17 minute read
Zlata Živaković-Kerže Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla (Osvrt na prosvjetni i društveni rad
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 13-21 Zlata Živaković-Kerže: Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla
Dr. sc. Zlata Živaković-Kerže znanstvena savjetnica u miru Osijek Republika Hrvatska UDK: 930.85(497.5Osijek)”18/19” Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 23.5.2020.
Advertisement
Autorica je u radu na temelju arhivskog gradiva pohranjenoga u Državnom arhivu u Osijeku i relevantne literature istaknula četiri osječka gimnazijska profesora njemačkoga podrijetla koji su svojim kulturno–prosvjetnim i društvenim djelovanjem ostavili dubok trag i svojim doprinosom zaslužili da budu imenovani. Ključne riječi: gimnazijski profesori, njemačko podrijetlo, Osijek, prosvjetni i društveni rad
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 12-21 Zlata Živaković-Kerže: Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla
Uvodne napomene
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća na osječkim gimnazijama našli su se mladi, nadareni profesori njemačkoga podrijetla koji su dali svoj pečat razdoblju između dva svjetska rata u osječkoj sredini, i to kroz svoj agilni prosvjetni i društveni rad. Svoje obrazovanje stekli su na sveučilišnim središtima Austro–Ugarske Monarhije. Odgajali su i obrazovali niz mladih generacija, a svojim su djelovanjem obilježili kulturni i društveni život ne samo grada na Dravi nego i cijelog hrvatskoga kraja. Poticali su također osnivanje i rad prosvjetnih ustanova i pokretali mnoge hvale vrijedne akcije na tom području. Pisali su i objavljivali znanstvene radove i popularizirali znanstvena postignuća među širokim slojevima pučanstva.
Gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla
Josip Bösendorfer rođen je u Lukaču, mjestu kraj Virovitice, 30. siječnja 1876. u obitelji stolara Leopolda Bösendorfera i Marije rođene Pištanac. Josipov otac Leopold potekao je iz mjesta Binsdorfa u Donjoj Austriji.
Od rane mladosti Josip Bösendorfer ostao je bez roditelja te je djetinjstvo proveo kao štićenik osječkog Zakladnog sirotišta Huttler–Kohlhofer–Monsperger.1
U Osijeku je završio Kraljevsku veliku gimnaziju. U posljednjem VIII. razredu školske 1894./95. godine iz povijesti i zemljopisa imao izvrsnu ocjenu.2 Kao srednjoškolac pisao je pjesme i bio tajnik đačkoga literarnog društva Javor. Od jeseni 1895. je u Zagrebu na Kraljevskom sveučilištu Franje Josipa I. na Mudroslovnom fakultetu studirao povijest i zemljopis. Sudjelovao je u spaljivanju mađarske zastave te mu vladanje bijaše u svim semestrima do zimskog proljeća školske godine 1895./96. posve primjereno, u zimskom pako proljeću 1895/96. neprimjereno povodom izrečenoga mu po rektoru pred akademičkim senatom ukora radi izgreda proti madžarskom barjaku.3 O tome svjedoči i pismo njegova učenika Zvonimira Kulundžića, autor knjige Knjiga o knjizi, koji mu se pismom obratio 1954. i između ostaloga piše: ...Već dulje vremena spremam jednu naširoko zamišljenu monografiju o Stjepanu Radiću i tako sam prekapajući arhiv zagrebačkog sveučilišta iz onih dana pronašao i spis o spaljivanju mađarske zastave god. 1895.. Među njima i na koncept (Spevčev) za prijedlog sveučilišnom senatu o tome koje okrivljene studente treba kasniti; disciplinski na samom Sveučilištu. Na tom popisu se nalazi i Vaše ime – iako je kasnije kao još cca 70% - precrtano. Znam da kasnije niste odgovarali
