer ga smatraju napadom na svoju superiornost. Lako se uvrijede i obično osjećaju odvratnost prema prizemnosti života ostalih ljudi.

Psihopati su, općenito, veoma impulzivni, imaju malo samokontrole i svoje zločine najčešće počine u afektu, no neki su sposobni za pomno i veoma kompleksno planiranje. Neki su čak sposobni držati na uzici čudovište u sebi sve dok ne dođe vrijeme da ga puste na slobodu. »Ili samo igra na lakovjernost ljudi«, napokon izreče Hunter.

Načelnica ga prostrijeli pogledom, onim što bi to, dovraga, trebalo značiti. »Manipulira mišljenjem ili, jednostavnije, glasinama«, reče Hunter i uperi prst u riječi KRIVA JE na jednom ispisu na panou. »Načelnice, to je sve što nekim osobama treba da donesu odluku o nekoj stvari ili osobi. To je psihološki trik. Način da se upravlja nečijim mišljenjem, na ovakav ili onakav način. Najmoćnije oružje medija. Koriste ga svaki dan.«

»Manipuliranje mišljenjem?«, upita načelnica. »Da. Događa se svima nama, bili mi svjesni toga ili ne. Upravo u tome je njegova moć. Kad u novinama ili na TV-u vidite nečiju sliku i ispod nje velika slova KRIV JE, vaš mozak podsvjesno naginje tom unaprijed stvorenom mišljenju o toj osobi kojim vas kljukaju. ‘Ako je tako napisano, sigurno je istina’. Ne morate ni čitati članak. Ne morate znati ni ime te osobe. Ne morate znati čak ni to što je navodno učinila. To je moć glasina. A ta je moć veoma snažna.« »Osim toga, današnje društvo naprosto obožava glasovati o nečijem životu«, reče Garcia.

Načelnica se okrene k njemu.

Garcia kvrcne člancima prstiju i objasni. »Načelnice, samo uključite TV i zasut će vas realityima ljudi u kući, džungli, na otoku, brodu, pozornici, bilo gdje. Gledatelji glasuju, takoreći, o svemu, od onoga što će ti ljudi jesti, gdje će spavati, s kim će se skompati, o njihovim glupim zadacima, trebaju li ostati ili otići, popis je beskrajan. Ovaj je ubojica samo krenuo korak dalje.« »Ali je to napravio na jako pametan način«, nastavi Hunter. »On nije pitao gledatelje da glasuju hoće li osoba živjeti ili umrijeti. To je već bilo odlučeno.

Psihološki gledano, to je bilo dovoljno da većini gledatelja umiri savjest.« Načelnica na trenutak razmisli o tome. »Misliš... zašto bi osjećali krivnju?«, rekla je, promatrajući sliku žene u staklenom lijesu. »Nije njihova krivnja što je ona u tom lijesu. Oni je nisu tamo stavili, a ionako će umrijeti. Oni samo moraju odlučiti na koji način.« Hunter potvrdi. »Problem je, zapravo, razlog zbog kojeg su svi ti TV realitiji toliko gledani i zašto ih ima toliko mnogo. Zato što su osmišljeni da ljudima daju lažan osjećaj moći. Moći da odlučuju što će se u određenoj situaciji dogoditi. Moći da odlučuju o sudbini drugih, da tako kažemo. A ta je moć jedan od najopojnijih osjećaja. Zato gledatelji stalno traže još.«

35.

Sjediti i čekati dok program za prepoznavanje lica u Odjelu za nestale ne dobije podudaranje, nije bilo ono što su Hunter i Garcia bili spremni raditi.

Ranije tog jutra Hunter je nazvao gradskog psihologa koji je dodijeljen Aniti Lee Parker, udovici prve žrtve, kako bi joj pomogao u procesu žalovanja.

Sudeći po onome što je rekao doktor Greene, Anita je prolazila kroz taj proces na najgori mogući način. Još uvijek je bila u stadiju nijekanja. Njezin je mozak odbijao prihvatiti ono što se dogodilo njezinu mužu. Posljednja dva dana provela je sjedeći u dnevnoj sobi i čekajući da se Kevin vrati kući. Počela je padati u duboku depresiju. A najžalosnije je bilo to što je zbog depresije počela zanemarivati svoju bebu Liliu. Doktor Greene joj je propisao antidepresive, ali ukoliko joj se brzo ne poboljša mentalno zdravlje, morat će se umiješati socijalna služba.

Hunterova prvotna namjera bila je da Aniti pokaže sliku druge žrtve. Da provjeri je li ju uopće poznavala. Ili ju je možda Kevin poznavao. Možda je bila obiteljska prijateljica. Ako bi ustanovili da su se obje žrtve poznavale, to bi barem usmjerilo njihovu istragu na neki opipljiviji trag. Nasumičan odabir žrtava u koji su vjerovali, više ne bi izgledao toliko nasumičan. No u ovom trenutku Anita Lee Parker nije bila sposobna odgovoriti ni na jedno njihovo pitanje. Njezina je podsvijest blokirala sve ono što ju je primoravalo da se nosi s tragedijom muževljeve smrti. Vjerojatno ne bi ni prepoznala ni Huntera niti Garciu. Nimalo se ne bi iznenadio da je potpuno izbrisala sjećanje na njihov susret prije samo dva dana.

S Anitom još uvijek u potpunom šoku, najbolju su šansu imali s Kevinovim najboljim prijateljem i kolegom Emiliom.

Subotom je u trgovini Next-Gen bilo najviše posla. U 12:28 bila je prepuna ljudi koji su razgledavali i isprobavali najnovije videoigrice. Emilio je pomagao jednoj mušteriji da odabere između dvije igrice kad su Hunter i Garcia ušli u trgovinu. Čim ih je ugledao, ponašanje mu se stubokom promijenilo. »Emilio, možemo li na brzinu porazgovarati?«, pristupi mu Hunter čim je završio s mušterijom.

Nervozno je kimnuo. Odveo ih je kroz vrata iza prodajnog pulta u prostoriju za osoblje u stražnjem dijelu trgovine.

Izgledao je nervozno i umorno, s tamnim podočnjacima na licu.

Nitko nije sjeo. Emilio je ostao pokraj starog laminiranog stola na sredini prostorije, a Hunter i Garcia pokraj vrata. »Je li sve u redu?«, upita Garcia, misleći na njegovu zamjetnu

uznemirenost koju nije pokazivao kad su se prvi put sreli.

Dvaput je brzo kimnuo. »Da, naravno.« Nije ih pogledao u oči. »Jesi li se sjetio nečega o Kevinu što bismo trebali znati?« »Ne. Ničega. Već sam vam sve rekao.« »Pa, izgleda da se nešto dogodilo«, reče Garcia. »Jer, istinu govoreći, taj tvoj tobožnji pokeraški izraz na licu je grozan.« Napokon je pogledao Garciu u oči. »O čemu god se radilo, mi ćemo to kad-tad otkriti pa nam slobodno možeš odmah reći i svima uštedjeti vrijeme.« Duboko je udahnuo i zagledao se u pod.

Detektivi su čekali. »Ponuđeno mi je šefovsko mjesto ovdje u trgovini. Kevinov posao.« »Da, i...?« Garcia je čekao nastavak. »To je sve«, reče Emilio i nevozno pogladi brkove. »Zašto je to problem?« Nelagodno se osmjehne. »Čovječe, znam kako to ide. Ako prihvatim posao, mislit ćete da sam upleten u ono što se dogodilo Kevinu. Zar to nije motiv? Da preuzmem njegov posao? Morate mi vjerovati, nisam imao pojma da će mi ponuditi to mjesto. Nemam čak ni najviše staža ovdje. Trebali su ponuditi Tomu. On bi bio dobar šef.« Glas mu je skoro puknuo. »Kevin mi je bio najbolji prijatelj. Bio mi je kao brat...« Garcia mu se suosjećajno nasmiješi i podigne ruku da prestane govoriti. »Emilio, prestani. Gledao si previše CIS-a i Zločinačkih namjera ili toga što već gledaš.« Emilio se nijemo zagleda u oba detektiva.

Hunter kimne. »Ima pravo. Na našu nesreću, stvari nisu tako jednostavne.

Emilio, ako prihvatiš mjesto šefa, to te neće staviti na vrh popisa osumnjičenika.« »Stvarno?« Izgledao je kao da mu je netko podigao težak teret s ramena. »Stvarno«, uvjeravao ga je Garcia. »Došli smo ovamo da nešto pogledaš.« Pokazali su mu sliku žene u staklenom lijesu, snimljenu odmah na početku emitiranja. Riječ KRIVA JE još se nije pojavila u dnu slike, kao ni dugmad za glasovanje, ali su se jasno vidjela slova SSV u gornjem lijevom i brojke 678 u gornjem desnom uglu.

Emilio je dugo promatrao sliku, češkajući se po bradi. »Ovaj... nisam siguran«, napokon reče. »Ali izgleda mi nekako poznato.« Detektivi ničime nisu odali svoje uzbuđenje. »Misliš da si je već negdje vidio? Možda s Kevinom?« Još nekoliko trenutaka zagledao se u sliku, a onda odmahnuo glavom. »Ne, mislim da to nije bilo s Kevinom. Kevin zbilja nije imao mnogo prijatelja.

Uvijek je bio ili kod kuće s Anitom ili ovdje na poslu ili je nakon zatvaranja trgovine ovdje igrao on-line igrice. Nije visio po barovima, noćnim klubovima

i sličnim mjestima. Nije poznavao mnogo ljudi.« »Možda je bila vaša mušterija«, sugerirao je Garcia. »Možda si je vidio tu u trgovini.« Razmislio je. »Moguće. Mogu li to pokazati drugim momcima u trgovini?

Ako je bila naša mušterija, možda će je se netko bolje sjećati.« »Učini to«, reče Garcia. »Daj da te još nešto pitam. Ova slova i brojke na vrhu.« Pokazao ih je na slici. »Znače li ti one nešto? SSV i 678?« Emilio se nakratko zamisli. »Jedino čega se mogu sjetiti je SSV Normandy.« »Što?« »SSV Normandy. Intergalaktički brod u igrici Mass Effect 2.« »Intergalaktički brod?« »Da. Igrica je stara nekoliko godina. Izdana je... 2010, mislim. Odigrao sam je do kraja. Prilično je dobra.« »I Kevin ju je igrao? Mislim, on-line, s drugima?« Odmahnuo je glavom. »Mass Effect 2 nema opcije za više igrača. Samo za jednoga. Igra se protiv kompjutera.« Garcia kimne. »A ovi brojevi? Da nisu poeni?« »Ne u toj igri«, reče Emilio. »U njoj ne dobivaš poene. Samo prelaziš jedan po jedan nivo.« Garcia pogleda Huntera. Obojica istovremeno odmahnuše glavom. Ionako nisu vjerovali da SSV i 678 imaju veze s videoigrom.

Vratili su se u trgovinu gdje je Emilio pokazao sliku trojici kolega. Hunter i Garcia su ih pomno promatrali dok su jedan po jedan gledali žrtvinu sliku, mrštili se, češkali nos i na kraju polako odmahnuli glavom. Ako je i kupovala u ovoj trgovini, nitko je se nije sjećao. »Svejedno mi se čini da mi je poznato njezino lice«, reče Emilio, još uvijek gledajući sliku.

Dali su mu još nekoliko minuta.

Ništa.

Znali su da nema smisla forsirati. »Emilio, u redu je«, reče Garcia, predajući mu posjetnicu. »Zadrži sliku.

Nemoj više misliti na to, ali je pogledaj svako toliko tijekom dana. Pamćenje bolje radi na takav način. Ako se sjetiš nečega, bez obzira koliko ti se činilo nevažnim, nazovi me. U bilo koje doba. Svi brojevi su na posjetnici.«

36.

Iako su istragu započeli prije samo sedam dana, i Hunter i Garcia su bez prekida radili već petnaest dana. Načelnica im je naredila da obojica uzmu slobodnu nedjelju.

I jesu.

Garcia je popio kavu dokraja i iscrpljeno se osmjehnuo svojoj ženi Anni koja je sjedila s druge strane stola za doručkovanje. Bili su zajedno još od posljednjeg razreda srednje škole. Garcia je bio uvjeren da je Anna neka vrsta anđela jer je bio svjestan da ga nijedno drugo ljudsko biće ne bi moglo razumjeti ni podnositi na način na koji je ona to činila.

Oduvijek mu je bila podrška. I davno prije nego što je postao detektiv.

Vidjela je koliko zbog toga naporno radi i koliko je tome posvećen. A najvažnije od svega bilo je to što je prihvaćala sve obveze i žrtve koje su pratile njegov posao. Prihvaćala ih je bez prigovora i gnjevnih optužbi. I razumjela je da Garcia ne može pričati o svom poslu ni istragama koje vodi. I zato ga i nije zapitkivala. Znala je da ne želi u njihov dom unositi ništa od ludila svog posla i zbog toga mu se divila. No unatoč njegovoj otpornosti, strepila je da ga grozne stvari koje je svakodnevno viđao polako mijenjaju iznutra. Osjećala je to. »Onda, što bi želio raditi u svom slobodnom danu?«, upita ga, uzvraćajući mu osmijeh. Posjedovala je neku neuobičajenu i očaravajuću ljepotu.

Profinjeno srcoliko lice, savršeno upotpunjeno nevjerojatnim očima boje lješnjaka, crnom kratkom kosom i osmijehom pred kojim bi se rastopio svaki muškarac. Imala je bijelu glatku kožu i jedro tijelo profesionalne plesačice. »Što god ti želiš«, odvrati Garcia. »Jesi li nešto isplanirala?« »Mislila sam nakon doručka otići na trčanje.« »Dolje u parku?« »Aha.« »Zvuči odlično. Mogu li i ja s tobom?« Garcia je u školi bio izvrstan trkač, posebno na duge staze. Otkako je završio školu i postao policajac, kondicija mu se još više poboljšala. Tri puta je trčao bostonski i njujorški maraton, svaki put završivši utrku za manje od dva sata i četrdeset minuta. »Obećavam da ću trčati tvojim tempom«, rekao je. »Ako te preteknem, imaš moje dopuštenje da mi podmetneš nogu i izlemaš me dok ležim na tlu.« Montebello City Park bio je samo nekoliko blokova udaljen od njihova stana. Lagani povjetarac puhao je sa zapada, nijedan oblak nije narušavao blistavo plavetnilo neba. Park je bio pun ljudi koji su trčali, vozili bicikle i role,

šetali sa psima ili jednostavno ljenčarili na suncu.

Iako se nikad nije bavila sportom, Anna nije bila bez kondicije. Držala je snažan i ujednačen tempo. Garcia je održao riječ i cijelo vrijeme trčao usporedno ili iza nje. Upravo su otrčali dva od planirana tri kruga, kad je Garcia iza sebe začuo buku. Brzo se okrenuo i ugledao muškarca pedesetih godina kako pada na tlo. Nekoliko metara ispred njega ležao je bicikl.

Muškarac se nije micao. »Anna, stani«, viknuo je.

Stala je i okrenula se. Odmah je ugledala muškarca na tlu. »Moj Bože, što se dogodilo?« »Nisam siguran.« Već je trkom prilazio muškarcu.

Naišao je mladi biciklist i zaustavio se na metar od palog muškarca. »Što se dogodilo?«, upita Garcia i klekne uz muškarca. »Ne znam«, odvrati biciklist. »Vozio je ispred mene i odjednom počeo vijugati i onda bum, pao je s bicikla i tresnuo licem o tlo.« Počeli su se okupljati ljudi. »Poznaješ li ga?«, upita Garcia.

Biciklist odmahne glavom. »Nemam pojma tko je, ali vjerojatno stanuje u blizini. Već sam ga viđao kako ovdje vozi bicikl.« Garcia brzo preokrene muškarca na leđa. Prsa mu se nisu micala. Prestao je disati, što je bio očit znak da mu je stalo srce. »Ima infarkt«, reče, gledajući Annu. »O, moj Bože.« Drhtavom rukom prekrila je usta. »Što mogu učiniti?« »Odmah nazovi hitnu pomoć.« »Mobitel mi je ostao kod kuće.« Brzo je gurnuo ruku u džep, izvadio svoj mobitel i pružio ga Anni.

Oko njih se okupilo mnoštvo znatiželjnika. Svi su samo stajali i gledali razrogačenih očiju. Nitko nije ponudio pomoć.

U proteklih sedam dana Garcia je promatrao kako mu pred očima umiru dvije osobe, a on nije mogao mrdnuti ni prstom da im pomogne. Nema šanse da danas samo stoji i gleda kao svi ti ljudi oko njega. Nema šanse da ne učini sve kako bi pomogao tom muškarcu.

Odmah je obim šakama počeo pritiskivati muškarčeva prsa da pokrene srce. »Što se događa?«, upita muškarac koji se pridružio grupi promatrača.

Nosio je crnu trenirku; znoj mu se cijedio niz lice. »Mislim da ima srčani udar«, odvrati neka žena. »Pustite me da prođem«, vikne muškarac. »Ja sam liječnik.« Mnoštvo se istoga časa maknulo ustranu.

Muškarac klekne pokraj Garcie. »Koliko dugo je u arestu?« »Manje od minute.« Garcia podigne pogled, tražeći potvrdu mlađeg biciklista. Nije ga bilo.

»Hitna će stići za najviše pet minuta«, izjavi Anna drhtavim glasom. »Dobro. Trebat će mi vaša pomoć«, reče liječnik Garcii. »Moramo nastaviti s postupkom oživljavanja dok ne stignu kola hitne pomoći.« Garcia kimne. »Vi nastavite s kompresijom prsa, a ja ću mu davati umjetno disanje.

Neka vam cilj bude stotinjak kompresija u minuti. Računam na vas. Napravite ih deset da ja mogu započeti.« Garcia započne sa snažnim i ritmičkim masiranjem muškarčevih prsa. Sa svakim pritiskom u sjećanju bi mu se pojavila nova slika žrtava koje su na Internetu umirale pred njegovim očima. »... i deset«, reče liječnik, trgnuvši ga iz užasnog transa. Prstima je stisnuo muškarčeve nosnice, duboko udahnuo, spustio usne na muškarčeve i otprilike dvije sekunde upuhivao zrak. Nije skidao pogled s muškarčevih prsa koja su se lagano podigla, pokazavši da mu je upuhao dovoljno zraka u pluća.

Isti postupak ponovio je još dva puta.

Muškarac svejedno nije počeo samostalno disati. »Sad mi treba trideset kompresija«, reče liječnik.

U daljini su se začule sirene. »Udaljeni su otprilike dvije i pol minute«, reče Garcia, pritišćući muškarčeva prsa.

Liječnik ga ljubopitljivo pogleda. »Ja sam murjak, znam takve stvari.« Nakon trideset kompresija liječnik je dvaput upuhao zrak u muškarčeva pluća.

I opet nikakva samostalnog disanja.

Sve su ponovili još dvaput, a zatim se začulo glasno komešanje kad je hitna pomoć skrenula na travu i velikom brzinom vozila oko drveća. »Mi ćemo preuzeti«, reče bolničar, kleknuvši uz muškarčevu glavu.

Garcia odmakne ruke s njegovih prsa. Bio je vidljivo potresen, iako je po naravi bio smirena osoba. »Dobro vam je išlo«, reče liječnik. »S obzirom na okolnosti, učinili smo sve što smo mogli. Nitko mu ne bi mogao bolje pomoći.« Garcia je i dalje promatrao muškarca dok su mu bolničari stavljali masku s kisikom. »Moramo mu dati elektro-šokove«, reče jedan bolničar. »Gubimo ga.« Annine oči napune se suzama. »Oh, Bože.« Garcia je zagrli. Bolničari su donijeli prenosivi defibrilator. »Odmaknite se«, vikne bolničar prije nego što je ispraznio energiju od dvjesto džula u muškarčeva prsa.

Ništa.

Povisio je na tristo džula.

Opet ništa.

Tristo šezdeset džula.

Muškarac se nije micao.

Bolničari se pogledaše. Više ništa nisu mogli učiniti. Svi su daljnji napori bili uzaludni.

Anna zabije lice u Garciina prsa i počne jecati, dok se Garcia borio s golemim osjećajem krivnje koji ga je obuzeo.

37. »Sve u redu?«, upita Hunter Garciu čim je narednog jutra ušao u ured i istog časa uočio da nešto muči njegova partnera.

Garcia mu ispriča što se dogodilo prethodnog dana u parku. »Žao mi je što je Anna to vidjela«, reče Hunter. »Imam osjećaj kao da me u posljednje vrijeme smrt svuda slijedi«, odvrati Garcia. »A ja ne mogu učiniti ništa da pomognem tim ljudima.« »Carlose, prema onome što si mi ispričao, učinio si sve što si mogao. I isto tako znaš da u ovoj istrazi činimo sve što možemo.« Naslonio se na rub stola. »Upravo to ubojica želi. Ako se prepustimo malodušnosti, počet ćemo raditi greške i nećemo jasno vidjeti stvari.« Garcia duboko udahne i kimne. »Da, znam, samo me je malo uzdrmalo to što se jučer dogodilo. Mislio sam da ga mogu spasiti, stvarno jesam. I volio bih da ga Anna nije vidjela kako umire.« Ustao je i pogledao naokolo kao da nešto traži. »Moram dolje do automata«, reče, brojeći sitniš iz džepa. »Treba mi neko energetsko piće. Hoćeš li i ti jedno?« Hunter odmahne glavom. »Ne treba.« Garcia kimne, vrati sitniš u džep i izađe iz ureda.

Dvadeset minuta kasnije dobili su dva izvještaja. Prvi o svim pozivima na mobitelu Kevina Leea Parkera u protekla dva tjedna. Tamo nije bilo ničeg neobičnog. Kevin je zvao samo svoju ženu i Emilia i samo je od njih primio pozive. Kao što je Emilio rekao, izgleda da Kevin nije imao bogzna kakav društveni život.

U drugom izvještaju navedena su sva moguća značenja SSV, tri slova koja su se pojavila tijekom drugog emitiranja u gornjem lijevom uglu. Dijelila su se u pet kategorija: informatička tehnologija (dvadeset šest značenja); vojska i državna uprava (dvadeset dva značenja); znanost i medicina (trideset dva značenja); organizacije, škole i slično (dvadeset četiri značenja); posao i financije (osamnaest značenja).

Potrajalo je dok ih nisu sve pregledali. »Ima li tebi smisla bilo što od ovoga?«, napokon upita Garcia.

Hunter polako odmahne glavom dok je po milijunti put prelazio pogledom po cijelom popisu kratica. Činilo se da nijedan nema nikakve veze s njihovim slučajem. »Symphony Silicon Valley, Society for the Suppression of Vice?«4 Garcia se namršti, pročitavši prva dva značenja u kategoriji organizacije, škole i slično.

Okrene stranicu i pogleda značenja u kategoriji vojska i državna uprava. »Soldier Survivability, Space Shuttle Vehicle?5 Ovo je skroz suludo.« U opasci na kraju izvještaja pisalo je da nisu pronađena nikakva značenja SSV678 ni 678SSV. Isprobali su sve, čak su brojeve unijeli kao koordinate. Na 69 78’ nalazila se neka točka jugozapadno od Šri Lanke u Lakadivskom moru.

Na 67° 8’ također nije bilo kopna – točka se nalazila nekoliko milja zapadno od Norveške u Norveškom moru.

Hunter odloži izvještaj i protrlja oči. Ništa od ovoga nije imalo smisla. Baš kako je Michelle Kelly rekla – sve je završavalo u slijepoj ulici. Ni Odjel za nestale nije otkrio ništa o ženi.

Pogledom je prelazio po fotografijama na panou i zaustavio se na slici snimljenoj na početku emitiranja. Tada još nije bila odlučena ženina sudbina.

Prestravljeno je ležala u lijesu i molila da se dogodi čudo. Na licu joj se još uvijek vidjela nada. Opcija ZAKOPANA imala je 325, a POJEDENA 388 glasova.

Garcia je napokon odustao od popisa kratica i odložio ga na stol, kadli je zazvonio telefon na njegovu stolu. »Detektiv Garcia, Odjel za teška ubojstva«, javio se. »Detektive, ovdje Emilio Mendoza.« Kratka stanka. »Žena na onoj slici koju ste mi dali... znam gdje sam je već vidio. Upravo gledam u nju.«

38.

Michelle Kelly i Harry Mills po stoti put su prelazili svaki korak stupice za »Bobbya«, pedofila s Interneta, i svejedno su znali da postoji milijun šansi da nešto krene po zlu. Mogli su se samo moliti Bogu da se to ne dogodi.

Michelle je silno žudjela da ovu istragu privedu kraju. Nije mogla prestati misliti na ona dva ubojstva na Internetu. Mučila ju je ubojičina arogancija.

Htjela se potpuno posvetiti tom LAP-ovu slučaju. »Lucy«, mlada školarka koju je Michelle izigravala na Internetu, sjedila je na klupi na Venice Beachu nasuprot skateparku, kad joj je s leđa prišao »Bobby«. »Lucy?«, plaho upita, iako je već znao odgovor. Proteklih dvadeset minuta promatrao ju je iz daljine.

Okrenula se i pogledala ga. Na licu joj se pojavi zbunjenost. »To sam ja, Bobby.« »Lucy« je u stvarnosti bila Sophie Brook, dvadesetjednogodišnja profesionalna glumica iz istočnog L.A.-a koju je FBI na ovakav način već koristio u prethodna tri slučaja. Sjajna glumica, iako je njezin pravi dar, barem što se tiče FBI-a, bio njezin izgled: imala je tijelo, glas i ten tinejdžerice. Odjevena u prikladnu odjeću, bez problema je prolazila kao trinaestogodišnja školarka. Upravo je takvu jednu njezinu sliku Michelle Kelly poslala Bobbyu preko Interneta. Sliku ljupke Sophie naivna izgleda, odjevene kao školarka Lucy iz chat-rooma. I Bobby je nasjeo.

Doduše, jutros ne nisu morali previše truditi da Sophie izgleda kao trinaestogodišnjakinja, jer bi svaka tinejdžerica koja želi impresionirati starijeg »dečka« htjela izgledati malo starije.

Sophie su tjednima uvježbavali za ovaj zadatak. Čak je prošla intenzivni tečaj samoobrane s FBI-evim trenerom. U desnom džepu jakne imala je malu bočicu suzavca u spreju, za svaki slučaj.

FBI je uočio Bobbya iste sekunde kad je krenuo niz East Market Street u smjeru skateparka. Nosio je tamnoplavu maju s navučenom kapuljačom, plave traperice, bijele Nike tenisice i crveni ruksak. Ironično – ona se odjenula da izgleda starije, a on da izgleda mlađe.

Svaki njegov pokret snimala je kamera postavljena na strateškom mjestu – na vrhu jedne skejterske rampe. Svaku riječ koju će izustiti snimit će mikrofon koji je Lucy nosila ispod majice. Na plaži se tajni agent pretvarao da se igra sa svojim psom i lopticom dok je sa sigurne udaljenosti nadgledao Bobbya.

Iznenađenje na Lucyinu licu bilo je hinjeno. Michelle je deset puta prošla s njom kroz cijeli scenarij. »Zapamti, ti misliš da on ima dvadeset jednu godinu. Kad ga prvi put ugledaš, moraš se strašno iznenaditi. Izgledaj povrijeđeno jer ti je lagao. Budi ljuta jer je izigrao tvoje povjerenje.« »Oho«, reče Bobby, široko se osmjehnuvši i skinuvši kapuljaču. »Uživo izgledaš još ljepše. Pogledaj se samo, izgledaš prekrasno.« »Koji seronja«, reče Harry sa svog mjesta na početku East Market Streeta.

Lucyine oči napuniše se suzama. »Ovo je neka šala?« »Ne, to sam ja, Bobby.« Bobby je bio srednjih tridesetih godina, kratke svijetle kose, četvrtaste vilice, muževnih usana, izražajnog nosa i privlačnih svijetloplavih očiju.

Zapravo i nije loše izgledao. Vjerojatno nije imao problema s privlačenjem pažnje suprotnog spola, ali je problem bio u tome što je više od žena volio djevojčice.

Sjeo je na klupu.

Lucy se odmaknula od njega. »Ptičica je sletjela u gnijezdo«, reče Harry u mikrofon. »Možemo ga pokupiti.« »Ne još«, odvrati Michelle. Stajala je samo nekoliko metara dalje od Lucy i Bobbya, pretvarajući se da sluša iPod i promatra skejtere u akciji. »Neka još malo razgovaraju.« »Nemaš dvadeset jednu godinu«, reče Lucy drhtavim glasom. »Molim te, nemoj se ljutiti«, reče Bobby gledajući je pogledom tužnog šteneta. »Daj da ti objasnim. To sam ipak ja, onaj Bobby kojeg poznaš. Bobby s kojim si četiri mjeseca razmjenjivala poruke. Bobby kojemu si rekla da se zaljubljuješ u njega. Jednostavno... jednostavno nisam znao kako da ti to kažem na chatu.« Suza joj klizne niz obraz. »Prokletstvo, kako je dobra«, šapne Harry. »Zaboravi na godine«, reče Bobby nježnim glasom. »One ne bi trebale biti važne. Sjećaš li se koliko smo se zbližili? Kako smo izmjenjivali poruke? Kako smo se dobro upoznali i kako dobro razumijemo jedno drugo? Ništa se nije promijenilo. Ja sam u duši ista osoba. Ma daj, Lucy, zar ne misliš da ništa drugo nije važno kad se dvije osobe vežu toliko snažno kao što smo se vezali nas dvoje. Kad smo i ti i ja pronašli srodnu dušu? Znam da si dovoljno zrela da bi to znala.« Nikakvog odgovora. »Ja mislim da si nevjerojatna i prekrasna osoba«, nastavio je. »Lucy, ja te volim. Ne shvaćam zašto bi moje godine to promijenile.« »Čuješ li ti ova sranja?«, reče Harry u mikrofon. »Aha, svaku riječ«, odvrati Michelle. »Perverzni ljigavac.«

Lucy nije ništa rekla. Samo je sjedila tamo i izgledala povrijeđeno. »Hoćemo li prošetati da malo porazgovaramo?«, upita Bobby. »Ne mogu ti reći koliko sam se veselio što ću te upoznati.« »O.K. To je to«, reče Michelle i pogleda na sat. »Privedimo ovo odmah kraju.« Od šest djevojčica za koje je FBI znao da je Bobby spavao s njima, samo je jedna pristala surađivati. Imala je samo dvanaest godina. Samo im je jedna i trebala. Morala ga je samo identificirati na prepoznavanju i bit će njihov. A Michelle je znala i to da će, kad se Bobby nađe u pritvoru uz suradnju jedne žrtve, istupiti i ostale i u njega uperiti prst.

Skinula je slušalice i krenula prema klupi. Stala je pred Bobbya. Odmjerila ga je od glave do pete.

On ju namršteno pogleda. »Mogu li ti pomoći?« Nasmiješila se. »Ti da pomogneš meni? Ne.« Postavljala je pitanja i odgovarala na njih, istovremeno gestikulirajući rukama. »Mogu li ja pomoći tebi? Ne. Možeš li ti pomoći samome sebi? Ne. Jesi li bolesni govnar koji zaslužuje trunuti u zatvoru? Svakako.« Izvukla je značku. »FBI, ti vrećo govana. Moramo razgovarati s tobom o tvojim aktivnostima na Internetu.« Trenutak se nitko ne pomakne, a onda se Bobby odjednom probudi. Naglo se podigne i glavom udari Michelle u bradu. Snaga udarca zabaci joj glavu kao da je pogođena metkom. Vilica joj se takvom silinom zabila u kosti lica, da joj se istog trena zamračilo pred očima. Krv iz razrezane usne šikne u zrak.

Bespomoćno je zateturala. Tijelo je omlitavjelo, noge ostale bez snage.

Ljosnula je na tlo poput marionete kojoj su prerezani konci.

Bobby preskoči klupu i potrči koliko su ga noge nosile u smjeru šetnice Oceanfront.

39. »Što?«, reče Garcia u slušalicu. Zaprepastile su ga Emiliove riječi. »Emilio, pričekaj časak. Stavit ću te na zvučnik.« Pritisne dugme na telefonu i vrati slušalicu na njezino mjesto. »Sad može. Ponovi što si rekao.« Hunter pogleda Garciu. »Žena na slici koju ste mi dali u subotu kad ste došli u trgovinu. Znam gdje sam ju već vidio. Upravo sad gledam u nju.« Sad je Hunter izgledao zaprepašteno. »Što? Emilio, ovdje detektiv Hunter. Što misliš reći time da upravo gledaš u nju? Gdje si?« »Kod kuće. Htio sam reći da upravo gledam u jednu drugu njezinu sliku.« »U drugu sliku?«, upita Garcia. »Tako je. Sliku u jučerašnjim novinama.« Garcia se namršti. »Novine su objavile nešto o videu?«, upita Huntera. »Koliko ja znam, nisu. Načelnica Blake bi popizdila da je tako.« »Vidio si je u jučerašnjim novinama?«, nastavi Garcia razgovor. »U kojima?« »U L.A. Timesu«, odvrati Emilio.

Hunter i Garcia instinktivno pogledaju kroz jedini prozor u uredu.

Redakcija L.A. Timesa nalazila se doslovno preko puta policijske upravne zgrade – bila je to prva građevina koju bi vidjeli kad bi pogledali kroz prozor. »Ali članak ne govori o njoj«, nastavi Emilio.

Detektivi se zbunjeno pogledaše. »Ona je novinarka.« »Što?« »Zato mi je i izgledala poznato. Moja cura voli čitati zabavni dodatak u nedjeljnom L.A. Timesu, uglavnom dio s tračevima o slavnim osobama. Skroz je ufurana u to, znate? I ja to ponekad prelistam. No, dakle, ta žena piše kolumnu u zabavnom dodatku. Svakog tjedna je na vrhu kolumne njezina mala slika. Zato mi je izgledala tako poznato. Više sam puta vidio njezinu sliku.« Garcia zapiše nešto u notes. »Jučer nisam ni pogledao novine. Radio sam«, objasni Emilio. »Danas imam slobodan dan. Htio sam malo prelistati jučerašnje novine prije nego što ih bacim i onda sam je ugledao.« »Kako se zove?«, upita Hunter. »Christina, Christina Stevenson.« Hunter utipka njezino ime u internetski pretraživao. Njezina se slika za par sekundi pojavi na zaslonu. Emilio je bio u pravu. Nema nikakve sumnje da

je Christina Stevenson njihova druga žrtva, osim ako nije imala identičnu blizanku ili klona koji je radio za L.A. Times. »Izvrsno, Emilio«, reče Garcia. »Čujemo se.« Prekinuo je liniju.

Hunter je čitao informacije na jednoj od internetskih stranica. »Imaš li što?«, upita Garcia. »Ne mnogo. Christina Stevenson, stara dvadeset devet godina. Šest godina radi za L.A. Times. Zadnje dvije godine radi u zabavnoj redakciji koju mnogi nazivaju tračerskom jazbinom. To su svi osobni podaci.« »Izvještavala je o tračevima?«, upita Garcia. »Čini se.« »Prokletstvo, nitko nema više neprijatelja od takvih, čak ni mi.« Bio je u pravu. U gradu kao što je Los Angeles, gdje je biti u središtu pažnje javnosti bilo jednako važno kao udisati zrak, tračerski novinari mogli su stvoriti ili uništiti nečiju karijeru. Mogli su uništiti ljubavne veze, razoriti domove, objavljivati prljave tajne, raditi sve što im se prohtjelo. A najgore od svega je bilo to što njihove vijesti nisu morale biti istinite. U L.A.-u je i najmanja glasina mogla potpuno promijeniti nečiji život, nabolje ili nagore.

Tračerski novinari poznati su po lažnim prijateljima i pravim neprijateljima.

Hunter zastane na trenutak, razmišljajući o nekim stvarima.

Garcia je točno znao što mu se mota po glavi. Ako počnu postavljati pitanja u uredništvu L.A. Timesa, više neće moći tajiti ovu priču. Priču koju, barem zasad, novine i TV-kanali nisu nanjušili. To bi bilo kao da čoporu gladnih vukova ponude sirovo meso, čak i ako je to meso njihovo vlastito.

Time ništa ne bi postigli. Ne bi dobili nikakvu informaciju jer su ih novinari voljeli dobivati, ali su ih mrzili davati. »Onda, što ćemo?«, upita Garcia. »Početi se raspitivati u L.A. Timesu?« »Morat ćemo. Ako je žrtva bila njihova novinarka, to je ionako neizbježno.

Ali nećemo još.« Dohvatio je telefon i nazvao istraživački tim. Naložio im je da nađu sve što mogu o Christini Stevenson, ali mu najprije treba njezina adresa. Mogli bi odatle početi.

Minutu kasnije zazvoni telefon. »Već imate adresu?«, upita Hunter. »Ovaj... je li to detektiv Robert Hunter?«, upita muški glas.

Hunter zastane. »Da, ovdje detektiv Robert Hunter. Tko je to?« »Detektiv Martin Sanchez iz policije Santa Monice.« »Detektive Sanchez, kako vam mogu pomoći?« »Pa, jutros se jedan od naših patrolnih automobila odazvao na poziv i pronašao žensko truplo na privatnom parkiralištu u blizini Marine Parka u Santa Monici.« Zastane da pročisti grlo. »Netko je uz tijelo ostavio poruku. Na njoj piše vaše ime.«

40.

Potrajalo je nekoliko sekundi dok se Michelle nije izoštrio vid, a čak i tada je svuda oko sebe vidjela samo blještave točkice svjetla. Glava ju je boljela kao da ju je netko stezao u škripu. Donja usna toliko joj je pulsirala zbog pritiska od nakupljene krvi da je mislila kako će prsnuti poput balona. »Jesi li dobro?«, upita Sophie. Klečala je pored nje i rukama joj pridržavala glavu. Sve se odigralo tako brzo da nije stigla reagirati.

Michelle je pogleda neusredotočenim očima. Nije ju prepoznala. Mozak još uvijek nije uspijevao registrirati. »Michelle, jesi li dobro?« Iz slušalica koje su joj visjele oko vrata začuo se Harryev glas. Već je trčao niz East Market Street prema skejterskom parku.

Sve je propalo »Michelle?«, zazove opet Sophie.

Najednom, kao da joj je netko sasuo kabao hladne vode u lice, uključi joj se mozak. Usredotoči pogled na Sophieino lice i u trenu se svega sjeti. Dotakne usnu i trgne se od boli. Makne je i pogleda.

Krv. Istog časa zbunjenost zamijeni bijes. »O, ne, nećeš«, tiho reče i brzo vrati slušalice na uši. »Ptičica će odlepršati«, čula je Harryev glas. »Vraga će odlepršati«, odvrati. »Michelle, jesi li dobro?«, upita Harry. Zvučao je kao da mu je istovremeno i laknulo i da je ostao bez daha. »Preživjet ću«, odvrati gnjevnim glasom. »Bio je to vraški udarac.« »Prokletstvo, prestani se brinuti za mene«, bijesno prosikće u mikrofon. »Neka netko više ščepa Bobbyevu jebenu guzicu.« »Radimo na tome.« Čim je Bobby glavom udario Michelle, agent na plaži kleknuo je uz svog njemačkog ovčara i pokazao rukom na Bobbya u bijegu. »Zgrabi ga, momče.

Obori ga.« Pas jurne poput rakete.

Bobby je stvarno bio brz, ali ne dovoljno. Pas ga je sustigao za nekoliko sekundi.

Psu je naredba obori ga značila da se svom težinom baci na osobu u bijegu. Odrasli njemački ovčar u trku postizao je snagu udara jednaku onoj koju ima motocikl koji vozi brzinom od 40 km/h.

Bobby zatetura naprijed, posrne i svom težinom tresne na tlo.

Petnaest minuta kasnije, sjedio je na stražnjem sjedalu neoznačenog policijskog terenca parkiranog u jednoj od stražnjih uličica Venice Beacha.

Ruke su mu na leđima bile sputane lisicama. Agent FBI-a sjedio je s njegove lijeve strane, Michelle Kelly i Harry Mills ispred njega.

Držao je pognutu glavu i gledao u svoja koljena. »Ljigavi kurvin sine«, reče Michelle, dodirnuvši otečenu usnu.

Nije podigao pogled. »Ali, nije važno«, nastavila je. »Znaš zašto? Jer imamo tvoju bolesnu guzicu. I dugo, dugo nećeš nikamo.« Bobby je i dalje šutio.

Uzela je njegov ruksak, otvorila ga i istresla sav sadržaj na pod između njih. Nije imao mnogo stvari: nekoliko različitih čokoladnih prutića, različite vrste žvakaćih guma, tri bočice soka, mala četvrtasta kutija s crvenom ukrasnom vrpcom, mapa ovog područja i ključ s privjeskom. Nikakvog novčanika. Ni vozačke dozvole. Nikakvih osobnih dokumenata. Već su mu prije pretražili tijelo. Na sebi nije imao ništa. »Dakle, što to imamo ovdje?«, reče Michelle, kopajući po stvarima.

Pogledom je slijedio njezine ruke. »Zar za to ne trebate nalog? To je privatna imovina... uuh.« Agent ga je laktom munuo u rebra. »Da sam na tvom mjestu«, reče agent, »otvarao bih usta samo da odgovorim na postavljena pitanja. U protivnom stvari mogu postati jako, jako gadne... za tebe.« Michelle je uzela čokoladne prutiće, žvakaće i bočice soka te ih predala Harryu. »Odnesi ovo što prije u laboratorij«, rekla je, pogledavši Bobbya. »Mogu se kladiti u tvoju slobodu da u nekima od ovih ima droge.« Nikakvog odgovora. Bobby se opet zagledao u svoja koljena.

Michelle se nasmiješila. »A što je ovo?« Uzela je kutiju umotanu kao poklon. Na etiketi je pisalo: Za Lucy, s ljubavlju. Odvezala je vrpcu i podigla poklopac.

Harry je zinuo. »Nemoj me zezati.« Michelle se bijesno zagledala u kutiju. »Crveno čipkasto rublje«, napokon je prosiktala. »Mislio si da Lucy ima trinaest godina, a kupio si joj čipkaste gaćice?« Pogledala je Harrya. »Neka mi netko da pištolj da odmah upucam ovu vreću bljuvotine u glavu.« Bobby se nervozno promeškolji na sjedalu. »Znaš što, zapravo i nije važno što sada nećeš razgovarati, reći nam svoje pravo ime i drugo. Zato jer imamo ovo.« Podigla je ključ s privjeskom koji je bio u njegovu ruksaku. Na privjesku je pisalo samo 103. »Znamo da si ovdje negdje u blizini rezervirao sobu u nekom usranom hotelu. Možda će nam trebati par sati, ali ćemo naći hotel i sve ono što si ostavio u njemu. Kladim se da ćemo naći tvoj novčanik i dokumente.« Na trenutak je ušutjela. »Zapravo,

kladim se da ćemo naći laptop ili smartphone.« Nagnula se naprijed, lice joj je samo nekoliko centimetara bilo udaljeno od Bobbyeva. Osjetila je miris njegove jeftine kolonjske vode, miris metvice u dahu. Nasmiješila mu se. »Ne možeš ni zamisliti što sve možemo izvući iz tvrdog diska tvog laptopa i smartphonea. I da znaš, Bobby, sve ove mjesece na chatu nisi imao blagog pojma da komuniciraš sa mnom. Ja sam tvoja Lucy.« Čekala je da shvati težinu njezinih riječi. »Stari moj, ovo ti je šah-mat. Što god da odigraš, gotov si.«

41.

Na adresi koju su dobili nalazila se mala dvokatna poslovna zgrada u Dewey Streetu, tik iza Marine Parka u Santa Monici. Trebalo im je četrdeset sedam minuta da iz upravne policijske zgrade stignu ovamo. Vanjski zidovi stare zgrade bili su načičkani oglasima Prodaje se i Iznajmljuje se.

Hunter se pitao tko bi zdrave pameti želio kupiti ili iznajmiti uredski prostor u zgradi koja je izgledala ovako strahovito zapušteno – istrošene i izblijedjele opeke, slabo pričvršćeni prozori i tamne mrlje od kiše koje su se spuštale s krova poput neke prljave glazure na torti.

Parkiralište se nalazilo iza zgrade, daleko od glavne ulice. Korov se probijao kroz raspucani asfalt. Od osam parkirnih mjesta, samo jedno je bilo zauzeto – crveni ford fusion. Samo nekoliko metara dalje od automobila, uza zid je stajalo nagurano nekoliko drvenih sanduka. Policija Santa Monice okružila je ulaz u parkiralište žutom policijskom trakom. Oko ograđenog dijela okupilo se mnoštvo ljudi. Iako nisu ništa vidjeli s mjesta gdje su stajali, nitko nije pokazivao namjeru da se pomakne ni za centimetar. Neki su čak pili kavu iz termos-boce i čekali.

Hunter i Garcia parkirali su ispred zgrade, uz tri policijska automobila i kombi forenzičnog tima, a zatim se počeli probijati kroz mnoštvo.

Stigavši do žute trake, Hunter brzo razmijeni par riječi s dvojicom policajaca koji su čuvali ulaz u parkiralište. Garciin je pogled privukao visok i vitak muškarac odjeven u tamnoplave traperice i gornji dio trenirke s kapuljačom. Stajao je iza mnoštva, držeći ruke u džepovima. No za razliku od ostalih čiji je govor tijela pokazivao napetost i iščekivanje, on je stajao mirno i opušteno. Podigao je glavu. Pogledi su im se načas sreli, a zatim je otišao. »Detektiv Sanchez je tamo«, reče stariji policajac, pokazujući niskog, debeljuškastog muškarca koji je razgovarao s jednim forenzičarom. Bio je visok oko metar šezdeset, držao je ruke sklopljene na križima, poput pogrebnika koji nadgleda sahranu. I izgledao je kao pogrebnik – crno odijelo iz čijih su rukava izvirivale snježno bijele manžete, ulaštene crne cipele i crna kravata. Tamnosmeđu kosu začešljao je unazad i učvrstio gelom, onako u Drakulinu stilu. Čupavi brkovi su se poput potkove savijali oko njegove gornje usne. »Detektiv Hunter?«, reče Sanchez, zamijetivši dvojicu pridošlica.

Hunter se rukovao s njim i predstavio mu Garciu. »Ovo je Thomas Webb«, reče Sanchez, pokazavši glavom na forenzičara s kojim je razgovarao. Webb je bio nekoliko centimetara viši i nekoliko kila lakši od Sancheza. Ostali forenzičari spremali su se za odlazak.

Sanchez nije izgledao kao čovjek koji bi gubio vrijeme. Čim je završio s upoznavanjem, odmah je posegnuo u unutarnji džep i izvadio notes. »O.K., da vam kažem što zasad imamo«, obrati im se. »U 8:52 centrala je primila poziv gospodina Andrewsa.« Pokaže crveni Ford Fusion. »Vlasnika tog vozila. On je računovođa, ima ured na drugom katu ove zgrade. Zgrada je skoro pa prazna, kao što ste vjerojatno zaključili po brojnim oglasima na pročelju. Prvi kat koristila je osiguravajuća tvrtka, ali je propala prije šest mjeseci. Jedina tvrtka koja još radi u zgradi je građevinski inspektor, također na drugom katu. S njim još nismo stupili u kontakt.« Zastane, kao da očekuje neki njihov komentar. Ništa. »Dakle, ovamo su poslana patrolna kola. Našli su tijelo bjelkinje na tlu, tamo, uz one sanduke.« Pokaže na to mjesto. »Mogla bi biti stara negdje između ranih dvadesetih i kasnih tridesetih. Nemoguće je odrediti.« »Tijelo je prije sat vremena odvezao državni mrtvozornik«, reče forenzičar, bacivši pogled na sat. »Nažalost, kako tijelo više nije na poprištu, morat ćete se zadovoljiti fotografijama.« Pogleda oko sebe. »Ali ovo i nije poprište ubojstva. Ovdje je tijelo samo ostavljeno. Ako se stvarno radi o ubojstvu, sasvim sigurno nije ubijena ovdje.« Sanchez se na trenutak zagleda u dvojicu detektiva, a zatim nastavi. »Dakle, gospodin Andrews je parkirao svoje vozilo na uobičajeno mjesto i ugledao tijelo na tlu kad je izašao van. S mjesta gdje se nalazio, najprije je pomislio da se radi o nekom sirotom beskućniku, ali kaže da beskućnici nikad prije ovdje nisu spavali. Prišao je bliže da provjeri i prestravio se.

Odmah je pozvao pomoć. Kune se da ništa nije dirao.« »Gdje je on?«, upita Hunter. »Gore u svom uredu. Policajac je s njim. Možete i vi razgovarati s njim ako želite.« »Cijelo tijelo je strašno izobličeno stotinama kvrga različite veličine«, objasni forenzičar. »Mnoštvo oteklina i upala koje su nesumnjivo uzrokovali ubodi osa, preciznije, tarantulinih osa.« Hunter i Garcia ne rekoše ništa. »Izvadili smo joj tri ose iz usta«, nastavi forenzičar i izvadi malu, cjevastu, plastičnu posudu s tri tarantuline ose. »Jedna joj je bila zaglavljena u grlu.« »Je li bila odjevena?«, upita Garcia. »Ne potpuno. Samo u donje rublje. Grimizne boje, čipkasto.« »Jeste li našli kakve osobne stvari?« »Ništa. Već smo provjerili kontejner za smeće. Prazan je. Kao što je rekao detektiv Sanchez, zgrada je gotovo prazna.« »Ako ste našli kvrge na njezinu tijelu«, reče Hunter, »onda pretpostavljam da se tijelo nije nadulo.« Znao je da se u ranom stadiju nakon smrti, ako se tijelo drži u relativno normalnim okolnostima, usporava stanični metabolizam, posebno u prva tri

dana. Nedostatak kisika u tkivu potiče nagli razvoj bakterija koje se hrane bjelančevinama, ugljikohidratima i mastima. Bakterije proizvode plinove od kojih tijelo zaudara. Ta kemijska reakcija također uzrokuje značajno nadimanje tijela zbog slijevanja tjelesnih tekućina iz usta, nosa, očiju, uši i unutarnjih tjelesnih šupljina. Prošla su točno tri dana otkako su promatrali ženu kako umire u onom staklenom lijesu.

Forenzičar odmahne glavom. »Nije. Nema nadutosti tijela. Zapravo je upravo tada započinjao stadij mrtvačke ukočenosti. Pretpostavljam da je umrla tijekom jučerašnjeg dana ili tijekom noći.« Garcia pogleda Huntera, ali njegov pogled nije ništa odavao. »Za točnije vrijeme smrti morat ćete pričekati nalaz obdukcije«, zaključi forenzičar. »Tijelo je poslano u mrtvozornički ured na North Mission Roadu?«, upita Hunter. »Da.« »A sad ono što je stvarno sjebano«, reče Sanchez i iz džepa izvadi prozirnu plastičnu vrećicu za dokaze, »osim osa, u ustima su joj pronašli i ovo.« Dodao je vrećicu Hunteru. Unutra je bio pravokutni ljepljivi komad papira. Crnim slovima koja su izgledala kao da su napisana flomasterom, pisalo je: Uživaj, detektive Hunteru. Znam da ja jesam.

42.

Pročitali su poruku i bez riječi je vratili forenzičaru. On će je odnijeti na laboratorijsku analizu. »Pretpostavljam da će ovaj slučaj pripasti Jedinici za teška ubojstva?«, upita forenzičar, vrludajući pogledom između Huntera, Garcie i Sancheza.

Prije negoli su Hunter i Garcia stigli odgovoriti, Sanchez podigne obje ruke u zrak. »Slučaj je vaš. Tko god da je ovo učinio, zatražio je vas i zato, molim vas, slobodno preuzmite.« »Čim dobijemo bilo kakve nalaze«, reče forenzičar Hunteru i Garcii, »najprije ćemo obavijestiti vas.« Okrenuo se i pridružio ostatku svog tima. »Što se to, dovraga, ovdje događa?«, upita Sanchez čim se Webb dovoljno udaljio. »Promatram vas dvojicu otkako ste stigli ovamo. Gledao sam vašu reakciju dok je Webb govorio što je sve dosad otkrio njegov tim, dok vam je pokazivao ose koje su izvadili iz ženinih usta, dok ste čitali onu poruku i sve to... I ništa. Nikakvog bijesa. Nikakvog iznenađenja. Nikakvog zgražanja. Čak se niste ni trgnuli. Dobro, dobro, niste stigli izbliza vidjeti stanje u kojemu je bilo tijelo te sirotice, ali čak i da jeste, mislim da se ne biste iznenadili.« Još uvijek nije skidao pogled s njihovih lica. »Znam da ste iz Jedinice za teška ubojstva i da ste vjerojatno već vidjeli svakakva sranja, ali ipak mislim da ste u ovom slučaju trebali pokazati nekakvu reakciju, bez obzira koliko ste iskusni ili dobro istrenirani.« Ni Hunter ni Garcia ne odgovoriše. »Samo me nemojte zajebavati i reći mi da ste već prije vidjeli nešto ovakvo. Čini se da je ovu ženu ubilo na stotine divovskih usranih osa.

Najvećih koje sam vidio u životu. Već i to je suludo. A iz one se poruke može zaključiti jedino da je ubijena. Ja ne radim u Jedinici za teška ubojstva, ali sam u svom radnom vijeku bio na dovoljno poprišta zločina i vidio masu mrtvih tijela. Dvadeset dvije godine službe. Sam Bog zna da sam vidio takva sranja zbog kojih bi se svatko izrigao. Opet vam kažem, ovakvo sranje još nisam vidio u životu. Kad su forenzičari izvadili prvu osu iz ženinih usta, šećer mi je skočio do plafona. Alergičan sam na ose. A kad su izvadili onu poruku, jaja su mi se skvrčila.« Ušutio je i dlanom obrisao znoj sa čela i zatiljka. »Koji bolesnik ubija osama?« Hunter i Garcia još uvijek ne izustiše ni riječi. »Čak i nakon što vam je rečeno da joj je stotine osinjih uboda potpuno deformiralo tijelo... čak i nakon što ste pročitali poruku, nijedan od vas nije pokazao nikakvu reakciju. Iz toga proizlazi da ste vas dvojica ili najhladnokrvniji seronje koje sam sreo u životu ili da ste ovo očekivali. I zato

vas opet pitam. Koji se to vrag događa? Zar se ovakvo nešto već dogodilo?« Prošao je jedan trenutak pun napetosti. »Ne baš identično«, napokon odvrati Hunter. »Ali da, već se prije dogodilo i da, očekivali smo to.« Sanchez je očito nešto razglabao u svojim mislima. Nije bio posve siguran želi li znati detalje. Okolnosti su ukazivale da ovaj slučaj neće završiti na njegovu stolu i njemu je zbog toga istinski bilo drago. Gladio je brkove palcem i kažiprstom dok je zamišljeno promatrao mjesto na kojemu je pronađeno tijelo. »Znate što?«, reče. »Jedva čekam mirovinu. Ne mogu dočekati da se pokupim iz ovog prokletog grada. Prošli tjedan uhitili smo oca koji je vlastitu bebu bacio kroz prozor s desetog kata samo zato što je previše plakala. Kad je, nešto kasnije, to saznala njegova cura i počela šiziti, bacio je i nju. Kad smo razvalili njegova vrata, zatekli smo ga kako sjedi u dnevnoj sobi, gleda bejzbolsku utakmicu i jede kukuruzne pahuljice. Beba je umrla. Cura vegetira u bolnici. Uništen joj je mozak. Nema zdravstvenog osiguranja pa već govore o isključivanju aparata. Tipa nije nimalo briga.« Poravnao je manžete i popravio kravatu. »Ovaj grad nema savjesti. Nema milosti. Ne bih se nimalo iznenadio da na kraju otkrijete kako je počinitelj ovo napravio samo iz zabave.«

43.

Kad je Hunter skrenuo iz West 8. Streeta u Lima Vista Drive, kalifornijski hrastovi su zasjenjivali ulicu. Kuća koju su tražili nalazila se gotovo na njenom kraju. Smještena podalje od ulice, s blijedožutim pročeljem koje je činilo lijep kontrast bijelim vratima i prozorskim okvirima. Okruživala ju je niska ograda od kovanog željeza; iza ograde uredno pokošen travnjak. Uzak prilazni put s lijeve strane vodio je do garaže za jedan automobil na stražnjoj strani kuće. Vrata prilaznog puta bila su otvorena. Ispred garaže parkirana metalik plava toyota matrix. Registarska oznaka podudarala se s onom koju su dobili za automobil Christine Stevenson.

Prema izvještaju istražiteljskog tima, Christina je u četvrtak navečer otišla iz redakcije L.A. Timesa. Uzela je slobodan petak i subotu, ali su očekivali da će se u nedjelju pojaviti na poslu. Nije došla, ali to nije bilo ništa neobično. Reporteri su znali izostajati danima, ovisno o priči na kojoj su radili.

Hunter je parkirao na ulici ispred same kuće. Ulica je u ponedjeljak poslijepodne bila tiha. Djeca se nisu igrala vani. Nitko nije kosio travnjak ni radio u vrtu. Nitko nije sjedio na trijemu i uživao u danu.

Ušli su na imanje kroz otvorena vrata prilaznog puta. Hunter je pokucao i pokušao otvoriti ulazna vrata – zaključano. I prozori na pročelju bili su zatvoreni, zavjese spuštene.

Garcia je krenuo dalje prilaznim putem do plave toyote. Navukao je rukavice i probao otvoriti vrata automobila, potom i garaže – sve zaključano. »Ovdje ispred je sve zaključano«, reče Hunter, prilazeći mu. »Sve zavjese su spuštene.« »Isto je i na ovoj strani«, odvrati Garcia. »Automobil i garaža su zaključani. Očito je da se u četvrtak navečer iz redakcije vratila kući.« Krenuli su prema stražnjem dijelu kuće. Ograda s desne strane garaže nije bila onoliko impresivna kao ona ispred kuće. Ova je bila od otpornog drva, visoka otprilike dva i pol metra, s čvrstim vratima. Hunter pritisne kvaku.

Vrata su se otvorila. »Ovo nije dobar znak«, reče Garcia.

Prešli su veliku terasu čija je najveća atrakcija bio pravokutan bazen. Na jednoj strani poredane četiri ležaljke za sunčanje, u maloj sjenici na sjevernom dijelu stajao je roštilj. Kuća im se sada nalazila s desne strane.

Cijela stražnja strana kuće bila je od stakla. U kuću su vodila dvoja klizna vrata, jedna u dnevnu, druga u spavaću sobu. Vrata koja su im bila bliže, ona koja su vodila u spavaću sobu, bila su širom otvorena. Krenuli su prema

njima. U tom trenutku zapuhao je snažan istočnjak u smjeru kuće. Zavjesa s cvjetnim desenom na otvorenim vratima se odmaknula, dovoljno da vide unutrašnjost sobe. Dovoljno da stanu i pogledaju se. »Nazvat ću forenzičare«, reče Garcia, vadeći mobitel.

44.

Kuća Christine Stevenson bila je prostrana, prostranija od većine ostalih u tom dijelu grada. Trenutno su Mike Brindle i njegov forenzični tim ulagali sav napor obrađujući spavaću sobu.

Bila je velika, udobna i prepuna djevojačkih detalja – od ružičastog toaletnog stolića do plišanih životinja – ali je izgledala kao da ju je pomeo tornado. Igračke, jastuci i šareni jastučići razbacani posvuda po podu.

Posteljina djelomično skinuta s kreveta, kao da se čvrsto držala za nju dok ju je netko vukao s kreveta. Ni krevet nije stajao na svome mjestu; jedan noćni ormarić ležao je prevrnut na bočnu stranu. Noćna lampa na podu razbijena u stotine komadića. Uz noćni ormarić prevrnuta boca Dom Ruinarta iz 1998; većina pjenušave tekućine prolivena po podu. Jedna količina procurila je kroz podne daske, druga ishlapila. Ostala je samo mala lokvica ispod grla boce.

Samo nekoliko centimetara dalje od boce, razbijena čaša za šampanjac.

Ružičasti toaletni stolić izgledao je kao da ga je netko izudarao u napadu bijesa. Prevrnute bočice parfema i proizvoda za njegu kose, većina njih na podu zajedno sa stalkom i zvučnicima za MP3, sušilom za kosu i raznovrsnim priborom za šminkanje. Ogledalo toaletnog stolića napuknuto. Iako još nigdje nisu vidjeli krv, svima je soba odzvanjala jednom jedinom riječju – borba.

No poprište zločina koje je ukazivalo na borbu, za forenzičare je bilo kao glavni zgoditak na lutriji. Borba je značila da se žrtva odupirala i na neki način uzvratila napadaču. Čak i ako je napadač bio spreman na otpor, nitko nije mogao predvidjeti koliko će borba trajati ni koliko će biti teška zbog velike količine adrenalina koja bi navrla u žrtvin krvotok. Iza svake borbe uvijek bi ostajali nekakvi dokazi – vlakna s odjeće, možda folikuli vlasi ili trepavice.

Udarac u oštar rub noćnog ormarića ili toaletnog stolića mogao je ostaviti mikroskopski malu porezotinu na koži nevidljivu golom oku, ali bi od nje na namještaju mogli ostati tragovi krvi i kože, a slijedom toga i nečije DNK. Možda zvuči ironično, ali govoreći jezikom forenzičara, borba je bila izvanredna stvar.

Forenzičar u bijelom kombinezonu s kapuljačom nanosio je prašak za uzimanje otisaka na staklenim vratima koja su Hunter i Garcia zatekli otvorena. Drugi se polako kretao po sobi, stavljajući brojevne oznake i fotografirajući svaki predmet. Mike Brindle obrađivao je krevet i prostor oko njega.

Odjeveni također u bijele kombinezone s kapuljačama, Hunter i Garcia su pretraživali dnevnu sobu. Ova je bila ugodno namještena elegantnim pokućstvom skupocjena izgleda. Na južnoj strani dobro opremljena kuhinja

bez ikakva pregradnog zida. S desne strane ulaznih vrata na stilskoj crnoj komodi tri uokvirene fotografije pored zdjele s umjetnim voćem.

Dnevna soba i kuhinja bile su u savršenom redu. Činilo se da je sve na svom mjestu. Do borbe je došlo samo u spavaćoj sobi.

Na podu pokraj komode našli su Christininu torbu. U njoj novčanik, vozačku dozvolu, kreditne kartice, ključeve automobila i mobitel s ispražnjenom baterijom.

Garcia je razgledavao kuhinju kad se oglasio njegov smartphone. »Imamo podatke o gospođici Stevenson«, izjavi, otvarajući elektroničku poštu.

Hunter se zagledao u tri fotografije na komodi. Jedna je prikazivala Christinu kako sjedi na nekoj plaži. Na drugoj se smiješila žena ljubazna lica, jasnih plavih očiju i punih usana. Christina je definitivno naslijedila majčine oči, izražajan nos, visoke jagodice i mali madež ispod donje usne. Imala ga je i žena na slici. Posljednja fotografija prikazivala je Christinu u crno-sivoj toaleti kako drži čašu šampanjca u ruci i razgovara s elegantno odjevenom grupicom ljudi. »Što imamo?«, upita i okrene se k Garcii. »O.K., preskočit ću ono što već znamo«, reče Garcia. »Christina Stevenson rođena je ovdje u L.A.-u. Odrasla je gore u Northridgeu gdje je živjela s majkom Ancireom. Nema braće ni sestara. Ne zna se tko joj je otac, a prema ovome, izgleda da nikad nije imala zakonitog očuha. Majka se nikad nije udavala. Pohađala je srednju školu Granada Hills i čini se da je bila prilično dobra učenica – dobre ocjene, nikad u nikakvoj nevolji. Bila je navijačica od drugog do završnog razreda.« Pomaknuo je aplikaciju na mobitelu. »Majka je umrla od aneurizme prije sedam godina, istog onog dana kad je Christina primila diplomu iz novinarstva na UCLA-i.« Hunter zamišljeno pogleda portret nasmiješene žene na komodi. »Izgleda da je majčina smrt zatrla život u njoj«, nastavi Garcia. »Jer ovdje nemamo ništa o cijeloj jednoj godini. Nakon toga se zaposlila kao stažistica u L.A. Timesu i otada radi u tim novinama.« »Oduvijek je radila u zabavnoj redakciji?«, upita Hunter. »Ne. Četiri godine uskakivala je u različite rubrike – gradsku, međunarodnu, politiku, ekonomiju, najnovije događaje, crnu kroniku, čak i sport. Skrasila se u zabavnoj redakciji prije dvije godine. Nije se udavala.

Nema djece. Ne spominje se nikakav dečko. Nema dosje zbog zloporabe droge. Još uvijek provjeravaju njezine financije, ali je hipoteka na ovu kuću gotovo isplaćena. Primala je prilično pristojnu plaću.« Opet je pomaknuo aplikaciju. »Jučer, u nedjeljnom izdanju L.A. Timesa, objavljena je njezina velika priča. Najvjerojatnije ona koju je spomenuo Emilio.« »O čemu je ta priča?« Još jedno pomicanje aplikacije, a zatim zabezeknut Garciin pogled.

