Goran Beus Richembergh Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Goran Beus Richembergh

Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj Predstavnik njemačke nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji vertreterzgge@gmail.com UDK: 329.13(497.5)(091) Izlaganje sa znanstvenog skupa Prihvaćeno: 19.9.2019.

Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Radom su prikazane okolnosti stvaranja antifašističkoga pokreta u Hrvatskoj i njegova odnosa prema njemačkoj manjini u Hrvatskoj te raspoloženje njemačke manjine prema antifašizmu i komunizmu. Također i posljedice koje je njemačka manjina pretrpjela zbog nametnute kolektivne krivnje. Navode se najznačajniji hrvatski antifašisti njemačke nacionalnosti ili njemačkoga porijekla. Također se opisuje i proces u kojem se veći dio antifašistički orijentiranih pripadnika njemačke zajednice prestao nacionalno izjašnjavati Nijemcima. Pored istaknutih osoba koje su se angažirale u komunističkom pokretu i partizanskim postrojbama, među kojima su i četvorica ‘narodnih heroja Jugoslavije’, rad govori i o drugim istaknutim antifašistima njemačkoga porijekla. Radom se sintetiziraju i tumače već objavljeni podaci iz citirane literature i objavljene izvorne građe te iznose autorova zapažanja i teze zasnovane na uspoređenim i sintetiziranim podacima. Ključne riječi: njemačka manjina, antifašizam, partizani, komunisti

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Uvod

Jugoslavenska i hrvatska historiografija više su od četiri desetljeća njegovale narativ koji je podržavao ili opravdavao teoriju o kolektivnoj krivnji pripadnika njemačke nacionalne manjine za ratna stradanja i zločine koje su počinili okupatori i kvislinzi za vrijeme okupacije Jugoslavije 1941. – 1945. godine. Polazeći od tvrdnje da su Nijemci bezrezervno podržavali okupaciju, ta je generalizacija nastojala opravdati ne samo stavove Komunističke partije o njemačkoj nacionalnoj manjini tijekom Drugoga svjetskoga rata kao „petoj koloni“, nego i odluke partizanskih i komunističkih vlasti, počevši od odluka Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) iz studenoga 1944. godine pa onda i vlasti FNR Jugoslavije u narednim godinama, kojima su pripadnicima njemačke nacionalne manjine oduzeta imovina, 1 ljudska i građanska prava, zapriječeno okupljanje i organiziranje, a mnogi su bili i likvidirani bez dokazane krivice ili internirani u logore pa kasnije protjerani (ako su preživjeli internaciju i šikaniranje). 2

Komunistička partija je antifašistički oružani i partizanski pokret otpora povela kao sveopći i svenarodni, pozivajući sve slojeve društva da se pridruže i uključe u borbu za oslobođenje zemlje od okupacijskih snaga No, što je više taj pokret rastao i postajao uspješniji, to je Komunistička partija zauzimala sve rigidnije stavove, sužavajući ideološki prostor za djelovanje antifašista i pretvarajući ga u socijalnu, odnosno

1 Na Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), održanom 29. studenoga 1943. godine u Jajcu jasno je proklamirano da se svim nacionalnim manjinama jamči jednakopravnost. Na Trećem zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), održanom 8. i 9. svibnja 1944. godine donesena su četiri akta s ustavnom snagom. Jedan od njih je bila i Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske kojom je deklarirano da će svim nacionalnim manjinama biti zajamčana njihova prava, da su svi građani jednaki pred zakonom bez obzira na njihovu nacionalnost, rasu i vjeru i da je zajamčeno pravo vlasništva. Ni u raspravama ni u odlukama nema ni riječi o kolektivnoj odmazdi ili krivnji nacionalnih manjina. Inače, u Predsjedništvu ZAVNOH-a od 10 članova dvoje su bili članovi Komunističke partije Hrvatske, tri člana Hrvatske seljačke stranke, dva člana Srpske demokratske stranke te tri nezavisna i nestranačka člana. Pet mjeseci kasnije, 21. studenoga 1944., Predsjedništvo AVNOJ-a donijelo je Odluku o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile. U toj se Odluci eksplicira oduzimanje sve imovine njemačkih državljana (što su neki, a nikako svi pripadnici njemačke nacionalne manjine postali bez svoje volje, odlukama vlasti Trećega Reicha) te „osoba njemačke narodnosti, osim Nijemaca koji su se borili u redovima Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije ili su podanici neutralnih država a nisu se držali neprijateljski za vrijeme okupacije“.

Tom je Odlukom derogiran ne samo sadržaj odluka AVNOJ-a iz Jajca i ZAVNOH-a iz Topuskog, nego je omogućeno potpuno proizvoljno postupanje prema pripadnicima njemačke nacionalne manjine u smislu oduzimanja sve imovine kojom su raspolagali i određivanja jesu li se „držali neprijateljski“. 2 Partizanske vlasti su već koncem 1944. godine počele osnivanje i uspostavu prihvatnih, sabirnih i radnih logora za pripadnike njemačke manjine na području Vojvodine i Hrvatske. Najveći logori na području Hrvatske za civilno njemačko stanovništvo bili su Krndija, Valpovo i Josipovac. U logorima na tlu Hrvatske u siječnju 1945. godine bilo je zatočeno oko 10.600 Folksdojčera, od toga 3.000 muškaraca, 4.500 žena i 3.100 djece.

Logori su postojali sve do konce 1948. godine. Geiger, V.: “Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata 1945. - 1947.”, Časopis za suvremenu povijest, god. 38, br. 3, Zagreb, 2006. (str. 717. – 1174.);

Geiger, V.: „Josip Broz Tito i sudbina jugoslavenskih Nijemaca“, Časopis za suvremenu povijest, god. 40, br. 3, Zagreb, 2008., (str. 801. - 818.)

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

komunističku revoluciju koja ima za cilj ne samo oslobođenje zemlje nego i promjenu političkoga sustava prema boljševičkim idealima. U tome smislu, kako se rat bližio kraju, stavovi Komunističke partije prema nacionalnim manjinama u Jugoslaviji su evoluirali iz proklamirane jednakosti sa svim konstitutivnim narodima u netrpeljivost i likvidaciju ili u boljem slučaju u marginalizaciju. Osobito se to odnosilo na dvije najveće – njemačku i talijansku, koje su optužene za kolaboraciju s okupatorima. U pozadini te netrpeljivosti bila je namjera da se te dvije nacionalne manjine razvlasti i protjera te da se preraspodjelom njihove imovine osigura materijalna osnova za provođenje socijalističke revolucije podržavljenjem industrije i agrarnom reformom. 3

Nijemci u Hrvatskoj su politički uglavnom optirali za stare političke stranke, većinom za HSS.4 Manji dio njih, osobito oni koji su pripadali radničkom sloju i sindikatima u gradovima bio je neposredno izložen utjecaju komunističkih ideja. Kad je 1938. godine započela agresivna nacifikacija organizacija njemačke manjine i kad je njihovo novo vodstvo počelo propagirati ideju nacionalnoga jedinstva s matičnim narodom u Trećem Reichu, mnogi su se antinacistički i komunistički opredijeljeni Nijemci počeli distancirati od politike i zbivanja unutar vlastite nacionalne manjine pa tako i same pripadnosti toj nacionalnoj zajednici. 5

No, nisu samo komunisti i njihovi simpatizeri bili antinacistički i antifašistički orijentirani. Kao što je većina Nijemaca bila pasivna u procesu nacifikacije njemačkih nacionalnih organizacija u Jugoslaviji prije Drugog svjetskog rata, i za vrijeme same okupacije većina Nijemaca u Hrvatskoj je bila suzdržana, bojeći se rata i njegovih strahota, ne samo susprežući se od kolaboracije s okupacijskim snagama nego i od pomaganja naoružanim formacijama. Istina, veliki je broj hrvatskih Nijemaca pod utjecajem nacističke propagande isprva osjećao stanovit nacionalni ponos i vjeru da je Treći Reich doista nepobjediv ali se to oduševljenje vrlo brzo premetnulo u

3 Nijemci u Jugoslaviji držali su veliki udio ne samo u poljoprivrednoj nego i u industrijskoj proizvodnji.

Primjerice, Nijemci u Vojvodini su posjedovali 31,2% obradivog zemljišta, njihov udio u industrijskoj proizvodnji iznosio je 46,7%, a u zanatskoj više od 30%. Raspolagali su s 30,8% bankarskog kapitala. Njemački udio u nacionalnom dohotku iznosio je 55%. Prosječni posjed Nijemaca bio je dvostruko veći od posjeda

Srba, Mađara i pripadnika drugih naroda u Vojvodini, a zemlja u posjedu pripadala je najboljoj kategoriji. (Petranović, B.: Istorija Jugoslavije 1918 – 1988., Knjiga prva, Beograd, 1988., str. 58.). Nešto manji udio

Nijemci su držali i u Slavoniji. Inače, prosječan prinos po hektaru kod njemačkih farmera bio je osjetno viši nego kod drugih poljoprivrednika (zbog naprednih tehnologija te otpornijih i rodnijih kultura koje su koristili). 4 Geiger, V.: „Nijemci u Hrvatskoj“, Migracijske teme, Br 7 (3-4), Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, 1991. (str. 326.) 5 Prešućivanje svoga porijekla zato što je nijemstvo bilo kompromitirano nacizmom i prihvaćanje nekoga novog nacionalnog identiteta vodilo je u asimilaciju. To ujedno daje odgovor i na pitanje zašto se komunisti i antifašisti njemačkoga porijekla nisu načelno i otvoreno suprotstavili represivnoj komunističkoj politici prema njemačkoj manjini koncem i nakon Drugog svjetskog rata (nego tek sporadično u spašavanju pojedinaca koje su poznavali). S obzirom na to da su kao komunisti sudjelovali u revoluciji „koja mora beskompromisno obračunati s klasnim neprijateljem“ ali i „svim okupatorima i njihovim pomagačima“, taj problem nisu poimali iz perspektive zaštite univerzalnih ljudskih prava niti kao pravno pitanje, a budući da se nisu više smatrali

Nijemcima, nisu to osjećali ni kao svoj problem.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

zabrinutost, ne samo zbog vojnih poraza sila Osovine nego i zbog terora i diktature pod kojima su živjeli u tzv. NDH. Zločini okupacijskih snaga, u kojima su sudjelovali i pripadnici njihove nacionalne zajednice, kao i odmazde partizana koje su nerijetko bile usmjerene baš na sela s njemačkim stanovnicima, već su tijekom 1942. godine razbile iluziju koju je stvarala nacistička propaganda. Unatoč tome što je ozbiljan broj Nijemaca u Hrvatskoj sudjelovao u vojnim postrojbama okupatora i kvislinga te u mjesnim naoružanim grupama Njemačke narodne skupine u NDH (Heimatwacht/ Domovinska straža) koje su čuvale sela ili pomagale okupacijskim snagama, 6 osim gorljivih pripadnika i sljedbenika nacizma malo tko je na mobilizaciju svojih najbližih gledao kao na neki uzvišeni čin u obrani domovine (bilo tzv. NDH, bilo Trećega Reicha) nego kao na zlo koje treba ili izbjeći ili izdržati i preživjeti. I među onima koji su u organiziranim evakuacijama napustili Hrvatsku 1944. godine krećući u zbjeg prema Njemačkoj 7 većinu su činili obični seljaci koje je potjerao strah od kolektivne odmazde partizana i Crvene armije, a ne konkretna krivnja zbog počinjenih nedjela. 8 Politika partizanskih vlasti kretala je od premise da su svi Nijemci krivi kao sudionici okupacije ili njihovi kolaboranti „osim onih koji su se borili u redovima NOV i POJ“. Dakle, to „osim“ je radilo distinkciju prema izuzecima, a izuzetaka je uvijek i u svemu – zanemarivo malo. I ti izuzeci su morali dokazivati svoju ispravnost i nevinost. Takav stav je bio podloga za brutalna postupanja, kolektivnu odmazdu i obespravljivanje, a onda i za netrpeljivost i progon te protjerivanje velike većine pripadnika njemačke manjine u Hrvatskoj (i Jugoslaviji). Veliki broj evakuiranih Nijemaca pokušavao se nakon rata vratiti u svoje domove iz izbjegličkih logora u Austriji i Njemačkoj, ali su u tome odlučno bili sprječavani na granicama, a oni koji bi i uspjeli prijeći granicu bili su deportirani natrag ili poslani u logore koji su osnivani za pripadnike njemačke nacionalne manjine. 9

U takvim okolnostima nije bilo lako pridobiti pripadnike njemačke nacionalne manjine ili one čije je etničko porijeklo bilo njemačko na aktivno uključivanje u oružani otpor okupatorima i kvislinzima. Oni koji su bili komunisti i simpatizeri komunističkih

6 Nema egzaknih podataka o tome koliko je hrvatskih Nijemaca sudjelovalo u tim postrojbama i grupama.

Procjene nekih autora govore da je s područja tzv. NDH u postrojbama Wehrmachta i Waffen-SS služilo oko 62 tisuće dragovoljaca i mobiliziranih osoba (primjerice njemački revizionistički povjesničar Franz W. Seidler u knjizi „ Avantgarde für Europa; Ausländische Freiwillige in Wehrmacht und Waffen SS“ iz 2004.). Kad bismo taj broj uzeli kao orijentir, moramo imati na umu da je među njima bilo i oko 14 tisuća muslimana iz

BiH te vjerojatno više desetaka tisuća Hrvata koji nisu bili njemačkoga porijekla. 7 Prema izvješćima Glavnog ureda Volksdeutsche Mittelstelle (VoMi) iz listopada i studenoga 1944. s područja

Slavonije i Srijema evakuirano je 90 000 – 100 000 pripadnika Njemačke narodne skupine. (Karakaš Obradov,

M.: „Migracije njemačkog stanovništva na hrvatskom području tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća“,

Scrinia Slavonica, br. 12, Slavonski Brod, 2012., str. 277.) 8 Propaganda Trećega Reicha je preko institucija Njemačke narodne skupine u NDH vodila žestoku agitaciju za kompletno iseljavanje njemačkoga življa, koristeći i informacije o masovnim pogromima njemačkoga stanovništva u područjima koja su već bile osvojile Crvena armija i NOVJ. 9 Geiger, V.: „Heimkehr. Povratak slavonskih Nijemaca nakon Drugoga svjetskog rata iz izbjeglištva/ prognaništva u zavičaj i njihova sudbina“, Scrinia Slavonica, Vol. 3 No. 1, Slavonski Brod, 2003. (str. 522.-523.)

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

ideja slijedili su poziv na otpor automatizmom svojih već ranije izgrađenih uvjerenja. Više stotina komunista i njihovih simpatizera aktivno se uključilo u oružanu borbu i pridružilo partizanima. Od njih su čak četvorica proglašeni Narodnim herojima Jugoslavije što je bila najveća čast.

Mnogo je bilo teže agitirati za partizanski pokret otpora među pripadnicima njemačke nacionalne zajednice koji su bili građanskih demokratskih uvjerenja ili koji nisu imali izraženu političko-ideološku opredijeljenost. No treba reći da je i među mnogima od onih koji nisu bili komunisti vladala građanska svijest o potrebi otpora okupaciji i teroru. I oni su se uključivali u antifašistički pokret i to na različite načine – od aktivne oružane borbe, prikupljanja materijalne pomoći ustanicima na okupiranim područjima, do humanitarnog kulturno-propagandnog rada na oslobođenim područjima.

Pojava fašizma i glavne značajke fašističke ideologije

Fašistički pokreti javljaju se u Europi koncem Prvoga svjetskog rata kao novi radikalni nacionalistički i autoritarni politički pokreti koji narastaju na socijalnim i političkim posljedicama samoga rata i raspadanja dotadašnjih tradicionalnih europskih političkih društava. Isprva nemaju konzistentnu doktrinu pa svoju ideologiju izgrađuju postupno, osnažujući njene elemente sukladno razvoju pokreta i vlastitom političkom utjecaju. Narastaju na razočaranju idejama i praksom liberalne demokracije, teškim ekonomskim i socijalnim prilikama u kojima živi većina građana ali i na prijeziru prema ideologijama konzervativizma, socijalizma i komunizma koje smatraju pogubnima za interese naroda, njegove samosvojnosti i uspješnosti. Fašistička ideologija propagira rasističku teoriju čistoće i svetosti nacije te njene povezanosti s državom i njenim teritorijem. Ona zahtijeva militarizaciju društva, čvrstu i strogu društvenu hijerarhiju, gradi kult ličnosti koncentracijom apsolutne moći u rukama vođe, propagira pravo da se silom, terorom, diktaturom, ratom i osvajanjem uspostavi novi društveni poredak i proširi prostor za život nacije. Fašističke stranke ustanovljavaju borbene i naoružane milicije koje služe za pritisak na postojeći sustav liberalne parlamentarne demokracije i širenje straha među oponentima pokreta.10

Prvi fašistički pokret koji postiže uspjeh bio je talijanski. On preko Nacionalne fašističke stranke pod vodstvom Ducea Benita Mussolinija, na vlast dolazi u listopadu 1922. godine, nasilnim maršem fašista na Rim, gdje pod pritiskom masa na ulici pada legitimno izabrana vlada, a kralj Mussoliniju predaje mandat za sastavljanje nove. Fašisti uvode novi red, progone svoje političke neistomišljenike, nasilno preuzimaju medije, sindikate i sve institucije te propagiraju svoju imperijalnu politiku

10 Stanovčić, V.: “Karakteristike prvih fašističkih programa.” Politička misao, vol. 12, br. 4, Zagreb, 1975. (str. 26. – 46.)

