Mirko Ćurić Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

Mirko Ćurić

Đakovo UDK: 75(091) Izlaganje sa znanstvenog skupa Prihvaćeno: 17.10.2020.

Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

Autor u članku ukazuje na izniman doprinos kojega su u procesu oslikavanja đakovačke katedrale dali njemački slikari nazarenske škole Johan Friedrich Overbeck te otac i sin Seitz. Uz to, govori i o slikarskom djelovanju Josefa Kastnera Mlađeg u samostanskoj crkvi Milosrdnih sestara Sv. Križa Presvetog Srca Isusova u Đakovu. Ključne riječi: Strossmayer, Đakovo, katedrala, samostanska crkva, nazarenci, Ludwig Seitz, Alexander Maximillian Seitz, Josef Kastner der Jüngere

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

Uvod

Oslikavanje je imalo iznimno važnu ulogu projektu gradnje đakovačke katedrale i trajalo je gotovo koliko i sama gradnja (1886.-1882.). Oslikavanje su u najvećoj mjeri izveli slikari njemačkog podrijetla, pripadnici nazarenski slikarske škole, o čemu postoji opsežna literatura. Međutim, manje se zna kako je početkom XX. stoljeća svoj umjetnički trag ostavio još jedan nazarenac – bečki slikar Josef Kastner der Jüngere. Njegova tri rada nalaze se u secesijskoj, samostanskoj crkvi Milosrdnih sestara Svetoga Križa u Đakovu.

STROSSMAYER I OVERBECK

Josip Juraj Strossmayer u dogovor u sa svojim suradnicima odabire Johana Friedricha Overbecka za zahtjevan zadatak oslikavanja katedrale. Na to je posebno utjecao arhitekt katedrale Karlo Rösner. Strossmayer i Overbeck se susreću prvi puta 2. siječnja 1867. u Rimu, u slikarevom stanu u Via di San Nicolo de Tolentino br. 72. Biskup mu je iznio prijedloge za slikarske radove u katedrali i zamolio ga za plan oslikavanja crkve, a Overbeck, vrlo brzo, 7. veljače 1867., predstavlja cjelokupni program za niz fresaka u katedrali. Već 23. ožujka 1867. šalje procjenu troškova između 18 i 20.000 škuda, što bi se moglo umanjiti na 14.000 škuda, ako bi se kartoni vratili autoru. Predviđa vrijeme radova od šest do osam godina. Strossmayer se slaže i s programom i s cijenom, te odlučuje da kartone otkupi kako bi ti radovi mladeži u Hrvatskoj služili kao umjetnički uzor. Odobrava slikarov predračun i potiče ga da započne s poslom. (Müller, 1994; 231) Overbeck vrijedno radi, vjerojatno svjestan da zbog svoje starosti (tada je u dobi od 78 godina) nema vremena za okolišanje i već 14. kolovoza 1867. piše Strossmayeru da je završio prvi karton Isus hoda po moru i da je započeo Petrov poziv. Overbeck uspješno radi, prve ocjene dovršenih kartona su pozitivne, ali su mnogi svjesni njegovog slabog zdravlja i godina, pa tako Gebhard Flatz1 predlaže Nikoli Voršaku da se da nalog mladim slikarima da izvode freske u katedrali prema Overbeckovim nacrtima. Sam Overbeck u ožujku 1869. određuje da bi njegove kartone trebali izvesti otac i sin Alexandar Maximilian i Ludwig Seitz, slikari nazarenske škole. Oni su dobili posao u Đakovu, ali su se odlučili izvesti vlastiti program, u suradnji s biskupom Strossmayerom, u kojem su napravili odmak od onoga što je zamislio Overbeck u svojih četrnaest kartona koje je uradio za đakovačku katedralu. Biskup Strossmayer će u svojoj knjizi Stolna crkva u Djakovu2 izraziti žaljenje što Overbeck nije uspio dovršiti započeti posao, ali je pokazao vjeru u slikarske sposobnosti oca i sina Setza, koji su tada bili dovršili prve tri freske, o kojima je biskup oduševljeno pisao u Glasniku i Viencu. „Sastavljanje kartona bilo je povjereno Fridriku Overbecku (rodj. 3. srpnja 1789. u Lubecku). Overbeck bijaše