»Slušaj ovo. Ekskluzivna vijest o jednoj holivudskoj zvijezdi koja se potucala okolo s učiteljem svog djeteta dok je njezin muž, također zvijezda, snimao posljednje epizode TV-serije u kojoj glumi glavnu ulogu. Priča je objavljena na prvoj stranici zabavnog dodatka, a na naslovnici novina najavljena je velikim slovima.« Spremio je mobitel. »Ispravi me ako griješim, ali to je ona vrsta priče kojom se stječe gomila novih neprijatelja. Ona vrsta koja može razvrgnuti brak i razoriti živote.« »Tko je ta zvijezda?«, upita Hunter.

Prije nego što je Garcia stigao odgovoriti, kroz vrata dnevne sobe proviri Mike Brindle. »Roberte, Carlose, bolje da dođete pogledati ovo.«

45.

U FBI-evu Odjelu za računalni kriminal vladala je pobjednička atmosfera.

Osmjesi i čestitke kružili su naokolo poput vrtuljka. Čak je i direktor FBI-a zadužen za losanđeleški ured nazvao Michelle Kelly da joj izrazi svoje zadovoljstvo. I sam je imao dvije kćeri. Nije mogao ni zamisliti što bi bio kadar učiniti kad bi neka od njih postala žrtva internetskog pedofila.

Sjedeći za svojim kompjuterom, Michelle je otvorila Bobbyev dosje. Na prvoj stranici kliknula je na prazan četverokut u gornjem desnom uglu u kojem je pisalo »fotografija« i iz menija odabrala opciju »dodaj«. Harry Mills joj je već proslijedio nekoliko policijskih fotografija snimljenih nakon Bobbyeva uhićenja i pohranjenih u glavni FBI-ev kompjuter. Odabrala je jednu i kliknula opciju »dodaj«.

Zatim je premjestila kursor na rubriku »ime« i utipkala Bobbyevo pravo ime – Gregory Burke.

Sada Bobby više nije bio bezimena prijetnja bez lica.

Premjestila je kursor na rubriku »stanje istrage«, obrisala riječ »otvorena« i utipkala »zaključena – osoba uhićena« i istovremeno osjetila neizmjerno zadovoljstvo. No znala je da taj osjećaj neće dugo potrajati.

Nažalost, vani je bilo previše takvih »Bobbya« koji su vrebali na stranicama društvenih mreža, chatroomovima, stranicama s igrama i svemu onome na čemu su se klinci družili u virtualnom prostoru. Michelle i ORK davali su sve od sebe, ali je stajala činjenica da su bili brojčano nadmašeni i da se taj omjer iz godine u godinu sve više povećavao njima nauštrb. Znala je da je zatvaranje Bobbya samo jedna mala pobjeda u velikom ratu koji su gubili još od prvih godina nastanka Interneta, ali u danima poput ovoga, ipak je imala osjećaj da se isplati svaka bitka. »Dobro si?«, upita Harry, stojeći iza nje. »Izvrsno.« Kliknula je opciju »spremi«. »Kako usna?« Prstima je dodirnula otečenu donju usnu. »Još malo boli, ali preživjet ću.

Mala cijena za slanje još jednog govnara u zatvor.« »Nadam se da će istrunuti tamo.« Zahihotala se, više zbog olakšanja, nego veselja. »S onime što imamo o njemu, sigurna sam da hoće.« FBI-u je trebalo manje od dva sata da nađu mali hotel u kojem je Bobby na jedan dan rezervirao sobu. Bio je samo tri bloka udaljen od Venice Beacha, mjesta gdje je uhićen. U sobi su našli njegove dokumente, kreditne kartice, novac, seksualne potrepštine, pilule, alkohol i malu bočicu prozirne tekućine.

Bočica je već bila u forenzičnom laboratoriju, a svi su se kladili da će tekućina biti pozitivna na neku vrstu droge za silovanje spravljenu na vlastitu ruku, poput gama-hidroksibuterne kiseline. No tek je pravo otkriće sadržavala mala crna torba pokraj kreveta. U njoj su našli Bobbyev laptop sa stotinama videa i fotografija te digitalnu videokameru.

Na Michelleino veliko oduševljenje, Bobby nije stigao prenijeti sadržaj s memorijske kartice kamere na laptop – neobrađen, dvanaestominutni videouradak snimljen prije samo dva dana. Na njemu se jasno vidio Bobby s djevojčicom koja je izgledala kao da nije starija od jedanaest godina. »Onda«, reče Harry. »Dolaziš na proslavu, zar ne? Svi idemo u Baju na piće i možda štogod čalabrcnuti.« Baja je meksički restoran s roštiljem, udaljen samo dva bloka od zgrade FBI-a.

Pogledala je na sat. »Naravno, ali vi momci samo idite. Naći ćemo se tamo za četrdesetak minuta. Želim samo baciti još jedan pogled na onu suludu snimku koju smo snimili u petak. Znaš, onu sa ženom u staklenom lijesu... i s onim glasovanjem.« Slabašno joj se osmjehnuo. Znao je da su već učinili sve što su mogli dok se prijenos uživo emitirao i svejedno nisu uspjeli ništa otkriti. Svaki je trag vodio u slijepu ulicu. FBI-ev ORK rijetko je kad bio tako stručno opstruiran u nastojanjima da nešto učini tijekom internetskom prijenosa i taj je njihov »neuspjeh« razbjesnio Michelle na način koji je Harry imao priliku vidjeti samo jednom. Ona jednostavno nije znala prihvatiti poraz. »Michelle, što misliš da ćeš naći?« »Ne znam. Možda ništa.« Izbjegavala je pogledati ga u oči. »Možda je ubojica ipak pametniji od nas.« »Znaš, to nije natjecanje.« »Nije istina, Harry, ovo jest natjecanje.« Napokon ga je pogledala užarenim očima. »Jer, ako je bolji od nas... ako on pobjeđuje, a mi gubimo, ljudi umiru... na veoma groteskan način.« Podigao je obje ruke u zrak kao da se predaje, iako je znao da se Michelle ne ljuti na njega. »Želiš li pomoć?« Nasmiješila se. »Ne treba. Znaš ti mene. Idi i slavi s drugima, ja ću doći malo kasnije. I nemoj se previše naliti dok ja ne stignem.« »To ti ne mogu obećati.« Krenuo je prema vratima. »Harry«, zazove ga. »Naruči mi caipirinhu, hoćeš li? S više limete.« »Naravno.« »Neću dugo.« Okrenuo se i kradomice nasmiješio. »Da, kladim se da nećeš«, promrmljao je.

46. Čim su svi otišli, prigušila je svjetla iznad svog stola, natočila veliku šalicu kave i počela pregledavati snimku koju su snimili prije tri dana. Iako ni na tren nije zaboravila te prizore, ponovno promatranje žene zatvorene u staklenom lijesu dok je ubada roj tarantulinih osa i dok polako cijedi život iz nje, naježio je svaku dlačicu na Michelleinu vratu. Otečena usna opet je pulsirala kako joj je srce počelo ubrzano kucati. Na trenutak je morala zatomiti poriv da povrati kad je pri samom kraju snimke iz ženine nosnice izašla velika crna osa. Isto je osjetila i onog dana kad su FBI-evi agenti u ranim jutarnjim satima razvalili njezina vrata i uhitili je.

Još od rane mladosti izvrsno se snalazila s kompjuterima; ni sama nije mogla objasniti zašto. Kao da je njezin mozak drukčije radio, kao da je bio ustrojen tako da shvati i najkompliciranije programe koji su njoj bili kao drugima dječje pjesmice.

Rođena je u Doyleu u sjevernoj Kaliforniji. Otac joj je umro kad je imala samo četrnaest godina. Pušač od tinejdžerske dobi i veoma slabog imuniteta, dobio je upalu pluća dok se oporavljao od teške prehlade. Njezina majka, povučena i pokorna žena koja se užasavala toga da ostane sama, preudala se godinu dana kasnije.

Michellein očuh bio je nasilni pijanac koji je njezinu majku, veoma niskog samopoštovanja ubrzo pretvorio u zombija ovisnog o lijekovima i alkoholu.

Iako se veoma trudila, nije uspjela spriječiti majku da od sebe napravi ruinu.

Jedne kasne noći, šest mjeseci nakon očuhova useljenja, otvorio je vrata Michelleine sobe i ušao. Majka je bez svijesti ležala u dnevnoj sobi nakon što je popila tri četvrtine boce votke.

Michelle se naglo probudila kad je očuh spustio svoje veliko, znojno i golo tijelo na nju. Srce joj je luđački udaralo, dah zastao u grlu, u očima zbunjenost i užas. Mesnatom šakom prekrio joj je usta, grubo gurnuo glavu na jastuk i šapnuo u uho: »Ššš, ne opiri se, srce. Ovo će ti se svidjeti. Obećavam. Pokazati ću ti kako je to kad si s pravim muškarcem. Uskoro ćeš preklinjati za još.« Strgnuo joj je pidžamu. Dok se pripremao da uđe u nju, popustio je stisak na njezinim usnama. Otvorila je usta, ali nije vrisnula. Svom snagom zagrizla je u njegovu ruku. Jaki, mladi zubi zagrizli su meso i kost kao da su napravljeni od maslaca i odgrizli mu mali prst. Ispljunula ga je u njegovo lice dok je urlikao od boli i dok se krv slijevala niz njegovu ruku. Prije nego što je istrčala iz kuće u noć, zgrabila je bejzbolsku palicu i raspalila ga po međunožju takvom snagom i preciznošću, da je istog časa povratio. Više se nikad nije vratila.

Tri dana kasnije, autostopom je stigla u Los Angeles. Danima je živjela na ulici, jela iz kanti za smeće, spavala ispod kartonskih kutija i koristila tuš i zahod na plaži Santa Monica.

Na toj istoj plaži upoznala je Trixxy i njezina dečka, dvoje tetoviranih surfera koji su joj rekli da može spavati u njihovoj kući. »Mnogi spavaju«, rekli su joj.

Rekli su istinu. Njihova kuća uvijek je bila puna ljudi koji su stalno dolazili i odlazili.

Michelle je ubrzo otkrila da Trixxy i njezin dečko nisu zaljubljenici samo u surfanje. Pripadali su jednoj od prvih generacija internetskih hakera. U to je vrijeme Internet još bio u povojima. Sve je bilo novo, a osiguranje nikakvo.

Trixxy i njezinu dečku nije dugo trebalo da otkriju kako je Michelle prirodno nadarena za kompjutere. Ne, »prirodno nadarena« nisu odgovarajuće riječi. Michelle je bila prava genijalka. Mogla je u par minuta napisati točan slijed postupaka za prevladavanje nekog problema koji su Trixxy i njezin dečko rješavali satima, ponekad i danima. Ubrzo je hakirala sve vrste web-servera i on-line baze podataka sveučilišta, bolnica, državnih i privatnih tvrtki, financijskih institucija, federalnih agencija, međunarodnih korporacija... Granice nisu postojale. Što je osiguranje bilo bolje, to joj je izazov bio veći i tako je postajala sve bolja i bolja. Čak je dvaput u jednom tjednu upala u FBI-eve i NSA-ine baze podataka.

Kao i svi hakeri, i ona je imala pseudonim – odabrala je ime Thrasos, što na starogrčkom znači drskost. Veoma prikladno, pomislila je.

U virtualnom svijetu mogućnostima nije bilo kraja, a Michelle se tek počela zabavljati. U to je vrijeme saznala da je njezina majka umrla nakon što je progutala pola bočice pilula za spavanje i zalila ih bocom burbona.

Od tuge i bijesa plakala je tri dana. Ubrzo je saznala da je, prije samo nekoliko mjeseci, očuh nagovorio njezinu majku da napiše oporuku kojom njemu ostavlja njihovu kuću, kuću koju je kupio njezin otac, kao i sve vrednije stvari koje je još imala. Tada je njezin gnjev samo još više narastao. Očuh je pretvorio njezinu majku u alkoholičarku i narkomanku i zatim joj zdipio sve što je imala. Michelle je provjerila i otkrila da je već stavio kuću na prodaju. U tom trenutku je gnjevno čudovište u njoj počelo vrištati i tražiti OSVETU. Već za tjedan dana očuhov se život počeo raspadati. Malo-pomalo razarala mu je život preko Interneta. Sav novac na njegovu bankovnom računu misteriozno je nestao, naoko zbog neke greške kompjutera koju nitko nije mogao otkriti. Opteretila ga je apsurdno visokim kockarskim dugovima, do maksimuma ispraznila njegove kreditne kartice, poništila njegovu vozačku dozvolu i promijenila njegovu poreznu prijavu na način da je bilo samo pitanje trenutka kad će mu na vrata pokucati Porezna služba. Ostao je bez prebijene pare, bez doma, bez posla i bez društva.

Tri mjeseca kasnije bacio se pod vlak.

A Michelle nije izgubila ni sekundu sna zbog onoga što je učinila.

Njezin bivši dečko je bio taj koji ju je cinkao murjacima u zamjenu za nagodbu nakon što je uhićen zbog posjedovanja droge. Policija je pak dojavila FBI-evu Odjelu za računalni kriminal koji je već neko vrijeme tražio Trasosa.

S informacijom koju im je dao bivši dečko, FBI-u je trebalo manje od tjedan dana da joj postavi stupicu. Uhićenje je slijedilo samo nekoliko dana kasnije. Četiri FBI-eva agenta razvalila su joj vrata u trenutku kad je upala u bazu podataka WSCC-a – povezanu mrežu koja je isporučivala električnu struju cijeloj zapadnoj obali Sjedinjenih Država. Upravo je izmijenila njihov tarifni sustav i sad je svatko od Montane dolje do Novog Meksika i Kalifornije dobivao električnu struju po smiješno niskim cijenama.

U to su vrijeme računalni kriminal i terorizam već postali velika prijetnja Americi i američkom načinu života. Vlada Sjedinjenih Država uvidjela je da osoba takve stručnosti kakvu je posjedovala Michelle Kelly može umjesto neprijatelja postati neizmjerno vrijedan saveznik u njihovoj najnovijoj borbi.

Imajući to na umu, FBI joj je ponudio nagodbu – da nastavi s hakiranjem, ali sada na strani zakona, ili veoma, veoma dug boravak u zatvoru.

Prihvatila je ponuđeno.

Ubrzo je shvatila da joj nimalo ne nedostaje stari način života. Nije se bavila hakiranjem zato što je htjela kršiti zakon niti zato da se obogati. Bila je hakerica jer je uživala u izazovima i uzbuđenju i zato što joj je to izvanredno išlo od ruke. Ponuda koju je prihvatila nije joj oduzela ništa od toga, jedino je ono što je sada radila bilo zakonito.

Nimalo ne iznenađuje što je FBI savršeno odigrao svoje karte. Znali su da je pobjegla od kuće zbog očuhova zlostavljanja pa su je pripremali za novi posao, pobrinuvši se da se svi slučajevi na kojima je radila u prvoj godini za Biro tiču računalnog kriminala – preciznije, pedofilije. Gnjev i gađenje koje je osjećala prema pedofilima bili su toliko intenzivni da se potpuno posvetila poslu. Svaki slučaj shvaćala je osobno.

Bila je toliko dobra u svom poslu da je za četiri godine postala šefica losanđeleškog Odjela za računalni kriminal.

Trgnula se iz uspomena i usredotočila na snimku žene zatvorene u staklenom lijesu. Još jednom je otpočetka odgledala snimku, tražeći bilo kakav detalj koji je možda propustila, ali opet nije ništa našla. »Što to, dovraga, tražiš. Tu nema ničega«, tiho je rekla samoj sebi, trljajući dlanom čelo.

Otišla je u zahod, opet napunila šalicu kave i vratila se za stol.

Jednostavno nije bila spremna još odustati.

Usporila je snimku dva i pol puta i pomoću aplikacije »boja i kontrast« poboljšala sliku, pojačavši i jedno i drugo. Pojačavanje boje istaknulo je sitne detalje, one koji se inače ne bi uočili.

Nagnula se naprijed, nalaktila na stol, naslonila bradu na šake i pustila

snimku otpočetka.

Promatranje usporene snimke otupljivalo joj je um. Pojačanje boje i kontrasta brže je umaralo i jače naprezalo oči. Zatekla se kako svake tri do četiri minute uzima kratku pauzu. Da bi odmorila oči, zagledala bi se na trenutak u nešto na suprotnom kraju prostorije i masirala sljepoočnice, ali je svejedno već počela osjećati glavobolju. »Možda sam ipak trebala prihvatiti Harryevu pomoć«, promrmljala je. »Ili još bolje, možda sam trebala otići s njima, jer bi mi u ovom trenutku vraški dobro sjelo piće.« Otpila je još jedan gutljaj kave, opet uključila snimku i provjerila odbrojavanje vremena u donjem desnom uglu zaslona. Odgledala je tek jednu minutu.

Podigla je pogled na zaslon i mogla se zakleti da je vidjela kako je nešto brzo bljesnulo.

To nije bila tarantulina osa. »Koji je to vrag?« Pritisnula je pauzu, premotala snimku unatrag za samo nekoliko sekundi i pritisnula play.

Zum. Opet je ugledala isto.

Osjetila je adrenalin u krvi.

Premotala je snimku još jednom, zumirala određeni dio zaslona i isključila program za povećanje kontrasta i boje. Umjesto da pusti automatsko odvijanje snimke, ručno je pomicala kadar po kadar.

I tada je ugledala.

47.

Hunter i Garcia hodali su za Brindleom niz kratak hodnik koji je vodio u spavaću sobu Christine Stevenson. »UV svjetlom pregledali smo plahte, pokrivač i jastučnice«, izjavi Brindle, vodeći ih prema krevetu. »Nigdje nema tragova sperme, ali ima malih mrlja krvi, većinom na rubu prekrivača. Laboratorij će nam reći pripadaju li žrtvi ili nekom drugom.« Pokazao je spomenuto mjesto prije nego što je uključio UV svjetlo. »Pogledajte.« Ultraljubičastim svjetlom su se na brz i jednostavan način otkrivale krvave mrlje na tamnim i crvenim površinama. Svjetlo je stvaralo kontrast između mrlja i podloge i zato su mrlje bile vidljivije. Čim je uključio UV svjetlo, na tamnoplavom prekrivaču jasno su se razaznale četiri male, razmazane mrlje krvi. No bile su jako sitne i potpuno neupotrebljive kao dokaz. Mogle su nastati od sitnog reza koji je napravila dok je brijala noge pod tušem.

I Brindle je to znao, ali još nije završio s izlaganjem. Isključi UV svjetlo i preda Hunteru i Garcii plastičnu vrećicu za dokaze. U njoj je bio ženin dijamantni sat Tag Hener. »Ovo sam našao pod krevetom, blizu zida.« Nijedan od detektiva nije izgledao impresionirano. Soba je bila u potpunom kaosu; stvari svih oblika i veličina razbacane po podu. Sat je mogao stajati na noćnom ormariću i u tučnjavi završiti pod krevetom. »To nije sve«, reče Brindle, uočivši skepsu na njihovim licima. Izvadio je drugu vrećicu za dokaze. Sadržavala je tri sitna komadića. »I ovo sam našao pod krevetom. Evo, držite ovo.« Dodao im je povećalo s ugrađenim svjetlom.

Nekoliko trenutaka proučavali su komadiće u vrećici. »Komadići noktiju«, reče Hunter. »Puknuti komadići noktiju«, precizira Brindle. »Zapeli su u utorima među podnim daskama.« Ušuti, dajući im priliku da shvate što je time mislio reći. »Čini se da se žrtva skrivala ispod kreveta. Zločinac ju je našao i rekao bih da ju je izvukao povlačeći je za noge. Na prašini ispod kreveta ostao je trag kao da je nešto teško... recimo osoba, izvučena ispod kreveta.« Hunter i Garcia instinktivno koraknuše unatrag i nakriviše glave ustranu kao da pokušavaju pogledati pod krevet. »Kako se nije imala za što držati«, nastavi Brindle svoju teoriju, »zabila je nokte u pod – zato su joj pukli i otpali. Kad ju je izvukao ispod kreveta, panično se uhvatila za ono što joj je bilo pod rukom.« Zastane i opet pogleda krevetni prekrivač. »Mislim da je tako nastao ovaj krvavi trag na njemu.«

Svi opet pogledaše prekrivač. »Vidite«, objasni Brindle. »Ležište ili posteljica nokta s kojeg je nokat otrgnut, krvari gotovo jednako kao kad se poreže prst, ali puknut i otkrhnut nokat može uzrokovati krvarenje jedino ako se pritom ošteti vrh ili strana posteljice. No čak ni tada ne mora doći do krvarenja. Ukoliko ipak dođe, ono je minimalno. Baš kao ovo ovdje.« Hunter i Garcia razmisliše o tome. »I ovo sam našao ispod kreveta. Zapelo je za podnicu madraca.« Pokaže im posljednju vrećicu za dokaze. Sadržavala je četiri plave vlasi. »Najvjerojatnije je udarila glavom o podnicu dok ju je izvlačio van.« Ispustio je zabrinut uzdah. »S obzirom na stanje sobe, rekao bih da se žestoko odupirala, otimala se i udarala, sve dok ju nije potpuno savladao.« Zavlada tišina.

Garcia prvi progovori. »Sve to ima smisla, osim skrivanja pod krevetom. Ono ukazuje da je znala kako netko dolazi po nju.« Pogleda staklena klizna vrata, potom krevet. »Zašto se sakrila ispod kreveta kad je mogla pobjeći iz kuće kroz vrata dnevne sobe?« Kao da je dobio mig, Dylan, forenzičar koji je nanosio prašak na klizna vrata, izjavi: »Našao sam nešto.« Svi se okrenuše prema njemu. »Laboratorij mora potvrditi, ali i samo ovako mogu vidjeti da su otisci svi jednaki. Nimalo ne sumnjam da pripadaju istoj osobi. Mali prsti, nježne šake.

Definitivno su ženski.« Kad su otisci bili u pitanju, Dylan je bio jedan od najboljih. »Što je s bravom?«, upita Brindle. »Nije obijena«, reče Dylan. »Moramo je izvaditi i dati na analizu, ali radi se o standardnoj cilindričnoj bravi. Nije baš pouzdana. Ako je počinitelj ušao u kuću kroz ova vrata, mogao ih je lako otvoriti univerzalnim ključem. Bez kapi znoja.« Sve cilindrične brave istog tipa mogu se otvoriti posebnim univerzalnim ključem. Na Internetu ima nekoliko videa koji prikazuju kako se može neovlašteno otvoriti takva brava.

Hunter je još uvijek promatrao tri vrećice s dokazima koje mu je dao Brindle. Slagao se s Garciom. Skrivanje ispod kreveta nije imalo smisla. »Mike, gdje si točno našao ovaj sat?« Brindle mu pokaže.

Hunter legne na pod i pogleda pod krevet, proučavajući mjesto gdje je nađen sat i razmišljajući o mogućim scenarijima. Još uvijek nije nalazio nikakvog smisla.

Garcia se premjesti s druge strane kreveta i stane ispred zavjesa cvjetnog uzorka, točno nasuprot mjestu na kojemu je Dylan maloprije nanosio prah na

staklena vrata i bravu. To je skrenulo Hunterovu pažnju pa se na trenutak zagleda u Garciine crne cipele i čarape.

Tijelo mu se napne. U samo jednoj sekundi shvatio je sve. »Nije valjda«, šapne, pogleda još uvijek prikovana za partnerove cipele. »Što?«, upita Garcia.

Hunter ustane. Svu je pažnju usredotočio na zavjese iza Garcie. »Roberte, što si vidio?«, opet upita Garcia. »Tvoje cipele.« »Što?« »Vidio sam tvoje cipele na podu.« Svi ga zbunjeno pogledaju. »Dobro, i...?« Hunter podigne prst, pokazujući da mu treba još malo, potom priđe zavjesama i polako ih odmakne ustranu. Klekne na pod i zamišljeno se zagleda. »Neka sam proklet!«, procijedi kroz zube. »Što?«, upita Brindle, primaknuvši se bliže. Garcia krene za njim. »Mislim da imamo otisak u prašini«, reče Hunter i pokaže prstom. »Vjerojatno otisak cipela.« Brindle klekne pokraj njega i pomno pregleda pod. »Majku mu«, reče nekoliko trenutaka kasnije. »U pravu si.« »Mislim da je Christina upravo to vidjela«, reče Hunter gledajući Garciu. »Ubojičine cipele. Mislim da se nije skrivala pod krevetom. Vjerojatno se zavukla ispod da dohvati sat, ali je ugledala ubojicu dok se nalazila ispod kreveta. On je bio taj koji se skrivao.« Na trenutak zavlada tišina. »O.K., idemo ovo fotografirati«, napokon reče Brindle Dylanu. »Treba mi folija za podizanje otisaka. Da vidimo koliki ćemo otisak dobiti ovdje.« Hunter ustane i polako prijeđe pogledom po velikom staklenom zidu pred sobom. »Zapravo bi bilo bolje da na sve ovo nanesete prašak«, reče. »Možda je ubojica čekao dugo vremena.« Nagne se naprijed da potraži mrlje, nosom skoro dotičući staklo. »Možda se naslonio na staklo. Možda je iza sebe ostavio nešt...« Sledio se. Riječi mu zapnu u grlu. »Što?«, upita Garcia. Stajao je iza partnera i pogledavao preko njegova ramena, iako nije imao pojma što bi trebao gledati. Mislio je da je Hunter nešto ugledao vani.

Hunter dahne u staklo. Pomicao je glavu da svojim toplim dahom zamagli što veću površinu. Staklo se na trenutak zamaglilo.

I tada Garcia napokon ugleda. »Ma nemoj me zezati.«

48.

Velika prostorija bez pregradnih zidova uredništva L.A. Timesa u West 1.

Streetu orila se kao školsko dvorište za vrijeme velikog odmora. Čuo se žamor telefonskih razgovora, kuckanje po tipkovnicama, glasni razgovori i struganje žurnih nogu dok su se svi novinari žurili da u roku završe svoj članak.

Pamela Hays sjedila je za stolom u kutu, nimalo uzrujana zbog buke i kaotičnog komešanja oko sebe. Bila je urednica zabavne rubrike L.A. Timesa, a i sama je bila u žurbi – morala je pregledati sve članke koji će ići u prijelom za sutrašnje izdanje.

Zabavna Pam, kako su je svi zvali, radila je za LA Times samo sedam godina, otkako je u dobi od dvadeset četiri godine diplomirala novinarstvo.

Prva godina na poslu bila je pravo mučenje. Novopečena novinarka bez radnog iskustva u visokotiražnim novinama morala se dokazivati pisanjem bezbrojnih članaka o drugorazrednim temama za koje je bila uvjerena da ih čitaju samo ona i njezina majka. Mnogi od članaka nikad nisu niti objavljeni.

Ali ona je znala da je dobra novinarka i izvrsna istraživačica. Ni drugima nije trebalo dugo da to shvate.

Bruce Kosinski, na više načina veličanstven čovjek, i u to vrijeme urednik zabavne rubrike, prvi joj je pružio šansu da se okuša na »pravoj« priči. Dobro ju je odradila. Zapravo, jako dobro. Istraživanje je obavila na prvoklasan način i priča je objavljena na naslovnici. Prije dvije godine Bruce Kosinski je postavljen na mjesto glavnog urednika L.A. Timesa. Pameli je ponuđen njegov stari posao, a ona ga je objeručke prihvatila.

Istina je da je spavala s Bruceom, ali je znala da to nije bio razlog zbog kojeg joj je ponuđen posao urednice zabavne rubrike. Po njezinu mišljenju, ona je taj posao i više nego zaslužila.

Završila je s pregledom još jednog članka sa svog popisa, odgurnula se sa stolicom od stola i istegnula ukočeni vrat. »Gdje je, dovraga, Marco?«, glasno je upitala nikoga posebno. Nitko joj nije niti odgovorio.

Za razliku od urednika ostalih rubrika, Pamela nije imala vlastiti ured, ali i nije previše marila. Voljela je sjediti među novinarima, u njihovu žamoru i vrevi.

Pogleda zidni sat. »Proklet bio. Ima manje od dvadeset minuta da mi donese taj članak. Ako opet zakasni, najurit ću njegovu lijenu guzicu. Dosta mi je tog sranja.« »Koji je ovo vrag?« Pedro, novinar za stolom nasuprot Parne!inu, mrštio

se gledajući svoj monitor. »Pam, zar Christina zarađuje u fušu kao glumica?«, upita je.

Pamela ga pogleda kao da je poludio. »O čemu to hablando, muchacho?« Običavala se šaliti s njim, govoreći španjengleskim jezikom. »Dođi i pogledaj ovo«, rekao je Pedro. U njegovu glasu nije bilo nikakve šaljivosti.

Ustala je prišla njegovu stolu. »Provjeravao sam neke stvari na Internetu«, rekao je, »i nabasao na ovaj članak.« Pokazao je na zaslon.

Radilo se o kratkom članku »Stvarnost ili podvala«. Njezinu pozornost nije privukao članak, već mala fotografija ispod naslova – žena koja leži u nekakvom staklenom sanduku sa stotinama jezivih crnih kukaca na tijelu.

Unatoč slaboj kvaliteti slike, jasno joj se vidjelo lice, čak i mali crni madež ispod donje usne.

Osjetila je kako joj se krv ledi u žilama. Pročitala je članak. Boja je skroz nestala s njezina ionako blijedog lica.

Nije nimalo sumnjala. Žena na slici bila je Christina Stevenson.

I ma što ovo bilo, sigurno se nije radilo o podvali.

49.

Hunter se probudio u 5:15 s glavoboljom koja je mogla oživjeti i mrtvaca.

Sjedio je u mraku na krevetu, katatonički buljeći u prazan zid pred sobom, kao da će, ako bude dovoljno dugo i intenzivno zurio u njega, nekom čarolijom dobiti odgovore na silna pitanja koja su se gomilala u njegovu umu.

Ali nije.

Prisilio se da prestane misliti o tome prije nego što mu mozak eksplodira.

Spremio se i krenuo u dvadeset četiri sata otvorenu teretanu udaljenu samo tri bloka od njegova stana. Naporne vježbe uvijek su mu znale razbistriti misli.

Gotovo dva sata kasnije, nakon vrućeg tuša, krenuo je prema upravnoj zgradi policije.

I Garcia je tek stigao u ured. Malo zatim, ušla je i načelnica Blake. »Pripremite se«, rekla je, pustivši da se vrata za njom s treskom zatvore. »Jer nam stiže zakašnjela oluja.« »Kakva oluja?«, namršti se Garcia. »Oluja govana«, odvratila je, tresnuvši jutrošnji L.A. Times na stol. Gornju polovicu naslovnice prekrivalo je šest malih fotografija Christine Stevenson u staklenom lijesu. Prve tri prikazivale su njezino zbunjeno i užasnuto lice u različitim stadijima glasovanja – POJEDENA 211, zatim 745 i na kraju 1000 glasova. Naredne dvije prikazivale su je lica izobličena i iskrivljena od strahovite boli, s tarantulinim osama u lijesu.

Na posljednjoj njezin ukočen i staklast pogled, tijelo prekriveno crvenim kvrgama i crnim osama, usne otečene i krvave.

Ose su ubodima iscijedile život iz nje.

U naslovu iznad fotografija pisalo je: SMRT PREKO INTERNETA. UBOJICA UŽIVO PRENOSIO BARBARSKO POGUBLJENJE. Garcia letimice pročita članak. Pisalo je da je prijenos bio stvaran, nikakva prijevara. Opisivao je što se odgodilo, ali ne s previše detalja. Nije bilo spomena o tome da je pronađeno Christinino tijelo.

Hunter se nasloni na stol. Činilo se da ga ne zanima što piše u članku. »Mislila sam da su ti u FBI-u rekli da su skinuli taj video s Interneta«, reče načelnica. »Kako su se, dovraga, dočepali ovoga?« »Nisu skinuli sve«, odvrati Hunter. »Samo je stavljeno izvan dosega većine ljudi, jer kad nešto dođe na Internet, onda ostaje na njemu zauvijek. Čak i kad većina ljudi to ne može naći. L.A. Times ima dovoljno sredstava i ljudi na platnom spisku sa sami pronađu taj video.« U uredu je postalo zagušljivo. Načelnica priđe jedinom prozoru i širom ga

otvori. »To su, zasad, jedine novine koje su objavile priču«, razdraženo reče. »Ali je zato naš ured za odnose s javnošću primio već cijelu kanonadu poziva – lokalnih, državnih i stranih novina. Samo što nije počela usrana lavina.« Hunter i Garcia su znali da misli na sve one silne seronje koji će nesumnjivo početi nazivati ili slati anonimna pisma sa svim mogućim bezveznim savjetima i informacijama, a oni će ih sve morati provjeriti jer je tako nalagao protokol. Osim toga, redovito bi slijedili pozivi tobožnjih medija i gatara iz tarot karata o njihovim vizijama ili porukama koje su primili s onostranog svijeta, a koje bi im mogle pomoći da riješe slučaj. Svi su oni već bili naviknuti na to. Događalo se svaki put kad bi se pronijela vijest o nekom teškom ubojstvu. »Jutros me nazvao gradonačelnik«, doda načelnica. »Nazvao me doma. Čim sam poklopila slušalicu, nazvao me je guverner Kalifornije. Svi žele znati što se to, dovraga, događa. Čini se da je moj kućni telefon postao otvorena linija za informacije o ovom slučaju.« Zgrabila je novine sa stola i bijesno ih šutnula u koš za smeće koji se prevrnuo. »Što ste im rekli?«, upita Hunter, vraćajući koš na njegovo mjesto.

Načelnica ga pogleda. Kao i uvijek, šminka joj je bila besprijekorna, samo što je danas imala malo tamnije sjenilo nego obično pa je zato bijes u njezinu pogledu izgledao ubojito. Hunter ipak nije odvratio pogled. »Dovoljno da ih uvjerim kako dajemo sve od sebe«, odvratila je. »Ali im nisam otkrila ništa što ne bi trebali znati. Nitko ne zna da je ubojica razgovarao s tobom niti da smo započeli istragu davno prije negoli je ova priča objavljena. Nitko ne zna da je ubojica Christine Stevenson ubio još najmanje jednu osobu. Želim da sve to i dalje ostane tajna. Što se svih ostalih tiče, istragu on-line ubojstva započeli smo danas.« »Nama paše«, reče Hunter. »Odbit ću zahtjev za održavanje konferencije za novinare u ovoj ranoj fazi istrage«, nastavila je dalje, vidno živčana. »Ali obojica dobro znate da je nećemo moći stalno izbjegavati. Konferencija će se kad-tad morati održati. I znate što?« Nije čekala odgovor. »Vas dvojica ćete se suočiti s tim odredom za pogubljenje.« Hunter je malošto u životu mrzio kao konferenciju za novinare. Uzdahnuo je i pritisnuo hrbat nosa. Glavobolja mu je i dalje izjedala mozak, usprkos napornom vježbanju. »Jeste li čitali nedjeljno izdanje L.A. Timesa?«, upita ih načelnica. »Pročitali ste članak Christine Stevenson?« Obojica kimnu. »Pa, oglasila je na sva zvona aferu te ‘zvijezde’«, reče načelnica. »Mrzim tabloide i žutu štampu, ali sam se jučer morala dobro upoznati s njima. Svi kažu da će prevareni muž najvjerojatnije zatražiti razvod.« Zastala je, ali ni

Hunter ni Garcia nisu reagirali. Nastavila je dalje. »Što god se dogodilo, taj brak je tim člankom ozbiljno poljuljan. Ženino ponašanje vjerojatno će zapečatiti njezinu ne baš uspješnu karijeru. Iako me nimalo ne bi iznenadilo kad bi iz ovoga izvukla ugovor za knjigu. Želim reći da smo svi mi i vidjeli slučajeve i provodili istrage u kojima su ljudi ubijali i zbog mnogo manje važnih stvari od ovoga. Jeste li uzeli u obzir te zvijezde kao osumnjičenike?« »Napravili smo preliminarnu provjeru«, reče Garcia. »Muž je na snimanju u Sacramentu od početka tjedna. Očito nije imao pojma ni o preljubu niti da je priča objavljena. U Los Angeles se vraća u nedjelju navečer. Žena i ljubavnik imaju čvrste alibije za petak navečer, onda kad je ubijena Christina. I ne, načelnice, nisu alibi jedno drugome. Istražujemo i druge aspekte, ali je veliko pitanje kako ćemo povezati Kevina Leea Parkera, prvu žrtvu, s Christininim člankom o preljubu u svijetu slavnih. Jedino što sigurno znamo to je da iza oba ubojstva stoji ista osoba.« »Pa to vam je posao, zar nije?«, odvrati načelnica. »Da pronađete vezu ako postoji.« »Kako rekoh, istražujemo to«, odlučno odvrati Garcia. Velika je šansa da je gospođica Stevenson ubijena zato što je bila novinarka, svi to znamo. Jedan naš tim radi na prikupljanju svih članaka koje je u protekle dvije godine napisala za L.A. Times.« »Natjerajte ih da rade brže«, reče načelnica i okrene se prema panou na južnom zidu. Odmah je uočila dvije nove skupine fotografija; jednu snimljenu na parkiralištu u Dewey Streetu u Santa Monici gdje je jučer pronađeno Christinino tijelo. Ugledavši fotografije tijela bez osa na njemu, ostala je bez daha.

Deformacije koje su svojim ubodima izazvale ose izgledale su zaista šokantno. Tijelo je bilo potpuno neprepoznatljivo. Tarantuline ose nisu imale milosti. Čak je i na očima i jeziku imala nekoliko uboda. »Isuse!« Riječ joj se nehotice otrgla s usana. »Dobro što se novine nisu dočepale ove slike.« Druga skupina fotografija prikazivala je Christininu spavaću sobu.

Načelnica ih je polako proučavala, jednu po jednu. Vidjeli su kako joj se tijelo ukočilo kad je došla do posljednje. »Koji je to kurac?«

50.

Nakon Hunterova otkrića u spavaćoj sobi Christine Stevenson, forenzičari su na staklo nanijeli fluorescentni narančasti prašak kako bi otisak bio vidljiviji. Iako se obično koristio na šarenim površinama, često se upotrebljavao i na onim velikima jer je fotografija otiska pod UV svjetlom bila jasnija. »To nam je ostavio ubojica«, reče Hunter. »Što?« Načelnica korakne bliže da bolje pogleda. »Ostavio je to na staklenoj stijeni iza zavjese«, razjasni Hunter. »Mislimo da se skrivao na tom mjestu čekajući da žrtva stigne kući.« »Kako je to uspio napraviti?« »Na isti način kao što to rade djeca. Toplim dahom zamaglio je staklo i zatim to napisao.« Forenzičari su za zamagljivanje tog dijela stakla koristili ručni parni aparat. Fluorescentni prašak oko onoga što je ubojica napisao uhvatio se za sitne kapljice pare, tako da je sve skupa izgledalo kao velika fluorescentna šablona.

U njezinu središtu ubojica je napisao tri riječi: VRAG JE UNUTRA. »Što je, pobogu, time mislio?«, upita načelnica, okrenuvši lice detektivima. »Gdje unutra? U čemu...? Ili u kome...? U njegovoj glavi...?

Njezinoj?... U onom staklenom lijesu...?« »Načelnice, još ne znamo što to znači«, reče Hunter. »Ja sam zato i došao danas ranije«, doda Garcia. »Jedina poveznica koju sam uspio pronaći je film strave prikazan prvi put u siječnju 2012. Zove se ‘Vrag je unutra’.«6 »Film strave?« Načelnica je znala na veoma osebujan način podići jednu obrvu.

Garcia kimne i nastavi čitati sa zaslona. »Film strave snimljen u stilu dokumentarca. Radi se o ženi upletenoj u niz slučajeva egzorcizma dok pokušava otkriti što se dogodilo njezinoj majci.« Zavlada zbunjena tišina.

Sad se načelnici podigla i druga obrva. »Jesi li to upravo rekao egzorcizam?« Garcia ispuhne zrak, u jednakoj mjeri frustriran kao i načelnica. »Da. Prema reklamnom tekstu, njezina majka je ubila tri osobe dok je bila opsjednuta demonom. Kći želi otkriti je to istina ili nije.« Načelnica pogleda Garciu, Huntera, fotografije na panou i zatim opet Garciu. »Ne mogu vjerovati da ću ovo pitati.« Odmahne glavom. »Kako je u

filmu djevojčina majka ubila te osobe?« »Nisam ga još gledao«, odvrati Garcia. »Htio sam to učiniti dok svi vi ne dođete na posao.« Pokaže glavom na monitor.

Načelnica korakne unatrag i počeše čelo manikiranim svijetloružičastim noktima. »O, nemojte mi sad srati. Zar vas dvojica zbilja vjerujete da bilo što od ovoga ...« pokaže rukom na pano »... ima ikakve jebene veze s filmom strave o egzorcizmu?« »Nisam ni znao da taj film postoji sve dok ga Carlos maloprije nije spomenuo«, reče Hunter. »Sad kad znamo za njega, možemo provjeriti.« Slegne ramenima i nakrivi glavu na jednu stranu. »Imitiranje ubojstava iz filmova ili knjiga, bila ona u njima stvarna ili izmišljena, nije nikakva novina, načelnice. I sami to znate.« I znala je. Prije samo dvije’ godine, Odjel za pljačke i ubojstva istraživao je slučaj dvadesetjednogodišnjaka koji je u četiri tjedna ubio četiri osobe. Kad je naposljetku uhvaćen, ispostavilo se da je bio opsjednut nekim opskurnim krimićem objavljenim nekoliko godina ranije. Toliko se poistovjetio s ubojičinim likom da je stvarno bio uvjeren kako je on taj izmišljeni serijski ubojica. Zločine je počinio točno onako kako su opisani u knjizi. »Načelnice, možda je čista slučajnost što postoji film čiji je naslov identičan napisanim riječima ubojice«, nastavi Hunter. »I sami ste rekli da ubojica možda govori metaforički, da misli na vraga u sebi... ili u njoj... ili u nekom drugome.« »I što bi to značilo?« »Ovisi«, reče Hunter. »Ako misli na vraga u sebi, onda možda govori o nečemu što ne može kontrolirati. Na neutaživu želju za ubijanjem. Na čudovište u sebi koje uglavnom spava, ali kad se probudi ...« pokaže na fotografije na panou »... ovo su posljedice.« Načelnica je izgledala još više zamišljeno i frustrirano. »S druge strane«, nastavi Hunter, »možda ubojica govori o vragu u svima nama, misleći na to koliko su po njegovu mišljenju jadni životi drugih ljudi.« Pokaže sliku na panou. »Kevin Lee Parker živio je normalnim i neambicioznim životom. Volio je svoj posao u trgovini videoigrama i volio je svoju obitelj. Nije ni želio niti trebao više od toga. Možda je ubojica nedostatak njegove ambicije smatrao traćenjem života i to ga je raspizdilo. S druge strane, život Christine Stevenson bio je u cijelosti posvećen poslu.

Poslu koji je veoma ovisio o tračevima i glasinama. Poslu koji je, bez imalo obzira, zadirao u tuđe živote. Prijezira vrijednom poslu, po mišljenju većine ljudi. Možda ubojica misli da će svakim svojim ubojstvom osloboditi svijet od njegove prizemnosti.« »A opet, tu je i vjerska konotacija«, nadoda Garcia.

Načelnica ga pogleda. »Možda ubojica vjeruje da njegove žrtve opsjeda demon ili nešto slično pa

ih ubija da im spasi duše. Mučenje nije usmjereno na same osobe, već na zlo u njima.« Načelnica se isprva htjela grohotom nasmijati, ali je iz vlastita iskustva znala da ljudsko bezumlje nije nimalo smiješno i da za njega ne postoje granice. Iako su ove teorije možda zvučale apsurdno, svaka od njih je mogla biti točna. Nitko, vjerojatno ni sam ubojica, ne zna što se događa u njegovoj glavi. »Ili pak nije ništa od toga«, nastavi Garcia. »Kao što je Robert rekao, taj bi ubojica mogao biti toliko odijeljen od svega da su te riječi ...« pokaže rukom na fotografiju fluorescentnog narančastog praška »... nastale samo zato što se dosađivao dok je čekao da se žrtva vrati kući.« »Postoji li kakva veza među žrtvama?«, upita načelnica. »Provjeravamo«, odvrati Garcia.

Tišinu koja je nastupila prekinula je zvonjava Hunterova telefona. »Detektiv Hunter, Jedinica za teška ubojstva«, javio se. »Detektive, ovdje Michelle Kelly iz FBI-eva ORK-a. Opet sam analizirala snimku onog prijenosa od petka. Mislim da imam nešto što biste trebali pogledati.«

51.

Ovaj put je vozio Garcia, ali nijedan od njih nije izustio ni riječ tijekom kratke vožnje do FBI-eve zgrade na Wilshire Boulevardu. Prošlo je deset dana otkako su započeli ovu istragu, a slučaj je već postao toliko zamršen da je sličio na zdjelu punu špageta. I obojica su osjećali da to nije sve, da će toga biti još.

Na prijemnom pultu prošli su kroz jednaku sigurnosnu provjeru kao i prvi put, a zatim ih je onaj isti agent u crnom odijelu otpratio do ORK-a. »Stari, nalazimo se u dizalu koje ide pod zemlju«, reče Garcia agentu. »Možeš skinuti te sunčane naočale.« Agent se nije ni pomaknuo. Niti odgovorio.

Garcia se nasmiješi. »Samo te zezam. Znam da ih moraš stalno nositi kako nitko ne bi vidio u što gledaš, je li tako?« Nikakva odgovora. »Ah, k vragu sve«, reče Garcia, posegne u džep, izvadi svoje naočale i natakne ih na nos. »Ovo je stvarno super. Mislim da bismo ih svi trebali stalno nositi.« Hunter zatomi smijeh.

Vrata dizala se otvore. Harry Mills ih je čekao na kraju hodnika pokraj dvokrilnih staklenih vrata. »Bilo mi je drago razgovarati s tobom«, reče Garcia agentu koji se samo okrene i udalji, zadržavši bezizražajno lice.

Harry ih uvede u neugodno rashlađenu prostoriju ORK-a.

Michelle je sjedila za svojim stolom, držeći telefon ukliješten između uha i ramena dok je istovremeno bjesomučno tipkala po tipkovnici. Pogledala je Huntera i Garciu, nijemo ih pozdravivši podizanjem obrva. Pet sekundi kasnije, završila je razgovor. »Ajoj«, reče Garcia, gledajući njezinu još uvijek otečenu donju usnu. »Ili si se počerupala s krivim tipom ili onaj Botox na tebe ne djeluje baš najbolje.« Harry se nasmije. »Duhovit frajer«, reče Michelle.

Garcia slegne ramenima. »Što ćeš, takav sam.« »Zapravo sam se počerupala s pravim tipom koji će dugo čamiti u zatvoru. Sjednite.« Pokaže im dvije stolice kraj stola.

Hunter i Garcia sjednu.

Michelle je nosila usko pripijenu crnu majicu s nizom malih poderotina na obim slabinama. Na prednjici je ružičastim slovima pisalo »Rock Bitch«. Iz niskog dekoltea izvirivale su tetovaže u boji.

»Sinoć sam napokon našla vremena da opet pogledam obje snimke«, reče im. »Nisam imala pojma što bih trebala tražiti niti što sam se nadala pronaći.

Samo sam htjela još jednom sve temeljito pogledati. Isprobala sam s pojačanjem boje i kontrasta, kao i s usporavanjem snimke.« Ušutjela je i utipkala nešto. Na lijevom monitoru na njezinu stolu pojavila se poznata slika Christine Stevenson u staklenom lijesu. »I naišla na nešto što nisam očekivala. Mislim da nije nitko, čak ni ubojica.« I Hunter i Garcia zadržaše dug pogled na Michelle, potom ga istovremeno premjestiše na monitor.

I Hunter je više puta pregledao obje snimke. I on ih je usporio, ali svejedno nije otkrio ništa novo. »Da vam pokažem«, reče Michelle i privuče stolicu bliže stolu.

Najprije je premotala snimku sve do pred sam kraj, na 16. minutu i 15. sekundu, od ukupnih 17:03, i zaustavila je. Trup Christine Stevenson bio je potpuno prekriven tarantulinim osama. Već su je ubole stotinjak puta. »Nikad to ne bih opazila bez pojačane boje i kontrasta«, objasni im. »Pogledajte ovo.« Kliknula je mišem i dovukla ga do dna slike – na mjesto tik iznad Christininog pupka. Na slici se pojavio mali točkasti okvir. Utipkala je naredbu zumiranja i okvir se proširio na cijeli zaslon.

Hunter i Garcia pomaknuše se na rub stolica. »Kao što znate«, nastavi Michelle, »ubojica je koristio infracrvenu kameru pa, takoreći, niti nema svjetla. Isto tako, kamera je bila statična, postavljena iznad lijesa pod određenim kutom. Izračunali smo da je taj kut iznosio negdje između trideset osam i četrdeset stupnjeva.« Obojica kimnuše. »Sjećate li se kad sam vam rekla da se ubojica dobro pokrio sa svih strana?«, nastavi Michelle. »E, pa mislim da je ipak zaboravio na nešto.« Hunter i Garcia su još uvijek zurili u sliku na zaslonu. Nisu vidjeli ništa osim hrpe zumiranih osa. »Ose su žive i stalno se kreću«, razjasni Michelle. »Pukom slučajnošću, na ovom se mjestu pomaknula cijela jedna skupina u istom smjeru i to iznad druge skupine osa. Kamera se okrenula prema ženinu licu. Kombinacijom tih pokreta, u djeliću sekunde došlo je do promjene kuta pod kojima pada svjetlo.

Shvatili ste ovo dosad?« Obojica opet kimnuše. »Dakle, ose imaju crna tijela, a svaka crna pozadina iza običnog stakla može djelovati kao zrcalo ako svjetlo pada pod određenim kutom.« Utipkala je još jednu naredbu. Slika se veoma izoštrila, nastavila se odvijati samo jednu sekundu i zatim stala.

Tišina. Škiljenje.

Naginjanje glava.

I tada Hunter i Garcia napokon ugledaĹĄe.

52.

Zahvaljujući novom kutu pod kojim je padalo svjetlo, zbog premještanja skupine osa i pomicanja kamere udesno, na staklenom poklopcu lijesa se nešto odražavalo. »Traje samo dvije desetinke sekunde«, reče Harry. »Ali kad to razlomimo na kadrove, dobivamo ih osam.« Hunter i Garcia su još uvijek škiljili i naginjali glave na jednu pa na drugu stranu, pokušavajući razaznati što vide. Što god to bilo, odražavao se samo jedan dio. Neki predmet iznad tla, na visini od otprilike 1,5 do 1,8 metara, postavljen iza lijesa na nešto što je izgledalo kao bezličan zid od opeke. Mogli su vidjeti samo ono za što su nagađali da je gornja četvrtina predmeta, i to ne baš dobro. Bio je to tanak predmet u obliku slova T, vjerojatno napravljen od metala. Vodoravni dio je na krajevima bio savijen pa su krajevi izgledali poput kuka. Činilo se da na desnoj strani nešto visi, ali je odraz na lijesu prikazivao samo mali dio. »Koji je to vrag?« Prvi je progovorio Garcia. »Neka vrsta vješalice?« Hunter je promatrao još nekoliko trenutaka, potom je odmahnuo glavom. »Nije. To je stalak za infuziju.« Garcia se namršti. »Što?« »I mi to isto mislimo«, složi se Harry. »Već neko vrijeme uspoređujemo ga sa slikama na Internetu.« Michelle im doda dvije velike fotokopije u boji.

Hunter ih nije ni morao pogledati. Znao je da ima pravo. Više mjeseci imao je jedan takav u svojoj kući kad je bio sedmogodišnjak, onda dok je rak izjedao njegovu majku. Svakog dana pomagao je ocu zamijeniti vrećice infuzije. Kad bi se njegova majka zbog strahovitih bolova grčila i silovito mlatila rukama po zraku, prevrnula bi stalak, a Hunter je bio taj koji ga je uvijek morao podizati. U dobi od dvadeset tri godine, nakon što je njegov otac ustrijeljen u prsa, proveo je dvanaest tjedana sjedeći uz njegov bolnički krevet dok je otac ležao u komi. Dvanaest tjedana zurio je u stalke i vrećice i sve one silne aparate. Ne, uopće nije morao pogledati fotokopije. Neke slike i uspomene nikad neće zaboraviti, bez obzira koliko će vremena proći. »Stalak za infuziju?«, upita Garcia, pogledavajući čas fotokopiju, čas zaslon.

Hunter kimne. »A možete vidjeti i ...« nastavi Michelle, pokazujući desnu kuku na zaslonu »... da je ovdje nešto obješeno.« Kliknula je mišem i slika se uvećala trideset puta, ali svejedno nitko nije bio sto posto siguran što vidi. »Ovo je najbolje

što mogu učiniti«, nastavila je, slegnuvši ramenima. »Možemo samo nagađati da je to neka vrsta infuzijske vrećice.« Hunter i Garcia nisu skidali pogled sa slike. »Ako je to zaista infuzija«, reče Harry, »tada imate dva moguća scenarija.

Prvi: infuzija je za ubojicu.« Nijedan detektiv nije komentirao; znali su da je vjerojatna ta mogućnost.

Istinu govoreći, o ubojici nisu znali ništa konkretno. Zasad su imali samo pretpostavke utemeljene na ubojičinim djelima. Čak je i Mike Brindle iz forenzičnog odjela bio uvjeren da je ubojica velika i snažna osoba. Dovoljno snažna da na lijevom ramenu nosi osobu tešku 97 kilograma. No ta se pretpostavka temeljila na otiscima cipela pronađenim u uličici na Mission Hillsu, tamo gdje je pronađeno tijelo prve žrtve. Temeljila se na otiscima za koje su vjerovali da ih je ostavio ubojica. Brindle im je rekao da je lijevi otisak izraženiji od desnoga. Rekao je da bi to moglo ukazivati na neku invalidnost, primjerice šepanje, zbog koje se više oslanja na lijevu nogu. Pretpostavili su da je neujednačen hod uzrokovalo nošenje teškog tereta na lijevom ramenu – žrtvina tijela. Ali što ako su krivo pretpostavili? Što ako je ubojica ipak imao neku tjelesnu manu? Što ako je ubojica trpio velike bolove i morao svakog dana uzimati lijekove? »Scenarij broj dva«, nastavi Harry, »i onaj koji je vjerojatniji, to je da je infuzija namijenjena žrtvama. Možda im je ubojica iz nekog razloga davao sedativ.« Hunter i Garcia nisu ni ovo komentirali, iako nijedan od njih nije vjerovao u to.

Sedativ dat infuzijom djelovao je na mozak poput amnezije, uzrokujući djelomičan ili potpun gubitak pamćenja. Osoba bi posve opušteno zadrijemala i budila se iz sna, a ipak bi čula sve što se događa oko nje, ali ništa od toga ne bi zapamtila. Takva infuzija nije djelovala kao anestetik jer bi osoba i dalje osjećala bol, no to je ipak ovisilo o mješavini koja se nalazila u infuziji.

Christina Stevenson je bila potpuno svjesna i prestravljena dok je ležala u staklenom lijesu. Nimalo opuštena. I ni u kojem slučaju nije drijemala. Isto se dogodilo i s Kevinom Leeom Parkerom. Ne, ako je stalak s infuzijom bio namijenjen žrtvama, svrha mu nije bila da smiri žrtve, u to je Hunter bio potpuno siguran. I ta ga je spoznaja ispunila užasom. Možda je ubojica koristio neku vrstu droge za intenziviranje osjećaja. Nešto što se ne može tako lako otkriti toksikološkim testovima. Nešto što je žrtvama učinilo živčani sustav još osjetljivijim. Ovom ubojici je cilj bio izazvati bol. Htio je da njegove žrtve budu potpuno svjesne. Htio je da osjete svaku i najmanju bol i želio je vidjeti njihov strah. Htio je da znaju da im se bliži smrt i da nitko ne može učiniti ništa da ih spasi.

53. Čim su izašli iz FBI-eve zgrade, primili su poziv doktorice Hove. Završila je s obdukcijom Christine Stevenson.

Zbog gustog prometa, do mrtvozorničkog ureda u North Mission Streetu trebalo im je više od sat vremena. Doktorica Hove ih je čekala u sali za obdukciju broj jedan, u istoj u kojoj je izvršena obdukcija tijela Kevina Leea Parkera.

Sala je bila još hladnija nego prvi put. I ustajali, prodoran i slatkast miris dezinficijensa bio je intenzivniji, naprosto je gušio. Hunter je više puta začepio nos, potom prekrižio ruke na prsima. Koža na tricepsima mu se naježila.

Doktorica Hove ih je odvela do najudaljenijeg od tri stola za obdukciju koja su se protezala od istočnog zida.

Budući da jučer ujutro nisu uspjeli vidjeti tijelo Christine Stevenson, sad su ga prvi put vidjeli uživo i izbliza. Bilo je više izobličeno nego na fotografijama. Koža koja je nekoć bila glatka kao svila, barem sudeći prema fotografijama koje su našli u njezinoj kući, sada je izgledala gumeno i šupljikavo. Veći dio tijela prekrivale su kvrge svih mogućih veličina, a sve odreda izgledale su groteskno. Nezamisliva bol koju je pretrpjela, još je bila tu, urezana u njezino lice poput stravične maske. »Potpuno drukčiji način«, reče doktorica Hove, navlačeći novi par gumenih rukavica. »Ali jednako sadistički kao i kod prvog ubojstva, ako mene pitate.« Očito je odgledala snimku prijenosa.

Detektivi su stali s lijeve strane stola od nehrđajućeg čelika. »Budući da ose ne ostavljaju žalac u ubodu«, započne liječnica, »to im omogućuje da ubodu više puta. Nemoguće je reći koliko su je točno puta ubole. Onako odoka, rekla bih, blizu tisuću puta.« Garcii se stegne grlo; graške hladnog znoja izbiše mu na čelu. Kad je bio klinac, on je završio u bolnici zbog samo četiri uboda. Još se sjećao silne boli i koliko mu je bilo zlo. Nije mogao ni zamisliti kako bi to bilo primiti tisuću uboda. »Kako je tijekom najezde ležala na leđima«, nastavi liječnica, »ose su joj izbole samo prednji dio tijela. Najmanje uboda bilo je na ovom malom dijelu njezinih grudi.« Pokaže kažiprstom. »I na ovom dijelu oko prepona i bokova. I sami znate da je razlog tomu to što je imala grudnjak i gaćice. Upravo ih analiziraju u laboratoriju. Čim nešto otkriju, odmah će vas obavijestiti.« Zastane da pročisti grlo. »Izuzev ovih dijelova, primila je ubode gotovo posvuda, čak i u ustima, grlu, unutrašnjosti nosnica i na jeziku.« Bacila je

pogled na tabelu na zapadnom zidu u koju su bile unesene težine unutarnjih organa. »Izvadila sam mrtve ose iz ušnih šupljina, jednjaka i želuca.« Garcia zatvori oči i proguta slinu. Došlo mu je da povrati. »Analiza sadržaja želuca pokazala je da je bio gotovo prazan«, reče liječnica.

Hunter je znao da to uopće nije neobično u slučajevima otmice i ubojstva u kojima je do ubojstva dolazilo samo dan-dva nakon otmice. Čak i kad je otmičar žrtvi davao hranu, zbog straha, tjeskobe i neizvjesnosti, nesumnjivo nije imala apetita, ma koliko osoba bila staložena. »Umrla je od zastoja srca, vjerojatno uzrokovanog anafilaktičkim šokom.« Sudeći po onome što su Hunter i Garcia vidjeli tijekom internetskog prijenosa, bili su uvjereni da žrtva nije bila alergična na osinji ubod. Da jest, tijelo bi joj počelo otkazivati već nakon prvog uboda. Bez pružene pomoći, smrt bi nastupila veoma brzo. Mnogo brže od gotovo osamnaest minuta koliko je trajala njezina agonija.

Liječnica podigne pogled i zamijeti da se Garcia odmaknuo. Nije izgledao baš najbolje. »Carlose, jesi li dobro?« Garcia kimne, izbjegavajući je pogledati u oči. »Da. Odlično. Samo nastavite, molim vas.« »Ovo vjerojatno već znate«, nastavila je. »Ali da bi došlo do anafilaktičke reakcije, osoba bi u prošlosti trebala biti izložena toj tvari, takozvanom alergenu, koji je uzrokovao reakciju. U ovom slučaju to je osinji otrov. Taj se proces naziva senzibilizacija. Problem je u tome što bi, čak i ako već nije bila alergična na ovaj alergen, u slučaju dugotrajne izloženosti kao što je bila ova, i sama količina otrova ubrizganog izravno u njezin krvotok, mogla uzrokovati jednu od dvije reakcije – primorati tijelo na iznimno brzu senzibilizaciju ili potpuno preskakanje tog procesa i izravno dovođenje tijela u anafilaksu – ekstremnu alergijsku reakciju.« Garcia obriše znoj sa čela rukavom bijelog kombinezona. »Rekla sam da je zastoj srca vjerojatno uzrokovao anafilaktički šok.« Liječnica otvori crveni fascikl na pultu od nehrđajućeg čelika sa svoje desne strane. »Ali postoji još jedna mogućnost. Osnovna je karakteristika otrova tarantuline ose da paralizira plijen. Morate imati na umu da je osin glavni plijen pauk tarantula koji je dva ili tri puta veći od same ose.« »Veoma jak otrov«, reče Hunter. »Za plijen, smrtonosan«, složi se liječnica. »Ali taj otrov ne djeluje paralizirajuće na ljudska bića, osim ako u krvotok nije ubrizgana veoma velika količina. U tom slučaju postoji velika vjerojatnost da otrov uzrokuje paralizu srca.« Svi su se jedan dugi trenutak nijemo zagledali u tijelo na stolu. »Pročitala sam izvještaj Mikea Brindlea«, reče liječnica, privukavši im pažnju. »I pregledala sam popis dokaza koje je našao na poprištu otmice... u

njezinoj kući, zar ne?« Hunter kimne. »Slomljeni nokti koje je našao... pripadaju žrtvi.« Pokaže na žrtvine ruke.

Detektivi priđu bliže da ih pogledaju. Nokti na kažiprstu i srednjaku desne ruke bili su otrgnuti. Isto tako i nokat na kažiprstu lijeve ruke. »Jeste li našli nešto ispod neoštećenih nokata?«, upita Hunter.

Liječnica napravi grimasu. »Pa, trebalo je biti nešto, zar ne? Brindle je u svom izvještaju opisao tipično poprište borbe.« »Tako je«, potvrdi Hunter. »Dakle, ako je pružila otpor napadaču, pod noktima joj je trebalo ostati nešto – vlakna tkanine, komadići kože, dlake, čestice prašine... bilo što.« »Nije bilo ničega?«, upita Garcia. »Potpuno su očišćeni«, reče liječnica. »Nokti su joj oribani izbjeljivačem. Čisti kao u novorođene bebe. Ovaj ubojica ne riskira.« Pustila ih je da još nekoliko trenutaka proučavaju žrtvine ruke i zatim nastavila: »A sada slijedi iznenađenje«, reče. »Ubojica je nakon ubojstva očuvao tijelo stavivši ga u hladnjak.« Hunter se nije previše iznenadio. Već je to naslutio. »Svi znamo da je umrla prije pet dana, u petak navečer«, objasni liječnica, »a tijelo je pronađeno tek u ponedjeljak ujutro, gotovo sedamdeset dva sata kasnije. Prosječna temperatura proteklog tjedna u Los Angelesu iznosila je oko dvadeset osam stupnjeva. Nakon tri dana tijelo bi se napuhnulo i cijedilo bi se iz svih šupljina. Upaljene kvrge od uboda bi se značajno smanjile i na njihovu mjestu bi, zbog razvoja plinova u tijelu, nastali veliki mjehuri. Došlo bi do mrtvačke ukočenosti koja bi nestala prije dva dana. A sinoć je tijelo još uvijek bilo u posljednjem stadiju ukočenosti. Počinitelj je očuvao tijelo.« Hlađenje je usporavalo raspadanje trupla na jednak način na koji je čuvalo hladan narezak, voće i povrće od brzog kvarenja.

I Hunter i Garcia su znali da je u većini slučajeva, u kojima je ubojica nakon ubojstva očuvao cijelo tijelo, bila prisutna neka veoma snažna emocija.

Tri najčešće su bile: ljubav, mržnja i požuda.