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

za uspostavom Velike Italije (koja će teritorijalno obuhvatiti sva obalna područja Sredozemlja, odnosno nekadašnjega Rimskog Carstva). 11

U Njemačkoj Adolf Hitler sa svojim pristalicama u veljači 1920. godine u Münchenu osniva Nacionalsocijalističku njemačku radničku stranku (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei – NSDAP), na temeljima dotadašnje manje i radikalne Njemačke radničke stranke, osnovane dvije godine ranije. Nova stranka postaje sve snažniji nacionalistički, antisemitski i antikomunistički pokret koji zahtijeva odbacivanje uvjeta Mirovnoga sporazuma u Versaillesu, stvaranje narodnog jedinstva oko jedne stranke i jednoga vođe, potpunu kontrolu društva i eliminaciju svih oponenata te proklamaciju Trećega Njemačkog Reicha. Iako je stranka u studenome 1923. godine izvela neuspjeli puč, nakon kojega je Hitler zatvoren, u narednim godinama je stalno rasla i povećavala svoj utjecaj na izborima pa je u siječnju 1933. godine Hitler imenovan kancelarom. Po dolasku na vlast njemački nacisti su počeli brutalno provoditi svoju proklamiranu politiku i vrlo skoro uspostavili totalitarnu kontrolu nad društvom koje je potpuno militarizirala i potčinila Führeru Trećega Reicha Adolfu Hitleru. 12

Fašistički pokreti su od svojih početaka ne samo vrijednostima koje su promovirali uz potporu korporativnog kapitala (iako su baštinili i neke socijalističke ideje; sam Hitler je smatrao da su one vrlo važne u izgradnji nacističkoga sustava vrijednosti) nego i izrazitim neprijateljstvom bili suprotstavljeni socijal-demokratima, socijalistima i komunistima s ciljem da iskorijene komunizam. Čim su došli na vlast i Mussolini i Hitler su počeli žestoki progon ljevice i likvidaciju njihovih prvaka. Njih dvojica 1936. približavaju svoje stavove i pokrete, osnivaju Osovinu Berlin-Rim i zajedno s Japanom osnivaju Pakt protiv Komunističke Internacionale (Kominterne), osnovane od strane komunističkih stranaka 1919. godine u Moskvi. Komunisti su isprva podcjenjivali snagu fašističkih pokreta, smatrajući da oni nikada neće doći na vlast jer ih neće podržati radnička klasa. No kad je 1933. godine, nakon što su nacisti došli na vlast, zabranjena Komunistička partija Njemačke, a njeni vođe i istaknuti članovi likvidirani ili utamničeni (na čelu s njenim čelnikom Ernstom Thälmannom13), Kominterna je promijenila svoj stav i proklamirala fašizam najvećim neprijateljem komunističkog pokreta. Eho fašističke prakse i imperijalnih planova uzbunili su mnoge demokratske snage širom Europe jer su se fašističke sljedbe počele javljati i u drugim zemljama. Prije svega reagirale su lijeve stranke koje su na Svjetskom kongresu protiv rata u Amsterdamu 1932. i Europskom kongresu protiv fašizma u Parizu 1933. godine praktički zasnovale

11 Više o tome: Deželjin, J.: Etiologija antifašizma, Rijeka, 2007. 12 Shirer, W. L.: Uspon i pad Trećeg Reicha, sv. 1., Zagreb, 1977. 13 Ernst Thälmann (1886. – 1944.) bio je od 1925. do 1933. šef Komunističke partije Njemačke. Socijaldemokratska vlada Weimarske Republike 1929. zabranila je paramilitarnu komunističku organizaciju Roter

Frontkämpferbund (Crveni borbeni savez) koju je Thälmann vodio. Bio je otvoreni protivnik nacista i 1932. godine osnovao je Antifaschistishe Aktion (Antifašističku akciju). Po dolasku nacista na vlast 1933. godine bio je zatvoren a onda i interniran u koncentracijski logor Buchenwald, gdje je u kolovozu 1944. godine i likvidiran po osobnom Hitlerovom nalogu. Zbog svoga mučeništva postao je komunistička ikona.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

međunarodni antifašistički pokret te pozvale sve demokratske snage da se suprotstave jačanju i nadiranju fašizma. 14

Kominterna tek na svom VII. kongresu 1935. godine fašizam označava kao „krajnji oblik nasilja u buržoaskoj kontrarevoluciji“, a sve njene članice zauzimaju novu politiku koja borbu protiv fašizma stavlja u prvi plan. Komunisti i socijalisti su širom Europe osnivali organizacije Narodnog fronta kao izrazitu antifašističku organizaciju, šireći svijest o opasnosti od nadolazećeg fašističkog imperijalizma i nudeći suradnju svim ne-fašističkim i antifašističkim snagama.

Agresivna politika fašističke Italije i nacističke Njemačke koncem 30-ih godina XX. stoljeća te proklamacije i provedba njihovih imperijalističkih planova izazivaju zebnju i strah širom Europe koja polako ali sigurno klizi u rat. Talijansko širenje na račun Grčke, širenje talijanske Libije i okupacija Etiopije, kao i njemačka aneksija čeških Sudeta i pripajanje Austrije Trećem Reichu mijenjali su političku kartu Europe i držali Veliku Britaniju i Francusku u defenzivi. Komunisti i mnoge druge demokratske snage bile su potpuno zbunjene kad je Sovjetski savez u kolovozu 1939. godine s Hitlerovom Njemačkom potpisao sporazum o nenapadanju.15 Sovjetski vođa Staljin kupovao je vrijeme jer SSSR još nije bio spreman za rat, računajući da će prve na udaru biti Francuska i Engleska i ozbiljno vjerujući da bi bilo dobro da Hitler oslabi englesku kapitalističku oligarhiju koju je smatrao najgorim neprijateljem. No time je dao nacističkoj Njemačkoj mogućnost da penetrira dublje na Istok te na Balkan. Štoviše, kad je Hitler te iste godine napao Poljsku, isto je učinila i Crvena armija, okupiravši istočne dijelove zemlje, a Staljin je slično postupio i prema Finskoj, dijeleći s Hitlerom plijen. Kominterna je počela propagirati tezu da se radi o „drugom imperijalističkom ratu“ u kojem se ne sukobljavaju „demokracija i fašizam“ nego je riječ o ratu „dva imperijalistička tabora“, sugerirajući svojim članicama ekvidistancu. To je stvaralo konfuziju u nacionalnim komunističkim partijama pa i u KPJ. Naravno, sve se promijenilo nakon napada Trećega Reicha na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. godine kad je Kominterna opet naložila svim komunistima aktivaciju strategije totalnog antifašističkog otpora. 16

Odnos jugoslavenskih i hrvatskih komunista prema fašizmu i Nijemcima i odnos njemačke nacionalne manjine prema nacizmu, komunizmu i antifašizmu

Komunistička partija Jugoslavije od svoje zabrane 1921. godine djelovala je u ilegali, a njeno je vodstvo od 1929. do 1937. godine djelovalo iz egzila u inozemstvu. Režimski

14 Spehnjak, K.: „Neki problemi povijesnog razvitka Narodnog fronta/Socijalističkog saveza u Jugoslaviji 19351978.“, Časopis za suvremenu povijest, br. 15 (1), Zagreb, 1983. (str. 27. – 54.) 15 Sporazum o nenapadanju potpisali su 23. kolovoza 1939. godine u Moskvi ministri vanjskih poslova dviju država Joachim von Ribbentrop i Vjačeslav Molotov. 16 Spehnjak, K.: Isto.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

progoni ali i unutarpartijski sukobi oslabili su komunističku organizaciju koja je u kratko vrijeme nakon zabrane s oko 50 tisuća spala tek na nekoliko stotina članova. Prekretnica nastupa 1936. godine kada na dužnost organizacijskog sekretara KPJ iz Moskve stiže Josip Broz Tito koji godinu dana kasnije postaje i politički sekretar KPJ. On najprije reafirmira i reorganizira Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Sukladno politici Kominterne o Narodnoj fronti, KPJ nastoji uspostaviti širu antifašističku platformu, 17 a 1937. godine kao sastavni dio KPJ osnovane su Komunistička partija Hrvatske i Komunistička partija Slovenije. Početkom 1938. godine Tito formira i novo vodstvo KPJ. Unatoč promjenama kursa Kominterne, predano radi na pripremi komunističke organizacije za borbu u novim uvjetima nadolazećeg rata i izvođenje komunističke revolucije. Antifašistički (i antinjemački) proglasi postaju svakodnevica komunističkoga djelovanja.18

Njemačka nacionalna manjina u to vrijeme u Kraljevini Jugoslaviji broji oko 500 tisuća pripadnika. Njena središnja organizacija sa sjedištem u Novom Sadu od 1920. godine je Švapsko-njemački kulturni savez (Schwäbisch-deutscher Kulturbund), oko kojega se okupljaju najugledniji njemački aktivisti, društvene i strukovne organizacije. Vodstvo tih organizacija čine konzervativni političari demokršćanske orijentacije koji nastoje izboriti kulturno-prosvjetnu autonomiju i privredni napredak za svoju nacionalnu zajednicu i održavaju dobre odnose s vladom u Beogradu. Mlađi pronacistički kadrovi koji su se vraćali sa studija iz Trećega Reicha, uz veliki utjecaj i pomoć institucija u Berlinu, još od 1936. godine nastoje ovladati Kulturbundom, ali im to uspijeva tek 1939. godine kada staro rukovodstvo odstupa, a novo pod vodstvom dr. Josepha (Seppa) Janka uspostavlja i uvodi novi red te potčinjava sve njemačke organizacije novom centraliziranom modelu upravljanja. Kulturbund provodi kampanje za učlanjivanje novih članova propagirajući politiku „narodnog jedinstva“, nastojeći obuhvatiti što je moguće više pripadnika manjine, a svoje oponente, osobito demokrate, komuniste i njihove simpatizere proglašava „narodnim izdajnicima“. Propagandni pritisak nacificiranoga Kulturbunda, koji u Slavoniji od 1938. godine vodi pokrajinski vođa Branimir Altgayer, 19 bio je vrlo snažan i uporan kao i agitacijske

17 Spehnjak, K.: Isto. 18 Jelić, Ivan: „Dolazak Josipa Broza Tita na čelo Komunističke partije Jugoslavije“, Časopis za suvremenu povijest, Br. 2, Zagreb, 1972. (str. 27. – 46.) 19 Branimir Altgayer (1897. – 1950.) rodio se u Przekopanyju u Galiciji, za vrijeme očeva službovanja u austrougarskoj vojsci, a odrastao je u Slavoniji. Školovao se u Kutjevu, Osijeku i Zemunu, a vojnu kadetsku konjičku školu pohađao je u Beloj Crkvi. Bio je aktivni časnik najprije austrougarske, a onda i jugoslavenske vojske do 1926. godine. Potom se zanima za njemačko nacionalno-manjinsko organiziranje i postaje istaknuti aktivist njemačkih organizacija, a od 1938. godine i čelni čovjek Kulturbunda za Slavoniju i potom Banovinu

Hrvatsku Po naputku Berlina postavljen je u travnju 1941. godine za vođu Njemačke narodne skupine u

NDH (Volksgrupenführer) s visokim časničkim činom SS-a, a od 1943. i ustaškog pukovnika. Neposredno je rukovodio svim političkim aktivnostima Njemačke narodne skupine, izravno potčinjen vlastima u Berlinu, a rukovodio je i evakuacijom njemačkoga stanovništva iz Slavonije i Srijema tijekom 1944. godine. U svibnju 1945. godine izbjegao je u Austriju, gdje su ga britanske vojne vlasti internirale u zarobljenički logor u Wolfsburgu te u rujnu 1946. godine izručile jugoslavenskim vlastima. Na sudu u Beogradu osuđen

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

akcije za učlanjenje što većega broja pripadnika njemačke nacionalne manjine. Većina pripadnika njemačke manjine živi na selu, slabo je obrazovana i vrlo podložna propagandi o moćnom i nepobjedivom Trećem Reichu, golemim uspjesima njemačke privrede i države i neviđenom blagostanju koje Führer i nacisti donose napaćenom i u Velikom ratu poniženom njemačkome narodu. Indoktrinirani studenti koji se vraćaju sa studija u Njemačkoj (godišnje ih je na studij u Njemačku išlo između 200 i 300) s oduševljenjem govore o velikim uspjesima Hitlerovog Reicha i preporodu njemačke ekonomije. Uz ženske, omladinske i poljoprivredničke organizacije, Kulturbund razvija i poluvojne skupine Kameradschafta i Mannschafta u kojima su članovi bili podvrgnuti snažnoj ideologizaciji kojom su propagirane nacističke vrijednosti te su prolazili tečajeve i programe tjelovježbe i predvojničke obuke radi podizanja fizičke kondicije i borbene spremnosti. 20 Iz Zagreba vrlo agresivno među akademičarima i mladima djeluje i nacificirano Udruženje njemačkih studenata, otvoreno šireći nacističke ideje. Izvjestan broj njemačkih mladića iz Jugoslavije odlazi u Njemačku i tamo se dobrovoljno javlja u vojne postrojbe nakon Hitlerova napada na Poljsku 1. rujna 1939. godine, čime je započeo Drugi svjetski rat. Na ruku propagandistima i agitatorima Kulturbunda idu i vrlo profitabilni ugovori o trgovinskoj razmjeni koje Treći Reich sklapa s Kraljevinom Jugoslavijom po kojima Berlin otkupljuje sve tržišne viškove poljoprivrednih proizvoda pa se njemački seljaci i farmeri masovno učlanjuju u Kulturbundovu Zadrugu „Agraria“, čime im je bio osiguran siguran plasman njihovih proizvoda.21

I unatoč svemu tome te kasnije nametnutoj percepciji da je njemačka manjina bila masovno i bezrezervno zaluđena nacizmom, može se reći da i nakon okupacije velika većina pripadnika njemačke nacionalne manjine nije aktivno sudjelovala ni u radu civilnih organizacija unutar Njemačke narodne skupine u NDH niti u vojnim i poluvojnim postrojbama ili policijskim strukturama okupacijskih i kvislinških vlasti nego se držala suzdržano ili pasivno kako prema nacistima tako i prema komunistima. 22 Uz to, procjenjuje se da je od ljeta 1941. do svibnja 1945. godine oko 500 do 1.000

je kao ratni zločinac na smrt. Kazna je izvršena 15. svibnja 1950. godine. (Beus Richembergh, G.: Nijemci,

Austrijanci i Hrvati. Prilozi za povijest zajedničkih biografija (biografski leksikon), Njemačka narodnosna zajednica, Osijek, 2003. (str. 36. – 37.) 20 Treba reći da stvaranje njemačkih organizacija na načelima poluvojnih organizacija nije bilo izuzetak. Hrvatska seljačka stranka je 1936. godine osnovala Hrvatsku seljaćku zaštitu a 1938. i Hrvatsku građansku zaštitu u kojima je pred rat bilo organizirano čak oko 200 tisuća muškaraca. Isprva su bili opremljeni štapovima (batinama) zbog čega su ih nazivali „Mačekovim batinašima“, a kasnije i lakim oružjem. (Karaula, Ž.:

Mačekova vojska. Hrvatska seljačka zaštita u Kraljevini Jugoslaviji, Zagreb, 2015.). Djelovao je i profašistički