1 Gebhard Flatz, rođen 11. lipnja 1800 u Wolfurtu, a umro 19. svibnja 1881. u Bregenzu, austrijski je slikar i pripadnik nazarenske slikarske škole. 2 Josip Juraj Strossmayer: Stolna crkva u Djakovu, Zagreb 1874.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

jamačno najveći religiozni slikar našega vijeka, vjerni sljedbenik i drug neumrlih i nedostiživih trecentista i kvatrocentista, Giotta, Avanzija i A. Fiesola. Ovi su najveći upliv imali na njegove kompozicije, u kojima su izražene uzvišenost i nježnost nebeske ljubavi i nutarnje blaženstvo, kano i pokora i skrušenost. Kartoni, koje je Overbeck za našu crkvu prije svoje smrti dogotovio, bjehu za kubu i apside opredijeljeni. Ali pošto je kuba odviše visoka, a nije obla i ne polazi odmah iz svojega početka u svodove, nego se iz četverokuta stubočke diže u osmokut, kano što to narav cijeloga crkvenoga stroja zahtijeva, te se ne bi slike odozdo dovoljno opazile: bit će mjesto njih u kubi postavljeni simboli odnoseći se na zvanje i život sv. Petra. Overbeckovi kartoni ne će se dakle za sada izvadjati; no ako oni ne će žalibože resiti našu stolnu crkvu, resit će ipak zbirku slika, namijenjenu Jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu. Tuj će oni biti vječitim ogledom za sve one, koji se umjetnosti posvetili budu. Slike na lijepu u našoj crkvi izvadjaju znameniti umjetnici, oba Seitza, otac i sin. Ova oba umjetnika idu jednim te istim pravcem, samo što sin vjernije slijedi stope škole fiorentinske XV. vijeka. Kod starijega Seitza opaža se više tragova novije škole, i to velikoga Corneliusa, kojemu je on bio učenikom i suradnikom u Monakovu, a sada mu je sljedbenikom.“ (Strossmayer, 2010.; ). Strossmayer do Overbecka dolazi, osim preko Rösnera i preko Charlesa de Montalemberta. „Montalelembert snažno utječe na intelektualno formiranje mladog Strossmayera i u znatnoj mjeri odredio njihov ukus. Montalelembert je bio onaj koji je u Overbecku vidio uskrslog Perugina, štoviše sintezu svega onoga najpobožnijeg što su stvorili Perugino, fra Angelico, fra Bartolomeo i Lorenzo Lotto.“(Maković, 1994; 186). Overbeck je smatran u to vrijeme „internacionalno najpoznatijim njemačkim umjetnikom, ali je njegov stupanj poznatosti izvođen prije svega iz masovnog širenja njegovih biblijskih scena i slika Madone, a ne iz njegova značenja unutar razvoja umjetnosti njegova vremena.“ (Feuss, 1994, 193)

Johan Friedrich Overbeck rođen je u Lübecku 3. srpnja 1789. Studij slikarstva započeo je u Beču 1806. Već 1808. sa skupinom prijatelja slikara pokazuje otpor prema slikarstvu tada dominantnog akademskog klasicizma, a 1809. nezadovoljni umjetnici stvaraju Lukasbund (Lukin savez), koji treba ponovno “oživjeti tradiciju staronjemačkog i talijanskog slikarstva do Rafaela”. Zbog njihova izgleda s dugom, po sredini razdijeljenom kosom, nazivaju ih u Rimu podrugljivo nazarencima3 , međutim kao i kod impresionista, ovaj naziv kasnije postaje općeprihvaćen i zapravo

3 Skupina njemačkih slikara koja je osnovana 1809. u Beču kao umjetničko Bratstvo sv. Luke (Lukasbund), a 1810. nastanila se u Rimu te se u napuštenome samostanu sv. Izidora posvetila crkvenom slikarstvu. Uzori su im bili talijanski i njemački majstori (P. Perugino, Fra Angelico, rani Rafael i A. Dürer). Slikali su romantičnim načinom jednostavna likovna izraza a precizna crteža, ali su u kompoziciji i koloritu ostali u granicama konvencionalnosti. Glavni predstavnici bili su F. Overbeck, Franz Pforr, P. Cornelius, Wilhelm Schadow, J.

Schnorr Carolsfeld. Uljene slike i kartone za zidne slike u katedrali u Đakovu izradio je F. Overbeck, ciklus su završili njemački slikari Alexander Maximilian i Ludwig Seitz te talijanski slikar Luca Ansiglioni, pripadnici drugoga naraštaja nazarenaca.

Citiranje: nazarenci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020.

Pristupljeno 17. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43161>

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

ilustrativan za ono što su htjeli i ostvarili kao slikarska škola. Godinu dana kasnije Overbeck napušta akademiju i odlazi u Rim sa svojim suradnicima. Slijedi slikarska karijera “internacionalno najpoznatijeg njemačkog slikara 19. stoljeća”, čiji je “stupanj poznatosti izvođen prije svega iz masovnog popularnog širenja njegovih biblijskih scena i slika Madone, a ne iz njegova značenja unutar umjetnosti njegova vremena4”.

Overbecku i nije bilo do slikarske inovativnosti ili praćenja slikarskih trendova, već do onoga što je zapisao kada je dobio narudžbu da oslika đakovačku katedralu: „da vjerničkom narodu slikovnim prikazom predoči najvažnije momente iz povijesti Novoga i Staroga zavjeta i tako u njima vjeru očuva živom na način koji i duh rasvjetljuje i grije.”

