Dragana Marković, Jelena Vujović Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

Dragana Marković

bibliotekarka savjetnica NBCG“ Djurdje Crnojević Crna Gora

Jelena Vujović

master učiteljica OŠ“Njegoš“- Cetinje Crna Gora UDK: 27(091) Izlaganje sa znanstvenog skupa Prihvaćeno: 20.10.2020

Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

Još 1946. godine kada je na Cetinju otvorena specijalna bolnica za plućne bolesti, rad u antituberkuloznom dispanzeru započelo je deset časnih sestara Franjevki. Pedesetih godina prošlog vijeka počele su sa radom i na internom odjeljenju bolnice “Danilo I”. Ključne riječi: Katolička crkva Svetog Antuna, Družba Franjevki Bezgrešnog Začeća, Cetinje, Istorijat

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

Družba Franjevki Bezgrešnog Začeća

Družba Franjevki Bezgrešnog Začeća osnovana je u Grazu u Austriji. Postoji od 29. 09. 1843. god. Utemeljiteljica je Franciska (redovničko ime) Antonija Lampel (28. 08. 1807. g. ), uz podršku biskupa Romana Sebastijana Zangerlea.

Antonija je govorila talijanski, francuski i njemački jezik. Razumjela se u glazbu, slikanje, fine ručne radove i kuhinju. Krasila je dobrota, marljivost, sposobnost, pobožnost. Često uronjena u duboku misao, puna Duha Božjega i velikih ideala, bila je pokretač osnivanja škole.

Od nje je pošla misao za osnivanje redovničke zajednice i njena molba s potpisima njenih kolegica je nazvala „Magna Charta“, je sadržala detaljan opis aktivnosti, načela, kako živjeti među ljudima i težiti za neprestanom povezanošću sa Bogom.

I tako je dana 15.07. 1842. god. Papa Grgur XVI., potvrdio Statut koje je dopunio biskup Zangerle. Šest novakinja, nakon oblačenja sa novim (redovničkim) imenima i sa velikim „DA“ , započinju novicijat koji znači početak duhovnog života .

Na prijedlog biskupa Zangerlea, s. Franciska je imenovana starješinom zajednice i dobi titulu MAJKA. Izvanrednim darom rasuđivanja, poniznosti, uvijek nasmijana, mirna čvrsto i razboriti je znala zaštiti sestre, svuda je znala pomoći i savjetovati. Znala je govoriti „ Ljubav djeluje u slobodi. Njoj se ne može komandirati niti prisiliti. Ni ja neću vršiti pritisak, ali ću uvijek poticati na novo predanje Bogu“.

Prožeta apostolskim žarom služila je ljudima i bila u svemu na raspolaganju Crkvi. Tjelesni napori, neumoran rad u školi, nove njene nasljednice koje su unosile drugačiji duh u Družbu i njena bolest je narušila njeno zdravlje, i u 44. god. m. Frančeska umire.

Ostade geslo naše Utemeljiteljice, m. Frančeske koje glasi :“živjeti usred svijeta u

neprestanoj povezanosti s Bogom“, “biti malene i ponizne da Bog po nama djeluje“

i “biti ondje gdje nas Crkva treba“ .

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

Knjaz Nikola I Petrović Njegoš

(1841.- 1921.) iz dinastije Petrović – Njegoš bio je knjaz Crne Gore u razdoblju od 1860. -1910. god. i kralj u razdoblju od 1910.-1918.. Za vrijeme svoje vladavine Crna Gora je Berlinskim sporazumom 13.07.1878. dobila međunarodno priznanje, nezavisnost i proširenje gradove: Nikšić, Podgorica, Kolašin, Bar i Ulcinj gdje su većina stanovništva bili katolici Barske nadbiskupije.

Kralj Nikola je jedini pravoslavni vladar koji je potpisao Konkordat (lat), suglasnost, ugovor, sporazum o reguliranju prava katoličke crkve u jednoj zemlji s Vatikanom 1886. godine.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

Crkva Svetog Antuna Padovanskog

Zahvaljujući donatorima, među kojima su bili knjaz Nikola, talijanska kraljica Jelena, papa Lav XIII (256. papa od 1878 - 1903), đakovački biskup Josip Juraj Štrosmajer, za potrebe stanovništva katoličke vjeroispovijesti, na Cetinju je 1901. god. otkupljen plac (2276 metara kvadratnih) na kojem je započela izgradnja župničkog doma i crkve posvećene Sv. Antunu Padovanskom po projektu arhitekte Koradinja, koji je crkvu zamislio kao jednobrodnu građevinu sa transeptom i pripratom.