Ako je u pitanju bila ljubav, ubojica većinom nije nagrđivao tijelo žrtve, već ga je nastojao što duže zadržati u dobrom stanju. Takav počinitelj se nije tako olako rješavao tijela. Što se tiče mržnje, počinitelj se stalno iznova fizički iživljavao na žrtvi kako bi smirio svoj unutarnji gnjev. Izobličenje tijela je tada bilo neminovno.

A u slučaju požude, žrtva je obično prije ubojstva bila više puta silovana.

Nakon ubojstva, često je dolazilo i do nekrofilije. »Je li silovana?«, upita Hunter. »Prije ili nakon ubojstva?« »Ne, nije.« Liječnica odmahne glavom. »Kao što rekoh, imala je gaćice na sebi pa joj prepone nisi bile toliko izložene ubodima kao preostali dio tijela.

Nisam našla nikakve tragove nasilne penetracije. Nema nikakvih oštećenja kože koja okružuje vaginu. Nikakve sperme ni u njoj ni na njezinoj koži. Isto tako, na stjenkama vagine nije bilo ostataka lubrikanta koji bi ukazivao da ju je počinitelj silovao koristeći prezervativ. Laboratorij će nas izvijestiti ako na njezinu rublju nađu spermu, ali mislim da neće. Mislim da ovom počinitelju nije bio važan seks. Isto tako ne mislim da je bio zaljubljen u nju. To vam, teoretski, ostavlja dvije alternative.« »Mržnju ili čistu maniju ubijanja«, reče Hunter.

Doktorica Hove se složi. »Možda se nije mogao odmah riješiti njezina tijela, a nije želio da se počne raspadati i da sve zasmrdi«, reče Garcia. »Ubojica je najvjerojatnije koristio ledenicu srednje veličine«, reče liječnica. »Prema naborima kože i mrtvačkim pjegama mogu gotovo sa sigurnošću reći da se nalazila u fetalnom položaju.« Pričekala je nekoliko trenutaka i zatim bijelom plahtom prekrila tijelo. »Nažalost, ne znam što bih vam još mogla red. Nije umrla na nepoznat način.

Svi smo vidjeli što joj se dogodilo. Toksikološki nalazi bit će gotovi za nekoliko dana.« Hunter i Garcia kimnuše i krenuše prema vratima poput školaraca koji su čuli posljednje školsko zvono prije ljetnih praznika. »Javite nam ako iskrsne nešto novo u analizi, hoćete li, doktorice?«, upita Hunter. »Naravno.« Obojica su već bili na polovici hodnika kad je ona podigla pogled.

54.

Dennis Baxter uspio je premostiti jednostavnu četveroznamenkastu lozinku na smartphoneu Christine Stevenson koji mu je sinoć dao Hunter.

Budući da je mobitel bio aktivan, nije imao problema pristupiti informacijama na SIM kartici.

Ubrzo je otkrio da se baterija ispraznila tijekom nedjelje ujutro, dva dana nakon internetskog prijenosa. Od četvrtka navečer, kad je Christina oteta, do nedjelje ujutro je na glasovnoj pošti ostavljeno dvadeset šest poruka. Našao je i četrdeset dvije pisane poruke. Brzom provjerom aplikacija i memorijske kartice našao je nekoliko foto-albuma, nekoliko videa, četiri glasovna podsjetnika i šesnaest stranica zabilješki. Činilo se da Christina nikad nije koristila aplikaciju rokovnika, ali je zato vraški koristila elektroničku poštu.

Osim sadržaja inboxa, poslanih i izbrisanih mapa, našao je na stotine, možda čak i tisuće elektroničkih poruka. Čim su se Hunter i Garcia vratili u upravnu policijsku zgradu, Baxter ih je ukratko izvijestio o svemu što je otkrio i predao im mobitel. Bio je i više nego sretan što čitanje tog brda poruka ne spada u njegov posao.

Detektivi su započeli s preslušavanjem glasovnih poruka Christine Stevenson, provjeravanjem njezinih podsjetnika, čitanjem napisanih poruka i zabilješki. Pregledali su i sve foto-albume i videe koje je sačuvala na memorijskoj i SIM kartici.

Trebalo im je gotovo dva sata da sve pregledaju.

Većina glasovnih poruka ostavljena je u nedjelju ujutro – uglavnom drugi novinari i ljudi iz novina – svi su joj čestitali na objavljenom članku. Neke su poruke zvučale pomalo zavidno. Ali jedna osoba koja ju je od nedjelje triput zvala i poslala dvije pisane poruke, zvučala je prijateljski. Zvala se Pamela Hays. Hunter je otkrio da je Pamela bila Christinina glavna urednica zabavne rubrike u L.A Timesu.

Trebalo mu je više od pola sata da svaku osobu koja je ostavila poruku poveže s imenima u adresaru mobitela, što je značilo da su je poznavali svi pozivatelji. Nikakvih stranaca.

Nijedna od glasovnih i pisanih poruka, zabilješki i glasovnih podsjetnika nije bila dovoljno zanimljiva da potakne sumnju, ali je barem iz mobitela dobio dug popis osoba s kojima su mogli razgovarati. U njezinu adresaru nije bilo imena Kevina Leea Parkera. »Sad kad je ova priča procurila«, reče Hunter i odgurne se od stola, »htio bih otići do zgrade L.A. Timesa i porazgovarati s tom Pamelom Hays, glavnom urednicom Christine Stevenson.«

Garcia protrlja oči. »Dobro, a ja ću početi s ovom elektroničkom poštom.« Pokaže Christinin mobitel na stolu. »Nazvat ću Dennisa da vidi može li nekako spojiti mobitel na monitor kompjutera. Čitanje svih tih silnih poruka na zaslonu od 3,5 inča jednostavno ne dolazi u obzir.« Hunter se kimnuvši složi. »Siguran sam da će Dennis uspjeti nešto srediti.

Možda bi bilo dobro da ga zamolimo da sve s njezina mobitela skine na tvrdi disk. Sad imamo izravnu vezu s njezinim inboxom u L.A. Timesu. Ako njihov Informatički odjel poništi njezinu lozinku ili njezin račun, više mu nećemo imati pristup.« »Da, i meni je to palo na pamet..« Garcia ustane i protegne tijelo. »I svejedno bih volio pogledati onaj film, Vrag je unutra, tek toliko da zadovoljim znatiželju, znaš što hoću reći? Htio bih ga odgledati ovdje na svom kompjuteru, ne bih to htio gledati kod kuće pred Annom.« Hunter opet kimne. »Nisam zaboravio na film.« Pogleda na sat i dohvati jaknu. »Javi mi ako nađeš nešto.« »I ti isto.«

55.

Hunter nije nazvao L.A Times i zatražio sastanak s Pamelom Hays. Više je volio nenajavljeno se pojaviti. U prošlosti je imao posla s previše novinara pa je znao da obožavaju postavljati pitanja, ali da mrze na njih odgovarati.

Nije znao niti jesu li Pamela i Christina bile dobre prijateljice. Možda je krivo protumačio zabrinutost u glasovnoj poruci koju je ostavila Christini. Da je nazvao i pokušao dogovoriti sastanak, Pamela Hays bi mu u tom slučaju najvjerojatnije dala neku neuvjerljivu ispriku, primjerice da je cijeli dan zauzeta sastancima. Bio je potpuno siguran u to. Neočekivanim pojavljivanjem, element iznenađenja bit će na njegovoj strani, jer se sugovornica neće stići pripremiti. Iz vlastita je iskustva znao da je to uvijek prednost.

Sjedište L.A. Timesa je neobičan kompleks četiri različita zdanja povezana u jednu golemu građevinu. S jedne strane sličila je na zgradu suda, s druge na višekatno parkiralište, a ako joj se prilazilo iz West 2. Streeta, nitko vam ne bi zamjerio što mislite da ulazite u ispostavu neke europske banke.

Visoka dvokrilna vrata od zatamnjenog stakla, uvučena duboko u raskošan portal od smeđeg granita vodila su u široko, ugodno osvijetljeno i rashlađeno predvorje. Sve je vrvjelo ljudima. Odlazili su i dolazili. Neki su strpljivo sjedili i čekali u čekaonici s desne strane. Neki i nisu bili previše strpljivi. Sve je bilo popločano mramorom koji je pojačavao zvuk svakog koraka, tako da je cijelo predvorje brujalo poput košnice.

Hunter je prilazio velikom recepcijskom pultu kad mu je za oko zapela mršava žena visoka oko metar šezdeset. Prelazila je predvorje krcato ljudima.

Hodala je polako, pognute glave, žalosnog i iscrpljenog držanja. Odmah ju je prepoznao sa slike web-stranice L.A. Timesa – Pamela Hays.

Sustigao ju je u trenutku kad je prišla vratima jednog od četiri dizala u praznom hodniku s lijeve strane recepcijskog pulta.

Pritisnula je dugme, odmaknula se i čekala, još uvijek pognute glave. »Gospođice Hays?«, reče Hunter.

Potrajalo je dok nije podigla glavu. Pogledala ga je u lice, ali joj pogled nije bio usredotočen. Nosila je tamni kostim koji joj je dobro pristajao i zbog kojega je izgledala kao da se stopila s crno-sivim granitnim zidovima oko nje.

Pričekao je nekoliko sekundi i opazio trenutak kad joj se razbistrio pogled i kad se vratila u stvarnost. Imala je čeličnoplave oči i kosu boje karamela, dugu do ramena. Zbog pomalo šiljate brade, jagodica i nosa, izgledala je kao da je veoma stroga. Isti čas se osmjehnula, ali osmijeh nije nimalo ublažio njezine crte lica.

»Gospođice Hays«, opet reče Hunter, pokazavši joj značku ovaj put. »Ja sam detektiv Robert Hunter iz Odjela za ubojstva. Biste li mi mogli posvetiti malo svog vremena?« Nije odgovorila. U glavi joj se još uvijek nije sve posložilo na svoje mjesto. »Gospođice Hays, zaista bi mi dobro došla vaša pomoć... i Christini Stevenson isto.«

56.

Pamela je odvela Huntera van na West 1. Street i skrenula iza ugla do Edison Loungea preko puta policijske upravne zgrade. U ovom trenutku nije željela sjediti ni u konferencijskoj dvorani niti bilo gdje drugdje u zgradi L.A. Timesa.

Edison je elegantan i profinjen bar smješten u podrumu čuvenog Higgins Buildinga u središtu L.A.-a. Početkom dvadesetog stoljeća u tom se podrumu nalazila prva privatna električna centrala. U znak poštovanja prema povijesti ovog mjesta, u Edisonu su zadržali većinu strojeva i arhitektonskih elemenata.

Lijevo od glavnog šanka našli su dva slobodna kožna naslonjača s visokim naslonima, postavljena oko poliranog stolića za kavu visokog do koljena koji je izgledao kao da je napravljen od mramora. Prigušena svjetla i lagana glazba iz 1930-tih godina, zajedno s predmetima i ukrasnim detaljima iz tog doba, stvarali su nostalgičnu atmosferu koja je svakoga mogla vratiti u prošlost.

Pričekao je da Pamela sjedne, zatim je sjeo i on.

Slabašno mu se nasmiješila, pokazujući mu da cijeni gestu. »Prije nego što počnete postavljati pitanja«, rekla je, »molim vas da mi odgovorite na ovo: je li pronađeno Christinino tijelo?« Nije mu bilo teško pogoditi njezine misli. U ovom trenutku nije bila novinarka. Nije mu postavila to pitanje jer je htjela dobiti ekskluzivnu informaciju za neki potencijalni članak. U ovom se trenutku još uvijek držala za mrvu nade da je sve ono što je vidjela bila neka okrutna podvala – neki veliki nesporazum.

Već se bezbroj puta našao u ovakvoj situaciji. I svaki put mu je to sve teže i teže padalo. Želudac mu se zgrčio. »Da.« Vidio je kako joj je iz očiju nestala svjetlost. I to je vidio već mnogo puta.

Ne kao u roditelja koji je upravo izgubio sina ili kćer, već u nekoga tko nije samo izgubio blisku prijateljicu, nego je odjednom shvatio da su opasnost i zlo mnogo bliže nego što misli. Ako se to dogodilo osobi kao što je Christina, može se dogoditi i njoj. Može se dogoditi njezinoj obitelji. Može se dogoditi svakome.

Duboko je udahnula kad su joj se u očima pojavile suze. »Kad?« »Jučer.« »Gdje?«

»Nedaleko njezine kuće.« Prišla im je konobarica koja se slobodno mogla natjecati za mis Kalifornije. »Dobar dan i dobrodošli u Edison«, rekla je s osmijehom za koji je Hunter bio siguran da ga je udijelila svakom gostu. »Želite li pogledati naš izbor koktela?« »Ovaj... ne, ne treba«, reče Pamela i odmahne glavom. »Možete li mi donijeti votku martini, molim vas?« »Naravno.« Konobarica pogleda Huntera, čekajući njegovu narudžbu. »Meni samo crnu kavu, molim.« »Odmah stižu.« Konobarica se okrenula i otišla. »Tko je u stanju učiniti takvo nešto?«, upita Pamela. Glas joj je bio suh kao da joj je nešto zapelo u grlu. Trenutak je ušutjela i progutala suze. »Našli smo neke ulomke internetskog prijenosa. Jeste li ih vi vidjeli?« Jedno vrijeme izdržao je njezin pogled, potom kimnuo. »U kakvom je ono sranju bila? Nekakvom staklenom lijesu?« Nije odgovorio. »I ona dugmad. Ljudi su glasovali kako će Christina umrijeti?« Još uvijek nikakvog odgovora. »Jesu, zar ne?« Izgledala je ogorčeno. »Ljudi su stvarno glasovali. Zašto?

Nisu ni znali tko je ona. Zar su mislili da je to zabavno? Da je to neka vrsta igre? Ili su jednostavno povjerovali da je kriva za nešto jer je u dnu zaslona pisalo KRIVA JE?« Njezin intenzivni pogled zahtijevao je odgovor. »Gospođice Hays, ne mogu vam reći što su ti ljudi mislili kad su klikali na dugmad«, rekao je mirnim glasom. »Ali bi svi razlozi koje ste upravo naveli mogli biti valjani. Ljudi su najvjerojatnije povjerovali da se radi o nekoj igri, da se to ne događa stvarno... ili su možda povjerovali u natpis KRIVA JE.« Njegove riječi nagnale su je da zastane i zadrži dah. Brzo je čitala između redaka. I ona je slične natpise koristila svaki dan... koristile su ga sve novine da ljudima privuku pažnju. Što senzacionalniji naslov, to više privučene pažnje; riječi su se veoma pomno birale kako bi imale što veći učinak.

Katkada je bila dovoljna samo jedna jedina riječ. Znala je i to da su, psihološki gledano, naslovi služili i drugoj svrsi. Ponekad im je cilj bio privući pažnju, ali istovremeno i u podsvijest ljudi utisnuti prethodno stvoreno mišljenje. A podsvijest je imala mnogo veću moć nego što su ljudi htjeli priznati. Pamela je to jako dobro znala. »Ubojica je protiv Christine iskoristio njezin vlastiti trik«, pomislila je i zadrhtala.

Konobarica se vratila s pićima. Poslužila je Pameli martini i, prije nego što je stigla staviti Hunterovu kavu na stol, Pamela je strusila svoje piće u tri velika gutljaja.

Konobarica ju je pogledala, trudeći se sakriti svoje iznenađenje. »Molim vas, mogu li dobiti još jedan«, reče Pamela, vraćajući joj praznu čašu. »Ovaj... naravno.« Uputila se natrag prema šanku. »Gospođice Hays, mogu li vam sada postaviti nekoliko pitanja?« Piće joj je malo smirilo živce. Pogledala je Huntera i kimnula. »Da, i prestani me zvati gospođica Hays. Zbog toga se osjećam kao da sam opet u katoličkoj školi, a mrzila sam to mjesto. Zovi me Pamela ili Pam. Svi me tako zovu.« Započeo je s jednostavnim pitanjima, tek toliko da stekne dojam u kakvom su odnosu bile Pamela i Christina. Ubrzo je shvatio da Pamela nije bila samo Christinina šefica, već da su tijekom godina postale i jako dobre prijateljice. Rekla mu je da se Christina ni s kim nije viđala, barem koliko je njoj bilo poznato. Njezina posljednja veza, ako se uopće može tako nazvati, završila se prije otprilike četiri mjeseca. Trajala je samo nekoliko tjedana.

Rekla mu je da je ta veza otpočetka bila osuđena na propast. Momak je bio mnogo mlađi od Christine, ženskar do srži i bubnjar rock-benda u usponu, Screaming Toyz.

Iznenadio se. Nedavno ih je slušao u Houseu of Blues.

Konobarica se vratila s novim martinijem koji Pamela nije strusila, već ga je polako pijuckala.

Pitao ju je o ona tri slova – SSV i broju 678. Razmišljala je dugo vremena i rekla da joj to ništa ne znači niti se može sjetiti u kakvoj bi mogli biti vezi s Christinom Stevenson.

Htio ju je pitati je li ikad čula za ime Kevina Leea Parkera, ali je na kraju ipak odlučio da neće. Najvjerojatnije, nije nikad čula, a i nije mogao zanemariti činjenicu da razgovara s novinarkom. Bio je siguran da bi kasnije provjerila ime i neizbježno otkrila da je i on ubijen prije nekoliko dana. S tom informacijom, uskoro bi se preko cijele naslovnice L.A. Timesa pojavio senzacionalistički naslov o novom serijskom ubojici koji voli uživo prenositi svoje ubilačke misije. Naslov o samo jednom jedinom suludom ubojstvu izazivao je šok i poticao govorkanja, a vijest o novom serijskom ubojici u L.A.u izazvala bi paniku u cijelom gradu. I prije je to znao viđati. U ovome trenutku to nije trebalo ni njemu niti istrazi. »Je li spominjala kakve prijetnje?«, upita Hunter. »Pisma, elektroničke poruke, telefonske pozive? Bilo što zbog čega se brinula? Ljude koji je nisu voljeli?« Nervozno se nasmiješila. »Mi smo novinarke četvrtih najtiražnijih novina na području cijelog SAD-a, detektive, Zahvaljujući našem poslu, nitko nas ne voli, bez obzira koliko se prijateljski ponašali. Ne voliš nas ni ti ni tvoji kompanjoni iz zgrade preko puta.« Hunter ništa ne reče. Imala je pravo. Još nije upoznao murjaka koji voli

novinare. »Na ljestvici ‘ljudskog ološa’, u istom smo rangu s korumpiranim murjacima i odvjetnicima.« Ušutjela je i otpila gutljaj martinija. Usprkos grubim riječima, jako je dobro znala na što Hunter misli. Hunter pričeka da se riječi slegnu.

Pamela se vratila na pitanje. »Činjenica je da smo svi mi novinari napisali članke koji su uzrujali neke ljude. Svi smo mi primili prijeteća pisma, poruke i telefonske pozive. Primamo ih svako toliko, ali sve je to samo prazno razmetanje, zaista. Ljudi se razljute kad razotkrijemo istinu, jer im, u većini slučajeva, istina ne odgovara.« Nije mogao poreći da Pamela Hays strastveno brani svoj posao. »Je li gospođica Stevenson ikad spomenula takva pisma, poruke ili telefonske pozive? Nešto za što je mislila da nije puko razmetanje?« Počela je odmahivati glavom, ali je najednom zastala. Značajno ga je pogledala. Da joj se čelo puno Botoxa moglo nabrati, to bi bilo sada. »Što ti je rekla?«, upita Hunter, pokušavajući iskoristiti priliku.

Zavalila se u stolici. Stavila je šaku na bradu i ispružila kažiprst preko usana. Pogled je oborila na svoje krilo.

Bihevioristička psihologija tumačila je stavljanje prsta preko usana kao izdajnički znak – osoba je htjela ili se spremala nešto reći, ali nije sigurna bi li trebala. U određenim situacijama ova je gesta bila nehotičan znak da će osoba izreći laž.

Promatrao ju je. Bilo je bjelodano da njezin novinarski um nešto smišlja, da se pita bi li mu trebala povjeriti tu informaciju ili je zadržati za sebe.

Možda bi se od ovoga mogla napraviti kakva priča.

No imala je jedan problem – ona nije izvještavala o kriminalu. Morala bi tu informaciju povjeriti nekome iz crne kronike. A mrzila je te šupke. Uvijek su svisoka gledali na sve druge, osobito na one iz zabavne rubrike, ili kako su ih nazivali, tračerske jazbine.

Primijetio je njezino krzmanje pa je opet navalio. »Pamela, i najbeznačajnija informacija mogla bi nam pomoći da uhvatimo onoga tko je to napravio Christini. Je li se bojala nekoga ili nečega?« Opet se zagledala u njegovo lice. U očima su joj se pojavile odlučnost i iskrenost, osobine koje nije imao priliku često viđati. Lice joj se malo opustilo. »Prije otprilike četiri mjeseca Christina je napisala članak o tipu imenom Thomas Paulsen.« »Softverski milijunaš?« »Točno taj«, odvratila je, pomalo iznenađena što je Hunter čuo za njega. »Dogodilo se to ovako. Kontaktirao ju je bivši zaposlenik gospodina Paulsena, rekavši joj da ima veliku priču. Christina je došla k meni i ja sam joj dala blagoslov da to istraži. Radila je na tome dva mjeseca i otkrila vagon

prljavštine o tom ološu. Priča je objavljena, a to je veoma utjecalo na poslovni i osobni život gospodina Paulsena.« »O čemu je govorila ta priča?« Otpila je još jedan gutljaj. »Volio je odvoditi svoje tajnice, pomoćnice i svakoga tko mu se sviđao iz njegove kompanije u svoj krevet, a zatim ih je zastrašivao svim mogućim sredstvima da drže jezik za zubima. Oženjen je i ima kćer. Nakon objavljivanja priče, saznalo se da je to radio godinama.

Navodno je spavao s trideset pet svojih zaposlenica.« Ušutjela je, odvagujući riječi. »Svjesna sam toga da ovo mnogima ne izgleda tako strašno, ali ovo su Sjedinjene Države, zemlja puna lažnog morala u kojoj religiozan, vjeran i pošten obiteljski čovjek znači mnogo više nego što misliš. A ovo je L.A., grad u kojem i najmanja afera može preko noći dokrajčiti nečiju karijeru. Članak je prilično uzdrmao život gospodina Paulsena.« Hunter nešto zapiše u notes. »I on je prijetio gospođici Stevenson?« Na licu joj se pojavi nesigurnost. »Odmah nakon objavljivanja članka počela je dobivati telefonske pozive... nešto o boli, da će je prisiliti da pati i polako umire. Christina je već i prije doživjela slične stvari i nije bila tip koji se dao lako zastrašiti, ali sam znala da su je ti pozivi stvarno isprepadali.

Pokušale smo locirati odakle dolaze pozivi, ali je pozivatelj bio jako pametan.

Signal je skakao po cijelom gradu.« »Je li i nedavno primila takav poziv?« »Nisam sigurna. Nije ih spominjala dugo vremena.« Hunter opet nešto pribilježi. »Ali ovdje govorimo o člancima koje je napisala dok je radila u zabavnoj rubrici«, rekla je. »Prije nego što sam je dovela u zabavnu rubriku, Christina je devet mjeseci radila u crnoj kronici. A prije toga gotovo u svakoj novinskoj rubrici. Ako joj se ovo dogodilo zbog nekog članka koji je napisala, tada imaš jako dug popis.« »Da, znam«, uzdahne Hunter. »Postoji li neki način da dođem do arhiva svih članaka koje je gospođica Stevenson napisala dok je radila u zabavnoj rubrici? Htio bih odatle započeti.« Iako je izgledala iznenađeno, čelo joj se nije pomaknulo. »Govorimo o člancima koje je napisala u dvije godine.« »Da, znam. Imamo tim koji ih prikuplja, a tvoja pomoć mogla bi ubrzati stvar.« Zurila je u njega nekoliko trenutaka. »U redu. Sigurna sam da do sutra mogu sve prikupiti i poslati ti komprimirani arhiv.«

57.

Vozač je započeo svoj radni dan prije svitanja. Strpljivo je sjedio za volanom, mirno promatrajući ulaz u stambeni blok preko puta mjesta gdje je bio parkiran. Ovaj posao bi većini ljudi bio jako dosadan, ali njemu nije nimalo smetalo. Zapravo je uživao u postavljanju zasjede. Dok je čekao, imao je mnogo vremena za razmišljanje. Za sređivanje misli. Za planiranje. Osim toga, obožavao je promatrati ljude. Toliko se toga moglo saznati o njima samo pukim promatranjem.

Primjerice, u 6:45 iz zgrade je izašao debeo, proćelav muškarac u starom sivom odijelu koje mu je loše pristajalo. Prešao je ulicu. Hodao je polako i poraženo, zgrbljenih ramena i pognute glave, kao da su mu misli preteške. Čitav njegov izgled odavao je samo jedno – tugu. Za njega je preživljavanje svakog pojedinog dana bilo pravo mučenje. Vozač je bio uvjeren da čovjek mrzi svoj posao, ma što da je radio. Debeo, zlatan prsten urezan u mesnat prst ukazivao je da je oženjen, ali i da se jako udebljao otkako je taj prsten prvi put nataknuo na prst. Sa sigurnošću se moglo zaključiti da je iz njegova braka davno nestala strast koja je nekoć možda postojala.

Vozač podigne pogled na zgradu. Na prvom katu je u debelog muškarca kroz prozor zurila žena kratke, prljavoplave kose i s očitim viškom kilograma.

Slijedila ga je pogledom sve dok nije skrenuo u drugu ulicu. Čim joj je nestao s vidika, i ona je nestala s prozora, ali se nakon tri minute opet pojavila. Ovaj put se tjeskobno zagledala u suprotni kraj ulice. Vozač primijeti i da drukčije izgleda. Počešljala je kosu i neuglednu spavaćicu zamijenila seksi odjećom.

Prošlo je pet minuta i ništa se nije dogodilo. Tada su se ženine usne razvukle u osmijeh. Vozač je slijedio njezin pogled do muškarca koji se pojavio iza ugla i žurno prilazio stambenom bloku. Bio je najmanje dvadeset kilograma lakši od njezina muža i otprilike deset godina mlađi. Žena se smiješila od uha do uha.

Vozač se zacereka. Da, mnogo se toga može saznati samo pukim promatranjem.

No on nije došao ovamo da razotkrije nečiju bračnu nevjeru. Njegov zadatak je bio mnogo važniji od toga.

U 7:15 iz zgrade je izašao drugi muškarac. Ovaj je bio visok i atletske građe. Hodao je odlučnim korakom. Izgledao je odlučno i odrješito. Vozač se refleksno spusti u sjedalu da ga ne zamijeti, ali nije prestao pozorno promatrati muškarca koji je ušao u svoj automobil i odvezao se.

Vozač se nasmiješi. Sve je išlo po planu.

Dvadeset minuta kasnije iz zgrade je izašla njegova meta. Uspravio se na

sjedalu i promatrao je kako prilazi svom automobilu. Bila je lijepa, zračila je dražešću, a bio je siguran da joj na tijelu zavide sve prijateljice.

Duboko udahne i u cijelosti se prepusti uzbuđenju koje ga je preplavilo.

Osjeti nalet adrenalina, bacivši pogled na opremu za emitiranje i pokrene motor.

Pratio ju je cijeli dan, čekajući pravi trenutak za napad. Znao je da uspjeh ovisi o odabiru savršenog trenutka. Ako ne bi bio savršen, sve bi moglo lako propasti.

Nakon tolikih sati, trenutak je napokon stigao.

Njegova predstava samo što nije krenula on-line.

58.

Kad se Hunter vratio u policijsku upravnu zgradu, Garcia je snažno trljao oči. »Sve u redu?«, upita ga Hunter.

Garcia podigne pogled i duboko uzdahne. »Upravo sam odgledao onaj film – Vrag je unutra.« »Našao si nešto?«, upita Hunter, sjedajući za svoj stol.

Garcia ustane i promasira vrat. »Mislim da se ona poruka koju je ubojica ostavio u sobi gospođice Stevenson ne odnosi na film.« Hunter zastane i pogleda ga. »Kao što rekoh, radi se o mladoj ženi čija je majka ubila tri osobe dok ju je, navodno, opsjedao demon. Posebnu pažnju obratio sam na ta ubojstva, preciznije, na način njihova izvršenja.« »I...?« »Nema nikakve sličnosti s našim slučajem. To je bio luđački napad nožem.

Sve tri osobe zaklane su u istoj kući i iste noći, u razdoblju od nekoliko minuta. Film se prvenstveno bavi ženinom kćeri koja prisustvuje postupcima egzorcizma kako bi saznala je li vrag doista opsjedao njezinu majku kad je počinila ubojstva. Nitko nije zatvoren ni u kakav stakleni niti drukčiji lijes. Ne pojavljuju se nikakve ose ni drugi kukci. Nitko nije ostavljen u lužnatoj ni kiseloj kupki, ništa se ne prenosi preko Interneta i nema nikakvog glasovanja o načinu umiranja. Ako ona ubojičina poruka uopće ima neko značenje, ne odnosi se na film.« Hunter usredotoči pogled na pano i fotografiju fluorescentnog narančastog praška. Počeše se po glavi. »Vrag je unutra. Što to, dovraga, znači?« »Što je s e-porukama gospođice Stevenson?«, upita. »Ima li uopće kakvih pomaka?« Dennis Baxter iz Jedinice za računalni kriminal skinuo je sve elektroničke poruke Christine Stevenson na vanjski tvrdi disk koji je sada bio spojen s Garciinim kompjuterom. Nije ih morao pregledavati na 3,5-inčnom zaslonu mobitela niti je više postojala opasnost da im ne mogu pristupiti. »Zasad nisam našao ništa sumnjivo«, odvrati Garcia i vrati se za svoj stol. »Hrpa brzih razmjena poruka između gospođice Stevenson i ostalih novinara L.A. Timesa – vicevi, tračevi, razglabanje o člancima... takve stvari. Stavio sam da se odijele sve poruke koje nisu došle s adrese @latimes.com. Tako ćemo imati odijeljene osobne i poslovne poruke. Zasad se još ništa nije pojavilo, ali ima još mnogo toga. Što je s tobom?«

Hunter mu ispriča o sastanku s Pamelom Hays. »Oho, čekaj malo«, reče Garcia, podigavši desnu ruku da ga zaustavi kad je spomenuo telefonske prijetnje. »Tko je taj tip?« »Zove se Thomas Paulsen«, odvrati. »Softverski milijunaš sa sjedištem ovdje u L.A.-u.« »Softverski?« Na Garciinoj čeljusti zategne se mišić. Već je utipkavao Paulsenovo ime u tražilicu. »Tako je. Njegova kompanija je među prvima stvorila internetski sustav baza podataka.« Garcia podigne pogled sa zaslona. »Kad si prije stigao provjeriti ga?« »Nisam ga provjerio«, odvrati. »Samo puno čitam. Nedavno sam pročitao članak u časopisu Forbes.« »Jesi li pročitao članak koji je o njemu napisala Christina Stevenson?« »Još ne.« Garcia klikne na gornju poveznicu na stranici koju je pretraživao i dođe na web-stranicu PaulsenSystems. Letimice prijeđe pogledom po informacijama »O nama«. Sudeći prema pročitanom, Hunter je imao pravo. Paulsenova kompanija je bila među prvima koje su se prihvatile stvaranja internetskih baza podataka i sada je bila među vodećima u svijetu. Njezine sustave koristile su kompanije diljem cijeloga svijeta. »Hoćemo li razgovarati s njim?«, upita Garcia. »Meni izgleda kao osoba koja se jako dobro snalazi u virtualnom prostoru.« »Vjerojatno hoćemo, ali ne još. Najprije želim saznati koliko je stvarno na njega utjecao članak Christine Stevenson. Ali čak i tada ćemo morati pronaći vezu između Paulsena i Kevina Leea Parkera. Možda mu se Christina zamjerila zbog članka koji je napisala, ali kako se onda prva žrtva uklapa u njegovu osvetu?« Garcia ne reče ništa.

Zazvoni telefon na Hunterovu stolu i odvuče mu pažnju s panoa. »Detektiv Hunter, Jedinica za teška ubojstva.« Začuo je klik. »Halo...?« »Detektive Hunter«, napokon reče pozivatelj. Glas mu je bio hladan i smiren, kao liječniku koji pozdravlja pacijenta. »Drago mi je što si u svom uredu.« Začuvši njegov glas, Hunter osjeti rupu u želucu, kao da se unutra stvorio vakuum koji je veoma brzo zamijenila tjeskoba. Stisne zube i zagleda se u Garciu. »Jesi li na Internetu?«, upita pozivatelj glasom punim sprdnje. »Jer ti kanim pokazati nešto za što sam siguran da ćete i ti i tvoj partner s užitkom gledati.«

59.

Iako je temperatura u njihovu uredu iznosila oko trideset sedam stupnjeva celzija, Hunter osjeti kako mu hladan znoj cijedi niz zatiljak i leđa. »Jesi li spreman, detektive Hunter?«, retorički upita pozivatelj. »Tvoja omiljena web-stranica upravo kreće uživo. Ne moram ti ponavljati adresu, zar ne?« Hunter utipka adresu u preglednik.

Web-stranica se pojavi za manje od tri sekunde. No ono što je ugledao, prisili ga da pogleda još jednom. Ovaj put prizorom nije dominirala zelena nijansa infracrvenih leća. Niti je bio snimljen u nekoj prljavoj prostoriji nalik na tamnicu. Pozivatelj je emitirao na danjem svjetlu, s gradske ulice pune ljudi. Ni kamera nije bila statična. Kretala se polako zajedno s mnoštvom ljudi, kao da snima turist na odmoru u L.A.-u.

Hunter zaškilji.

Posvuda naokolo ljudi. Muškarci i žene odjeveni u različitu odjeću, od traperica, majica i kratkih hlača do haljina i poslovnih odijela. Neki su se žurili, držeći mobitele na ušima. Neki su ležerno šetali, možda razgledavali izloge. Nije se moglo utvrditi sa sigurnošću jer je kamera imala uskokutni objektiv i snimala samo ravno ispred, poput tunelskog vida. Hunter je vidio ljude kako prilaze kameri i nastavljaju dalje, ali je periferni dio bio zamućen.

Dlanom brzo prekrije mikrofon slušalice. »Nazovi Michelle iz FBI-eva ORK-a«, šapne Garcii. »Web-stranica opet ide uživo.« Garciin stol je najvjerojatnije bio najuredniji stol u zgradi policijske uprave. Sve je bilo na svom mjestu, uvijek simetrično raspoređeno.

Posjetnica Michelle Kelly bila je prva od tri poredane s desne strane telefona.

Utipkao je broj. Michelle se javila nakon drugog zvona. »Michelle, ovdje Carlos.« Odmah je zamijetila ozbiljnost u njegovu glasu. »Hej, Carlose. Što ne valja?« Dok je razgovarao, Garcia je utipkao adresu u preglednik. »Opet je on-line.

Web-stranica je opet on-line.« »Što?« »Upravo razgovara s nama telefonom.« Čuo je mahnito tipkanje na drugom kraju.

Stranica se pojavila na njegovu zaslonu pa je odmaknuo glavu i mršteći se promatrao ulični prizor. Zatim se zagledao u Huntera. »Koji je to vrag?« Hunter jedva zamjetno odmahne glavom. »Carlose, kako to misliš da je stranica opet on-line?«, reče Michelle preko

telefona. »Ja nemam ništa.« »Što?« »Piše greška 404. Datoteka nije pronađena.« »Provjeri jesi li dobro utipkala web-adresu«, odvrati Garcia, instinktivno provjeravajući onu koju je on utipkao. »Na mom se zaslonu pojavila slika.

Upravo gledam u nju.« »Već sam provjerila. Siguran si da je adresa ista?« »Sto posto.« Opet kuckanje tipkovnice. »Prokletstvo, blokirao nas je«, napokon reče Michelle. »Što...? Kako je mogao vas blokirati, a nas ne?« »Postoji više načina, ali sad ne namjeravam s tobom razglabati o tehničkim stvarima.« Garcia odmahne glavom. »Oni je ne mogu vidjeti«, šapne. »Nekako ih je blokirao, ali ne i nas.« Čuvši to, Hunter nabere nos. Znao je da nema vremena za objašnjenja.

Prebaci poziv na zvučnik. »Gledate li?«, upita pozivatelj. »Gledamo«, odvrati smirenim i odlučnim glasom. »Dovraga, gdje je to?«, nečujno reče Garcia Hunteru, pokazujući na monitor. »Rodeo Drive?« Hunter odmahne glavom. »Ne izgleda tako.« Rodeo Drive je najpoznatija losanđeleška ulica, smještena na Beverly Hillsu, čuvena po trgovinama dizajnerske odjeće, obuće, nakita i visoke mode. Svakog dana privlači gomile ljudi. Hunter je imao pravo. Ovo što su gledali nije sličilo Rodeo Driveu. Ovi su prizori mogli pokazivati bilo koju ulicu s trgovinama u gradu koji ih je imao na tisuće. »Lijep dan za šetnju, nije li?«, reče pozivatelj. U glasu se jasno čulo veselje. »Itekako«, složi se Hunter. »Zapravo, ako mi kažeš gdje si, doći ću i prošetati s tobom.« Pozivatelj se nasmije. »Cijenim to, ali mislim da trenutno imam dovoljno društva. Zar ne vidiš?« Ljudi su hodali u svim smjerovima.

Hunter i Garcia prikovaše poglede za kompjuterske zaslone, tražeći nešto, bilo što, po čemu bi mogli otkriti odakle pozivatelj emitira prijenos. Zasad nisu otkrili ništa. »Zar nije izvanredno što živimo u gradu s toliko mnogo ljudi?«, nastavi pozivatelj. »U gradu koji je tako pun života?« Hunter ne odvrati ništa. »Nedostatak je to što je Los Angeles veoma živahan; ljudi stalno nekud žure, previše zaokupljeni vlastitim mislima, vlastitim problemima, vlastitim zapažanjima. Previše zaokupljeni da zamijete druge ljude.« Nasmije se, kao

da je upravo rekao nešto što ga je neizmjerno zabavilo. »Ovdje bih mogao nositi Batmanov kostim i nitko se ne bi zagledao u mene.« Pozivatelj je nastavio hodati dok je govorio, ali ni Hunter ni Garcia nisu uspjeli opaziti ništa prepoznatljivo.

Odjednom je pozivatelj naglo skrenuo ulijevo da izbjegne sudar s muškarcem koji nije micao pogled sa svog mobitela dok je utipkavao poruku.

Izbjegavši muškarca samo za centimetar, pozivatelj se okrenuo i slijedio ga kamerom. Muškarac se nakon nekoliko metara zabubao u ženu tamne kose koja se kretala u suprotnom smjeru. Nije se zaustavio. Nije čak ni podigao pogled s mobitela. »Auu, jesi li vidio?«, upita pozivatelj. »Taj je tip upravo gurnuo ženu i nikome ništa. Nikakvog ‘oprostite’ niti pokajničkog osmijeha... Nije čak ni usporio. Detektive, ljude ovdje jednostavno nije briga.« Nasmije se, ovaj put s natruhom prezira. »Nitko ni za koga ne mari, samo za sebe.« Kratka stanka. »Dobar stari američki običaj, ha? Uvijek traži najbolje za sebe. Ostali se mogu jebati.« Unatoč grubim riječima, u glasu se nije čuo gnjev.

Garcii je dodijao ovaj monolog. »Imaš nešto protiv američkih običaja?« Hunter ga pogleda. »O, pretpostavljam da je to detektiv Carlos Garcia«, reče pozivatelj. »Drago mi je što smo se upoznali. Ne, nemam ništa protiv američkih običaja.

Naprotiv. Ali tvoje mi pitanje zvuči malo čudno, budući da ga postavlja osoba koja se nije niti rodila ovdje.« Opet zastane. »Nego u Brazilu, zar ne?« Carlos Garcia se zaista rodio u Brazilu. Točnije u São Paulu. Sin brazilskog saveznog agenta i Amerikanke, učiteljice povijesti. Preselio se s majkom u Los Angeles kad je imao deset godina, nakon razvoda roditelja. »Kako, dovraga...«, započne Garcia, ali Hunter diskretno odmahne glavom, sugerirajući mu da se ne upušta u verbalni konflikt s pozivateljem.

S druge strane linije začuje se smijeh. »Detektive Garcia, informacije se veoma lako dobivaju kad znaš kako treba doći do njih.« Garcia posluša Huntera i zagrize usnu.

Pozivatelj shvati muk kao znak da nastavi dalje. »Ovdje vani ima toliko mnogo ljudi, hodaju naokolo, žive svoje živote. Znaš, ovdje se osjećam kao klinac u trgovini slatkiša. Toliko izbora. Bilo tko bi mogao postati moj sljedeći gost, ako znaš što mislim reći.« Hunter nesvjesno zadrži dah. Je li to bio razlog ovog poziva? Ubojica im je već pokazao kako muči i ubija ljude. Pokazao im je način na koji bira kako će ti ljudi umrijeti. Je li im to sada pokazivao način kako odabire svoje žrtve? »Ali već imam nekoga na umu«, reče pozivatelj prije negoli je Hunter uspio odgovoriti. »Možeš li pogoditi tko bi to mogao biti?« Hunter i Garcia izdužiše vratove, primaknuvši se bliže monitorima, ali kamera nije zumirala nikog posebno.

Ispred, s lijeve strane, zastala je jedna plavuša. Tražila je nešto u svojoj torbici. Je li pozivatelj odabrao nju?

Muškarac čudnog izgleda, tankih usana, šiljasta nosa i gustih brkova polako je hodao prema kameri. Možda je odabrao njega.

Istina je bila da je svatko u toj ulici mogao postati sljedeća žrtva. Ni Hunter ni Garcia nisu mogli znati tko bi to mogao biti.

Muškarac gustih brkova skrene udesno, maknuvši se kameri s puta.

Tada je u Hunterovu uredu svijet stao.

Otprilike tri metra ispred kamere, Hunter i Garcia napokon ugledaše o kome je govorio pozivatelj.

60.

Dvije žene hodale su zajedno. Dvije prijateljice koje uživaju u izlasku i razgledavanju izloga negdje u Los Angelesu, nesvjesne zla koje ih je slijedilo.

Bile su leđima okrenute kameri, ali se ona s lijeve strane nije morala okrenuti da bi je Garcia prepoznao. »Isuse Kriste!« Glas mu je puknuo. »Anna«, šapne Hunter, prepoznavši Garciinu ženu. Pogleda svog partnera, osjetivši kao da mu se u želucu uskomešalo tisuću leptira.

Garcia se na trenutak nije mogao pomaknuti, progovoriti, niti trepnuti. A tada je eksplodirao. »Jebeni govnaru... kunem se Bogom... ako ju samo pipneš... ako joj se samo približiš, naći ću te i ubit ću te. Jesi li me čuo? Ubit ću te. Zajebi značku. Zajebi to što sam murjak. Navalit ću na tebe cijeli pakao i sve njegove demone, bez obzira na sve.« Garcia se tresao. Adrenalin je navro u svaki djelić njegova tijela.

Pozivatelj se opet nasmije. »Lijepa je, zar ne?« »Jebi se, bolesni gade. Nemaš pojma što ću ti napraviti ako...« Brzo posegne za mobitelom. »Detektive, dopusti da ti objasnim kako ovo ide«. Prekine ga pozivatelj, predvidjevši njegov potez. »Ako je sad nazoveš i ako vidim da uzima mobitel i okreće se da me pogleda, obećavam ti da je nikad više nećeš vidjeti živu. U usporedbi s onim što ću njoj napraviti, prethodne dvije žrtve izgledat će kao Božićno jutro. Znaš da to ozbiljno mislim. Vjeruj mi, nećeš uspjeti dovoljno brzo stići ovamo.« Garcia očajnički pogleda svoj mobitel, monitor na stolu, potom Huntera.

Hunter podigne ruku, dajući mu znak da ne nazove Annu. »Znaš li gdje je?«, nečujno upita. »Je li ti rekla kamo će danas ići?« Garcia odmahne glavom. »Nisam ni znao da će nekamo otići«, nečujno odgovori. »Znaš li što me fascinira?«, nastavi pozivatelj. »Obojica stalno govorite da ćete me naći. Da ćete me uhvatiti. Detektiv Hunter je to rekao kad smo razgovarali prošli put. Sjećaš li se, detektive?« Nikakva odgovora. »Sjećaš li se, detektive Hunter?« »Da.« »A istina je da niste ni blizu toga, zar ne?« Tišina. »U međuvremenu, kao što možete vidjeti, ja mogu doći do vama bliskih

osoba i ako mi se hoće, mogu ih maknuti iz vaših života. To je moj izbor, ne vaš, ni njihov. Mogu doći i do vas ako to želim. Mogu biti svagdje, bilo gdje. A vi imate samo isprazne prijetnje.« »To nije prijetnja, vrećo govana.« Garciin glas je još uvijek podrhtavao od bijesa. »To je obećanje. Ako je samo pipneš, ništa drugo neće biti važno. Čak ni zakon. Ne postoji mjesto na ovome svijetu ni rupa ispod kamena gdje ćeš se moći sakriti. Razumiješ li što ti govorim?« »Razumijem«, reče pozivatelj tihim glasom, poput svećenika na ispovijedi. »Bi li se nešto promijenilo da umjesto tvoje žene uzmem njezinu prijateljicu?« Hunter i Garcia se opet ukočiše.

Pozivatelj nije čekao odgovor. »Naravno da bi. Tada ne bi bilo osobno i tvoja reakcija ne bi bila ista, nije li tako, detektive Garcia? Kao što si i sam rekao, kad se radi o bliskoj osobi, ništa drugo nije važno. Tada zaboravljamo čak i na to tko smo. Možemo se pretvoriti u čudovišta.« Pozivatelj glasno uzdahne i glas mu po prvi put postane grub. »Znaš, većina ljudi vjeruje da mi, ljudska bića, uvijek imamo izbor, bez obzira u kakvoj se situaciji našli. A ja želim napomenuti da nemamo uvijek izbor. Ponekad umjesto nas odlučuje netko drugi, a mi, ljudska bića, ne možemo učiniti ništa nego reagirati.

Naprimjer, detektive Garcia, ako odlučim sada oteti tvoju ženu, to je moj izbor, ne tvoj, ali će zauvijek promijeniti tvoj život.« Garcia nije znao što da kaže. »No gnjev i emocionalna bol su dobre stvari«, nastavi pozivatelj nakon tišine. »Pokazuju da smo još uvijek živi. Da nam je još uvijek stalo. Da nam drugi ljudi nešto znače. Detektive Hunter, je li moja psihologija točna?« Hunter je jedan djelić sekunde izgledao zadubljen u misli. »Da«, odvrati. »Detektive Garcia, trebao bi se ponositi. Dobro si učinio. Sviđa mi se tvoja reakcija. Reakcija čovjeka kojemu je stalo.« Zacereka se. »Pa, mislim da sam danas završio s poslom. Ali ubrzo ćemo opet razgovarati – i to je obećanje.« Linija se prekine.

Slike nestanu s njihovih monitora. Web-stranica se isključi.

61.

Tišina je vladala uredom samo nekoliko sekundi, potom se Hunter okrene Garcii. »Nazovi Annu«, reče mu. »Saznaj gdje je. Reci joj da ode na neko mjesto puno ljudi, u neki kafić, i da ostane tamo dok mi ne stignemo.« Garcia ga pogleda kao da je pao s neba. »Šališ se? Čuo si što je rekao, zar nisi? Ako vidi Annu da uzima mobitel...« Nije mogao dovršiti rečenicu. »Carlose, neće joj ništa učiniti«, reče Hunter. »To je bio samo blef. Želio je tvoju reakciju.« »Što?« »Blefirao je. Vjeruj mi. To se osjećalo tijekom cijelog razgovora s tobom.

Objasnit ću ti u automobilu. Sad moraš brzo nazvati Annu i saznati gdje je da možemo doći do nje.« Već je zgrabio svoju jaknu. »Idemo.« Potrčao je prema vratima. »Nazovi je.« »Hej, Roberte, čekaj malo«, reče Garcia kolebljivim glasom. »Partneri smo više od pet godina. Nikome živom ne vjerujem više nego tebi, znaš to, ali ovdje se radi o najperverznijem sadističkom psihopatu s kojim je ovaj odjel imao posla, a on upravo u ovom trenutku slijedi moju ženu. I sam si rekao da ne možemo stići na vrijeme, čak i da znamo gdje je. Ako se javi na poziv, a ti nisi u pravu, otet će ju, znaš da hoće.« Hunter zastane kraj vrata i pogleda partnera. »Carlose, ja jesam u pravu.

Neće oteti Annu.« Bio je sto posto uvjeren, Garcia je to vidio, ali se svejedno nije ni pomaknuo.

Hunter pogleda na sat. Htio je dobiti na vremenu, a u ovom trenutku radili su upravo suprotno. »Carlose, kakav god bio ubojičin plan, Anna se ne uklapa u njega.« »Kako to?« »Dobro, jedna od naših pretpostavki je da ubojica nasumično bira svoje žrtve, je li tako? Pa, ako je ta pretpostavka točna, Anna nije nasumičan izbor.

Ona je tvoja žena i on to zna. Tu nema nikakvog nasumičnog faktora i to bi bilo skretanje s njegova modus operandija. A ako bira žrtve zbog nekog svog razloga, kao što je osveta ili nešto drugo, također ne vidim kako bi se Anna uklapala u to.« Garcia se počeše po bradi. »Pratio je Annu samo zbog jednog razloga.« »Jer je moja žena.« »Točno tako. Učinio je to da ti se uvuče pod kožu. Da dokaže nešto. Ne da

provede svoj ubojiti plan.« »I što je time trebao dokazati? Da može ščepati koga god poželi? Da nas može povrijediti?« »I to«, složi se Hunter, »i da dokaže svoju superiornost. Da nas podsjeti tko upravlja ovom igrom. On, ne mi. I da može po volji mijenjati pravila igre, kao što je to učinio s internetskim prijenosom i glasovanjem. No u onome što je rekao dalo se naslutiti još nešto.« Garcia se namršti. »Što, naprimjer?« »Govorio je o tvojoj reakciji. Želio je da izgubiš kontrolu nad sobom. Želio je da te preplave osjećaji. Da zaboraviš tko si i tko si oduvijek bio... i ti si upravo to učinio.« Garcia je znao da Hunter ne kritizira njegovo ponašanje. »Roberte, nisam se zajebavao. Ako samo pipne Annu, nad ću ga, natjerat ću ga da pati i onda ću ga ubiti. Nije me briga što će se dogoditi sa mnom.« »Potpuno te razumijem. I ne krivim te. Ali kad si mu rekao da, ukoliko naudi Anni, ništa drugo neće biti važno, ni zakon, čak ni činjenica da si policajac. Kad si mu rekao da ćeš ga progoniti sve dok ga ne nađeš i da ćeš ga ubiti, bez obzira na sve, bez obzira koliko će to trajati... to ga nije prestrašilo.

Godilo mu je.« »Što?« »Godilo mu je«, ponovi Hunter. »Čak ti je i čestitao, sjećaš se? Rekao je – Dobro si učinio, detektive Garcia. Sviđa mi se tvoja reakcija. Reakcija čovjeka kojemu je stalo. A ti si mu samo prijetio smrću. Dakle, što mu je to godilo i zašto?« »Zato što je jebeni psihopat?« Garcia još uvijek nije uspio zatomiti osjećaje. »Ne. Zato što si mu dopustio da izvojeva jednu svoju malu pobjedu.« »Kakvu pobjedu? O čemu to, dovraga, govoriš?« Hunter opet pogleda na sat. »Već sam rekao da njega Anna uopće ne zanima. Krenuo je za njom samo da nam se uvuče pod kožu i dokaže svoje.

Znao je da to može učiniti i bez da je dodirne. Tvoja mu je reakcija dokazala da je i više nego sposoban provesti svoje planove. Carlose, pružio si mu više od male pobjede. Izjednačio si se s njim kad si mu rekao da ćeš napraviti isto što i on.« »Što?« Hunter odmahne glavom. »Ne sjećam se točnih riječi. Kasnije možemo odslušati snimku, ali je rekao da ništa drugo nije važno kad netko zaprijeti ili naudi nama bliskoj osobi. Čak ćemo i mi zaboraviti tko smo. Čak ćemo se i mi ponašati kao čudovišta. Učinit ćemo sve da zaštitimo one koje volimo. Tvoja reakcija je to dokazala... I to je ono što mu je godilo.« Garcia ne reče ništa. »I još nešto što je rekao prije prekida linije«, nastavi Hunter. »Da je njegov

posao gotov... kao da je završio, da više nema što učiniti. Dobio je ono što je želio. Anna ga više uopće ne zanima.« Garcia je i dalje šutio. »Govorio je i o tome da ljudi nemaju uvijek izbor«, nastavi Hunter.

Garcia kimne. »Sjećam se. Rekao je da ponekad drugi odlučuju umjesto nas i da mi ne možemo učiniti ništa. Naveo je Annu kao primjer.« »Ne, nije to rekao«, prigovori Hunter. »Rekao je da možemo reagirati. To je ono što si ti učinio. I mislim da je to ono što on radi.« Misli su se bjesomučno uskovitlale u Garciinoj glavi. »Misliš da se nešto dogodilo njemu bliskoj osobi? Da zbog toga ide naokolo i muči i ubija ljude?

Da je to njegova reakcija?« »Nisam siguran«, odvrati Hunter. »Možemo samo nagađati. Ali sve dosad, kad god bi nas nazvao, uvijek je bio smiren, nikad uzbuđen, nikad gnjevan, nikad nemilosrdan... nikad ništa. Njegov glas nikad nije ništa odavao... nikakvih osjećaja. Ali ne i danas.« Garcia je bio previše bijesan i uplašen zbog Anne, pa nije primijetio. »Danas, prvi put, u glasu se osjetio bijes kad je govorio o ljudima koji nemaju uvijek izbor. Rekao je da su gnjev i emocionalna bol dobre stvari.

Dokazuju da smo mi, ljudska bića, još uvijek živi. Da nam je još stalo do nečega. Kao primjer naveo je Annu i tvoju ljubav prema njoj.« Tišina. »Nije govorio o meni ni o mom bijesu«, napokon reče Garcia. »Niti o mojoj reakciji, što bih učinio da naudi Anni. Govorio je o sebi i svom gnjevu.

Govorio je o svojoj reakciji.« Hunter kimne i po treći put baci pogled na svoj sat. »Carlose, slušaj, znam da od tebe tražim da riskiraš život svoje žene, da tražim vraški mnogo, ali ako ne možeš vjerovati meni, vjeruj sebi. Zaboravi sve ono što sam rekao o tvom razgovoru s ubojicom. Vrati se korak unatrag i učini ono što znaš – analiziraj cijeli scenarij. Analiziraj činjenice. U ovom trenutku Anna šeće ulicom punom ljudi. Nije sama, što znači da joj se ubojica ne može približiti niti je se dočepati, a da na sebe ne privuče pažnju. To znači da je ne može odvući s ulice bez da onesposobi i njezinu prijateljicu ili pak ne otme i nju. Otmica odrasle osobe na ulici punoj ljudi, a da to nitko ne primijeti, veoma je težak zadatak. A otmica dvije osobe bez ikakve uzbune, gotovo je nemoguća. Čak i ako ih želi obje, iako sam ja siguran da nije tako, svejedno bi morao pričekati na pravi trenutak, a taj trenutak neće doći dok su među mnoštvom ljudi, bilo vani ili u zatvorenom prostoru kao što je kafić. Ovaj ubojica je odvažan, ali nije glup. Carlose, imaš dvije opcije. Ili nazovi Annu pa da krenemo, ili je nemoj zvati pa ćemo sjediti ovdje, zamišljati najgore i pitati se koliko moramo čekati dok je napokon ne nazoveš i saznaš je li ubojica održao riječ.

To je tvoj izbor.

62. »Onda...«, reče bez uvijanja Patricia, kutova usana izvijenih u vragolast osmijeh. »Kad ćeš me propisno upoznati s onim detektivom, znaš, onim Carlosovim partnerom?« Anna zastane i pogleda je preko okvira sunčanih naočala. »Što me gledaš?«, upita Patricia. Još uvijek se smiješila, sada još i više. »Svi znaju da je seksi. I znam da nije oženjen jer si mi ti to rekla.« Patricia je samo jednom srela Huntera, prije dva mjeseca na Anninoj rođendanskoj zabavi. Nije se dugo zadržao, no čim je otišao, Patricia je bila samo jedna od tri njezine prijateljice koje su se propitkivale tko je taj šutljivi i zgodni frajer.

Vozač na crno-crvenom harley-davidsonu pojavio se iza ugla i odlučio parkirati samo nekoliko metara ispred njih. Jedno se vrijeme ništa nije čulo od urlanja dvocilindričnog motora.

Kad je napokon ugasio motor, Anna se okrene Patricii. »Mislila sam da se viđaš s nekime.« Nastavila je dalje hodati. »Viđala sam se, sada više ne. Zato i pitam.« Opet se nasmiješila.

Anna je značajno pogleda. »Bio je to samo flert. Trajalo je nekoliko tjedana, to je sve. Ne brini za njega.« Patricia odmahne rukom.

Obje kročiše na kolnik da izbjegnu provlačenje između stolova postavljenih na pločniku ispred krcate talijanske pizzerije. Anna osjeti miris svježe ispeče pizze s kobasicama s jednog od stolova i zakruli joj u želucu.

Ubrza korak da ne dođe u napast.

Patricia krene za njom. »Dakle«, reče Anni. »Carlosov partner. Robert, zar ne?« »Zar ćemo stvarno razgovarati o tome?« »Da, hoćemo. Ne viđa se s nekom ženom, zar ne?« »Ne, mislim da ne.« Patricia se značajno nasmiješi. »Mogu te upoznati s njim ako želiš«, napokon izjavi Anna. »Ali se nemoj previše nadati.« Patricia je izgledala povrijeđeno. »O, ne, ne, ne radi se o tebi. To nema nikakve veze s tobom. Znam da možeš očarati bilo kojeg muškarca. Uvjerila sam se u to.« Povrijeđen izgled nestane. »Jednostavno rečeno, Robert je ...« vrludala je pogledom tražeći prave

riječi »... jedinstven, potpuna zagonetka. Sâm je jer tako želi, ne zato jer je teška osoba koju nitko ne podnosi. Daleko od toga, vjerojatno je najugodnija osoba koju poznam. Ali izbjegava ozbiljnije veze kao samoga vraga.« »Neko loše iskustvo u prošlosti?«, upita Patricia. »Nitko ne zna.« Anna slegne ramenima. »Kažem ti da je prava zagonetka.

Razgovarat će s tobom o svemu na svijetu, samo ne o svom poslu i osobnom životu. Uvjerena sam da je jednom, prije više godina, postojala neka njemu važna osoba, ali on ne želi razgovarati o tome.« »Znači, ne izlazi ni na spojeve?« »Nisam to rekla. Rekla sam da se kloni veza. Izlazi jako često.« Patricia se nasmiješi. »Eto ti ga na.« Odnekud izvuče hip-hopersku frazu. »Šta onda čekaš, seko, spoji me.« Nasmijala se, ali nije zvučala kao da se šali. »Želiš da ti dogovorim beznačajan seks s kolegom svoga muža?« »Šališ se? S tim se frajerom mogu seksati bez obveza par puta tjedno i dvaput nedjeljom, hvala na pitanju.« Znala je da Patricia misli ozbiljno. »Nepopravljiva si.« »Znam, ali tako je život zabavniji.« Anna je začula zvonjavu mobitela u torbici, a Patricia je zastala da pogleda oskudnu crnu haljinu s bijelim detaljima u izlogu pomodne trgovine s njihove desne strane.

Anna je kopala po torbici. Našla je mobitel i prinijela ga uhu.

Muškarac koji je stajao samo nekoliko metara iza Anne i Patricie se nasmiješi.

63. »Hej, ljubavi!«, reče Anna. »Ovo je pravo iznenađenje.« Garcia je nastojao da mu glas zvuči što smirenije. »Anna, slušaj. Gdje se trenutno nalaziš?« »Što?« »Znam da si s prijateljicom u kupovini, ali gdje ste točno?« Anna pogleda Patriciu i napravi grimasu. »Otkud znaš da sam s prijateljicom u kupovini?« »Anna, molim te... Nemam dovoljno vremena da ti sad objašnjavam. Samo mi reci gdje si, može?« »Ovaj... u Tujunga Villageu... Carlose, što se događa?« U blizini prometnog Ventura Boulevarda u Studio Cityu, a naizgled miljama daleko od svega, područje Tujunga Villagea smjestilo se između kvarta Colfax Meadows i Woodbridge Parka. Središte Villagea je Tujunga Avenue između Moorparka i Woodbridgea, duga samo koliko i jedan blok zgrada, načičkana buticima, restoranima, kafićima i različitim trgovinama svega i svačega, čak i za ukus najzahtjevnijih kupaca. »Draga, rekao sam ti da nemam vremena za objašnjenje«, reče Garcia. »Samo mi moraš vjerovati, u redu?« Anna nervozno zatakne nestašan pramen kratke crne kose iza uha. »Carlose, strašiš me.« »Oprosti. Nemaš se čega bojati. Molim te da me poslušaš, može?« »Da, naravno.« »U redu. Tko je s tobom?« »Ovaj... Pat, prijateljica s joge. Sjećaš je se, zar ne?« »Da. Bila je na tvojoj rođendanskoj zabavi, nije li tako?« »Tako je.« »Dobro. Slušaj, želim da nađeš neko mjesto puno ljudi – kafić ili pizzeriju ili nešto slično. Sjedni tamo s Pat i čekaj me. Upravo sam na putu prema tebi.

Ne upuštaj se ni s kim u razgovor. Ni s kime. I nemoj odlaziti s tog mjesta, bez obzira što se dogodilo. Čekaj dok ne stignem. Draga, jesi li me razumjela?« »Da... ali...« »Nazovi me čim nađeš odgovarajuće mjesto, može?« Anna je predobro poznavala Garciu da bi je zavarao njegov smireni glas.

Nikad ju nije zapitkivao gdje ide i s kime, što radi i takve stvari. Uvijek su imali povjerenja jedno u drugo, jednostavno je tako bilo. To je povjerenje bilo temelj njihova odnosa. I još joj nikad nije rekao da nešto učini, osim ako ga nije pitala savjet. Ovdje nešto definitivno nije bilo u redu.

»Carlose, o čemu se radi?« Glas joj je malo podrhtavao. »Nešto se dogodilo? Jesu li moji roditelji dobro?« Patricia je stajala kraj nje zabrinuta izraza na licu. »Da, draga«, odvrati Garcia. »Ništa se nikome nije dogodilo, vjeruj mi.

Slušaj, stići ću za dvadeset pet minuta, najviše pola sata. Onda ću ti sve objasniti. Vjeruj mi, samo mi vjeruj. Nađi neko mjesto i ostani tamo.« Anna duboko udahne. »Dobro. Znaš, već znam gdje ćemo biti. U Aroma Caféu. Usred Tujunga Villagea. Upravo mu se približavamo.« »Izvrsno, draga. Uđite unutra i popijte kavu, a ja dolazim za nekoliko minuta.« Garcia prekine vezu.

64.

Garcia ugleda Annu i prije nego što je Hunter parkirao automobil ispred Aroma Caféa. Sjedila je s Patriciom za malim stolom kraj prozora u prednjem dijelu kafića.

Namjerno je sjela tamo i nervozno prelazila pogledom s jedne strane Tujunga Avenue na drugu, kao da promatra napet i nevidljiv teniski meč. Čim je spazila da Garcia i Hunter izlaze iz automobila, ustala je i potrčala. Patricia je krenula za njom.

Sreli su se na ulazu, a Garcia ju je tako snažno zagrlio kao da ju godinama nije vidio. Ljubio joj je kosu kad je privila glavu na njegova prsa. »Dobro si?« Preplavilo ga je olakšanje.

Podigla je pogled. Oči joj se od neizvjesnosti napune suzama. »Dobro sam.

Carlose, što se događa?« »Uskoro ću ti objasniti. Jeste li ovamo došle automobilom?« Odmahnula je glavom. »Došle smo autobusom«, reče Patricia. Širom razrogačenih očiju stajala je pored Huntera i zbunjeno promatrala Annu i Garciu.

Hunter je pogledom pretraživao ulicu, tražeći nekog tko izgleda kao da ga zanima njihova mala skupina. Činilo se da nitko ne mari. Ljudi s obje strane Tujunga Avenue išli su za svojim poslom. Neki su razgledavali izloge, neki ulazili ili izlazili iz nekog od mnoštva kafića i restorana, drugi su jednostavno uživali u laganoj šetnji potkraj predivnog kalifornijskog jesenjeg dana. Činilo se da ni u kafiću nitko na njih ne obraća pažnju.

Već je prije provjerio ima li na ulici nadzornih kamera. Niti jedne jedine.