Strossmayer od njega naručuje nacrte za glavnu lađu, poprečnu lađu i apside, te ciklus iz života Svetog Petra za zidove osmerokutnog tambura kvadratne kupole. Nažalost, slikar je bio pri kraju životnog puta pa je dovršio samo osam slika iz Petrovog života, četiri slike evanđelista, Sveta tri Kralja kao lavirane crteže olovkom, crvenom kredom i ugljenom te nedovršen Strašni sud. U đakovačkoj katedrali izvedena su tri5 njegova kartona iz života svetoga Petra, u formi sivo u sivo u zidnim lunetama bočnih apsida. Ostale freske su izveli otac i sin Seitz, osim dvije freske koje je uradio Ludovco Ansiglioni. Biskup Strossmayer bio je oduševljen Overbeckovim radom: «Kompozicije su stvarno uzvišene, jednog Overbecka dostojne: po mom dubokom uvjerenju dostojne da stanu uz bok najljepših i najizvrsnijih radova umjetničke starine“. Overbeckova umjetnost je, po Strossmayeru „sinteza bogobojaznosti i strastvenosti.“

Đuro Vanđura6 hvali Overbeckovo slikarsko i crtačko majstorstvo: “Johann Friedrich Overbeck je tehnološki genijalac. Tko može spojiti olovku, grafit, ugljen, lavir i bjelilo u takove prizore i na takvim formatima, kao što je njegov ciklus za Svetoga Petra urađen Strossmayeru, danas ga je nemoguće iznaći i svatko se mora pokloniti toj vještini. Drugo, Overbeck je slikar koji s jednim biskupom razgovara i diskutira oko slikarske opreme katedrale. Iza toga stoji zavidno znanje i naukovanje, stoji umjetnik koji zna svoj posao, ali i intelektualac koji zna temelje svijeta u kojemu živi. Sve je to baza i argument biskupu Strossmayeru za kreiranje suda o umjetnosti, umjetnicima i njihovoj ulozi u svijetu. Umjetnik mora prvo apsolutno baratati svojim zanatom, svojom vještinom, a zatim kroz djelo pričati više nego sam motiv i sama vještina kazuju. Samo ilustracije radi, Overbeck se na crtežu Petrove propovijedi oprašta od svijeta, prijatelja, od Rafaela i drugih uzora, a sve izgleda kao jedna normalna, historicistička, religiozna kompozicija, bez portreta i autoportreta.

4 Axel Feuss: Slikarstvo u vrijeme nastajanja Overbeckovih kartona, str. 192,; Johan Friedrich Overbeck i đakovačka katedrala, Musem Ostdeutsche Galerie, Regensburg 1994. 5 Po nekim autorima četiri 6 Đuro Vanđura: Strossmayer i likovni suvremenici, Zbornik 1. i 2. Strossmayerovih dana, Đakovo 2005.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

To je umijeće novalisovskog romantiziranja motiva, kao što su ovdje individualizam i portretistika uklopljeni u svima razumljiv i poznati motiv.”

Overbeckove kartone Strossmayer je otkupio i uvrstio postav Galerije u Zagrebu. U povodu pedesete obljetnice smrti slavnog biskupa kartoni su vraćeni u Đakovo i od tada su posuđeni Dijecezanskom muzeju. Za vrijeme Domovinskog rata kartoni su prebačeni najprije u Maribor pa u listopadu 1992. u Regensburg gdje su obnovljeni u Museumu Ostdeutsche Galerie. U knjizi/katalogu Johan Friedrich Overbeck i đakovačka katedrala7 opisano je stanje kartona prije restauracije: „Restauracijske mjere su se pokazale kao hitno nužne, budući da su kartoni zbog dugogodišnjeg izlaganja bez zaštitnog stakla, zbog nepovoljnih uvjeta skladištenja, te zbog montaže primijenjenih štetnih materijala, bili jako načeti8.“ Rat je, eto, pomogao očuvanju ovih umjetnina jer u suprotnom bi se na obnovu čekalo puno dulje pa je pitanje u kakvom stanju bi danas bili Overbeckovi kartoni. Nakon restauracije, u Njemačkoj je priređena 1994. velika izložba popraćena dobro opremljenom monografijom, a izložba je kasnije predstavljena i u Klovićevim dvorima u Zagrebu. Danas se radovi nalaze u stalnom postavu Spomen-muzeja biskupa Strossmayera. Izloženo je osam kartona iz života svetoga Petra, odnosno sedam jer je jedan od kartona (Pasi ovce moje) na restauraciji u Hrvatskom restauratorskom zavodu jer su se na njemu pojavile smeđe flekice. Među kartonima Johana Friedricha Overbecka dimenzijama su najimpresivnija dva kartona za kompoziciju Sveta tri kralja, rađena 1868., koju je Gebhard Flatz vidio 1. siječnja 1869. dovršenu i o tome u pismu izvijestio biskupa Strossmayera. (Müller, 1994; 231). Zanimljivo je da se samo dio kompozicije Sveta tri kralja našao na restauraciji u Regensburgu jer se 1992. vjerovalo da je „glavna slika (…) nestala, vjerojatno uništena oko 19709.“ Naime, tada se gubi trag „glavnoj slici“ pa se pretpostavljalo da je izgubljena ili nestala, ali je na sreću, karton pronašao arhivist dr. Vlatko Dolenčić u Arhivu Đakovačko-osječke nadbiskupije nakon preseljenja u novu zgradu, prigodom sređivanja arhive. Šteta što i ovaj karton nije završio u Njemačkoj i nije obnovljen kao ostali kartoni, ali je za vjerovati da će u planiranoj novoj nadbiskupijskoj ustanovi u Đakovu, u kojoj će biti izloženi ne samo predmeti iz bogate riznice već i druga umjetnička djela, biti mjesta za ovu veliku kompoziciju jer je nju u Spomen-muzeju biskupa Strossmayera nemoguće izložiti zbog prevelikih dimenzija, koje su bile predviđene za lijevu (južnu) pobočnu apsidu katedrale. Prema Overbeckovom programu koji je Strossmayeru izložio 7. veljače 1867. trebalo je u apsidama predstaviti „velike stvari na kojima vjera u bitnom počiva: u lijevoj apsidi