1 Zavičajnici grada Osijeka 1901. – 1946., priredili Stjepan Sršan / Vilim Matić, Osijek 2003., 102; Jelena
Červenjak, „Josip Bösendorfer, profesor, kustos i ravnatelj Hrvatskog državnog muzeja u Osijeku“ Godišnjak njemačke zajednice / DG Jagrbuch, vol. 22, Osijek 2015., 371. 2 HR–Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS) –157, knjiga 89, Zapisnici o ispitu zrelosti. 3 Ante Grubišić, „Zasluge dr. Josipa Bösendorfera u spašavanju kulturne baštine tijekom i neposredno nakon
Drugoga svjetskog rata“, Intelektualci i rat 1939. - 1947., Zbornik radova s međunarodnog skupa Desničini susreti 2012. dio 2, (urednici Drago Roksandić / Ivana Cvijović Javorina), Zagreb 2013., 489.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 13-21 Zlata Živaković-Kerže: Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla
na sudu, ali ne znam da li Vam je bilo poznato, da ste bili na tom spisku. 4
Već za vrijeme studija je napisao brojne podliste i članke u bečkim i zagrebačkim novinama i časopisima. Nakon što je diplomirao osposobljen je za predavanje povijesti i zemljopisa te je od 1898. do 1899. pomoćni učitelj na zagrebačkoj donjogradskoj gimnaziji. U Zagrebu se 1899. vjenčao sa Slavom rođenom Ipša. U braku su rođena djeca Leopold (Zagreb, 19. 8. 1900.) i Dragutin (Osijek, 19. 10. 1902.).5 Od 9. rujna 1900. je imenovan namjestnim učiteljem na Kraljevskoj velikoj gimnaziji u Osijeku. Tu je 7 mjeseci i 25 dana proveo u učiteljskoj službi; 18. rujna 1900. položio prvu Slika 1: prisegu, a 13. svibnja 1901. stekao svjedodžbu Josip Bösendorfer potpunog osposobljavanja.6 U doktora filozofije promoviran je 24. srpnja 1902. na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s temom Zrinsko-frankopanska urota. Dva dana potom dekretom Zemaljske vlade u Zagrebu je imenovan pravim učiteljem IX. činovničkog razreda; prisegu je položio mjesec dana potom 29. kolovoza 1902. Tijekom 1905. je napredovao, i to 1. travnja je imenovan pravim učiteljem X. činovničkog razreda, a prisegu je položio 11. travnja 1905. Na kraju te godine stekao je naslov profesora (7. prosinca 1905.). Tri godine potom, 19. rujna 1908. imenovan je profesorom u IX. činovničkom razredu. Dopisom Zemaljske vlade u Zagrebu od 25. svibnja 1913. vlada mu je izrekla pohvalno priznanje za zanimljivo prikazivanje kulturne povijesti prema zahtjevu nove naučne osnove i modernih načela za proučavanje povijesti u srednjim školama. 7 Iz Zagreba je 21. rujna 1914. upućen dekret po kojem je profesor na Kr. velikoj gimnaziji Bösendorfer premješten na Kr. realnu gimnaziju u Osijeku u istom svojstvu i sa sustavnim berivima. 8 Predavao je povijesno–zemljopisnu struku (godine 1914. s prof. Ljedevitom Enderle), i to povijest u III2, IV2, VII3, VIII3 i zemljopis u I3, IV2, VII, VIII razredu. Uz to su obojica, iako nisu bili kvalificirani predavali njemački jezik, i to Enderle u nižim, a Bösendorfer u višim razredima. Od 1917. do 1922. upravitelj je gimnazije. Umirovljen
4 HR–DAOS–1281, Ostavština Bösendorfer, kutija 1, pismo Zvonimira Kulundžića od 15. 8. 1954. 5 Danica Pinterović, „Josip Bösendorfer“, Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1989., 182, 183; Zavičajnici grada