Jugoslavenski narodni pokret „Zbor“ pod vodstvom Dimitrija Ljotića te niz ilegalnih naoružanih četničkih skupina. 21 Geiger, V.: „Njemačka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslaviji (1918.-1941.)“, Dijalog povjesničara - istoričara, 2, Zagreb, 2000. (str. 429. – 445.) 22 O odnosu njemačke nacionalne manjine u Jugoslaviji prema nacizmu i njenoj ulozi u okupaciji jugoslavenska je historiografija zauzimala desetljećima generalni stav koji se mogao sublimirati u tvrdnju da su „svi jugoslavenski Folksdojčeri bili nacisti i sluge okupatora, uz časne iznimke“, čime se zapravo nastojala

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

hrvatskih Nijemaca poginulo kao pripadnici Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (NOV i POJ) ili, pak kao civilni suradnici partizanskg pokreta i kao žrtve nacističkog i ustaškog terora. 23

Sindikalni i komunistički aktivisti njemačkoga porijekla suprotstavljaju se nacističkoj politici i slijede doktrinu svoje Partije koja poziva na klasnu borbu protiv svih nacionalnih buržoazija te na otpor fašističkom imperijalizmu. Zbog prilika i progona u Trećem Reichu, njegove imperijalističke i ekspanzionističke politike te zbog pronacističke politike Kulturbunda mnogi od njih se prestaju osjećati i izjašnjavati Nijemcima još prije početka rata, s jedne strane u potpunosti prihvaćajući internacionalistički karakter komunističkoga pokreta, a s druge nastojeći se distancirati od manjine iz koje potječu jer u njoj vlada snažan proces nacifikacije. Odbojnost prema nacističkoj ideologiji i praksi javlja se i kod dijela onih koji jesu njemačkoga porijekla ali nisu komunisti niti su njihovi simpatizeri. Zbog toga procesa degermanizacije antinacistički raspoloženih Nijemaca iznimno je teško procjenjivati stvarni broj aktivnih sudionika antifašističkog pokreta u Hrvatskoj koji su bili deklarirani pripadnici njemačke nacionalne manjine. Mnogo više znamo o istaknutim antifašistima koji se nisu izjašnjavali kao etnički Nijemci, ali za koje znamo da su nedvojbeno bili njemačkog porijekla. Među njima je bilo više komunista i njihovih simpatizera, ali nije zanemariv broj i onih to nisu bili.24

Moglo bi se reći da su komunisti bili jedina organizirana snaga koja je tada uporno i dosljedno propagirala jasne antifašističke stavove. No i pojedini krugovi Katoličke crkve te nekih građanskih političkih stranaka sporadično javno kritiziraju izrazito protukršćansku narav i ideje nacizma, posebice njegovu rasnu teoriju i ideju

opravdati politika komunističkih vlasti prema pripadnicima njemačke manjine ustanovljena 1944. godine, koja se svela na odmazdu i likvidaciju, progon, oduzimanje političkih i građanskih prava te oduzimanje imovine. Kvalitetan ali dugo vremena i jedini odmak od te poopćene teze i objektivan pristup temi dao je slovenski povjesničar Dušan Biber svojom opsežnom studijom Nacizem in Nemci v Jugoslaviji, 1933-1941,

Ljubljana, 1966.) 23 Geiger, V.: „O Nijemcima u Hrvatskoj“, Prilozi iz hrvatske historiografije, Hrvatski studiji Sveučilišta u

Zagrebu, Zagreb, 2012. (str. 94.) 24 U različitim, uglavnom publicističkim, a ne znanstvenim, izvorima spominje se broj od oko 2000 pripadnika njemačke nacionalne manjine koji su aktivno sudjelovali u antifašističkom pokretu. Kad bismo tu procjenu i uzeli kao relevantnu, moramo računati i na to da je uz njih bilo i jako mnogo antifašista koji su se još i prije rata prestali nacionalno izjašnjavati Nijemcima ili su potjecali iz obitelji koje su se u većinske narodne zajednice asimilirale još i prije pa oni sami nikad nisu ni imali osjećaj pripadnosti etničkoj zajednici svojih predaka, bez obzira na porijeklo i svoja njemačka prezimena (nerijetko fonetizirana ili kroatizirana). Zbog općega odnosa partizana i komunista prema pripadnicima njemačke manjine u Jugoslaviji, posebice nakon odluke AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. godine kojom je praktički oduzeta i podržavljena imovina svih

Nijemaca, broj onih koji su se odricali svoje njemačke etničke pripadnosti mogao je samo rasti. Geiger, V.:

Folksdojčeri. Pod teretom kolektivne krivnje, Osijek, 2002.; Geiger, Vladimir: „Položaj njemačke manjine u bivšoj Jugoslaviji (s posebnim osvrtom na razdoblje nakon Drugog svjetskog rata)”, Historijski zbornik 46, br. 1, Zagreb, 1993. (str. 165. - 185.).

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

arijske supremacije. 25 Ali kršćanski socijalisti i demokršćani koji dijele antiratne i antinacističke stavove ne mogu zamisliti niti prihvaćaju bilo kakav savez s komunistima i boljševicima u toj borbi, prije svega zbog njihova izraženog ateizma.26 U tom času komunistička organizacija još uvijek nije bila masovna ali organizacijski je stalno napredovala, širila svoju mrežu, rasparčavala proglase i pamflete te u uvjetima ilegalnog rada okupljala simpatizere na tajnim kružocima i predavanjima, osobito među mladima koje okuplja u SKOJ. Konsolidirana dočekuje i okupaciju i komadanje Jugoslavije u travnju 1941. godine. 27

Odmah po napadu Trećega Reicha na Jugoslaviju 6. travnja 1941. godine komunistički predstavnici obilaze mjesne komande Jugoslavenske kraljevske vojske i zahtijevaju da se građanima podijeli oružje radi otpora okupacijskim snagama.28 Okupacija i komadanje Jugoslavije izvršeni su munjevito i uspostavljene su posebne okupacijske zone s kvislinškim upravama. Nijemci uspostavljaju tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja obuhvaća veći dio današnje Hrvatske (osim dijelova predanih Italiji i Mađarskoj) te čitavu Bosnu i Hercegovinu i Srijem. Na vlast u tzv. NDH Nijemci dovode Ustaše, predvođene njihovim poglavnikom dr. Antom Pavelićem i emigrantima-gerilcima koji su uvježbavani u vojnim kampovima u Italiji. Vlasti tzv. NDH u potpunosti ovise o svojim protektorima – njemačkoj okupacijskoj vojsci. Pripadnicima njemačke nacionalne manjine za koju se ustrojava Njemačka narodna skupina u NDH kao javno-pravna organizacija, posebnim uredbama sa zakonskom

25 Tako je, primjerice, apatinski katolički župnik Adam Berenz 1935. godine pokrenuo list na njemačkom jeziku „Die Donau“ (izlazio je praktički sve do Berenzova uhićenja od strane GESTAPO-a u svibnju 1944.) u kojem je često objavljivao vrlo otvorene antinacističke tekstove, kritizirajući nacizam sa stajališta kršćanskih vrednota i Isusova nauka. Nacisti su, uglavnom u logorima, likvidirali više od 2.600 katoličkih svećenika. 26 Katolička crkva je još od enciklike Rerum novarum pape Leona XIII. 1891. godine imala jasan i odbojan stav prema socijalističkim idejama, a enciklikom Divini Redemptoris iz 1937. godine papa Pio XI. otvoreno je osudio komunizam (koji je već bio na djelu u SSSR-u) kao „veliku opasnost“. Jednako tako, papa Pio XI. je svojim dvjema enciklikama Non abbiamo bisogno iz 1931. i Mit brennender Sorge iz 1937. otvoreno osudio talijanski fašizam i njemački nacizam te njegovu rasnu teoriju. Dakle, od angažiranih je katolika koji su papu smatrali neprikosnovenim autoritetom bilo ne samo teško očekivati razumijevanje za komunističke nego i za fašističke i nacističke ideje. Naravno, ne samo među angažiranim katolicima nego i kod dobroga dijela klera, pored odbojnosti prema talijanskom fašizmu (zbog njegove osvajačke prirode i agresivne talijanizacije) i njemačkom nacizmu (zbog rasne teorije koja je favorizirala narode „gotskoga porijekla“, a slavenske narode smatrala dostojne tek ropske uloge), postojale su vrlo izražene simpatije za uspostavu tzv. Nezavisne Države

Hrvatske od strane ustaša koji su u osnovi imali fašističku ideologiju (prije svega zbog fiksacije na ideju hrvatske nacionalne države). Primjer toga je pisanje dijela katoličkoga tiska o uspostavi tzv. NDH. Macut.

P.: „Katolički tisak o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. godine“, Časopis za suvremenu povijest, br. 1, Zagreb, 2015., (str. 81. - 102.) 27 KPJ je u listopadu 1940. godine imala oko 7 tisuća članova, a SKOJ oko 18 tisuća (od kojih je oko 600 bilo članova KPJ). Treba imati na umu i to da je oko tisuću jugoslavenskih dragovoljaca preživjelo Španjolski građanski rat te da se većina njih uspjela vratiti u domovinu prije njemačke okupacije. Mnogi od njih su kasnije, kao iskusni ratnici, bili organizatori partizanskoga otpora i zapovjednici partizanskih odreda. 28 Tako je, primjerice, delegacija Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju toga dana predala pisani zahtjev

Komandi Grada Splita da se mobiliziraju građani i da im se podijeli oružje. Isto je napravila i skupina komunista u Zagrebu, predvođena dr. Pavlom Gregurićem. Zahtjevi su odbijeni.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

snagom daje se privilegirani položaj. 29 Važna uloga Skupine je propagandni te prosvjetno-kulturni rad među pripadnicima njemačke manjine. 30 Skupina je ustrojena kao čvrsto strukturirana organizacija unutar koje djeluju posebne organizacije ali i vojno krilo, odnosno Vojnica (Einsatzstaffel der Deutschen Mannschaft – ES). Više tisuća pripadnika njemačke nacionalne manjine uključuje se preko Skupine i njenih organizacija te njene Vojnice u aktivnu službu pomaganja okupacijskim snagama, posebice SS-u i GESTAPO-u i ustašama kod progona i internacije Židova, Srba i Roma, komunista i partizanskih simpatizera. Pripadnici ES-a sudjeluju u borbenim akcijama ali vode i osiguravaju koncentracijski logor Loborgrad te koncentracijski logor u Zemunu, a neki su iz Waffen-SS-a bili raspoređeni i kao čuvari u nacističkim logorima smrti na području Trećega Reicha. Hrvatski Nijemci su i među vojnicima dobrovoljačkih SS divizija, između kojih i osobito zloglasne SS dragovoljačke divizije „Prinz Eugen“ u kojoj su bili i Folksdojčeri iz Banata i koja je ostala zapamćena i po masovnim ratnim zločinima nad civilnim stanovništvom.31

Već tijekom travnja 1941. godine brojne pokrajinske organizacije KPH osnivaju vojne komisije, a od početka svibnja i u lipnju članovi Centralnog komiteta KPH obilaze mjesne organizacije širom Hrvatske za zadatkom da se članstvo i simpatizeri naoružaju i pripreme za oružani ustanak. U svom prvosvibanjskom proglasu CK KPH poziva građane Hrvatske na oružani otpor okupatoru i njegovim pomagačima, a u proglasu iz lipnja taj se poziv ponavlja uz vrlo jasan stav o ustaškim vlastima kao slugama okupatora.32 Interne upute mjesnim organizacijama upozoravaju na

29 Članovi Njemačke narodne skupine priznati su pripadnicima njemačkoga naroda, ali ne i državljanima

Trećega Reicha. Nisu imali dvojno državljanstvo jer je ono dodjeljivano samo dobrovoljcima i mobiliziranim vojnicima njemačkih vojnih postrojbi ali ne i članovima njihovih obitelji. Nisu bili obvezni služiti vojsku u

Hrvatskom domobranstvu ali su isprva dragovoljno, a onda i mobilizacijom angažirani u njemačkim vojnim postrojbama. Partizanske vlasti su kasnije sve pripadnike njemačke manjine tretirale kao da su državljani

Trećega Reicha, a u stvarnosti i oni koji su izbjegli u Njemačku tijekom rata, posebice u evakuacijama 1944. godine nisu uopće imali regulirani status i državljanstvo sve do konca 50-ih godina XX. stoljeća pa su ih i nove njemačke vlasti dugo tretirale kao apatride bez ikakvih prava. To je stvaralo duboku traumu kod izbjeglica jer ih nisu željeli ni u staroj ni u novoj domovini. 30 Krnić Z.: „Prosvjetna i kulturna djelatnost Njemačke narodne skupine u NDH“, Časopis za suvremenu povijest, br. 2., Zagreb, 1978. (str. 17. – 33.); Jareb, M.: „Promidžba Njemačke narodne skupine u Nezavisnoj

Državi Hrvatskoj“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch, Osijek, 2005. (str. 207. – 223.) 31 O djelovanju te zloglasne divizije SS-a objavljen je niz radova i izdanja na hrvatskom jeziku, posebice o zločinima koje je divizija počinila u jesen 1943, godine u Dalmatinskoj zagori. Među opsežnijim i bogato ilustriranima su: Božović, S.: Divizija „Princ Eugen”, Pančevo, 2011. i Werhas, M., Mikulčić, B.: Prinz

Eugen. 7. dragovoljačka SS gorska divizija, Zagreb, 2018. O djelovanju raznih postrojbi Waffen SS-a proteklih godina niz članaka objavio je i zagrebački časopis ‘Vojna povijest’. No ti su članci pretrpjeli vrlo oštre kritike kao revizionističko štivo koje prešućuje važne aspekte zločinačkog djelovanja između ostalih i divizije „Prinz Eugen“, čiji su mnogi visoki časnici prije dolaska u diviziju već imali bogato zločinačko iskustvo u brojnim koncentracijskim logorima u Trećemu Reichu. (vidi: Hutinec, G.: „O zloupotrebi vojne povijesti iz vremena Drugoga svjetskog rata ili kako Vojna povijest prešućuje ono što uredniku i autorima nije po volji“, Historijski zbornik, God. LXVIII (2015), br. 1, Zagreb, 2015. (str. 177. – 194.)) 32 Ustaški pokret je dijelio mnoga programska načela, a nakon uspostave tzv. NDH i praksu fašističkih pokreta u Italiji i Njemačkoj. Još prema svojim Načelima iz lipnja 1933. godine pokret je ustrojen kao totalitaran,

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

očekivani napad nacističke Njemačke na Sovjetski savez, što bi trebao biti i početak organiziranoga otpora i diverzija. Slijedom tih naputaka, a ne čekajući formalnu odluku Politbiroa CK KPJ, u šumi Brezovica kod Siska grupa komunista 22. lipnja osniva Sisački partizanski odred, kao prvu vojnu formaciju Narodno-oslobodilačkoga pokreta (NOP) u Jugoslaviji. 33

Rukovodstvo CK KPJ 4. srpnja u Beogradu objavljuje „Proglas narodima Jugoslavije s pozivom na opći ustanak“. Slijedom toga širom Jugoslavije dolazi do osnivanja partizanskih odreda te počinju organizirane ilegalne oružane akcije i diverzije protiv okupatorske vojske, policijskih i kvislinških vlasti i instalacija kojima su se koristili. Oružani prepadi i napadi na policijske i vojne snage okupatora i kvislinških vlasti koriste se za zapljenu oružja, streljiva i eksplozivnih sredstava za naoružavanje sve većega broja boraca NOP-a i ilegalaca koji se iz gradova prebacuju na teritorije pod kontrolom partizana. U Hrvatskoj snage NOP-a jačaju i zbog represija protiv Židova i antifašista te vrlo brutalnih i masovnih zločina ustaša prema srpskom stanovništvu, posebice na Baniji, Kordunu, u Slavoniji i Lici pa je koncem 1941. godine na područjima Hrvatske bilo već oko 7 tisuća organiziranih boraca u partizanskim postrojbama, a taj je broj do konca 1944. godine narastao na oko 120 tisuća boraca koji su bili obuhvaćeni s 5 vojnih korpusa.34 Važnost partizanskog pokreta u Hrvatskoj za čitav NOP u Jugoslaviji bila je golema. Naime, od sredine 1942. godine pa do početka 1944. godine partizanski borci iz Hrvatske činili su oko 50% partizanskog ljudstva na području Jugoslavije.35 Taj broj je prije završnih operacija za oslobođenje zemlje narastao i zbog mobilizacije. Iz Hrvatske je bilo oko 165.000 naoružanih boraca, od kojih se pod neposrednom komandom Glavnog štaba Hrvatske nalazilo oko 150.000 boraca ili oko jedne trećine cjelokupnog sastava jugoslavenskog NOP-a. 36