Za razliku od mnogih europskih gradova od kojih su neki na svakih četrnaest stanovnika imali po jednu kameru, Los Angeles nije bio previše lud za nadgledanjem. Na cijeloj dužini Tujunga Avenue nije bilo nijedne gradske ni policijske nadzorne kamere. »Oh, oprostite«, reče Anna. »Roberte, ovo je moja prijateljica Patricia.« Hunter joj ispruži ruku. »Drago mi je.« Patricia je bila nešto viša od metar šezdeset, iako je zbog crnih čizama s visokim petama izgledala viša nekoliko centimetara. »I meni je drago«, odvrati, iskreno mu se osmjehnuvši.

Hunter preda Garcii ključeve automobila. »Carlose, uzmi auto i odvezi Annu i Patriciu kući«, reče mu. »Ja ću se vratiti u ured. Iako bih mogao još malo ostati ovdje i razgledavati.« »Što ćeš razgledavati?«, upita Anna. Zagledala se u Huntera, znajući da joj njezin muž neće ponuditi objašnjenje.

Hunter u djeliću sekunde pogleda svog partnera, potom njegovu ženu. »Ništa posebno.« I dalje je uporno zurila u njega. »Sereš.« »Slušaj«, reče Hunter. »Vjeruj nam. Carlos će ti kasnije sve objasniti.« »Obećavam da hoću«, reče Garcia, stisnuvši joj ruku. »A sada moramo ići.«

65. Čim je Garcia ostavio Patriciu ispred njezina stambenog bloka u Monterey Parku, Anna se okrene k njemu. »Dakle, Carlose. Ne namjeravam čekati da stignemo kući kako bismo razgovarali. Što se to, dovraga, događa?« Još uvijek je zvučala uznemireno. »Nisam primijetila da se nešto dogodilo u Tujunga Villageu – nije bilo policijskih automobila, nitko nije uhićen, nije došla hitna pomoć, nije bilo ničeg neobičnog.« Garcia ubaci u brzinu i skrene na North Mednick Avenue u smjeru juga. »Ovo mora imati neke veze s onim što trenutno istražujete, ma što to bilo.

Nije li tako?«, retorički upita. »Znam to sigurno jer je Robert pregledavao ulicu kao tajni agent na zadatku. Koga vi to uopće tražite? Kako si znao da sam s prijateljicom u kupovini? Zašto si me tako isprepadao?« Suze su joj navrle u oči.

Garcia duboko udahne. »Carlose, razgovaraj sa mnom, molim te.« »Moram te nešto zamoliti«, napokon je izustio mirnim glasom.

Anna se naslonila na suvozačeva vrata, obrisala suze i zagledala se u svog muža. »Volio bih da nekoliko sati ostaneš kod svojih roditelja. Ja ću kasnije doći po tebe.« Trebale su joj cijele dvije sekunde da shvati što je rekao, a onda se opet uznemirila. »Što? Rekao si da se ništa nije dogodilo mojim roditeljima. Jesu li dobro?« »Da, da, draga, dobro su. Ništa im se nije dogodilo. Samo bih volio kad bi nekoliko sati ostala kod njih. Moram se vratiti u ured i nešto srediti. Brzo ću doći po tebe.« Čekala je.

Nije nastavio. »I to je sve što ćeš mi reći?« Jedan od razloga zbog kojih je njihova veza tako dobro funkcionirala bio je taj što su mogli jedno drugome sve reći, bez obzira o čemu se radilo. I uvijek su i govorili. Nikad nije bilo uzajamnog optuživanja, ljubomore ni osuđivanja.

Oboje su znali dobro slušati, podupirali su i shvaćali jedno drugo bolje nego sami sebe.

Vidjela je da je Garcia na muci. »Carlose«, rekla je, stavivši ruku na njegovo koljeno. »Znaš da ti vjerujem.

Oduvijek sam ti vjerovala i uvijek ću ti vjerovati. Ako želiš da nekoliko sati

ostanem kod roditelja, učinit ću to, nije nikakav problem, ali imam pravo saznati razlog. Zašto ne želiš da odem kući? Što se događa?« Znao je da je Anna u pravu. Znao je i da joj ne može reći pravi razlog, a da je pritom ne prestraši, ali nije imao alternative. Ako slaže, ona će to znati.

Uvijek je znala.

Još jednom je duboko udahnuo i ispričao što se dogodilo ranije tog dana.

Saslušala ga je bez prekidanja. Kad je završio priču, suze su se opet pojavile u njezinim očima, a on je osjetio kako ga steže u prsima. »Bio je tik iza nas?«, upita Anna. »Snimao nas je?« Kimnuo je. »I to je prenosio uživo preko Interneta?« »Da, preko Interneta«, odvrati Garcia. »Ali nisu mogli svi gledati, samo Robert i ja. Nitko drugi.« Nije htjela ni željela slušati o tehničkim podacima. »Anna, molim te, ostani nekoliko sati sa svojima. Moram obaviti par stvari i želim pregledati naš stan.« Zagrcnula se. »Misliš da je bio u našem stanu?« »Ne, ne mislim«, samouvjereno je rekao. »Ali moram biti potpuno siguran, jer se paranoidni murjak u meni neće smiriti dok to ne napravim. I sama to znaš.« Nije bila sigurna je li to u njegovu glasu načula gnjev ili strah. »Znači, to je ista osoba koja je otela i ubila onu novinarku L.A. Timesa, o čemu su pisale jutrošnje novine«, napokon je rekla. »Prenosio je to preko Interneta, zar ne? Kao što je prenosio i Pat i mene.« Nije morao odgovoriti. Znala je da je u pravu.

Držao je pogled na cesti i čvršće stisnuo volan, ne želeći odati ono što ne mora. Zapravo je htio zamoliti Annu da ode iz Los Angelesa dok ne strpaju tog luđaka iza rešetaka. No ona ne bi nikad na to pristala, čak ni da joj je život u stvarnoj opasnosti. Bila je odlučna, veoma tvrdoglava i potpuno predana žena. Radila je s nemoćnim starijim osobama, ljudima koji su svakodnevno trebali njezinu pomoć. Čak i da je mogla, ne bi ih samo tako iznebuha ostavila na cjedilu. A Garcia nije mogao znati koliko će potrajati ovaj lov.

Garcia se složio s Hunterom da ubojica danas nije imao namjeru stvarno nauditi Anni. Ali on je to shvatio kao upozorenje, to mu je otvorilo od. Ubojica može već sutra promijeniti mišljenje, ili preksutra, ili dan nakon toga..., a on je znao da bi malošto mogao učiniti. Ono što je ovog poslijepodneva prenosio ubojica, utjeralo mu je strah u kosti i prosvijetlilo ga zastrašujućom spoznajom – unatoč tome što je radio, unatoč tome koliko je to silno želio, nije mogao istinski štititi Annu dvadeset četiri sata dnevno. Ubojica je to znao. A danas se pobrinuo da to saznaju i Garcia i Hunter.

66.

Zbog starinskog dizala, tijesnog poput ormarića, koji je zapeo negdje na vrhu zgrade, Ethan Walsh je u žurbi preskakao dvije stube penjući se do svog stana na četvrtom katu. Problem je bio u tome što riječi fizički napor nisu postojale u njegovu rječniku, a kamoli u svakodnevnoj praksi. Kad je stigao do drugog kata već je bio crven u licu, ostao je bez daha i znojio se kao sumoborac u sauni kojeg samo što nije strefio infarkt. Iako je u proteklih par mjeseci dobio malo na težini, zapravo i nije bio debeo, ali je definitivno bio bez kondicije.

Obično se ne bi žurio prelaženjem osam nizova stubišta koja su vodila do njegova stana, proklinjući sve i svakoga čim bi stigao do vrha svakog niza, ali večeras je već kasnio deset minuta na polusatni razgovor sa svojom četverogodišnjom kćeri Aliciom.

Kad se Alicia rodila, činilo mu se da je njegov život na dobrom putu prema uspjehu. Ethan je bio samostalni programer videoigara, i jako dobar u svom poslu. Sam je stvorio nekoliko on-line igara i tri godine zaredom osvajao prestižnu Mochis Flash Game nagradu za najbolju stratešku igru i mozgalicu godine. Ali s pojavom on-line trgovina za poznate igraće platforme, kao što su Microsoftov X-Box 360 i Sonyev PlayStation 3, otvorio se cijeli jedan novi svijet nezavisnim autorima videoigara. I mogli su zaraditi vraški mnogo novaca.

Ethan je s Bradom Nelsonom, izvanrednim kanadskim programerom igara kojeg je upoznao prije nekoliko godina, razgovarao o ideji da napravi igru za X-Box 360. Brad mu je rekao da se i sam bavio tom mišlju, ali da je to prevelik posao za samo jednu osobu. Nakon još nekoliko razgovora, odlučili su to napraviti zajedno i tako je nastala njihova kompanija AssKicker Games, samo šest mjeseci prije negoli se rodila Ethanova djevojčica.

Brad je imao jako dobre veze i na temelju Ethanovih nagrada uspio osigurati nekoliko jako dobrih investicija koje su im omogućile da obojica daju otkaz na svojim redovnim poslovima i potpuno se posvete nastanku njihove prve važne konzolne igrice.

Za sedam mjeseci napravili su kratku demo-snimku koja se mogla igrati i koja je postala viralna na Internetu. O njihovoj igri i kompaniji počelo se govoriti, ali je Ethan bio perfekcionist pa je nastavljao skidati i nanovo prerađivati velike dijelove igrice, što je značajno kočilo napredak. Svakoga dana izbijale su svađe između Ethana i Brada. Datum izdavanja igrice pomicao se sve dalje i dalje, tako da je i nakon dvije godine igrica ostala nedovršena. Nitko nije bio siguran kad će biti gotova. Glasovi o igrici i njihovoj kompaniji su zamrli. Investicije su presušile. Ethan je podigao drugu

hipoteku na kuću i sve što je imao uložio u kompaniju.

Frustracija i pritisak pod kojim se nalazio, počeli su polako utjecati na odnos s njegovom suprugom Stephanie. Praktički su se svađali svake večeri.

Tada je njihova kći imala gotovo tri godine. Ethan je postao opsjednut, depresivan i propao čovjek. Tada se Brad Nelson odlučio povući iz kompanije. Bilo mu je dosta. Stvari su izmakle kontroli. Ostao je bez strpljenja i novca, ali nije bio toliko zadužen kao Ethan.

Partnerski odnos je gadno završio. Brad je odbio potpisati papire kojima bi svoj udio u kompaniji prenio na Ethana, a to je značilo da Ethan ne može dalje sam raditi na igrici. Pedeset posto intelektualnog vlasništva nad igricom pripadalo je Bradu, a on mu ga nije htio prepustiti. Ethan nije imao novaca da unajmi odvjetnika i pokuša se izboriti za vlasništvo pred sudom.

Ako je kanio napraviti igricu za X-Box 360, morao je zaboraviti na sve što je dosad napravio i početi raditi na novoj. A za to nije imao ni sredstava niti psihičke snage.

Bio je bez prebite pare i slomljena duha. Nije znao što bi trebao učiniti. Iz dosadašnjeg iskustva ostalo mu je samo ogorčenje, a i nije se više želio baviti programiranjem. Bio je toliko zadužen da mu je jedini izlaz bio proglasiti osobni bankrot. Banka mu je uzela kuću i otada bračne svađe nisu prestajale.

Stephanie se iselila i prije šest mjeseci razvela od njega. Sa sobom je povela njihovu kćer i sada je živjela u Seattleu s nekim muškarcem koga je upoznala dok su još bili u braku.

Ethanu je neizmjerno nedostajala kći. U proteklih šest mjeseci vidio ju je samo jedanput. Jedina mu je utjeha bila što će sada, po nalogu suda, moći dvaput tjedno razgovarati s njom, licem u lice, preko Interneta.

Kad je stigao do vrata svoga stana, disao je kao pokvareni usisač. Petljao je tražeći ključeve, otvorio vrata i ušao u malen, mračan i klaustrofobičan stan. »Sranje!«, promrmljao je, pogledavši na sat. Trebale su mu tri minute da se popne na četvrti kat. Rukom je napipao prekidač na zidu i žuto svjetlo stare žarulje na sredini stropa zatitra dvaput, a zatim obasja prostoriju tako slabim svjetlom da se razlika gotovo nije ni primijetila. Potrčao je prema laptopu na stolu od ultrapasa i brzo ga uključio. »Daj, daj, podigni se više, prethistorijsko sranje«, rekao je, mašući obim rukama nad starim kompjuterom. Kad je program napokon startao, dovukao je aplikaciju licem u lice i kliknuo na dugme zovi. Program njegove kćeri već je bio uključen.

Na drugom kraju javila se njegova bivša žena. »Nevjerojatno«, rekla je ljutitim glasom. »Kasniš petnaest minuta...?« »Steph, nemoj ni počinjati«, prekinuo ju je. »Na vrijeme sam otišao s posla, ali je autobusu pukla guma. Svi smo morali izaći i nagurati se u drugi...

Uostalom, koga briga? Zašto gubim vrijeme razgovarajući s tobom? Gdje je

Alicia?« »Ti si kreten«, rekla je Stephanie. »I izgledaš kao govno. Mogao si radi nje barem počešljati kosu.« »Hvala ti na ljubaznim riječima.« Prošao je rukom kroz svijetlu kosu, pokušavajući popraviti frizuru, a onda je rukavom košulje obrisao znoj s čela.

Sekundu kasnije, na njegovu se zaslonu pojavilo Aliciino nasmiješeno lice.

Alicia je bila predivna djevojčica. Zbog ružičastih obraza i kovrčave plave kose izgledala je kao lik iz crtića. Oči tamnoplave boje bile su tako oblikovane da je izgledala kao da se stalno smiješi, a to je stvarno i radila. A taj je osmijeh mogao razoružati svaku odraslu osobu. »Bok, tatice«, rekla je Alicia, mašući rukom kameri. »Bok, ljubavi, kako si?« »Ja sam jako dobro, tatice.« Stavila je svoju malu ruku na usta i počela se smijuljiti. »Izgledaš smiješno.« »Zaista? Zašto smiješno?« Opet se smijuljila. »Lice ti je crveno kao da je jedna velika jagoda, a kosa ti izgleda kao vrh ananasa.« »Pa«, rekao je Ethan. »Onda me danas možeš zvati ‘tata voćna salata’.« Alicia se nasmijala onim svojim zaraznim smijehom kojemu nitko nije mogao odoljeti.

Ethan se smijao s njom.

Razgovarali su još dvanaest minuta. Osjećao je sve veći čvor u grlu, znajući da će je ubrzo morati pozdraviti. A onda još četiri dana do njihova sljedećeg čavrljanja na Internetu. »Tatice...?«, rekla je, zbunjeno se mršteći. »Da, ljubavi. Što je?« »Tko je...?« Zazvonio mu je mobitel u džepu košulje. Uvijek bi ga isključivao kad je razgovarao s Aliciom, ali je danas skroz zaboravio jer je bio u žurbi. »Samo trenutak, srce«, rekao je, vadeći mobitel. Nije ni provjerio na zaslonu tko ga zove. Jednostavno ga je isključio i vratio u džep. »Oprosti, dušo. Tko je, što?« Alicia je izgledala prestrašeno. »Ljubavi, što je?« Podigla je svoju ručicu i pokazala na kameru. »Tatice, tko je taj čovjek što stoji iza tebe?«

67.

Garcia je ostavio Annu ispred roditeljske kuće na Manhattan Beachu i uputio se ravno u njihov stan. Kao što je rekao Anni, paranoični murjak u njemu nije mu dao mira da »provjeri i opet nanovo provjeri« stan, iako mu je logika govorila da ubojica nije mogao biti u njihovu domu. Živjeli su na najvišem katu šesterokatnice u Montebellu, u jugozapadnom Los Angelesu. Nisu imali balkona ni stražnjih požarnih stuba. Moglo se ući jedino kroz ulazna vrata, a on je kao policajac u uniformi radio u previše slučajeva provala u kuće da bi to olako shvatio. Na vrata je ugradio veoma pouzdanu bravu s deset cilindara. Ona je iznimno otporna na obijanje i bušenje, čak i pomoću specijalnog alata. Da je netko pokušao obiti tu bravu, vidjelo bi se iz aviona, a nije bilo nikakvih tragova.

Napokon zadovoljan, nazove Huntera i sazna da je on na putu u FBI-evu zgradu jer želi razgovarati s Michelle. Garcia mu reče da će se naći tamo.

Hunter je čekao manje od pet minuta kad je Garcia ušao na parkiralište iza FBI-eve zgrade na Wilshire Boulevardu. »Kako je Anna?«, upita Fiunter partnera čim je izašao iz automobila. Znao je da joj je Garcia morao reći istinu. »Uzdrmana je, ali znaš ti nju, svejedno se hrabro drži. Ostavio sam je kod njezinih dok se ne vratim po nju. Jesi li ti štogod obavio?« Uopće nije morao reći Hunteru da, bez obzira što on rekao Anni, ona jednostavno neće pristati na to da se spakira i ode iz Los Angelesa. Hunter je znao koliko je posvećena svome poslu. Iako je bio uvjeren da se ubojica okomio na Annu samo da im nešto dokaže, ni on ni Garcia nisu bili spremni riskirati. Ranije tog dana složili su se da ne mogu paziti na nju dvadeset četiri sata na dan, ali da postoji netko tko može. »Papirologija je gotova«, reče Hunter. »I načelnica je već dala odobrenje.

Anna će odsad imati policijsku pratnju dvadeset četiri sata na dan, sedam dana u tjednu, sve dok je ne opozovemo. Patrolna kola su upravo krenula na tvoju adresu.« Garcia kimne, ali ne reče ništa. Izgledao je odsutno i zamišljeno. »Carlose, zašto ne odeš kući?«, reče Hunter. »Idi po Annu i ostani s njom.

Potreban si joj... i ona je potrebna tebi.« »Znam da je tako. I upravo zato sam ovdje. Ja s Annom... najbolji nadzor na svijetu... ali ništa se neće promijeniti sve dok je taj psihopat vani. Danas nam je to dokazao.« Ušuti i pogleda Huntera. »Čak i najmanji uvid u to kako mu radi mozak može biti velik korak prema njegovu uhićenju... Ti si me to naučio, sjećaš se?«

Hunter se kimanjem složi. »Znači da mu se možemo približiti samo na jedan način, tako da saznamo sve što možemo o tome na koji način radi to što radi, a Michelle i Harry su jedini koji nam mogu pomoći da to shvatimo.« Duboko udahne da se smiri. »Čim završimo ovdje, pokupit ću Annu. U ovom trenutku ovo je najbolje što mogu učiniti da je zaštitim.« Počeo je hodati prema zgradi.

68.

Harry Mills se popeo iz suterena Odjela za računalni kriminal da dočeka Huntera i Garciu u predvorju FBI-eve zgrade. Proveo ih je uz recepcijski pult, kroz sigurnosna vrata, dolje niz hodnik i na kraju u dizalo, ali je ovaj put umjesto dugmeta za prvi kat u suterenu, pritisnuo dugme za treći kat ispod zemlje. »Michelle je na trećem katu, u streljani«, objasni im. »Ona si tako daje oduška – treštanje heavy-metala i bjesomučna pucnjava u papirnatu metu.« Činilo im se da vratima dizala treba cijela vječnost da se zatvore pa je Harry stalno pritiskao dugme. »Je li sve u redu?«, upita ga Hunter.

Harry slegne ramenima. »Upravo smo primili lošu vijest. Žrtva jednog od pedofilskih slučajeva koje istražujemo je prije sat vremena počinila samoubojstvo. Imala je dvanaest godina.« Tišinu koja je uslijedila narušio je kompjuterizirani ženski glas, objavivši da su stigli na treći kat ispod zemlje.

Vrata dizala se otvoriše. Harry ih povede betonskim hodnikom osvijetljenim neonskim cijevima postavljenim po sredini stropa. Skrenuše lijevo, potom desno i stignu do dvokrilnih vrata od debelog i tamnog stakla.

Harry provuče svoju identifikacijsku karticu kroz elektronski čitač na zidu, utipka šesteroznamenkastu lozinku i vrata se zujeći otvore. Čim su ušli u malo predvorje, uši im zagluši poznata buka pucnjave.

Nadglednik streljane sjedio je sam u posebnoj prostorijici odijeljenoj na istočnoj strani velikim zidom od neprobojnog stakla. Harry upiše obojicu detektiva. »Ona je u svojoj uobičajenoj kabini«, reče nadglednik i pokaže glavom.

Prošavši kroz još jedan kratak hodnik došli su do sale za vježbanje gdje se buka upeterostručila. Nasuprot metama na zapadnom zidu nalazilo se dvanaest kabina poredanih jedna do druge. U prve četiri vježbali su agenti u crnim odijelima, noseći zaštitne žute naočale i velike štitnike za uši. Nitko od njih nije se obazirao na njihov dolazak.

Narednih je sedam kabina bilo prazno. Michelle Kelly je bila u posljednjoj.

Imala je crnu majicu, crne traperice i crne čizme. Dugu kosu smotala je i prebacila preko desnog ramena. Umjesto velikih štitnika, u uši je gurnula bijele slušalice. Dok su prilazili njezinoj kabini, vidjeli su kako je iz poluautomatskog pištolja ispalila šest brzih hitaca u muški trup nacrtan na papiru udaljenom dvadeset metara.

Skinula je slušalice, zakočila pištolj i odložila ga na dasku ispred sebe.

Pritisnula je dugme i muški trup je poput Supermana poletio prema njoj. Šest pogodaka – četiri u predio srca, jedan u lijevo rame i jedan između trbuha i prsa. »Izvrsno gađanje«, reče Hunter.

Pogledala ga je užarenih očiju. »Ako misliš da možeš bolje, uzmi pištolj, frajerčino.« I Hunter i Garcia od iznenađenja trgnuše glavama. »Nisam to rekao«, reče Hunter. »I nisam bio sarkastičan. To je zbilja bilo jako dobro.« »Mislio se reći, za jednu ženu?« Hunter pogleda Garciu, potom Harrya, zatim opet Michelle. »Ni to nisam rekao niti insinuirao.« Garcia se neprimjetno odmakne, njušeći nevolju. Nije želio biti upleten u ovo što se upravo spremalo. »Zašto ne uzmeš pištolj?« Michelle nije odustajala. »Učinimo to. FBI protiv LAP-a. Frajer protiv cure, kako god hoćeš. Da te vidimo kako gađaš.« Jedan trenutak izdrži njezin pogled. Očito se još nije u potpunosti ispuhala. »Mogu te poštedjeti gnjavaže«, reče. »Ja nisam toliko precizan.« Pokaže glavom na papirnatu metu koju je skinula s nosača i pričvrstila novu. »I nemam baš previše vremena.« »To ti je sranje od isprike. Ovo će trajati samo nekoliko sekundi«, odvratila je, ubacujući novi spremnik u pištolj. »Odgovara li ti 9-milimetarski pištolj?«, upita ga, a zatim odmah nastavi. »Naravno da ti odgovara. Harry, možeš li, molim te?« Pokaže glavom prema prostoriji s oružjem.

I Hunter i Garcia su bili itekako svjesni da je uzaludan trud prepirati se sa ženom u tako nabrijanom stanju. Osobito s onom koja je naoružana.

Harry se vrati minutu kasnije sa štitnicima za uši, žutim zaštitnim naočalama i 9-milimetarskim Glockom 19 – istim tipom kakav je imala Michelle.

Hunter odbije naočale. »Standardnih šest hitaca«, reče Michelle, iako je spremnik Glocka 19 sadržavao petnaest metaka. Pokaže na praznu kabinu s lijeve strane. »Broje se samo smrtonosni pogoci i nemoj namjerno promašiti. Znat ću ako to učiniš.« Garcia škiljeći pogleda Huntera, ali on ne reče ništa.

Uđe u kabinu broj deset, ostavljajući jednu praznu između Michelle i sebe.

Ona stavi slušalice u uši, uključi svoj MP3 i kimne mu. On svejedno pričeka da ona ispali prva.

Začula se zaglušna brza paljba. Dvanaest hitaca u osam sekundi. Čim je buka zamrla, Michelle skine slušalice, Hunter svoje štitnike i oboje pritisnu dugmad za približavanje mete.

Na Michelleinoj meti tri su metka pogodila srce, dva glavu – lijevi obraz i

čelo – i jedan vrat. Smiješila se skidajući metu.

Hunter je jednim hicem pogodio metu u lijevo rame, a ostalih pet sasuo je u predio prsa. Od toga su samo dva bila smrtonosna.

Pogledala je njegovu metu. »Ovo ne djeluje nimalo ohrabrujuće, s obzirom da si istreniran da štitiš i služiš.« »Što misliš time reći?«, upita Garcia promatrajući Hunterovu metu. »Svaki ovaj hitac zaustavio bi svakog počinitelja.« »Istina«, složi se Michelle. »Ali ja sam rekla da se broje samo smrtonosni pogoci, zar nisam?« Pogleda Huntera. »Hoćeš još jednu rundu?« Hunter zakoči pištolj i preda ga Harryu. »Nema smisla. Ja sam ciljao da budu smrtonosni«, prizna i pogleda svog partnera.

Garcia je izbjegavao pogledati Michelle u oči, bojeći se da ga ne pročita kao otvorenu knjigu. Više nego jednom je u LAP-ovoj streljani vidio kako je Hunter ispraznio cijeli spremnik u čelo pomične mete udaljene trideset metara. I uvijek petnaest pogodaka u područje nikad veće od promjera teniske loptice. I on sâm je bio dobar strijelac, ali još nikad nije vidio nekoga tko je bio toliko precizan s pištoljem kao Hunter. Bio je siguran da bi Hunter na nepomičnoj meti udaljenoj dvadeset metara mecima iscrtao oči i osmijeh na licu mete.

Hunter pogleda Michelle. »Stvarno sam mislio ono što sam maloprije rekao, da izvrsno gađaš.« Nelagodno se promeškoljila. »Oprosti što sam se okomila na tebe i natjerala te da pucaš«, napokon je rekla, vadeći spremnik iz pištolja. »Ovo mi nije jedan od boljih dana.« »Ni nama«, reče Garcia.

Hunter samo kimne.

Obojica su znali da bi se, da je odbio pucanje ili postigao bolji rezultat, Michelleino već ionako uzdrmano stanje moglo podsvjesno još više pogoršati. Stoga je na nju umirujuće djelovalo što je Hunter pristao na natjecanje i namjerno postigao slabiji rezultat, iako to nije bilo očito. Učinak se odmah vidio. Iako je još uvijek bila vidno uznemirena, neprijateljstvo koje je pokazivala prije samo nekoliko minuta, sada je bilo potpuno pod kontrolom. »U redu«, reče Michelle. »Maknimo se iz ove buke.«

69. »Prijenos uživo može se blokirati na više načina«, reče Michelle čim su ušli u dizalo. »Najlakši način je identificiranjem IP adrese gledatelja.« Garcia je tupo pogleda.

Vrata dizala se otvore pa uđu u hodnik. »Sjećate li se kad sam rekla da je IP adresa kompjuteru isto što i registarska pločica automobilu ili telefonski broj osobi?«, upita ih. »Svaki kompjuter ima svoju jedinstvenu.« »Aha.« Harry provuče svoju karticu, utipka šifru i uvede ih u hladan ured nalik na zapovjedni most intergalaktičkog broda Enterprise. »Dakle«, nastavi Michelle, »jednako kao i kod mobitela, kad osoba nazove nekoga bez aktiviranja opcije skriveni broj, na mobitelu osobe koja prima poziv odmah se vidi broj onoga tko zove, je li tako? Na zaslonu se pojavi broj pozivatelja.« »Da.« »Isto je i s kompjuterima. Razlika je jedino u tome što se IP adresa ne može sakriti, osim ako netko nije veliki stručnjak i ima neke jako pametne spravice. Nitko na svom kompjuteru ne može uključiti opciju skriveni broj.« »Zapravo«, ubaci se Harry, »svaki put kad se spojite na bilo koju webstranicu World Wide Weba, pristupni kompjuter registrira vašu IP adresu. To im je prva linija obrane protiv prevaranata. S poznatom IP adresom je mnogo lakše otkriti odakle se netko spojio.« Garcia na trenutak razmisli o tome. »Znači, ako si kompjuterski programer i znaš određenu IP adresu, možeš napraviti program koji će blokirati da se netko s te IP adrese spoji na određenu stranicu.« »Ili, u našem slučaju, suprotno«, reče Hunter. »Ubojica je napravio program koji je dopustio spajanje samo jedne IP adrese – naše – dok je sve ostale blokirao. Zato smo jedino mi mogli gledati prijenos, nitko drugi.« »Točno tako«, jednoglasno rekoše Michelle i Harry. »Ali to onda znači da su mu poznate IP adrese kompjutera u našem uredu«, reče Garcia. »Je li teško doći do tih adresa?« »Ovisi o tome koliko je tip pametan«, odvrati Harry. »A ovaj je vraški pametan.« »Kad se nakon vašeg poziva nismo mogli spojiti«, objasni Michelle, »odmah smo počeli raditi na tome da otkrijemo kako nas je uspio blokirati.

Došli smo do istog zaključka. Da bi to učinio, morao je točno znati IP adrese kompjutera u vašem uredu.« Slegne ramenima. »Ali postavlja se pitanje kako

je došao do njih?« »Prilikom prvog emitiranja«, reče Hunter. »Pogodak«, nasmiješi se Michelle.

Garcia pogleda Huntera. »Prilikom prvog emitiranja?« »Nije bilo namijenjeno široj publici«, odvrati Hunter. »Samo nama, sjećaš se? Nazvao nas je, dao nam IP adresu i rekao da je utipkamo u adresar. Jedino smo mi gledali taj prijenos. Nitko drugi.« »Znači, ako ste vi bili jedini«, reče Michelle, »ubojica je znao da ste samo vas dvojica spojeni na njegov server. Tada je pristupni kompjuter zabilježio da IP adrese pripadaju vama.« »Kurvin sin«, šapne Garcia. »Vraški jednostavno«, reče Harry. »I vraški pametno. Vi niste nimalo posumnjali, a on je već tada dobio vaše IP adrese. Čini se da se od samog početka poigrava s vama.«

70.

Kad je narednog jutra Hunter stigao u upravnu policijsku zgradu, Garcia je već bio za svojim stolom i pregledavao posljednje elektroničke poruke Christine Stevenson. Usprkos čistoj i izglačanoj košulji, svježe izbrijanom licu i kosi začešljanoj u uredan konjski rep, izgledao je iscrpljeno. Hunter je čisto sumnjao da je spavao više od par sati. »Kako je Anna?«, upita ga Hunter. »Jedva da je noćas sklopila oči«, odvrati Garcia, odgurnuvši se od stola. »I ono malo što je uspjela odspavati, prekidale su noćne more.« Iako je u njegovim riječima osjetio prikriveni gnjev, znao je da ništa što kaže neće promijeniti stvar. I zato je šutio. »Vidim da se ni ti nisi baš naspavao«, reče Garcia. »Pa, to i nije neko iznenađenje«, odvrati Hunter. »Još uvijek nisi našao ništa zanimljivo u tim porukama?« Garcia odmahne glavom i slegne ramenima. »Sve sam ih pročitao. Ništa, niti jedne proklete sitnice, ali smo jutros dobili e-poruku forenzičara. Kako smo i očekivali, brava na staklenim vratima Christinine spavaće sobe otvorena je univerzalnim ključem. Tako je ubojica ušao u kuću. Analiza vlakana pronađenih u njezinoj sobi zasad nije dala nikakvih rezultata. Mogla bi potjecati s bilo koje odjeće iz njezina ormara pa i dalje nastavljaju s analizom.« Hunter kimne i uključi svoj kompjuter. Dok je čekao da se sustav podigne, natočio je šalicu jake crne kave – već treće ovog jutra, a još nije bilo ni 8:30. Čim je sjeo za stol, začulo se kucanje na vratima. »Naprijed«, poviče Hunter.

Vrata otvori mladi uniformirani policajac i uđe unutra. »Detektiv Hunter?« »Ovdje sam«, reče i podigne u zrak šalicu s kavom kao da nazdravlja. »Ovo je upravo stiglo za vas. Donio je netko iz L.A. Timesa.« Dok mu je pružao zapečaćenu omotnicu, pogledao je preko njegova ramena pano s fotografijama na južnom zidu. Tijelo mu se ukočilo, u očima se pojavila mješavina znatiželje i šoka. »Još nešto?«, upita Hunter i brzo korakne ulijevo da mu zakloni pogled. »Ovaj, ne, gospodine.« Hunter zahvali mladom policajcu i otprati ga do vrata.

U omotnici je našao USB i cedulju s logom L.A. Timesa na kojoj je pisalo: Ovdje su datoteke koje si tražio. Nadam se da će ti pomoći. Pamela Hays. »Što je to?«, upita Garcia.

»Otprilike dvije godine rada. Članci Christine Stevenson.« Spojio je USB na svoj kompjuter.

Garcia je prišao da pogleda.

Kad se sadržaj učitao na zaslon, Hunter je frustrirano uzdahnuo. »Prokletstvo!« »Fiju«, zazviždi Garcia. »Šesto šezdeset devet datoteka?« Ispustio je zvuk kao da se napola zagrcnuo i napola zakašljao. »Sretno ti bilo s tim. Nadam se da su barem malo zanimljiviji od njezine e-pošte.« Pokaže rukom na svoj kompjuter. »Ne bih se kladio.« Hunter se odmah suočio s jednim problemom – datoteke nije mogao pretraživati na uobičajen način. Svaki dokument na USB-u bila je, zapravo, skenirana novinska stranica na kojoj je objavljen članak. Datoteke nisu imale nazive, samo datume objavljivanja. Morat će ih sve pročitati.

Zavali se u stolicu i duboko udahne. Najprije je htio naći članak koji je Christina Stevenson napisala o softverskom milijunašu Thomasu Paulsenu.

Pamela Hays mu je rekla da ga je Christina napisala prije otprilike četiri mjeseca i zato je odatle počeo: otvarao je i letimice čitao svaku datoteku čiji se datum objavljivanja uklapao u zadani okvir. Nije trajalo dugo. Posrećilo mu se kad je otvorio dvanaestu datoteku. Članak je bio napisan na dvije stranice. Christina Stevenson je dva mjeseca prikupljala informacije i razgovarala s bivšim i sadašnjim zaposlenicima PaulsenSystemsa. Rezultat toga bješe neuvijen tekst o seksualnom uznemiravanju, podmićivanju i zastrašivanju. Prikazala je pedesetjednogodišnjeg softverskog magnata kao seksualnog grabežljivca. Članak je započinjao pričom o mladom Thomasu Paulsenu, u to vrijeme dvadesetjednogodišnjaku i zaljubljeniku u kompjutere koji je uočio slobodan prostor na tržištu i ugrabio zlatnu priliku te startao sa softverskom kompanijom. Od obitelji i prijatelja posudio je sve što je mogao i osnovao PaulsenSystems u garaži svojih roditelja u Pasadeni. Godinu i pol kasnije, zaradio je svoj prvi milijun.

U članku su bile i tri njegove fotografije. Jedna je bila profesionalni portret koji se nalazio i na web-stranici kompanije, ali su zato druge dvije bile mnogo osobnije, snimljene skrivenom kamerom u nekom noćnom klubu. Na prvoj je ljubio vrat nekoj brineti koja je izgledala najmanje dvadeset godina mlađa od njega, a na drugoj joj je držao ruku na stražnjici.

Priča se nastavljala otkrivanjem identiteta mlade žene. Bila je to njegova nova tajnica. Radila je u kompaniji šest mjeseci. Pisalo je da je Paulsen davao sve od sebe da opije, nahrani i šarmira zaposlenice koje su mu zapele za oko.

Odvlačio ih je u krevet, a zatim prijetio svim i svačim da drže jezik za zubima, čak ih je i tukao. Priča je završavala rečenicom kako nije poznat točan broj žena koje je Paulsen iskoristio, ali da je to radio više od dvadeset godina.

Hunter nije nimalo sumnjao da je ova priča, bombastično najavljena na naslovnici visokotiražnih novina kao što je bio L.A. Times, ozbiljno uzdrmala Paulsenov privatni život i imidž u javnosti.

Naredni sat proveo je tragajući za komentarima i posljedicama članka.

Htio je saznati kakvu je lavinu Christina pokrenula svojim člankom. Našao ih je nekoliko. Sudeći prema njima, lavina je bila velika i pogubna.

U zabavnoj rubrici L.A. Timesa naišao je na jedan veoma zanimljiv članak, objavljen prije dva i pol mjeseca, ali ga nije napisala Christina. Govorio je o tome kako je Christinina priča uništila Paulsenov brak. Gabriela, žena s kojom je dvadeset sedam godina bio u braku, nije imala pojma što je njezin muž radio svojim zaposlenicama. Mjesec dana nakon objave članka zatražila je razvod. Pisalo je i da njihova dvadesetpetogodišnja kći ne razgovara s ocem.

Još otprilike sat vremena proveo je u potrazi za člancima o Paulsenovoj kompaniji. Imao je poslove ugovorene diljem cijele države, ali su neki od njih propali zahvaljujući Christininoj priči. PaulsenSystems doživio je ozbiljan financijski udar. Čim je pročitao članak, prenio ga je Garcii. »Christinina priča je vraški koštala Paulsena«, reče Hunter. »U svakom aspektu. Ako je itko imao dobar razlog da se okomi na nju, to je Thomas Paulsen.« »Istina«, složi se Garcia. »Ali, koliko je nama poznato, nije imao razlog okomiti se na Kevina Leea Parkera, prvu žrtvu.« Hunter napravi grimasu. »Koliko je nama poznato.« Garcia se nasmiješi. Točno je znao što se odvija u glavi njegova partnera. »Reći ću timu da se bace na posao«, reče i dohvati telefon na svom stolu.

Prije nego što je završio razgovor, zazvoni telefon na Hunterovu stolu. »Detektiv Hunter, Jedinica za teška ubojstva«, javi se, masirajući bolan vrat. »Detektive, znaš što?«, reče pozivatelj s jednakim oduševljenjem kao da je voditelj najgledanije emisije. »Vrijeme je za još jednu predstavu.«

71.

Garcia je još uvijek telefonski razgovarao s istraživačkim timom kad je zamijetio izraz na Hunterovu licu. Toliko hladan izraz da je mogao zalediti zrak u uredu. Izraz koji je mogao značiti samo jedno – ubojica je opet u akciji.

Odmah pomisli na Annu. Srce samo što mu nije eksplodiralo u grudima.

Zastane nasred rečenice, zalupi slušalicu i počne bjesomučno tipkati. »Ne, ne, ne, ne«, šaptao je, utipkavajući adresu drhtavim prstima.

Stranica se za nekoliko sekundi pojavila na zaslonima obojice detektiva.

Zurenje. Škiljenje.

Zbunjenost. »Sranje!«, napokon dahne Garcia i klone u stolici. Najprije je osjetio olakšanje. Na zaslonu je bila snimka nečijeg lica, ali to nije bila Anna, već bijelac srednjih tridesetih godina, ovalna lica, obla nosa, bucmastih obraza, tankih obrva i kratke tamne kose.

Prizor je opet bio obojen onom zelenkastom nijansom koja je ukazivala da ubojica opet koristi infracrvene leće. Jednako kao i u prijašnja dva slučaja, prizor se snimao na nekom mračnom mjestu.

Muškarčeve oči zvjerale su na sve strane, pune straha... zbunjenosti... preklinjanja... traženja odgovora. Vidjelo se da su svijetle boje, ali nije bilo moguće točno odrediti zbog prevladavajuće zelene nijanse. Kožnati povez bio mu je tako čvrsto zategnut preko usta da mu se urezao u kožu; na licu znoj i strah.

Hunter signalizira Garcii da nazove Michelle i Harrya u FBI-evu ORK-u.

Znao je da Operativni odjel već snima ovaj telefonski poziv.

Garcia brzo izvadi svoj mobitel i šakom prekrije usta da utiša glas. »Web-stranica je opet on-line«, šapne kad se Michelle javila. »Znamo«, odvrati Michelle napetim glasom. »Upravo sam vas htjela nazvati. Pokušavamo učiniti nešto, ali opet koristi zrcalne stranice koje se reflektiraju s jednog servera na drugi. Ne možemo mu ući u trag.« Garcia je i pretpostavljao da će tako biti. »Zar vas je opet nazvao?« »Upravo je na liniji.« Garcia ustane i stavi mobitel na Hunterov stol, tako da i Michelle može slušati.

Kao i prilikom ubojstva druge žrtve, odjednom se u sredini donjeg dijela zaslona pojave riječi KRIV JE. Potom se u gornjem desnom uglu pojavi novi niz brojeva – 0123. Čekali su na pojavu slova, SSV ili nešto slično, u gornjem lijevom uglu, ali se ne

pojaviše. »Detektive, pravila su ista kao i prošli put«, reče pozivatelj, gotovo se smijući. »Ali danas se osjećam nekako... velikodušno... čak bih se usudio reći i samopouzdano. I zato, umjesto tisuću glasova u deset minuta, neka bude deset tisuća glasova u deset minuta. Što kažeš, ha? To bi ti trebalo odgovarati.« Hunter ne reče ništa.

Otprilike na sredini desnog ruba zaslona pojavi se riječ RASTEZANJE, broj nula i zeleno dugme. Samo djelić sekunde kasnije, točno ispod toga pojavi se riječ GNJEČENJE, također s nulom i zelenim dugmetom. Zasad dugmad nije bila aktivirana.

Oba se detektiva namršteno zagledaju u zaslone, kamera se počne polako odmicati.

Malo-pomalo, na zaslonu se pojavljivalo muškarčevo tijelo. Na sebi nije imao ništa osim tamnih bokserica. Nije bio vitak, ali se nije moglo reći ni da je predebeo. Činilo se da leži na nekakvom drvenom stolu, ruku ispruženih iza glave u obliku slova V, izbrijanih pazuha i potpuno ispruženih i malo raskrečenih nogu.

Potrajalo je nekoliko dugih trenutaka dok udaljavanje kamere nije potpuno prestalo. Tek su tada Hunter i Garcia ugledali muškarčeve šake i stopala i shvatili što znače one sadističke opcije za glasovanje.

72.

Oko muškarčevih zglavaka i gležnjeva bijahu čvrsto zavezane debele kožne trake, pričvršćene za četiri čvrsta lanca koji su pak bili spojeni s kolutima za namatanje. Sve je podsjećalo na improviziranu i osuvremenjenu verziju ljestava rastegača, jedne od najstrašnijih srednjovjekovnih sprava za mučenje koje su ikad napravljene. Koristile su se za istezanje udova sve dok se ne bi otrgnuli od tijela.

U Hunterovu uredu zavlada takva tišina da bi se čula i igla koja bi pala na pod. »Prema tišini koju čujem«, zaori se pozivateljev glas kroz zvučnik, »pretpostavljam da ste dobili sliku.« Nasmije se šupljim smijehom.

I opet, nikakva odgovora. »Ali slika još uvijek nije kompletna«, nastavi pozivatelj. »Zato mi dopustite da to ispravim.« Kamera se počne polako okretati prema stropu.

Odjednom se vrata ureda naglo otvore i uđe načelnica Blake. Izraz na njezinu licu bio je mješavina gnjeva, nevjerice i strave. »Gledate li vi ovo...«, započne, ali Hunter podigne ruku i pokaže na uključen razglas na svom stolu.

Prekasno. »Vidi, vidi, vidi«, veselo reče pozivatelj. »Tko nam se to pridružio...?« Nije čekao odgovor. »Sudeći prema gnjevu u glasu, pretpostavljam da je to načelnica Odjela za pljačke i ubojstva, glavom i bradom Barbara Blake. Je li točno ime?« Načelnica je znala da je ubojica lako mogao doći do njezina imena – na službenoj web-stranici LAP-a. »Načelnice, dobrodošli u pickadeath.com. Drago mi je što ste nam se danas pridružili. Što više ljudi, to više veselja.« »Zašto to radiš?«, upita načelnica gnjevnim glasom.

Hunter ljutito pogleda načelnicu. Pravilo broj jedan u pregovorima s bilo kojom vrstom počinitelja: uvijek samo jedan pregovarač, osim ako zločinac ne traži drukčije. Više pregovarača i pregovaranje veoma lako postaje prava zbrka koja može isfrustrirati i razbjesniti počinitelja i upropastiti cijeli postupak. »Zašto ovo radim?«, podrugljivo ponovi pozivatelj. »Načelnice Blake, tražite li vi to da umjesto vas obavim vaš posao?« Hunter polako odmahne glavom.

Načelnica ne reče ništa.

Kamera se nastavi okretati prema stropu.

Hunter opet namršteno pogleda zaslon, nešto mu je privuklo pažnju.

Najprije uoči da se prijenos ne emitira s istog mjesta kao u prethodna dva slučaja. U pozadini nije bilo zida od opeke, a i prostorija je izgledala veća, mnogo veća. Tada mu pažnju privuče nešto drugo – kretanje kamere. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati zašto. Pogleda Garciu i nešto mu nečujno reče.

Garcia nije razumio pa odmahne glavom i priđe bliže. »To je kamera s daljinskim upravljanjem«, šapne mu Hunter. »Što?« I Garcia i načelnica izgledahu zbunjeno Hunter pritisne dugme za isključivanje razglasa na svom telefonu. »Način na koji se kamera kreće i zumira«, objasni im. »Previše je ujednačen i previše spor. Da to radi ručno, nema šanse da bi se tako ravnomjerno pomicala.« Garcia i načelnica se opet zagledaju u zaslon. »Pokreće je daljinskim upravljačem«, reče Hunter. »Možda čak niti nije tamo.« »Pa?«, odvrati načelnica. »Kakve to ima veze?« Hunter slegne ramenima.

Kamera na zaslonu prestane se kretati. Svi u Hunterovu uredu se ukočiše.

Nekoliko metara iznad žrtve i improvizirane srednjovjekovne sprave za mučenje visio je betonski blok debljine oko četrdeset pet centimetara, širine metar dvadeset i dužine metar devedeset. Težio je sigurno preko tone. Visio je na debelim lancima zakačenim za deset metalnih kuka ugrađenih u gornju površinu bloka. Nisu mogli vidjeti za što su ti lanci pričvršćeni na vrhu. »Pretpostavljam da sada imate cijelu sliku«, smijuljeći se reče pozivatelj. »No ljepota onoga što sam ovdje napravio je u tome... što ga ne moram odmah potpuno zgnječiti. Mogu polako spuštati betonski blok i polako mu gnječiti tijelo, poput velikog škripa, sve dok mu ne smrskam svaku kost u tijelu.« Hunter je znao da je pozivatelj priredio neku smicalicu. Ljestve rastegače su u srednjem vijeku bile sprava za mučenje, ne za pogubljenje. Glavni im je cilj bio da polako istežu udove da bi se iznudilo priznanje ili informacija. Bol koju su uzrokovale bila je toliko strašna, da je obično veoma brzo slijedilo priznanje pa bi rastezanje prestalo već nakon samo nekoliko sekundi. Ali ako su se koluti i dalje nastavili okretati i zatezati lance, udovi bi se na kraju otrgnuli od tijela. Ubrzo zatim slijedila bi smrt zbog gubitka krvi. A žrtva bi prije umiranja trpjela strahovite bolove. U usporedbi sa spravom za mučenje kao što su ljestve rastegače, gnječenje je bilo relativno bezbolno i veoma, veoma brzo. Bio je siguran da ovaj ubojica neće dopustiti da se to dogodi. »Kučkin sine«, eksplodira načelnica, ne mareći više za pravila protokola.

Pozivatelj reagira veselim smijehom. »Pretpostavljam da je došlo vrijeme za početak predstave. Uživajte.« Linija se prekine.

Na zaslonu se aktiviraju oba dugmeta za glasovanje, a u donjem lijevom uglu digitalni sat zapoÄ?ne s odbrojavanjem – 10:00, 9:59, 9:58...

73.

U Operativnom uredu na prvom katu policijske upravne zgrade, Desiree i Seth su netremice zurili u svoje kompjuterske zaslone, promatrajući što se odvija na stranici pickadeath.com. Ni oni ni svi ostali na njihovu katu nisu mogli vjerovati svojim očima. »Blagi Bože i svi sveci!«, reče Desiree, prekriži se i poljubi zlatni križić na lančiću oko vrata. »Želi da ljudi glasuju hoće li tog jadnika zgnječiti ili mu otrgnuti ruke i noge s tijela kao da je neki kukac?« »Deset tisuća glasova u deset minuta?«, reče Seth. »Vraški mnogo glasova, s obzirom na to da su dvije opcije.« »Ti, znači, misliš da će ubojica održati riječ i samo tako pustiti tog čovjeka ako isteče vrijeme?«, reče Desiree.

Seth samo slegne ramenima.

Seth i Desiree nisu samo promatrali što se odvija na njihovim zaslonima, već su također bili zaduženi za snimanje i lociranje poziva na Hunterov telefon.

Najprije su otkrili da poziv dolazi s mobitela. Odmah su uključili aplikaciju kojom su od pružatelja usluge zatražili koordinate GPS-a u mobitelu.

Ništa.

Nema GPS-a.

Pozivatelj je koristio ili stariji tip mobitela bez GPS-a ili je deaktivirao GPS čip.

Potom su započeli s postupkom triangulacije, mnogo mukotrpnijim i složenijim procesom koji je trajao nekoliko minuta i ovisio o dva glavna čimbenika. Prvo, mobitel je trebao ostati uključen tijekom cijelog postupka.

Ako pozivatelj prekine vezu i isključi mobitel, postupak propada. Drugo, mobitel bi trebao ostati unutar iste zone triangulacije. Ako je pozivatelj u pokretu i udalji se izvan dosega jednog od tri triangulacijska odašiljača, postupak opet propada i sve se mora započeti ispočetka.

Zasad je išlo dobro.

Pozivatelj je još bio na liniji, a činilo se i da nije u pokretu. Ako još samo malo ostane na liniji, mogli bi dobiti njegovu lokaciju. No ni Seth ni Desiree se nisu previše nadali. Oboje su to isto radili u prethodna dva slučaja. Vidjeli su kako je pozivatelj vješto premještao signal po cijelom Los Angelesu, sprdajući se s LAP-om. Ako se išta zasigurno moglo reći o ovom počinitelju, to je da nije bio glup. Dobro je znao da će se ovaj poziv snimati i da će mu pokušati ući u trag, jednako kao i u prethodna dva slučaja.

Jedan od dva kompjutera na Sethovu stolu se oglasi, obznanivši da je

postupak triangulacije završen. I on i Desiree se okrenu k monitoru, ne obraćajući pažnju na napisane koordinate, već čekajući na promjenu lokacije, kao što je pozivatelj radio u prethodnim pozivima.

To se ne dogodi.

Prođe deset, dvadeset, trideset sekundi, a lokacija ostane ista. »Nemoj me zezati«, šapne Seth, nagnuvši se nad tipkovnicu. Tek tada je Desiree pogledala napisane koordinate. »O, moj Bože.«

74. »Je li ovo moguće?«, upita načelnica Blake, u nevjerici zureći u monitor na Hunterovu stolu.

Prošlo je manje od šesnaest sekundi otkako je digitalni sat u donjem lijevom uglu započeo s odbrojavanjem.

GNJEČENJE: 1011.

RASTEZANJE: 1089. »Još nije prošla ni minuta, a već je glasovalo više od dvije tisuće ljudi?« Načelnica napokon pogleda Huntera. »Vjerojatno je opet postavio linkove na neke od većih društvenih mreža«, odvrati Hunter. »Da. To je napravio.« Jedva čujan komentar začuo se iz Garciina mobitela na Hunterovu stolu. Michelle Kelly je još uvijek bila na liniji.

Garcia brzo prebaci poziv na zvučnik. »Michelle, možeš li ponoviti?« »Rekla sam da je stavio linkove na poznatije društvene mreže. Prošla je minuta i stranica je imala ...«, nastane kratka tišina narušena zvukom tipkanja »... skoro četiri tisuće posjeta, a broj svake sekunde sve više raste.« »Prekrasno«, reče načelnica. »Zar FBI-ev Odjel za računalni kriminal ne može ništa poduzeti?« »Već radimo sve što je u našoj moći«, odvrati Michelle. »No izgleda da je ovaj tip predvidio svaki naš potez. Kamo god se okrenemo, lupimo u zid.« »Snimate li ti i Harry ovo?«, upita Hunter. »Harry nije ovdje«, odvrati Michelle. »Ali da, snimam svaku sekundu.« SAT: 7:48, 7:47, 7:46...

GNJEČENJE: 3339.

RASTEZANJE: 3351.

Načelnici zavibrira mobitel u džepu jakne. Izvadi ga i pogleda zaslon – gradonačelnik Los Angelesa. Znala je što to znači. Isključi mobitel i vrati ga u džep. Trenutno nije imala vremena za besmislena razglabanja. Suočit će se s gradonačelnikom kad to njoj bude odgovaralo.

Garcia se odmakne od svog stola, nervozno protrlja lice i skrene pogled sa zaslona na pod. Hunter mu je mogao pogoditi misli. Nakon jučerašnjih događaja, Garciina podsvijest nije mogla drukčije nego zamišljati njemu najgori mogući scenarij – da je umjesto muškarca na zaslonu njegova žena Anna.

Brzo odmahne glavom, pokušavajući se otresti tih misli. Čekao je jedno vrijeme da uspori luđačko kucanje srca. Tada je opet vratio pogled na zaslon.

I načelnica je bivala sve uznemirenija. Bespomoćno promatranje glasovanja i nemogućnost da bilo što poduzmu i spriječe ovo, zasitilo je zrak u prostoriji kao da je puna bojnog otrova sarina. »Više od deset tisuća posjeta«, čuli su Michellein glas. »Ovo postaje viralno.« SAT: 6:11, 6:10, 6:09...

GNJEČENJE: 5566.

RASTEZANJE: 5601. »Ovo jednostavno nije moguće«, reče načelnica.

Opet zazvoni telefon na Hunterovu stolu – interni poziv. Zgrabio je slušalicu. »Detektive Hunter, ovdje Seth Reid iz Operative. Nećete vjerovati, ali ušli smo u trag lokaciji pozivatelja.« Seth nije imao pravo; Hunter bi u ovom trenutku povjerovao u bilo što.

Stavio je poziv na zvučnik. »Locirali ste odakle zove?« »Tako je. Pozivatelj je dovoljno dugo ostao na liniji i ovaj put nije premještao signal po cijelome gradu.« Hunter i Garcia se namršte. Ovaj ubojica ne bi napravio takvu grešku. »Neka sam prokleta«, reče načelnica i dohvati telefon na Garciinu stolu, spremna da okupi i cijeli LAP ako je to potrebno. »Onda, koja je lokacija?« »Ovaj, u tome je stvar...«, reče Seth »Nalazi se u West 1. Streetu, negdje oko broja 100.« »Što?«, istovremeno upitaju Hunter, Garcia i načelnica Blake, okrenuvši se prema razglasu na Hunterovu stolu. »Ova se zgrada nalazi na adresi West 1. Street 100«, reče načelnica i odloži slušalicu. »Govoriš li ti to meni da stoji i zove nas tu ispred policijske upravne zgrade?« »Da«, odvrati Seth. »Upravo to vam govorim.«

75. »Hej, Spinneru, dođi i vidi ovo.« Tim zazove svog najboljeg prijatelja dok je razrogačenih očiju buljio u zaslon svog smartphonea.

Tim je imao šesnaest, a Spinner sedamnaest godina. Obojica su pohađali srednju školu Glendale High i, kao i svakog dana nakon nastave, trenirali skokove na skejterskim rampama u Verdugo Parku.

Spinner napravi skok s okretom od 180 stupnjeva i okrene se k prijatelju.

Tim je uzeo pauzu. Odmarao se i sjedio na rubu rampe u obliku bubrega po kojoj su trenirali. »Jebi ga, stari, opet si na tom telefonu?«, odvrati, odmahujući glavom. »Moraš više vježbati, a manje tweetati. Kužiš ti mene? Uostalom, što je to?« »Buraz, moraš doći i vidjeti. Ovo je bolesno – doslovno.« Spinner stane, napravi grimasu i naceri se Jenny, također učenici Glendale Higha koja je s njima vježbala u parku. Obožavala je skejtanje, ali je morala još mnogo, mnogo vježbati da bi postala upola dobra kao njih dvojica.

Spinner i Jenny udarcem noge podignu skejtove i priđu Timu. »To je neki novi film?«, upita Spinner. »Ma kakvi, stari.« Tim odmahne glavom. »Sjećate se da sam vam spomenuo onu uvrnutu web-stranicu – pickadeath.com?« »Onu za koju si rekao da je reklama za film?«, upita Jenny. »Da, tu. Ali čitali ste novine prije par dana, zar niste?«, odvrati Tim. »Buraz, to nije bila reklama. Ono sranje je bilo stvarno. Neki jebeni luđak ubio je onu ženu i sve to uživo prenosio preko Interneta.« »Možda je kuja to i zaslužila«, izjavi Spinner.

Jenny ga udari u rame. »Spinneru, ne budi takav seronja. Grozno je reći nešto takvo.« Spinner slegne ramenima. »Samo kažem.« »Dakle«, Tim mahne rukom da prestanu. »Mel mi je upravo poslao poruku. Buraz, ona stranica je opet on-line. Vidi ovo sranje.« Pokaže im svoj smartphone.

Spinner i Jenny se istovremeno zagledaju u zaslon. »Ti vraga, znači ovo sranje je zaozbiljno?«, upita Spinner blistavih očiju. »Pa rekao sam ti«, odvrati Tim. »Prošli put je bio stvarno. I zato mislim, buraz, da se ovo sranje stvarno događa. Neki tip će umrijeti.« Jenny ih zgađeno pogleda. »Dečki, to je odvratno. Gledat ćete na Internetu kako ubijaju nekog sirotog tipa?« »Još kako«, reče Spinner. »I nemam pojma što se ti tu buniš. Stalno gledaš one usrane realitye na televiziji.«

»Spinneru, ne možeš to uspoređivati jedno s drugim«, bijesno odvrati Jenny. »Možeš se kladiti u svoju guzicu da nije. Ovo je milijun puta bolje. Ovo bi trebali nazvati Američki mrtvi idol.« »Sviđa mi se«, reče Tim. »E, pa ja to neću gledati«, iznervirano reče Jenny, skoči na skejt i od veze se natrag na rampu. »Jesi li glasovao?«, upita Spinner, nimalo se ne obazirući na Jenny. »Nisam još.« »Čekaj samo malo«, reče Spinner i izvuče mobitel iz džepa. »O.K., daj mi adresu pa da dokrajčimo tog seronju.«

76.

Iako je prozor Hunterova i Garciina ureda gledao na South Spring Street na zapadnoj strani policijske upravne zgrade, svi u uredu instinktivno se okrenuše prema njemu. »Nemojte me zajebavati«, reče načelnica Blake. »Kako je to moguće kad ovo sada emitira uživo?« »Tako što pomoću daljinskog upravlja kamerom i svim ostalim«, odvrati Hunter. »Eto kako.« Načelnica trenutak razmisli. »Kurvin sin«, promrmlja. »Je li u parku?«, upita Setha.

Park City Hall ili South Meadow, kako su ga mnogi zvali, zelena je površina od pola hektara zasjenjena gustim krošnjama drveća nasuprot čuvene losanđeleške gradske vijećnice. Nalazi se na West 1. Streetu, točno preko puta ulaza u upravnu policijsku zgradu. »Mogao bi biti«, prizna Seth. »Morali smo se poslužiti triangulacijom«, objasni, »koja nije toliko precizna kao GPS čip u mobitelu. Usprkos tome – govorimo o centru Los Angelesa pa je stoga triangulacija mnogo preciznija ako poziv dolazi negdje iz grada – uspjeli smo suziti područje na samo pedeset do sto metara.« »I to je područje točno ispred naše zgrade?«, još uvijek sumnjičavo upita načelnica. »Tako je«, još jednom potvrdi Seth. »U redu, hvala ti«, reče načelnica i brzo dohvati telefon na Garciinu stolu. »Načelnice, što to namjeravate učiniti?«, upita Hunter. »Poslati van sve koje mogu. A što si mislio?« »I što ćete im reći da naprave?«, upita Garcia. »Da uhite svakog muškarca koji ima mobitel?« Zastala je, pogledavajući čas Garciu, čas Huntera. »Psihopat koji ovo radi upravo je pred našim vratima.« Pokaže na zaslon kompjutera. »A vi hoćete da sjedim ovdje i ništa ne poduzimam?« SAT: 4:41, 4:40, 4:39...

GNJEČENJE: 8155.

RASTEZANJE: 8146. »Najvjerojatnije je bio dok je zvao«, složi se Garcia. »Prilično je arogantan i ovakve igrice daju mu osjećaj moći, ali sam siguran da je već otišao, načelnice. Znao je da ćemo pozivu ući u trag. Jedini razlog zbog kojeg smo to uspjeli taj je što je on tako htio. Sve je to isplanirao.« »Načelnice, Carlos je u pravu«, složi se Hunter. »Htio je da znamo kako nas je nazvao stojeći tik ispred policijske zgrade i siguran sam da je znao

koliko je vremena potrebno da triangulacijom lociramo njegov mobitel.« »Prošlo je gotovo šest minuta otkako je prekinuo vezu«, izjavi Garcia. »Sad je sigurno već kilometrima daleko.« »Mislim da nije«, reče Hunter. »Mislim da uopće nije daleko.« Načelnica ga samo bijesno pogleda. »Kao što je Carlos rekao«, objasni Hunter, »previše je arogantan i ova igra mačke i miša ga jako uzbuđuje. Došao je čak pred naš prag da se sprda s nama, da bi igra bila zabavnija i izazovnija... barem njemu. Htio je vidjeti kako ćemo reagirati na ovu njegovu malu šalu. Sigurno će negdje iz blizine nadzirati West 1. Street i South Lawn...« Zastane, razmišljajući o nečemu.

Sjetio se spavaće sobe druge žrtve i onoga što su našli na staklu iza zavjesa. »Ne, čekajte, pogriješio sam«, reče. »Neće samo promatrati našu reakciju.

Promatrat će da vidi jesmo li našli.« Načelnica nabere čelo. »Što bismo trebali naći?« »Neku vrstu traga«, odvrati Hunter. »Jer se on voli tako igrati.« Načelnica po tko zna koji put podigne slušalicu Garciina telefona, utipka interni broj i počne odrješito sipati naredbe. »Načelnice, recite im da odmah pročešljaju park i ulice koje okružuju našu zgradu«, reče Hunter. »Recite im da pretraže sve – kante za smeće, klupe u parku, cvjetne gredice, kanalizacijske otvore, sve.« SAT: 3:15, 3:14, 3:13...

GNJEČENJE: 9199.

RASTEZANJE: 9180.

Kamera na zaslonu zumira muškarca zavezana za drveni stol. Strah na njegovu licu se udeseterostručio, kao da ga je netko upozorio što ga čeka ili je jednostavno osjetio da mu istječe vrijeme.

Znanstveno je dokazano da se ljudskom biću koje ostane bez jednog osjetila, više izoštre ostala, kako bi nadomjestila izgubljeno. Možda se radilo o tome kao i velikoj navali adrenalina, jer je odjednom živnuo i dobio snagu.

Pokušavao se osloboditi vezova, trzao se, potezao, tresao, udarao svom snagom. Uzalud. Kožnate trake bile su prečvrste, lanci prejaki. Nitko, ma koliko bio snažan, ne bi mogao pobjeći s tog stola.

Borba je prestala jednako naglo kao što je i započela. Iscrpio je i ono malo snage koja mu je preostala. Ostao je bez svake nade.

Nitko nije došao. Neće biti nikakvog čuda u posljednjem trenutku. »Zašto, dovraga, ljudi još uvijek glasuju«, bijesno upita načelnica, istinski zgrožena. »Svi znaju da ovo više nije nikakva igra niti reklama za film. Da se ovo stvarno događa. Novine su se pobrinule da to svi doznaju.« Pokaže na zaslon. »Umrijet će. Nije nikakva podvala. Nije trik. Svi oni to znaju i svejedno još glasuju... Zašto?« »Zato, načelnice, jer je to luda stvarnost u kojoj živimo«, reče Hunter. »Nikoga nije briga. Ljudi stavljaju na YouTube snimke svojih bezrazložnih

napada na nasumično odabrane žrtve ili snimke obračuna između bandi.

Takve stvari imaju na stotine tisuća posjeta. Što nasilnije, to bolje. A ljudi stalno hoće još. Dajte im pravo nasilje – ne lažirano ni glumljeno – i svi će skakati od veselja. Pretvorite to u reality show i dajte im priliku da sudjeluju glasovanjem i eto vam milijun ljudi koji će bjesomučno pritiskati dugmad.

Ubojica je svjestan toga. Poznaje psihologiju koja stoji u pozadini toga.

Poznaje ovo bezumno društvo u kojemu živimo. Zato je toliko samouvjeren.