Osijeka…, 102. 6 HR-DAOS-157, Velika gimnazija, kutija 60/1914., Izvještaj o učiteljima, koliko su vremena proveli u službi učiteljskoj bez srednjoškolskog osposobljavanja, spis br. 37., 26. 1. 1914. 7 HR–DAOS–158, Realna gimnazija, Matica i sposobnik za učitelje Realne gimnazije 1913. - 1922., knjiga 36, str. 9. 8 HR–DAOS–157, fond Kraljevske velike gimnazije u Osijeku, kutija 60 / 1914., predmet br. 405, 26. 9. 1914.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 12-21 Zlata Živaković-Kerže: Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla
je 1932. godine. Aktivno je sudjelovao u političkom i upravnom životu grada Osijeka, i to kao gradski zastupnik od 1914. do 1939. godine. Vrlo agilno je nastupao; sačuvani njegovi govori npr. od 14. ožujka 1930. o stanju željeznica u Slavoniji. 9
Početkom Drugoga svjetskoga rata postavljen je u lipnju 1941. na upražnjeno mjesto upravitelja osječkog Gradskoga muzeja. Upravljajući tom kulturnom ustanovom kroz cijelo vrijeme Nezavisne Države Hrvatske uspio je u tom složenom ratnom vremenu odmaknuti se od politike spasiti i očuvati kulturno-povijesni materijal (razne predmete, knjige, slike i arhivalije) iz napuštenih kuća i stanova osječkih srpskih i židovskih obitelji te uvjeriti Gradsko poglavarstvo da preda Gradski muzej u vlasništvo države, pa je u veljači 1942. promijenjen naziv osječkog muzeja u Hrvatski državni muzej u Osijeku. 10 Kao dobar poznavatelj osječkih prilika i tada najveći autoritet u kulturnom miljeu grada vrlo brzo osuvremenio muzej te osnovao u sklopu ustanove knjižnicu i Galeriju slika. Tako je osobno nazočio 16. listopada 1941. otvorenju te Galerije slika u prostorima osječkoga muzeja. Prve slike je sakupio prof. dr. Antun Bauer, ravnatelj gipsoteke u Zagrebu. Nazočnim predstavnicima gradskih i vojničkih oblasti te članovima Društva prijatelja starina Mursa obratio se Bösendorfer, koji je u svom govoru ocrtao historijat postanka nove i najmlađe galerije slika u NDH. Nakon njega obratio se i prof. dr. Bauer, rođeni Vukovarac, koji je u Osijeku polazio gimnaziju. Zbog svega toga ostao je Bösendorfer i poslije rata direktor Muzeja, koji 27. studenoga 1946. dobiva u trajno vlasništvo zgradu bivšega poglavarstva u Tvrđi (zgrada današnjega Muzeja Slavonije) u kojoj je otvoren stalni muzejski postav i galerija slika. Sljedeće godine je muzeju određen novi naziv, koji je ostao do danas – Muzej Slavonije. Tijekom svoga rada u Muzeju do umirovljenja 1949., kao vrsni historiograf, pretežito, slavonske povijesti i istaknuti istraživač osječke prošlosti postavio je osnovne smjernice istraživačkog i sakupljačkog rada.11 I nakon umirovljenja u potonjem desetljeću 20. stoljeća radio je u honorarnom statusu, koji se produžavao svake godine sve do njegove smrti. Savjetnik za starine i prošlost grada Osijeka postao je 1. rujna 1950. na temelju odluke Izvršnog odbora grada Osijeka. Za to je dobivao honorarnu naknadu. Bavio se znanstvenim i istraživačkim radom sve do smrti 6. lipnja 1957. godine. Bio je član münchenske Akademije od 1930., bečke od 1939., a član JAZU je od 1934., i to kao jedini član iz Slavonije. Bio je aktivni član osječkog Arheološkog društva Mursa Pokrenuo je i uređivao Osječki zbornik, časopis Muzeja Slavonije u Osijeku. Znanstveni radovi dok je radio u gimnaziji: Ljudevit Posavski – Franci i Hrvati”, Vijenac, Zagreb, 1896.; “Ustanak Grka 1821. i današnje stanje njihovo”, Hrvatska Domovina, Zagreb, 1898.;