U toku gradnje, zbog nedostatka materijalnih sredstava, reduciran je Koradinijev plan i realiziran u znatno skromnijem obimu. Jednostavno projektirani župni stan završen je 1905, dok je izgradnja crkve završena tek 1912. god.

Crkva je orijentirana u pravcu zapad-istok. Na sjevernom zidu se nalazi vitraž s likom patrona crkve. U unutrašnjosti je očuvan mramorni oltar, prenesen iz kapelice Austrougarskog poslanstva. Crkva je aktivna i danas i u njoj službuje Franjevačko sestrinstvo.

U ondašnjoj Crnoj Gori to je bila jedina katolička crkva, čime se izražava i njena vrijednost. Dr. Nikola Dobrečić je imenovan 26. 11. 1905. god. parohom novoosnovane katoličke parohije na Cetinju. Poslije Drugog svjetskog rata, sestre Franjevke iz Slovenije bile su pred rasulom: novi režim zauzima neprijateljski stav prema crkvi, oduzimaju im se samostani, nacionalizira imovina, otpuštaju se sestre iz bolnica, onemogućava im se djelovanje, neke odlaze kod svojih, provincija je u rasulu. Veći broj sestara (84) radile su u sanatoriju na Golniku. Baš u to vrijeme na Golniku nalazio se dr. Cvjetko Popović koji je bio na specijalizaciji za tuberkulozu pluća.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

Prilikom otpuštanja sestara iz službe, palo mu je na um da zatraži da mu ustupe 10 sestara za novoformirani antituberkulozni sanatorij na Cetinju. Ni uprava Provincije, ni sestre nisu bile oduševljene ovom ponudom, pa se sa prihvaćanjem odugovlačilo čitavih sedam, osam mjeseci.

Za službu u Crnoj Gori bilo je određeno deset stanara i to: Pija, Blanka, Johanes, Tomislava, Venceslava, Lamberta, Vladimira, Albina, Anita i Gregorija. Za datum

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

putovanja određen je 4. 12. Sestre su, uz brojne poteškoće stigle 9. 12., ustrajale su jer ih je vodila želja da vide novi kraj, da upoznaju nove ljude, da stignu do cilja radi koga su i pošle na put. „Na ulazu u sanatorijum čekao nas je upravnik bolnice dr. Vojo Medin s ostalim osobljem, koje se sakupilo za tren oka , kao bolesnici. Prijem je bio srdačan. Svi su nam željeli pomoći, preuzeli naš prtljagi odveli nas u naš stan. To je bila jedna srdačna gužva koja se pamti. Prvi Božić na Cetinju smo proslavile dosta skromno, ali ipak su naša srca bila puna Božićnih radosti. Primile smo mnogo čestitki od naših bolesnika, kao i od Uprave i personala sanatorijuma – bolnice.

Krajem proljeća 1947. godine došle su na Cetinje, u Danilovu bolnicu, 12 sestara sv. Križa, tako smo bile složne da se jedne nedjelje pjevao njihov zbor na hrvatskom, a druge nedjelje na slovenskom, među njima je vladala najveća harmonija.

Nakon svega, kada se danas upitamo što je zapravo sestre zadržalo na Cetinju, kada su se susretale sa mnogim poteškoćama je: ruka Božja i Njegova milost. U teškim

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

vremenima i sitnice čovjeku donesu sreću i zadovoljstvo. Pšenično zrno bačeno na Cetinje, urodilo je obilnim plodom. Postepeno je nicalo i izraslo.

Bez crkava kao institucije nema vjere. Vjere nema ni ako nema svećenika i vjernika. Na proširenoj teritoriji Crne Gore živjelo je stanovništvo tri najbrojnije vjeroispovjesti (pravoslavna, islamska i katolička).

Nakon Berlinskog kongresa u Crnoj Gori živjelo je 175 000 pravoslavnih, 15 000 muslimana i oko 5 000 katolika.