Sve se to događalo u vrlo otežanim prilikama jer njemačke i ustaške vlasti od ranije jugoslavenske policije preuzimaju popise komunista i njihovih simpatizera te vrše stalne potrage, pretrese, racije, odmazde i progone. 37 U tome im pomažu i

militaran i revolucionarni te kao nacionalno ekskluzivistički i rasistički. Jareb, M.: Ustaško-domobranski pokret: od nastanka do travnja 1941. godine, Zagreb, 2006., (bilj. 23. str 128.) 33 U Republici Hrvatskoj 22. lipnja se slavi kao državni praznik – Dan antifašističke borbe. 34 Goldstein, I. (i Slavko Goldstein): „Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj“, Dijalog povjesničara-istoričara 7 (ur. Hans Georg Fleck i Igor Graovac), Zagreb, 2003, (str. 262. – 263.) 35 Bilandžić, D.: Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999. (str. 244. – 245.) 36 Anić, N.: „Oružane snage NOP-a Hrvatske 1944/45“, Časopis za suvremenu povijest, br 17. (1), Zagreb, 1985. (str. 101. – 139.) 37 Zanimljiv je slučaj Folksdojčera Sigismunda Bobija Štetlera iz Stare Pazove (1914. – 1942.). Bio je prijeratni komunist i dragovoljac u Internacionalnim brigadama u Španjolskom građanskom ratu. Nakon što se 1938. godine vratio u Jugoslaviju, uključio se u rad Odbora za pomoć španjolskim dobrovoljcima koji su organizirali komunisti. Nakon okupacije je uhićen i stavio se na raspologanje ustaškim vlastima te prokazivao pojedine zagrebačke komuniste. Smrtno je stradao 1942. godine. (Izvještaj Vladimira Popovića Centralnom komitetu

KPJ o prilikama u Hrvatskoj te provalama u partijskoj organizaciji u Zagrebu od 21. 12. 1941., Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941. - 1945., Knjiga I (ožujak—prosinac 1941.), Zagreb, 1981. (prilog 221)

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

vojne te poluvojne strukture Njemačke narodne skupine u NDH koja je osnovana s ciljem da potpuno pokrije, kontrolira i mobilizira njemačku nacionalnu manjinu u NDH. Komunističke partijske organizacije nastoje sačuvati svoje članstvo u ilegali ali i naputcima da se članovi infiltriraju u upravne i vojne strukture novouspostavljenih vlasti. 38

Ustaške vlasti pokušavaju onesposobiti sve svoje oponente pa, pored eminentnih lijevih intelektualaca, u zatvoru, internaciji ili logorima završavaju i istaknuti prvaci Hrvatske seljačke stranke koji im nisu iskazali lojalnost poput Augusta Košutića, Mihovila Pavleka Miškine, Luje Tomašića i Ilije Jakovljevića. I sam predsjednik HSS-a dr. Vladko Maček bio je zatvaran, pritvaran i interniran. 39

Partizanski pokret, uz manje oscilacije zbog žestokih protupartizanskih akcija združenih snaga njemačke, talijanske i bugarske vojske te Ustaške vojnice, Hrvatskog domobranstva i četničkih snaga (tzv. Otadžbinske vojske), stalno jača i podiže razinu organiziranosti i uspješnosti, a od jeseni 1943. godine partizani počinju dobivati zračnim mostobranom i vojnu, humanitarnu i sanitetsku pomoć od Velike Britanije. Važna prekretnica u jačanju NOP-a bila je kapitulacija fašističke Italije u rujnu 1943. godine, kad su se partizanske jedinice iz talijanskih garnizona i skladišta domogle velikih količina naoružanja, streljiva, opreme, sanitetskog materijala i hrane te kad se partizanima pridružilo još oko 50 tisuća novih boraca u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Komunisti uspješno predvode partizanski antifašistički pokret pod zapovjedništvom Josipa Broza Tita, ali im se tijekom 1943. i 1944. godine pridružuje i veliki broj ne samo domobrana i njihovih časnika nego i građanskih političara i uglednih intelektualaca, čime njihov pokret dobiva na širini i ugledu. Pokušavajući podići razinu ugleda NOP-a njegova se zapovjedništva i politički komesari trude pridobiti ne samo pripadnike južnoslavenskih naroda nego i pripadnike nacionalnih manjina. Naime, iznimno važno političko pitanje za razvoj narodno-oslobodilačkog partizanskog pokreta bila je izgradnja njegova karaktera kao općenarodnog ili svenarodnog. Na partijskom savjetovanju koje je održano na Zvečevu od 25. do 27.

38 Određeni broj simpatizera NOP-a njemačkog porijekla osobito je bio pogodan za obavještajni rad unutar struktura Njemačke narodne skupine u NDH te u samome SS-u zbog dobrog poznavanje njemačkog jezika. Tako je prijeratni komunist Joachim Reiter, odnosno Jaša Rajter (1913. – 1990.), inače rođen u

Zagrebu, kao Folksdojčer dobio dokumente njemačke okupacijske uprave u Beogradu, bio je unovačen u

SS te je neko vrijeme 1942. godine radio i kao vozač i ađutant zapovjednika SS divizije „Prinz Eugen“ SS-

Obergruppenführera Artura Phlepsa. Reiter je od strane beogradske partijske organizacije u svibnju 1941. dodijeljen Josipu Brozu Titu kao čuvar i pratilac, a 16. rujna ga je svojim automobilom izveo iz okupiranog

Beograda na slobodni teritorij, odnosno u partizane. Reiter se partizanima pridružio kasnije, nakon bijega iz

SS-a, a nakon rata je obavljao više istaknutih dužnosti, među kojima i dužnost direktora Beogradskog sajma.

Vidi: Mladenović, M.: Tito od ustanka do pobede 1941—1945., Beograd, 2006. (str. 25.) 39 Ustaške su vlasti već 11. travnja 1941. zabranile političke aktivnosti HSS-a i internirale Mačeka na njegovom imanju u Kupincu. Maček je od listopada 1941. do ožujka 1942. bio zatvoren u logoru Jasenovac, a potom opet interniran u Kupincu, a, od prosinca 1943. do svibnja 1945. u kućnom pritvoru svom stanu u Zagrebu. (Vlašić, A: Političko djelovanje Augusta Košutića tijekom Drugog svjetskog rata i poraća (1941. – 1964.), Zagreb, 2010.)

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

prosinca 1942. godine za područje Slavonije 40 zaključeno je da treba „učiniti sve da Česi, Slovaci, Mađari i Nijemci, aktivno učestvuju u današnjoj borbi koja i njima donosi oslobođenje.“41

Slijedom toga zaključka 3. svibnja 1943. godine Štab III. operativne zone izdao je naredbu o formiranju Udarnog čehoslovačkoga bataljuna. Prilikom osnivanja bataljun je činilo 146 boraca, a već koncem listopada 1943. godine bataljun je ušao u sastav novoosnovane Čehoslovačke brigade „Jan Žiška“. 42 Odlukom Štaba III. operativne zone 15. kolovoza 1943. godine u Slatinskom Drenovcu osnovan je i Mađarski partizanski bataljun „Šandor Petöfi“, koji je činilo oko 170 boraca, a istoga dana na istome mjestu osnovana je i Njemačka partizanska četa „Ernst Thälmann“, na čijem je prvom postrojavanju bilo 40-ak boraca. 43

U rujnu 1943. godine nakon kapitulacije Italije u Istri dolazi do osnivanja niza talijanskih četa koje čine kako domaći Talijani antifašisti tako i bivši vojnici talijanske vojske. Njihova prva zadaća bila je suprotstavljanje njemačkim snagama koje su krenule zauzeti Istru. No nadmoćne njemačke divizije praktički su pregazile te partizanske čete koje su nakon velikih gubitaka ipak konsolidirane pa je 1944. godine osnovan Talijanski bataljun „Pino Budicin“. 44

Značaj i uloga Njemačke partizanske čete „Ernst Thälmann“

Prilike u Slavoniji i Srijemu tijekom 1941. i 1942. godine nisu bile odveć povoljne za razvoj partizanskoga pokreta otpora. Kroz to područje je prolazilo najvažniji prometni (željeznički) koridor koji je spajao balkanske zemlje s Trećim Reichom pa su uzduž njega bile raspoređene vrlo snažne i dobro opremljene vojne snage okupacijske vojske. Vlasti tzv. Nezavisne Države Hrvatske uspostavile su čvrstu kontrolu nad čitavim područjem koje su obuhvaćale dvije župske oblasti (Župa

40 Krnić, Z.: Daruvar – Radnički i narodnooslobodilački pokret, Daruvar, 1979. (str. 194. – 195.) 41 Građa za historiju NOP-a u Slavoniji, knj. II, Slavonski Brod, 1964. (str. 557. - 563.) 42 Hanzl, J. (i dr.): Borbeni put I. čehoslovačke brigade ˝Jan Žižka z Trocnova˝, Daruvar, 1968. 43 O ovoj partizanskoj postrojbi, jedinstvenoj u čitavoj Europi pisalo je već više autora. Najznačajniji radovi su:

Hrečkovski, S.: “Njemačka četa ‘Ernst Thälmann’ u jedinicama NOV i POJ u Slavoniji”. Zbornik CDISB, br. l, Slavonski Brod, 1984. (str. 331. - 350.); Brekalo, M. (i dr.): „Politički kontekst osnivanja partizanske čete Ernst Thälmann i njezina sudbina“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch, Vol. 26, Osijek, 2019. (str. 133. – 145.), Geiger, V.: „Đakovštinski Telmanovci (njemački partizani)“, Đakovački vezovi, prigodna revija, br 47., Đakovo, 1989. Također je relevantno i memoarsko štivo jednoga od preživjelih boraca čete

Naila Redžića (Telmanovci. Zapisi o njemačkoj partizanskoj četi »Ernst Telman“, Beograd, 1984.). Na njemačkom jeziku je prvi put o ovoj četi pisao povjesničar Martin Zöller u članku „Die „Telmanovci” fochten unter Schwarz-Rot-Gold. Vom Wirken des deutschen antifaschistischen „Ernst Thälmann”-Bataillons im jugoslawischen Volksbefreiungskampf 1943/1944“ u istočnonjemačkim novinama Neues Deutschland u

Berlinu (objavljeno 30. studenoga 1965.), a vrlo važna knjiga za razumijevanje ove teme je Deutsche bei Titos

Partisanen 1941 – 1945 autora Heinza Kuhnrücha i Franz-Karla Hitzea (GNN Verlag, Schkeuditz, 1997.) 44 Scotti, Giacomo, Luciano Giuricin; Crvena zvijezda na kapi nam sja. Borbeni put talijanskog bataljuna „Pino

Budicin“ i Talijana Istre i Rijeke u Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije, Rijeka, 1979.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Vuka, sa sjedištem u Vukovaru i župa Baranja, sa sjedištem u Osijeku45) s policijskim, ustaškim i domobranskim snagama u svim općinskim središtima i većim naseljima. S druge strane, organizacije i ustanove Njemačke narodne skupine u NDH (koja je imala svoje sjedište u Osijeku) bile su vrlo dobro organizirane i rasprostranjene u svim naseljima u kojima je njemačko stanovništvo živjelo u značajnijem broju, kao i njihove poluvojne snage (najprije mjesne straže a onda domovinske straže) u kojima je bilo angažirano nekoliko tisuća ljudi (njihova je temeljna zadaća bila da brane sela u slučaju partizanskih napada). Iako je velika većina njemačkoga življa bila pasivna tijekom rata, ali i iz raznih interesa ili pod pritiscima učlanjena u Njemačku narodnu skupinu, dio njih je izbjegavao mobilizaciju ili je skrivao svoje susjede Židove i pomagao im da izbjegnu na partizanske teritorije, ipak je značajan broj domaćih Nijemaca u Slavoniji, Baranji i Srijemu bio unovačen ili dobrovoljno uključen, uglavnom u postrojbe njene Vojnice (Einsatzstaffel) i SS-a. 46 Muškarci koji su ostali u svojim selima primarno su bili usredotočeni na obradu zemlje i preživljavanje svojih obitelji ali su bili i u velikom strahu od odmazde njemačkih i ustaških snaga prema partizanskim suradnicima koji su bili strogo kažnjavani ili deportirani na prisilni rad u Njemačku pa je agitacija među domaćim Nijemcima da se priključe NOP-u imala vrlo simboličan odjek. Komunisti i njihovi simpatizeri bili su stalno na udaru ustaške i njemačke policije te njihovih doušnika pa se većina njih morala povući u ilegalu i skloniti iz svojih mjesta stanovanja ili što prije prijeći na teritorij pod kontrolom partizana. Među njima osobito oni malobrojni njemačkoga porijekla koji su već bili poznati policiji ali i upravnim strukturama Njemačke narodne skupine zbog svog prijeratnog agitacijskog rada. Tako je, primjerice, prijeratni osječki komunist Ferdinand (Ferdo) Herbstsommer već sredinom 1941. godine morao napustiti grad i otišao je u partizane. No imao je velikih problema zbog svoga njemačkog porijekla i pri dolasku u partizane jer se isprva mislilo da se radi o ubačenom njemačkom špijunu. Sudbina ga je kasnije odvela u Banijsku proletersku četu u kojoj je bio zamjenik političkog komesara. Poginuo je kao partizan u oružanoj borbi. 47 Neki su bili uhićeni i internirani u ustaške logore u Jasenovcu i Zemunu, a prijeratni komunisti Ivan Faubl, Ivan Fajerbah, Samuel Majer i Adam Štok tamo su i ubijeni. 48

Unatoč takvoj situaciji i oštrim represalijama okupacijskih i kvislinških vlasti koje su brutalno kažnjavale svaku suradnju s partizanskim pokretom, partizanske snage su imale potporu značajnog dijela hrvatskog, a osobito srpskog stanovništva, zahvaljujući kojoj su funkcionirale linije opskrbe te dojavne i obavještajne veze pa su partizanske

45 Veliki župan Župe Vuka bio je domaći Nijemac Jakob Elicker,a veliki župan Župe Baranja prijeratni osječki odvjetnik i istaknuti HSS-ovac Stjepan Hefer koji je pristupio ustaškom pokretu. 46 Laušić, A.: Iz povijesti folksdojčera i njihova egzodusa na tlu Jugoslavije, Migracijske teme 7 (2), Zagreb, 1991. (str. 183. – 192.) 47 Šibl, I: Ratni dnevnik, Zagreb, 1966. (str. 26.) 48 Hrečkovski, S.: Slavonski Brod u NOB i socijalističkoj revoluciji 1941. – 1945., Slavonski Brod, 1982., (str. 94. – 95.)

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

jedinice u Slavoniji do svibnja 1943. godine narasle na veličinu korpusa s dvije divizije u kojima je bilo oko 5.200 naoružanih boraca. 49 Slijedom već spomenutih zaključaka partijskoga savjetovanja koje je održano na Zvečevu u prosincu 1942. godine, jedan od vojno-političkih zadataka bio je i osnivanje partizanske postrojbe koja bi se popunila pripadnicima njemačke nacionalne manjine. Načelnik Štaba Drugog hrvatskog (Slavonskog) korpusa Mate Jerković pozvao je 7. kolovoza 1943. godine na sastanak sedmoricu iskusnih partizanskih boraca njemačke nacionalnosti kako bi im predstavio odluku o osnivanju njemačke postrojbe i dogovorio njeno ustrojstvo te ključne borbene i političke zadatke. Na sastanku su bili Rudolf Vaupotitsch, Johann Mucker (Ivan Muker), Adam Steinbrückner (Žan), Johann Fletz, Johan Kautzmann, Andreas Sommer i Josef Both, od kojih su prva četvorica bili komunisti. Rečeno im je da će teritorijalno područje djelovanja postrojbe biti prostor „čitave Slavonije između Drave i Save, od Bjelovara do Vinkovaca“. Prema kazivanju Johanna Muckera Jerković im je rekao: „Tu je mnogo sela u kojima žive Nijemci. (...) Održavajte skupove, širite propagandu i povećajte jedinstvo. Sigurno ima puno poštenih Nijemaca koji se žele pridružiti vašim redovima. Izbjegavajte sukobe s neprijateljem dok ne ojačate redove. Bit ćete nezavisna postrojba, pod izravnim zapovjedništvom Štaba našega Korpusa.“50 Mucker o tome dalje kaže „Odmah smo shvatili da je to način ostvarenja ideje da se svijetu pokaže i dokaže da nisu svi Nijemci nacisti, nego da ima i pristojnih Nijemaca koji su se spremni boriti protiv fašizma, za slobodu vlastitog naroda i za slobodu cijelog svijeta.” 51

Dogovoreno je da će se četa nazvati po vođi Komunističke partije Njemačke Thälmannu (koji je u to vrijeme još bio živ u logoru Buchenwald), da će zapovjedni jezik postrojbe biti njemački, da će borci na kapama, pored zvijezde petokrake, imati ušivenu njemačku trobojku (zastavu Weimarske Republike) koja će ujedno s crvenom zvijezdom po sredini biti i ratna zastava postrojbe te da će prilikom postrojavanja ili pristupanja izgovoriti službenu partizansku zakletvu kojoj će biti pridodan tekst „Borit ću se do posljednje kapi krvi protiv fašizma da bi sa sebe i svojih nasljednika sprao sramotu kojom nas je okaljao najveći zlikovac njemačkog naroda Hitler“. 52 Nešto kasnije je četa dobila i svoju svečanu pjesmu (koračnicu).