9 HR–DAOS–157, Velika gimnazija, kutija 60/1914., Srednjoškolski učitelji povijesno-zemljopisne struke, spis br. 28., 20. 1. 1914.; Doznaka beriva, spis br. 30., 21. 1. 1914.; HR–DAOS–1281, Ostavština Bösendorfer, kutija 1, fascikl Političko djelovanje, gradski zastupnik, Govor na sjednici Gradskog zastupstva 14. 3. 1930. 10 A. Grubišić, „O jednoj zabrani ‘Osječkog zbornika”, Osječki zbornik 27, Osijek, 2004., 121; Marina Vinaj, „Šest desetljeća Osječkog zbornika“, Osječki zbornik 27, Osijek, 2004., 270-272. 11 “Gradske vijesti“, Hrvatski list, Osijek, 17. 10. 1941., 11; A. Grubišić, „Zasluge…“, 92; J. Červenjak, „Josip
Bösendorfer, profesor, kustos…“, 374.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 13-21 Zlata Živaković-Kerže: Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla
Slika 2: Pogled na zgradu Muzeja Slavonije u Tvrđi
“Brockhaus sollte Kroatien” Münchener Nachrichten, München, 1898.; Zavjera Petra Šubića Zrinjskoga, bana hrvatskoga, tisak Dionička tiskara, Zagreb, 1898.; Lesebuch für die dritte Classe der Volksschulen in Kroatien und Slavonien, Zagreb, 1909.; Crtice iz slavonske povijesti, Osijek, 1910.; Osječka carina i obitelj Korogyi; Turkovićev diarij... Bavio se izučavanjem hrvatske, slavonske i osječke povijesti. Najznačajnija djela: Crtice iz slavonske povijesti s posebnim osvrtom na prošlost županija: križevačke, virovitičke, požeške, cisdravske, baranjske, vukovarske i srijemske te kr. i slob. grada Osijeka, Osijek, 1910.; Franjevci u Osijeku, Osijek, 1933.; Počeci umjetnosti u Osijeku, Osijek, 1935.; Nešto malo o našoj Baranji, Osijek, 1940.; Agrarni odnosi u Slavoniji, 1950. i drugi.12
O njegovom radu kao vrsnog profesora svjedoči i pismo Danila Blanuše, dekana Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, koji mu je 28. siječnja 1956. napisao pismo povodom njegovih navršenih 80 godina i 60-godišnjice rada. Između ostaloga tu piše: ...Ima tome nekih 36 godina kada sam iz Zagreba prešao u Osijek i tamo nastavio školovanje na Realnoj gimnaziji. Živo se toga sjećam, jer sam time promijenio okolinu i našao se u svom rodnom gradu, koji sam dotada jedva poznavao. Gotovo svi profesori iz onog vremena ostali su mi u ugodnoj uspomeni. No Vi ste bili ne samo moj profesor povijesti i zemljopisa, već i ravnatelj škole. Kada pokušavam evocirati ona vremena onda mi se pojavljuje Vaš lik, vidim Vas u razredu kako tumačite, a sebe kako stenografski bilježim Vaše riječi, pa i sve one male šale koje ste znali upletati u predavanje. U naročitom su mi sjećanju Vaša predavanja o Francuskoj revoluciji i o Napoleonovu dobu. Vjerujete, da smo Vas slušali bez daha.
12 HR–DAOS–158, Realna gimnazija, Matica i sposobnik za učitelje Realne gimnazije 1913. - 1922., knjiga 36, str. 9.; HR-DAOS-1281, Ostavština Bösendorfer, kutija 1, Dopis tajništva narodnog odbora grada Osijeka, 30. 12. 1954.; fascikl Osobne potvrde, rješenja..., dopis 7. 10. 1949.; fascikl Osobne potvrde, rješenja...,
Rješenje Izvršnog odbora grada Osijeka, 31. 8. 1950.; 20. 12. 1955.; 16. 1. 1957.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 12-21 Zlata Živaković-Kerže: Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla
No nisam naučio cijeniti Vas samo kao historičara i odličnog predavača. Iz Vas je izbijalo opsežno i svestrano znanje i velika profesionalna kultura. Bili ste više nego profesor povijesti. Bili ste nam mentor i prijatelj i bili ste čovjek.
Prilikom ove visoke obljetnice rođenja, koju eto slavite, želim Vam u prvom redu da u dobru zdravlju provedete još što dulji niz godina u svojoj okolini, gdje Vas svatko cijeni i voli.
No čini mi se da Vam smijem željeti još nešto.
