In memoriam: Tomislav Wittenberg (1937.-2020

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 485-488 IN MEMORIAM: TOMISLAV WITTENBERG (1937.-2020.)

IN MEMORIAM: TOMISLAV WITTENBERG (1937.-2020.)

Početkom listopada 2020. godine napustio nas je, nakon duže i teške bolesti, dugogodišnji sudionik Znanstvenih skupova „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ – gospodin Tomislav Wittenberg. Uz njegova redovna sudjelovanja na znanstvenim skupovima Njemačke zajednice sve do 2015. godine treba istaknuti i činjenicu da je zahvaljujući naporima i zalaganju Tomislava Wittenberga, davne 1999. godine u Požegi osnovan ogranak Njemačke zajednice kojemu je on sam dugo godina predsjedao. 2016. godine Grad Požega dodijelio mu je Nagradu za životno djelo. Tomislav Wittenberg rođen je 8. siječnja 1937. godine u Djedinoj Rijeci – mlin Baćur. Osnovnu školu polazi u Djedinoj Rijeci, Nižu Gimnaziju u Požegi, a Učiteljsku školu u Slavonskom Brodu. Radni vijek proveo je uglavnom u privredi. Uz rad završava Višu Upravnu školu u Zagrebu. Još kao učenik javlja se s kraćim prilozima u Brodskom listu, a poslije i u Požeškom listu. Urednik je povremenog lista Mladost (1959.-1961). godine u Požegi. Kao sporedni posao u GIKPRO Požega bio je glavni urednik istoimenog lista (1982.1988.), u kojem se javlja kao ‘Stipa iz Puvarije’.

PO UMIROVLJENJU NAPISAO JE: 1996. godine ‘Groblja Požeške Doline’ 1997. godine s drugim autorima (uvod i sažetak) ‘Benediktinska opatija Sv. Mihael Rudina’ 1997. godine za Katalog izložbe ‘Metropolitana u Požegi’ (Životopis dr. Đure Kokše) 1998. godine ‘Puvariju’ 2002. godine ‘Sesvetački kraj u srcu Poljadije’ 2003. godine ‘100 Godina DVD Ruševo’ 2004. godine uredio i napisao pogovore za ‘Putopisne impresije Branka Živkovića’ 2004. godine ‘Pjesme Vladimira Hipa’

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 485-488 IN MEMORIAM: TOMISLAV WITTENBERG (1937.-2020.)

2007. godine 2008. godine 2009. godine

2009. godine 2011. godine 2013. godine ‘Osam generacija Thallera’ ‘Vetovo’ ‘Almanah Gimnazije Požega - generacija upisn. š.g. 1948./49. godine’ ‘100 Godina DVD Buk’ ‘Brestovac – zapadna vrata Požeštine’ ‘Tekić’

Od 2001. godine redovno sudjeluje na Znanstvenim skupovima Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu, gdje su u „Godišnjacima“ objavljeni radovi: 2002. godine Doseljavanje Nijemaca u središnji dio Požeške doline 2003. godine Nijemci i Austrijanci u Požeškoj dolini od 1702.- 1945. 2004. godine Drugi svjetski rat i egzodus Nijemaca i Austrijanaca iz Požeške doline 2005. godine Nijemci i Austrijanci Požeške doline i doprinos hrvatskom kulturnom krugu 2006. godine Johann Nepomuk Scholl 1828.-1908. - Predsjednik prvog obrtničko - radničkog društva Požega 2007. godine Velika obitelj Lermanovih 2008. godine Osam generacija Thallera 2009. godine Wilhelm Justh - mjernik, zborovođa, skladatelj i dirigent 2010. godine Anton Schwarz - Županijski fizik, vladin tajnik i zdravstveni savjetnik 2011. godine Pet generacija Reinera 2012. godine Anton Scherzer – Požega 1896.- Zagreb 1968. 2013. godine Adolf Kirschig (Kula 20.01.1927.-14.11.2006). Učitelj, konrektor, pisac i čuvar prošlosti 2014. godine Bauernfreundovi u Požeštini i Zagrebu od 1785. godine do danas 2015. godine Nijemci i Austrijanci Požege i Požeštine šezdeset godina nakon egzodusa

UREDNIK 2008. godine

2012. godine Monografije ‘Trenkovo po Trenku – Mitrovica po Mitru’, autora Juraja Zelić Časopisa Smotra Hrvatsko-njemačkog društva Zagreb

Isječak iz: ŽIVOTOPIS – Tomislav Wittenberg

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 485-488 IN MEMORIAM: TOMISLAV WITTENBERG (1937.-2020.)