Štab Korpusa uputio je istoga dana okružnicu svim postrojbama u Slavoniji da do 14. kolovoza na dogovoreno mjesto upute svoje borce koji su njemačke nacionalnosti radi osnivanja njemačke partizanske postrojbe. Na prozivku i proglašenje osnivanja čete 15. kolovoza u Slatinskim Drenovcima došlo je 40-ak boraca. Za prvog zapovjednika čete Štab Korpusa imenovao je Rudolfa Vaupotitscha, za njegova zamjenika Josefa Kirchnera, za političkog komesara Johanna Muckera i za njegova zamjenika Adama

49 Vojna enciklopedija (Knjiga IX.), II. izdanje, Beograd, 1978., (str. 494. - 495.) 50 Kuhnrüch - Hitze: Deutsche bei Titos Partisanen, prev. aut. (str. 108. – 109.) 51 Kuhnrüch - Hitze: Isto, prev. aut. (str. 108.) 52 Redžić, N.: Telmanovci (str. 37. – 38.)

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Steinbrücknera (Žana). Borci čete bili su poznati i kao telmanovci, a o njenome postojanju vijest se brzo raširila po Slavoniji. Za to su doznale i njemačke vojne vlasti koje su osobito bile zainteresirane za njeno uništenje i iz vojnih i iz političkih razloga. Četa je godinu i pol dana vojevala na području Papuka, Podravine, Đakovštine i na Fruškoj Gori. 53

U tom smislu je i Oblasni Narodnooslobodilački odbor za Slavoniju u proljeće 1944. uputio proglas na njemačkome jeziku “Die Beschlüsse der II. Tagung des AVNOJ und die deutsche Minderheit in Kroatien” (Zaključci II. zasjedanja AVNOJ-a i njemačka manjina u Hrvatskoj) kojim je nastojao pridobiti pripadnike njemačke manjine za antifašistički partizanski pokret.54

Postrojba se nastojala stalno popunjavati novopridošlim borcima jer je prvotna ideja bila da četa preraste u bataljun. No to nije bilo lako izvesti jer je četa praktički stalno išla iz jedne u drugu borbenu akciju i trpila je ozbiljne gubitke u ljudstvu. U četu je tijekom godinu i pol njenoga postojanja pristiglo i oko 90 dezertera Wehrmachta i SS-a, većinom Nijemaca iz Njemačke i Austrije, a popunjavana je i borcima drugih nacionalnosti. Računa se da je kroz postrojbu do studenoga 1944. godine prošlo oko 200 boraca, među kojima i 6 žena. Od toga više od pola bili su lokalni slavonski Nijemci. U sastavu postrojbe bilo je i više članova iste obitelji. Johannu Kautzmannu su, primjerice, u borbenim djelovanjima čete poginula dva sina, a s Johannom (Ivanom) Pichlerom u četi je bila i njegova sestra. Samo u jednom borbenom okršaju u studenome 1943. godine kod sela Mikleuš, u kojemu su se ‘telmanovci’ sukobili s višestruko brojnijom postrojbom Wehrmachta koja je imala snažnu tenkovsku potporu, izginulo je 60 boraca čete. U to je vrijeme došlo i do kadrovskih promjena u četi pa je dužnost zapovjednika preuzeo Johann (Ivan) Pichler, a političkog komesara Andrija Mihavec. Do rasformiranja čete bilo je još nekoliko kadrovskih smjena zbog prekomandi i pristizanja novih boraca. U studenome 1944. godine u četi su bila još samo 4 borca iz njenog prvotnog sastava iz kolovoza 1943. godine, a rat je preživjela samo jedna desetina njenih boraca. Četa je, zbog stalnih ljudskih gubitaka i nemogućnosti da se popuni i konsolidira, odlukom Glavnog štaba NOV Hrvatske rasformirana u studenome 1944. godine, a njeni borci su bili raspoređeni u druge partizanske postrojbe u Slavoniji.55

53 Epopeja Njemačke partizanske čete „Ernst Thälmann“ ovjekovječena je i cjelovečernjim igranim filmom „Volio bih da sam golub“, koji je u jugoslavensko-istočnonjemačkoj koprodukciji (DEFA Film iz Potsdama i Sutjeska film iz Sarajeva) premijerno prikazan 1990. godine na 37. Filmskom festivalu u Puli. Film, koji je zapravo romantizirana i idealizirana priča, snimljena u duhu i maniri jugoslavenske partizanske kinematografije, režirao je Miomir Miki Stamenković, prema scenariju Wolfganga Helda i Veroslava

Rančića. Glavne uloge su glumili Vanja Drach, Manfred Mock, Marina Marković, Peter Modrick, Slobodan

Negić, Ley Lutz, Ljiljana Đoković-Simonović, Gojko Mitić, Maren Schumacher, Susanne Schwab i Vanja

Albahari. Scenaristima su konzultanti bili Nail Redžić, borac Njemačke partizanske čete „Ernst Thälmann“ i

Martin Zöller, istočnonjemački povjesničar rođen u Zemunu (koji je, inače, 3 godine bio vojnik Wehrmachta). 54 Geiger, V.: „Josip Broz Tito i sudbina jugoslavenskih Nijemaca“ (str. 817.) 55 Hrečkovski, S.: Njemačka četa (str. 347.)

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Značaj i uloga Njemačke partizanske čete „Ernst Thälmann“ iznimno su veliki. S obzirom da se radilo o maloj postrojbi, njeni vojni učinci nisu bili presudni. No politički efekt njenoga postojanja i djelovanja bio je velik. Iako su se brojni Nijemci, među kojima i dezerteri Wehrmachta i SS-a borili u različitim postrojbama koje su sudjelovale u oružanom otporu fašističkoj okupacijskoj sili ne samo u NOP-u u Jugoslaviji nego i u drugim europskim zemljama, to je bila jedina njemačka partizanska antifašistička postrojba u čitavoj Europi. Njeno postojanje je bilo važan i stvaran dokaz o besmislenosti tvrdnji da su „svi Nijemci nacisti“. ‘Telmanovci’ su bili primjer organiziranog angažmana pripadnika njemačke nacionalne manjine u Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije koji je odjeknuo u čitavoj Slavoniji ali i Vojvodini (i nekolicina Nijemaca iz Vojvodine je pristupila četi dok je djelovala na području Fruške gore) te utočište za izvjestan broj Nijemaca koji su dezertirali iz Wehrmachta i SS-a kako bi se priključili antifašističkoj borbi. Njima je bilo mnogo lakše prilagoditi se novoj sredini u Njemačkoj partizanskoj četi jer se u njoj koristio njemački kao zapovjedni jezik. Četa je nastojala i među pripadnicima njemačke nacionalne manjine u slavonskim selima širiti antinacističke stavove i na svoj je način bitno doprinijela da NOP po svom karakteru bude svenarodni pokret otpora okupatorima.

Istaknuti hrvatski antifašisti i sudionici partizanskog pokreta otpora njemačkih korijena

Među onima koji su još od početka 30-ih godina XX. stoljeća bili žestoki oponenti frankovaca i ustaša te Ante Pavelića (kojega je dobro poznavao pa i vjenčao) posebno se ističe msgr. Svetozar Rittig (1873. – 1961.), jedna od najvažnijih i najutjecajnijih političkih figura Hrvatske između dva svjetska rata i jedan od najistaknutijih katoličkih svećenika toga vremena. Rodio se u Brodu na Savi, u obitelji njemačkoga porijekla koja je doselila u Slavoniju (najprije u Požegu, gdje se rodio Svetozarov otac Josip 1846.) iz čeških Sudeta oko 1840. godine. Nakon gimnazije i početka studija teologije u Travniku, nastavio je studirati u Đakovu, a potom ga je biskup Josip Juraj Strossmayer poslao na bečki Augustineum, gdje je doktorirao 1902. godine i vratio se na službu u Đakovo. Bio je bliski suradnik biskupa Strossmayera i slijedio je njegove političke ideje, isprva kao pravaš Starčevićeve stranke, na čijoj je listi bio 1908. godine izabran i u Hrvatski sabor. Od 1915. godine bio je profesor na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te župnik novouspostavljene župe sv. Blaža, a od rujna 1916. župnik središnje, najvažnije i najbogatije župe zagrebačke nadbiskupije – župe sv. Marka, što je ostao sve do 1941. godine. Bio je angažirani hrvatski rodoljub ali izrazito antiustaških i antinacističkih uvjerenja koji je politički djelovao između dva svjetska rata kao zagovornik ostanka Hrvatske u Jugoslaviji (smatrajući da je Jugoslavija jedini politički okvir koji okuplja veliku većinu Hrvata, a da su frankovci i ustaše spremni prodati hrvatske teritorije Talijanima) pa je nastojao održavati dobre odnose sa svima koji su bili sličnih uvjerenja. Bio je blizak nadbiskupu Antunu Baueru i

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

jedna od središnjih figura Katoličke crkve toga vremena. U lipnju 1931. godine je organizirao veliku svečanost krunidbe likova majke i djeteta na slici Majke Božje od kamenitih vrata na kojoj su bili i kralj i kraljica. Koncem lipnja 1941. godine izbjegao je ustaško uhićenje i otišao iz Zagreba u talijansku okupacijsku zonu, a 1943. godine je otišao na oslobođeni teritorij 56 te se priključio antifašističkom pokretu i postao član Predsjedništva Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), svojevrsnog hrvatskog partizanskog parlamenta. S te je pozicije vrlo aktivno djelovao u osudi ustaškoga režima i agitaciji za narodno-oslobodilački pokret. Poslije rata je bio zastupnik u Saboru i saveznoj Skupštini te ministar u Vladi Narodne Republike Hrvatske, zadužen za vjerske zajednice. Nastojao je ublažiti konflikt novih vlasti i Katoličke crkve koja je u vrijeme rata bila vrlo bliska ustaškim vlastima, zalagao se za puštanje mnogih uhićenih građana i svećenika te se izborio da zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bude prebačen iz zatvora u kućni pritvor. Spriječio je i ukidanje Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, a osnovao je i Staroslavenski institut koji je kasnije nosio njegovo ime. Nastojao je učiniti mnogo više, kontaktirajući izravno s mnogim ključnim ljudima novih vlasti, uključujući i Tita ali su njegovi dosezi ostali ograničeni. Rittig je zbog svog političkog djelovanja i bliskosti s partizanima te socijalističkim vlastima bio nakon rata prezren od vodstva Katoličke crkve i hrvatskih konzervativnih intelektualaca, a nakon 1990. godine je njegova baština zasjenjena i prešućena. 57

Prvi politički komesar Njemačke partizanske čete „Ernst Thälmann“, već spominjani Johann Mucker, odnosno Ivan Muker stariji (1889. – 1973.), rođen je u Daruvaru, gdje je izučio strojobravarski zanat, a zatim na Višoj zanatskoj školi u Beču stekao zvanje tehničara. Od 1907. godine bio je član Socijal-demokratske stranke Austrije. Godine 1918. postao je jedan od zapovjednika Narodne straže u Daruvaru. Nakon Prvog svjetskog rata osnovao je mjesnu organizaciju Socijalističke radničke partije (koja se kasnije preimenovala u KPJ) i postao njen prvi predsjednik. Sve do 1921. vodio je komunistički pokret u daruvarskom kraju pri čemu je u nekoliko navrata bio zatvaran. Nakon zabrane rada stranke otišao je u Slavonski Brod, gdje je nastavio političko djelovanje. Zaposlio se u Prvoj jugoslavenskoj tvornici vagona, strojeva i

56 Svetozara Rittiga je od odlaska u partizane pa do konca rata pratio njegov mlađi brat Ivan Rittig (1876. – 1949.), kasnije istaknuti hrvatski agronom. Rodio se u Brodu na Savi. Studirao je agronomiju u

Klosterneuburgu u Austriji i Reutlingenu u Njemačkoj, a nakon profesorske službe u Iloku i Petrinji (gdje je utemeljio prvu Školu za domaćice u Hrvatskoj), osnovao je Zavod za voćarstvo, vinogradarstvo i vinarstvo

Gospodarsko-šumarskoga fakulteta u Zagrebu, na kojemu je (uz prekid od 1941. do 1945.) bio profesor od 1920. do 1947. godine. Smatra se utemeljiteljem modernog voćarstva i vinogradarstva u Hrvatskoj. Bio je također antifašist i vrlo blizak političkim uvjerenjima svoga starijeg i poznatijeg brata. 57 O Rittigu sam pisao u svojoj monografiji „Nijemci u Zagrebu i okolici kroz stoljeća“ čije izdavanje se očekuje do konca 2020. godine pa sam ovdje preuzeo i dio njegovoga životopisa iz toga rada. Najvažnije djelo posvećeno Rittigu napisala je Margareta Matijević („Između partizana i pristojnosti“. Život i doba

Svetozara Rittiga (1873. – 1961.), Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i

Baranje – Plejada, Zagreb, 2019.)

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

mostova d.d. u tome gradu. Često je mijenjao mjesta boravišta, ali je ostajao i dalje u radničkom pokretu. Kao uvjereni komunist i antifašist u prvo vrijeme okupacije djelovao je u Slavonskom Brodu kao ilegalac, da bi početkom 1943. godine otišao u partizane, a od kolovoza do listopada te godine bio politički komesar Njemačke partizanske čete „Ernst Thälmann“. Bio je potom premješten u službu koja se bavila osnivanjem partizanskog zrakoplovstva. Nakon rata bio je na nizu političkih funkcija srednje razine, a skrasio se u Trsteniku (Srbija) gdje je i umro. 58 I Muckerova tri sina bila su u partizanima i sva trojica su poginula u borbi.

Najstariji među njima, Ivan Mucker mlađi (1914. – 1942.) rođen je u mjestu Neu Pella u Donjoj Austriji (gdje su roditelji boravili na radu). Kad su mu bile 3 godine obitelj se vratila u Daruvar, a od 1921. boravila je u Pakracu, Bosanskom Brodu i Slavonskom Brodu. Završio je zanat metalskog radnika pa poslije odsluženja vojnog roka 1937. godine radio u Tvornici vagona u Slavonskom Brodu. Potom seli u u Kruševac. Radnici ga biraju za sindikalnog rukovodioca. U srpnju 1938. godine pristupa u članstvo KPJ, poslije čega je uhićen i mučen. U Smederevsku Palanku se seli sa suprugom i kćeri 1940. godine i radi u tvornici vagona “Jasenica”, gdje okuplja i podučava simpatizere KP. U ožujku 1941. godine postaje članom tek formiranog Mjesnog komiteta KP Jugoslavije za Smederevsku Palanku, a tri mjeseca kasnije i predsjednik Vojne komisije u kojoj priprema osnivanje Palanačke partizanske čete. Do srpnja, kad je i sam prešao u partizane, unovačio je više desetaka Palanačana, a u Palanačkoj četi je brzo napredovao do dužnosti zapovjednika da bi u veljači 1942. godine odlukom Glavnog štaba Srbije bio imenovan zapovjednikom Kosmajskoga partizanskog odreda. Bio je vrlo vješt borac, organizator i zapovjednik i o njegovim sposobnostima se nadaleko čulo. Osobito je bio poznat po tome što je zbog odličnog vladanja njemačkim jezikom u nekoliko akcija, prerušen u njemačku vojnu odoru, zbunjivao njemačke vojnike, navlačio ih u stupice i doprinio da partizani nanesu velike gubitke okupacijskim snagama, ali i ljotićevcima i četnicima. Nijemci su bili bijesni i tragali su uporno za njim, ne samo kao partizanskim zapovjednikom nego i kao ‘izdajnikom’. U jednom teškom okršaju koncem veljače 1942. godine bio je ranjen i sklonio se u Smederevsku Palanku na oporavak. GESTAPO mu je ušao u trag pa se 12. ožujka ubio u opkoljenoj kući da progoniteljima ne padne u ruke živ. Dan kasnije objesili su ga mrtva na glavnom trgu u gradu. Zbog velikoga broja junačkih podviga postao je legendaran, a 8. listopada 1953. godine proglašen je Narodnim

58 Krnić, Zdravko: Daruvar. Radnički i narodnooslobodilački pokret, Daruvar, 1979. Inače, Ivan Muker je napisao i svoje memoarske zapise o ranom političkom djelovanju pod naslovom „Moje uspomene iz klasnog, političkog i sindikalnog pokreta za razdoblje od 1919. do 1921. godine u Daruvaru“ koje su u rukopisu čuvane u Arhivi Općinskog odbora SUBNOR-a Daruvara. Dr. Zdravko Krnić ih je koristio i citirao u navedenoj monografiji; pretpostavljam da su sačuvani i predani Državnom arhivu.)