Ovo je igra u kojoj on ne može izgubiti – ovo je dobitna formula koju svaki dan gledamo na televiziji.« Kamera je zumirala muškarčevo lice. U suznim očima tuga. Ništa više.

Znao je da je gotovo.

Načelničin mobitel opet zavibrira u njezinu džepu. Ovaj put ga nije ni izvadila. Pustila je da i dalje vibrira.

SAT: 2:04, 2:03, 2:02...

GNJEČENJE: 9969.

RASTEZANJE: 9965.

U uredu – potpuna tišina.

SAT: 1:49, 1:48, 1:47...

GNJEČENJE: 9995.

RASTEZANJE: 9995.

Svi zadržaše dah. ... 10 000.

77.

Slika na monitorima se zatamni kao da se kamera isključila. Sekundu kasnije pojavi se riječ RASTEZANJE, napisana mnogo većim, krvavocrvenim slovima, i počne bljeskati na crnom zaslonu. Ubrzo se pojavi brojka 10 000.

Svi u Hunterovu uredu se slediše. Čim su riječ i brojka prestali bljeskati, pojavi se slika muškarca zavezanog za stol. Na zaslonu više nije bilo ničega što bi odvraćalo pažnju – nikakve dugmadi, riječi ni brojki – ničega.

Kamera je prestala sa zumiranjem i gledatelji su još jednom mogli vidjeti čitavo muškarčevo tijelo, zajedno s četiri kožnate trake i dijelovima lanaca.

Načelnica prinese obje šake licu i prekrije nos i usta kao da će se pomoliti, ali ne izusti ni riječ.

Odjednom se iz kompjuterskih zvučnika na stolovima detektiva zaori zvuk struganja metala. Ured se ispuni užasom. Koluti se počnu okretati. »Koji je to vrag?«, izlane načelnica. »Montirao je mikrofon na kameru«, reče Hunter, osjetivši luđačko kucanje srca. »Želi da čujemo kako žrtva umire.« Napetost i tišinu u uredu propara prvi muškarčev bolan krik, prigušen čvrstim kožnatim povezom preko usta. Svi se naježiše. »Više od četvrt milijuna ljudi gleda ovo«, izjavi Michelle preko telefona.

Glas joj je bio prožet gnjevom i tugom. »Zar ne možete nekako omesti ovaj prijenos?«, upita ju načelnica. »Da barem možemo«, poraženo odvrati.

Muškarac opet krikne. Ovaj put kao da je pokušao nešto reći, ali su riječi bile nerazgovjetne zbog poveza i strahovite boli koju je trpio. Iz usta mu izlete slina i krv u obliku rijetke maglice i poprskaju mu lice, vrat i prsa.

Refleksno istegne vrat, kao da bi dodatnim centimetrima mogao ublažiti nepodnošljivu bol, makar samo na trenutak. Nije djelovalo. Sad mu je bol prodrla do svakog mišićnog vlakna u tijelu. Ubrzo će se ta mišićna vlakna toliko istegnuti da će izgubiti sposobnost kontrakcije i postati potpuno neučinkovita. Nakon toga počet će polako pucati na različite načine i na različitim mjestima, uzrokujući njegovu tijelu nezamislivu bol.

Muškarcu se oči preokrenu u dupljama, kapci na trenutak-dva zatrepere poput leptirovih krila. Izgledao je kao da će izdahnuti, ali se par puta silovito zakašljao, a potom okrenuo glavu na stranu i povratio.

Načelnica odvrati pogled.

Hunter stisne šake.

Potom muškarac ne ispusti krik, već grleni uzdah koji svima probije

bubnjiće.

Garcia uznemireno stavi ruku na lice, napola trljajući čelo, napola zaklanjajući oči. Podsvijest se opet poigravala s njim.

KRC! KRC! Dva zvuka pucanja slijedila su brzo jedan za drugim.

Hunter stisne zube i samo na tren zatvori oči. Znao je da je to bio zvuk pucanja hrskavice, ligamenata, možda čak i tetiva. Vrlo brzo začut će se stravičan zvuk pucanja kostiju.

Muškarac otvori oči, ali one više nisu bile usredotočene, mahnito su se okretale u svim smjerovima, kao da je drogiran.

Kožnati vezovi duboko su se usjekli u njegovu kožu i meso – krv je curila iz zglavaka, iscrtavajući nove tanke crvene žile na njegovim podlakticama. I njegova su stopala bila prekrivena krvlju koja je curila iz mjesta na gležnjevima u koje su se urezale kožnate trake.

Naredni zvuk koji su čuli bilo je pucanje kostiju. »O, moj Bože. Ne!« Čuli su kako Michelle preklinje preko mobitela.

Koža oko muškarčevih pazuha počne pucati.

Načelnica je držala pogled na zaslonu, ali je rukama začepila uši. Nije bila sigurna koliko će ovo još moći podnijeti.

Kako su se kolutovi za namatanje lanaca počeli brže okretati da svladaju otpor kože i mišića, zvuk njihova struganja postane glasniji, prodorniji, kao zvuk uredskog rezača koji se muči s prevelikom količinom papira.

Muškarac je izgledao kao da će opet kriknuti, ali u sebi više nije imao snage. Ni zraka u plućima, ni glasa u glasnicama... više u sebi nije imao života.

Glava klone na stranu, očne jabučice se opet izvrnu u dupljama. Tisućinku sekunde nakon toga sklopi kapke. Tijelo se nekoliko puta zgrči. Krv poteče iz njegovih pazuha, u trenutku kad su osuvremenjene ljestve rastegače počele trgati ruke od trupa.

Bilo je samo pitanje sekundi kad će prsnuti brahijalne arterije, velike krvne žile u nadlakticama, i uzrokovati velik gubitak krvi.

Svi su gledali kad se to dogodilo.

Krv je nevjerojatnom brzinom i silinom šiknula s mjesta gdje su prije bile ruke.

Muškarac bez ruku se nekoliko puta savije i skvrči, svaki put slabije od prethodnog, sve dok nije ostao nepomično ležati.

Tri sekunde kasnije, web-stranica se isključi.

78.

Prošao je gotovo jedan sat otkako se isključila stranica pickadeath.com.

Načelnica se vratila u svoj ured. Veći dio tog vremena provela je u telefonskim razgovorima s gradonačelnikom Los Angelesa, ravnateljem policije i guvernerom Kalifornije. Svi su oni htjeli odgovore, a ona je imala samo pitanja.

Naravno da su novine već sa stotinama pitanja i zahtjeva za intervjue zasule LAP-ov Ured za odnose s javnošću. Načelnica je i dalje odbijala zakazati konferenciju za tisak jer je točno znala što bi se na njoj dogodilo.

Pitanja i komentari pljuštali bi sa svih strana – neki od njih drski, neki gnjevni, ali svi, odreda prezirni zbog onoga što su LAP i Jedinica za teška ubojstva dosad postigli. Znala je da još uvijek nemaju nijedan odgovor, što bi samo potaknulo medije na još oštriju kritiku policije i cijelu priču učinilo još senzacionalnijom. Ne, ne, zasad im to još nije trebalo.

Umjesto toga će LAP-ov Ured za odnose s javnošću izdati priopćenje u kojem neće otkriti ništa o napretku istrage. Cilj će mu biti da zamole novinare i ostale medije za suradnju u otkrivanju identiteta najnovije žrtve. Uz izjavu će priložiti fotografiju žrtve snimljenu na početku emitiranja. Zamolit će sve novinske kuće i sve televizijske postaje da je objave što prije. Netko mora znati tko je bio taj muškarac.

79.

Odmah po završetku emitiranja, Garcia je nazvao Annu na posao. Bila je dobro. Nije znala ništa o onome što se upravo dogodilo, iako je znao da će vrlo brzo saznati. Tu nije mogao učiniti ništa. No sad se samo morao uvjeriti da je ona dobro. Nakon završetka razgovora, otišao je u zahod, zaključao se u kabinu i nečujno ispovraćao.

Hunter je sjedio za svojim stolom, trudeći se da sabere misli dok je u želucu osjećao valove mučnine i gotovo neizdrživu potrebu za povraćanjem.

Znao je da opet mora odgledati snimku, vjerojatno i više puta, ali se u ovom trenutku jednostavno nije mogao na to prisiliti. U ovom trenutku osjećao je samo prijeku potrebu da što prije izađe iz tog ureda.

Dvije minute kasnije stajali su on i Garcia vani i razgovarali sa starijim narednikom zaduženim za pretraživanje City Hali Parka i ulica oko policijske zgrade. »Zasad smo našli samo smeće«, izjavi narednik, očito iznerviran tim »lovom na smeće« koji mu je naređen. Cijeli je dan radio na prijemnom pultu i nije imao pojma što se dogodilo prije manje od petnaest minuta. »Ambalažu svih vrsta«, nastavi glasom punim sarkazma. »Od hamburgera, sendviča, čokoladnih pločica, keksa – spomenite bilo što, mi smo to sigurno našli. Našli smo i cijeli kamion kantica, boca i papirnatih čaša za kavu.« Hunter je slušao narednika, ali je pogledom prelazio po parku, ulicama i okolnim zgradama. Bio je sto posto siguran da je ubojica još uvijek u blizini.

Ovaj se ubojica previše ponosio onime što je napravio da bi samo tako otišao. Htio je uživati u rezultatima svoje drskosti, kao što je, primjerice, bio poziv policiji dok je stajao pred njihovom upravnom zgradom, ili to što im je vjerojatno namjerno ostavio da nešto pronađu. Bio on psihopat ili ne, to će laskati njegovom egu. Ovdje se radilo o istoj stvari kao kad jedna osoba iznenadi drugu poklonivši joj nešto što je dugo željela. Do stvarnog zadovoljstva dolazi tek promatranjem reakcije osobe kad razmota dar.

Da, pomisli Hunter, ovaj će ubojica sigurno promatrati. Ostat će u blizini.

Nema nikakve sumnje. Ali, gdje?

Nastavio je pomno promatrati, ali radno vrijeme je upravo završavalo.

Masa ljudi odlazila je s posla i kretala svojim kućama. Na ulicama i u parku bilo je previše ljudi, previše je zgrada okruživalo ovo područje, previše je bilo mjesta s kojih je netko mogao promatrati park a da ne bude sumnjiv i zamijećen. U centru Los Angelesa, za ono što je smjerao, ubojica nije mogao naći bolje mjesto od City Hali Parka. To što se nalazio preko puta policijske upravne zgrade, bio je samo dodatni plus.

Narednik izvuče maramicu iz džepa hlača i obriše znojno čelo. »Svaki komadić smeća spremamo u vrećice za dokaze, a znate li zašto?« Nije imao volje čekati odgovor. »Jer nam nitko nije rekao koji bismo kurac trebali tražiti i ako se dogodi da je to, kojim slučajem, omot žvakaće gume koji nismo spremili, nastradat će moja guzica, a ja ne kanim zbog ovog sranja ostati bez mirovine. Vi dečki tako želite pa neka vam bude. Vi lijepo razvrstavajte to smeće. Sretno vam bilo.« Radioprijemnik zakačen za pojas oko narednikova pozamašnog struka glasno zakrči, potom se začuje nježan glas. »Ovaj... naredniče, mislim da sam... ŠŠŠ ŠŠŠ.... ovdje.« Narednik otkači radioprijemnik s pojasa i pritisne dugme za razgovor. »Nisam čuo, policajce. Deset-jedan. Ponovi.« Oba su detektiva znala da je 10-1 policijska šifra za »slab prijem«.

Začuje se još šumova.

Narednik se premjesti s druge strane Huntera i Garcie. »Rekao sam da mislim kako sam našao nešto ovdje, naredniče«, ponovi policajac. Ovaj put je prijem bio mnogo bolji.

Narednik refleksno pogleda obojicu detektiva da vidi jesu li čuli poruku.

Jesu. »Vrag me odnio«, odvrati narednik. »Što imaš?« »Nisam posve siguran, naredniče.« »Dobro, gdje si?« »Na sjeveroistočnom rubu parka, pokraj koša za smeće.« Hunter, Garcia i narednik se okrenu i pogledaju u tom smjeru. Stajali su pokraj ribnjaka Franka Putmana u središtu parka, nedaleko od sjeveroistočnog ruba. Pokraj koša za smeće ugledali su mladog policajca kako im maše. Brzo krenuše prema njemu.

Policajac je tek zašao u dvadesete, a i izgledao je kao da je tek stigao s policijske akademije. Imao je bistre plave oči, crvene obraze pune akni i šiljat nos. Nosio je rukavice od lateksa i u rukama držao crnu kameru. Pozdravio ih je kimanjem glave. »Naredniče, ovo sam našao ovdje.« Pokaže koš za smeće s lijeve strane. »Bila je u običnoj smeđoj papirnatoj vrećici za sendviče.« Preda kameru naredniku koji je, takoreći, niti ne pogleda, već je odmah pruži Hunteru. »Ovo je vaša igra«, reče potpuno nezainteresirano.

Hunter navuče rukavice i uzme kameru. Na njezinoj jednoj strani je pisalo Sony Handycam CX250 HD. Jedna od onih vrsta kod kojih se zaslon otvarao sa strane. »Ne znam što zapravo tražimo ovdje, gospodine«, objasni policajac. »Ali ovo je potpuno nova digitalna kamera, vrijedi najmanje nekoliko stotina dolara. Nije joj mjesto u smeću.« »Gdje je papirnata vrećica u kojoj je bila?«, upita Hunter policajca koji

odmah izvadi prozirnu plastičnu vrećicu. »Već je spremljena kao dokazni materijal, gospodine«, reče. »Mislio sam da će možda netko htjeti da bude odvojena od ostalog smeća.« Garcia pohvali policajca zbog dobro obavljena posla i brzo pogleda vrećicu.

Ništa. Nikakvih oznaka, mrlja niti slova.

On i Hunter pogledaju kameru. »Jesi li je pokušao uključiti?«, upita Hunter policajca.

Odmahnuo je glavom. »Nije moj posao, gospodine. Našao sam je i odmah javio.« Hunter kimne. Trenutak se dvoumio da li da je odmah odnese forenzičarima, no stvar je bila u tome što nije imao nikakvih dokaza da ju je ostavio ubojica.

Rasklopi zaslon sa strane kamere i sledi se. Uopće je nije morao uključiti.

Zurio je u potvrdu svojih nagađanja.

80.

Muškarac je stajao na krcatoj autobusnoj postaji na sjeverozapadnom rubu City Hali Parka i mirno promatrao što se događa u South Lawnu. Morao je priznati da je iznenađen.

Prije manje od sat vremena pomišljao je da bi na papirnatu vrećicu koju je ostavio u košu za smeće u sjeveroistočnom dijelu parka mogao debelim crvenim flomasterom napisati detektiv Robert Hunter – LAP. Tako bi bio siguran da će je onaj tko je nađe, najvjerojatnije neki smetlar (jer su se beskućnici koji kopaju po smeću držali podalje od parka zbog blizine policijske zgrade), odnijeti u policijsku upravnu zgradu. No na kraju je odustao od toga. Proteklih nekoliko mjeseci mnogo je toga pročitao o detektivu Robertu Hunteru. Sudeći prema nekim člancima, Hunter je, navodno, bio »za klasu bolji« od svih ostalih. Koliko je, dakle, uistinu dobar kad nije uspio skužiti da postoji razlog zbog kojega je dopustio LAP-u da uđe u trag njegovu posljednjem pozivu? Da postoji jedan drugi, skriveni razlog, osim činjenice da ih je nazvao iz puke zabave, stojeći ispred njihove zgrade?

No sad je morao priznati da ga je ipak iznenadio tako brz razvoj događaja.

Brži nego što je predvidio. Ubrzo nakon završetka internetskog glasovanja, ekipa od pet uniformiranih policajaca izašla je iz zgrade, prešla cestu i odlučno se zaputila u park. Jedan od njih, onaj mladi s aknama na crvenim obrazima i šiljatim nosom, skoro se zabio u njega. Ekipu je predvodio debeli policajac višeg čina, vjerojatno narednik, prestar i predebeo za bilo kakav fizički zahtjevniji posao, zaključio je muškarac. Četiri mlada policajca pod njegovim zapovjedništvom vjerojatno su dobili naredbu da pretraže park, ne da zaustavljaju prolaznike i razgovaraju s njima.

Muškarac iskrivi usne u ironičan osmijeh. Izgleda da je reputacija detektiva Huntera ipak opravdana. Muškarac je bio uvjeren da je naredba o pretrazi parka, umjesto gubljenja vremena u razgovoru s prolaznicima, došla iz ureda detektiva Huntera. Što znači da je Hunter veoma brzo zaključio kako postoji veza između lociranja dolaznog poziva i mogućnosti da im je ostavio neki trag ili navlakušu. »Nije loše, detektive Hunteru«, tiho reče muškarac. »Uopće nije loše.« Još je više razvukao usne kad je vidio kako iz policijske zgrade izlazi sâm detektiv Hunter u pratnji detektiva Garcie i kako odlaze u park. Izrazi na njihovim licima odavali su frustraciju, poraženost, golemu zabrinutost, možda čak i strah. Isti onaj izraz koji je mnoge godine bio urezan i u njegovo lice. Ali više nije.

Opet ga je počela boljeti noga. Dok je dlanom masirao koljeno, vidio je

kako mladi policajac koji je pretraživao sjeveroistočni ugao parka maše naredniku i detektivima.

Razvuče usne u još širi osmijeh i osjeti val uzbuđenja.

Policajac je našao ono.

Kad je autobus broj 70 za El Monte zakočio na postaji, vidio je kako detektiv Hunter otvara zaslon kamere. Spazivši izraz na njegovu licu, htio se grohotom nasmijati, ali se umjesto toga samo okrenuo, ukrcao u autobus i sjeo u stražnji dio.

Još malo i završit će s ovime.

81.

Narednik i policajac šiljata nosa nezgrapno iskrive vratove da pogledaju zaslon kamere. Lica im se istovremeno namršte.

Vidjeli su isto što i Hunter i Garcia. Samo što oni nisu shvatili što vide. »Kurvin sin«, promrmlja Garcia.

Hunter ne reče ništa, ali skrene pogled sa zaslona i brzo nastavi pregledavati park. Upravo ovo je bio trenutak koji ubojica neće htjeti propustiti. Ono na što je čekao – trenutak kad policija nađe njegov mali dar.

Bio je potpuno siguran da će ih ovaj ubojica promatrati samo zato da vidi iznenađenje na njihovim licima. Ovaj je trenutak za ubojicu bio savršen štos, kao iznenadan preokret u vicu.

No, bio je vrhunac špice i ulice i park su se sve više punili ljudima. Hodali su u svim smjerovima, svi u žurbi da nekamo stignu. Hunter je po svima brzo prelazio pogledom. Znao je da ubojici treba samo sekunda, najviše dvije, da uživa u ovom trenutku i smije se njihovoj frustraciji. Nakon toga će se jednostavno utopiti u masi. Postat će tek jedan od mnogih zaposlenih koji se pokušavaju dočepati svog doma. Nije bilo potrebe da na njihovoj maloj skupini zadrži pogled dulje od jednog trenutka i tako riskira da bude zamijećen.

Da je Hunter samo pogledao prema zapadnoj strani, spazio bi muškarca na autobusnoj postaji na sjeverozapadnom uglu parka kako gleda ravno u njih. Smiješak na njegovu licu bio je drzak, arogantan... čak i ponosan. No Hunter je instinktivno podigao pogled s kamere u rukama i gledao naprijed, a bio je okrenut prema istoku. Dok je pogledom došao do autobusne postaje, muškarac im je već bio okrenut leđima. Strpljivo je čekao autobus na začelju reda, spreman da se ukrca – tek jedan od mnogih putnika u gužvi.

Hunter ga nije opazio.

Usmjerio je pažnju na kameru.

Preko cijelog zaslona kamere ubojica je nečim nalik na specijalni flomaster za pisanje po staklu napisao riječ RASTEZANJE. »Rastezanje?« Narednik nabere nos. »Dečki, znači li to vama nešto?« Garcia nijemo kimne i osjeti stezanje u želucu kad mu iz podsvijesti počnu izranjati prizori internetskog prijenosa.

Hunter je trenutak oklijevajući držao kažiprst iznad dugmeta »uključivanje«, ne znajući je li spreman za neko novo iznenađenje koje im je priredio ubojica, no oklijevanje je brzo nestalo.

Pritisnuo je dugme.

Ništa se nije dogodilo.

Pokušao je opet.

Još uvijek ništa. »Čini se da je crkla baterija«, suho izjavi policajac šiljata nosa.

Iako nije gajio nikakve nade da će dobiti neki novi trag, Hunter je rekao mladom policajcu da što prije odnese vrećicu u kojoj je našao kameru u forenzični laboratorij. On i Garcia se žurno vrate u policijsku zgradu i odu ravno u LAP-ovu Jedinicu za računalni kriminal.

82.

Dennis Baxter im je rekao da je za svojim stolom gledao cijeli internetski prijenos, ali nije imao pojma da su locirali odakle je došao telefonski poziv.

Hunter mu ukratko ispriča što se dogodilo u posljednjih pet minuta. »I ovo je ostavio u košu za smeće u parku?«, upita Baxter, gledajući videokameru koju je Hunter stavio na njegov stol. Riječ RASTEZANJE isticala se na rasklopljenom zaslonu. »Tako je«, potvrdi Garcia. »Čini se da je svime upravljao daljinskim upravljačem.« Baxter se malo zamisli. »Koliko je to teško napraviti?«, upita Garcia. »Prosječnoj osobi? Jako teško. Nekome tko se razumije u kompjutersko programiranje i elektroniku, nimalo. Morao je samo napraviti aplikaciju koja će nadgledati postupak glasovanja i povezati je s programom koji upravlja mehanizmima obiju sprava za mučenje. Čim jedna od njih dobije određeni broj glasova, u ovom slučaju deset tisuća, aplikacija aktivira određenu spravu. Na istom principu radi svaki obični programator, samo što je ubojica umjesto određivanja vremena koristio broj glasova. Uključivanjem i isključivanjem zumiranja kamere tijekom emitiranja moglo se lako upravljati s bilo kojeg mjesta uz pomoć jednostavne smartphone aplikacije.« Zazvonio je nečiji mobitel nekoliko stolova dalje i svima privukao pažnju.

Pozivna melodija bila je originalna glazba iz Ratova zvijezda.

Hunter je razmišljao o onome što je Baxter upravo rekao. Zaključio je da je ubojica mogao napraviti isto to i u prethodnim emitiranjima. Mogao je svime upravljati daljinskim ako je to htio. Nije bilo potrebe da bude prisutan tamo i nisu imali nikakvih dokaza da je bio.

Baxter napokon izvadi lateks rukavice iz gornje ladice, navuče ih i oprezno podigne kameru sa stola. »Čini se da je baterija crkla«, objasni Garcia. »Imaš li ti kakvo napajanje koje bi pasalo?« Baxter kimne. »Imam.« Ali umjesto da potraži napajanje, preokrenuo je kameru i otvorio veoma mali poklopac na donjoj strani. Zastao je i trenutak grickao usnu. »Ali ovdje napajanje neće biti ni od kakve koristi.« »Kako to misliš?« »Ovo je CX250 Handy cam«, objasni Baxter, pokazujući oznaku sa strane kamere. »Veoma poznata kamera, a razlog zbog kojega je mnogo manja od nekih skupljih modela je taj što nema tvrdog diska. Umjesto njega koristi se nešto što se zove memorijska kartica. To znači da kamera u sebi nema

ugrađeno pohranjivanje. Sve što se snimi pohranjuje se na memorijsku karticu koja se stavlja ovamo.« Pokaže sada otvoreni poklopac. Pretinac je bio prazan. »Kod ovog modela«, nastavi, »čak i nakon otvaranja poklopca treba pritisnuti memorijsku karticu tako da škljocne prije nego što ispadne van.« Pokaže im kažiprstom. »To je dvostruki sigurnosni mehanizam, što znači da memorijska kartica nije slučajno ispala, već da ju je netko izvadio.« Zbog ovoga su oba detektiva istog trena zašutjela. »Mogu donijeti napajanje i uključiti ga ako to želite. Ono će uključiti kameru, ali to je sve što će učiniti. Unutra neće biti nikakvih slika, ako je to ono što očekujete.« Upravo tome su se nadala oba detektiva. »Znači, iz ove se kamere ništa ne može dobiti?«, upita Garcia. »Slike, nikako«, odvrati Baxter. »Kao što rekoh, kamera nema tvrdog diska koji bi se mogao pretražiti. Bez memorijske kartice, ona je samo kao stari fotografski aparat bez filma. Ništa više od kutije s lećama.« »Svejedno to učinimo«, reče Hunter nakon kratke, nelagodne tišine. U ovom trenutku nije bio spreman bilo što propustiti. »Samo sekundu«, reče Baxter i nestane u stražnjoj prostoriji. Nekoliko trenutaka kasnije pojavi se noseći punjač koji je bio tek nešto veći od običnog punjača za mobitel. Umetne utikač u utičnicu i uključi kameru.

Tamo nije bilo ničega.

Kamera je radila kako treba, ali kako nije imala memorijsku karticu, nije imala ni menija »pregled i prematanje«. »Rekao sam vam«, reče Baxter, »nema memorijske kartice, nema videa ni slika.« Dugo vremena nitko ne izusti ni riječ. Hunter je morao priznati da je ipak očekivao nekakve snimke u kameri. Što točno, nije znao – možda kratak ulomak neke od žrtava prije otmice, preklinjanje za milost, bilo što. Neki preokret koji će dodatno opteretiti njihove misli i istragu.

Zašto nam je ostavio prazna videokameru?

Ako je ubojica samo htio dokazati da je zaista stajao ispred njihove zgrade kad ih je nazvao, mogao je onu riječ napisati na bilo čemu – komadu papira, kutiji hamburgera, omotu sendviča, papirnatoj šalici... bilo čemu.

Nedvojbeno je očekivao da će nakon lociranja poziva policija odmah isprazniti i pretražiti svaku kantu sa smećem u parku i oko upravne policijske zgrade. Na kraju bi ipak pronašli njegovu poruku, bez obzira na čemu je napisana.

Ne, razmišljao je Hunter. Čak je i mala Videokamera prevelika i previše nespretna za nešto što je tako jednostavno. Mora postojati neki drugi razlog.

Zatim je pomislio da je kamera možda pripadala žrtvi. Možda ju je muškarac imao kad ga je ubojica oteo. Možda je upravo zbog toga nedostajala memorijska kartica. Možda je žrtva nehotice snimila svog otmičara – kako

hoda ulicom, kupuje hotdog, na benzinskoj postaji ili nešto još gore... nešto inkriminirajuće. Nešto što bi moglo otkriti ubojičin identitet. Možda je upravo zato postao njegova žrtva. Morat će pričekati da forenzičari pregledaju kameru i nadati se da će uspjeti nešto pronaći.

Nije se mogao sjetiti slučaja u kojem se osjećao toliko poraženo i bespomoćno kao u ovome. Imao je samo silnu hrpu možda, ako i ali, no ništa od toga nije imalo smisla. Tri su žrtve mučene i ubijene na najbrutalniji način dok je on bespomoćno gledao. A taj se osjećaj bespomoćnosti širio poput snažnog otrova. Čak ga je i njegovo logično zaključivanje počelo iznevjeravati.

Bio je u pravu. Ova igra mačke i miša uzbuđivala je ubojicu kao nova droga, ali u ovom trenutku nije mogao reći tko je tu mačka, a tko miš.

83.

Te je noći spavanje za Huntera bila nemoguća misija. Previše mu se misli i pitanja vrzmalo po glavi da bi se mozak mogao isključiti. A tijekom svih ovih godina shvatio je da je borba protiv nesanice pilulama i neposustajanjem samo pogoršavala stvar.

Najbolje je sredstvo protiv nesanice bilo naviknuti se na nju. I upravo mu je to trebalo, ali to nije htio učiniti sam u svom klaustrofobičnom jednosobnom stanu.

Sjedio je za malim stolom u stražnjem dijelu bara i zurio u čašu pred sobom. U čaši jednostruki, dvanaest godina star viski Cardhu od ječmenog slada sa samo par kapi vode. Viski od slada bio je njegova najveća strast. U svom je stanu imao impresivnu zbirku koja bi vjerojatno zadovoljila nepce i najvećih poznavatelja viskija. Nikad sebe nije smatrao stručnjakom, ali je znao kako treba uživati u okusu i robusnosti slada, a ne se samo nalijevati dok ne odrveni. Doduše, katkada mu je veoma pasalo odrvenjeno stanje.

Prinio je čašu ustima i otpio mali gutljaj, čekajući da mu čist i svjež okus hrasta i slada ispuni cijela usta, a zatim progutao tekućinu.

Umirujuće, bez ikakve sumnje. Još nekoliko i vjerojatno će se početi opuštati. Zatvorio je oči i duboko udahnuo kroz nos. Rock-glazba treštala je iz sitnih zvučnika, strateški postavljenih po stropu cijelog bara, ali to mu nije nimalo smetalo. Zapravo mu je pomagala da razmišlja. »Ovaj se ubojica od samog početka poigrava s vama.« Jučerašnje riječi Harrya Millsa odzvanjale su mu u ušima poput vriska.

Harry je bio u pravu. Hunter se prisjeti kako ga je s prvom žrtvom ubojica nasamario da odabere vodu umjesto vatre, samo da bi u nju mogao staviti kemikaliju. S drugom žrtvom ubojica je koristio osnovne psihologije kako bi naveo gledatelje da odaberu opciju živa pojedena, što je mnogo intrigantniji i bolniji način umiranja od alternative – živa zakopana.

A s trećom žrtvom se činilo da nije iskoristio nijedan trik kako bi utjecao na glasovanje. Rezultat je bio skoro izjednačen – GNJEČENJE: 9997, RASTEZANJE: 10 000. Ubojica naizgled nije utjecao na glasovanje, ni on sam nije mogao znati ishod. Hunter je bio siguran da ga je to uzbuđivalo kao nova igračka malo dijete.

Ono što je ubojica ovaj put učinio da svima pokaže koliko je pametniji od policije to je što je svime upravljao iz daljine, ne s bilo kojeg mjesta – već doslovno ispred praga uprave LAP-a. Dopustio je da LAP uđe u trag njegovu pozivu i čekao dok ne završi glasovanje, da bi na kraju napisao poruku na zaslon kamere i bacio je u koš za smeće u City Hall Parku. I još da bi dodao sol

na ranu, sve je izveo tako da se poklopi sa špicom. Tako je mogao ostati u blizini, a opet ostati neprimijećen u velikoj masi ljudi. Tako blizu, a opet tako daleko. »Ovaj se ubojica od samog početka poigrava s vama.« Riječi mu opet zaore u glavi. Što im je još ubojica dao samo tako, zabave radi? Kraticu SSV? Dva različita slijeda brojeva – 678 i 0123? Riječi – Vrag je unutra? Kameru? Je li išta od svega toga nešto značilo, ili je svemu tome bio cilj da policija samo nagađa i vrti se u krugu?

Pa, ako mu je to bila namjera, svakako je uspio.

Možda čak ni odraz infuzije na staklenom lijesu nije bio slučajan. Možda je to ubojica namjerno napravio. Još jedan preokret u priči.

Stavio je šake na lice i dlanovima protrljao umorne oči. Što je više razmišljao o tome, to ga je više boljela glava. Kako da dođe do odgovora kad više ne zna ni koja pitanja mora postavljati? »Jeste li gledali onu stvar danas na Internetu?« Čuo je kako barmen govori brineti i riđokosoj za šankom dok im je nalijevao koktele.

Diskretno svrne pogled na njih. »Ja jesam«, odvrati riđokosa. »Grozota. A svi govore da nije bila podvala.« »I nije«, reče brineta. »Pisalo je u novinama. Prije samo nekoliko dana emitirano je ubojstvo novinarke L.A. Timesa.« »Jesi li gledala danas?«, upita riđokosa.

Brineta odmahne glavom. »Svi u uredu su se zalijepili za monitore i gledali. Ja jednostavno nisam mogla. Bilo bi mi zlo. Ne mogu vjerovati da se tako nešto događa na Internetu.« »Ti si gledala?«, upita barmen riđokosu.

Kimnula je. »A sada veoma važno pitanje – jesi li glasovala?«, upita.

Zataknula je kosu iza uha i odmahnula glavom. »Ne. Ne bih nikad. Ti?« Barmen pogleda brinetu, potom riđokosu. »Ovaj... ne, nisam. Ali sam gledao.« Čak i s mjesta na kojemu je sjedio, Hunter je mogao vidjeti izdajničke znakove. Oboje su lagali.

Mobitel na stolu ispred njega zasvijetli i počne drndati. Namršteno pogleda ime na zaslonu i javi se. »Michelle?« »Roberte, oprosti što te zovem izvan radnog vremena i ovako kasno.« Hunter pogleda na sat. »Još nije tako strašno kasno, a i radnog vremena nemam od... nikada.« Zaustila je da nešto kaže, ali je odjednom zastala. »Ovaj... čuje li se to Black Stone Cherry?« Hunter na trenutak posluša glazbu. Pjesma se zvala »Blame it on the Boom Boom«.

»Da«, odvrati. »Čula si za taj bend?« Skoro se zagrcnula zbog njegova pitanja. »Jesam li ja čula za Black Stone Cherry? Zezaš se? Pet puta sam ih slušala uživo. Gdje si?« »U Rainbow Bar and Grillu na Sunset Stripu.« »Stvarno? To mi je jedan od najomiljenijih barova u L.A.-u.« Trenutak je oklijevala. »Nisam daleko od Sunseta. Mogu li ti se pridružiti?« Hunter pogleda svoju gotovo praznu čašu. »Dakako. Tek sam započeo.«

84.

Rainbow Bar and Grill jedan je od čuvenih restorana i barova s opuštenom atmosferom u starinskom stilu na Sunset Boulevardu. Uređen je jednostavno, ali praktično – veliki separei od crvenog vinila i tamnog drva, svaki centimetar zidova prekriven fotografijama rock-zvijezda. Još od 1980-tih je poznato okupljalište rock-glazbenika i njihovih obožavatelja u kojemu vlada najopuštenija atmosfera u cijelom Zapadnom Hollywoodu. A ni hrana ni veliki izbor viskija nisu tome odmagali.

Bar je bio relativno pun ljudi kad je Michelle stigla onamo, dvadeset pet minuta nakon razgovora s Hunterom. Nosila je pripijene izblijedjele traperice, rasparane od čestog nošenja iznad desnog koljena, crne čizme i staru majicu Motörheada ispod tanke crne kožne jakne ukrašene srebrnim detaljima. Kosu je raspustila i razbarušila u stilu »rock-cure«. Tamno našminkane oči savršeno su se uklapale u stil. Dok je prilazila Hunteru, teško je bilo ne zamijetiti nekoliko glava koje su se okrenule za njom.

Hunter ustane da je pozdravi, a ona razvuče usne u nešto za što Hunter nije bio posve siguran je li to osmijeh. »Nikad ne bih rekla da dolaziš ovamo«, rekla je, skidajući jaknu. Čudno, ali su na prigušenom svjetlu bara žive boje njezinih tetovaža na rukama izgledale još jasnije. »Ponekad svratim«, odvrati Hunter i pokaže na sjedalo s druge strane stola. »Naručio sam ti Jack Daniel’s i dijetnu kokakolu. Nadam se da ti to ne smeta.« Piće je već bilo na stolu.

Michelle ga pogleda i zaškilji. »Otkud znaš da pijem JD i dijetnu kokakolu?« Hunter slegne ramenima. »Slučajno sam pogodio.« Zagleda mu se u lice i još više zaškilji. »Ne, nisi. Znao si. Kako?« Hunter sjedne i otpije piće. »Otkud znaš da pijem Jack Daniel’s i dijetnu kokakolu?« Zvučala je oštrije, ali nimalo agresivno.

Hunter odloži čašu. »Iz pukog zapažanja.« Ovo joj nije bilo dovoljno.

Pogled joj se nije smekšao. »Imaš uokvirenu fotografiju na svom stolu«, napokon joj objasni.

Michelle razmisli o rečenom.

Na njezinu stolu, gotovo skrivena iza jednog velikog monitora, stajala je njezina fotografija s pjevačem i gitaristom američkog rock-benda Hinder.

Smiješili su se, držeći čaše i nazdravljajući fotoaparatu. Glazbenici su očito

pili čisti viski, a njezina je čaša bila napunjena nečime što je izgledalo kao kola, ali su je izdavale oči koje nisu djelovale nimalo trijezno. Neobično je bilo to što je okvir slike bio u obliku boce Jack Daniel’sa.

Nasmijala se od sveg srca. »Nije loše«, rekla je. »Ali kako si znao da pijem dijetnu kokakolu, a ne običnu ili pepsi ili tab ili neku drugu?« »Koš za smeće pokraj tvog stola.«, odvrati Hunter.

Opet se nasmijala. Znala je da je u bilo kojem trenutku na njezinu stolu ili u košu za smeće bila barem jedna kantica dijetne kokakole. Radije je pila kolu nego kavu i obično bi popila nekoliko kantica na dan. »Uopće nije loše.« Uzela je svoju čašu i kucnula o Hunterovu. »Za zapažanje i logično zaključivanje.

Nije ni čudo što si detektiv. I da, JD i dijetna kokakola jesu moje omiljeno piće.

Hvala ti.« Otpila je gutljaj, a zatim pogledala preko njegova ramena i nekoliko trenutaka zadržala pogled. »Nešto nije u redu?«, upita Hunter, ne okrenuvši se. »Iza tebe, pokraj samog ulaza u bar sjedio je neki tip. Upravo je otišao, ali mi se čini da mi je odnekud poznat.« »Kratka svijetla kosa, rinčica u nosu, dvodnevne čekinje, otprilike šezdeset pet kila... U traper jakni i crnoj majici? Pije pivo i tekilu s dodacima?«, upita Hunter. Još se uvijek nije okrenuo. »Da, taj«, odvrati Michelle. »Poznaješ ga?« Hunter odmahne glavom. »Vidio sam ga da sjedi tamo kad sam ušao.

Izgledao je kao da je tamo već dulje vrijeme.« Michelle se zacereka. »Vidio si ga kad si ušao, vjerojatno samo na par sekundi, i zapazio si sve to?« Hunter napola kimne, napola slegne ramenima. »Ti sve to zapažaš, a da toga više nisi ni svjestan, zar ne? Dobar detektiv je uvijek na dužnosti, uvijek na oprezu i uvijek spreman.« Hunter ne odvrati ništa.

Michelle brzo pogledom prijeđe po baru, potom se nagne i nalakti na stol. »O.K. Jedan mali test. Skupina za šankom od četiri osobe iza tvog lijevog ramena, negdje na sredini bara. Boje kose?« Hunter se zavali na sjedalu, otpije gutljaj viskija i zagleda se u nju. »Daj, Roberte, udovolji mi. Boje kose?« »Obje žene su plavuše«, napokon odvrati, bez da je pogledao preko ramena. »Ali nisu prirodne plavuše. Jedna ima kosu dugu do ramena, druga malo dužu i svezanu u konjski rep. Jedan muškarac ima svijetlosmeđu kovrčavu kosu, drugi valovitu, ofarbanu u crno, s velikim zaliscima.« »Starost?« »Svi četvero su tek zašli u tridesete.« »Pića?« »Žene piju bijelo vino, a muškarci pivo – kovrčavi pije meksičko s kriškom

limuna na etiketi, a onaj drugi pije Bud.« »Što mi još možeš reći o njima?«, upita ga. »Ovo im je vjerojatno prvi zajednički spoj jer svi četvero izgledaju malo napeto. Govor tijela pokazuje da će se tip s valovitom kosom i plavuša s konjskim repom spanđati, vjerojatno već noćas, ali za drugo dvoje nisam toliko siguran. Ona ne izgleda nimalo impresionirano. Vjerojatno je došla ovamo samo kao potpora prijateljici.« Michelle ga pogleda, slabašno se nasmiješivši, ali neko vrijeme ne reče ništa, očito odvagujući riječi. »Roberte, ti si jedan veoma zanimljiv i intrigantan muškarac.« Nije znao može li ovo shvatiti kao kompliment.

Michelle otpije još jedan dugi gutljaj. »Danas smo otkrili jednu informaciju.« Glas joj je bio ozbiljan. Očito je vrijeme za zabavu završilo. »O poslijepodnevnom emitiranju?« Znao je da je video postao viralan. Ulomci, fotografije pa čak i čitavih devetnaest minuta i trideset četiri sekunde stavljeni su na toliko mnogo stranica, da to više nitko nije mogao pratiti. Ako je uopće postojao netko tko ih još nije vidio, ubrzo će ih vidjeti. »Zapravo, mislimo da se može odnositi i na prethodno, ali nismo sigurni.« Sad se Hunter nagne naprijed i nalakti na stol. »Već sam ti rekla«, nastavi Michelle, »da još nikad nismo naišli na prekršitelje koji se mogu tako majstorski štititi od protunapada FBI-eva Odjela za računalni kriminal. Iako sam sigurna da ćemo se na kraju uspjeti probiti kroz njegov obrambeni sustav, svjesna sam toga da nemamo vremena, jer u svakom njegovom emitiranju netko biva mučen i ubijen.« Ušutjela je i drhtavih ruku u jednom gutljaju ispraznila čašu. Nije mu bilo teško pogoditi da je u mislima vidjela prizore ubojičine treće žrtve otrgnutih ruku. »Za vrijeme današnjeg emitiranja«, nastavi Michelle, »opet smo pokušali sve što je u našoj moći i opet postigli isti rezultat – ništa. Svaki put kad smo probili jedan od njegovih zaštitnih slojeva, naišli smo na drugi, još zaguljeniji.« Vidio je kako joj se u očima pojavljuje frustracija. »No ovaj put nismo samo mi pokušali s protu-napadom.« »Što time misliš reći?« »Kontaktirala sam glavni ured FBI-eva ORK-a u Washingtonu. Oni se većinom bave računalnim terorizmom, što je izvrsno, jer znam da mogu na drukčiji način pristupiti ubojičinu emitiranju.« Pomalo bojažljivo lagano je nagnula glavu ustranu. »Stupila sam i u kontakt sa svojim jako dobrim prijateljem koji živi u Michigenu. Poznavala sam ga prije nego što sam počela raditi za FBI. Nije član nijedne vladine organizacije ni agencije, ali je, osim

Harrya, najbolji programer i haker kojeg znam. Mislila sam da bi nam i on mogao pomoći, posebno stoga što znam da emitiranju neće pristupiti prema policijskim pravilima.« Ušutjela je, očekujući možda kakav prijekorni pogled ili pogrdu što se nije najprije konzultirala s njim. Nije dobila ni pogled ni riječi. »Dobro«, rekao je. »I jesu li oni bili bolje sreće od tebe?« »Upravo u tome je problem, Roberte«, rekla je. »Oni uopće nisu mogli pristupiti stranici.« »Što? Zašto?« »Bili su blokirani.« Hunter se još više namršti. »Ubojica je koristio neku vrstu programa ‘ekskluzivne IP adrese’ kojim nas je blokirao jučer tako da nismo mogli gledati onaj prijenos o Carlosovoj ženi.« Hunter je u tišini pokušavao sažvakati ovu novu informaciju. »Kao što sam ti već rekla«, nastavi Michelle, »kompjuterska IP adresa je isto što i telefonski broj. Ima predbroj koji označava državu i grad u kojem se kompjuter nalazi.« Hunter kimne. »Pa, to je ono što je ubojica napravio. Blokirao je sve IP adrese izvan Kalifornije.« »I ostale države u svijetu?« Kimnula je. »Sve osim Kalifornije. Nitko drugi nije mogao gledati.« Hunter polako otpuhne zrak. U glavi mu je poput gonga odzvanjalo novo pitanje: zbog čega je ubojica to učinio? Od prvog je dana strahovao da je ovom ubojici jedini cilj emitirati morbidan i brutalan show o ubijanju. Nešto slično stotinama televizijskih i kablovskih realitya koji se u domovima ljudi bore za što veću gledanost. Čak je pomišljao da ubojica možda želi dokazati koliko je zaista sjeban ovaj naš svijet. Koliko je društvo, opsjednuto slavnim osobama i reality emisijama, voljno sudjelovati u glasovanju ama baš svega, čak i ubojstva, samo ako se prezentira na pravi način. A jedina stvar za koju se takve emisije bore je publika. Što je više gledatelja, to je uspješnija emisija. Pa zašto se onda ograničio samo na Kaliforniju kad je preko Interneta mogao emitirati cijelome svijetu?

Kao da mu čita misli, Michelle reče: »Ne, ne mogu se sjetiti nijednog razloga zbog kojeg je to učinio.« Jedno vrijeme su oboje šutjeli. »Još nisam stigla analizirati poslijepodnevnu snimku«, napokon reče Michelle. Ušutjela je. Pogleda svoju čašu, zatim Huntera. »Ne. Lažem. Nisam se mogla prisiliti da je opet pogledam. I užasavam se činjenice da ću to morati napraviti. Užasavam se činjenice da ga ne možemo ščepati i što će, prije ili kasnije, opet emitirati.«

Po prvi je put u njezinim očima opazio naznaku straha. Onu vrstu straha koji se nakuplja tokom dana, a zatim, u mnogo snažnijem obliku, navre u noćne more. Noćas će Michelle učiniti sve samo da ne zaspi.

85.

Ostali su u Rainbowu sve do zatvaranja, ali im je ubrzo nakon njezina otkrića da je ubojica blokirao sve IP adrese izvan Kalifornije postalo jasno da moraju prestati misliti na slučaj, makar samo na nekoliko sati. Hunter je dao sve od sebe da razvedri atmosferu i da se odmaknu od njihove istrage.

Alkohol ga je počeo opuštati pa su razgovarali o glazbi, filmovima, hobijima, pićima, hrani, čak i sportu. Saznao je da Michelle zna sve standardne plesove i da je jednom udarila FBI-eva instruktora u međunožje kad ju je pokušao šlatati za vrijeme treninga borbe prsa o prsa. Michelle je pak saznala da Hunter nikad nije putovao izvan SAD-a, da ne podnosi cvjetaču i da je kao klinac sam naučio svirati klavijature i pridružio se bendu samo da impresionira neku curu. Nije upalilo. Ona se zaljubila u gitarista.

Nakon zatvaranja Rainbowa, smjestio ju je u taksi i potom i on otišao taksijem kući.

Mora da je ipak uspio malo odspavati u ranim jutarnjim satima jer je, kad se probudio, upravo svitalo ispred prozora njegove dnevne sobe. Vrat mu se ukočio, svaki zglob ga je bolio jer je zaspao u neudobnoj stolici.

Na brzinu se istuširao, još brže doručkovao, a zatim nazvao Garciu i rekao mu da mu je dosta čekanja i da je odlučio tog jutra posjetiti Thomasa Paulsena. Istina, nije imao nikakav čvrsti dokaz ni razlog da razgovara sa softverskim milijunašem osim činjenice da je Christina Stevenson, druga žrtva, napisala veoma poguban članak o tome kako je tijekom mnogih godina seksualno iskorištavao mnoge svoje zaposlenice. Članak koji je Paulsena koštao milijune, dokrajčio njegov dvadeset sedam godina dug brak i ozbiljno ugrozio njegov odnos s kćeri jedinicom. Iako je znao da nemaju ništa što bi Paulsena povezalo s prvom i trećom žrtvom, iz iskustva je znao da razgovor licem u lice može otkriti mnogo više u nekoliko minuta nego deset dana istraživanja za uredskim stolom.

PaulsenSystems nalazio se uz Ventura Freeway, u veoma bogatoj četvrti San Fernando Valleya, Woodland Hillsu, u sjeverozapadnom Los Angelesu.

Hunter je nazvao kompaniju samo zato da se uvjeri hoće li Thomas Paulsen biti tamo. Njegova tajnica je rekla da hoće. Hunter nije zakazao sastanak.

Vožnja od upravne policijske zgrade trajala je malo više od jednog sata.

Promet je bio gust, kao i svakog drugog radnog dana ujutro i to je vrijeme Hunter iskoristio da ispriča Garcii novost koju mu je sinoć rekla Michelle. Ni Garcia nije vidio neki smisao u tome. I on je vjerovao da ovaj ubojica želi privući što više pažnje, pa zašto je onda ograničio emitiranje samo na

Kaliforniju?

Jedini zaključak do kojega su došli bio je da, ma koji razlog bio iza svega toga, mora biti veoma osoban.

Uprava PaulsenSystemsa bila je grandiozna zgrada L-oblika, s pročeljem u staklu i granitu na uglu Burbank i Topanga Canyon Boulevarda. Glavni ulaz nije se vidio s ceste, nalazio se na stražnjoj strani gdje je bilo veliko privatno parkiralište. Elegantno stubište obrubljeno malim živopisnim gredicama vodilo je u dobro rashlađeno i dobro osvijetljeno predvorje. Zrak je diskretno mirisao na kamenitu travu s natruhom glicinije. »Lijepo«, reče Garcia čim su ušli kroz automatska klizna staklena vrata. »Malo se razlikuje od mirisa ustajalog znoja kad uđeš u upravnu policijsku zgradu.« Prijemni pult kružnog oblika nalazio se poput otoka u sredini prostranog predvorja. Za njim se sitna Azijka duge, ravne, crne kose ljubazno nasmiješi obojici detektiva. Tamne oči blistale su kao dvije sjajne špekule. »Dobrodošli u PaulsenSystems«, rekla je. Imala je topao, baršunast glas. »Kako vam mogu pomoći, gospodo?« »Zdravo«, odvrati Hunter. Iako je to neizmjerno želio, njegov osmijeh nije bio ni upola toliko zanosan kao njezin. »Zanima nas bi li gospodin Paulsen mogao odvojiti malo vremena za nas.« Recepcionarka pogleda na zaslon kompjutera gdje je, zasigurno, imala raspored sastanaka Thomasa Paulsena, ali joj Hunter brzo privuče pozornost. »Nemamo zakazan sastanak«, objasni i pokaže značku. »Ipak, radi se o hitnoj stvari pa bismo jako cijenili ako bi nam gospodin Paulsen mogao posvetiti par minuta.« Opet im se nasmiješila i kimnula te dohvatila telefon ispod pulta. Govorila je brzo i tiho. Hunter je mogao vidjeti da ne razgovara s Thomasom Paulsenom osobno, već vjerojatno s njegovom tajnicom ili pomoćnicom.

Nekoliko sekundi kasnije, sjedeći za ručno izrađenim stolom od hrastovine, Thomas Paulsen se javi na telefon i posluša nekoliko trenutaka.

Suho se nasmije i zavali u kožnu stolicu s visokim naslonom. »Imam li nešto sada zakazano?«, upita. »Zapravo ste naredni sat slobodni, gospodine Paulsen«, potvrdi pomoćnica. »Sljedeći sastanak imate u 12:45.« »U redu«, reče Paulsen. »Možeš reći detektivima da ću odvojiti par minuta, ali ih pusti da čekaju. Primit ću ih kad na to budem spreman. Oh, Joanne...« »Da, gospodine Paulsen?« »Neka me čekaju dolje u ulaznom predvorju, ne u mom predsoblju. Mogli bi mi zasmrdjeti prostoriju.« »Naravno, gospodine Paulsen.« Odložio je telefon, ustao i prišao velikoj staklenoj stijeni s koje se pružao

pogled na planine Santa Monica. Htio se grohotom nasmijati, ali si je dopustio samo ponosan osmijeh.

Bilo je i vrijeme da dođu razgovarati sa mnom.

86.

A oni su čekali i čekali... Čak je i mala Azijka za recepcijskim pultom izgledala posramljeno nakon prvih deset minuta. Više puta im je prilazila i nudila vodu, kavu, kekse, sok...

Kad su sve odbili, predložila je da će poslati nekoga van po krafne, ako ih više vole. Na to su se obojica nasmijali.

Prošlo je dvadeset devet dugih i frustrirajućih minuta nakon što se stigli u PaulsenSystems kad im je recepcionarka napokon rekla da se mogu popeti gore. I opet im se ispričala i rekla da odu dizalom na najviši kat. Tamo će ih netko dočekati.

Vrata dizala se otvore u drugo, veoma elegantno namješteno predvorje.

Tri crna kožna trosjeda postavljena na antikne perzijske sagove okružene s nekoliko modernih američkih skulptura. Zidove je krasila impresivna zbirka originalnih slika.

Pred vratima dizala, stojeći ispod halogenog reflektora, dočekala ih je Joanne, osobna pomoćnica Thomasa Paulsena. Duga crvena kosa blistala joj je pod svjetlom. Čim su Hunter i Garcia izašli iz dizala, Joanne im se nasmiješi. »Dobro, jutro, gospodo«, rekla je profesionalno uvježbanim glasom. »Ja sam Joanne Saunders, osobna pomoćnica gospodina Paulsena.« Pružila im je manikiranu ruku. Obojica su se rukovali s njom i predstavili se. »Molim da me slijedite. Gospodin Paulsen vas čeka u svom uredu.« Prešli su predsoblje i krenuli za pomoćnicom niz ugodno osvijetljen hodnik na čijem kraju su se nalazila ulaštena dvokrilna vrata. Pokucala je dvaput, zastala na trenutak i zatim otvorila vrata iza kojih se nalazio prostran i luksuzno uređen ured. »Gospodine Paulsen«, reče Joanne. »Ovo su detektivi Robert Hunter i Carlos Garcia iz losanđeleške policije.« Stojeći kraj prozora, njima okrenut leđima, Thomas Paulsen kimne, ali se ne okrene. »Hvala ti, Joanne.« Pomoćnica brzo izađe iz ureda i nečujno zatvori vrata za sobom.

Hunter i Garcia ostanu stajati pokraj ulaza, brzo procjenjujući prostoriju: još crne kože i skupocjenih sagova. Dvije ugrađene police s knjigama o programskim jezicima, internetskoj zaštiti i financijama na sjevernom zidu, zajedno s još skupocjenijim umjetninama. Hunter je znao da je južni zid ono što se zove zid ega – zbirka uokvirenih fotografija s nacerenim Thomasom Paulsenom koji se rukuje s poznatim i ne toliko poznatim slavnim osobama, priznanja koja potvrđuju da je veoma sposoban i kvalificiran i nekoliko

blistavih plaketa kao dokaz da je godinama priznat u društvu. »Ovo je zaista prekrasan grad, nije li, gospodo?«, reče Paulsen, još uvijek se ne okrenuvši. Bio je visok muškarac širokih ramena i vitke, snažne građe koja se mogla dobro razaznati i ispod elegantnog prugastog odijela. Imao je oštar i autoritativan glas, glas čovjeka koji je naviknut izdavati zapovijedi i postići ono što želi.

Ni Hunter ni Garcia ne odgovoriše.

Paulsen se napokon okrene. Imao je mršavo i neobično mladoliko lice za muškarca u pedesetim godinama. Kratka kosa, prošarana sjedinama i glatko začešljana s čela, davala mu je dječački šarm. Pametne svijetloplave oči, kao u sveučilišnog profesora blistale su intenzitetom koji je djelovao uznemiravajuće. Nije se moglo poreći da je privlačan muškarac, unatoč krivom nosu koji je zacijelo jednom ili dvaput bio slomljen. Imao je četvrtastu čeljust, istaknute jagodične kosti i pune usne; na vrhu brade mali ožiljak. Sve na njemu odisalo je golemim samopouzdanjem, iako je cijela njegova pojava djelovala pomalo prijeteće. Nije im se nasmiješio, više im se iskesio. »Hoćete li sjesti?«, upita, pokazujući dva naslonjača ispred stola.

Hunter sjedne na lijevi, Garcia na desni. Nikakvog rukovanja. Paulsen je ostao stajati na svom mjestu pokraj prozora. »Veoma nam je žao što smo banuli ovako nenajavljeno, gospodine Paulsen. Znamo da ste veoma zaposleni...«, pristojno započne Garcia, ali ga Paulsen prekine odmahnuvši rukom. »Niste banuli, detektive Garcia. Da jeste, pogotovo bez naloga, ovdje bi sada bio moj odvjetnik, otjerao bi vas odavde i žalio se vašem pretpostavljenom i to toliko brzo da biste imali osjećaj kao da putujete kroz vrijeme.« Ništa od svega ovoga nije rekao gnjevno, čak ni sarkastično. »Ovdje ste jer sam vam ja to dopustio. No i sami ste rekli da sam veoma zaposlen.

Imam sastanak za nekoliko minuta pa vam savjetujem da mudro iskoristite svoje vrijeme.« Garcia zapanjeno ustukne.

Paulsen uoči njegovu zgranutost pa ugrabi priliku. »Zapravo, nema nikakve potrebe da čavrljamo i okolišamo pa možemo malo ubrzati stvar. Znam zbog čega ste došli pa onda krenimo, hoćemo li?« Hunter je odmah uvidio što Paulsen smjera svojom taktikom – upravljati ovim razgovorom. Ostavio ih je da dugo čekaju, ne zato što je bio zauzet, već zato što je čekanje razdraživalo i frustriralo čak i najsmirenije osobe. Kao da se držao priručnika, zauzeo je stav kako bi pokazao svoju nadmoćnost – stajao je dok su oni sjedili; nije se rukovao i stalno se držao podalje od njih kako bi pokazao da se nije osobno angažirao, kao da razgovara s kandidatima koji su se javili za slobodno radno mjesto. I stalno je pazio da mu glas bude jednako smiren kao i Garciin – da bi iskazao svoj autoritet bio je samo za stupanj glasniji i odrješitiji. Thomas Paulsen je bio veoma iskusan čovjek, od

one vrste koja se nije dala lako zastrašiti. A Hunter mu je odlučio dopustiti da igra svoju igru... barem zasad. »Vi znate zbog čega smo ovdje?«, upita ga mirnim glasom, namjerno mnogo tišim od domaćinova. »Detektive Hunteru, molim vas. Pogledajte malo oko sebe.« Podigne obje ruke raširenih dlanova. »Nisam sve ovo postigao pukom srećom, a i siguran sam da ste već sve istražili o meni. Da, naravno, mogao bih izigravati tupana i pretvarati se da nemam pojma o čemu se radi.« Izgledao je kao da mu je sve ovo dosadno dok je poravnavao manšete košulje. »I onda glumiti uvrijeđenost i povrijeđenost kad mi otkrijete razlog, ali, hej...« Opet se iskesi. »Nemam toliko vremena da bih ga uludo trošio. I uvjeren sam da ga nemate ni vi da biste se nastavili i dalje vrtjeti u krugu.« Garcia upitno podigne obrve i kriomice pogleda Huntera koji je prekriženih nogu udobno sjedio zavaljen u naslonjač. »Zbog čega mislite da se vrtimo u krugu?«, upita Hunter.

Paulsen zabaci glavu i grohotom se nasmije. »Detektive, molim vas... Ovo nije psihoanalitička seansa. Vaše ‘trik’ pitanje vas neće nikamo dovesti, a osim toga«, pogleda na sat, »tik-tak, tik-tak, vrijeme istječe... barem vama.« Govorio je i ponašao se kao čovjek koji nema nikakve brige u životu. Zabio je obje ruke u džepove hlača, zaobišao stol, i stao ispred njega. Prije no što su Hunter i Garcia uspjeli postaviti naredno pitanje, nastavio je dalje. »Ali, dobro, neka vam bude. Udovoljit ću vam samo ovaj put. Došli ste ovamo zato što istražujete onog... kako da kažem... ‘internetskog ubojicu’? A Christina Stevenson je bila jedna od njegovih žrtava.« Prijeđe pogledom s Hunterova na Garciino lice, potom opet na Hunterovo, a zatim samouvjereno kimne. »Da, i ja sam gledao prijenos. Nešto veličanstveno, zar ne?« Pitanje poprati cerekom.

Nikakva odgovora.

Paulsen nastavi. »A vi se vrtite u krugu zato što ste došli ovamo, u moj ured. Jedini razlog zbog kojeg ste došli je taj što nemate ništa... ama baš ništa. Ja sam jedina ‘sumnjiva osoba’ na vašem spisku, tako vi murjaci zovete nekoga poput mene?« Sarkastično se nasmije. »A jedini razlog zbog kojega sam ja ‘sumnjiva osoba’ je članak gospođice Stevenson objavljen prije nekoliko mjeseci koji je aktivirao mali signal na vašem radaru. Da na svom spisku imate nekoga tko je sumnjiviji od mene, razgovarali biste s njim, ne sa mnom. Došli ste ovamo jer ste u panici. Vi to znate, ja to znam.« »A zbog čega mislite da već nismo razgovarali s nekim drugim?«, upita Garcia.

Još jedna provala smijeha. »Očajnički izrazi na vašim licima dali su mi prilično dobar nagovještaj.« Zastane i opet pogleda na sat. »Ono okolišanje sinoć na vašoj konferenciji za tisak.« Bezbrižno slegne ramenima. »Izgledali

ste i zvučali poraženo... bez ikakvih rezultata. Svi su to mogli vidjeti. A sad pokušavate procijeniti mene.« Poravna kravatu. »Pa dajte da vam pomognem. Je li mi drago što je Christina Stevenson ubijena? Oduševljen sam. Je li mi žao što je mučena prije ubojstva? Ne, ni najmanje. Imam li dovoljno znanja, inteligencije, sredstava i muda da napravim nešto takvo i zatim nestanem u virtualnom prostoru prije nego što vi uopće shvatite što vas je snašlo? Možete se kladiti u svoj posljednji dolar da imam. Jesam li poznavao jučerašnju žrtvu? Možda jesam, možda nisam. Kakve to ima veze?

Stojim li ja iza tih ubojstava? Moguće. Jesam li prijetio Christini Stevenson nakon objavljivanja članka? Možda. Jesam li joj htio pretvoriti život u pakao, kao što je ona to napravila meni? Apsolutno. Jesam li u tome uspio? Koga briga? Mrtva je. Hvala vam lijepa.« Namigne im. »Je li to bilo sve?« »Ne baš«, reče Garcia.

Paulsenova ga je samodopadnost toliko uzrujala da mu je trebalo malo vremena da se obuzda. »Možete li nam red gdje ste bili jučer između 17 i 18 sati?« »Ah, da!« Paulsen podigne prst u zrak. »Veoma važno pitanje o vremenu kad se dogodilo ubojstvo. Sad postaje napeto, detektive.« Opet tutne ruke u džepove. »Nisam se osjećao dobro pa sam ranije otišao iz ureda. U to vrijeme sam bio kod kuće, sam, ispred svog kompjutera, logiran na pickadeath.com i gledao prijenos kao i mnogi drugi.« Opet cerek. »I prije nego što me pitate, ne, nemam alibi. Hoćete li me sada uhititi?« »Kad ste otišli iz ureda?«, upita Garcia. »Prilično rano.« Još jednom baci pogled na sat. »Detektive Hunteru, mogu li vas pitati nešto? Ako ja stojim iza tih internetskih ubojstava, a rekoh da postoji ta mogućnost, zbog čega mislite da ćete me uspjeti uhvatiti?« Prije negoli je Hunter uspio odgovoriti, zazvoni telefon na stolu. »Oh«, reče kao da se ispričava. »To me vjerojatno moja pomoćnica podsjeća na sastanak. Oprostite trenutak.« Javio se i slušao nekoliko trenutaka. »Hvala, Joanne. Odmah dolazim. Mislim da smo ovdje završili.« Spusti slušalicu i priđe vratima.

Hunter i Garcia ustanu.

Paulsen primi kvaku, zastane i pogleda oba detektiva. »Moram priznati da su ova internetska ubojstva strašno zabavna, ne mislite li i vi tako?« Otvori vrata. »Zanima me samo hoćemo li uskoro gledati još koje.«

87. »Koji se to kurac tamo upravo dogodio?«, upita Garcia čim su izašli iz zgrade PaulsenSystemsa. Bijes ga je sada potpuno obuzeo. »Nisam sasvim siguran«, odvrati Hunter, osvrne se i pogleda zgradu. »Očekivao nas je. I to već neko vrijeme, rekao bih. Ova mala predstava koju je izveo bila je jako dobro uvježbana.« »Što time misliš reći?« »Carlose, jedva da smo mu uspjeli postaviti neko pitanje«, odvrati. »On je upravljao svime od trenutka kad smo ušli u zgradu, pogotovo u svom uredu.