7 Monika Gast, Susanne Rödel-Strobel, Michael Kotterer, Hai-Yen Hua-Ströfer: Restauracija Overbeckovih kartona; u Johan Friedrich Overbeck i đakovačka katedrala:Museum Ostdeutsche Galerie, Regensburg 1994., str.209-212 8 Isto, str 209 9 Axel Feuss: O povijesti kartona, u Johan Friedrich Overbeck i đakovačka katedrala: Museum Ostdeutsche

Galerie, Regensburg 1994., str. 216-229

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

poklonstvo, u desnoj apsidi razapinjanje, nošenje križa i polaganje u grob, te u prostoru kora strašni sud. (Feuss 1994; 224).

OTAC I SIN SEITZ

Nazarenci Ludwig (Ludvico) Seitz, i njegov otac Alexandar Maximillian Seitz10 , koji zajedno s njime oslikava đakovačku katedralu, na većini se fresaka „u većoj ili manjoj mjeri u rješenjima kompozicija, a katkad i u fizionomijama likova, oslanjaju na ključna djela slikarstva 15./16. te 19. stoljeća“, piše Damjanović11, ali se ni za jednu kompoziciju „ne može reći da je doslovno preuzeta od nekog drugog slikara“. Tako možemo ustvrditi kako je njihov rad originalan i važan, utemeljena na dotadašnjoj likovnoj tradiciji, a oslanjanje na stare slikarske škole sam biskup Strossmayer je smatrao pozitivnim dijelom slikarstva oba Seitza:“ „Ova oba umjetnika idu jednim te istim pravcem, samo što sin vjernije slijedi stope škole fiorentinske XV. vijeka(…) Slike mladjega Seitza, kada bismo im u tradiciji tražili mjesto, rekli bismo, da spadaju u vrst klasičnoga naturalizma, koji su do najljepše savršenosti doveli Masaccio i Masolino u Firenci, kano što to svjedoče njihove slike u Brancaccievoj kapeli crkve Del Carmine, pred kojima su se božanstveni Raffael iz Urbina i fra Bartolomeo, kano i ini najveći umovi poklanjali. Izvanredna je zasluga Seitza, što nastavlja tradiciju, dugovječnom propalosti (décadence) prekinutu.“12

Strossmayera posebno zanima religijska dimenzija ovih slika pa sa zadovoljstvom zaključuje kako je „ovih dana došav ženica u crkvu pred slikom Seitzevom klekla i skrušeno se Bogu molila. Ovaj čin proste pobožnice mnogo više veli i mnogo uspješnije hvali Seitza nego sud naš, koji ovim izričemo. Slika svaka religiozna ima biti tumač Sv. pisma i neka vrsta prodike, koju nepokvareno srce prostih ljudi višeput bolje shvaća nego ohladnjeli duh učenjaka13.“

Strossmayer hvali i kolorit Seitzovih slika koje su izrazito intenzivne: „. Na svaki način čine nam se boje mladjega Seitza čistije i skladnije, što je lako opaziti, budući da slika jednoga naprečac upravo stoji slici drugoga.14“

Suvremenici, pa i najviši umjetnički autoriteti onoga vremena povoljno se izražavaju o osliku katedrale. Urednik biskupijskog Glasnika dr. Julije Liebbald-

10 Seitz, Alexander Maximilian, njemački slikar (München, 1811 – Rim, 15. XII. 1888). U Rimu kao sljedbenik nazarenaca radio freske i oltarne slike. Po narudžbi J. J. Strossmayera izveo je kartone i po njima 13 fresaka u katedrali u Đakovu (1873–75). Njegov sin Ludwig ili Lodovico (Rim, 1. VII. 1844 – Albano, 11. IX. 1908) izveo je u đakovačkoj katedrali 20 fresaka (1873–82) te nekoliko fresaka u isusovačkoj crkvi u Sarajevu. Od 1894. bio je upravitelj papinske galerije slika u Vatikanu.