Administrator Kotorske diskupije mons. Gracije Ivanović, Barksi nadbiskup: mons. Dr. Nikola Dobrečić i mons. Petar Perkolić, dr. Cvjetko Popović su zaslužni za život i rad naših sestara i bogatu prošlost Provincije.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

Prvi stalni župnik Dr. NIKOLA DOBREČIĆ (1905.-1912.)

Nakon svećeničkog ređenja (1898.), završenih studija uz dva doktorata (filozofski i teološki) u Zavodu De Propaganda Fide u Rimu, vraća se u Bar 1899. godine. Prva mu je dužnost imenovanje za župnika u Zupcima, gdje boravi do 1905. kada ga ondašnji nadbiskup Milinović imenuje za župnika na Cetinju i on 1905. godine dolazi u taj grad, u novosagrađeni župni stan. Za župnika na Cetinju je imenovan 26. 09. 1905., ali dužnost preuzima 2.10. iste godine. Župna crkva još nije bila završena, pa je prvih godina obavljao vjerske dužnosti u prizemlju župnog stana. Uz Cetinje, vodio je brigu i za katolike na Rijeci Crnojevića, gdje nije bilo katoličke crkve, već se (kao i na Cetinju ranije) Liturgija održavala u privatnoj kući.

Dobrečić je, osim župničkih dužnosti, održavao i katekizam u školi, bio je i profesor latinskog jezika u Cetinjskoj gimnaziji (predavao je ovaj jezik pokojnom vladici Danilu Dajkoviću) i francuskog (za usavršavanje ovog zadnjeg je bio neko vrijeme i u Parizu).

Od početka rada Narodne Skupštine, Dobrečić je bio prvi stenograf Skupštine (znao je stenografiju). Brinuo se o nastavku i završetku radova na župnoj crkvi koja je završena 1912. godine. Župnik Dobrečić je održavao dobre odnose sa vlastima i sa Knjazom, kasnije Kraljom Nikolom, kojemu je posvetio i neke svoje pjesme, te i sa predstavnicima stranih država, (poznavao je dobro strane jezike – bio je poliglota).

Nakon smrti nadbiskupa Šimuna Milinovića, OFM (u ožujku 1910), Nadbiskupijom je upravljao apostolski Administrator, franjevac De Salvo, inače župnik u Svetom Đorđu.

Godine 1911. biva izabran dr. Nikola Dobrečić, a u siječnju 1912. oglašen je za nadbiskupa barskog. Posvećen biva u Rimu 10.03. iste godine u kapeli Zavoda De propaganda Fide.

Na Cetinju obavlja neke vjerske obrede i nakon nadbiskupskog posvećena. Za vrijeme svog sedmogodišnjeg župnikovanja krstio je 43-toro djece na Cetinju i 12toro na Rijeci Crnojevića, vjenčao 12 bračnih parova, a nije vodio nijedan sprovod. Cetinjske katolike su naime, do 1916. godine sahranjivali pravoslavni svećenici jer katoličkom svećeniku nije bilo dozvoljeno.

Tek dolaskom austrijske okupacije 1916. katolike su sahranjivali katolički svećenici i oni su upisivani u Knjigu umrlih.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

Cetinjani i naše sestre 10. XII. 1946 .- 1996.

„Kada se putnik, uspinjujući se oštrim serpentinama kroz krševit krajolik na putu od Boke Kotorske, konačno nadje na poziciji koja otvara pogled na Cetinje ostane zadivljen kontrasnom ljepotom Crne Gore. Tek što se izgubi vidik na prekrasno plavetnilo mora i kao umjetničkom rukom naslikan zaljev promijeni se priroda.