Pustio nas je da dugo čekamo, samo zato da vidi koliko smo uistinu očajni, a ne zato što je bio zauzet. U uredu je veoma brzo pokazao svoj autoritet, od govora tijela do tona glasa. Sam je postavljao pitanja i odgovarao na njih i sve je savršeno tempirao. Zato je stalno pogledavao na sat. Htio je na vrijeme završiti svoj mali scenarij. Dao nam je samo ono što je htio. Unatoč sablažnjivosti i aluzijama onoga što je rekao, riječi su mu ipak bile veoma odmjerene.« »Odmjerene?« Hunter kimne. »Točno je znao što smije, a što ne smije reći. I ništa od onoga što je rekao ga ne inkriminira. Na svako inkriminirajuće pitanje koje je postavio sam sebi, odgovorio je s možda, vjerojatno i moguće. Sugerirao je mnogo toga, ali nam nije dao ništa.« »Svejedno ga možemo privesti na temelju ‘osnovane sumnje’ i zatvoriti u ćeliju na neko vrijeme samo da očitamo lekciju njegovoj arogantnoj guzici«, reče Garcia, otključavajući automobil. »Carlose, on je vjerojatno htio da baš to učinimo.« Hunter uđe i zatvori vrata. »U ovakvom, javnosti poznatom slučaju, to bi za njega i njegovu kompaniju bio izvrstan publicitet. Uvjeren sam da su cijelo ovo vrijeme njegovi odvjetnici sjedili kraj telefona i čekali njegov poziv. Da smo ga uhitili, vratio bi se u svoj ured već za sat vremena, ali bi prije toga njegova pomoćnica nazvala sve novine i medije do kojih bi mogla doći. Njegovo uhićenje bi bilo ocijenjeno kao naš očajnički potez koji bi osramotio cijelu policiju, a nama priskrbio oštru jezikovu juhu glavešina, ako ne i suspenziju.« »Pa«, reče Garcia, »imam neki loš predosjećaj u vezi tog tipa. Mislim da bismo ga trebali staviti pod nadzor.« »Carlose, previše se dobro pripremio. Zna da to ne možemo učiniti.

Nemamo ništa čime bismo opravdali zahtjev i trošak, ništa osim njegove arogancije.« »I vraški dobrog predosjećaja.« Garcia upali automobil i nervozno prijeđe

rukom preko usana. »Roberte, pa zar to nije ono što ubojica stalno radi – otpočetka se poigrava s nama? Uvijek je korak ispred nas. Kao šahist. Nije napravio nijedan potez, a da prije toga nije predvidio kakva će biti naša reakcija. I čini se da je svaki put pogodio.« Hunter ne odvrati ništa. »Dakle, to je ono što nam je Paulsen upravo napravio.« »Znam.« Zazvoni telefon u Hunterovu džepu. »Detektiv Hunter, Jedinica za teška ubojstva.« Slušao je neko vrijeme, zatim prekinuo vezu i pogledao Garciu. »Našli su tijelo jučerašnje žrtve.« Garcia razrogači oči. »Gdje?« »U Maywoodu.«

88.

Truplo je pronašao građevinski radnik koji je radio na renoviranju male dvosobne jednokatnice u blizini mosta Atlantic u Maywoodu. Ubojica je otrgnute ruke spremio u čvrstu plastični crnu vreću, tijelo umotao u drugu i sve bacio u kontejner za građevinski otpad koji se nalazio u stražnjem dvorištu kuće.

Novinari su već bili tamo. Čim su Hunter i Garcia izašli iz automobila, zasuli su ih pitanjima i škljocajima fotoaparata. Ni jedan ni drugi ne udijeliše grabežljivom čoporu ništa više od letimična pogleda. »Ovdje nema mnogo toga«, reče im Mike Brindle, vođa forenzičara i u prethodna dva slučaja, čim su stigli u stražnje dvorište. Izgledao je kao da se sprema na odlazak. »Barem ne za forenzičare. Ubojica nije ni kročio ovamo.« »Kako to?«, upita Garcia. »Pa, tijelo je spakirano kao poštanski paket«, objasni Brindle, »i zatim bačeno u onaj kontejner za građevinski otpad.« Pokaže jarkocrveni kontejner u dnu malog dvorišta. Bio je dug otprilike tri, širok dva do dva i pol metra i visok oko metar i pol. S njegove desne strane stajala su dva uniformirana policajca.

Hunter, Garcia i Brindle priđu kontejneru. »Kao što možete vidjeti«, nastavi Brindle, »kontejner je gurnut uza zid dvorišta koji je otprilike samo pola metra viši od njega.« »Ubojica se dovezao stražnjom uličicom«, reče Hunter, predvidjevši što će Brindle reći. »Tako je«, potvrdi Brindle. »Mračna uličica, lak pristup i nikoga tko bi ga vidio. Zaustavio je vozilo iza kuće, izvukao tijelo i ruke i brzo ih bacio preko zida u kontejner. Čas posla. Vratio se u automobil i nestao. Sve je trajalo manje od minute.« Izvadi cigaretu iz džepa, upali je i povuče dug dim koji mu je izlazio iz usta dok je govorio. »Ovaj ubojica zna jako dobro planirati.

Vjerojatno se nekoliko dana vozikao naokolo, tražeći mjesto gdje će ostaviti žrtvu. Ova se kuća nalazi na početku ceste, vidljiva je i s prednje i sa stražnje strane. Svatko tko prolazi ovuda može vidjeti da je prazna i da se renovira. I jarkocrveni kontejner je veoma uočljiv.« »A budući da se kuća renovira«, nadoda Hunter, »ubojica je znao da će ga, ako tijelo ostavi kasno noću, ujutro naći radnici.« Brindle kimne i uvuče još jedan dim. »Već smo pregledali stražnju uličicu.

Nema ničeg. Čvrst asfalt, bez tragova guma i otisaka cipela. Samo nekoliko opušaka i omota žvakaćih guma, ali ništa pred samom kućom. Mislim da nećemo ništa naći.«

Pogledali su u kontejner – gipsane ploče, komadi drva i crvene opeke, razbijene pločice, krpe i prazne kantice boje. »Tijelo?«, upita Garcia. »Na putu prema mrtvozorničkom uredu. Zakasnili ste...«, baci pogled na sat, »... dvadeset pet minuta. Nema nikakve svrhe istraživati ovdje. Tijelo je bilo jako dobro zamotano. Ako postoje ikakvi forenzički tragovi, bit će na tijelu i u plastičnoj vreći. Zato je bolje da ga razmotamo u kontroliranim uvjetima.« »I siguran si da je to naša žrtva?« »Jesam«, odvrati Brindle i izvadi digitalni fotoaparat iz torbe. Uključi ga, podesi na reprodukciju snimaka i doda Hunteru. »Vreću sam razrezao samo malo, tek toliko da vidim glavu.« Prva je snimka prikazivala krupni plan muškarčeva lica. Očne jabučice su mu se već uvukle u duplje, koža na licu i vratu već poprimila zelenkastoplavu boju zbog koje je izgledao kao vanzemaljac ili rekvizit u nekom filmu strave, ali su crte lica još uvijek bile prepoznatljive. Pregledali su i ostale snimke; još nekoliko krupnih planova i snimaka širokokutnim objektivom. »Poslat ću vam ih e-mailom čim stignem u laboratorij«, reče Brindle pogledavajući na sat. »Tko je našao tijelo?«, upita ga Hunter i vrati mu kameru. »Radnik koji renovira kuću.« Brindle pokaže kažiprstom. »U kuhinji je s policajcem.« Hunter kimne i okrene se Garcii. »Imamo li koju kopiju snimke žrtve koju smo jučer dali novinarima?« »Imamo ih nekoliko u automobilu.« »Izvrsno, dajmo ih policajcima da se raspitaju u ovoj i u susjednim ulicama. Možda je žrtva živjela u blizini. Možda je zbog toga ubojica odabrao upravo ovo mjesto za ostavljanje tijela.« »Idem po njih«, reče Garcia, izlazeći iz dvorišta.

89.

Raspitivanje od vrata do vrata nije donijelo nikakvih rezultata. Nijedan susjed niti vlasnik trgovine u blizine kuće nije im mogao pomoći u otkrivanju žrtvina identiteta. Mnogi od njih su već vidjeli sliku u jutrošnjim novinama ili, još gore, na jučerašnjem internetskom prijenosu.

Garcia je razgovarao s građevinskim radnikom koji je našao tijelo. Bio je to snažan muškarac u ranim tridesetim godinama, tetoviranih ruku, obrijane glave i gustih svijetlih brkova. On i otac imali su malu firmu koja se bavila renoviranjem kuća, a ovim se poslom bavio više od petnaest godina. Na toj je kući radio samo pet dana i očekivao je da će posao završiti u daljnja četiri.

Kuća je pripadala malom poduzetniku Akilu Banejeeu koji je protekle četiri godine kupovao napuštene i razrušene kuće, obnavljao ih i prodavao za sitnu dobit.

Provjerili su i vlasnika i građevinskog radnika. Obojica su imali čvrste alibije za prošlu noć i vrijeme kad je ubojica jučer nazvao Huntera. No kad se Hunter i Garcia vratiše u automobil, Hunteru zazvoni mobitel. Bio je to detektiv Mario Perez iz Odjela za ubojstva. »Roberte, mislim da smo identificirali žrtvu.« »Slušam.« »Jesi li u svom automobilu?« »Ne, u automobilu detektiva Garcie.« »O.K., šaljem ti e-mailom neke slike.« Hunter prebaci poziv na zvučnik i logira se na svoju e-adresu preko policijskog kompjutera u automobilu. »Budući da su novine i mediji pozvali ljude da pomognu u identifikaciji, cijeli dan dobivamo svakakve pozive«, objasni Perez. »Kao što smo i očekivali, većina pozivatelja je trknuta ili željna pozornosti, a ima i onih koji nisu sto posto sigurni – osim jednoga.« »Nastavi.« »Prije nekoliko sati nazvao je vlasnik restorana Paolo Ghirardelli. Ima pizzeriju u Norwalku. Ja sam osobno razgovarao s njim. Bio je potpuno siguran da je muškarac, čija je slika objavljena u novinama, jedan od njegovih konobara – Ethan Walsh. Dva dana nije se pojavio na poslu niti se javljao na telefonske pozive. Gospodin Ghirardelli je jedan od onih ponosnih Talijana koji je uokvirio fotografije svih svojih zaposlenika, čak i kuhinjskog osoblja, i objesio ih na zid u restoranu. E-mailom mi je poslao sliku Ethana Walsha i... možeš vidjeti i sam.« Hunter otvori poštu i prvi od tri privitka – fotografiju u boji muškarca

ranih tridesetih godina, ovalna lica, zaobljena nosa, bucmastih obraza, tankih obrva i kratke tamne kose. Hunter i Garcia su dugo vremena u tišini zurili u sliku, a zatim je refleksno, iako to uopće nije bilo potrebno, usporedili s kopijom koju su proteklih nekoliko sati pokazivali po ulicama. Nije bilo nikakve sumnje. »On je«, napokon reče Garcia. »Ili ima identičnog blizanca.« »Ethan Walsh nije imao ni braće ni sestara«, reče Perez. »Već sam provjerio. To imaš u drugom privitku. Ispostavilo se da je bio vrstan stručnjak za programiranje.« »Bio je programer?«, dobaci Garcia. »Tako je.« »Zašto je vrstan programer radio kao konobar u pizzeriji u Norwalku?« »Kad otvoriš drugi privitak, vidjet ćeš službene podatke o Ethanu Walshu«, odvrati Perez. Hunter dvaput klikne na privitak. »U trećem privitku je nekoliko članaka koje sam našao o njemu. Tamo ćeš vidjeti zašto se više nije bavio programiranjem.« »Izvrsno obavljeno, Mario«, reče Hunter, brzo prelazeći pogledom po službenim podacima. »Možeš li nastaviti dalje i iskopati sve što možeš o tom Ethanu Walshu?« »Odmah krećem. Naći ću nešto dok stignete ovamo.« »Hvala.« Hunter prekine liniju.

Ethan Walsh bio je prijavljen na adresi kao stanar stambenog bloka u Bellfloweru, susjednoj četvrti zapadno od Norwalka. U fusnoti na dnu e-maila, koji je detektiv Perez poslao Hunteru, pisalo je da je već kontaktirao policijsku postaju u Bellfloweru i rekao im da pošalju ophodnju da pokuca na Walshova vrata. Nitko se nije javio.

U službenim podacima pisali su i ime, adresa i telefonski broj Walshova stanodavca – gospodina Stanislawa Reubena. Hunter ga je odmah nazvao, a gospodin Reuben mu je rekao da se za sat vremena mogu naći na adresi Ethana Walsha.

90.

Hunter i Garcia stigoše u Bellflower na jugu Los Angelesa kad je sunce počelo zalaziti na Venice Beachu. Stambeni blok u kojem je živio Ethan Walsh bješe stara i prljava zgrada od opeke kojoj su nužno trebali popravci. Nalazila se na kraju nimalo lijepe ulice.

Gospodin Stanislaw Reuben, Ethanov stanodavac, čekao ih je na ulazu u predvorje zgrade. Izgledao je veoma ofucano u odjeći koja mu nije dobro pristajala. Imao je kozičavo lice i ožiljak koji mu je nagrđivao usne. Promukli glas zvučao je kao da je upravo izašao iz filma strave. »Učinilo mi se da mi je muškarac kojeg sam vidio u jutrošnjim novinama nekako poznat«, reče gospodin Reuben nakon što su mu Hunter i Garcia pokazali svoje značke. »Pomislio sam da bi mogao biti jedan od mojih stanara, ali nisam bio siguran. Imam ih mnogo, a vidim ih jednom ili dvaput godišnje, stvarno. Većina stanara mi samo poštom pošalje antedatirane čekove za više mjeseci unaprijed. Mislim da je tako svima jednostavnije.« »I gospodin Walsh vam je tako plaćao stanarinu?«, upita Garcia. »Tako je.« Gospodin Reuben se nasmiješi, pokazujući pokvarene zube. »Koliko je dugo bio vaš stanar?«, nastavi Garcia. »Nije dugo. Nešto više od šest mjeseci. I bio je dobar stanar. Miran, nije se žalio...« Par puta stisne usnu resicu. »To je on, zar ne? Čovjek koji je ubijen na Internetu? To je moj stanar, gospodin Walsh, zar ne?« Zvučao je istinski uzbuđeno. »Zasad još nismo sigurni«, odvrati Garcia. »Mislite li da će me intervjuirati na televiziji?« Uzbuđenje je sve više raslo. »Još nikad nisam bio na televiziji.« »Što i nije tako loša stvar«, reče Garcia i pokaže na zgradu. »Hoćemo li?« Stanodavac otključa vrata i pusti detektive u predvorje. Mali je prostor zaudarao na mačju pišalinu i još nešto kiselkasto.

Garcia nabere nos i brzo prijeđe pogledom po sumornom predvorju kao da očekuje da će identificirati izvor smrada. »Predlažem da idemo stubištem«, reče gospodin Reuben. »Dizalo je prilično malo pa ne bih htio riskirati. Znate što mislim reći?« Stubište je bilo prljavo i mračno; grafiti nacrtani na svim zidovima.

Stigavši na četvrti kat, Reuben ih povede niz dug i slabo osvijetljen hodnik. I tu je zaudarala mačja pišalina, ali mnogo intenzivnije pa su oba detektiva zaškrgutala zubima. Činilo se da stanodavcu nimalo ne smeta smrad. »Evo nas«, reče kad su prešli tri četvrtine hodnika i stigli do vrata na kojima je pisalo 4113. Reuben ih otključa i širom otvori. Prostorija pred

njima bila je mračna zbog zatvorenih prozora i navučenih zavjesa, a zbog ustajalog zraka i topline doimala se kao zatvorska ćelija, čak i prije nego što su ušli unutra.

Gospodin Reuben upali svjetlo. Pred njima se ukaže mala dnevna soba s kuhinjicom na lijevoj strani. Bila je oskudno namještena: stari drveni stol, četiri drvene stolice, mali stereo, kauč s prekrivačem cvjetnog uzorka, prenosi vi televizor i komoda s ladicama na kojoj se nalazilo nekoliko uokvirenih fotografija. Nikakvih tragova borbe. Svi zidovi goli, osim jedne fotografije Ethana Walsha s malom djevojčicom starom otprilike tri godine. »Spavaća soba i kupaonica su tamo«, reče gospodin Reuben, pokazujući na drugi kraj.

Hunter i Garcia stave rukavice. »Biste li malo pričekali vani?«, reče Garcia stanodavcu. »Još ne znamo ima li ovdje kakvih dokaza, ali ako ima, moramo paziti da se ne kontaminiraju.« Gospodin Reuben je izgledao razočarano. »Naravno. Shvaćam. Bit ću tu vani ako me zatrebate.« Prvo što su Hunter i Garcia zamijetili u uskoj dnevnoj sobi bio je laptop Ethana Walsha na drvenom stolu. Na monitor je bila pričvršćena webkamera.

Hunter izvuče iz džepa dvije velike vrećice za dokaze i spremi u njih laptop, kameru i sve kablove.

Garcia se zagledao u fotografije na komodi. Sve skupa četiri. Na svima Ethan Walsh i njegova mala kći. U ladicama nekoliko knjiga i časopisa, sve odreda o programiranju, te mnoštvo stripova. Kuhinja je bila malo neuredna, što se i moglo očekivati od muškarca koji je živio sam. U hladnjaku nekoliko paketa jela za podgrijavanje u mikrovalnoj pećnici i mnogo piva.

Hunter ostavi Garciu da pretražuje dnevnu sobu, a on krene dalje.

Kupaonica veličine konzerve sardina, s napuklom tuš-kabinom, zahodom i maločim drugim.

Ni spavaća soba nije bila mnogo veća. Krevet gurnut postrance uza zid, točno ispod malog prozora, a svejedno je ostalo veoma malo prostora za kretanje. Pored nepospremljenog kreveta jednokrilni ormar s kliznim vratima i noćni ormarić sa svjetiljkom.

Pogleda ispod kreveta – dva prazna kovčega. U ormaru košulje, majice, traperice, hlače, jakne, dva para tenisica, jedan par cipela i dvije kartonske kutije pune videoigara. Ni spavaća soba nije bila uredna, ali opet ništa više od očekivanog. Ni tu ništa nije ukazivalo na borbu.

Vrati se u dnevnu sobu u kojoj je Garcia stajao pored kauča neudobna izgleda i listao stranice nečega što je izgledalo kao notes ili dnevnik. Čim je Hunter ušao, Garcia zastane namršteno čitajući stranicu.

Hunter odmah uoči njegov izraz. »Našao si nešto?« Garcia podigne pogled i nasmije se.

»Našu prvu kariku.«

91.

Noseći praznu košaricu, muškarac je po treći put hodao dugim prolazom između štandova s izloženim voćem i povrćem u supermarketu, još uvijek neodlučan što da kupi. Opet zastane pored naranača, uzme jednu, prinese je nosu i udahne njezin intenzivan miris. Uistinu je obožavao naranče, ali ipak nijednu još nije stavio u svoju košaricu. Krene još par koraka naprijed i stane uz štand nakrcan jabukama različitih sorti. Najviše je volio Fireside, ali njih je bilo teško naći u Los Angelesu jer su bile mnogo popularnije na gornjem Srednjem Zapadu. Ipak se nije previše uznemirio jer su i Pink Pearls bile jednako fine, a kako su se uzgajale u sjevernoj Kaliforniji, moglo ih se u izobilju naći u cijelom L.A.-u. Dugo je vremena držao jednu u ruci, opirući se želji da zagrize u nju, upravo tada i na tom mjestu. Vrati jabuku na mjesto i krene dalje do drugog voća.

Taj je neodlučni muškarac bio odjeven u tamno-sivu jaknu odijela koja nimalo nije pasala uz svijetle hlače. Imao je izlizane cipele, jasno se vidjelo da ih je nosio godinama. Kosu je prstima lagano začešljao od lica, a zbog dvodnevnih čekinja izgledao je mnogo starije nego što je uistinu bio.

Bez zastajanja prođe uz borovnice. Mrzio je sjemenke u njima, a i nikad mu nisu bile dovoljno slatke. Osim toga, bile su preskupe. Pomisli da bi mogao kupiti malo krušaka, bresaka ili nektarina, ali na kraju opet neodlučno krene dalje.

Stigavši do kraja štanda, zastane, okrene se, opet baci pogled na njega i razočarano uzdahne. Tutne ruku u džep, napipa sav novac koji je imao, izvadi ga van i počne opet brojati. Nije imao mnogo, tek toliko da može kupiti malo namirnica koje je nakanio kupiti. Tu je spadalo i voće; kad bi se samo mogao odlučiti koje. Vrati novac u džep i ponovno se vrati na početak štanda.

Privlačna žena kasnih dvadesetih godina pomno je birala naranče i spremala ih u prozirnu plastičnu vrećicu. Muškarac zastane pored nje i nakon nekoliko trenutaka neodlučno uzme jednu naranču. »Izvrsne su«, oduševljeno će žena.

Muškarac joj se plaho nasmiješi. »Nekidan sam ih kupila«, nastavi žena. »To su najslađe naranče koje sam jela nakon dugo, dugo vremena.« »Stvarno?«, odvrati muškarac, sada zaintrigirano gledajući naranču u svojoj ruci. »Kažem vam.« Žena ušuti i zagleda se u njega. Ima dobrodušne oči, pomisli. »Imate osjećaj kao da su natopljene šećerom, medom ili nečim takvim. Morate ih probati.«

I u tom trenutku padne odluka.

Muškarac se nasmiješi i zadovoljno kimne. »Dobro, onda hoću.« Uzme dvije i stavi ih u svoju košaricu. Samo toliko si ih je mogao priuštiti.

Nekoliko minuta kasnije, napokon je uspio kupiti sve potrebne namirnice.

Zadovoljan sam sobom, izađe iz supermarketa, noseći sve u papirnatoj smeđoj vrećici. Stigavši na slabo osvijetljeno parkiralište, zbunjeno zastane.

Pogleda lijevo, potom desno, ne znajući na koju stranu da krene. Okrene se udesno i papirnata vrećica se raspara na dnu. Ono malo namirnica koje je nosio padne na tlo i raspe se oko njegovih nogu. Dvije naranče koje je kupio otkotrljaju se na dvije različite strane. »Sranje!«, šapne i potrči za jednom poput mačke za teniskom lopticom.

Napokon ju uspije uhvatiti pa se brzo okrene da potraži drugu. Ugleda je u trenutku kad se skoro otkotrljala ispod parkiranog terenca. Odjednom se, niotkuda, pojavi cipela i zaustavi naranču.

Muškarac podigne pogled i ugleda ženu koju je sreo kraj štanda s narančama. Ona se sagne i podigne naranču s tla. »Ova je prava bjegunica, ha?« Nasmiješi se.

Muškarac je pogleda, zatim pogleda rasparanu vrećicu i namirnice rasute po tlu. »Grozno je kad se to dogodi, zar ne?«, reče žena. »Ne mogu vjerovati da ovi u supermarketu još uvijek koriste papirnate vrećice. Ništa ne valjaju, a nisu dobre ni za okoliš.« Muškarac nije znao što da kaže pa nije rekao ništa. Posramljeno je počeo kupiti namirnice. »Dajte da vam pomognem«, reče žena i pokupi polovicu namirnica, među njima i staklenku kave. »Sva sreća da se nije razbila.« Muškarac kimne, misleći kako je prava sreća i to što je umjesto jabuka kupio naranče. Jabuke bi se sve natukle. »Hvala vam«, napokon reče, pokušavajući uhvatiti sve ono što je ona prikupila, ali se činilo kao da nema dovoljno ruku. »Nema na čemu. Mogu vam i s time pomoći«, reče. »Imate li automobil?« Muškarac kimne. »Tamo negdje.« Pokaže na udaljeni dio parkirališta. »Živite u blizini?«, upita ga žena dok su hodali prema njegovu automobilu. »U blizini, a vi?« »Samo nekoliko blokova dalje.« Muškarac kimne. »Oh!«, reče nakon nekoliko trenutaka, kao da je upravo nešto shvatio. »Hoćete da vas odvezem kući?« Opet se nasmiješila. »O, ne, moj automobil je ovdje parkiran. Onaj terenac pod koji se skoro otkotrljala naranča. Ali svejedno vam hvala na ponudi.« Kad su stigli do muškarčeva automobila, otključa ga i otvori stražnja vrata. »Možete sve staviti na stražnje sjedalo.« »Naravno«, odvrati žena.

Dok je odlagala namirnice, jedna naranča se otkotrlja sa sjedala i padne na pod. Ona se brzo sagne, ispruži ruku i uhvati je prije nego što se otkotrljala pod vozačevo sjedalo. »Ova je stvarno bjegunica«, pomisli.

Odjednom osjeti da netko stoji iza nje. Lagano zakrene tijelo i pogleda preko ramena. Iza nje je stajao muškarac. Dobrodušnost je nestala iz njegova pogleda, a zamijenilo ju je nešto mnogo mračnije. Smiješio joj se na način koji ju je prestravio. Kad je progovorio, i glas mu je zvučao drukčije – smireno, ali tako hladno da je ostala bez zraka. »Zar ti nitko nije rekao da ne razgovaraš sa strancima?«

92.

Naredno jutro započelo je s prvim jesenjim pljuskom. Nebo zamračiše olovni oblaci s kojima je danje svjetlo gubilo bitku – nikako se nije uspijevalo probiti. Zbog oštrog vjetra koji je zapuhao sa sjevera, Los Angeles je izgledao kao Winnipeg u studenom.

Hunteru, Garcii i načelnici Blake dan je započeo obavijesnim razgovorom u Hunterovu uredu. Nitko od njih nije izgledao dobro naspavan. »O.K.«, reče načelnica, zataknuvši obim rukama kosu iza ušiju. »Prije nego što započnemo, moram saznati što se dogodilo kod tog Thomasa Paulsena.« U njezinu se glasu osjetila natruha razdraženosti.

Nije dobila odgovor, ali se na licima obojice detektiva pojavilo jednako iščuđavanje. »Kasno sinoć nazvao me ravnatelj policije«, objasni načelnica, »koji je jučer primio dva telefonska poziva; jedan od guvernera Kalifornije, drugi od gradonačelnika Los Angelesa. Navodno ste vas dvojica maltretirali gospodina Thomasa Paulsena, softverskog milijunaša koji je, sasvim slučajno, najveći donator njihovih političkih kampanja.« »Maltretirali?«, zacereka se Garcia. »Da, ta je riječ upotrijebljena«, potvrdi načelnica. »Načelnice, jedva da smo uspjeli izustiti koju riječ.« Garcia je jedva uspijevao ostati smiren. »Čim smo jučer ušli u njegov ured, započeo je svoj dobro uvježbani govor. Čim je završio, izbacio nas je van. To je sve što se dogodilo. Nismo mu stigli postaviti nijedno pitanje.« »Imate li još nešto protiv njega osim članka koji je napisala Christina Stevenson, druga žrtva?« Trenutak krzmanja. »Istražujemo je li možda Thomas Paulsen prijetio Christini Stevenson nakon objavljivanja članka«, napokon reče Garcia. »Istražujete?«, odvrati načelnica. »U smislu da još uvijek nemate nikakva dokaza protiv njega?« »Još nemamo«, prizna Garcia. »Ali, načelnice, shvatili biste da ste bili tamo. Sve na Thomasu Paulsenu zaudara po govnima. I vraški se dobro uklapa u profil. I sam je to rekao. Dovoljno je inteligentan. Ima dovoljno novca i znanja o kompjuterima da to učini. Arogantan je i drzak jednako kao ubojica kad je razgovarao telefonom s nama, ako ne i više. I priznao je da mu je drago što je Christina Stevenson umrla na onakav način. Smrdi li sve to vama na psihopata?« »Nije važno smrdi li on na psihopata, pasji drek ili ruže«, razdraženo se

obrecne načelnica. »Treba nam opravdana sumnja. Valjda vam to ne moram ja govoriti. Arogantan...? Naravno da je arogantan. Strašno je bogat. Političari mu jedu iz ruke i vlasnik je velike, utjecajne i uspješne firme. To mu daje moć, mnogo moći. Svatko tko ima toliku moć neizbježno postaje arogantan i odijeljen od onoga što mi obični smrtnici zovemo stvarnim svijetom. Ni to vam ne moram govoriti. Taj Paulsen ima dovoljno moći i veza da nam zalupi svaka vrata pred nosom. Zapucketat će prstima i vas dvojica ćete vjerojatno dugo, jako dugo vremena pisati globe za krivo parkiranje. Neka to učini još jedanput, i mene će šibnuti u neku selendru ‘Bogu iza nogu’ u Sjevernoj Dakoti. Razumijete li što vam govorim?« Ni jedan ni drugi ne rekoše ništa. »Da vas pitam nešto«, nastavi načelnica. »Jeste li istražili ikoga drugoga o kome je Christina Stevenson pisala u svojim člancima? Nemojte mi reći da je Paulsen jedina osoba koju je uspjela raspizditi.« »Ne«, odvrati Hunter. »Zasad nismo istražili nikog drugog.« Garcia podigne ruke. »Čekajte malo. Jesmo li mi to u gabuli samo zato što obavljamo svoj posao?« »Ne«, odvrati povišenim glasom. »Vi ste u gabuli zato što sam ja u gabuli, a ja uvijek nastavljam dalje. U gabuli ste i zato što taj Paulsen šakom i kapom dijeli lovu političarima za njihove kampanje i time dobiva vraški mnogo moći da ovaj odjel uvali u gabulu.« »Pa?«, upita Hunter. »Zar gradonačelnik i guverner žele reći da bogataši ne ubijaju ljude?« »Ne.« Načelnica ga bijesno pogleda. »Žele reći da vam je bolje da u rukama imate nešto opipljivije prije nego što opet pokucate na vrata Thomasa Paulsena, jer će u protivnom izgubiti veoma važnog donatora u novoj izbornoj utrci, a protiv nas će podići takvu tužbu da će slučaj Rodneya Kinga u usporedbi s njom izgledati kao dječja igra.« Ušuti da se pribere i nastavi normalnim glasom. »Gledajte, znam da samo obavljate svoj posao.

Dovoljno me dobro poznajete i znate da mi se živo jebe tko je taj Thomas Paulsen i koga drži u šaci, ali je istina da s tim tipom moramo igrati po pravilima, jer ako to ne učinimo i zajebemo samo mrvicu, šef mi garantira da će naredni posao koji ćemo nas troje obavljati uključivati četku, zahodsku školjku i ljudski izmet. Jeste li dobili sliku?« »Jesmo«, odvrati Garcia. »A slika koju sam ja dobio, načelnice, jako smrdi na govna.« »Pa to je miris moći i politike, a vi znate jednako dobro kao i ja da se ovaj odjel doslovno utapa u njima i da tu nitko od nas ne može ništa učiniti. I zato ga istražujte koliko vas volja, samo se držite pravila. Ako saznate nešto o njemu, osim onoga što je napisala Christina Stevenson, najprije dođite k meni. To je sve što tražim.« Završila je s tom temom i okrenula se prema panou. »O.K., idemo dalje.

Treća internetska žrtva – rečeno mi je da je pronađeno njegovo tijelo.« Prešla je pogledom po panou, ali nije uočila nove fotografije. »Da, jučer«, potvrdi Garcia. Zatim nastavi opisivati kako je tijelo pronađeno u kontejneru za građevinski otpad u stražnjem dvorištu privatnog imanja u Maywoodu. »Tijelo je već bilo na putu u mrtvozornički ured kad smo mi stigli onamo. Uskoro bismo trebali dobiti fotografije i obdukcijski nalaz.« Dvaput klikne na nešto na svom kompjuteru. »Forenzičari su nam sinoć poslali e-mail sa svim snimkama tijela na mjestu gdje je pronađeno. Samo što ih još nisam stigao isprintati i staviti na pano.« Opet dvaput klikne i odjednom oživi pisač na njegovu stolu. »Identitet je službeno potvrđen?«, upita načelnica.

Garcia kimne. »Žrtvina žena i kći žive u Seattleu. Nedavno su se razveli.

Njegovi roditelji žive u Iowi, ali nam je njegov stanodavac otvorio stan u Bellfloweru. Analiza otisaka prstiju nađenih u stanu potpuno se podudara s otiscima žrtve pronađene u Maywoodu. »Dakle, tko je on?« »Ime mu je Ethan Walsh«, odvrati Hunter, dodajući joj kopiju fotografije koju je vlasnik pizzerije poslao detektivu Perezu.

Načelnica pogleda fotografiju i odmah ga prepozna. Ni ona nije mogla zaboraviti ono lice. Na ovoj je, sramežljivo se smiješeći, izgledao potpuno drukčije od slike koja joj se urezala u pamćenje – užasnuto lice izobličeno od bola. »Što znate o njemu?«, upita tihim glasom.

Hunter joj ukratko ispriča sve što su dosad otkrili o Ethanu Walshu.

Načelnica ga je saslušala bez prekidanja. Tek kad je završio, upita ga: »Imamo li što o njegovom bivšem partneru, tom gospodinu Nelsonu? I on je stručnjak za programiranje, zar nije?« Vratila je sliku Hunteru. »Tako je«, potvrdi Hunter. »Brad Nelson. Još uvijek prikupljamo informacije o njemu, ali sve upućuje na to da je čist. Vratio se u Kanadu prije deset mjeseci.« Garcia donese ispise iz pisača i pričvrsti ih na pano.

Načelnica priđe bliže da ih bolje pogleda. Krupan plan muškarčeva lica koje je virilo iz čvrste plastične vreće podigne joj u grlo i usta kiselinu iz želuca. Brzo u džepu potraži pepermint. »Rekli ste da ste bili u stanu žrtve«, reče, napokon okrenuvši lice k detektivima. »Našli ste nešto?« »Njegov laptop«, odvrati Garcia. »Ali ne znamo lozinku. Ostavili smo ga Dennisu Baxteru u Jedinici za računalni kriminal. On će je pokušati probiti.« Načelnica kimne bez ikakva oduševljenja. »Ali našli smo i ovo«, reče Garcia pokazujući notes. »Što je to?« »Dobri stari starinski adresar s telefonskim brojevima«, objasni Garcia.

»Meni se čini da što više znate o tehnologiji, to ste više svjesni da sve to jednom može otići k vragu. Izgleda da je Ethan Walsh ovdje zapisao sve brojeve koje je imao u adresaru svog mobitela.« Načelnica kimne. I ona je imala sličan. »U redu, i...?« Garcia joj doda adresar otvoren na određenoj stranici. »Peto ime od vrha«, reče.

Načelnica prijeđe pogledom po popisu, zastane i razrogači oči. »Christina Stevenson?«, glasno pročita ime i pogleda obojicu detektiva. »Ona ista Christina Stevenson?« Pokaže fotografiju na panou. »Ubojičina druga žrtva?« »Glavom i bradom«, odvrati Hunter. »To je njezin broj mobitela.« »Sjećate se da smo iz kuće Christine Stevenson donijeli njezin mobitel.

Zar ne?«, upita Garcia. »I ona je u svom adresaru imala njegov broj.« Načelnica je ovo izrekla napola kao izjavu, napola kao pitanje. »Da«, potvrdi Garcia. »Provjerili smo njezine pozive, ali su pohranjeni samo oni tri tjedna prije njezine smrti. U tom razdoblju nije zvala niti primila poziv Ethana Walsha.« »Imate li njegov mobitel?« »Ne«, odvrati Garcia. »U stanu ga nije bilo. Provjerili smo kod njegova operatera, ali je mobitel isključen. Zatražili smo ispise poziva za protekla tri mjeseca i za mobitel Ethana Walsha i za mobitel Christine Stevenson.

Nadamo se da ćemo ih dobiti do kraja dana, najkasnije sutra. Trenutno ne znamo jesu li bili prijatelji ili samo poznanici ili je možda Ethan Walsh bio tema nekog od članaka Christine Stevenson.« Načelnica opet pogleda adresar. »Veći dio noći proveo sam čitajući članke koje je u protekle dvije godine za L.A. Times napisala Christina Stevenson«, izjavi Hunter. »Sveukupno šesto šezdeset devet. Ni u jednom se ne spominje ime Ethana Walsha. Već sam kontaktirao Christininu bivšu šeficu zabavne rubrike. Nikad nije čula za Ethana Walsha.« »Misliš li da je možda bio njezin doušnik?«, upita načelnica. »Mislim reći, njezin izvor informacija?« Hunter slegne ramenima. »Moguće. Isto tako, zamolio sam je da mi pošalje kopije svih članaka koje je gospođica Stevenson napisala dok je radila u crnoj kronici.« »U crnoj kronici?« »Prije nego što je postala novinarka zabavne rubrike, radila je devet mjeseci u crnoj kronici. Znam da je otada prošlo mnogo vremena, ali bih ih svejedno volio pročitati. Dobit ću ih danas tijekom dana.« Načelnica nastavi listati adresar Ethana Walsha. »Ako tražite ime prve žrtve«, reče Garcia, »nećete naći ime Kevina Leea Parkera. Već smo provjerili.«

Načelnica zastane i malo razmisli. »Dobro, ali ovo ipak dokazuje da su se dvije žrtve poznavale. U gradu s oko dvanaest i pol milijuna stanovnika, to nikako ne može biti slučajnost. Naš ubojica nije nasumično birao svoje žrtve.«

93.

Prvo što je pomislila kad se napokon probudila, bilo je da smrt uopće ne izgleda onako kako je zamišljala.

Potom, kako joj se polako počela vraćati svijest, shvatila je da nije mrtva, a zatim je osjetila bol – širila se njezinim tijelom poput prevelike doze droge. Činilo joj se kao da su joj svaki mišić i svaka kost u tijelu izudarani i izobličeni. U glavi ju je toliko probadalo da je jedva uspijevala disati. Zvuk kolanja krvi toliko joj je šumio u ušima da je bila uvjerena kako će joj bubnjići eksplodirati. Tiho je zastenjala dok je pokušavala smognuti snage da otvori oči.

U tom je trenutku opet začula njegov glas. Od samog tog zvuka osjetila je užas u svakom djeliću svoga tijela. »Ne opiri se. Ne miči se. Samo se opusti.« Glas bješe smiren, bezosjećajan, bestjelesan.

Nije uspjela ugušiti glasan plač.

Muškarac je čekao.

Opet je pokušala otvoriti oči, pomislivši kako ne smije paničariti, ali strah ju je već sasvim obuzeo. Naglo udahne zrak.

Muškarac opet progovori. »Duboko udahni i pokušaj ostati mirna.« Još jednom je udahnula. »Znam da se bojiš. Znam da ti je to u ovom trenutku teško, ali samo nastavi disati i panika će ubrzo nestati.« Pokušala je napraviti što joj je rekao.

Napokon je uspjela otvoriti oči i pogledati oko sebe, ali je u prostoriji bilo mračno. Jedino svjetlo dolazilo je od veoma slabe žarulje daleko tamo u kutu.

Osjetila je ustajali zrak zasićen mirisom starog sijena, dezinfekcijskog sredstva i još nečega što nije uspjela raspoznati. Nečega slatkastog i mučnog.

Nije vidjela muškarca, ali je čula njegovo disanje i osjećala njegovu blizinu.

Polako je postajala svjesna da se ne može pomaknuti. Sjedila je na nekoj vrsti teške i tvrde stolice s visokim naslonom za leđa. Ruke su joj bile zavezane za naslone za ruke, gležnjevi za noge stolice, ali joj je trup bio slobodan pa ga je mogla malo okrenuti na obje strane. Polako je to učinila.

Okrenula se najprije lijevo, zatim desno, pokušavajući vidjeti gdje se uopće nalazi. Tek je tada vidjela da je gola.

Najednom ju je obuzeo očaj. Shvatila je koliko je uistinu ranjiva, slaba i nemoćna. Htjela je pokazati snagu i odlučnost, ali uzalud; u ovom trenutku strah je pobjeđivao. Nesvjesno je počela jecati.

»Ne radiš ono što sam ti rekao«, začula je muškarčev hladan glas.

Nije mogla zatomiti jecaje. Osjetila je kako joj se suze nakupljaju u očima pa ih je čvrsto zatvorila, ne želeći zaplakati. »Budi jaka«, govorio je glas u njezinoj glavi.

Negdje je pročitala da silovatelji uživaju u pokornosti i strahu svojih žrtava, ali ju je ta misao još više prestrašila. Od neizvjesnosti što će se s njom dogoditi, naprosto se skamenila. Kad je progovorila, riječi su zvučale kao da ih je izgovorilo malo izgubljeno dijete. »Molim te, nemoj me ozlijediti«, rekla je drhtavim glasom. »Molim te, pusti me.« Tišina.

Naredne riječi izrekla je bez razmišljanja. »Učinit ću sve što želiš. Molim te, pusti me.« Nikakva odgovora. »Molim te...« U trenutku kad je razum nadvladao strah, shvatila je koliko uzaludno zvuče njezine riječi. »Reci, što želiš od mene?« Pomislila je kakvi bi sve mogli biti odgovori na njezino pitanje, ali se prisilila da ne misli na te strašne prizore koji su joj se pojavili u glavi.

Muškarac polako uzdahne. Ona osjeti da se pokrenuo.

Jedan je tren pomislila da joj je stalo srce.

Muškarac je izašao iz tame. Krajičkom oka vidjela je njegovo kretanje.

Izvila je vrat u tom smjeru. Odmah ga je prepoznala, usprkos drukčijoj odjeći.

Bio je to onaj isti muškarac s kojim je razgovarala u supermarketu i kasnije mu pomogla s namirnicama na parkiralištu. No to više nije bila ona plaha osoba sramežljiva osmijeha i dobrodušnih očiju. Činio joj se višim, snažnijim i zlokobnijim, s licem koje kao da se cijelo sastojalo od oštrih crta i kutova. »Još jednom, dobar dan«, reče joj.

Neprijateljski je pogleda u oči. Imala je osjećaj kao da ju je progutala tama.

Suze joj se opet nakupiše u očima. »Plač ti neće pomoći.« »Molim te, nemoj me ozlijediti«, opet je rekla. Nemoćne, nepozvane i tužne riječi same su se otele s njezinih usana. »Učinit ću sve što želiš.« »Sve što želim?« Nije skidao pogled s njezina golog tijela. Aluzija u njegovim riječima i okrutnost njegova pogleda pogode je poput udarca u sljepoočnicu.

Proguta knedlu u grlu i opet začuje glas djevojčice. »Da, sve što želiš.« Priđe joj bliže.

Ona zadrži dah. »Oh, Bože, molim te.« »Prestani se moliti.« »Oprosti«, brzo reče. »Kako god ti kažeš. Molim te.« »Prestani me moliti.«

Opet počne plakati. »Prestani plakati.« Udahnula je zrak kroz nos i zadržala ga u plućima sve dok nije ugušila jecaje. »Dakle, hoćeš li učiniti sve što želim?«, upita je još jednom.

Ona još jednom udahne i osjeti kako joj zrak daje snagu. »Hoću.« U glasu joj se sada čula odlučnost. »Ti to možeš«, opet je progovorio glas u njezinoj glavi.

On joj se još više približi. Tek tada je opazila odsjaj noža u njegovoj ruci. »O, moj Bože... ne.« Odlučnost je netragom nestala. Preplavila ju je panika i paralizirala svaki njezin pokret.

Tada se muškarac nasmiješio. Tada je shvatila koliko uživa u njezinu strahu. Gledali su se u oči. Ona osjeti hladan čelik na svojoj koži, ali nije mogla skrenuti pogled s njegovih hipnotičkih očiju. Oštrica bljesne u samo jednom brzom pokretu. Žena zadrži dah.

Nikakve boli.

Znala je da veoma oštar nož može zasjeći ljudsku kožu i meso, a da se uopće ne osjeti bol. Znala je i to da velika količina adrenalina koja joj je u ovom trenutku navrla u krv može suzbiti i najstrašniju bol. Čekala je.

Još uvijek nikakve boli.

Muškarac se povuče i napokon je prestane gledati u oči.

Kao da se tek tada uspjela trgnuti iz opčinjenosti, prijeđe pogledom po tijelu, tražeći krv i posjekotine.

Ništa.

No tada je vidjela da je muškarac umjesto njezina tijela prerezao konopac kojim joj je bila svezana desna ruka.

Osjeti zbunjenost. Zar će je pustiti? Nije se previše nadala jer su joj lijeva ruka i noge još uvijek bile svezane za stolicu. Stavila je slobodnu ruku na prsa i osjetila ushićenje što se može pomaknuti. Puhne u ruku i par puta zgrči i ispruži prste da krv opet procirkulira. Ovo je bio izvanredan osjećaj.

Muškarac joj odjednom priđe s leđa i stavi nešto hladno na njezino krilo.

Spustila je pogled.

Vrtne škare. »Uzmi ih«, reče muškarac.

Posluša ga.

On zastane kao da oklijeva. »O.K. Želim da odrežeš sve prste na lijevoj ruci. Počni od malog prsta i nastavi prema palcu.« Podigla je pogled, ali je on već nestao u mraku. »Što?«, reče drhtavim glasom. »Rekla si da ćeš učiniti sve što želim.« Glas je dopirao iza njezinih leđa.

Govorio je veoma polako. »To je ono što želim. Želim da odrežeš sve prste na lijevoj ruci.« Žena nije mogla sakriti užas. Vrtne škare su se tresle u njezinoj ruci, usne su joj podrhtavale. »Predlažem ti da staviš prst između oštrica, zatvoriš oči i samo snažno i brzo stisneš škare dok ne izgubiš hrabrost.« Od užasa nije mogla izustiti ni riječ. »Boljet će. To je sigurno. Bit će puno krvi. I to je sigurno. Vjerojatno ćeš osjetiti da gubiš svijest. Ali ako mi pokažeš da si dovoljno psihički jaka da osakatiš svoju lijevu ruku, pustit ću te, obećavam. Čak ću te sam odvesti do policijske postaje.« Žena zatomi val mučnine koji ju je zapljusnuo i pogleda škare. »Dajem ti izbor. Učini to i bit ćeš slobodna. Ako ne učiniš...« Ostavio je njezinoj mašti na volju da zamišlja posljedice.

Duboko je udahnula zrak, ali joj ovaj put nije ulio nimalo hrabrosti. »Učini to«, strogo je rekao.

Pogledala je svoju lijevu ruku, čvrsto privezanu za naslon stolice. »Učini to. To je cijena tvoje slobode.« Neodlučno je raširila prste lijeve ruke. »Tako. Učini to. Pokaži mi da si jaka.« Stavila je drhtavi mali prst između oštrica. »Tako. Oštre su poput lasera. Samo brzo i snažno stisni ručke, a škare će napraviti ostalo.« Nije se mogla pomaknuti. »ODREŽI PRSTE«, viknuo je tako iznenadno i glasno da se istog časa upisala. Činilo joj se da je njegov glas cijelu vječnost odzvanjao prostorijom.

Suze se počeše slijevati niz njezino lice. Škare su bile toliko oštre da su joj i samim dodirom razrezale kožu. Ugleda malu kaplju krvi na prstu. »UČINI TO.« Još jedan glasan i ljutit povik.

Zatvorila je oči i duboko udahnula.

Muškarac se nasmiješi. Žena baci škare na pod. »Ne mogu, jednostavno ne mogu.« Jecajući prinese drhtavu desnu ruku licu. »Ne mogu. Ne mogu to učiniti.« Muškarac se nasmije. »Mislila si da te namjeravam silovati, zar ne?«, upita. Nije čekao odgovor. »Zato si rekla da ćeš učiniti sve što želim. Mislila si da ćeš morati samo leći i raskrečiti noge. Otrpjeti tih par minuta dok čudovište ulazi u tebe. Zbog čega si mislila da će mi trebati tvoj pristanak ili suradnja ako sam te mislio silovati?« Žena ne odgovori. Počne još glasnije jecati. »Smiri se«, reče joj. »Uopće te ne namjeravam silovati.« Osjećala se posramljeno, nezaštićeno, užasnuto i beznadno.

»Š... što ćeš mi napraviti?« Opet je iz nje progovorila mala djevojčica.

Muškarac je opet nestao u mraku. Šapnuo joj je odgovor u desno uho: »Ubit ću te.« Zagrcnula se. Tijelo joj se zgrčilo od straha.

Muškarac se nasmije. »Ako te je to prestrašilo«, zastane da bi zvučalo efektnije, »čekaj dok ne vidiš kako ću to napraviti.«

94.

Kako se spuštala večer, kiša je počela sve jače lijevati uz sve glasniju grmljavinu gromova i munje koje su parale nebo nad oceanom, da bi zatim prešla u uporno i dosadno rominjanje. Nakon prolaska oluje, temperatura je pala za nekoliko stupnjeva, neugodno rashladivši zrak, što je bilo sasvim neuobičajeno za grad poput Los Angelesa.

Do završetka poslijepodneva Hunter i Garcia su dobili ispise poziva koje su zatražili za mobitele Christine Stevenson i Ethana Walsha. Obuhvaćali su razdoblje od samo tri mjeseca i u tom periodu nije bilo zabilježeno da su se žrtve međusobno nazivale. Barem ne preko mobitela. Hunter je morao zatražiti nove ispise, ovaj put za cijelu godinu, ali će proći najmanje jedan dan dok ih ne dobiju.

Umjesto da po završetku radnog vremena ode kući i provede još jednu noć boreći se sa svojim mislima i nesanicom, Hunter odluči opet posjetiti kuću Christine Stevenson. Sada je zasigurno znao da je Christina oteta iz svoje spavaće sobe, a mjesto otmice je uvijek pružalo mnogo više od pukih materijalnih dokaza, jednako kao i poprište ubojstva. Imao je poseban dar zapažanja i analize, a možda će, kad tamo bude sam i kad mu nitko ne bude smetao, uočiti nešto što je previdio.

U kući je proveo gotovo dva sata, većinu tog vremena u Christininoj spavaćoj sobi. Pokušao je zamisliti što se moglo dogoditi one noći. Uživio se u prizore koji su mu se pojavljivali u mislima.

Stao je iza zavjese cvjetnog uzorka u spavaćoj sobi, točno tamo gdje je mislio da je stajao i ubojica. Bio je uvjeren da ubojica nije napao Christinu čim je ušla u spavaću sobu – odjeća razbacana po podu te čaša i boca šampanjca su na to ukazivali. Jedino je ona pila šampanjac. Sudeći prema tome koliko je stajala boca Dom Ruinarta, Christina je sigurno nešto slavila.

Možda to što joj je u nedjelju objavljen članak na naslovnici zabavnog dodatka.

Ubojica se nije žurio; promatrao ju je, čekajući savršen trenutak ili pak jednostavno uživajući dok se svlačila. I u jednom i u drugom slučaju, taj je trenutak došao kad se uvukla pod krevet da dohvati sat, nagađao je. Imao je osjećaj da je, dok je bila pod krevetom, ugledala ubojičine cipele ispod zavjese. Tada se sve dogodilo brzo. Začas ju je izvukao ispod kreveta i savladao. Najvjerojatnije je imao spremnu špricu s prikladnom dozom fenoperidina. Christina mu je pružila otpor, vrištala je i udarala ga. Tragovi borbe vidjeli su se po cijeloj sobi, ali je njezin napadač bio snažniji, a droga još jača.

Unatoč tome što je u mislima odvrtio cijeli scenarij i pomno pretražio kuću, nije našao nikakvih novih tragova, ničega što bi odgovorilo na bilo koje od mnogih pitanja koja su ga mučila.

Izašavši iz Christinine kuće, dugo je vremena sjedio u automobilu, pitajući se što će dalje i hoće li se makar i centimetar približiti ubojici prije nego što opet ubije. A bio je sto posto siguran da će to opet napraviti.

Pogleda na sat i odluči da još nije spreman otići kući. Umjesto toga se besciljno vozikao po gradu, ništa ne tražeći i nikamo ne smjerajući. U Zapadnom Hollywoodu, na blistavim neonskim svjetlima i ulicama punim ljudi, ipak je malo živnuo. Uvijek je lijepo vidjeti ljude kako se smiješe, smiju i uživaju u životu.

Potom je krenuo na istok, prošao uz jezero Echo i betonsku grdosiju, stadion Dodgersa, a zatim se kroz središte Los Angelesa uputio na jug.

Odjednom je osjetio silnu želju da ode na plažu, da vidi ocean, da hoda bos po pijesku. Obožavao je večernji morski povjetarac. Podsjećao ga je na djetinjstvo i njegove roditelje. Možda na neka sretnija vremena. Skrenuo je desno i krenuo prema plaži u Santa Monici, odlučivši da će izbjegavati autoputove. Po prvi put nikamo nije žurio.

Prošao je uz skretanje za 4. Street Bridge i nastavio niz South Mission Road. Te je ulice poznavao kao vlastiti stan pa nije obraćao pažnju na prometne znakove, osobito jedan veliki iznad ceste.

I tada se dogodilo – slično ćudljivoj domino kocki koja je odjednom izgubila ravnotežu, pala na susjednu i izazvala veliku lančanu reakciju.

Najprije je to registrirala njegova podsvijest. Zatim, sekundu kasnije, kad je iz podsvijesti isplivalo u svijest, u glavi mu je zazvonilo na uzbunu. Za samo tisućinku sekunde njegov je mozak kroz živčani sustav poslao impuls mišićima. Adrenalin je navro u krvotok poput plimnog vala i tada konačno snažno pritisne kočnicu. Njegov stari buick LeSabre se zanese i naglo stane nasred ceste. Sva sreća da iza njega nije bilo drugog vozila.

Izletio je iz automobila poput metka. Dah mu je zastao u grlu kad se zagledao u velik zeleni prometni znak ispod kojega je upravo prošao. Um mu je radio tisuću kilometara na sat. Prekapao je po sjećanju, pokušavajući sve posložiti na svoje mjesto. Čim se počeo prisjećati, djelići uspomena počeli su se spajati u sliku. Osjetio je žmarce na leđima. »Nije valjda«, rekao je naglas, iako te riječi nisu ništa značile. Što se više toga prisjećao, postajao je sve sigurniji.

Svi tragovi koje im je ubojica ostavio, značili su nešto.

95.

Odvezao se do policijske upravne zgrade, otišao ravno u svoj ured i odmah uključio kompjuter. Čim se sustav podigao, najprije je uočio da je dobio e-mail Pamele Hays, glavne urednice zabavne rubrike u L.A. Timesu. U privitku se nalazila komprimirana datoteka – Christinini članci koje je zatražio. »Izvrsno!«, šapne i pusti ih, znajući da će mu kasnije zatrebati.

U tom je trenutku najprije morao naći dosje o jednom starom nesretnom slučaju. Nije se sjećao imena žrtve ni točnog datuma, ali je sa sigurnošću znao godinu – to će biti dovoljno. Otvorio je program za pretragu LAP-ove baze podataka o nesrećama, utipkao godinu, vrstu nesreće i ime policajca. Za otprilike 0,23 sekunde kompjuter je izbacio samo jedan rezultat pretrage. »Pogodak!«, nasmiješi se.

Klikne na link i pročita izvještaj o nesreći. U krv mu navru uzbuđenje i adrenalin.

Vrati se na e-mail Pamele Hays i dekomprimira priloženu arhivu. Ukupno dvjesto pedeset devet datoteka, ali jednako kao u prvoj arhivi članaka koju je primio prije samo nekoliko dana, ni ovi se nisu mogli pretraživati. Također se radilo o skeniranim novinskim stranicama na kojima su članci objavljeni.

Datoteke bez naziva, samo datumi objavljivanja članaka. Ovaj put ih nije morao sve čitati. Znao je točan datum. Dobio ga je maloprije iz baze podataka. Brzo je našao traženi članak i dvaput kliknuo na njega.

Nije bio dug, otprilike samo petstotinjak riječi. Uz članak su objavljene i četiri fotografije. Tri jako loše kvalitete, ali je zato četvrta bila veoma kvalitetan portret. I kvalitetan i potpuno šokantan. Članak je objavljen na drugoj stranici crne kronike L.A. Timesa u četvrtak ujutro, prije skoro dvije i pol godine.

Dah mu je zastao čim je ugledao samo naslov članka. Više puta je pročitao članak. Sve je počelo dobivati užasan smisao.

Uzgredna napomena na kraju članka otkrivala je kako su novine dobile one tri fotografije loše kvalitete i tada se Hunter po drugi put zagrcnuo. »Nemoguće«, reče glasno. Riječi su odzvanjale u pustoj prostoriji. Od brzine kojom su dijelovi počeli sjedati na svoje mjesto, skoro mu se zavrtjelo u glavi.

Napravio je ispis skenirane slike i stavio ga na stol, razmišljajući što bi sad trebao potražiti. Tada se sjetio kamere koju je ubojica ostavio u košu za smeće u City Hali Parku. U trenu je sve povezao. »Kurvin sin.«

Otvorio je preglednik i trenutak razmislio što da utipka u tražilicu. Brzo se odlučio za rečenicu od četiri riječi. Rezultat je dobio gotovo istog časa – oko šest milijuna rezultata pretrage u samo 0,36 sekundi.

Budući da je utipkao rečenicu sastavljenu od četiri riječi, tražilica je najprije potražila sve te riječi zajedno i to redom kako ih je utipkao. Ti su rezultati bili na vrhu liste. Nakon toga je automatski započela pretragu po pojedinim riječima ili njihovim kombinacijama, bez obzira na redoslijed.

Zbog toga je dobio toliko mnogo rezultata.

Kliknuo je na prvi rezultat i stigao na specijaliziranu web-stranicu.

Zadržao se tamo neko vrijeme, pregledavajući stranice i arhivu, ali nije našao ono što je tražio.

Vratio se na naslovnicu s rezultatima i kliknuo na drugi link. I opet je nekoliko minuta proveo pretražujući arhivu, ali opet nije našao ništa.

Ovaj jalov postupak ponovio je još osamnaest puta dok napokon nije naišao na opskurnu web-stranicu. Čim se stranica otvorila na njegovu zaslonu, osjetio je neobične žmarce na zatiljku. Otarasio se neobičnog osjećaja i u tražilicu stranice utipkao kombinaciju ključnih riječi i datum.

Dobio je petnaest datoteka. Tražilica stranice nije bila bogzna kako dobra, pa unošenje datuma nije imalo nikakva utjecaja. Odlučio je da će biti najjednostavnije da pogleda svih petnaest rezultata.

Nije morao. Onaj koji je tražio bio je četvrti po redu.

Zavalio se u stolicu i obim rukama protrljao lice. Slike na zaslonu u potpunosti su probudile njegovo sjećanje.

Datoteku je na stranicu postavio netko tko se nazivao DarkXX1000. Dao je sve od sebe da otkrije pravi identitet osobe koja stoji iza tog internetskog nadimka, ali nije daleko odmakao. Odlučio je da će se tome vratiti malo kasnije.

Narednih sat i pol vremena proveo je u kombiniranom pretraživanju Interneta i dosjea nedostupnih javnosti kojima je on, kao zaposlenik LAP-a, mogao pristupiti. Ni oni mu nisu mnogo otkrili.

Oči su ga svrbjele i počele suziti od dugog gledanja u zaslon. Uzeo je pauzu, otišao u zahod i nakon toga natočio još jednu šalicu jake crne kave.

Ushodao se po uredu i analizirao ono što je dotad otkrio – mnogo toga, ali su još uvijek nedostajali mnogi detalji. Trebala mu je pomoć. Ne mareći što je već toliko kasno, uzme mobitel i utipka Michellein broj. Javila se nakon trećeg zvona. »Michelle«, reče. »Sad je na meni red da se ispričam što te zovem ovako kasno i izvan radnog vremena.« Zahihotala se. »Pa, pojam ‘radnog vremena’ ne postoji u FBI-u. Moja je smjena započela onoga dana kad sam se zaposlila i završit će za otprilike ...« zastala je kao da računa, »... četrdeset pet godina.« »Vraški duga smjena.«

»Ma nemoj mi reći.« Opet se zahihotala. »O.K., o čemu se radi?« Ispriča joj sve što je dosad otkrio i što mu je još potrebno. Kad je završio, Michelle je ostala bez riječi. »Michelle, jesi li još uvijek tu?« »Ovaj... da. Siguran si u to?« »Siguran da sigurniji ne mogu biti.« »O.K. Vidjet ću što mogu saznati pa ću te nazvati. Možda će biti kasno... ili rano, zavisi kako se na to gleda.« »Nikamo ne idem.«

96.

Nazvala ga je nešto prije šest ujutro. Uspjela je naći informacije koje su mu trebale, čak i ime osobe s nadimkom DarkXX1000. U osam sati je već vodio hitan sastanak u prostoriji bez prozora dolje u podrumu policijske zgrade.

Prostorija je sličila na betonsku pravokutnu kutiju i podsjećala na starinski razred srednje škole. Šesnaest klupa poredanih u četiri reda. Prvi red započinjao je otprilike metar od drvenog podija sa stolom iza kojega je stajao Hunter. S njegove lijeve strane nalazilo se veliko bijelo projekcijsko platno, s desne magnetizirana ploča na tronošcu.

Garcia je sjedio na jednom kraju prvog reda, načelnica na drugom, dvije klupe dalje od njega. Iza njih je sjedila Michelle Kelly jer je rekla Hunteru da želi sudjelovati. Posljednja dva reda zauzeo je tim specijalaca, osam gromada u crnim uniformama i prslucima otpornim na metke. Napetost i nelagodan žamor u prostoriji prestanu čim se Hunter nakašljao da pročisti grlo.

Sve su se oči uprle u njega. »O.K., ispričat ću vam cijelu priču otpočetka«, reče i kinine Jacku Fallonu, zapovjedniku specijalaca koji je stajao u dnu prostorije, iza posljednjeg reda klupa.

Fallon priguši svjetlo.

Hunter pritisne dugme na daljinskom koji je držao u ruci i na projekcijskom platnu se pojavi fotografija tinejdžera. Izgledao je kao da nije stariji od šesnaest godina, istaknuta čela, izražajnih jagodica i malog nosa posutog pjegicama. Bistre, svijetloplave oči savršeno su upotpunjavale valovitu plavu kosu. Sve u svemu, zgodan klinac. »Ovo je Brandon Fisher«, započne Hunter. »Do prije dvije i pol godine bio je učenik srednje škole Jefferson u južnom Los Angelesu, Unatoč tome što je bio strašno sramežljiv i pomalo povučen, bio je inteligentan klinac, što su dokazivale i njegove ocjene – većinom petice i četvorke. Brandon je također mnogo obećavao u američkom nogometu – igrao je na mjestu braniča i imao čuvenu ljevicu. Postojala je velika šansa da će zbog nogometa dobiti školarinu za fakultet.« Hunter izađe pred katedru. »Nekoliko tjedana nakon što je dobio vozačku dozvolu, sudjelovao je u teškom sudaru na raskrižju Washington Boulevarda i South La Brea Avenua. Nesreća se dogodila u 2:41.

Iako je Brandon bio novopečeni vozač, do nesreće nije došlo njegovom krivnjom. To su posvjedočila tri različita svjedoka, a i Prometni odjel LAP-a imao je fotografsku snimku kamere na raskrižju koja se aktivira kad netko prođe kroz crveno svjetlo. Kroz crveno svjetlo prošao je drugi vozač.«

Hunter pritisne dugme na daljinskom. Umjesto fotografije Brandona Fishera pojavilo se šest fotografija složenih po dvije u tri reda. Prikazivale su slijed događaja. Na njima se jasno vidio plavi ford mustang kako prolazi kroz crveno svjetlo i sudara se sa srebrnim chevroletom cruzeom. U donjem desnom uglu slike pisala je brzina kojom je vozio mustang: 100 km/h. »Brandonov automobil se od siline udarca prevrtao po West Washington Boulevardu daljnjih dvadeset sedam metara«, nastavi Hunter. »U vozilu je bio sam. Slomio je lijevu ruku i obje noge, zadobio teške posjekotine po licu i tijelu i slomio nekoliko rebara. Jedno mu je probilo lijevo plućno krilo.« Još jedan pritisak na dugme i cijelo projekcijsko platno zauzme nova slika Brandona Fishera. Specijalci počeše žamoriti i psovati. Hunter opazi kako se Garcia lecnuo. Ugleda kako su načelnica Blake i Michelle Kelly uzdahnule i zgranuto prinijele ruku ustima.

Sada je iz Brandonovih očiju isijavala tuga. Nekoć zgodno lice užasno su nagrđivala dva velika ožiljka i više manjih. Najveći ožiljak prolazio je samo milimetar od lijevog oka, ali je zato zahvaćao mali nos, grozno ga deformiravši, i nastavljao se preko obje usne, iskrivljujući mu lijevu stranu usta u vječan tužan osmijeh. Drugi je započinjao na vrhu lijeve strane čela, tik ispod kose, i spuštao se u neravnoj liniji sve do desnog uha, zarezavši vrh desne obrve i izobličujući i nju i očni kapak. »Ovo je snimljeno otprilike dvanaest mjeseci nakon nesreće«, objasni Hunter, »onda kad su ožiljci već zacijelili. Prije toga je imao dvije plastične operacije i ovo je najbolje što se moglo učiniti. Liječnici i nove operacije nisu mu mogli mnogo pomoći.« »Siroto dijete«, šapne Michelle. »Ne moram vam ni reći da je takva užasna unakaženost lica nešto s čime se većina ljudi nikad neće moći nositi«, reče Hunter. »Bez obzira koliko će vremena proći i koliku će podršku dobiti.« Zastane da uhvati dah. »Kao što rekoh, Brandon je već prije bio sramežljiv i povučen klinac. Stoga nimalo ne čudi što je zbog nesreće pao u crnu rupu depresije. Više nije mogao igrati nogomet niti se baviti bilo kojim drugim sportom. Iako su mu slomljene noge i ruka lijepo zarasli, više nije bio ni brz ni snažan kao prije, a i pluća su mu radila smanjenim kapacitetom zbog toga što ih je probilo rebro. Ispočetka mu je onaj mali broj prijatelja koje je imao pružao podršku, ali klinci k’o klinci, polako su se počeli distancirati. Nije prošlo dugo vremena i iza njegovih leđa počela su govorkanja, šale i izrugivanja. Ali takve stvari nikad ne ostanu dugo ‘iza leđa’. Saznao je. I njegova je djevojka prekinula vezu s njim i to ga je smlavilo.« »Je li dobio kakvu psihijatrijsku pomoć?«, upita načelnica. »Da. Čim je bio sposoban«, potvrdi Hunter kimnuvši i slegnuvši ramenima. »Tri jednosatne seanse na tjedan, to je bilo sve.« »Da«, zacereka se jedan specijalac. »Kako mu je to uopće moglo pomoći?«

»A ako je i pomoglo«, doda drugi, »sa samo tri seanse tjedno, koliko je to dugo trajalo?« »Previše dugo«, odvrati Hunter.