Seitz, Alexander Maximilian. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 17. 10. 2020. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=55201> 11 Josip Juraj Strossmayer: Stolna crkva djakovačka, Đakovo 2010., str 73 12 Isto, str 64 13 Isto, str 65 14 Isto, str. 65

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

Ljubojević još 1873 zapisuje kako se „najveća važnost pri unutarnjem opremanju crkve polaže se na „slike na liepu (al fresco)“. Izvedbu fresko slika15.“ Ipak, nakon početnog Strossmayerovog oduševljenja otac i sin Seitz zadali su mu puno briga i nezadovoljstva jer su zbog obilja posla odugovlačili s radom u Đakovu tako da su fresko program dovršili uoči posvećenja katedrale 1882. Raspoloženje mu popravljaju pohvale kakve je dobio u pismu ravnatelja Carskog i kraljevskog muzeja u Beču, dr. Rudolfa Eitelbergera16, koji je u to vrijeme vjerojatno najveći autoritet u umjetničkim pitanjima u ondašnjem Carstvu. Eitelberger oduševljeno čestita biskupu „što je slikanje stolne crkve djakovačke povjerio rukama rimskog slikara Seitza. Kartoni (nacrti) Seitza mlađeg spadaju među najljepše, koje je novija njemačka umjetnost na polju toli zanemarena slikanja na zidu proizvela… (…) Kad bi svi crkveni dostojanstvenici tako shvaćali monumentalnu crkvenu umjetnost kao Vaša Preuzvišenost, drugačije bi ona cvala u crkvi, nego li cvate danas…17“ Biskup mu oduševljeno otpisuje kako mu se, zbog teškoća s kojima se nosi pri gradnji crkve, „ne može dosta zahvaliti na radostnoj viesti“. U pismu biskup ponovno razlaže svoje shvaćanje umjetnosti i onoga što je kroz umjetnička djela odučio poručiti svojom crkvom: „Ona (umjetnost op.ur.) mora jasno i razgovijetno navješćivati čistu i uzvišenu evangjeosku nauku, koja, ako je tako predpostavljena, da odgovara viskom cilju svome, tada se blagotvornom uplivu njenu ne može na duže vremena otimati nijedno srce. Uskrsnula li je i pomladila se umjetnost na svjetovnom polju, tad nužno sliedi predpostavlja se, da ista uskrsne te se pomladi na crkvenu18…“

Freske oca i sina Seitza značajno su utjecale na hrvatsku umjetnost svoga vremena, a koliko je njihov rad bio prikladan i dobro ocijenjen najbolje govori prosudba biskupa

15 Nepotpisano: Naša nova st. crkva, Glasnik biskupije Djakovačko-Sriemske, tečaj I., br. 9. od 15. svibnja 1873., str.65-66. Vjerojatni autor je tadašnji urednik dr. Julije Liebbald-Ljubojević. Prvi je urednik Glasnika , “profesor u Djakovu”. Rodio se u Dombovaru (Mađarska) 14.veljače 1839. Studije započeo u domaćem sjemeništu, a nastavio i završio u Centralnom sjemeništu u Budimpešti. Za svećenika je zaređen 1862. godine.

Bio je profesor crkvenoga prava i povijesti (1863. - 1873.), suplent moralne teologije, pastoralne teologije i katehetike (1865. - 1873.). On je objavio “Katoličko Ženitbeno pravo” koje je doživjelo dva izdanja, zatim

“Groblje i pokop” (1865.) i “Prisega u našem narodu” (1871.). Imenovan je Tajnim komornikom. Župnikom u

Bošnjacima postavljen je (1873. - 1899.). Umro je u Vinkovcima 1. 10. 1904.,, u 65. godini života i 42. godini misništva. Uredio je 21 broj u 1873. godini, ali je iste godine imenovan župnikom u Bošnjacima. Njegovo ime nije navedeno na stranici sadržaja toga godišta, pa mnogi ne znaju da je bio urednik. Opraštajući se priznao je

“predplatnici sa svih krajeva ne samo trojednice već i Bosne i Istre jamstvom su mi, da sam nastojao u smislu svoga program a Glasnik uredivati.“ (Marin Srakić: Urednici i suradnici Glasnika / Vjesnika Đakovačke i

Srijemske biskupije od 1873. do 1997. godine., Diacovensia,Vol. 6, br. 1, 1998., 16 Eitelberger von Edelberg, Rudolf, austrijski povjesničar umjetnosti (Olomouc, Češka, 14. IV. 1817 – Beč, 18.