Svi oni, koji se bave naukom, znaju da je to mukotrpan posao, ali da je nagrada za to posebno zadovoljstvo i sreća, možda vi valjalo reći blaženstvo, kada se ocrtavaju rezultati i javljaju uspjesi. Mi matematičari mislimo kada proziremo logičku strukturu matematičkih istina i uspijevamo naći nove takve istine da smo osjetili nešto od vječne ljepote koju su stari Grci nazrijevali u harmoniji sfera. Vi možete gledati unatrag na takvo bogatstvo rezultata svojega naučnog rada, da bi sigurno dostajalo za više nego jedan život. Ipak sam siguran, da Vam je najveća sreća nastaviti taj rad, nastaviti ga do posljednjeg trenutka. Zato Vam želim da i dalje istražujete svoje probleme još vrlo dugo vremena i da pri tome čujete muziku sfera sve jasnije i sve čistije...13
Dragan Melkus, po zvanju slikar, profesor slobodnoga crtanja na srednjim školama, književnik, pisac pripovijedaka, publicist, feljtonist, likovni, književni i kazališni kritičar, u javnosti je bio često hvaljen, ali isto tako i kritiziran. Djetinjstvo je proveo u Slavonskoj Požegi, a realku je polazio u Zagrebu. Sklonost prema slikanju odvodi ga u Beč gdje se 1876. upisao u Školu za umjetnost i obrt na kojoj ostaje 4 semestra do 1878. Dobivši državnu stipendiju nastavlja u Münchenu 1880. studij slikarstva, na Akademiji. Studij je dopunio boravkom u Düsseldorfu i Parizu. Godine 1887. se u Münchenu Slika 3: Dragan Melkus oženio s Cecilijom rođ Krebs. U tom njemačkom gradu rođena su im djeca Maksimilijan (1887.) i Angelo Malkus (1890.). U Hrvatsku se s obitelji vratio 1892. i prvotno je 12 godina profesor u Srijemskoj Mitrovici. Godine 1904. premješten je u Vukovar. Tih godina počinje ponovo javno izlagati. Tražio je premještaj u Zagreb, ali molba nije prihvaćena. Godine 1907. dolazi na vlastiti zahtjev u Osijek na Kraljevsku realnu gimnaziju. Tri godine potom dobiva naslov profesora.
13 HR–DAOS–1281, Ostavština Bösendorfer, kutija 1, pismo od 28. 1. 1956.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 13-21 Zlata Živaković-Kerže: Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla
Njegovim dolaskom grad na Dravi dobio je vrlo agilnog kulturnoga djelatnika koji je svojim slikarstvom i književno-publicističkim radom unio živost u osječku sredinu. Napisao je više eseje, pripovijetki, novela i feljtone u hrvatskim i njemačkim dnevnim i beletrističkim novinama. Objavio je knjigu pripovijetki Moj plavi prijatelj. Bio je član i predsjednik Kluba hrvatskih književnika u Osijeku, član je Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, sudjeluje u organiziranju I. umjetničke izložbe toga kluba 1910./11. godine, na kojoj je izložio 19 radova. Slikao je pejzaže, osobito slavonski nizinski krajolik te mnoga djela s osječkim motivima, portrete, figuralne i religiozne kompozicije, a bavio se i restauriranjem slika i knjiga. Naslikao je velik broj slika koje su reproducirane u ilustriranim domaćim i inozemnim listovima. Odlikovan je brončanom kolajnom od Akademije lijepih umjetnosti u Münchenu te srebrnom kolajnom filatelističke izložbe u Zagrebu. Prvi je član društva Hrvatskih književnika u Zagrebu. (Rođen je u mjestu Bektež kod Požege 28. listopada 1860., a preminuo u Osijeku 5. rujna 1917. godine.)14