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

herojem Jugoslavije. 59 Ime Heroja Ivana Mukera i danas nosi jedna osnovna škola u Smederevskoj Palanci.60

Među onima koji su neposredno sudjelovali u partizanskom pokretu kao istaknuti partizanski rukovodioci posebno se ističu još tri Narodna heroja Jugoslavije.

Marijan Badel (1920. – 1944.), antifašistički borac, rođen je u Koprivnici. Badel je potjecao iz vrlo bogate obitelji trgovaca i industrijalaca porijeklom iz Austrije koja je držala velike vinograde i pogone u Mariboru, Termalno kupalište i gostionicu u Krapinskim Toplicama (njegov vlasnik Jakob Badel je i sahranjen u obiteljskom mauzoleju u Krapinskim Toplicama) te veletrgovinu i radionice u Koprivnici. Marijanov djed Georg (Đuro), koji je držao trgovinu i radionice u Koprivnici, 1920. godine je u Sesvetama sagradio poljoprivrednu pecaru koju su njegovi sinovi Slavko i Branko kasnije proširili i modernizirali kao tvornicu alkoholnih pića i octa. 61 Marijan Badel je završio gimnaziju na Krku (radi plućnih problema živio je neko vrijeme tamo), a potom i Trgovačku akademiju u Zagrebu, gdje je postao simpatizer Komunističke partije i aktivist za skupljanje priloga za Narodnu pomoć, koja je pomagala siromašnim radnicima i preživjelim borcima Interbrigada iz španjolskog građanskog rata. Odmah nakon okupacije Badel je primljen u KPH i aktivno se angažirao na prikupljanju pomoći i oružja ali i za slanje dragovoljaca u partizane kao veza između Zagrebačko-sesvetskog partizanskog odreda i zagrebačkih komunista. Bogata obitelj je nekoliko puta uspijevala potkupiti ustaške vlasti i izbaviti ga iz zatvora u koji je dospijevao kao aktivni antifašist. Koncem 1941. godine napustio je Zagreb i otišao u talijansku okupacijsku zonu sa zadatkom da organizira prebacivanje ilegalaca iz Hrvatskog primorja u partizane, a u listopadu 1942. pridružio se 13. Partizanskoj brigadi u Gorskom kotaru. Bio je potom politički komesar partizanskih postrojbi na Žumberku i u Posavini u okolici Zagreba te potom politički komesar novoformirane Partizanske brigade “Franjo Ogulinac Seljo”. Poginuo je u borbi kod Svete Jane u lipnju 1944. godine. Već mjesec dana kasnije, odlukom Vrhovnog štaba NOVJ proglašen je Narodnim herojem Jugoslavije.

Istaknuti komunistički rukovodilac i partizan bio je Ivan Šibl (1917. – 1989.). Rođen je u Virovitici. Njemačka obitelj Schiebel doselila se u Slavoniju iz moravskoga

59 Isprva, od prosinca 1941. godine kad je uvedena odlukom Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske

Jugoslavije, Narodni heroj Jugoslavije bila je najviša titula, odnosno počasno zvanje koje se dodjeljivalo ratnim junacima, a od 15. kolovoza 1943. godine pretvorena je u vojni orden (odličje). U redoslijedu važnosti jugoslavenskih odličja bilo je formalno drugo po rangu od vojnih odličja i treće po rangu uopće.

No, neformalno je to odličje smatrano najvišom čašću stečenom u narodnooslobodilačkoj borbi. Sa sobom je donosilo društveni prestiž, povlastice i mirovinu živim nositeljima te članovima njihovih obitelji nakon njihove smrti. 60 Osnovni elementi Mukerova životopisa te životopisa ostalih narodnih heroja Jugoslavije koji se ovdje spominju preuzeti su iz knjige Narodni heroji Jugoslavije, (II. izdanje), Mladost, Beograd, 1975. 61 Ta je tvornica (Braća Badel) nakon nacionalizacije 1945. godine fuzionirana s tvornicom likera Pokorny i stvorena je jedna tvrtka pod imenom „Marijan Badel“ (kasnije Badel 1862)

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Brna (Brünn). Njegov je djed doselio u Požegu, gdje je otvorio tiskaru, a otac Armin Schiebel (oženjen za pokrštenu Židovku Annu Hernheiser) preselio se u Viroviticu, u kojoj je 1923. – 1924. bio i načelnik općine. 62 Ivan je školovanje započeo u Virovitici, a nastavio u Zagrebu, Čakovcu i Vršcu (jer je zbog svojih revolucionarnih aktivnosti kao komunistički nastrojen omladinac bio isključivan iz škole). Neposredno prije rata vratio se u Zagreb, gdje ga je dočekala i okupacija. Bio je već tijekom ljeta 1941. aktivni ilegalac u oružanim akcijama protiv okupacijskih i ustaških vlasti, a u rujnu 1941. godine postao je i član Komunističke partije. U siječnju 1942. godine, kad su mu ustaše ušle u trag, prebacio se u partizane na Baniji. U partizanima je obavljao čitav niz odgovornih dužnosti, a kraj rata je dočekao na visokoj dužnosti političkog komesara X. Zagrebačkog korpusa NOV. Bio je kasnije aktivni general Jugoslavenske armije, a preveden je u pričuvu u činu general-potpukovnika. Od 1946. godine više je puta biran za zastupnika u Saboru SR Hrvatske i Saveznoj skupštini, neko je vrijeme bio glavni urednik lista Borba u Beogradu te od 1954. do 1963. generalni direktor Radio-televizije Zagreb. Bio je također i dugogodišnji predsjednik nogometnog kluba Dinamo (kasnije jedan od četiri počasna predsjednika kluba) te istaknuti sudionik Hrvatskog proljeća. Nakon Titova obračuna s hrvatskim političkim rukovodstvom 1971. godine podnio je ostavke na sve svoje dužnosti, a 1972. godine je isključen iz Saveza komunista i umirovljen. Njegovim se imenom naziva Nagrada za životno djelo Hrvatske radiotelevizije koja se dodjeljuje istaknutim radnicima koji su svojim stvaralaštvom obilježili vrijeme u kojem su djelovali, a čija ostvarenja ostaju trajno dobro HRT-a. Za Narodnog heroja Jugoslavije proglašen je 1951. godine. Napisao je i objavio više memoarskih knjiga, među kojima i Ratni dnevnik, koji je doživio više izdanja. 63

Četvrti u nizu među partizanskim herojima njemačkoga porijekla bio je Franjo Knebl (1915. – 2006.), dugogodišnji istaknuti vojni i komunistički rukovodilac. Rođen je kao Sudetski Nijemac Franz Knöbl u selu Vilsnice (Willsdorf) kod Dečina u Češkoj, odakle se njegova obitelj doselila u Đurđenovac pa u Sisak, gdje je Franjo završio osnovnu školu i gimnaziju. Studij šumarstva završio je na Sveučilištu u Zagrebu i već kao student priključio se SKOJ-u, a potom i KPJ. Od početka rata djelovao je u ilegali i na organizaciji oružanog otpora okupacijskim snagama kao borac Prvog sisačkog partizanskog odreda, a do konca rata obavljao je dužnost političkog komesara u nizu partizanskih postrojbi na području Hrvatske. Nakon rata ostao je na visokim političkim i zapovjednim dužnostima u Jugoslavenskoj armiji, iz koje je prebačen u pričuvu 1959. godine u činu general-majora i s visokim odličjem Narodnoga heroja Jugoslavije (kojim je proglašen 1950. godine). Nakon

62 O okolnostima političkog angažmana Armina Schiebela vidi: Miškulin, I.: „Politički odnosi u Virovitici 1922. – 1923.“, Scrinia Slavonica Vol. 6 No. 1, Slavonski Brod, 2006. (str. 305. – 341.) 63 Po motivima njegovoga Ratnog dnevnika hrvatski redatelj Antun Vrdoljak snimio je dva cjelovečernja igrana filma: “Kad čuješ zvona” (1969.) i “U gori raste zelen bor” (1971.).

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

toga je radio u Zagrebu. U Izvršnom vijeću (vladi) Hrvatske bio je najprije republički sekretar (ministar) za šumarstvo, potom zastupnik u Saveznoj skupštini Jugoslavije, vojni izaslanik Jugoslavije u SAD-u te veleposlanik Jugoslavije u Indoneziji. Bio je predsjednik Savjeta za zaštitu prirode Sabora SR Hrvatske i u njegovim mandatima na čelu Sekretarijata za šumarstvo to Savjeta za zaštitu prirode proglašena su dva nacionalna parka: Mljet (1960.) i Kornati (1984.). Napisao je i objavio niz znanstvenih i stručnih članaka iz područja šumarstva i zaštite prirode. Početkom 90-ih godina vrlo jasno se distancirao od velikosrpske politike i pružio punu potporu projektu državnoga osamostaljenja Republike Hrvatske. 64

Formalno najviše rangirani antifašist i komunist njemačkoga porijekla u poslijeratnoj Jugoslaviji bio je dr. Emil Ludviger (1922. – 1995.), koji je od 1971. do 1982. godine obnašao dužnost saveznoga sekretara (ministra) za vanjsku trgovinu. Rođen je u Karlovcu, gdje je njegov otac (također Emil) doselio iz Litije u Sloveniji. Prema obiteljskoj predaji obitelj (izvorno Ludwiger) potječe iz austrijskog Tirola, odakle su stigli u Sloveniju (bilo ih je u Litiji i Novom Mestu) u prvoj polovici XIX. stoljeća. Emil Ludviger je bio mobiliziran u Hrvatsko domobranstvo i poslan na službu u Varaždin, odakle je kao komunistički simpatizer u drugoj polovici 1944. godine prešao na oslobođeni teritorij u Sloveniji i pridružio se partizanima. Bio je jedan od suradnika ‘Karlovačkog tjednika’, glasila Okružnog Narodnooslobodilačkog odbora Karlovca, koji je pripreman i tiskan u pograničnom mjestu Adlešiči. U Komunističku partiju je primljen početkom 1945. godine. Kraj rata je dočekao kao politički komesar čete u 34. Karlovačkoj udarnoj brigadi NOV. 65 Poslije rata je završio studij kemijske tehnologije na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. godine i doktorirao, a specijalizaciju je završio u Mladoj Boleslavi (Čehoslovačka). Kao stručnjak za tehnologiju prerade kože i gume veći dio karijere proveo je u privredi, radeći u nizu hrvatskih poduzeća kao što su ‘Industrija kože’ u Karlovcu, ‘Borovo’ u Vukovaru i ‘Almeria’ u Zagrebu, uglavnom kao tehnički direktor. Bio je predsjednik Društva kožara i obućara Hrvatske te predsjednik Saveza društava kožara i obućara Jugoslavije. Bio je i član Skupštine Grada Zagreba te zastupnik u Saboru SR Hrvatske (1963. – 1967.), kao član njegova Privrednog vijeća. Od 1968. do 1970. je, kao stručnjak UN-a, radio u misiji UN-ove Agencije za hranu i poljoprivredu (FAO) u Iranu. Za člana Saveznog izvršnog vijeća (savezne vlade) i Saveznog sekretara za vanjsku trgovinu (ministra) imenovan je 1971. godine na prijedlog političkog rukovodstva SR Hrvatske, a tu je dužnost obavljao u vrijeme dok su SIV-om predsjedali Džemal Bijedić i Veselin Đuranović. Nakon povratka u Zagreb bio je član Savjeta SR Hrvatske. Umro je tijekom liječenja u Kliničkom centru u Ljubljani. 66

64 Imenik hrvatskih šumara (dostupno na: https://www.sumari.hr/sumari/leks.asp?id=9723&i=H%8A%8EL2) 65 Lulik, J., Đuro Zatezalo: Karlovačka udarna brigada, Karlovac, 1984. (str. 316.) 66 Biografiju dr. Emila Ludvigera rekonstruirao sam na temelju kazivanja njegova sina Borisa Ludvigera i novinske građe koju mi je dao na uvid.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Aktivni partizan-antifašist bio je također i Petar (Pero) Pirker (1927. - 1972.), rođen u Varaždinu u staroj obitelji koja svoje porijeklo vuče iz Austrije, iz sjevernog dijela Koruške, najvjerojatnije iz okruga Spittal an der Drau, a u Varaždinu je naseljena najmanje od početka XIX. stoljeća. Pirker je u dobi od 17 godina, kao komunistički omladinac, pristupio partizanima, a nakon rata je u Zagrebu završio Pravni fakultet i postao partijski rukovodilac te zastupnik u Skupštini Grada Zagreba. Od 1963. do 1967. godine bio je gradonačelnik (predsjednik Skupštine Grada) Zagreba i u tom mandatu je postigao fantastične rezultate, kao jedan od najuspješnijih gradonačelnika u povijesti grada. Naime, unatoč tome što je Zagreb 1964. godine zadesila katastrofalna poplava, Pirker ne samo da je uspio sanirati njene posljedice i zbrinuti sve stradalnike nego je u njegovom mandatu sagrađeno nekoliko novih gradskih kvartova s oko 26 tisuća stanova (na području današnjega Novog Zagreba), započeta je gradnja 30 km novih savskih nasipa, sagrađen je i otvoren čitav niz novih industrijskih postrojenja i tvornica, prometnica, robnih kuća, škola, vrtića itd. što mu je priskrbilo veliku popularnost. Pirker je kasnije bio Izvršni sekretar Centralnog komiteta SKH i kao jedan od najistaknutijih proljećara smijenjen je sa svih dužnosti 1971. godine. Bio je osnivač Hrvatske lige za borbu protiv raka (i sam je bolovao i umro od te bolesti). 67

Jedan od istaknutijih hrvatskih komunista i antifašista bio je Norbert Weber Šaban (1912. – 1974.), rođen u Trstu, odakle se njegova obitelj nakon pobjede fašizma u Italiji preselila u Maribor. Tu je Norbert završio osnovnu školu i strojobravarski zanat. Radio je u ljevaonicama u Ljubljani, Mariboru i Banjoj Luci te u Tvornici vagona i mostova u Slavonskom Brodu. Dolazio je stalno u sukob s vlastima kao istaknuti sindikalni aktivist, a od 1937. godine i kao komunist. Odmah po podizanju ustanka pridružio se partizanima da bi onda bio poslan 1944. godine u Zagreb kao organizacijski sekretar KPH kako bi preuzeo operativno vodstvo komunističke organizacije i organizirao prebacivanje ilegalaca na oslobođeni teritorij. Weber je poslije rata bio na vrlo visokim dužnostima u ministarstvima industrije u Hrvatskoj i Jugoslaviji te sekretar Saveza sindikata Jugoslavije. Poslan je 1958. godine od strane političkog vodstva Hrvatske u Sisak sa zadatkom da kao generalni direktor preuzme i razvije Željezaru Sisak. Pod Weberovim vodstvom Željezara je postala moderan industrijski kompleks u kojemu je u zenitu radilo 14 tisuća radnika koji su proizvodili bešavne i zavarene cijevi te čelik ne samo za domaće jugoslavensko tržište nego i za izvoz. Vrijednost izvezenih proizvoda premašivala je 80 milijuna USD godišnje. 68 Bio je ključna politička osoba Siska i Banije (do smrti). 69