Prostoriju opet ispuni žamor.

Hunter pritisne dugme na daljinskom. Sad se na platnu pojavi most u centru Los Angelesa. »Prije dvadeset devet mjeseci, u utorak navečer«, nastavi Hunter i cijela se prostorija stiša, »Brandon je poljubio majku i oca za laku noć i otišao u svoju sobu, ali nije otišao na spavanje. Čekao je da roditelji zaspu, izašao kroz prozor i uputio se na 6. Street Bridge u središtu Los Angelesa, samo nekoliko blokova dalje od mjesta gdje je živio, u Boyle Heightsu.« U prostoriji za sastanke zavlada tajac. Svi su pogledi bili uprti u Huntera. »Brandon je ovo planirao tjednima, možda i mjesecima«, nastavi Hunter. »Isplanirao je sve, i najmanju sitnicu, čak i vozni red. U točno određenom trenutku skočio je s mosta.« Načelnica i Michelle se nelagodno promeškolje na svojim mjestima. »Svi vi znate«, nastavi Hunter, »da 6. Street Bridge ne premošćuje samo rijeku Los Angeles, već i nekoliko željezničkih pruga. Brandon nije odabrao rijeku, već prugu.« Zastane i opet pročisti grlo. »Kao što rekoh, Brandon je isplanirao svaki detalj, čak je uzeo u obzir i vozni red vlaka. Skok je tempirao u točno određenom trenutku. Djelić sekunde nakon što je pao na tračnice, pregazio ga je teretni vlak u punoj brzini. Raskomadao mu je tijelo.« Novi pritisak na dugme i na platnu se pojave željezničke tračnice ispod mosta. Forenzička oznaka bila je postavljena uz nešto što je sličilo ljudskoj nozi. »Dijelovi tijela rasuli su se u krugu od pedeset metara«, doda Hunter.

U prostoriji se začuje nervozno povlačenje stolica svih prisutnih.

No Hunter još nije završio. »Prije nego što je skočio s mosta, Brandon je rekao da većina ljudi vjeruje u onu glupu izreku kako sve što činimo sa svojim životom ovisi samo o nama, da uvijek imamo izbor, htjeli mi to priznati ili ne.« Zastane i prekriži ruke na prsima. »A nakon toga je rekao: A što u slučaju kad netko drugi svojim izborom potpuno promijeni život tebi, a ne sebi? Gdje je tu tvoj izbor?’« »Čekaj malo«, reče jedan specijalac, podignuvši ruku kao učenik koji čeka učiteljičino odobrenje da progovori. »Otkud znaš što je taj dečko rekao na mostu?« Hunter duboko udahne i pogledom obuhvati cijelu prostoriju. »Jer sam bio tamo.«

97.

Prije 29 mjeseci Whittier Boulevard otprilike dvadeset sekundi vožnje udaljen od 6. Street Bridgea 01:19h Hunter je odustao od borbe s još jednom besanom noći. Kao što je to već mnogo puta prije učinio, i što će sigurno učiniti još bezbroj puta, umjesto da sjedi kod kuće i bulji u svoje sumorne i stare zidove koji su vapili za novim premazom boje, odlučio se provozati. I opet se besciljno vozikao naokolo, ne stižući nikamo i ništa ne tražeći. Vozio je i vozio, a grad je samo prolazio pokraj njegova vjetrobrana. Ni o čemu nije razmišljao, samo se prepustio ulicama i skretanjima.

Bez nekog posebnog razloga, ili možda zato što je isto to učinio prije nekoliko dana kad je odlučio otići do Venice Beacha, noćas je odlučio voziti središtem L.A.-a.

Ulice u centru grada s bankarskim i poslovnim zgradama izgledale su uznemirujuće tiho bez ljudi, previše neuobičajeno od onoga na što su ljudi navikli.

Upravo je prošao kroz Boyle Heights, skrenuo desno na El Camino Real i nastavio Whittier Boulevardom prema 6. Street Bridgeu, kad je glasno zakrčio policijski radio u automobilu. »Upozorenje svim jedinicama u centru, u blizini mosta 6. Street Bridgea. 911 upravo je primio poziv o potencijalnom samoubojstvu na mostu. Osoba je tinejdžerske dobi. Pozivatelj je dojavio da mladić izgleda kao da će skočiti.

Potrebna je hitna reakcija. ]e li netko u blizini?« Hunter podigne pogled s kontrolne ploče u koju se zagledao dok je slušao poziv. Ugledao je veliki zeleni prometni znak koji je pokazivao da se ispred njega nalazi most, udaljen manje od petnaest sekundi vožnje. Iako su ga mnogi zvali 6. Street Bridge, na znaku je pisalo 6. Street Viaduct, što mu je bio službeni naziv.

Brzo dohvati radioprijemnik. »Centrala, ovdje detektiv Robert Hunter iz LAP-ove Jedinice za teška ubojstva. Praktički sam na mostu, približavam mu se s istočne strane – dolazim iz Whittier Boulevarda. Stići ću tamo za desetak sekundi. Imate li kakve podatke o osobi?« »Prijem, lokacija, blizina i očekivano vrijeme dolaska na most, detektive Hunter. Nema nikakvih daljnjih podataka o osobi. Nemam ništa više. Žao mi je.«

»Prijem«, odvrati Hunter. »Upravo dolazim na most i vidim osobu. Nalazi se na rubu okrenutom prema sjeveru na zapadnom dijelu 6. Street Viaducta.

Pošaljite pojačanje, vatrogasce i psihologa, što prije.« »10-4 pojačanje, i liječnička pomoć, detektive. Sretno.« Hunter smanji brzinu i zaustavi automobil na sredini vijadukta da blokira promet prema zapadu.

Sve je to učinio veoma polako. Bez cviljenja guma i lupanja vratima, bez glasnih zvukova i naglih pokreta koji bi mogli pogoršati već ionako veoma napetu situaciju. Sat na kontrolnoj ploči pokazivao je 01:21.

Kao što je rekao dispečeru, klinac je stajao na zapadnoj strani vijadukta, na rubu okrenutom prema sjeveru. Bio mu je okrenut leđima, ali nije gledao dolje u ono što ga čeka ako skoči, već se zagledao u mrak u daljini, kao da nešto očekuje ili kao da se premišlja hoće li to učiniti. To je bio dobar znak.

Prilazio mu je brzo i tiho, nastojeći mu se što više približiti prije nego što ga samoubojica zamijeti. Nalazio se oko četiri metra od njega, kad je klinac prestao gledati u daljinu i okrenuo se.

Hunter stane i pogleda momka, pokušavajući svrnuti na sebe njegov pogled. Kad se konačno okrenuo, Hunter se ukipio na mjestu. U tom je trenutku opsovao što nije dobio više informacija. Nije imao pojma tko je taj mladac niti koji ga je motiv donio ovamo na most s namjerom da okonča svoj život. Bilo bi mnogo bolje da je bio malo bolje pripremljen na ono što je vidio.

Psovao je samoga sebe jer je, sa ili bez pripreme, detektiv LAP-ove Jedinice za teška ubojstva, posebno onaj koji je doktorirao na temi analize kriminalnog ponašanja i biheviorizma, trebao biti spreman na sve.

U tom jednom djeliću sekunde koliko je zastao, pobojao se da je sve na njemu odavalo koliko se iznenadio; njegovo lice, oči, ponašanje, izraz. Tada je bio siguran samo u jedno – da su propale sve nade da će uspjeti odgovoriti ovog klinca od skoka.

Iznenadio se kad se klinac okrenuo k njemu jer mu je lice bilo potpuno unakaženo velikim ožiljcima, kao da se glavom probio kroz nekoliko slojeva stakla. Takva vrsta unakaženosti uvijek je privlačila sažaljive, šokirane pa čak i gadljive poglede gdje god bi se pojavio. Unakaženost koja je nasilnicima nudila cijeli asortiman razloga za zlostavljanje i izvikivanje pogrdnih imena.

Unakaženost koja je ostavljala mnogo dublje ožiljke od onih koji su bili vidljivi – psihičke ožiljke koji su uništavali samopoštovanje i bacali u najdublju depresiju. Ona vrsta unakaženosti koja bi svačiji život učinila nepodnošljivim, a kamoli neće jednom tinejdžeru.

Ako se na Hunteru i vidjelo iznenađenje, činilo se da ga mladić nije primijetio. »Bok«, reče Hunter mirno i ljubazno, ali ipak dovoljno glasno.

Nije mu odzdravio.

Hunter malo pričeka. »Imaš li što protiv da dođem malo bliže? Tako je

lakše razgovarati.« »Volio bih da ne dođete.« Lijeva strana mladićevih usana se jedva pomaknula. Hunter je pretpostavio da mu je posjekotina prerezala mišiće i živce i paralizirala usne, možda čak i dio lica. Međutim, glas mu bješe snažan i odlučan. »U redu«, reče Hunter i podigne obje ruke u gesti »nema problema«. »Ostat ću ovdje.« Načas ušuti. »Zovem se Robert.« Nikakva odgovora. »Mogu li znati tvoje ime?« Prođe nekoliko sekundi dok mladić ne odgovori. »Brandon.« Malo je oklijevao. »Ili me možete zvati nakaza, izmesareni, strašilo ili sami možete nešto smisliti. Svi to rade.« Hunter osjeti neizmjernu tugu u srcu. Lagano nagne glavu ustranu i nastoji zvučati ležerno. »Pa, mene mnogi zovu idiotom, imbecilom ili, ono što mi je najdraže, glupim seronjom. Možeš me zvati bilo kojim od tih imena.« Brandon ne odgovori. Niti se nasmiješi. Samo se opet zagleda daleko u tamu.

Hunter korakne bliže. »Brandone«, zazove ga. »Slušaj, upravo sam krenuo na pizzu. Što kažeš na to da idemo skupa? Ja častim. Ako hoćeš, možemo razgovarati i onda mi možeš ispričati o čemu sada razmišljaš. Ja znam izvrsno slušati. Zapravo, da postoji svjetsko prvenstvo u slušanju, ja bih pobijedio.« Brandon ga je pogledao i tek mu je tada Hunter prvi put jasno vidio oči.

Znao je da se otprilike sedamdeset pet posto svih pokušaja samoubojstva u SAD-u može spriječiti na veoma jednostavan način – slušanjem i prijateljskim ponašanjem. Kaže se da je većina pokušaja zapravo samo poziv u pomoć. Te osobe, ustvari, ne žele počiniti samoubojstvo, ali u tom određenom trenutku proživljavaju veliku psihičku i emocionalnu bol. Možda se osjećaju odbačeno, neshvaćeno, zanemareno, depresivno, usamljeno, zlostavljano, zaboravljeno, uplašeno ili proživljavaju kombinaciju nekih drugih loših, ali veoma snažnih osjećaja. Praznina koju osjećaju naraste do takvih razmjera da stignu do točke kad postaju uvjereni da nemaju nikakve druge alternative niti izlaza. Nažalost, to se obično događa zato što bivaju predugo prepušteni svojim mračnim mislima. Nemaju nikoga s kime bi mogli razgovarati ili ih nitko nije spreman saslušati. Zbog toga se osjećaju nevažno, nevrijedno, napušteno i beznačajno. Većinom samo iskreno žele da im netko pomogne, ali jednostavno ne znaju kako zatražiti pomoć. Da im netko ponudi pomoć, zgrabili bi je obim rukama. Treba im netko tko će biti uz njih, netko tko će im pokazati da su važni.

Ali kad je pogledao Brandona u oči, srce mu se stegnulo. U mladićevim očima nije vidio ništa od toga. Vidio je samo neizmjernu tugu i krajnju odlučnost. Brandon više nije tražio ničiju pomoć. Više mu nije trebala. Donio je odluku koju ništa i nitko više nije mogao promijeniti. U očima mu je

plamtjela samo jedna želja. Hunter je imao osjećaj da ga u tom trenutku ni sam Bog ne bi mogao odvratiti od samoubojstva.

Više se ništa nije moglo učiniti. Sve je bilo gotovo. »Brandone, slušaj me.« Oprezno mu se približi još jedan korak. »Ne želiš to učiniti. Siguran sam da postoji rješenje za ono što te nagnalo da misliš kako je ovo jedini izlaz. Vjeruj mi, i sâm sam to prošao. Bio sam jednako blizu tome kao i ti sada... i to ne samo jednom. Daj da razgovaram s tobom. Daj mi priliku da ti dokažem da postoji bolji izbor od ovoga.« »Izbor?« Da je Brandonov pogled bio laserska zraka, Hunter bi bio mrtav.

Kimnuo je i zatim rekao nešto zbog čega će zauvijek žaliti. »Uvijek imamo izbor. Siguran sam da u ovom trenutku ne želiš krivo odabrati. Vjeruj mi.« Brandon se opet zagleda daleko u tamu. Samo što to ovaj put nije bila tama. Pojavili su se farovi koji su se brzo približavali. Brandonovo se ponašanje malo promijenilo – kao da je osjetio olakšanje.

Hunter baci pogled na farove i u tom trenutku shvati što je Brandon čekao. Oko 01:21 vlak će proći ispod vijadukta. No malo je kasnio pa će pod vijadukt stići u 01:23 – 0123.

Hunter osjeti napetost.

Brandon se naceri. »Ljudi stalno kvocaju o tom sranju da svatko uvijek ima izbor.« Nastavi budalastim dječjim glasićem: »Sami upravljamo svojim životom jer uvijek, bez obzira na sve, uvijek imamo izbor.« »Pa«, reče Hunter, »ti sada imaš izbor.« Opet baci pogled na farove. Već su bili opasno blizu vijadukta. »Molim te, Brandone, nemoj pogrešno odabrati.

Siđi dolje da razgovaramo. Znam da postoji bolje rješenje.« »Stvarno?« Zvučao je gnjevno. »Uvijek imamo izbor, ha? A što kad netko odabere ono što će drugima, ne njemu, potpuno promijeniti život? Kakav onda izbor imaju ti ljudi?« Zastane i proguta suze koje su mu se pojavile u očima. »On je odabrao da prođe kroz crveno svjetlo, ne ja. On je odabrao da te noći bude pijan i napušen, ne ja. On je odabrao da neće mariti što će se dogoditi, ne ja. On je odabrao voziti brzo kao manijak, ne ja.« Obriše suze sa lica. »Njegov izbor je meni potpuno promijenio život. Promijenio mi je budućnost. Promijenio je mene. Sve ono što sam mogao postići, sada fizički više ne mogu. Zbog njegova izbora ja ovakav hodam po svijetu... do kraja života.« Posljednje riječi istaknuo je pokazavši rukama svoje lice.

Vlak se približavao. »Njegov izbor...«, reče Brandon bez ikakva osjećaja u glasu, »nagnao me na ovaj moj.« Vrijeme je isteklo.

Hunter je vidio kad je Brandon s ruba vijadukta zakoračio u prazno. »NE!«, vikne, jurne prema mladiću i baci se naprijed da ga dohvati.

Prstima je očešao njegovo lijevo rame, ali je gravitacija činila svoje, povlačeći mladićevo tijelo sve brže i brže prema tračnicama. Svom je snagom stisnuo šaku, ali je uspio uhvatiti samo komadić Brandonove košulje.

Zamalo ga je uhvatio. Nije bio dovoljno brz.

Brandonovo tijelo otelo se iz njegova stiska i poput kamena palo dolje.

Sljedeće što je čuo bio je zvuk komadanja Brandonova tijela kad je na njega naletio vlak.

Na prednjoj strani lokomotive pisao je broj 678.

98.

U prostoriji za sastanke vladao je tajac za vrijeme Hunterove priče, a i nakon njezina završetka još se nekoliko trenutaka nastavila mukla tišina. Sad je sve sjelo na svoje mjesto – SSV, 678, 0123. »Sjećam se da si mi pričao o tome«, napokon reče Garcia, još uvijek iznenađena lica.

I načelnica Blake kimne. I ona je znala tu priču. »Znači, onaj telefonski poziv tebi na početku svega ovoga, nije bio slučajan«, rekla je. »Nije te odabrao pukom srećom niti zbog tvoje reputacije.« »Nije«, složi se Hunter. »Nazvao me je jer sam bio na tom mostu. Zato što nisam bio dovoljno brz. I zato što nisam uspio odgovoriti Brandona od skoka.« »Ali kako se naše tri žrtve uklapaju u to?«, upita Garcia.

Hunter kimne i opet pritisne dugme na daljinskom. Na platnu se pojave tri fotografije loše kvalitete, ali su nesumnjivo prikazivale 6. Street Viaduct te kobne noći. Bile su malo mutne i zrnaste, ali se na svima, unatoč mraku, moglo jasno vidjeti Brandona Fishera kako stoji na rubu zapadnog kraja mosta. Na drugoj i trećoj slici vidio se Hunter. I on je bio na mostu, samo metar-dva dalje od Brandona, osvijetljen žućkastim svjetlom ulične svjetiljke.

U njegovu držanju vidjela se napetost. »Ove je fotografije mobitelom snimio prolaznik koji je te noći nazvao službu 911«, objasni Hunter. »Svi mi znamo da reporteri crne kronike prisluškuju policijski radio u potrazi za senzacionalnim vijestima. Uredništvo crne kronike L.A. Timesa je prisluškivalo te noći. Ne znam jesu li nagovorili tog prolaznika da im proda te snimke ili im ih je sam ponudio, no završile su u rukama novinara koji je došao na poprište.« Hunter zastane i pritisne dugme. Na platnu se pojavi nova fotografija. Ona koja je bila jako dobro poznata Hunteru, Garcii, načelnici Blake i Michelle Kelly. »Prolaznik koji je snimio slike i nazvao 911«, reče Hunter promatrajući portret, »zvao se Kevin Lee Parker. Prva žrtva.« Garcia napuše obraze i polako ispusti zrak. »Daj da pogodim – novinarka L.A. Timesa koja je došla na poprište i napisala članak bila je Christina Stevenson, ubojičina druga žrtva.« »Ona, glavom i bradom«, potvrdi Hunter. »U to je vrijeme radila u crnoj kronici. Ne samo da je iskoristila tri fotografije koje je te noći snimio Kevin Lee Parker, već je u članak stavila i ovu, očito želeći izazvati šok.«

Slijedilo je još jedno pritiskanje dugmeta.

Na platnu se pojavi ona ista fotografija unakaženog lica Brandona Fishera koju im je pokazao prije nekoliko minuta, snimljenu otprilike dvanaest mjeseci prije samoubojstva. »Sranje!«, reče Michelle. »Svima je razotkrila lice tog klinca i njegovu unutarnju borbu.« Hunter kimne. »Christina se u svom članku pobrinula da cijela javnost dozna za Brandonove ozljede. Sada je svatko mogao napraviti sažaljivu, šokiranu ili zgroženu grimasu. Svatko je mogao komentirati, sprdati se i što li sve ne s ‘unakaženim’ klincem koji je skočio s mosta.« Zastane i otpije gutljaj vode. »Vjerojatno je Christina bila u žurbi da što prije dovrši članak koji je objavljen dan nakon Brandonova samoubojstva, jer se svakako može reći da se nije previše potrudila istražiti pozadinu priče.« Na platnu se pojavi nova snimka – članak Christine Stevenson. »Ovo sam dobio sinoć od njezine urednice u L.A. Timesu«, reče Hunter. »Odnio me vrag«, reče načelnica i naglas pročita naslov – »Vrag je unutra«. »Ono što nam je ubojica ostavio na staklenim vratima u Christininoj spavaćoj sobi«, podsjeti ih Hunter, »naslov je članka koji je napisala. Članak je napisan tako da implicira kako se odbačeni, zlostavljani i problematični izopćenik Brandon Fisher nije mogao nositi s Vragom u sebi’. S vragom svojih ozljeda. Vragom koji je polako i sigurno nagrizao njegovo duševno zdravlje, dovevši ga na kraju do samoubojstva.« Trenutak zastane. »Christina je koristila i riječi poput – »pokaže ih na platnu« – ’još jedno’ samoubojstvo tinejdžera, što implicira na trivijalnost, nešto posve nevažno, nešto što se događa previše često da bi bilo tko stvarno mario. I ‘izgred u mirnoj noći’, što sugerira da je Brandonova smrt bila samo teret za grad Los Angeles, bez kojega je lako mogao, jednako kao i bez džepara i lopova.« »Nažalost«, nastavi Hunter, »Christinin loš odabir riječi učinio je beznačajnim Brandonovo samoubojstvo. Postao je samo još jedna od mnogih tužnih priča na koje se zaboravi čim se pročita.« Nitko nije ništa komentirao pa je nastavio dalje. »I onda imamo još i ovo.« Još jedan pritisak na dugme i prizor na platnu se promijeni, samo što više nije bio statičan. Nisu bile fotografije, već video.

Video je prikazivao posljednjih petnaest sekundi Brandonova života.

Stajao je na rubu mosta, okrenut prema jugu. Hunter je stajao okrenut leđima kameri, samo metar-dva dalje. Brandon je nešto govorio Hunteru, ali mikrofon u kameri to nije uspio snimiti. Čula se samo buka vlaka koji se približavao. Tada se sve odigralo veoma brzo. Brandon se brzo okrenuo, ali nije skočio. Samo je s ruba zakoračio u zrak, kao da ulazi u sobu ili izlazi iz kuće. U tom se trenutku Hunter pokrenuo, jurnuo i bacio prema Brandonu,

istegnuvši tijelo kao Superman u letu. Zatim je kamera brzo skrenula dolje, dovoljno brzo da snimi trenutak u kojem je vlak projurio ispod mosta i svom silinom udario u malo tijelo.

Prostorija se ispuni uznemirenim žamorom i psovkama. Hunter opazi da su se svi lecnuli, čak i zapovjednik specijalaca.

Uključi pauzu. »Ovo je snimio vozač koji je prvi stigao na most nakon što sam svojim automobilom blokirao promet. Čista je slučajnost što je sa sobom imao video-kameru. Zvao se...« Klik.

Na platnu se pojavi nova fotografija. Ista ona koju su Hunter i Garcia imali u svom uredu. »Ethan Walsh«, dovrši Hunter. »Ubojičina treća žrtva.« Nekoliko je trenutaka vladala mukla tišina. »Znači, to objašnjava zašto nam je ubojica nakon smrti Ethana Walsha ostavio videokameru u košu za smeće u parku«, reče Garcia. »Zato što je te noći snimio Brandonovo samoubojstvo.« »Točno«, složi se Hunter. »U to vrijeme je gospodin Walsh već imao ozbiljne financijske probleme. Sve što je imao uložio je u svoju kompaniju i ništa mu nije ostalo. Pretpostavljam da je vidio priliku da zaradi malo sa strane, jer je ovu snimku prodao Christini Stevenson i kabelskoj emisiji Tajna u 60 minuta. Vjerojatno ju je pokušao prodati i drugima, ali su ga sve važnije mreže odbile jer nisu htjele na državnoj televiziji prikazati samoubojstvo tinejdžera. Nasuprot tome, kablovske postaje ne mare za to, tako da je nekoliko dana kasnije snimka prikazana u okviru specijalne emisije Samoubojstvo tinejdžera. Ta kablovska postaja emitira program samo u Kaliforniji. Ne može je gledati nitko izvan ove države.« Hunter se vrati na podij. »Problem je u tome što tragedija samoubojstva ne završava samim činom samoubojstva«, objasni. »Samoubojica ostavlja za sobom obitelj i voljene, ne samo da se nose s gubitkom drage osobe, već i s neizbježnom depresijom i osjećajem krivnje koji potom slijede. Kako to da nisu ništa naslutili? Zar nisu mogli učiniti više? Ali ono što ih stvarno izjeda iznutra je saznanje da su bile potrebne samo uši koje će saslušati i možda par utješnih riječi i uvjeravanje da je ta osoba važna, da je voljena i da nije sama.« Nitko ne izusti ni riječ. »A s današnjom tehnologijom i Internetom taj osjećaj krivnje eksponencijalno raste«, nastavi Hunter. »Iz nekog razloga koji ja ne mogu shvatiti, Ethan Walsh se nije zadovoljio samo time što je prodao svoj video kablovskoj postaji i Christini Stevenson iz L.A. Timesa. Koristeći internetski nadimak DarkXX1000, stavio je snimku na specijaliziranu web-stranicu sa šokantnim videima, thiscrazy-world.com. Otada nadalje postala je

pristupačna svima. Najgora bol jedne obitelji postala je javna stvar, sprdačina, tek kratak video koji će milijuni pogledati, smijati se, komentirati i kritizirati. I ljudi su to učinili.« Brzim pritiscima na dugme na platnu su se počele izmjenjivati stranice i stranice komentara. Samo nekoliko suosjećajnih, većina strašno uvredljivih. »Onda, koga mi to tražimo?«, upita zapovjednik specijalaca. »Upravo stižem do toga«, odvrati Hunter.

Klik.

99.

Nova fotografija koja se pojavila na platnu prikazivala je ženu, vjerojatno četrdesetih godina, koja je izgledala najmanje deset godina starije. Imala je ravnu kestenjastu kosu i mliječnobijeli ten. Zapravo i ne bi loše izgledala da nije bilo duboko usađenih očiju koje su joj davale mrtvački izgled. »Brandon Fisher nije imao veliku obitelj«, objasni Hunter. »Bio je jedino dijete Grahama i Margaret Fisher. Njegova majka ...«, pokaže sliku na platnu, »... bila je krhka žena koja je oboljela od multiple skleroze nekoliko mjeseci nakon što je rodila Brandona. Njegova smrt ju je potpuno shrvala. Još su je više pogodili ona web-stranica sa šokantnim videima na kojoj se pojavila snimka Brandonova samoubojstva zajedno s užasnim komentarima. Njezin je sin, sa svom svojom boli i unutarnjom borbom, bio izložen cijelome svijetu, na meti kritike svakoga tko se može spojiti na Internet. Nije mogla spavati, počela je odbijati hranu. Ubrzo je oboljela od anoreksije i postala ovisna o sedativima i drugim lijekovima. Odbijala je izaći iz kuće. Oboljela je još i od teške depresije i anksioznosti, a sve je to bila posljedica samoubojstva njezina sina i monstruoznog ponašanja ljudi, čak i nakon njegove smrti.« Hunter prošeta po podiju i nastavi. »Njezino već ionako narušeno zdravlje počelo se pogoršavati mnogo brže od tempa predviđenog za multiplu sklerozu. Zato što je odbijala hranu, otprilike deset mjeseci nakon Brandonova samoubojstva morala je dobivati infuziju. Preminula je prije dvanaest mjeseci.« Nitko u prostoriji ne progovori. »I to nas dovodi do Brandonova oca, Grahama Fishera«, nastavi Hunter. »U vrijeme sinovljeva samoubojstva, gospodin Fisher je bio profesor na UCLA-i. Predavao je napredno programiranje u sklopu kolegija računarstva.

Doktorirao je tehniku i računarstvo na Harvardu. Jedno od mnogobrojnih područja u kojima je pravi stručnjak je sustav zaštite na Internetu. Nekoć je čak radio kao savjetnik američke vlade.

Nimalo ne iznenađuje što je i gospodina Fishera veoma pogodila sinovljeva smrt. Zbog brzog pogoršanja ženine bolesti ubrzo je shvatio da nema drugog izlaza nego dati otkaz. Tada se potpuno posvetio njezinoj njezi.

Ona je bila sve što mu je ostalo od obitelji. Njegova psiha jednostavno nije mogla podnijeti Brandonovo samoubojstvo i ubrzo nakon toga ženinu smrt.

Mislim da se nakon Margaretine smrti osjećao usamljeno, povrijeđeno i veoma, veoma gnjevno. Osoba u takvom psihičkom stanju, takve inteligencije i s toliko mnogo vremena, može smisliti svašta.« Začuje se prigušen žamor.

»Metodički je sastavio popis svih onih koje je smatrao krivima«, nastavi Hunter, »ne za smrt svoga sina, već zato što su od njegova samoubojstva napravili sprdačinu. Što su svima razotkrili Brandonovu najintimniju psihičku i emocionalnu bol. Zato što su njegov osobni gubitak pretvorili u drugorazrednu predstavu i opću zabavu. I zato što su doprinijeli brzom pogoršanju Margaretina zdravlja.« Zastane da udahne zrak. »Nakon što je otkrio krivce, a siguran sam da je to potrajalo, posvetio se smišljanju i izradi svojih sprava za mučenje i ubijanje, a zatim potražio jednu po jednu osobu sa svog spiska. Problem je u tome što nikako ne možemo saznati koliko osoba ima na tom popisu. A svi znamo da su tri već mrtve.« »Imamo li njegovu sliku?«, upita zapovjednik specijalaca.

Hunter kimne i pritisne dugme na daljinskom.

Na platnu se pojavi fotografija privlačnog muškarca u ranim pedesetim godinama. Robusno lice odisalo je samopouzdanošću i samosviješću. Imao je visoke jagodice, istaknuto čelo, snažnu bradu s malom jamicom i svijetlosmeđu, dražesno razbarušenu kosu do ramena. Bio je snažne građe, čvrstih mišića i širokih ramena. »Nije moguće.« Svi su u prostoriji čuli kako je Garcia zadahtao. »Carlose, nešto nije u redu?« »Da«, polako kimne. »Poznajem ga.«

100.

Muškarac je dovršavao svoju najnoviju spravu za mučenje i ubijanje.

Mnogo više vremena proveo je u izradi ove negoli prethodne tri, ali se zato trud isplatio. Ovu je smatrao umjetničkim djelom – bila je u jednakoj mjeri domišljata i opaka. Kad njezin mehanizam jednom proradi, nitko ga neće moći zaustaviti, čak ni on. Da, ova je naprava bila nešto posebno. Nešto što će »onoj kučki« dati nezaboravnu lekciju. »Ona kučka« je sjedila zavezana za onu istu tešku stolicu na drugom kraju velike prostorije bez pregradnih zidova u kojoj se i sâm nalazio. Doduše, morao ju je opet omamiti. Njezin ga je plač izluđivao. No njezino se vrijeme bližilo.

Morao je priznati da je negdje duboko u sebi želio da prihvati njegovu ponudu i vrtnim škarama osakati svoju ruku. Da je to učinila, stvarno bi je pustio. No znao je da na ovom svijetu postoji tek nekolicina ljudi koja je psihički i emocionalno dovoljno snažna za takvu vrstu samoranjavanja. Ostali to nisu bili kadri učiniti, čak ni ako bi im to spasilo život. »Ona kučka« nije spadala u tu nekolicinu.

Nije važno, pomislio je. Ono što joj je spremao bilo je kudikamo bolje od rezanja prstiju, a osim toga napravit će još jedan fantastičan internetski spektakl, u to je bio sto posto siguran. Ta ga je pomisao nagnala da se naceri.

Zategnuo je posljednji vijak spajajući spravu na električnu mrežu. Došlo je vrijeme da je isproba.

Ustane sa stolice u kojoj je sjedio protekla dva sata, skine zaštitne naočale pa palcem i kažiprstom protrlja umorne oči. Taj mu je osjećaj djelovao umirujuće. Popije čašu ledene vode, gurne ruku u vrećicu s namirnicama i izvadi veliku lubenicu koju je kupio tog jutra.

Nasmiješio se kad se sjetio kako mu je niska i zaobljena žena u trgovini rekla da one dvije lubenice koje je kanio kupiti nisu dovoljno zrele. »Moraju proći još najmanje tri dana dok te ne budu dovoljno dobre za jelo«, rekla je žena. »Gledajte, ovdje imam bolje. Lijepe i sočne, savršeno zrele, najbolje da se pojedu danas.« On je samo odmahnuo glavom. »Ove će biti dobre. Mene zanima samo njihova veličina.« Približi se svojoj tek dovršenoj spravi i stavi veliku lubenicu na točno određeno mjesto, zatim uzme daljinski upravljač sa stola. Odmakne se par koraka, duboko udahne, namjesti štopericu na satu i napokon pritisne dugme na daljinskom.

Začuje se prigušena škripa kad su se mnogobrojni zupčanici počeli

okretati, oživjevši njegovo monstruozno djelo.

Očarano je promatrao dok je svaki dio radio točno onako kako je zamislio, no pojavio se jedan sitni problem. Sve se odigralo previše brzo. Lubenica je ostala cijela samo 39,8 sekundi. Istina, ljudsko tijelo je mnogo otpornije od lubenice, ali on je htio da ovo traje što duže. Htio je da njegova publika na Internetu uživa, da se prestravi i zgraža, da osjeća sažaljenje ili bijes, da se smije, da komentira, sprda se i govori o tome, bilo što, ali je od svega najviše htio da »ona kučka« pati.

Očisti nered koji je na spravi napravila lubenica i narednih četrdeset pet minuta provede u zatezanju i otpuštanju vijaka, podešavanju zategnutosti različitih opruga i spojeva i prilagođavanju dijelova pod tlakom sve dok nije bio potpuno zadovoljan učinjenim. Tada izvadi drugu lubenicu iz vrećice i ponovi test.

Nasmiješio se kad je zaustavio štopericu i pogledao vrijeme. »Savršeno.«

101.

U jednom kratkom trenutku Garciine riječi zvučale su previše nadrealistički da bi imale smisla. »Što?«, istovremeno upitaju Hunter i načelnica. »Što misliš time reći da ga poznaš?«, upita Michelle.

Njegov je pogled još uvijek bio prikovan za fotografiju Grahama Fishera na projekcijskom platnu. »Upravo to.« Jedva je promrsio riječi, očito premećući po sjećanju. »Znam da sam ga negdje vidio, samo se ne mogu sjetiti gdje.« Hunter pogleda platno. »Već si negdje vidio ovo lice?« Garcia polako kimne. »Sto posto.« »Nedavno?« Još jednom polako kimne.

Prođe nekoliko napetih trenutaka. »Možda na nekom od poprišta zločina?«, sugerira mu jedan specijalac. »Svi znamo da se oko poprišta zločina uvijek vrzmaju različiti znatiželjnici. A neki ubojice vole se umiješati među njih i promatrati što radi policija. Neke od njih uzbuđuju takva sranja.« Garcia zatvori oči, nastojeći se sjetiti… No u mislima je vidio samo masu nepovezanih prizora. Najprije se sjeti svoje žene Anne i njezine prijateljice Patricie u Tujunga Villageu kad je stigao tamo nakon što ih je ubojica preko Interneta prikazao njemu i Hunteru. Pokušao se sjetiti svih lica koje je vidio toga dana – možda u kafiću gdje ih je čekala Anna ili s druge strane ceste ili možda kroz prozor kafića.

Ništa.

Grahama Fishera nije vidio u Tujunga Villageu.

Nakon toga se u mislima vratio na Mission Hills, na mjesto gdje je pronađeno truplo Kevina Leea Parkera, prve ubojičine žrtve. Došli su u zabitu stražnju uličicu prije svitanja. Zato tamo nije bilo nikakvih znatiželjnika.

Nikoga osim beskućnika koji je pronašao truplo. I taj je prizor brzo odbacio i nastavio dalje.

Zatim se sjetio City Hall Parka i nalaženja video-kamere. I on i Hunter su bili sigurni da je ubojica negdje u blizini, da želi promatrati kako će policija reagirati na njegovu malu šalu. Svom se silom trudio sjetiti svake osobe koju je vidio u blizini parka.

Potom je slijedio prizor mjesta na kojemu je nađeno drugo truplo – Dewey Street u Santa Monici. Tijelo Christine Stevenson ostavljeno je pokraj kontejnera za smeće na malom parkiralištu iza dvokatne poslovne zgrade.

Jasno se sjećao mnoštva koje se okupilo oko parkirališta. Tada se sjetio muškarca koji ga je pogledao u oči – visokog i suhonjavog, odjevenog u crnu trenirku s kapuljačom i tamnoplave traperice. Pokušao se točno sjetiti njegova lica, a tada iz njegova sjećanja iščeznu svi prizori osim jednoga. »O, moj Bože!«, šapne, otvorivši oči i razrogačivši ih istog trena. »Liječnik!« »Što?«, upita Hunter. »Kakav liječnik?« »Onaj u parku«, skoro obamrlo odvrati Garcia. »Pričao sam ti o tome«, obrati se Hunteru, a zatim se okrene k načelnici i Michelle. »Prije dva tjedna, u nedjelju ujutro, Anna i ja smo otišli na trčanje u park u blizini našeg stana«, počne objašnjavati. »Imao sam slobodan dan. Trčali smo posljednji krug, kad je jednom tipu na biciklu pozlilo. Bio je tik iza nas. Iako se oko njega okupila gomila ljudi, jedino sam mu ja pritrčao u pomoć. Barem na početku. Upravo sam započeo s postupkom oživljavanja, kad se kroz mnoštvo probio jedan drugi tip. I on je tog jutra trčao u parku. Znam to jer sam ga vidio. Dakle, rekao je da je liječnik i u potpunosti preuzeo kontrolu nad situacijom sve dok nije stigla hitna pomoć. Pomagao sam mu u postupku oživljavanja. Nije se pretvarao ni folirao. Zaista se trudio spasiti tom čovjeku život.« »I taj tip je bio Graham Fisher?«, upita načelnica.

Garcia opet kimne i pogleda fotografiju na platnu. »Da. Siguran sam.« Prostorijom opet zavlada nelagodna tišina. »Sranje«, reče Garcia. »Uhodio je Annu i mene jer ju je već tada namjeravao slijediti. Taj incident u parku dogodio se samo nekoliko dana prije nego što nam je pustio onaj bolesni prijenos Anne i njezine prijateljice u kupovini.« Sad su mu riječi bile pune bijesa. »Sranje! Razgovarao sam s njim.

Stajao sam pokraj njega. Rukovali smo se... Rukovao se s Annom.« »Oho, taj kučkin sin stvarno ima muda. Svaka mu čast«, reče visoki mišićavi specijalac. »Luke, što si mu ti, neki jebeni obožavatelj? Taj tip je psihopat«, dovikne mu drugi. Ovaj je bio malo niži, ali jednako mišićav.

Nastane novi žamor. »O.K.«, glasno reče Hunter i svi opet zašute. »Graham Fisher još uvijek živi u istoj kući u kojoj je živio sa ženom i sinom, u Boyle Heightsu. Adresa i tlocrt kuće nalaze se u fasciklima na vašim klupama. Nalog za njegovo uhićenje već smo pribavili. Dakle, idemo li ščepati tog bolesnog kurvina sina?«

102.

Policijski konvoj sastojao se od dva crna terenca specijalaca, tri neobilježena i dva obilježena policijska vozila. U svakom terencu bila su po četiri specijalca. Hunter, Garcia i načelnica Blake vozili su se u prvom neobilježenom automobilu na čelu konvoja, iza njih Michelle Kelly zajedno s dva LAP-ova OSI agenta. U trećem, neobilježenom vozilu bila su još tri OSI agenta. Dva obilježena crno-bijela policijska vozila bila su tamo kao pojačanje u slučaju potrebe.

LAP-ov Odjel za specijalne istrage (OSI) je elitna taktička jedinica za nadziranje. Postojala je više od četrdeset godina, usprkos nastojanjima različitih političkih skupina i organizacija za ljudska prava da se ukine. Imali su viši prosjek ubijenih osoba od bilo koje druge jedinice, čak i specijalaca.

OSI timovi većinom su potajno nadgledali i pratili najgore zločince – osobe za koje se sumnjalo da su počinitelji nasilnih zločina, a nisu prestajali sve dok ih ne bi uhvatili na djelu. Bili su majstori u praćenju i nadgledanju – pratili su osumnjičenika, čekali da započne s izvršenjem kriminalnog djela i tek tada stupali u akciju. Takvi su slučajevi često završavali smrtonosnim pogocima.

Svi odreda bijahu izvrsni strijelci.

Adresa koju su imali dovela ih je u malu strmu ulicu u zapadnom dijelu Boyle Heightsa, u radnički kvart istočno od centra Los Angelesa.

Sve su se kuće nalazile podalje od ulice, ali nije bilo nikakvog zelenila – na ulici nijednog stabla. Neobično neprivlačno mjesto. Vjerojatno je ljeti vrućina pretvarala ulicu u prašnjavo mjesto na kojemu su se razdražljivost i gnjev množili istom brzinom kao i bakterije. Kuća Grahama Fishera na broju 21 nalazila se na samom vrhu strme ulice. Izgledala je otprilike jednako kao i sve ostale kuće u toj ulici; trosobna jednokatnica srednje veličine s klimatizacijskim uređajima na nekoliko prozora. Do betonskog prednjeg trijema vodile su tri uske stube. Bijeli broj 21 stajao je uz ulazna vrata kuće izbijedjele plave boje. Svi su prozori bili zatvoreni, sve zavjese spuštene. Sve je izgledalo mirno. Prednje dvorište zapušteno, travnjak zagušen korovom i išaran prugama blata od automobilskih guma. Sve je okruživala bijela željezna ograda visoka do bedara. Stražnja uličica koja se nalazila usporedno s glavnom nije bila dovoljno široka da njome prođe automobil. Konvoj se zaustavi na početku strme ulice. »O.K., slušajte«, reče zapovjednik specijalaca autoritativnim glasom kad se svi okupiše oko dva terenca. »Alfa tim – Morris, Luke i ja – ulazimo na prednja vrata. Pretražit ćemo dnevnu sobu, blagovaonicu i donju kupaonicu.« Dok je govorio, pokazivao je prostorije na tlocrtu kuće koji je raširio na haubi

jednog vozila. »Beta tim – Johnson, Davis i Lewis – ulaze na stražnja vrata koja vode u kuhinju. Pregledat će tu prostoriju, a onda krenuti gore na kat gdje će pretražiti obje kupaonice i sve tri spavaće sobe. Gama tim – Lopez i Turkowski – ući će za Alfa timom kroz prednja vrata i krenuti u podrum.« Zastane i pogleda načelnicu Blake. »OSI agenti i detektivi ulaze u kuću tek kad im mi javimo da je unutra sigurno. Je li jasno?« Da istakne svoje riječi, odlučno pogleda u oči svakoga tko nije pripadao specijalcima. »Jasno«, odvrate Hunter, Garcia i OSI agenti. »O.K., mrcine. Jutros nam sve ide naruku. Bolesnik nema blagog pojma da dolazimo po njega. I zato brzo uđimo i iznenadimo tu guzicu. Svi znamo da je psihopat, ali ne od one vrste koja koristi oružje. Znači, čak i ako u kući ima kakvo oružje, ono mu neće biti nadohvat ruke. Ipak, pokrivajte se. Bez grešaka. Bez oklijevanja. Ovaj tip je jako pametan i pun jebenih iznenađenja, a svi znate da ja volim jedino ona kad mi iznenadimo njih. Čim provjerite pojedinu prostoriju, javite. Ako itko opazi metu, neka uhiti seronju. Pucanje dolazi u obzir jedino, ponavljam, jedino kad ja to odobrim. Danas nema lakog povlačenja okidača. Je li svima jasno?« »Jasno, satniče«, jednoglasno odvrate sva sedmorica specijalaca. »O.K., mrcine. Pripremite se. Želim da sve ovo bude gotovo za najviše šezdeset sekundi. Zauzmite položaje i priuštimo Sudnji dan tom govnu.« Dvadeset sekundi kasnije, zapovjednik specijalaca začuje prvi izvještaj kroz slušalicu na uhu. »Beta tim na položaju, zapovjedniče. Spremni za ulaz.« Beta tim je bio jedini koji je kući prišao sa stražnje strane. Alfa i Gama trebali su ući s prednje.

Kako ih ubojica ne bi primijetio prije vremena, jedan je specijalac polako vozio terenac strmom ulicom, a ostali članovi Alfa i Gama tima su pognuto trčali s druge strane vozila. »Prijem«, odvrati zapovjednik u mikrofon pričvršćen za kacigu. »Bit ćemo na položaju za manje od deset sekundi.« »Prijem, satniče.« »O.K. Idemo«, naredi zapovjednik timovima Alfa i Gama.

Kretali su se brzo i neprimjetno. Zapovjednik na čelu, ostali u standardnoj zaštitnoj formaciji 2x2. U dvorište nisu ušli kroz vrata hrđavih šarki, već su jednostavno preskočili ogradu – bez škripe, bez upozorenja.

Na trijemu zapovjednik objavi stanje. »Alfa i Gama na položaju.« »Prijem, satniče«, odvrati Davis iz Beta tima.

Agent Morris, zamjenik zapovjednika, brzo gurne malu optičku cijev ispod ulaznih vrata. Bio je to fleksibilni fiberskop, spojen s 3-inčnim monitorom.

Daviš napravi isto na stražnjem ulazu.

U kući nije bilo nikakva kretanja. »Kuhinja čista«, javi Daviš. »Nema nikoga.« »Negativno i na prednjem ulazu«, potvrdi Morris. »Satniče, ovdje imamo veoma čvrstu bravu«, javi Daviš. »Morat ćemo je razvaliti puškom.« Zapovjednik brzo provjeri bravu i šarke na ulaznim vratima. Isto učini i Morris i kimne Fallonu, pokazujući da se slaže s procjenom Beta tima.

Puška za razvaljivanje brava je obična puška s posebnim punjenjem zvanim »TESAR« ili dezintegratorima. To su specijalna zrna namijenjena uništavanju čvrstih brava, lokota i šarki, a da se pritom ne riskira ničiji život ni ranjavanje zbog odbijanja metka. Zrna su lomljiva, napravljena od gustog i čvrstog materijala, najčešće metalnog praha, i vezivne tvari kao što je vosak.

Zrno raznese bravu ili šarku i zatim se odmah raspadne. Specijalci su ta zrna u šali zvali »univerzalnim ključem«, a njihova se uporaba označavala šifrom »Avon Calling.« »Prijem i potvrda«, odvrati zapovjednik i dade znak Lukeu, jednom od svojih ljudi koji je nosio pušku za razvaljivanje.

Luke krene naprijed, držeći spremno oružje. Na razdaljini od otprilike petnaest centimetara nacilja gornju šarku na vratima. Lagano kimne glavom, dajući znak Fallonu da je spreman. »O.K., Beta«, reče zapovjednik u mikrofon. »Avon Calling na tri... dva... jedan...« BUM.

103.

Hici proparaše tiho jutro, odjekujući među susjednim kućama. U vremenu kraćem od tri sekunde, Luke je na prednjim vratima raznio dvije šarke i bravu. Čim je ispalio posljednji hitac, zapovjednik Fallon snažno lupi nogom po vratima i utrči u dnevnu sobu.

S druge strane kuće, Johnson je u jednako toliko sekundi raznio šarke i bravu. Davis je bio taj koji je razvalio vrata.

Svi su specijalci imali poluautomatske puške Heckler &Koch MP5 – 9milimetarsko oružje, izuzetno moćno i precizno u borbi izbliza. Sva su osmorica prošla specijalni trening za ovakve situacije.

Sva tri tima, još uvijek u pognutu položaju, nevjerojatnom brzinom i spretnošću uđu u kuću; crvene zrake laserskih nišana na njihovim puškama šarale su po prostoriji poput svjetala u disku.

Prednja vrata vodila su izravno u malu pravokutnu dnevnu sobu. Budući da su zavjese bile spuštene, sada je jedino svjetlo dopiralo kroz razvaljena vrata. Na zrakama svjetla zaplesali su pramičci dima i čestice prašine.

Alfa tim je u napadačkoj formaciji klina nahrupio u dnevnu sobu i nevjerojatnom brzinom i preciznošću provjerio sve zakutke i potencijalna mjesta za skrivanje. U sobi su se nalazili samo kauč, dva naslonjača, televizor na drvenom elementu i nizak stolić. Svi su zidovi bili prazni, samo na jednom jedna uokvirena fotografija mladenaca u ukočenoj pozi.

Alfa tim je za četiri sekunde pregledao prostoriju. »Dnevna soba čista«, objavi Fallon u mikrofon, prijeđe sobu i izađe kroz vrata na suprotnoj strani.

Gama tim uđe za njima.

Ni Beta timu u stražnjem dijelu kuće nije trebalo dugo da provjere malu kuhinju koju je još manjom činio kvadratni drveni stol gurnut uz istočni zid. »Kuhinja čista«, izjavi Daviš u mikrofon.

On i ostala dva agenta Beta tima brzo prijeđu kuhinju i kroz vrata izađu u hodnik prema prednjem dijelu kuće i stubištu koje je vodilo na kat. Čim stigoše na vrh stubišta, Alfa tim uđe kroz vrata na drugom kraju hodnika i skrene odmah lijevo u blagovaonicu. Vrata su već bila otvorena. Ova je prostorija bila manja od dnevne sobe. Veći dio prostora zauzimao je kvadratni stol od stakla i čelika, četiri stolice te dvije velike police. I ovdje prazni zidovi. Nikoga, ali ni mjesta na kojem bi se mogla sakriti osoba visoka i građena kao Graham Fisher. »Blagovaonica čista«, objavi zapovjednik.

Morris, jedan od preostale dvojice Alfa tima, već je nogom gurnuo vrata

donje kupaonice koja su tresnula o zid prekriven bijelim pločicama. Od siline udarca pukle su dvije pločice. I ova je prostorija bila prazna. »Donja kupaonica čista«, izjavi.

Beta tim se stubištem popeo u sedam metara dug hodnik s pet vrata – dvoja s lijeve, dvoja s desne strane i jedna na samom kraju. Sva tri agenta znala su da prva vrata s desne strane vode u malo spremište. Ta su vrata bila zatvorena. Druga su vodila u jednu od tri spavaće sobe, vjerojatno onu kojom se služio Brandon. I ta su vrata bila zatvorena. Prva vrata s lijeve strane su, prema tlocrtu, vodila u prvu kupaonicu. Ta su bila otvorena. Druga su vodila u manju spavaću sobu. Ta su bila zatvorena. Ona na kraju hodnika vodila su u veliku spavaću sobu koja je sadržavala drugu kupaonicu. Ta su vrata bila otvorena.

Tim se kretao brzinom munje. Za dvije sekunde provjerili su prvu prostoriju s lijeve strane – kupaonicu i prvu s desne – malo spremište. Obje prazne.

Dok su Davis i Lewis otvarali druga vrata na lijevoj strani, ona koja su vodila u najmanju od tri spavaće sobe, Johnson je ostao u hodniku i čuvao im leđa.

Prostorija je bila preuređena u jednostavnu i ogoljelu radnu sobu: stol od iverice s kompjuterom i pisačem, crna kožna radna stolica, natrpana polica s knjigama i bež metalni ormarić, ništa više. I ova je prostorija bila prazna. »Prva spavaća soba čista.« Oba agenta izađu iz radne sobe i krenu prema drugim vratima s desne strane – drugoj spavaćoj sobi. Johnson pritisne kvaku – zaključano. Brava nije izgledala previše čvrsta. »Razvali«, reče Johnson i odmakne se.

Lewis se nagne i petom čizme tresne po bravi. To je bilo dovoljno. Vrata se širom otvore, odlamajući dijelove dovratka. Prostorija je bila mračna.

Zaudarala je na starost i nekorištenje. Johnson brzo pritisne prekidač. Svjetlo se upali. On i Lewis uđu unutra, ostavljajući Davisa u hodniku da im čuva leđa.

Imali su pravo. Ova je soba pripadala Brandonu. Izgledala je kao da ništa u njoj nije pomaknuto od njegova samoubojstva. Zidovi prekriveni posterima bendova, trkaćih automobila i djevojaka u oskudnim bikinijima. S desne strane ulaza nalazila se velika komoda s ladicama i crnim stereom. Uz prozor postavljen stari i izgrebeni pisaći stol s laptopom i pisačem. Lijepo izrađen dvostruki krevet s uzglavljem gurnutim uza zid. Sve prekriveno debelim slojem prašine, kao da već godinama ovamo nitko nije ušao.

Agenti brzo provjere sve, čak i ormar.

Nikoga. »Druga spavaća soba čista«, javi Johnson.

Odatle Beta tim krene prema posljednjoj spavaćoj sobi na kraju hodnika.

Ova je bila mnogo veća od prethodne dvije, s golemim krevetom, kanapeom,

kožnim naslonjačem u jednom kutu, starinskim toaletnim ormarićem s pravokutnim ogledalom pokraj prozora i ormarom s kliznim vratima koji je zauzimao cijeli zapadni zid. Zrak je zaudarao po ustajalom znoju kao da se prostorija nije čistila. I posteljina je izgledala kao da mjesecima nije oprana.

Provjeriše svaki kutak, ormar i ispod kreveta.

Nikoga.

Vrata kupaonice bila su pritvorena. Agent Davis ih širom otvori.

Prazno.

Za manje od dvadeset dvije sekunde pregledali su cijeli kat. »Satnice, ovdje gore je sve čisto«, izjavi Daviš. »Luđak nije gore.«

104.

Gama tim ušao je u kuću za Alfa timom i prešao dnevnu sobu. Kad je Alfa tim u prizemlju skrenuo lijevo u blagovaonicu, Gama tim je nastavio niz hodnik i skrenuo desno. Vrata koja su vodila u podrum bila su zatvorena velikim lokotom. »Morat ćemo razvaliti vrata podruma«, reče agent Turkowski u mikrofon, upozoravajući ostale timove da slijedi glasna pucnjava. »Spreman«, odvrati Lopez, drugi član Gama tima, skidajući pušku s ramena.

Turkowski se brzo odmakne. »Učini to.« BUM. Cijela se kuća zatrese od glasnog praska.

Lokot se raspadne.

Turkowski nogom gurne vrata. Istog časa zapahne ih ustajali vruć i pljesniv zrak. Zaudarao je na prljavštinu i starost i izazivao mučninu. Unatoč tome, nijedan od njih niti ne trepne. Široke drvene stube vodile su dolje u mrkli mrak. »Svjetlo, svjetlo«, reče Turkowski, ne spuštajući svoju pušku MP5 i tražeći laserskom zrakom metu u dnu stubišta. Ne nađe ništa. »Našao«, reče Lopez i dohvati tanku uzicu koja je visjela sa stropa.

Svjetlo bješe veoma slabo.

S obje strane stubišta protezali su se grubi zidovi od opeke, izazivajući depresiju i klaustrofobiju. »Imam jako loš predosjećaj«, reče Turkowski dok su se u zaštitnoj formaciji brzo spuštali niza stube.

Stube su bile čvrste, ali je svejedno gotovo svaka zaškripala pod njihovom težinom. Otežana disanja prijeđu posljednju stubu i uđu u slabo osvijetljen prostran podrum, šarajući posvuda laserskim zrakama i tražeći neki znak prijetnje dok ih na kraju ne zaustave na zapadnom zidu. »Majku mu!«, prodahta Lopez, a zatim izjavi u mikrofon. »Podrum čist.

Luđak nije ovdje dolje.« Zastane da udahne odvratan zrak. »Satnice, mislim da ćete htjeti vidjeti ovo. I detektivi isto.«

105.

Graham Fisher je strpljivo čekao da se crveno svjetlo na semaforu promijeni u zeleno, a zatim je skrenuo u East Street u Boyle Heightsu. Promet je bio usporen kao i uvijek u ovo doba jutra, napredujući puževom brzinom.

Nekoliko sekundi kasnije skrene lijevo u South St. Louis Street i istog se trena uznemiri. Oko sedamdeset pet metara ispred sebe, na početku strme ulice u kojoj je živio, ugleda skupinu od sedam parkiranih vozila i dva crno-bijela policijska automobila. Uz prvi automobil stajala je skupina agenata.

Ne paničareći, odmah smanji brzinu i uključi žmigavac. Skrene u prvu sljedeću ulicu i mirno parkira ispred prve kuće s desne strane. Otvori pretinac, izvadi sunčane naočale, stavi bejzbolsku kapu i natakne je nisko na čelo. Izađe iz automobila i ležerno krene cestom do bijelog parkiranog kombija. Koristeći ga kao zaklon, proviri i pogleda parkirana vozila i okupljenu grupu agenata na početku svoje ulice.

Najprije prepozna detektiva Roberta Huntera, zatim detektiva Carlosa Garciu. S njima je stajao tim specijalaca sastavljen od osam snažnih muškaraca, te dvije žene, četiri muškarca zastrašujućeg izgleda i četiri uniformirana policajca. Sve skupa dvadeset. Svi su bili dobro naoružani.

Očito su se spremali za prepad, a Graham nimalo nije sumnjao na čiju će se kuću obrušiti za nekoliko trenutaka.

Znao je da će jednom doći ovaj dan. Zapravo ih je očekivao. Samo ne još, barem dok ne završi s poslom.

Ne skidajući pogled sa skupine, u mislima još jednom prijeđe kroz svoj plan. Da, savršen je, zaključi. Jedina je razlika u tome što će ga morati malo pogurati i ubrzati stvari i samo malo improvizirati. Ali to neće predstavljati problem. Točno je znao što mora učiniti.

Kad se vratio do svog automobila, počeo se manijakalno cerekati, ispuštajući visoke zvukove koji su u sebi objedinjavali nervozu i užitak. »Da sad vidimo koliko si spreman na ono što će te snaći, detektive Hunter«, reče samom sebi. Tresući se od uzbuđenja, uskoči u automobil i ode.

106.

Hunter, Garcia, načelnica Blake i Michelle Kelly nabraše nos osjetivši mučan smrad koji ih je zapahnuo čim su se počeli spuštati stubama u podrum Grahama Fishera. Nitko od njih nije mogao objasniti neobičan osjećaj koji ih je obuzeo čim su ušli u kuću. Kao da su ušli u kuću užasa kojoj su strah, bol i patnja bili sastavni dijelovi jednako kao i njezini zidovi.

Stigavši u podrum, ukipe se na mjestu. Bila je to velika i vlažna prostorija golih zidova od opeke. Na sredini stropa samo jedna žućkasta žarulja prekrivena zaštitnom žičanom mrežom. Jedva da je osvjetljavala podrum, činilo se da samo baca još više sjena. Betonski pod bio je prekriven mrljama, starim i novijim, nekim većim od ostalih.

Uz istočni zid stajao je dugi drveni radni stol. Na njemu elektroničke komponente poput elektronskih tiskanih ploča, modula za dekodiranje, kondenzatora, potenciometra, mikroprocesora i osciloskopa. Nekoliko nacrta gurnuto na jedan kraj stola. U sjeveroistočnom kutu našli su velik, ručno izrađen ormar s impresivnom zbirkom alata, čak i nekoliko specijalnih bušilica i pila za staklo. No nisu sve kuke bile zauzete – nedostajao je dio alata.

U jugoistočnom kutu nalazio se manji radni stol sa škripcem na jednoj i višenamjenskom pilom na drugoj strani. Pokraj stola veliki prenosivi hladnjak izblijedjele zelene boje. No ono što je svima nakostriješilo dlačice na zatiljku stajalo je na drugom kraju podruma, uza zapadni zid – ono u što su njih četvero satima zurili i analizirali na svojim kompjuterskim zaslonima.

Na lijevoj strani uzdizao se stakleni spremnik u kojem je ubojica priredio smrtonosnu lužnatu kupku Kevinu Leeu Parkeru. Točno u njegovoj sredini, pribijena za grub betonski pod, još uvijek je stajala teška metalna stolica za koju je bio privezan. S obiju strana spremnika stajali su veliki tankovi plina iz kojih su u spremnik vodile dvije metalne cijevi izvana obložene debelim materijalom otpornim na vatru. »Vatra ili voda«, rekao je ubojica. »Spaljivanje ili utapanje.« Hunter se u trenu sjeti užasnih prizora.

Metalne cijevi mogle su napuniti spremnik i vodom i vatrom – bile su spojene i na kućni vodovod.

Hunter je znao da ga je tog dana ubojica nasamario da izabere vodu. Ipak, Graham Fisher je bio pripravan i da spali žrtvu, u slučaju da je krivo procijenio Huntera.

Do plinskih tankova nalazile su se dvije bačve od petnaest litara industrijskog granulata NaOH – natrijevog hidroksida. I one su debelim

gumenim cijevima otpornim na kemikalije bile spojene s metalnim cijevima koje su se nalazile u spremniku.

U drugom kutu zapadnog zida, na metalnom stolu koji je sličio kirurškom, stajao je stakleni lijes u koji je ubojica zatvorio Christinu Stevenson. Čim ga je Garcia pogledao, zadrhtao je i ustuknuo, osjetivši mučninu u želucu. U staklenom lijesu bilo je na stotine uginulih tarantulinih osa.

Hunter opazi partnerovu paniku pa mu lagano kimne i šapne: »Uginule su.« Ipak, taj je prizor bio dovoljan da se Garcia vrati u djetinjstvo, u onaj dan kad su ga ubole četiri ose. U dan kad je zamalo umro.

Više puta duboko udahne da smiri drhtanje. Ritam srca polako se vrati u normalu. No nije bio jedini koji je osjetio nelagodu u podrumu.

U ovoj mračnoj i vlažnoj prostoriji sadistički su mučene i ubijene dvije osobe. Sve sprave koje su korištene za izazivanje njihove patnje još su uvijek bile ovdje, umrljane njihovom krvlju, ispunjene njihovom boli. Svima se činilo da krikovi i preklinjanje žrtava još uvijek odzvanjaju ovim golim zidovima od opeke. Graham Fisher je u svom podrumu napravio pravu komoru za mučenje.

Samo nekoliko metara od staklenog lijesa stajala su stara invalidska kolica i dva bolnička stalka za infuziju. Na jednoj kuki još uvijek je visjela prazna plastična vrećica infuzijske otopine metil B12. Zacijelo samo jedna od mnogih mješavina hranjivih tvari kojima je Graham intravenozno hranio svoju ženu tijekom posljednjih mjeseci njezina života. »Nema ljestava rastegača«, reče načelnica. »One groteskne sprave kojom je raskomadao treću žrtvu. Nema je ovdje.« »To je napravio na nekom drugom mjestu«, reče Hunter. »Ovo mjesto nema uvjeta za takvu konstrukciju.« Kružio je pogledom po prostoriji. »Dovoljno je veliko«, reče zapovjednik specijalaca. »Da«, složi se Hunter. »Ali ubojica je iznad žrtve na debele metalne lance objesio velik i težak betonski blok. Rekao je da njime može čak i upravljati.

Rekao je da ga može polako spuštati na žrtvino tijelo i podešavati pritisak, kao sa škripcem. Za to mu je trebao neki veoma velik i snažan mehanizam.« »Neka vrsta dizalice ili nečega sličnog s elektronskim upravljanjem«, potvrdi Garcia. »Nema šanse da bi takvo nešto mogao napraviti ovdje.« »Gdje onda?«, upita načelnica. »Ne znam«, odvrati Hunter. »Morat ćemo provjeriti u katastru posjeduje li Graham Fisher još koju kuću ili kakav komad zemlje. Problem je u tome što je, ukoliko i ne posjeduje, mogao unajmiti kakvu veliku garažu ili manje skladište ili bilo kakvu drugu zgradu koja je dovoljno velika za ono što je napravio. Ako je to učinio, siguran sam da je kratkotrajni najam platio gotovinom. Ta bi potraga mogla dugo trajati.« Načelnica nije bila nimalo impresionirana.

»Ali, načelnice, sad je samo pitanje vremena«, doda Hunter. »On živi u ovoj kući. U kuhinji je svježe oprano suđe, spužvica je još uvijek malo vlažna.

Nije nas danas očekivao, znači da nije poduzeo mjere opreza. Sad možemo u miru pretražiti cijelu kuću i onu radnu sobu s kompjuterom. Mora biti nešto što će nam ukazati gdje bi se mogao nalaziti. U međuvremenu moramo raspisati gradsku tjeralicu za njim i njegovim automobilom, crnim chevroletom Silveradom. Moramo što prije dostaviti njegovu sliku novinama i medijima. Moramo svuda nakeljiti njegovo lice. Da polako počnemo oko njega zatvarati krug. I treba nam ekipa uniformiranih policajaca da pokucaju na svaka vrata u ovoj ulici i raspitaju se zna li netko nešto o njemu.« Načelnica u znak predaje podigne obje ruke u zrak. »Imate zeleno svjetlo za sve što namjeravate učiniti.« Pogledom prijeđe sa staklenog lijesa na stakleni spremnik i zatim na Huntera. »Samo privedite tog psihopata.« Krenula je prema stubištu. Počela se ježiti od ovoga podruma. Morala je izaći odavde.