Stjepan Pelz je rođen u Osijeku 18. travnja 1891. godine. Potječe iz njemačke obrtničke obitelji – otac Karlo / Dragutin Pelz, kolarski majstor, i majka Marija rođ. Pin.15 Nakon završenoga pučkoga i gimnazijskoga školovanja u rodnom Osijeku studirao je od 1910. do 1914. na Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu u Beču hrvatski jezik i njemački kao glavnu struku te je promoviran u čast doktora filozofije. Osposobljen je u Beču 25. listopada 1915. za predavanje glavne struke na gimnazijama po ispitnom povjerenstvu srednjoškolskih učitelja. Kao namjesni učitelj prvotno je radio na Kr. realnoj gimnaziji u Senju od 10. prosinca 1915. do 31. srpnja sljedeće godine kada je premješten na Kr. realnu gimnaziju u Sušak, a od 13. kolovoza 1918. je dekretom premješten u Osijek kao pravi učitelj na Kr. veliku gimnaziju. Naslov profesora stekao je sljedeće godine kada je dekretom od 6. kolovoza te 1919. godine premješten na osječku Kr. trgovačku akademiju na kojoj je radio do 19. kolovoza 1921. kada je premješten ponovo na Kr. veliku gimnaziju, a 24. ožujka sljedeće godine radi na Kr. muškoj učiteljskoj školi u Osijeku. Jedno od područja na kojima je profesor Pelz bio angažiran, s obzirom na svoj primarni posao, bilo je područje pedagogije. Napisao je više radova koje je objavio u Nastavnom vjesniku i Hrvatskoj prosvjeti. Svoj doprinos toj djelatnosti dao je kao vrstan predavač u navedenim srednjim školama predajući hrvatski i njemački jezike, a uz pomoć rječnika čitao je sve glavne slavenske jezike te francuski i talijanski jezik. Bio je pokretač i voditelj niza učeničkih aktivnosti, te pisac članaka i rasprava u navedenim časopisima u kojima je razmatrao odnose u hrvatskoj književnosti objavivši Osobni susret Reljkovića s Katančićem i Oplodni moment kod pjesničkog stvaranja te priredio prvo izdanje Matijaš Grabancijaš – dijak potičući i animirajući učenike.16
14 Zlata Živaković-Kerže, Osječka sjećanja i svaštice 20. stoljeća, 2. dio, Osijek, 2008., 337; Zavičajnici grada
Osijeka…, 524; Oto Švajcer, Dragan Melkus, Osijek, 1986., 5-41. 15 Zavičajnici grada Osijeka…, 602. 16 Profesori osječkih gimnazija 1855. – 1945., priredio Stjepan Sršan, Osijek, 2009,, 68, 69, 160, 161.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 12-21 Zlata Živaković-Kerže: Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla
Gustav Pexider rođen je u Osijeku 18. veljače 1859. godine u njemačkoj obitelji; otac Johannes i majka Paulise Pexidr rođ. Eisenbach.17 U rodnom gradu je završio pučko školovanje, a srednjoškolsko obrazovanje je stekao u Beču. Studirao je u Pragu na Visokoj tehničkoj školi i diplomirao 1879. stekavši naslov profesora kemije. Vrativši se u domovinu te je godine dekretom postavljen 18. ožujka na Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima te imenovan profesorom opće agrikulturalne i analitičke kemije i voditeljem učilišnoga kemijskoga laboratorija. Od 1890. do 1898. bio je i ravnatelj Učilišta.18 U tom razdoblju je stekao obitelj, oženivši se 1885. u Novom Vinodolskom s Marijom rođ. Srića. U braku su rođena djeca Zdenka (Novi Vinodolski, 1886.), Vera (Novi Vinodolski, 1887.) Marija (Križevci, 1889.), Nikola, (Križevci, 1892.), Vladimir (Križevci, 1895.) i Margareta (Križevci, 1896.).19 Nakon provedenih 18 godina u Križevcima premješten je dekretom 9. listopada 1898. u rodni Osijek i potonjih 7 godina je radio kao profesor i ravnatelj Kraljevske realne gimnazije. U proteklom razdoblju je napisao nekoliko knjiga, radova i udžbenika te objavljivao razne članke kemijskoga i tehnološkoga sadržaja u Gospodarskom listu, Šumarskom listu, Gospodarskom poučniku, Vjesniku za gospodarstvo i šumarstvo i drugim časopisima. U Zagreb je premješten 6. listopada 1904. u svojstvu profesora i ravnatelja, na kojoj je djelovao do umirovljenja 1924. godine. Preminuo je 12. travnja 1931. u Novom Vinodolskom.20