IV. 1885). Osnivač i prvi profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Beču; te se smatra začetnikom bečke škole povijesti umjetnosti. Pisao o hrvatskim spomenicima: Srednjovjekovni spomenici Dalmacije u Rabu,

Zadru, Ninu, Šibeniku, Trogiru, Splitu i Dubrovniku (Die mittelalterlichen Kunstdenkmale Dalmatiens in Arbe, Zara, Nona, Sebenico, Traù, Spalato und Ragusa, 1861). Utjecao na I. Kršnjavoga (http://www. enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=17283) 17 Nepotpisano: Naša nova st. crkva, Glasnik biskupije Djakovačko-Sriemske, tečaj I., br. 9. od 15. svibnja 1873., str. 66 18 Josip Juraj Strossmayer: Stolna crkva djakovačka, Đakovo 2010., str 73

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

Strossmayera o dvije frske koje je naručio od talijanskog slikara Achillea Ansiligonia: „Sad bi mi još samo preostalo dvije slike u glavnoj ladji opisati, ali mi se ne će. Umjetnik, koji ih je slikao, vrlo je dobar i plemenit čovjek, no slab slikar. Slike mu nimalo nisu monumentalne. Reklo se, da je učenik Overbeckov i da je dugo vremena kod Overbecka radio. Ja u njegovim slikama ni najmanjega traga Overbeckove umjetnosti ne nalazim. Slika jedna predstavlja žrtvu Noemovu, a druga žrtvu Abrahamovu. Tim će slikama najoštrija kritika biti neposredno susjedstvo Seitza starijega i mladjega19.“

NAZARENSKE KOMPOZICIJE U SAMOSTANSKOJ CRKVI SESTARA SVETOGA KRIŽA U ĐAKOVU

Dva krila secesijske samostanske zgrade Milosrdnih sestara svetoga Križa u Ðakovu povezuje i spaja crkva Presvetoga Srca Isusova blagoslovljena 14. rujna 1908. godine. Pri opremanju ove crkve sestre su u u najvećoj mjetri angažirale austrijske umjetničko-zanatske radionice kao i austrijske umjetnike među kojima je najviše prostora dobio Josef Kastner der Jüngere, bečki slikar. Bio je sin slikara Josef Alexius Kastnera, u literaturi nazivanog „Stariji“ kako bi se razlikovao od sina. Katner „Mlađi“ rodio se u Beču 9. svibnja 1844 ., a umro u Beč, 25. rujna 1923. Započinje kao učenik svoga oca a zatim studira na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu. Pod utjecajem je oca, minhenske akademije ali i studijskog putovanja po Italiji 1880. gdje prihvaća ideje nazarenske škole pa ga uvrštavaju u treću generaciju nazarenaca, koju često označavaju i kao nazadak škole, a njegova djela smatraju sladunjavima. U samostanskoj crkvi u Đakovu, iznimno skladnoj njegovi se radovi nalaze na tri olatara. „Oltari su drveni, obojani, ukrašeni pozlaćnim anđelčićima, cvijećem, lišćem i viticama. Na glavnom oltaru je slika Presvetog Srca Isusova, zaštitnika crkve. S desne strane je kip sv. Franje, a s lijeve kip sv. Klare. Kipovi su drveni u stilu oltara, ali je ostalo nepoznato tko ih je izradio i gdje. S desne strane je oltar Marije Majke divne (Mater admirabilis), a s lijeve strane oltar sv. Josipa. Oltare, propovjedaonicu i Križni put izradila je radionica Martiner iz Grödnera, Tirol - Herzoglicher Kammerlieferant Franz Martiner, Bildhauer und Altarbauer, St. Ulrich, Gröden, Tirol (Östereich). Slike je izradio umjetnik Josef Kastner iz Beča. Slike su dopremljene iz Beča 5. travnja 1909. i postavljene na oltare 10. travnja20.“

Slike su tehnički dobro napravljene, ali zaista sladunjave i umjetnički slabije od radova Overbecka te oca i sina Seitza. Na glavnom oltaru je Isus, a na pokrajnjim olatarima Marija i Josip s malim Isusom u stolarskoj radionici. Sve su kompozicije ispunjene anđelčićima, a likovi nisu realistično prikazano kao u katedrali, već

19 Josip Juraj Strossmayer. Moja stolna crkva, Đakovo 2016., str. 159 20 Radičević, Estera. “Samostanska crkva Presvetoga Srca Isusova u Ðakovu – oaza molitve, mira i duhovnosti.”