Krenula je i Michelle, ali ne prema stubištu, već prema radnom stolu uz istočni zid. Pregledala je sve elektroničke komponente i nacrte koje je našla.

Nacrti su detaljno prikazivali način sastavljanja sprava za mučenje i način njihova rada. Nacrti ljestava rastegača kojima je mučio i ubio treću žrtvu nisu bili tu, ali je našla nešto drugo.

Nešto od čega joj se sledila krv.

107. »Sranje!«, šapne Michelle, ali je dolje u podrumu taj šapat odjeknuo poput glasnog aplauza. Svi se okrenuše prema njoj. »Što si našla?« Načelnica zastane napol koraka na prvoj stubi. »Fotografije žrtava dok ih je pratio«, odvrati Michelle i pokaže im prvu fotografiju s hrpe. »Kevin Lee Parker«, reče.

Fotografija je prikazivala Kevina kako izlazi iz trgovine u kojoj je radio.

Ubojica je crvenim flomasterom zaokružio njegovo lice. Michelle odloži fotografiju i uzme drugu. »Christina Stevenson, druga žrtva.« Ova je prikazivala Christinu kako izlazi iz svoje kuće. I njezino je lice bilo zaokruženo crvenim flomasterom. »Ethan Walsh, treća žrtva«, reče Michelle, pokazujući im fotografiju Ethana kako puši ispred restorana u kojemu je radio. Još jedan crveni krug.

Michelle vrati fotografiju na stol i uzme sljedeću. »A ovo je, pretpostavljam, sljedeća žrtva s njegova popisa.« Fotografija je prikazivala mladu ženu u kasnim dvadesetim godinama kako sjedi ispred kafića. Sitno ovalno lice uokvireno dugom, ravnom, plavom kosom, mačkaste svijetloplave oči, lijep nosić, mala usta i veoma lijepe jagodične kosti. Ta je nova fotografija naelektrizirala zrak u podrumu. »Piše li ime?«, upita Hunter, prilazeći joj. Garcia i načelnica krenu za njim.

Michelle provjeri poleđinu fotografije. »Ne, ništa.« Doda je Hunteru.

Hunter opet provjeri, zatim prijeđe pogledom po stolu. »Ima li još nekih njezinih fotografija?«, upita. »Njezinih nema.« Nešto u Michelleinu glasu nagna ostale da stanu i zagledaju se u nju. »Našla sam jedino još ovu.« Pokaže im posljednju fotografiju koju je našla, onu od koje joj se sledila krv u žilama.

Svi se uznemiriše. Ovdje dolje u podrumu kao da je vrijeme odjednom počelo sporije teći.

Fotografija je prikazivala muškarca kako prelazi ulicu punu ljudi. No nisu morali tražiti njegovo ime. Ni njega neće morati tražiti. Svi su gledali u fotografiju Roberta Huntera s crvenim krugom oko lica.

108.

Garcii i načelnici zastane dah. Fotografija u Michelleinoj ruci privlačila im je poglede kao što svjetlo privlači kukce. »To uopće nije važno«, izjavi Hunter. »Zapravo niti ne iznenađuje.« »Kako to misliš da uopće nije važno?«, upita Michelle. »Zato što, što god da je Graham planirao za mene, morat će to ponovno isplanirati, preraditi i prilagoditi jer će ubrzo saznati da više nije virtualni duh čim mu se fotografija pojavi u svim udarnim vijestima. Sada znamo da je on ubojica. Znat će da smo bili u njegovoj kući i podrumu i da smo našli sve ovo.« Pokaže podrum i fotografije. »Što znači da će znati kako ja sada lovim njega.« »Da, ali govorimo o veoma inteligentnom i vještom ubojici«, odvrati Michelle. »Svejedno moraš biti oprezan.« »Ja sam uvijek oprezan. Ali ja sada nisam prioritet.« Pokaže fotografiju mlade plavuše. »Ona je prioritet. Ona je sljedeća žrtva na njegovu popisu, a ne ja, znali joj mi identitet ili ne.« »Otkud znaš?«, upita ga načelnica. »Jer mene želi zadnjega«, objasni. »To je dio njegove osvete. Želi da bespomoćno gledam dok ubija sve žrtve. Jednako kao što sam gledao kako umire njegov sin.« »Ali to nije bila tvoja krivnja«, reče načelnica. »Za Grahama Fishera jest. Ja sam, po njegovu mišljenju, mogao spasiti Brandona. Mogao sam učiniti više. No sve to sada nije važno. Važno je samo otkriti tko je ta žena.« Još jednom pokaže fotografiju. »Zacijelo je na neki način povezana sa samoubojstvom Grahamova sina ili s onime što je slijedilo nakon njegove smrti. Jednako kao što je bio slučaj i s prethodnim žrtvama.« »Možda još jedna novinarka«, sugerira Garcia. »Ili možda urednica webstranice sa šokantnim videima na kojoj se pojavila snimka Brandonova samoubojstva?« »Možda«, složi se Hunter. Odlučno kirnne glavom. »Idemo reći ljudima da to istraže.« Garcia kimne. »Obavijestit ću tim.« Hunter se obrati načelnici. »Ovu sliku moramo što prije dostaviti medijima, zajedno sa slikom Grahama Fishera. Moramo otkriti tko je ona, gdje živi, gdje radi, sve. Sudeći po onome što znamo o ubojici, možda ju je već ščepao.«

109.

Načelnica ga je nazvala pola sata kasnije. Vratila se u upravnu policijsku zgradu sa ženinom slikom, a Hunter, Garcia i Michelle ostadoše u kući. Htjeli su u miru pretražiti svaki centimetar Grahamove kuće. Pridružila su im se petorica iskusnih policajaca i dva forenzičara.

Načelnica izvijesti Huntera da je ženinu fotografiju, kao i određene upute, predala LAP-ovu Uredu za odnose s javnošću. Oni su se odmah bacili na posao i kontaktirali gradske novine i ostale medije. Ženina i Grahamova fotografija pojavit će se na svim velikim TV-kanalima u udarnim podnevnim, poslijepodnevnim i večernjim vijestima. Objavit će ih i sve gradske novine u sljedećem izdanju, ali to će biti tek sutradan ujutro. Kontaktirali su i radiopostaje koje su pozivale slušatelje da se logiraju na posebnu webstranicu na koju je LAP-ov Informatički odjel postavio obje fotografije. Već su otvorili posebne telefonske linije za pozive. Sad samo čekaju razvoj događaja.

U kući Grahama Fishera su Hunter i Garcia započeli s pretraživanjem podruma. Unijeli su dvije jake forenzične svjetiljke. Garcia je pretraživao istočnu stranu, a Hunter je pregledavao stakleni spremnik i lijes uza zapadni zid.

Nijedna od ove dvije sprave za mučenje nije mu odala ništa što već nije znao. Njihova izrada zaista je bila vrhunska, no to je i očekivao od osobe kao što je Graham Fisher. Koristio je materijal koji se sastojao od polikarbonata, termoplastike i slojeva laminiranog stakla, što ga je činilo neprobojnim i za ljudsku ruku i za metke. Graham mu je to i rekao u telefonskom razgovoru, a Hunter je znao da ne laže. U obim staklenim tvorevinama zadržao se odvratan smrad – mješavina mirisa bljuvotine, mokraće, izmeta, straha i veoma snažnog dezinfekcijskog sredstva. Osim toga, u staklenom se lijesu osjetio još jedan specifični vonj – smrad uginulih tarantulinih osa. Iako je na nosu i ustima imao masku, više puta osjetio je poriv da povrati pa je morao uzeti pauzu. »Misliš li da je već oteo ženu s fotografije?«, upita Garcia kad mu se Hunter pridružio na istočnoj strani podruma.

Hunter duboko udahne i zagleda se u veliki ormar s alatom. »Ne znam«, napokon odvrati. Nije to htio reći, ali imao je veoma loš predosjećaj. »Želim ti nešto pokazati«, reče Garcia, pokazujući jedno mjesto na radnom stolu. »Vidi ovo.« Hunter pogleda, namršti se i sagne da pogleda izbliza. »Vidiš li?« Hunter kimne. Cijeli je stol bio prekriven dvodnevnim slojem prašine. To

određeno mjesto je drukčije izgledalo. Nešto što je prije stajalo na stolu, sada više nije bilo tamo – pravokutan predmet veličine otprilike trideset pet sa dvadeset pet centimetara. Hunter se još više sagne i zamijeti drugi otisak u prašini. Ovaj je bio uzak i dug, nastavljao se sve do ruba stola. Podigne pogled na zid od opeke na toj strani i na visini od tridesetak centimetara od poda ugleda utičnicu. »Laptop«, izjavi.

Garcia kimne. »I ja sam to pomislio. Ako smo u pravu, znaš što to znači, zar ne? Graham vjerojatno sve svoje planove, nacrte, imena, raspored, crteže... sve to drži u laptopu koji je bio ovdje, ne gore u kompjuteru.« Taj je kompjuter u radnoj sobi gore na katu pretraživala Michelle.

Očekivano, kompjuter je imao lozinku, ali ne onu originalnu aplikaciju operativnog sustava koja je bila jednostavna i koju je bilo lako probiti. Ovu je nesumnjivo dizajnirao sâm Graham. Pokušaj da je probije tamo na licu mjesta, bez ikakva alata i spravica koje je imala u FBI-evu Odjelu za računalni kriminal, bio je nemoguć zadatak. Hunter joj je zato dopustio da odnese kompjuter u upravu FBI-a i nastavi tamo. Javit će mu čim nešto sazna. Dosad se još nije javila.

Hunter kimne, potvrđujući Garciin zaključak. »Nadajmo se da smo u krivu.

Ako onaj kompjuter sadrži kakve ostatke, siguran sam da će ih Michelle naći.« Napokon izađu iz podruma i obojica neskriveno odahnu od olakšanja.

Policajci kojima je zadatak bio da se raspituju od vrata do vrata u Grahamvoj i okolnim ulicama, vratiše se bez ikakvih vijesti. Iako svi susjedi nisu bili kod kuće, oni koji su bili, nimalo nisu rasvijetlili identitet žene čiju su fotografiju našli u podrumu, kao ni to gdje bi Graham mogao biti. Doduše, svi su bili složni u jednome – svi su rekli da je nakon Brandonove smrti Graham postao sasvim drugi čovjek – povučen, usamljen, nekomunikativan. A otkako mu je umrla i žena, kao da se pretvorio u duha; jedva su ga viđali.

Hunter i Garcia provedoše gotovo dva sata pregledavajući svakim komadić papira, svaku knjigu, svaki časopis i svaku zabilješku koju su našli u radnoj sobi. Ništa od svega toga nije im dalo nikakav trag.

Sredinom poslijepodneva Huntera je nazvao detektiv Perez. Rekao je da su nakon podnevnih vijesti primili nekoliko poziva o ženinu identitetu.

Detektivi i uniformirani policajci provjeravali su vjerodostojnost tih dojava pa će mu se javiti čim dobiju nešto pouzdanije.

Prođe još sat i pol i ništa se ne dogodi. Garcia se vratio u upravnu policijsku zgradu da pomogne detektivu Perezu na dojavnim linijama.

Hunter je sjedio sam u spavaćoj sobi Grahamova sina, kad se oglasio njegov mobitel, objavivši da je dobio novu poruku. Pogleda zaslon – nepoznat broj.

Otvori poruku i istog časa obuzme ga velika tjeskoba.

Izvrsno učinjeno, detektive Hunter, napokon si uspio povezati sve dijelove.

Nažalost, oni su te doveli samo do moje kuće – moje prazne kuće. Nadam se da se zabavljaš. Jesi li već pronašao nešto zanimljivo? Ja jesam. Čim je pročitao poruku, mobitel se opet oglasio. Stigao je drugi dio poruke.

Bio sam toliko slobodan da lociram tvoj mobitel. Vidim da si još uvijek u mojoj kući i zato će sad ova igra postati stvarno zabavna. Ti, SAMO ti, imaš sedam minuta da dođeš do crkve St. Mary na raskrižju E. 4. St. i S. Chicago St. Udaljena je sedam blokova. Ne smiješ voziti – trči. Šaljem ti nešto za poticaj.

Slijedilo je još jedno oglašavanje mobitela.

Još jedna poruka.

Ova je započinjala slikom.

Slikom od koje mu se zavrtjelo u glavi i zbog koje mu se učinilo da je sav kisik isisan iz njegovih pluća.

Gledao je sliku žene s povezom na ustima, zavezane za metalnu stolicu.

Iste one žene čiju su fotografiju našli dolje u podrumu. U poruci je pisalo: Sedam minuta ili ona umire. Ako kažeš nekome, čak i svom partneru, ubijat ću je toliko polako da će umirati mjesec dana. Sat otkucava. Detektive Hunteru – 6:59, 6:58, 6:57 – LOL.

110.

Hunter se stušti niz stubište poput metka, pretrči hodnik, dnevnu sobu i jurne iz kuće za točno tri sekunde.

Potpuno je zatekao dva uniformirana policajca koja su stajala ispred trijema. Trebala im je otprilike jedna i pol sekunda da se oporave od šoka i reagiraju. Instinktivno posegnuše za pištoljima, brzo se okrenu na petama i upere ih u otvorena vrata i praznu dnevnu sobu. »Što... Što se dogodilo?«, poviče jedan nervoznim glasom. »Proklet bio ako znam«, odvrati drugi, odoljevši porivu da krene ulicom u kojoj je nestao Hunter. Ako im prijeti kakva opasnost, onda će to biti iz kuće, ne iz ulice.

Prođe pet sekundi i ne dogodi se ništa.

Obojica počnu istezati vratove, zavirujući u kuću poput napušenih kokoši. »Vidiš nešto?«, upita jedan. »Ni kurca.« Prođu još dvije sekunde. Prvi policajac priđe vratima i pogleda unutra.

Drugi mu je čuvao leđa. »Ovdje nema nikoga.« »Koji je to bio vrag?« Drugi policajac spremi pištolj i okrene se da potraži Huntera. Nije ga bilo nigdje na vidiku. »Koji je to bio kurac? Taj je detektiv upravo projurio dolje kao da ga goni sam vrag.« Prvi policajac slegne ramenima i spremi pištolj u korice. »Gdje je?« »Otišao je, čovječe. Zar nisi vidio? Trčao je brže od Usaina Bolta.« »Možda je ipak na kraju prolupao. To se često događa detektivima u Jedinici za teška ubojstva. Ionako već moraš biti ćaknut da im se uopće pridružiš.« Hunter je trčao stražnjom uličicom da presječe South Chicago Street.

Stigavši na glavnu cestu, skrene lijevo i potrči što je brže mogao. U glavi mu se uskomešalo milijun pitanja, ali sad jednostavno nije imao vremena da razmisli o njima.

Nalazio se samo tri bloka od crkve St. Mary, kad je bacio pogled na sat.

Imao je još manje od tri minute.

Stigavši na naredno raskrižje – East 6. Street – nije obraćao pažnju ni na promet ni na zeleno svjetlo za pješake.

Bijeli kombi koji je vozio prema istoku prekasno ga je uočio. Hunter je odjednom iskrsnuo na cesti ispred vozila. Vozač snažno stisne kočnicu, zaustavivši kombi gotovo istog časa, ali ipak ne dovoljno brzo. Prednjim dijelom udari u Huntera i odbaci ga na tlo. Pao je bočno, udarivši lijevom

rukom i ramenom o asfalt. »Koji je to vrag?«, poviče vozač kombija i razrogačenih očiju istrči iz vozila. »Luđače jedan, zar se hoćeš ubiti?« Hunter se dvaput otkotrlja i brzo osovi na ruke i koljena, pokušavajući ustati. Nogama napokon nađe oslonac i brzo se uspravi. »Zar nisi vidio crveno svjetlo, ti ludi, jeb...« započne vozač, ali ugleda Hunterov pištolj u ramenoj futroli. »Hej, kompa, sve u redu«, reče manje agresivnim glasom, odmakne se i pokaže mu ispružene dlanove. »Ja sam kriv.

Trebao sam bolje paziti. Dobro si?« Hunter ga niti ne pogleda. Probije se kroz malu skupinu znatiželjnika koja se već okupila na pločniku i krene dalje.

Pad je podnio prilično dobro, ali ga je od udarca kombija boljelo desno koljeno. Sa svakim napravljenim korakom osjećao je probadanje koje ga je prisililo da uspori. Sad više nije bio daleko. Vidio je zvonik crkve St. Mary na kraju ceste.

Bez daha i sa strahovitim bolovima u koljenu, stigao je do raskrižja za šest minuta i pedeset tri sekunde. Ovdje nije bilo nikoga. »Što sad?«, jedva jedvice prodahta i izvadi mobitel.

Nikakvih novih poruka ni poziva, Najednom se niotkuda ispred njega zaustavi žuti taksi. Vozač spusti prozor. »Ti si Robert Hunter?«, upita ga.

Hunter kimne, upitnog izraza na licu. »Stari, evo ti tvoj mobitel«, reče vozač i pruži mu stari mobitel nalik na opeku sa slušalicom. »Što?« Vozač slegne ramenima. »Slušaj, čovječe, neki mi je tip platio dvjesto dolara da u točno određeno vrijeme ovamo donesem mobitel i da ga dam nekome tko se zove Robert Hunter. To si ti, je li tako? Znači, ovo je tvoj mobitel.« Mobitel koji je držao u ruci zazvoni i isprepada vozača. »Sranje, čovječe.« Vozač se trgne i opet ispruži ruku. »Ovo sigurno nije za mene.« Hunter brzo uzme mobitel, stavi slušalicu u uho i javi se. »Izvrsno«, reče pozivatelj. »Uspio si. A sad predaj svoj mobitel vozaču taksija.« Glas mu je zvučao potpuno drukčije nego u svim prethodnim pozivima. Znao je da je to zbog toga što više nije koristio nikakvu elektronsku napravu za mijenjanje glasa. Sada to više nije bilo potrebno. »Što?«, upita Hunter. »Čuo si me. Uzmi ovaj mobitel, a svoj predaj vozaču taksija. Više ti neće trebati. Učini to odmah ili će ona umrijeti.« Točno je znao što Graham smjera – riješiti se njegova policijskog

mobitela s GPS čipom i ostalim trikovima i signalima upozorenja koje bi Hunter mogao poslati pritiskom na dugme.

Učini kako mu je rečeno.

Vozač taksija zatvori prozor i brzo krene dalje. »A sad imaš točno šezdeset minuta da dođeš na adresu koju ću ti dati. Ne idi svojim automobilom. Ne idi policijskim automobilom. Ne idi taksijem.

Improviziraj. Ako to ne učiniš, počinjem s ubijanjem. Ako ne stigneš tamo za šezdeset minuta, počinjem s ubijanjem. Ako isključiš ovaj mobitel u narednih šezdeset minuta, počinjem s ubijanjem. Jesam li bio jasan?« »Jesi.« Pozivatelj mu reče adresu. »Idi. Odbrojavanje počinje... sad.«

111.

Hunter pogleda oko sebe, razmišljajući što da napravi. Točno preko puta ceste nalazila se trgovina s malim privatnim parkiralištem na stražnjoj strani. U tom trenutku iz trgovine izađe gojazan muškarac, noseći pod rukom veliku vrećicu i zadovoljno žvačući keks. Hunter mu pristupi dok je otključavao vrata svog chevroleta Malibua. »Gospodine, oprostite, ali potreban mi je vaš auto«, reče mu užurbanim glasom i pokaže svoje dokumente i značku. »Što?«, reče muškarac punih usta, pogledavši dokumente, značku i zatim Huntera u oči. »Radi se o hitnoj policijskoj stvari i morao bih uzeti vaš automobil.« Muškarac glasno proguta sve što je imao u ustima. »Zajebavaš me? Uzet ćeš mi auto? Takva sranja događaju se samo u filmovima.« »Pa, gospodine, takvo se sranje upravo događa.« »Ma sigurno me zajebavaš.« Muškarac pogleda oko sebe, kao da očekuje da će negdje ugledati skrivenu kameru. »Jesi li mi ti to upravo smjestio?« »Nisam, gospodine.« »Je li te ona moja bivša kučka od žene nagovorila na ovo?« »Gospodine, bojim se da ne poznam vašu bivšu ženu, a osim toga nemam vremena za raspravljanje. Zaista moram uzeti vaš automobil.« »Nema jebene šanse. Ti to ozbiljno? Je li ti ta značka uopće prava? Daj da je još jednom pogledam.« »Prava je, gospodine, uvjeravam vas. I ovo isto.« Odmakne jaknu da mu pokaže pištolj. »Uh«, reče muškarac, ustuknuvši. »To stvarno izgleda kao da je pravo.« »Gospodine, mogu li dobiti vaše ključeve?« »Proklet bio«, reče muškarac i pruži mu ključeve. »Kako ću sad, dovraga doma?« Hunter ga više nije slušao. Uskočio je u vozilo, upalio motor i odjurio uz cviljenje guma.

Izašavši s parkirališta, skrene lijevo u East 4. Street i uputi se prema autocesti Golden State. »Izvrsna improvizacija, detektive«, začuje glas ubojice iz slušalice. »Grahame«, reče Hunter. »Slušaj me. Ne moraš ovo raditi.« »Stvarno, detektive Hunter?« »Da«, samouvjereno odvrati. »Svi razumijemo da si povrijeđen i bijesan.

Razumijemo da su sve osobe koje si pronašao – Kevin Lee Parker, Christina Stevenson i Ethan Walsh...« Izgovorio je njihova imena u uzaludnom

pokušaju da u očima Grahama Fishera žrtve postanu stvarni ljudi. »Svi su oni, na ovaj ili onaj način još više otežali već ionako strašnu bol s kojom si se suočio nakon smrti svoga sina, ali osveta neće nimalo ublažiti tu bol.« »Otežali...?« Graham ga prekine posprdnim cerekom. »Napravili su sprdačinu. Dali su priliku svakoj nakazi da životnu borbu moga sina i njegovu smrt pretvore u sprdnju. Dali su im priliku da ga ismijavaju, čak i kad ga više nije bilo. Detektive, naše se društvo pretvorilo u nešto neprepoznatljivo. U čudovište bez poštovanja i marenja za bilo čiji život. U čudovište čije su vrijednosti okrenute naglavce. Zar ti to već nisam dokazao, detektive? Zar nisi i sam gledao da glasuju, kao da se radi o igri, kako će umrijeti drugo ljudsko biće, potpuni stranac o kojemu ne znaju ništa? Govorimo o stvarnim ljudima koji iz puke zabave žele gledati kako na njihovim ekranima umiru stvarni ljudi. Zar to nije sjebano, detektive Hunter?« »Grahame, ja te razumijem.« »Ne, ne, ne«, opet ga prekine glasom visokim od gnjeva. »Nemoj mi govoriti da me razumiješ, jer ne razumiješ. I nemoj me vrijeđati pokušavajući s tim svojim psihosranjima. Neće ti upaliti, uvjeravam te. Moj um radi mnogo bolje od tvoga, detektive Hunteru.« Nastane kratka stanka, ali prije nego što je Hunter stigao nešto odvratiti, Graham opet progovori smirenim i ozbiljnim glasom. »Ali možeš na ovo gledati s vedrije strane. Čim stigneš ovamo, sve će ovo završiti... I za tebe i za mene. Detektive, imaš pedeset tri minute. I u te pedeset tri minute ne želim čuti nijednu tvoju riječ. U protivnom ću joj za svaku riječ koju čujem otfikariti jedan prst. A kad ostane bez prstiju... onda... onda ću morati početi rezati nešto drugo. Jesi li me razumio?« Tišina. »Detektive Hunteru, jesi li me razumio?« »Jesam.« Naredne pedeset tri minute trajale su cijelu vječnost. U glavi su mu se stalno vrtjele mogućnosti što bi se sve moglo dogoditi kad jednom stigne na odredište. Nijedna nije dobro završavala.

Graham je preciznošću raketnog znanstvenika izračunao potrebno vrijeme, uzevši u obzir čak i usporen promet u to doba dana jer je Hunter stigao na zabačeno odredište u Sylmaru, najsjevernijoj četvrti grada Los Angelesa, za točno pedeset dvije minute. No Grahamova preciznost ga nije nimalo iznenadila. Iako je zvučao grubo, nije želio da Hunter zakasni jer njegov osvetnički plan ne bi bio potpun bez posljednjeg imena na popisu žrtava – bez Roberta Huntera.

Večer se već spuštala na holivudske brežuljke i nebo je poprimilo smećkastu boju kad je stigao u Sylmar.

Adresa koju mu je Graham dao nalazila se na osamljenoj cesti u blizini hipodroma, u podnožju nacionalnog parka Angeles National Forrest. Osim

dva mala skladišta i stare zapuštene konjušnice, tamo nije bilo ničeg drugog.

Graham mu je rekao da priđe sa stražnje strane konjušnice gdje će vidjeti drugu zgradu visoka krova. »Vidim da si stigao«, prekine Graham napetu tišinu čim je Hunter parkirao vozilo. »Vrata nisu zaključana. Uđi, detektive Hunteru. Svi te čekamo. No s predstavom nismo mogli čekati. Već je počela. Sat je već počeo s odbrojavanjem tako da ti nije ostalo mnogo vremena.«

112.

Točno pet minuta prije nego što je Hunter trebao stići, Graham isključi zvuk na mobitelu preko kojega je razgovarao s Hunterom i s drugog mobitela nazove jedan drugi broj.

U upravnoj policijskoj zgradi Garcia se upravo spremao nazvati Huntera da mu priopći vijesti, kadli je zazvonio telefon na njegovu stolu. U uredu je bila i načelnica Blake. »Detektiv Garcia, Jedinica za teška ubojstva«, javi se. »Detektive«, reče pozivatelj. »Danas za tebe imam specijalni show.

Posljednji u nizu. Nešto što bismo mogli nazvati – veliki finale.« Garcia načas zastane. Pogleda načelnicu, a ona zadrhti od njegova pogleda. »Grahame?«, reče i uključi zvučnik. »Tako je, detektive. A sad kad smo se propisno upoznali, hoćeš li se logirati na pickadeath.com? Siguran sam da ćeš uživati u ovom posljednjem prijenosu.« Garcia brzo priđe svom kompjuteru i u preglednik utipka web-adresu.

Načelnica mu se žurno pridruži za stolom.

Ovaj put slika nije imala zelenu nijansu koja je ukazivala na leće za snimanje u mraku. Bila je potpuno jasna i čista. Prikazivala je ženu za kojom su tragali cijeli dan. Onu čiju su fotografiju našli u podrumu Grahamove kuće – njegovu sljedeću žrtvu. Imala je povez na ustima. Sjedila je zavezana za tešku metalnu stolicu, sličnu onoj koju su tog jutra našli pribijenu za betonski pod u staklenom spremniku. No sada nije bilo staklenog spremnika. Stolica se nalazila u velikom kavezu od željeznih rešetaka, nalik na one u kakvima se drže životinje u zoološkom vrtu. Oči su joj bile razrogačene od straha i crvene od plača. Bila je potpuno gola. Ipak, činilo se da nije ozlijeđena. No ono što je i njemu i načelnici sledilo kosti bila je neobično oblikovana žičana stvar postavljena točno ispred ženina lica. Izgledala je poput neke vrste neobične srednjovjekovne maske za mučenje. »O, moj Bože. Već ju je ščepao«, šapne načelnica. »Vidiš li je?«, upita Graham. »Vidim.« »Nastavi gledati.« Kao i u prethodnim prijenosima, na sredini zaslona pojave se riječi KRIVA JE, napisane velikim slovima. »Gdje je Robert?«, upita načelnica ne ispustivši glas.

Garcia odmahne glavom i istovremeno na svom mobitelu pritisne dugme za brzo biranje. Sekundu kasnije začuje se jedva čujan bip i poruka »osoba nije dostupna«. Garcia se namršti. To je moglo značiti samo to da je Hunter isključio mobitel. A Hunter nikad nije isključivao mobitel. »Opet sam odlučio da ću malo promijeniti pravila«, mirno reče Graham. »Ovaj put je u igri samo jedan način umiranja, ne dva. Znaš, detektive, htio bih vidjeti koliko su blagonakloni stanovnici Kalifornije. Ako su dovoljno dobrohotni, ona će preživjeti. Ako nisu, ona umire. Jednostavno.« Otprilike na sredini desne strane zaslona pojavi se riječ POŠTEDJETI uz broj nulu i zeleno dugme. Odmah ispod toga pojavi se riječ POGUBITI, također s nulom i zelenim dugmetom. »Detektive, ovo će biti jednostavna utrka do cilja. Deset minuta i onda brojimo glasove. POŠTEDJETI – i ona će preživjeti. POGUBITI – i ona će umrijeti. Je li pošteno?« Garcia ne odgovori. »Sve što joj treba je samo to da ljudi u ovoj prekrasnoj državi u kojoj živimo pokažu da im je stalo.« Glasno se nasmije. »Dakle, što misliš, detektive Garcia? Jesu li u ovo današnje vrijeme ljudi više skloni tomu da podrže potpunu strankinju ili će je osuditi na smrt samo zato što na zaslonu piše KRIVA JE? Jesu li ljudi uistinu toliko glupi?« Bez odgovora. »Pa, pretpostavljam da ćemo to saznati za deset minuta. No, htio bih da nešto napraviš. Slušaš li me?« »Da.« »Točno dvije minute prije isteka vremena želim da se na drugom kompjuteru logiraš na sljedeću IP adresu.« Izdiktira mu je. »Dvije minute prije isteka vremena, ni sekunde prije. Ako se logiraš prije, ja ću to znati i dogovor otpada. Ubit ću je i to veoma polako. Jesi li razumio?« »Jesam.« Linija se prekine.

Digitalni sat u donjem desnom uglu zaslona počne s odbrojavanjem – 9:59, 9:58, 9:57...

113.

Još uvijek držeći slušalicu u uhu, Hunter izađe iz automobila, izvadi pištolj iz korica i oprezno krene prema vratima zgrade s visokim krovom iza stare konjušnice. Bila je to obična, srednje velika građevina od betona i opeke čiji su vanjski zidovi na više mjesta bili prekriveni mrljama zelene plijesni.

Posvuda naokolo zarasla trava i ruševine. S mjesta na kojem je stajao vidio je samo dva prozora zatvorena pribijenim daskama, ali su zato velika teška drvena vrata na istočnom zidu izgledala potpuno nova. Kao i dva velika lokota na njima.

Priđe im bliže i prisloni desno uho. Bila su predebela i prečvrsta da bi mogao nešto čuti iznutra. »Detektive Hunteru,. ovo nije nikakav trik«, začuje Grahamov glas iz slušalice, potpuno ga zatekavši. »Neću te upucati kad uđeš kroz ta vrata.

Obećavam. Zaista želim da vidiš što je ovdje unutra. Samo gurni vrata. Nisu zaključana. I da te malo podsjetim – sat već otkucava.« Nije mu preostalo drugo nego vjerovati Grahamu. Duboko udahne, repetira pištolj i gurne vrata.

Unutrašnjost je bila prostrana i prazna, poput prazne obiteljske kuće golih zidova. U zraku se osjetio čudan miris, mješavina dezinfekcijskog sredstva i nečega mučno slatkastoga, sličnog sasušenoj bljuvotini. Svjetlo je dopiralo sa sjeverne strane prostorije. Instinktivno pogleda u tom smjeru i istog časa osjeti čvor u grlu.

Uza zid se nalazio veliki kavez od čvrstih metalnih sipki, promjera najmanje dva i pol centimetra. U sredini je stajala metalna stolica u kojoj je sjedila gola i čvrsto zavezana žena čiju su fotografiju našli u Grahamovu podrumu. Izgledala je prestravljeno. Čim je suznim očima pogledala Huntera, cijelo se njezino biće ispunilo nadom. Htjela je vrištati, ali se slabašan glas, oslabljen zbog iscrpljenih glasnica, nije mogao probiti kroz debeli povez na ustima. Pokušavala je okrenuti tijelo s jedne na drugu stranu s ono malo snage koja joj je preostala. Htjela se odmaknuti od naslona stolice, ali je bila previše čvrsto zavezana. Doduše, njezin pogled je jasno poslao Hunteru poruku.

Molim te, pomozi mi.

Na metalnom kraku, samo nekoliko centimetara od njezina lica, bila je pričvršćena neobična žičana maska.

Ispred kaveza Hunter opazi internetsku kameru. Na lijevoj se strani nalazio velik kompjuterski monitor na čijem se zaslonu nalazila potpuno ista slika koja se prenosila preko Interneta. Sat u donjem desnom uglu je

odbrojavao – 6:05, 6:04, 6:03... S desne strane pisalo je: POŠTEDJETI: 12 573.

POGUBITI: 12 955.

Htio je koraknuti prema kavezu i ženi, kad je začuo Grahamov glas. Ali ne kroz slušalicu. Dopirao je iz tame u zapadnom dijelu prostorije, točno ispred njega. »Ne tako brzo, detektive Hunteru.« Hunter brzo podigne pištolj i uperi ga u mjesto odakle je dopro glas, ali je u tom kutu bilo previše mračno. »Ja bih bio malo oprezniji s tim pištoljem da sam na tvome mjestu«, reče Graham. Hunter se zagleda u mrak, tražeći kakav pokret, nešto u što bi mogao naciljati. Ne nađe ništa. »Detektive Hunteru, dopusti da ti objasnim što se događa«, zaori se Grahamov glas. Odjekivao je posvuda po prostoriji pa nije mogao odrediti gdje bi se Graham mogao nalaziti. Ipak je i dalje držao pištolj uperen u zapadni kut.

Smirenim i bezličnim glasom Graham mu objasni isto ono što je telefonom javio Garcii. »Kao što vidiš, detektive«, reče, »bliži se trenutak istine.« Hunter pogleda monitor.

SAT: 4:18, 4:17, 4:16...

POŠTEDJETI: 14 325.

POGUBITI: 14 693.

Polako i neprimjetno pomakne pištolj i nacilja u desnu stranu, još uvijek tražeći nešto po čemu bi mogao odrediti gdje se Graham nalazi. »Detektive, ništa nećeš postići time ako me ubiješ. Lokot na vratima tog kaveza je neprobojan i ne može se razvaliti. Meci neće imati nikakva učinka.

Ništa neće. Zapravo ga nitko ne može otvoriti. Čak ni ja. Ima vremenski tempiran mehanizam. Kad onaj sat odbroji do nule, ako opcija POŠTEDJETI dobije više glasova, vrata će se automatski otvoriti. Ako pak druga opcija dobije više glasova, vrata će se isto automatski otvoriti, ali nakon pet minuta.

U tih pet minuta moja ručno izrađena žičana maska će se polako urezivati u njezino lice, režući joj meso i kosti lica kao da su istrunula životinjska strvina, sve dok ne stigne do sive moždane tvari i napokon je ubije.« Žena u kavezu zaskviči od užasa. »Detektive, to nikako ne možeš spriječiti. Ne možeš je spasiti, bez obzira što učinio. O njezinoj sudbini odlučit će stanovnici Kalifornije u narednih nekoliko minuta. Sad je sve na njima.« Hunter opet pogleda ženu. Žestoko se tresla od straha i samo što se nije onesvijestila. »Ali, prije negoli sat odbroji do nule, zar ne bi volio znati tko je ona?«, upita ga. »Kako se to ona uklapa u moj plan?«

»Grahame, nemoj to raditi«, preklinjao ga je.

Graham se nije obazirao na njegove riječi. »Pravo joj je ime Julie, ali se u virtualnom svijetu zove MSDarkDays. Ona je ono što se naziva internetskim trolom, detektive. Siguran sam da ti je poznat taj pojam.« Znao je što je internetski trol. Osoba koja na društvene mreže, chat roomove, blogove, forume i slično namjerno postavlja uvredljive i ponižavajuće poruke s jedinim ciljem da povrijedi druge i izazove burne reakcije. »Kad se snimka samoubojstva moga sina prvi put pojavila na Internetu«, nastavi Graham, »MSDarkDays je bila prva osoba koja je to komentirala. Želiš li čuti što je napisala, detektive?« Hunter ne odgovori. »Taj ružni kučkin sin je napravio pravu stvar. Da je moje lice tako sjebano, ubila bih se mnogo prije. Sad Los Angeles ima jednu ružnu nakazu manje. Da svi ružni i sjebani školarci koji se ne mogu nositi sa svojim problemima slijede njegov primjer, L.A. bi bio mnogo bolji grad«, citirao je od riječi do riječi. »Ali MSDarkDays se nije zadovoljila tim komentarom pa se tjednima vraćala i dodavala nove. Ali, detektive, neću te sad zamarati njima. Nemamo dovoljno vremena.« Hunter glasno uzdahne. »Grahame, svi mi griješimo. Ti, ja, ona – nitko nije nepogrešiv. Nemoj sada napraviti još jednu grešku.« Graham se manijakalno nasmije.

SAT: 2:19, 2:18, 2:17...

POŠTEDJETI: 21 458.

POGUBITI: 21 587. »Detektive, ja ne griješim. Ako želiš upotrijebiti taj pištolj, možeš. Ali siguran sam da ne bi htio upucati krivu osobu, zar ne?« U tom trenutku sat je pokazivao 2:00. Pojavi se novo svjetlo, slabo i žućkasto, ali ipak dovoljno jako da rasprši mrak i osvijetli Grahama.

Nije bio sam. Čučao je iza metalne stolice, skrivajući se iza osobe zavezane za nju.

Hunter uperi pištolj i nacilja, ali kad ugleda osobu vezanu za stolicu, osjeti kao da mu se srce popelo u grlo i zapriječilo prolaz kisiku. Mislio je da će se onesvijestiti.

Graham se skrivao iza Anne – Garciine žene.

114.

Koristeći se kompjuterom na Hunterovu stolu, Garcia utipka IP adresu koju mu je dao Graham i pritisne tipku enter.

Načelnica je stajala iza njega.

Zaslon dvaput zatreperi, a zatim se pojavi slika zbog koje se pred Garciinim očima srušio sav njegov svijet.

Kamera je očito bila postavljena visoko u sjeveroistočnom kutu prostorije i to tako da pokriva široko područje. Na lijevoj strani Garcia ugleda Huntera. Držao je pištolj uperen u dvije osobe ispred sebe. Jedna od njih bijaše Anna. »O, moj Bože!«, gotovo katatonički izusti.

Anna, s velikim povezom na ustima, zavezana za metalnu stolicu s visokim naslonom, na jednak način kao i žena koja je sjedila u kavezu. Razlika je bila jedino u tome što nije bila gola i što je, izgleda, bila drogirana. Pogled joj je bio neusredotočen, tijelo mlitavo, usne iskrivljene na jednu stranu. Iza njezine stolice kukavički se skrivao netko koga nisu mogli dobro vidjeti, ali za koga su pretpostavili da je Graham Fisher. Držao je pištolj uperen u Anninu glavu.

Načelnica je razrogačenih očiju i napola otvorenih usta zurila u sliku. »Koji se to vrag događa?«, napokon je uspjela izustiti, kao netko tko se, još uvijek omamljen, probudio iz duboka sna.

Garcia nije smogao snage da joj odgovori. Odjednom se iz malog zvučnika na Hunterovu stolu zaori Grahamov glas.

115. »Moram se ispričati zbog ove nezgrapne improvizacije«, reče Graham Hunteru. »Nisam ovako planirao završni prijenos, ali budući da sam podcijenio tebe, detektive Hunteru, i tvog partnera, ovo je najbolje što sam mogao smisliti u onih nekoliko sati koje sam imao.« Kratka tišina. »No dosta s isprikama. Kladim se da se pitaš kako sam se, za ime svijeta, uspio domoći žene tvog partnera kad ju je na svakom koraku pratila policija.« Hunter ne odvrati ništa. »Pa, detektive, znajući točan identifikacijski broj policijskog automobila, što misliš, koliko je nekomu poput mene bilo teško hakirati LAP-ovu radiofrekvenciju, pretvarati se da je dispečer i opozvati policijsku pratnju?« »Grahame, moraš je pustiti«, napokon prozbori, još uvijek ne znajući što da učini. »Ona nije na tvom popisu. Nikad nije bila dio tvoga plana. Ja sam onaj kojeg želiš, ne ona. Mene trebaš kriviti, ne nju. Ona nema nikakve veze s onim što se dogodilo tvome sinu, ni prije ni poslije onog događaja na mostu.« »Istina«, prizna Graham. Nikad nije bila dio mog prvotnog plana. Ali, kao što rekoh, morao sam improvizirati zbog nedavnog razvoja događaja i, da budem iskren, mislim da mi je to dosad prilično dobro išlo.« SAT: 1:27, 1:26, 1:25...

POŠTEDJETI: 29 783.

POGUBITI: 29 794.

Hunter nacilja. »Hajde, detektive, pucaj«, izazove ga Graham. »Znam da to žarko želiš.

Znam i to da si izvrstan strijelac. Pročitao sam cijeli tvoj dosje. S ove udaljenosti možeš praktički skinuti krila muhi u letu. Treba ti samo prilika, je li tako?« Hunter ne reče ništa. »Što je, detektive? Samopouzdanje ti se malo poljuljalo? Sad više nisi toliko siguran da ćeš pogoditi metu? Ah, da. Ako promašiš, mogao bi ubiti partnerovu ženu. Kako bi mu onda to objasnio?« Bez odgovora. »Detektive, imam još jedno iznenađenje za tebe. Kamera koja je visoko na zidu s tvoje desne strane također snima prijenos. Ne za World Wide Web, već samo za tvog partnera i onoga tko je s njim u uredu.« Hunterova usredotočenost ne popusti ni mrvicu. »Oh, da, i može nas čuti. Mikrofon je uključen. I zato, detektive, da te pitam nešto. Što misliš, što bi sada rekao tvoj partner? Bi li htio da pucaš ili ne? Imaj na umu da će, ukoliko promašiš i nekim čudom ne pogodiš njegovu ženu, na

meni biti red da povučem okidač.« Još jače pritisne pištolj o Anninu glavu. »Znam da s ove razdaljine ja neću promašiti.« Hunter se usredotoči.

Kao da ga zeza, Graham u djeliću sekunde stane ispred Anne.

Hunter zadrži dah. Lijevom rukom čvršće stisne pištolj, desnu opusti samo na trenutak da mu kažiprst bude gipkiji i da bolje kontrolira trzaj prilikom okidanja. No stalno je na umu imao činjenicu da je Anna služila Grahamu kao štit i u tom trenutku njegova oklijevanja, Graham se opet sakrije iza nje.

SAT: 1:01, 1:00, 0:59...

POŠTEDJETI: 31 125.

POGUBITI: 31 148. »Znaš, Sartre je jednom rekao«, progovori Graham, »da čovjek u životu ima samo jedan jedini izbor – hoće li ili ne počiniti samoubojstvo. Je li ti poznat taj citat, detektive Hunteru?« Hunter osjeti kako ga obuzima uznemirenost. »Detektive, da ili ne?« »Da«, odvrati.

Graham načas ušuti. »Dobro, jer ću te sad prisiliti na takav izbor. Želiš spasiti život partnerove žene? Može. Samo uperi pištolj u svoju glavu i povuci okidač.« U prostoriji zavlada tišina. Činilo se da se čak i zrak prestao micati. »Imaš vremena dok sat ne odbroji do nule«, reče Graham. »Ni sekunde više.« SAT: 0:47, 0:46, 0:45...

POŠTEDJETI: 33 570.

POGUBITI: 33 601. »Detektive Hunteru, imaš jednostavan izbor«, nastavi Graham. »Život nedužne osobe za život onoga tko zaslužuje kaznu. Ako uperiš pištolje sebi u glavu i povučeš okidač, ona će preživjeti. Garantiram ti. Ništa joj se neće dogoditi. Ali ako onaj sat odbroji do nule, a ti još uvijek budeš stajao na nogama, ja ću joj raznijeti mozak po cijeloj ovoj prostoriji, bez oklijevanja i okolišanja.« Repetirao je pištolj. »Ono što će se dogoditi nakon toga, uopće mi nije važno. Kao što rekoh, sudbina MSDarkDays nije u tvojim rukama. Ni ti ni ja ne možemo učiniti ništa da to promijenimo. Ali je zato život žene tvog partnera u tvojim rukama. Shvaćaš li što se ovdje događa, detektive? Želim znati jesi li spreman spasiti je na jednak način kao što si bio spreman spasiti moga sina. Ili ćeš se možda ovaj put malo više potruditi?« Hunter ne odvrati ništa.

SAT: 0:28, 0:27, 0:26...

POŠTEDJETI: 33 888.

POGUBITI: 33 903.

»Želim da sam sebi oduzmeš život kao što je moj sin oduzeo svoj«, reče ogorčenim glasom punim gađenja. »Želim te promatrati dok to radiš, jednako kao što si ti promatrao moga sina.« U tom je trenutku Hunteru milijun stvari prolazilo kroz glavu, ali je znao da nema vremena razmisliti ni o jednoj. »Policajci bi trebali biti spremni da žrtvuju svoj život za druge, nije li tako, detektive Hunteru? Jesi li ti stvarno na to spreman ili su sve to samo čista sranja? Bi li dao svoj život da spasiš nekoga, detektive? Bi li žrtvovao svoj život da spasiš jedan nedužni?« SAT: 0:16, 0:15, 0:14...

POŠTEDJETI: 34 146.

POGUBITI: 34 155.

Hunter je znao da nema vremena. Znao je i to da je podcijenio Grahama Fishera, jer od svih mogućnosti koje je prevrtao po glavi o načinu na koji će završiti susret s njim, nije ni pomislio da bi mogao završiti s mozgom rasutim po podu.

Tek je sada shvatio da se Graham cijelo vrijeme poigravao s njim. Ovo je otpočetka bio veliki finale njegova majstorskog plana. Kao što mu je rekao, želio je gledati kako Hunter sam sebi oduzima život, kao što je Hunter gledao kako Grahamov sin Brandon Fisher oduzima svoj. Samo će na taj način njegova osveta biti kompletna. I sve je savršeno odigrao. Čak i prenošenje završnog čina na Garciin kompjuter, tako da može gledati kako Hunter odlučuje hoće li njegova žena živjeti ili umrijeti.

Hunter nije imao plan i više nije imao vremena. Imao je samo jednu opciju. Znao je da Graham neće oklijevati. Kad sat odbroji do nule, on će u tom trenutku ubiti Annu. Imao je istu odlučnost u očima i glasu kao i njegov sin one noći na mostu. Nije tražio pomoć ni spasenje. Svoju je odluku donio jako davno. »Detektive, deset sekundi.« Hunter pogleda Annu, ne gajeći više ni mrvu sumnje.

Podigne pištolj i prisloni cijev ispod brade, ali ne zatvori oči kao što to čini većina ljudi. Držao ih je otvorenima...ponosnima... gledao je ravno naprijed.

9-milimetarski metak uđe u glavu i izađe na drugoj strani za tri desettisućinke sekunde. Probije kost lubanje i tolikom brzinom prolazi kroz mozak da živčani sustav ne stigne registrirati bol. Ako uđe pod određenim kutom, tada prolazi kroz moždanu koru, mali mozak, čak i talamus i mozak odmah prestaje funkcionirati, posljedica čega je trenutačna smrt.

Namjesti pištolj točno pod takvim kutom da postigne željeni učinak.

SAT: 0:04, 0:03, 0:02...

Hunter zadrži dah.

116.

Ni Garcia ni načelnica Blake nisu mogli vjerovati u ono što su gledali na zaslonu Hun te rova kompjutera.

SAT: 0:10, 0:09, 0:08...

POŠTEDJETI: 34 146.

POGUBITI: 34 155. »Zar je ovo stvarno?«, upita načelnica. Prvi put u životu Garcia začuje strah u njezinu glasu.

Nije odgovorio, nije se pomaknuo, nije treptao, nije disao. Samo je držao pogled prikovan za kompjuterski zaslon. Jeza mu je kolala žilama poput zatrovane krvi. Nije ni primijetio koliko mu se tresu ruke.

SAT: 0:06, 0:05, 0:04...

POŠTEDJETI: 34 184.

POGUBITI: 34. 196.

Hunter se napokon pomakne, a kad je to učinio, kao da je vrijeme usporilo.

Najprije je maknuo lijevu ruku s pištolja. Tada mu se u očima pojavi neizmjerna tuga, kakvu Garcia nikad prije nije vidio, kao da je shvatio da mu ništa drugo ne preostaje. Kao da je shvatio kako ga je nadmudrio i nadigrao pametniji protivnik.

Nakon toga je, držeći pištolj, okrenuo desnu ruku prema sebi. »O, moj Bože!« Načelnica podigne obje ruke i šakama prekrije nos i usta. I ona se tresla jednako kao i Garcia.

Hunter podigne pištolj i prisloni cijev ispod brade.

Načelnica osjeti kao da joj se u želucu otvorila golema rupetina. Dovoljno je dobro poznavala Huntera da je znala kako bi žrtvovao svoj život da spasi život bilo koje druge osobe, a kamoli ne one koja je bila žena njegova partnera. Osjeti kako joj suze naviru u oči pa ih čvrsto zatvori, želeći da se, kad ih opet otvori, nađe u svojoj spavaćoj sobi, budeći se iz grozne noćne more. No znala je da se to neće dogoditi. Ovaj dan bješe stvaran i težak kao nijedan u njezinu životu.

I dalje je žmirila. Točno je znala što će se dogoditi. Nije morala ni htjela gledati kako se to događa.

Nasuprot njoj, Garcia je netremice zurio u zaslon. Opazio je kad se tuga u Hunterovim očima promijenila u smirenost, kao da je shvatio i prihvatio da ima samo jedan izbor.

SAT: 0:03, 0:02, 0:01.

U tom trenu, kao da je Graham tako programirao, zaslon se zamrači.

Netom prije nego što se stranica isključila, začuju zvuk jednog ispaljenog hica. »Ne, ne, ne...« Garcia skoči, obim rukama uhvati monitor i stane ga tresti. »Što se dogodilo? Što se dogodilo? Gdje je slika?« Učinilo mu se da mu je na tren srce prestalo kucati. Obuze ga očaj. Nije znao tko je ispalio onaj jedan jedini hitac: Hunter ili Graham.

117.

SAT: 0:03, 0:02, 0:01.

U tom se času isplatilo Hunterovo kockanje.

Graham je bio u pravu. S te udaljenosti trebao je samo priliku – od deset ispaljenih hitaca, pogodio bi metu sa svih deset.

Graham je sam rekao – htio je promatrati kako Hunter oduzima sebi život.

Problem je bio u tome što s mjesta na kojemu se skrivao, iza metalne stolice visokog naslona za koju je bila zavezana Anna, nije imao dobar pogled na Huntera.

Hunter je, čekajući priliku, držao širom otvorene oči, ne mičući pogled sa stolice. Kad je sat odbrojio do 0:01, Graham Fisher učinio je upravo ono što je Hunter očekivao.

Najprije je skrenuo pažnju sa svog pištolja i Anne. Zatim se malo pomaknuo ustranu, izašavši djelomično iz sigurnosti zaklona. Izložio je dio tijela dok je izvijao vrat da bolje vidi ono što nikako nije htio propustiti – završni čin svog genijalnog plana.

To je bilo sve što je Hunteru trebalo.

Dok se okretao udesno, istovremeno istežući desnu ruku, vrijeme je teklo kao na usporenoj snimci. Sve misli i zvukovi nestadoše iz njegove glave, zamijeni ih vakuum. Bio je svjestan samo dviju stvari: svoje mete i udaranja srca u prsima koje mu je odjekivalo u glavi. Pogleda Grahama u oči i stisne okidač.

Sve se odigralo toliko brzo da Graham nije stigao reagirati.

Savršenom preciznošću Hunter ga pogodi u desno rame, rastrgavši mišić, smrskavši kost i razderavši tetive i ligamente.

Istog časa Graham ostane bez snage u ruci i ispusti pištolj na pod. Snažan udar 9-milimetarskog rasprskavajućeg metka visoke performanse zanese mu tijelo unatrag i baci ga na pod. U zrak šikne krv. Prostoriju ispuni opor miris kordita.

Nakon ispaljenog hica, Hunter se baci na pod i dvaput zakotrlja, i dalje nišaneći u Grahama.

Graham grleno rikne i instinktivno stavi lijevu ruku na desno rame koje je sada bila ljepljiva kaša krvi i rastrganog mesa. Od strašne boli i velikog gubitka krvi osjeti kako se prostorija vrti oko njega. Osoba pogođena metkom tolike brzine može samo u holivudskim filmovima imati snage da ostane na nogama i zapleše jig. Graham nekoliko sekundi kasnije padne u nesvijest.

Hunter u trenu skoči na noge i priđe mu.

»Da se nisi usudio pomaknuti«, reče držeći pištolj uperen u njegovu glavu, ali Graham je ležao bez svijesti, barem zasad.

Hunter mu brzo lisicama sputa ruke na leđima, ne mareći za dodatnu bol koju mu je pritom prouzročio. Nakon toga brzo priđe Anni.

Još uvijek je bila drogirana. Zbog proširenih zjenica oči su joj izgledale kao da je izgubljena u vremenu. Mlitavo tijelo nije reagiralo, ali je imala snažan puls i činilo se da nije ozlijeđena.

U tom trenutku začuje najstrašniji i najbolniji vrisak u svom životu.

Okrene se prema kavezu i tek tada pogleda monitor s njegove lijeve strane.

SAT: 0:00.

POŠTEDJETI: 34 471.

POGUBITI: 34 502. »Oh, Bože! Ne!« Potrči prema kavezu, ali je postupak pogubljenja već započeo. Pomični krak s pričvršćenom žičanom maskom već se počeo približavati ženinu licu. Žice oštre poput lasera već su se urezale u kožu i meso, prekrivši joj lice crvenom maskom ljepljive krvi.

Hunter se odmakne, uperi pištolj u lokot na vratima kaveza i ispali dva hica. Meci ne ostaviše ni ogrebotinu. Isto je napravio još dva puta. Ništa. Žice su se sada urezivale u hrskavicu ženina nosa. Ne mogavši zatomiti osnovnu ljudsku reakciju na paniku, počne vrištati i trzati glavom. Pokreti glave i vilice samo su pogoršali stvar – oštre žice, već duboko urezane u njezino lice, sada nisu rezale samo vodoravno, već i okomito, sakateći sve što im se našlo na putu.

Hunter pogleda oko sebe, želeći joj očajnički pomoći, ali nije znao kako.

Morao je nešto poduzeti.

Tada se, najednom, žičana maska prestane urezivati u ženino lice i počne se povlačiti, odvajajući komadiće kože, mesa i hrskavice. Hunter začuje zujanje, potom škljocaj.

Vrata kaveza se otvore.

Graham mu je rekao da će se, u slučaju da opcija POGUBITI dobije više glasova kad sat odbroji do nule, vrata otvoriti za pet minuta. Dovoljno vremena da jeziva maska uzrokuje ženi nezamislivu bol prije nego što je ubije. No sve je ovo trajalo kraće od pedeset sekundi.

Nešto se pokvarilo.

Hunter širom otvori vrata i brzo priđe ženi. Nekontrolirano se tresla i samo što nije pala u šok.

Još uvijek je imao mobitel koji mu je dao taksist. Pozove pomoć, odveže ženu i, obujmivši joj krvavo lice obim rukama, sjedne na pod, čekajući da stigne pomoć.

118.

Sljedeći dan Ispred Garciine zgrade 17:00h Hunter je upravo parkirao automobil, kad ugleda Garciu kako izlazi iz predvorja svoje zgrade noseći kovčeg.

Načelnica Blake je obojici naredila da uzmu dvotjedni odmor, što je odmah stupilo na snagu. »Trebaš pomoć?«, upita ga Hunter, izlazeći iz automobila.

Garcia podigne pogled i nasmije se. »Ne, sve je u redu. Zašto žene uvijek spakiraju previše prtljage?« Na to Hunter nije imao odgovor.

Garcia otvori prtljažnik, spremi kovčeg i okrene se licem k partneru. Znao je da je Hunter dio poslijepodneva proveo u California Hospital Medical Centeru u South Grand Avenueu. »Ima li kakvih vijesti?« »Upravo je na drugoj operaciji«, odvrati Hunter. »Već druga operacija u dvadeset četiri sata.« U očima mu se pojavi tuga. »A liječnici misle da će ih u narednih par mjeseci biti još nekoliko. Ipak, većina ozljeda se neće moći sanirati.« Garcia prođe rukom kroz kosu. »Carlose, nije se radilo o kvaru.« Garcia ga pogleda. »Žičana maska se sama zaustavila«, objasni mu Hunter. »Nije bio kvar.

Graham ju je tako programirao. Lagao mi je rekavši da će se vrata otvoriti za pet minuta i da će dotad ona biti mrtva.« »Otkud znaš? Rekao ti je?« »Ne«, odvrati. »Nije progovorio... još. Ali znam što je htio. Nije htio njezinu smrt. Htio ju je unakaziti.« Nasloni se na automobil parkiran do Garciina. »Da je moje lice toliko sjebano, ubila bih se mnogo prije. Los Angeles ima jednu ružnu nakazu manje. Da svi ružni i sjebani klinci koji se ne mogu nositi s vlastitim problemima slijede njegov primjer, L.A. bi bio mnogo bolji grad.« Garcia nabere čelo. »Ona je bila internetski trol i stavila je taj komentar na Internet«, reče Hunter. »Komentar se odnosio na Grahamova sina.« »Jebi ga«, šapne Garcia. »Graham ju je htio unakaziti jer je želio da prođe kroz sve ono kroz što je

prolazio njegov sin. Htio je da sama vidi kako je to kad drugi ljudi zure u tebe, smiju ti se, govorkaju iza tvojih leđa, nazivaju te pogrdnim imenima i do kraja života ponašaju se prema tebi kao da si čudovište. To je bila njegova osveta, ne njezina smrt.« Hunter odvrati pogled i odmahne glavom. »Iako smo ga uhvatili, ipak je pobijedio. Na kraju je ipak dobio ono što je želio.« »Ne, nije«, odlučno odvrati Garcia. »Njegova je osveta uključivala i tvoju smrt, zar se ne sjećaš? A to se nije dogodilo. Sad će Graham Fisher trunuti u zatvoru. Nikad neće izaći.« I on načas odvrati pogled i uzdahne. »Ali sve to neće izbrisati činjenicu da su ljudi glasovali, Roberte,« Izgledao je ogorčeno. »Obični ljudi, sjedeći u svojim domovima, uredima, kafićima, školama...« Odmahne glavom. »Svi su oni glasovali. Za razliku od prethodnih slučajeva, Graham im je dao priliku da spase nečiji život, a veći broj to nije učinio.

Odabrali su da potpuno nepoznatu osobu osude na smrt, samo da bi to mogli gledati i zabavljati se. Ljudski život u zamjenu za smijeh – kakva je to razmjena?« Hunter glasno uzdahne. »Roberte, takva stvar nema dobru i lošu stranu. I to je ono što je sjebano.

Neki su ljudi potpuno skrenuli, više ništa ne cijene. Pogotovo to koliko je vrijedan jedan ljudski život.« Hunterova tišina potvrdila je njegove riječi. »Kako je Anna?«, napokon ga upita. »Živa je, tvojom zaslugom.« Hunter ne reče ništa.

Garcia duboko uzdahne. »Strašno je potresena i još uvijek malo omamljena od droge kojom ju je Graham nakljukao. No to je, na neki način, bila prava sreća. Ne sjeća se ničega što se dogodilo nakon što je drogirana. Da je bila svjesna za vrijeme svega onoga što se jučer događalo oko nje, psihičke posljedice bi bile kudikamo gore od onih koje sad mora prevladati. Ti to znaš bolje od svih.« Narednih nekoliko trenutaka prođe u nelagodnoj tišini kakva još nikad nije nastala među njima. »Onda, kamo idete?«, upita Hunter, pokazujući kovčeg. »Idemo posjetiti neke rođake gore u planinama Oregona«, odvrati. »Želimo samo na neko vrijeme pobjeći od svega, shvaćaš? Anni će dobro činiti da se malo makne iz ovog grada. Dobro će nam činiti da dva tjedna provedemo sami... bez prekida... bez telefonskih poziva usred noći.« Uslijedila je još jedna nelagodna tišina. »Hoćeš li se vratiti?«, upita Hunter.

Garcia je znao da misli na Jedinicu za teška ubojstva. Dugo je razmišljao što da kaže. »Vratit ću se u policiju«, napokon reče. »Još nisam odlučio hoću li se vratiti u Jedinicu.« Hunter ne reče ništa.

»Bit ću iskren«, reče Garcia pogledavši ga u oči. »Roberte, još nikad dosad nisam osjetio onakav strah kao jučer. Anna mi je oduvijek bila sve. Ja sam nitko i ništa bez nje. Stalno strahujem da ću je izgubiti. Znaš o kakvom strahu govorim, zar ne? Onom koji osjeća svaki par koji se voli.« Odmahne glavom. »Taj strah nije od jučer. Vidjevši je onako zavezanu za stolicu s pištoljem uperenim u glavu, moj je strah postao zbiljski. Tek tada sam shvatio koliko je stvarno krhka i ranjiva. I ti i ja znamo da joj je život bio u opasnosti samo zato što radim u Jedinici za teška ubojstva. Drugim riječima, ja sam je doveo u tu opasnost zbog posla koji radim.« Hunter je nijemo promatrao svog partnera. »Znaš da se nimalo ne bojim za svoj život. Ne smeta mi što sam bio pribijen za križ, i sam to znaš. No sad je prvi put bio ugrožen Annin život i zato ti neću lagati, Roberte. To me je prisililo da se zamislim. Da posložim svoje prioritete.« Hunter je znao da će tako biti. »Bio sam toliko prestrašen da nisam mogao jasno misliti«, prizna Garcia. »Da sam jučer u onoj prostoriji bio ja umjesto tebe, mislim da ne bih uočio priliku koju si ti vidio, a da i jesam, mislim da ne bih imao petlje iskoristiti je.

Ja bih se jednostavno upucao da spasim Annu.« Hunter ne reče ništa. Tišina potraje nekoliko sekundi. »Ali u ovom trenutku neću donositi nikakve odluke«, nastavi Garcia. »Sve je još uvijek previše svježe i zato još ne mogu trezveno razmišljati.« Hrabro se nasmiješi. »Dobro će mi doći pauza. Imat ću vremena srediti misli. I tebi će dobro doći. Ideš li nekamo?« Hunter slegne ramenima. »Nisam još sto posto odlučio, ali pomišljam na Havaje.« Garcia se nasmiješi. »To bi ti stvarno dobro došlo.« Hunter mu uzvrati osmijeh. »Da, stvarno mi treba odmor.« »Čim odlučim«, napokon reče Garcia, »ti ćeš biti prvi koji će saznati, partneru.« Hunter kimne.

Iznenada mu Garcia priđe i zagrli ga kao da ga nikad više neće vidjeti. »Roberte, hvala ti za ono što si jučer učinio. Hvala ti što si spasio Annu.« Hunter se nelagodno nasmiješi. »Onda, ideš gore?«, upita Garcia. »Znam da bi Anni bilo drago da te vidi.« »Samo čas«, odvrati i brzo se vrati do svog automobila. Sa suvozačeva sjedala uzme buket bijelih i žutih ruža i krene za Garciom u zgradu.

U jedno je bio siguran. Što god Garcia odluči u naredna dva tjedna, znao je da će odluka biti ispravna.

Chris Carter rođen je u Brazilu u obitelji talijanskog podrijetla. Studirao je psihologiju i kriminalno ponašanje na Sveučilištu Michigan. Kao član tima za psihologiju kriminalaca u Uredu javnog tužitelja države Michigan, ispitivao je i proučavao mnoge zločince, uključujući višestruke i serijske ubojice koji su osuđeni na doživotnu kaznu zatvora.

Početkom 1990-tih otišao je u Los Angeles i deset godina proveo kao gitarist brojnih poznatih bendova, a potom je odustao od glazbe i posvetio se pisanju. Trenutno živi u Londonu i, prema Sunday Timesu, spada u prvih deset najprodavanijih autora.

Posjetite www.chriscarterbooks.com. ili ga pronađite na Facebooku.

Ostali romani: Ubojica Krucifiks, Krvnik, Noćni vrebač, Kipar smrti.

Napomene [1] Glasan smijeh

[2] Ja sam FBI

[3] Viralan video – video koji u kratkom roku postaje veoma raťiren i popularan

[4] Simfonijski orkestar Silicijske doline, DruĹĄtvo za suzbijanje poroka

[5] Sposobnost preĹživljavanja vojnika, Vozilo Space Shuttlea

[6] Kod nas preveden: Sotona – razotkrivanje