Zaključak
Navedeni gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla (Josip Bösendorfer, Dragan Melkus, Stjepan Pelz i Gustav Pexider), iako različitih struka, našli su se krajem 19. i početkom 20. stoljeća na osječkim gimnazijama i svojim agilnim radom su obilježili prosvjetni i društveni život grada Osijeka, ali i pojedinih sredina diljem Kraljevine Hrvatske i Slavonije u razdoblju između dva svjetska rata. Svoje obrazovanje stekli su na sveučilišnim središtima Austro–Ugarske Monarhije. Odgajali su i obrazovali niz mladih generacija i poticali također osnivanje i rad kulturnih ustanova i pokretali mnoge hvale vrijedne akcije na društvenom području. Pisali su i objavljivali znanstvene radove i popularizirali znanstvena postignuća među širokim slojevima pučanstva. Ono što su učinili, svatko na svom stručnom području, kao pedagozi, gimnazijski profesori, znanstvenici, književnici i umjetnici bilo je daljnji preduvjet za čvrste temelje utkane u daljnji prosvjetni, društveni i kulturni život grada na Dravi, ali i znatno šire.
17 HR–DAOS–500, Matična knjiga rođenih Tvrđa (1855.–1874.), knjiga 532, str. 60. 18 Snježana Paušek–Baždar / Renata Trischler, “Gustav Pexidr i hrvatsko kemijsko nazivlje”, Godišnjak njemačke zajednice / DG Jagrbuch, vol. 17, Osijek 2010., 110, 111. 19 Zavičajnici grada Osijeka…, 616. 20 S. Paušek–Baždar / R. Trischler, “Gustav Pexidr i hrvatsko…”, 110, 111; Profesori osječkih gimnazija…, 163, 164.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 13-21 Zlata Živaković-Kerže: Osječki gimnazijski profesori njemačkoga podrijetla
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća na osječkim gimnazijama našli su se mladi, nadareni profesori njemačkoga podrijetla (Josip Bösendorfer, Dragan Melkus, Stjepan Pelz i Gustav Pexider) koji su dali svoj pečat razdoblju između dva svjetska rata u osječkoj sredini, i to kroz svoj agilni prosvjetni i društveni rad. Svoje obrazovanje stekli su na sveučilišnim središtima Austro–Ugarske Monarhije. Odgajali su i obrazovali niz mladih generacija, a svojim su djelovanjem obilježili kulturni i društveni život ne samo Osijeka nego i cijeloga hrvatskoga kraja. Poticali su također osnivanje i rad prosvjetnih i društvenih ustanova i pokretali mnoge hvale vrijedne akcije na tom području. Pisali su i objavljivali znanstvene radove i popularizirali znanstvena postignuća među širokim slojevima pučanstva.
Osijeker Gymnasiumprofessoren deutschen Stammes (Rückblick auf die Bildungs- und Gesellschaftstätigkeit) Zusammenfassung
Ende des 19. und Anfang des 20. Jahrhunderts waren an den osijeker Gymnasien junge, begabte Professoren deutschen Stammes (Josip Bösendorfer, Dragan Melkus, Stjepan Pelz und Gustav Pexider), welche in der Zeitspanne zwischen den zwei Weltkriegen das osijeker Milieu durch ihre lebhafte Bildungs- und Gesellschaftsarbeit prägten. Ihre Bildung erwarben sie in den Universitätszentren der Österreichisch-Ungarischen Monarchie. Sie erzogen und bildeten eine Reihe von Generationen junger Menschen, durch ihr Wirken prägten sie das Kultur- und Gesellschaftsleben nicht nur von Osijek, sondern auch der ganzen kroatischen Umwelt. Sie förderten ebenfalls die Gründung und Tätigkeit von Bildungs- und Gesellschaftsinstitutionen und regten viele lobenswerte Aktionen auf diesem Gebiet. Sie schrieben und veröffentlichten wissenschaftliche Arbeiten und popularisierten wissenschaftliche Errungenschaften in den breiten Volksschichten.