Zbornik Muzeja Đakovštine 8, br. 1 (2007): 49-70. https://hrcak.srce.hr/217335

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

su idealizirani i bez veće umjetničke snage. Vidi se kako je riječ o zanatskim kompozicijama kakve je radio za crkve diljem Monarhije i u Njemačkoj.21

Iako je ipak riječ o uronim radovima čak i ponešto iznad standarda opremanja crkava slikama i freskama na istoku Hrvatske, ovi radovi su zapravo potpuno nepoznati i njima se do sada uopće nije pisalo osim u radu Estere Radičević prigodom stote obljetnice crkve. Taj podatak je lako objasniti „umjetničkom sjenom“ koju su pružila nad svim sličnim radovima u crkvama na hrvatskom istoku freske Overbecka i oca i sina Seitza kao i činjenicom kako je Kastner ipak epigon i svjedoči o slabljenju važnog tipa slikarstva.

Ipak, valja zabilježiti i ovaj prinos kao dokaz tadašnjih kulturnih veza između hrvatske i njemačko-austrijske kulture koje su oslabili nakon raspada zajedničke države.

ZAKLJUČAK

Na području Republike Hrvatske slikari nazarenske škole najvažnije tragove ostavili su u Đakovu zahvaljujući biskupu Josipu Jurju Strossmamyeru koji je u projektu kulturne toskanizacije Hrvatske namijenio važnu ulogu upravo razvoju likovne umjetnosti, kupnji i narudžbi likovnih djela od najpoznatijih slikara svoga vremena. Tako su važan trag ostavili njemački slikari nazarenske škole Johan Friedrich Overbeck te otac i sin Seitz. U programu slikarskog oslika katedrale, koji je ne samo najveći fresko ciklus Hrvatske u 19. stoljeću, već i jedan od najvećih takvih ciklusa u srednjoj Europi toga vremena, „biskup će imati neusporedivo značajniju ulogu“ (Damjanović 2017; 41), a njegov odabir njemačkih slikara pokazat će se dobrom odlukom. Na tragu biskupovih prosudbi svakako je i angažman nazarenca Josefa Kastnera Mlađeg u samostanskoj crkvi Milosrdnih sestara Sv. Križa Presvetog Srca Isusova u Đakovu. Čak i kada ne dosiže umjetničku vrijednost prethodnika, njegovo djelo možemo označiti solidnim i iznad prosjeka sličnih djela u hrvatskim crkvama toga vremena.

21 Kirche der Kongregation der Töchter der göttlichen Liebe, Wien III.; Apsis, Kirche der Dienerinnen vom heiligsten Herzen Jesu, Wien III.; Leopoldkapelle, Kuppel mit Szenen aus dem Leben des hl. Leopold,

Pfarrkirche Hietzing, Wien XIII.; Hl. Josef mit Heiligen, Kirche der Karmelitinnen, Wien XIV.; über 100 Figuren, Kirche der Schulschwestern, Wien XV., 1885; Kirche der Karmeliter, Wien XIX., um 1890;

Kirche der Schwestern vom Armen Kinde Jesu, Wien XIX., um 1900; Maria mit den 9 Chören der Engel,

Kirche der Schulbrüder, Wien XXI.; in N. Ö.: Preßbaum (Norbertinum, 54 Figuren, 1886), Mayerling (Stiftungskapelle), in Steiermark: Graz (Andräkirche, Herz-Jesu-Kirche, Karmelitinnenkirche), in Tirol:

Innsbruck (Kirche der ewigen Anbetung, 10 Wachsfarbengemälde), in München (St. Jakob am Anger), in

Laibach (Karmelitinnenkirche). Gemälde in Kirchen von Wien, Baden, Puchberg und Stockerau (N. Ö.),

Linz und Puchheim (O. Ö.), Mitterndorf (Stmk.), München und Amberg (Bayern), Kaschau (Slowakei):

Austrian Centre for Digital Humanities and Cultural Heritage, Österreichisches Biographisches Lexikon: https://www.biographien.ac.at/oebl/oebl_K/Kastner_Josef_1844_1923.xml

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

Literatura i izvori:

Cepelić, M. Stolna crkva djakovačka, Đakovo, 1915. Cepelić, M.,Pavić, M.: Josip Juraj Strossmayer, biskup djakovački i sriemski 1850 ‒ 1900., pretisak,

Đakovo, 2013. Ćurić, M. Đakovo – biskupski grad, Meridijani, br. 143., Zagreb, 2010. Ćurić, M. Nepoznati nacrti za đakovačku katedralu iz zbirke Spomen-muzeja biskupa Strossmayera, Revija Đakovačkih vezova 2015., str. 72-76 Ćurić, M. Kripta Strossmayerove katedrale, Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije, br. 9/2017, str.51-60 Ćurić, M. Križni put u Strossmayerovoj katedrali akademskog kipara Luje Lozice, Đakovo 2016. Ćurić,M. Božić. Porođenje Isusovo Ludovica Seitza najpoznatija freska u Strossmayerovoj katedrali,