67 Za iscrpniji životopis Pere Pirkera vidi: Beus Richembergh, G.: „Zagrebački gradonačelnici njemačkih korijena“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch, Vol. 26., Njemačka zajednica, Osijek, 2019. (str. 461. – 463.) 68 O Željezari Sisak i Weberovim velikim uspjesima vidi: Tadić, Đ.: Željezara Sisak – tvornica čelika i života,

Kultura života, Sisak, 2017. 69 Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj u Aleji heroja, a Željezara Sisak je izradila njegov velebni nadgrobni spomenik, rad akademskog kipara Vjekoslava Rukljača.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

U Zagrebu je nekoliko godina u ilegali djelovala i Herta Haas (1914. - 2010.), prijeratna komunistička aktivistica njemačkoga porijekla, rođena u Slovenskoj Bistrici. Osnovnu školu pohađala je u Mariboru, a studirala je u Zagrebu na Visokoj trgovačkoj školi. Bila je treća supruga Josipa Broza Tita, 70 s kojom je živio u Zagrebu od konca 1939. do svibnja 1941. godine, kad je otišao u Beograd (i majka njegova sina Aleksandra Miše Broza). Haas je obavljala vrlo delikatne zadaće za Tita kao generalnog sekretara KPJ. Zbog svojih aktivnosti i ilegalnog rada bila je uhićena, ali ustaše nisu znale tko je ona zapravo. Iz ustaškoga zatvora spašena je 1943. godine razmjenom zarobljenika i prebačena partizanima na oslobođeni teritorij. Nakon rata Herta Haas se preudala i potpuno povukla iz političkog života. 71

Partizanima su se, zbog svojih izraženih antifašističkih stavova, pridružili brojni hrvatski intelektualci i umjetnici. Među njima su bila i dvojica njemačkih korijena, koji će kasnije postati vrlo cijenjeni likovni umjetnici. Nikola Reiser (1918. – 2010.) rođen je u Mirnovcu kraj Samobora u poznatoj vlastelinskoj i poduzetničkoj obitelji čiji je rodonačelnik Franz doselio u Samobor 1775. godine iz Waldseea u Württembergu. Njegov otac Nikola st. bio je doktor filozofije i poznati samoborski profesor povijesti i zemljopisa te feljtonist i kroničar grada. Partizanima se pridružio 1943. godine na Žumberku i iz ratnoga vremena potječe veliki broj njegovih crteža i portreta partizanskih boraca pa bi se ta mapa radova mogla smatrati njegovim likovnim ratnim dnevnikom. Radio je u agitacijsko-propagandnoj službi kao grafičar i ilustrator te autor plakata i letaka. Naredne je godine sa skupinom umjetnika u Topuskom osnovao Kulturno-umjetnički odsjek ZAVNOH-a. Kraj rata dočekuje sa skupinom umjetnika-partizana u Šibeniku. Nikola je bio akademski slikar (studij je započeo prije rata, a diplomirao je neposredno nakon rata). Usavršavao se i na Academie Julian u Parizu. Bio je vrlo zapažen i priznat umjetnik ne samo u domovini nego i u inozemstvu, a izlagao je na oko 300 skupnih i 80 samostalnih izložbi u Jugoslaviji, širom Europe te u SAD-u i Kanadi u prestižnim galerijama. Od 1965. pa do umirovljenja 1985. bio je sveučilišni profesor na Likovnoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Također i redovni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Smatraju ga jednim od najznačajnijih hrvatskih slikara XX. stoljeća. 72 Bio je nagrađen

70 Prije Herte Haas Tito je bio oženjen za Pelagiju Belousovu, majku njegova sina Žarka, od koje se službeno razveo 1936. godine. Manje je poznato da se za vrijeme svoga rada u Moskvi 1936. godine vjenčao i za njemačku komunističku aktivisticu Anu Elzu Johannu König koja jedjelovala pod pseudonimom Lucija

Bauer. U to je vrijeme Tito koristio pseudonim Friedrich Walter. Taj je brak trajao samo godinu dana jer je Ana König koncem 1937. godine likvidirana u staljinističkim čistkama pod optužbom da je njemačka obavještajka. Vidi: Beus Richembergh, G.: Nijemci, Austrijanci i Hrvati I.(...), (str. 184.) 71 Šuvar, M.: Vladimir Velebit svjedok historije, Zagreb, 2001. (str. 57. – 60., 70. i 100.) 72 In memoriam Nikoli Reiseru, s mnoštvom podataka iz biografskog interviewa datog koju godinu ranije, ispisao je Željko Žutelija u Jutarnjem listu u tekstu „Nikola Reiser sve što je imao za reći je naslikao“ („Nedjeljni Jutarnji“ od 28. 3. 2010.)

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

brojnim uglednim nagradama, a 2009. godine proglašen je i počasnim građaninom Samobora. 73

Sudionik antifašističkog pokreta bio je i veliki hrvatski umjetnik i arhitekt Vjenceslav Richter (1917. – 2002.). Njegov je djed bio Sudetski Nijemac koji je u Zagreb doselio kao drvodjelja iz Olomouca (Olmütz) u Moravskoj, a otac mu je službovao kao učitelj u Donjoj Drenovi kod Sv. Ivana Zeline, gdje se Vjenceslav i rodio (u selu Omilje). Bio je aktivni ilegalac u Zagrebu od samoga početka okupacije, angažiran na tehničkoj potpori i održavanju veza ali je zbog pritiska ustaške policije otišao u rodno Omilje kod Zeline, gdje su ga ustaše našle i ranile pa je završio u bolnici. Nakon toga se prebacio u Beč gdje se također povezao s antifašistima ali ga je u veljači 1942. godine uhapsio GESTAPO. Preživio je zatvor i nakon oslobođenja se vratio u zemlju. Završio je studij na arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i u desetljećima koja su uslijedila postao jedan od najznačajnijih hrvatskih arhitekata XX. stoljeća. Svjetsku slavu stekao je projektima izložbenih paviljona na svjetskim izložbama koji su redovito bili nagrađivani iako nisu bili izvedeni do kraja prema originalnim idejama koje su ocjenjivane presmjelima. Mnogi su njegovi projekti bili popraćeni velikom pažnjom zbog svoje avangardnosti. Richter je poznat i kao projektant Vile Zagorje na Pantovčaku (danas Predsjednički dvori) te zgrade Nacionalnog muzeja u sirijskom gradu Alepu. Svoje nacrte, grafike, serigrafije i plastike samostalno je izlagao od 1964. godine jer se pored arhitekture bavio i slikarstvom, kiparstvom i scenografijom. Richter i njegova supruga Nada poklonili su 1980. godine svoju obiteljsku vilu na Vrhovcu 38 (koju je projektirao sam Richter) i veliki fundus sa 188 umjetnina, velikim arhivom i obiteljskom knjižnicom Gradu Zagrebu. Zbirkom upravlja Muzej suvremene umjetnosti. Inače, mnogi Richterovi radovi nalaze se u najpoznatijim svjetskim muzejima suvremene umjetnosti. 74

Među umjetnicima koji su se pridružili partizanima bio je i rođeni Berlinčanin Rudolf Gerhart Bunk (1908. – 1974.), slikar i scenograf, koji je završio Akademiju za primijenjenu i likovnu umjetnost u Berlinu. Zbog prijezira prema nacističkoj vlasti već je 1934. godine emigrirao iz Njemačke. Naime, nacisti su, pod izlikom da se radi o ‘izopačenoj umjetnosti’ nasilno zatvorili izložbu Darmstädter Sezession koja je bila postavljena u Frankfurtu, na kojoj je bilo izloženo i nekoliko njegovih djela. Nakon što mu je oduzet atelje u Frankfurtu, najprije je emigrirao u Švicarsku, potom u Švedsku, a onda u Austriju. No, sklanjajući se pred nacistima morao je krenuti dalje pa

73 Povelja počasnoga građanina Samobora uručena mu je na njegov 91. rođendan 14. listopada 2009. godine u

Zagrebu (Glasnik – SSN, Informativno glasilo Samobora i Svete Nedelje, 15. 10. dostupno online na: http:// www.samoborskiglasnik.net/atrakcije.asp?datum=20091015) 74 Biografski interview Nine Ožegović s Vjenceslavom Richterom pod naslovom „Vjenceslav Richter - slikarska retrospektiva avangardnog arhitekta“ objavljen je u „Nacionalu“ 23. listopada 2002. povodom njegove retrospektivne izložbe grafika “Geometrija i spontanitet” koja je bila postavljena u HAZU (dostupan je i online na: http://arhiva.nacional.hr/clanak/13257/vjenceslav-richter-slikarska-retrospektiva-avangardnogarhitekta)

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

je 1938. godine s obitelji došao najprije u Dubrovnik i na Koločep pa 1938. godine u Split. Budući da su ga nacisti progonili i tražili, a nije uspijevao regulirati dokumente za boravak u inozemstvu, njegova su preseljenja uvijek bila pod pritiskom i na rubu legalnosti. Prvu samostalnu i vrlo dobro primljenu izložbu imao je 1940. godine u galeriji Ivana Galića u Splitu, gdje je dočekao i okupaciju. Bio je najprije zatočen u logoru ali i pušten na intervenciju utjecajnih ljudi pa je otišao u Trogir, gdje se povezao s antifašistima. Talijanski fašisti ga više nisu dirali ali je ignorirao njihove pozive da se uključi u javni život. Nakon pada Italije 1943. godine nije mogao dočekati njemačke okupacijske vlasti nego se pridružio partizanima s kojima je otišao na oslobođeno područje pa je na Hvaru bio član Kazališne grupe Okružnog narodno-oslobodilačkog odbora srednjedalmatinskog otočja. S njom je najprije otišao u Italiju, a potom u siječnju 1944. godine i u Egipat, gdje se pridružio masi dalmatinskih civila koja je izbjegla u El Shat. Sudjelovao je na izložbama zbjega koje su održane u Suezu, Kairu i Aleksandriji. Sa zbjegom se poslije oslobođenja vratio u Split, gdje je sve do 1958. godine djelovao kao scenograf Hrvatskog narodnog kazališta, a njegova scenografska rješenja brojnih dramskih, opernih i baletnih uprizorenja ostala su upamćena kao vrhunske kreacije. Bio je neko vrijeme i direktor Tehnike splitskog HNK-a. 75

Redovito je izlagao svoja djela na izložbama Udruženja likovnih umjetnika, a samostalne izložbe je imao još 1955., 1969. i 1972. godine. Rado se i često vraćao u Dalmaciju i nakon svoga povratka u Njemačku 1958. godine. Živio je do smrti u Hamburgu, gdje se preselio nakon što je SFR Jugoslavija priznala DDR pa je Bunk bio u opasnosti da zbog toga izgubi njemačko državljanstvo i odlučio se vratiti u Njemačku, ali ne i prekinuti svoje veze sa Splitom i tamošnjim Kazalištem. Nakon njegove smrti upriličene su još dvije retrospektivne izložbe njegovih djela u Splitu i Zagrebu. 76 Danas njegovo ime nosi godišnja nagrada splitskog HNK za najbolju scenografiju, kostimografiju i dizajn u kazalištu. 77

75 Zanimljivo je da je Bunk bio nadređen Herbertu Hoffmanu, njemačkom ratnom zarobljeniku (rodom iz čeških Sudeta) koji je nakon uzništva u zarobljeničkom logoru u Splitu 1947. godine počeo raditi u splitskom

HNK-u kao školovani scenograf s ranijom praksom u njemačkim filmskim poduzećima. Hoffman je ostao u

Splitu, gdje je zasnovao obitelj, dugo vremena bio scenarist pa i direktor Tehnike HNK i umro 1985. godine (Kuić, J.: „Herbert Hoffman“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch, Vol. 24, Njemačka zajednica,

Osijek, 2017. (str. 103. – 120.)) 76 U Splitu je 1997. godine održana izložba djela koja je Bunkova kćer Bojana (rođena za vrijeme njegova boravka u Hrvatskoj) uspjela sakupiti nakon njegove smrti, tragajući za njima u mjestima u kojima je Bunk boravio tijekom svoga progonstva. O ocu, njegovom radu i ostavštini za kojom je tragala napisala je i objavila i knjigu Bildersuche. Auf den Spuren meines Vaters Rudolf Bunk (Sabine Grönewold Verlag, Hamburg 2006.).

U zagrebačkoj Gliptoteci HAZU upriličena je 2012. izložba njegovih akvarela iz zbirke hrvatskih umjetnika

XX. stoljeća Gliptoteke HAZU (vidi: „Rudolf Gerhart Bunk 1908. - 1974. Akvareli“, katalog izložbe, prateći tekst: Lida Roje Depolo, Gliptoteka HAZU, Zagreb, 2012.). Bunkova djela bila su izložena i u Hamburgu (2001. u Grundbuchhalle) i Berlinu (2006. u Veleposlanstvu RH). 77 Beus Richembergh, G.: „Nijemci, Austrijanci i Hrvati II. Prilozi za povijest zajedničkih biografija“, Njemačka narodnosna zajednica, Osijek, 2003. (str. 71.); Kečkemet, D.: „Bunk Rudolf“, Hrvatski biografski leksikon 2,

Zagreb, 1989. (str. 509.- 510.)

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Među onima koji su se konkretnim djelima suprotstavili fašizmu i posljedicama njegove diktature za vrijeme okupacije svakako treba istaknuti skupinu humanitaraca koja je tijekom Drugog svjetskog rata u Zagrebu radila na zbrinjavanju ratne siročadi te djece zatočenih i interniranih Srba.

Taj je herojski poduhvat vodila velika humanitarka, rođena Austrijanka iz Innsbrucka Diana Budisavljević, rođ. Obexer (1891. – 1978.), supruga istaknutog zagrebačkog liječnika Julija Budisavljevića koja je živjela u Zagrebu od 1919. do 1972. godine. Zasnovala je i koordinirala čuvenu Akciju u kojoj je, zajedno s velikim humanitarcem i socijalnim radnikom Kamilom Brösslerom (1901. – 1967.), visokim službenikom Ministarstva udružbe, i brojnim drugim pomagačima 78 te uz pomoć dijela klera Katoličke crkve,79 iz ustaških logora i deportacija spasila i zbrinula u udomiteljskim obiteljima, dječjim domovima, zavodima i drugim ustanovama više od 10 tisuća djece. Uglavnom Srba s Kozare, Banije, Korduna i Posavine, čiji su roditelji bili ubijeni u protupartizanskim vojnim akcijama i pokoljima civila, zatočeni ili likvidirani u koncentracijskim logorima i zatvorima ili su bili prisilno odvedeni na rad u Njemačku. Iako su mnoge udomiteljske obitelji djecu zbrinule prije svega radi osiguravanja buduće radne snage i primanja pomoći od Caritasa i Hrvatskog crvenog križa (takvom kolonizacijom djece spašeno je njih oko 5 tisuća), najvažnije je to što su im, unatoč nerijetko vrlo lošim uvjetima udomljavanja, doista spasile život. Nakon rata su Diani oduzete sve kartoteke i bilješke koje je vodila i zapriječen joj je rad na spajanju djece s obiteljima. Povukla se u anonimnost, a 1972. godine vratila u rodni Innsbruck gdje je i umrla. Njena je uloga u toj humanitarnoj akciji bez presedana javno dugo bila prešućivana, a zasluge za spašavanje i zbrinjavanje djece pripisivane su komunističkim aktivistima. O svom radu i djelovanju napisala je i dnevničke bilješke, koje su 2003. godine prevedene s njemačkoga jezika i izdane u Zagrebu. 80 O njoj je austrijski književnik Wilhelm Kuehs 2017. godine u Innsbrucku izdao biografski roman Dianas Liste, a o njenom humanitarnom poduhvatu je snimljen i vrlo zapaženi i nagrađeni hrvatski igrani film Dnevnik Diane Budisavljević (2019.), redateljice Dane Budisavljević. 81

78 Diana je uspjela steći i povjerenje te pomoć dvojice utjecajnih Nijemaca. Jedan je bio major Wilhelm Knehe, obajvještajni referent i zamjenik zapovjednika Njemačkog oblasnog vojno-upravnog zapovjedništva u

Zagrebu (Feldkommandantur), a drugi je bio barun Gustav von Koczian Miskolczy koji je imao dobre veze u visokim njemačkim okupacijskim krugovima. 79 Nadbiskup Alojzije Stepinac se isprva držao vrlo rezervirano prema Dianinim zamolbama da joj pomogne.