Prolazeći još jedan dio puta dospije se na uzvišenje s kojeg jedan pogled obuhvati Cetinje. Mali živopisni gradić koji pri prvom susretu plijeni svojim položajem udoline obgrljene planinskim masivom Lovćena. Uredno poredjane kuće u malim ulicama, stoljetno drveće raskošne ljepote i beskonačna bjelina u zimskom doživljaju onome koji prvi put stupa svojom nogom u ovaj gradić, pružit će nadu i osjećaj o toplini i gostoprimstvu ovdašnjih žitelja, koji će se pokazati veoma brzo. Kao grad rijetko bogate kulturne i povijesne tradicije ,nekada najmanja prijestonica u Evropi. Ovdašnji ljudi su od dana našeg dolaska na Cetinje do danas pokazali da je kultura njihovog grada i u njima samima. Iako gorštačkog izgleda i veoma specifičnog jezika, oni su veoma plemeniti i gostoljubivi. Njihove tople riječi i iskrena želja da nam, pomognu kada je zatrebalo, olakšali su nam hod trnovitim putem od dolaska na Cetinje do danas. Taj grad je postao kolijevka naše Provincije. Cetinjska zajednica je, na neki način , „profilijala“ naše Provincije. Bila je „uzor“ i „mustra“ po kojoj su se oblikovale naše druge filijale (Dobrota, Djenovići, HercegNovi, Petrovac, Podgorica, Tuzi, Brezovik, Nikšić..... Cetinje ima posebno mjesto u životu svake naše sestre. Svaka od mladjih sestara, boravila je barem dvije godine novicijata u grad pod Lovćen, ko svijeća izgarala na krševitoj zemlji za ponosni narod „. Izvori: 50 godišnjica dolaska sestara Franjevki Bezgrešnog začeća, Cetinje, 1996 Izdavač: Franjevke „ Bezgrešnog začeća „- Cetinje „Gospa od Škrpjela„ - Perast

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

50-godišnjica SESTRE FRANJEVKE BEZGRJEŠNOG ZAČEĆA S CETINJA

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

Časne sestre održavaju humanu misiju u Cetinju

Časne sestre u Cetinju, desetljećima su pružale nesebičnu podršku bolesnima i nemoćnima u bolnicama, bile i ostale simbol humanog rada, blage riječi i nježne ruke, a pratio ih je glas da kada su one tu brige nema.

Slove za “svjetionik” jer su u svim mjestima gdje su radile, širile dobrotu, Božju ljubav i mir, noseći u sebi poniznost, skromnost, neisticanje, ljubav koju su nesebično darivale drugima, a prije svega bolesnima i nemoćnima. I dan danas, svojom toplinom oplemenjuju naš grad i ljude, nesebično pružajući pomoć kroz human rad u bolnici “Danilo I”.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 473-484 Dragana Marković, Jelena Vujović: Katolička crkva Svetog Antun na Cetinju

Katolička crkva Svetog Antuna na Cetinju Sažetak

Svima drage, blage i nesebične, časne sestre na Cetinju su posebno poštovane, a njihova spremnost da pruže pomoć, naročito starima i bolesnima, istinski se cijeni. Još 1946. godine kada je na Cetinju otvorena specijalna bolnica za plućne bolesti, rad u antituberkuloznom dispanzeru započelo je deset časnih sestara Franjevki. Pedesetih godina prošlog vijeka počele su sa radom i na internom odjeljenju bolnice “Danilo I” na kojem su, kako u svojoj knjizi zapisuje prim.dr Vasilije Kusovac, “njihovi nečujni koraci, tihi melemni glasovi i nesebična njega postali sastavni dio liječenja bolesnika.”..

Die katholische Kirche des Heiligen Antonius von Cetinje Zusammenfassung

Die bei allen beliebt, nette, milde und selbstlose Nonnen von Cetinje werden besonders geehrt und ihre Hilfsbereitschaft, insbesondere alten und kranken Menschen gegenüber, wird wahrhaftig geschätzt. Schon 1946, als auf Cetinje das Spezialkrankenhaus für Lungenkrankheiten eröffnet wurde, nahmen zehn Franziskanernonnen die Arbeit in der Antituberkuloseabteilung die Arbeit auf. In den fünfziger Jahren des vergangenen Jahrhunderts begannen sie auch an der Abteilung für innere Krankheiten des Krankenhauses “Danilo I” zu arbeiten, in welcher, wie Prim. Dr. Vasilije Kusovac in seinem Buch schreibt, “ihre lautlosen Schritte, stille balsamischen Stimmen und selbstlose Pflege zum Bestandteil der Heilung der Kranken wurden.”.

Schlüsselwörter: Katholische Kirche des Heiligen Antonius, Gemeinschaft der Franziskanerinnen des unbefleckten Empfängnisse, Cetinje, Historiat