Đakovo 2017. Ćurić, M. Poklonstvo kraljeva (Sveta tri kralja). Zamišljena i izvedena freska u Strossmayerovoj katedrali, Đakovo 2019. Damjanović, D. Gradnja Đakovačke katedrale. VĐSB, 3 (2005.). Damjanović, D. Đakovačka katedrala, Zagreb: Matica hrvatska, 2009. Damjanović, D. Vatroslav Donegani, voditelj gradnje i kipar Đakovačke katedrale, Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, sv. 24., str. 7‒35, Zagreb-Osijek, 2008. Damjanović, D. Umjetničko blago đakovačke katedrale, Grad Đakovo, Đakovo 2017. Strossmayer, Josip Juraj: Stolna crkva u Djakovu, Zagreb, Brzotiskom dioničke tiskare u Zagrebu, 1874. Feuss, A.: 1867-1869. Slikarstvo u vrijeme nastajanja Overbeckovih kartona, u Johan Friedrich

Overbeck und die Kathedrale von Djakovo/Kroatien, Musem Ostdeutsche Galerie, Regensburg, Februar/März 1995., str. 202. Feuss, A.: Slikarstvo u vrijeme nastajanja Overbeckovih kartona, str. 192 u ; Johan Friedrich Overbeck i đakovačka katedrala, Musem Ostdeutsche Galerie, Regensburg 1994. Gast, Monika; Rödel-Strobel, Susanne; Kotterer, Michael; Hua-Ströfer, Hai-Yen: Restauracija

Overbeckovih kartona; u Johan Friedrich Overbeck i đakovačka katedrala: Museum Ostdeutsche Galerie, Regensburg 1994. Kraševac, I. Oltari đakovačke i zagrebačke katedrale –primjeri kvalitetne historicističke sakralne baštine u sjevernoj Hrvatskoj, Zbornik radova 5. Strossmayerovih dana,Đakovo, 2007, 43-74 Kršnjavi, I. Listovi iz Slavonije, Zagreb 1882. Marković, F. O djakovačkoj stolnoj crkvi, priredio Mirko Ćurić (Đakovo 2012.) Mesinger, B. Strossmayer i đakovačka katedrala, Međunarodni znanstveni skup Lik i djelo Josipa

Jurja Strossmayera, [Osijek, Đakovo 15. do 17. svibnja 1990.] : zbornik radova / [urednik

Stanislav Marijanović]. Radičević, Estera. “Samostanska crkva Presvetoga Srca Isusova u Ðakovu – oaza molitve, mira i duhovnosti.” Zbornik Muzeja Đakovštine 8, br. 1 (2007): 49-70. https://hrcak.srce.hr/217335 Rogić, I. Katedrala u Đakovu, povijesni osvrt, prikaz arhitekture, skulpture i slikarstva, Osijek 1932. Srakić, M. Opjevajmo slavne muževe: povijesni prilozi i arhivska građa o životu i radu biskupa, svećenika i ustanova Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, Đakovačko-osječka nadbiskupija, Nadbiskupski ordinarijat, Đakovo 2013., 755 str.; Sabrana djela mons. dr.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 423-433 Mirko Ćurić: Djelovanje njemačkih i austrijskih slikara nazarenske škole u Đakovu

sc. Marina Srakića, nadbiskupa i metropolita đakovačko-osječkog I. Strossmayer, Josip Juraj: Stolna crkva u Djakovu/ Slike u Stolnoj crkvi djakovačkoj/ Kako je naša

Stolna crkva izvor i zalog ljubavi prama Bogu i prama izkrnjemu, priredio Mirko Ćurić,

Spomen-muzej biskupa Strossmayera/Đakovački kulturni krug, Đakovo, 2010. Strossmayer, Josip Juraj: Sve za vjeru i za domovinu I-IV, korizmene i prigodne poslanice, okružnice i propovijedi, važniji govori i osvrti biskupa Strossmayera, Nadbiskupijski ordinarijat Đakovačko-osječke nadbiskupije, Đakovo, 2015., priredio dr.sc. Marin Srakić, uredio dr. sc. Vlatko Dugalić. Strossmayer, Josip, Juraj: Moja stolna crkva : kao da sam sa ove naše doline suza prenesen u dvore nebeske: Đakovačka katedrala viđena očima njenog graditelja, Đakovo, 2016, 204 str. Tarbuk, Nada: Kiparstvo đakovačke katedrale, Historicizam u Hrvatskoj, Knjiga I, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2000., Hrvatska umjetnost, povijest i spomenici, Školska knjiga, Zagreb, 2008.