TOMISLAV JOSIP WITTENBERG NA OBRONCIMA DILJA I POŽEŠKE GORE

Uvod „Upravo u sedamdesetim godinama svog života počela me privlačiti misao, da bi bilo dobro da podastrijem drugima na uvid zbivanja koja sam doživio i proživio u ovih sedam desetljeća. Bilo je i ranije “dobronamjernih” savjeta, da to počnem još i ranije, ali tada to nisam ni pomišljao. Počeo sam skicirati važnije događaje: dva rata, logor Valpovo i Krndija, nategnuto školovanje, radne akcije, funkcije u omladini i drugim organizacijama, profesionalno baljenje politikom, rad u privredi, u organima vlasti, umirovljenje, novo poglavlje u životu - pisanje knjiga i VDG. Sve je to utjecalo, da to posložim, da prepuštam čitatelju, da sam prosudi. Nisam ništa uljepšavao niti nešto posebno isticao. Pisao sam onako po sjećanju i po bilješkama kojim sam raspolagao.

Radi boljeg sagledavanja mojih zapažanja ili tumačenja zbivanja, potrebno je s nekoliko riječi osvrnuti se na poznate događaje s početkom 20. stoljeća u bližem i širem okruženju mog rođenja i poslije za življenja. U djetinjstvu su ljudi, koji su dovozili svoje žitarice na meljavu u naš mlin, dok bi čekali, da se to samelje, govorili svoje dogodovštine iz rata. Osim vremenskih prilika ili neprilika, to je bilo jedino, o čemu se uvijek raspravljalo i gdje je svako imao po neko svoje “neobično i super stravično” iskustvo.

1937.

Rođen sam 8. siječnja 1937. godine u mlinu - vodenici na potoku Tekajcu zvanom Baćur, sjeverno od Djedine Rijeke cca 2 km. Zapadno od Baćura je brdo i šuma Marevac i selo Veliki Bilač, sjeverno je selo Latinovac i pustara Draganlug, istočno je, šuma Revino brdo i selo Ivanovci, a južno rit - livade i selo Djedina Rijeka. U starim katarstarkim kartama piše da se potok koji vodi od mlina Stojin - mlinac prema mlinu Baćur naziva Mlinski potok. Isto tako od Baćura sjeverno do rijeke Londže, taj se potok naziva “Badnjar Potok”. Može se to objasniti, da kada je rađena vodenica Baćur, da je prokopan od potoka Tekajac novi tok istočnom stranom doline Rita, kako bi se dobio potreban pad vode. Isto tako bliže Djedinoj Rijeci bio se seoski mlin kašikar zvan Mlinac - Stoin. Njegovu zadnju obnovu vršio je Jan Herijan iz Djedine Rijeke. Lijepo je to sve iz drveta izradio, kako prozore, vrata, krov. Krov je još bio sigurnosti radi pocinčanim limom. Na njemu su mljeli seljani po rasporedu koje je sačinio selski knez. Sredinom II. svjetskog rata mlin je zapanjen i uništen.

Krstio me župnik Dragutin Jesih, koji dolazi u Ruševo nakon 15 godina provedenih u Americi, gdje je bio župnik kod hrvatskih iseljenika. Kao župnik pokušao je

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 485-488 IN MEMORIAM: TOMISLAV WITTENBERG (1937.-2020.)

nastaviti slavne tradicije njegovih predašnjih župnika, ali nije dostigao njihovu slavu i poštovanje. Iako se župa brojčano povećavala, dojadio mu život u njoj i napušta Ruševo 1. veljače 1937. godine, znači nekoliko tjedana iza mog rođenja i krštenja. Kum kod krštenja bio je Thomas Gilich, brijač iz Ruševa. On je rodom iz Kule, a u Ruševo je doselio 1922. godine. Za brijača je izučio u Kutjevu. (…)

Wittenbergovi su svakako iz Wittenberga u Pruskoj. Po usmenoj predaji za vrijeme Reformacije u XVI. stoljeću po tezama Martina Luthera i Protureformacije XVI. i XVII. stoljeće, Wittenbergovi su napustili Prusku i krenuli na Istok u Rusiju. Nije poznato kojoj su struji pripadali i tko ih je protjerao. Vjerojatno, kad su se u Sibiru malo “ohladili”, odlučili su se za povratak na zapad, ali malo južnije. Uz zadržavanje u Ugarskoj, dok i tamo nije započeo se širiti mađarski nacionalizam, dolaze u Slavoniju - Resnik, najvjerojatnije 1843. godine. (…)“

Upravo ovi gornji retci, isječak iz Wittenbergove autobiografije svjedoče o njegovom vazda vedrom duhu, prirodnoj i gotovo dječačkoj znatiželji koja mu niti u poznoj dobi nije dala mirovati, ali svjedoči i o njegovom velikom srcu koje je nesebično kucalo za njegove Švabe . Tomislav Wittenberg bio je svjedok vremena, istraživač i čovjek koji je na svjetlost dana iznosio do u detalje istražene životne i obiteljske priče rasvjetljavajući na taj način gotovo zaboravljenu sudbinu Nijemaca i Austrijanaca Požeštine i požeškoga kraja.

Počivao u miru. Ruhe in Frieden.