No kasnije je odobrio da se u akciju kolonizacije, odnosno smještanja djece u obitelji, izravno uključi Caritas te je u tom smislu u rujnu 1942. godine poslao okružnicu svim župnicima svoje dijeceze. 80 Dnevnik Diane Budisavljević: 1941.-1945. (urednik Josip Kolanović), Hrvatski državni arhiv i Spomenpodručje Jasenovac, Zagreb i Jasenovac, 2003. 81 Uz to, u Beogradu je 2013. izdana i knjiga Boška Lomovića Knjiga o Dijani Budisavljević i 2019. godine knjiga

Djeca u logorima Nezavisne države Hrvatske autorice Danice Kaće Čolović. Važan doprinos poznavanju ove teme je i doktorski rad dr. Nataše Mataušić, obranjen 2020. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu „Diana Budisavljević i građanska akcija spašavanja djece – žrtava ustaškoga režima“ za koji se očekuje da na jesen 2020. bude objavljen i kao knjiga „Diana Budisavljević, prešućena heroina Drugog svjetskog rata“ u

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

U ovom kontekstu treba svakako spomenuti i hrvatsku književnicu i humanitarku Janu Koch (1906. – 1986.), prijeratnu komunističku aktivisticu koja je od 1939. godine vodila podmladak u Glavnom odboru Crvenog križa u Zagrebu. Od samoga početka rata pa do hapšenja i zatvaranja koncem 1944. godine neposredno je bila uključena u prikupljanje pomoći za zarobljene koji su sprovođeni u logore, deportirane Slovence koji su protjerani u Srbiju te u spašavanje ratne siročadi i djece ratnih zarobljenika nakon ustaških vojnih akcija u Bosni i Hercegovini, Kordunu i Baniji, u čemu je neposredno sudjelovala u Akciji Diane Budisavljević sve dok joj predsjednik Crvenoga križa dr. Kurt Hühn 82 nije naredio prekid suradnje s Dianom Budisavljević i Kamilom Brösslerom. Jana Koch je preživjela zatvor i rat i nastavila svoje humanitarno djelovanje kao i spisateljski rad. 83

S Akcijom Diane Budisavljević te antifašističkim pokretom surađivala je i čuvena njemačka glumica Tilla Durieux (1880. – 1971.) koja je u Zagrebu živjela od 1933. do 1955. godine. Rodila se u Beču kao Ottilie Helene Angela Godeffroy, u obitelji kemičara i profesora Richarda Godeffroya (francuskih i hugenotskih korijena), čiji se djed doselio iz Hamburga u Beč i prešao na katoličanstvo. Učila je glumu i briljirala u nizu dramskih djela, postavši zvijezda Deutsches Theatera u Berlinu u doba Weimarske Republike. Nakon dolaska nacista na vlast, postala je nepoželjnom. Njenog trećeg supruga njemačkoga industrijalca Ludwiga Katzenellenbogena nacisti su proglasili „židovskim zločincem i krvopijom njemačkoga naroda“ i već 1933. godine postalo je jasno da oboje moraju pobjeći iz nacističke Njemačke. Preko Praga i Švicarske stigli su u Jugoslaviju, gdje su se nastanili kod prijateljice grofice Zlate Lubienski u njenoj vili u Jurjevskoj ulici 27 u Zagrebu. Novi dom su učinili okupljalištem istaknutih građana i umjetnika. Neko vrijeme su živjeli i u Opatiji, gdje su kupili i vodili hotel, a u travnju 1941. godine su pokušali pobjeći u Tursku. No, njenoga supruga je u Skopju uhitio GESTAPO i deportirao u koncentracijski logor u Njemačku, gdje je 1944. i umro, dok se Tilla uspjela vratiti u Zagreb. Vrijeme okupacije provela je pod svojevrsnom zaštitom časnika njemačkoga Wehrmachta koji su se uselili u vilu u Jurjevskoj. Zaštićene čajankama s Nijemcima, Zlata i Tilla su bile u stalnom kontaktu s partizanskim pokretom otpora. Skupljale su financijske donacije preko Crvene pomoći i humanitarnu pomoć koje su slale partizanima, a

izdanju zagrebačke kuće „Profil“ (Mladen Pleše: „Dvadeset godina istraživala sam život Diane Budisavljević“, razgovor s dr. Natašom Mataušić, Telegram.hr, 17. 8. 2020.) 82 Kurt Hühn (1875. – 1963.) bio je liječnik oftalmolog i ratni predsjednik Hrvatskog crvenog križa. Bio je unuk čuvenog zagrebačkog litografa i tiskara Juliusa Hühna te brat jednoga od šefova ustaške propagande

Ive Hühna. 83 Sjećanja Jane Koch na akciju spašavanja kozaračke djece iz koncentracijskih logora objavljivana su kao feljton u Plavom vjesniku od listopada 1971. do siječnja 1972. Cjelovit tekst toga feljtona, podijeljen u 3 cjeline može se naći na portalu Yugopapir na: http://www.yugopapir.com/2020/01/sjecanja-jane-koch-na-akcijuspasavanja.html

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Tilla je bila uključena i u akciju spašavanja kozaračke djece nakon ustaških brutalnih čistki u Potkozarju 1942. godine te je prenosila poruke kao partizanska kurirka.

Tilla se nakon rata pridružila kazališnoj Družini mladih kao kostimografkinja, a potom i novoosnovanom Zagrebačkom kazalištu lutaka, u kojemu je također krojila i šila kostime (do 1951.). Jugoslavensko državljanstvo dobila je 1950. godine. Kad se pročulo da je živa i da je u Zagrebu, iz Berlina joj je stigao poziv da se vrati u Njemačku pa je već od 1952. godine opet počela nastupati na kazališnim scenama u Berlinu, Hamburgu i Münsteru, kao najistaknutija veteranka njemačkoga kazališta, a 1954. je glumila i u filmu velikoga njemačkog redatelja Helmuta Käutnera Die letzte Brücke (Posljednji most), koji je sniman u Jugoslaviji. U Berlin se definitivno preselila 1955. godine, gdje je živjela do konca života, stekavši popularnost i nastupajući u oba dijela podijeljene Njemačke. Za svoj je umjetnički doprinos njemačkoj kulturi odlikovana Velikim saveznim križem za zasluge (Grosses Bundesverdienstkreuz), a imenovana je i počasnom članicom ansambla Deutsches Theatera u Istočnom Berlinu. O svome životu napisala je i memoarsku knjigu Meine erste neunzig Jahre (München, 1971.), koja je prevedena i na hrvatski (Mojih prvih devedeset godina) te izdana u Zagrebu (2001.), a napisala je i dramu Zagreb 1945., koja je praizvedena u Luzernu 1946. godine. 84

U ovome kontekstu možemo spomenuti još i braću Supek, koji su po majci Mariji Šips (iz Đakova) bili njemačkog porijekla. Ivan Supek (1915. – 2007.), fizičar, filozof, pisac i humanist, rođen u Zagrebu, fiziku je doktorirao u Leipzigu kod Wernera Heisenberga, nakon Drugog svjetskog rata je osnovao Institut Ruđer Bošković i bio profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, akademik JAZU (od 1960. a od 1991. do 1997. i njen predsjednik) te rektor Sveučilišta (1969. - 1972.). Manje je poznato da je bio jedan od 6 članova Znanstvenog vijeća Europskog vijeća za nuklearna istraživanja (CERN) u Ženevi, kad je taj centar bio osnovan 1953. godine. Još prije studija stupio je u članstvo Komunističke partije, ali je nakon sporazuma Hitler-Staljin napustio. Kao uvjereni antifašist u kolovozu 1943. godine otišao je na oslobođeni teritorij i pridružio se Prosvjetnom odjelu ZAVNOH-a, a bio je i član Predsjedništva Kongresa kulturnih radnika u Topuskom 1944., na kojemu je održao i govor o znanosti u kojemu upućuje i javni apel protiv korištenja nuklearnog oružja.85

84 Cjeloviti životopis Tille Durieux priredio sam za svoju monografiju „Nijemci u Zagrebu i okolici kroz stoljeća“, čiji rukopis čeka izdavanje koje se očekuje do konca 2020. godine. Dobar dio podataka crpio sam i iz teksta pozdravnoga govora koji je hrvatski izdavač Nenad Popović održao 2001. godine na godišnjoj skupštini Njemačkoga PEN-a u Darmstadtu (dostupan je online na: https://radiogornjigrad.wordpress.com/2016/08/11/nenad-popovic-pozdrav-jednoj-zagrebackoj-antifasisti ci/?fbclid=IwAR1PvszOcCLuL6k160zf0p8q0Md_ eISvNK8EDlpZAAZ0ORgRhZv824f8SkM) 85 Iscrpna biografija Ivana Supeka priređena je od strane Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i dostupna je na njihovim mrežnim stranicama: http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/ivan_supek/ivan_supek_biografija/

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Njegov brat Rudi (1913. – 1993.) bio je istaknuti sociolog, psiholog i filozof. Nakon studija i doktorata na pariškoj Sorbonnei, pristupio je francuskom pokretu otpora ali je bio uhićen i sproveden u nacistički koncentracijski logor Buchenwald. Nakon rata je bio sveučilišni profesor u Zagrebu, a na Filozofskom fakultetu je utemeljio Odsjek za sociologiju. Bio je urednik čuvenog filozofskog časopisa Praxis kao i časopisa Pogledi te jedan od osnivača poznate međunarodne filozofske Korčulanske ljetne škole. 86

Zaključak

Rad se bavi okolnostima u kojima se među hrvatskim Nijemcima i među ostalima koji su bili njemačkoga porijekla javljaju i oni koji se nisu mogli poistovjetiti s nacizmom i fašizmom nego su se angažirali kao antifašisti. Žestoka propaganda Trećega Reicha nastojala je provedbom maksime o narodnom jedinstvu indoktrinirati nacističkim idejama te organizacijski potčiniti i kontrolirati i Nijemce koji su živjeli u drugim europskim zemljama pa tako i u Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj je tada živjelo oko pola milijuna pripadnika njemačke manjine (od toga oko 150 do 170 tisuća Nijemaca u Hrvatskoj).

Otpor fašističkim i nacističkim idejama te imperijalističkoj praksi oblikovao se tijekom 30-ih godina XX. stoljeća kao antifašistički pokret u nizu zemalja pod izravnim utjecajem Komunističke Internacionale. U okolnostima u kojima njemačke narodne organizacije potpadaju pod utjecaj pronacističkih ideja i aktivista te vode agresivne kampanje za učlanjenje što većega broja pripadnika njemačke manjine, a njemačke organizacije farmerima osiguravaju lukrativan posao izvoza poljoprivrednih proizvoda, svijest o potrebi otpora nacizmu mukotrpno se afirmira unutar njemačke zajednice u tadašnjoj Jugoslaviji i Hrvatskoj. Zamjetan broj domaćih Nijemaca i onih koji su bili njemačkog porijekla služi u njemačkim i ustaškim vojnim postrojbama ili u civilnoj njemačkoj upravi i kvislinškoj vlasti. Mnogi od njih su sudjelovali u progonima civilnog stanovništva te u ratnim zločinima. No većina Nijemaca je bila pasivna kako prema okupacijskim vlastima tako i prema partizanskom pokretu. To će kasnije biti alibi partizanskim vlastima da Nijemcima nametne teret kolektivne krivnje, da im oduzme imovinu, likvidira mnoge od njih, internira ih ili progna.

Ipak, nekoliko tisuća pripadnika njemačke manjine u Hrvatskoj aktivno i na razne načine djelovalo je i u antifašističkom pokretu. Nijemci komunisti i njihovi simpatizeri slijede programska načela svoje Partije i opredjeljuju se protiv Hitlera i Trećega Reicha te se pripremaju za oružanu borbu u ratu koji je na pomolu. Teško se više mogu identificirati s vlastitom nacionalnom zajednicom pa se mnogi od nje distanciraju i prestaju deklarirati Nijemcima u etničkom smislu. Oni koji su se odlučili za oružanu borbu protiv okupatora i kvislinških vlasti bore se na strani

86 Supek, Rudi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020.

Pristupljeno 17. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58813>.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije pod zapovjedništvom Josipa Brza Tita. Neki od njih su u kolovozu 1943. godine u Slatinskom Drenovcu osnovali ili su se kasnije pridružili Njemačkoj partizanskoj četi „Ernst Thälmann“, jedinoj njemačkoj partizanskoj antifašističkoj postrojbi u Europi. Mnogi su svoj ratni put imali u drugim partizanskim postrojbama. Neki su nakon Drugoga svjetskoga rata ostvarili vrlo uspješne karijere u komunističkoj, odnosno socijalističkoj vlasti.

Na antifašističkim stajalištima bili su i neki drugi demokratski usmjereni Nijemci te uglednici nesumnjivo njemačkoga porijekla koji su se uključili u antifašistički pokret kao suradnici, kulturni radnici ili humanitarci. I o njima govori ovaj rad.

Djelovanje Nijemaca i onih koji su bili nedvojbenog njemačkog porijekla u antifašističkom pokretu i oslobađanju zemlje od okupatora i kvislinških vlasti 1941. – 1945. godine snažno pobija generalizirajuću tezu poslijeratne socijalističke propagande ali i historiografije da su pripadnici njemačke manjine u Hrvatskoj bili nacisti i pomagači okupatora i da je manjina zbog toga kolektivno kažnjena likvidacijom, progonom i asimilacijom.

Izvori i literatura:

Anić, Nikola: „Oružane snage NOP-a Hrvatske 1944/45“, Časopis za suvremenu povijest, br. 17. (1), Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb, 1985. (str. 101. – 139.) Bethke, Carl: Deutsche Und Ungarische Minderheiten in Kroatien Und Der Vojvodina 1918-1941 :

Identitatsentwurfe Und Ethnopolitische Mobilisierung, Harrassowitz, Wiesbaden, 2009. Beus Richembergh, Goran: Nijemci, Austrijanci i Hrvati. II. Prilozi za povijest zajedničkih biografija (biografski leksikon), Njemačka narodnosna zajednica, Osijek, 2003. Beus Richembergh, Goran: Nijemci u Zagrebu i okolici kroz stoljeća (rukopis u pripremi za izdavanje) Beus Richembergh, Goran: „Zagrebački gradonačelnici njemačkih korijena“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch, Vol. 26., Njemačka zajednica, Osijek, 2019. (str. Biber, Dušan: Nacizem in Nemci v Jugoslaviji, 1933-1941, Cankarjeva založba, Ljubljana, 1966. Bilandžić, Dušan: Hrvatska moderna povijest, Golden Marketing, Zagreb, 1999. Biografije članova HAZU: Ivan Supek http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/ivan_supek/ivan_supek_biografija/ Božović, Srđan: Divizija „Princ Eugen”, Narodni muzej Pančevo, Pančevo, 2011. Brekalo, Miljenko, Anamarija Lukić, Ivan Stipić: „Politički kontekst osnivanja partizanske čete

Ernst Thälmann i njezina sudbina“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch, Vol. 26, Osijek, 2019. (str. 133. – 145.) Deželjin, Josip: Etiologija antifašizma, Adamić, Rijeka, 2007. Dnevnik Diane Budisavljević: 1941.-1945. (ur. Josip Kolanović), Hrvatski državni arhiv i

Spomen-područje Jasenovac, Zagreb i Jasenovac, 2003. Fašizam i neofašizam, Zbornik izlaganja na međunarodnom znanstvenom simpoziju (ur. Inoslav

Bešker), Fakultet političkih znanosti i CDD, Zagreb, 1976. Franjo Knebl, Imenik hrvatskih šumara on-line

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

(dostupno na: https://www.sumari.hr/sumari/leks.asp?id=9723&i=H%8A%8EL2) Geiger, Vladimir: „Đakovštinski Telmanovci (njemački partizani)“, Đakovački vezovi, prigodna revija, br 47., Đakovo, 1989. Geiger, Vladimir: Folksdojčeri. Pod teretom kolektivne krivnje, Njemačka narodnosna zajednica,

Osijek, 2002. Geiger, Vladimir: „Heimkehr. Povratak slavonskih Nijemaca nakon Drugoga svjetskog rata iz izbjeglištva/prognaništva u zavičaj i njihova sudbina“, Scrinia Slavonica, Vol. 3 No. 1, Slavonski

Brod, 2003. (str. 521. – 547.) Geiger, Vladimir: „Josip Broz Tito i sudbina jugoslavenskih Nijemaca“, Časopis za suvremenu povijest, god. 40, br. 3, Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 2008., (str. 801. - 818.) Geiger, Vladimir: “Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata 1945. - 1947.”,

Časopis za suvremenu povijest, god. 38, br. 3, Institut za suvremenu povijest Zagreb, 2006. (str. 717. – 1174.); Geiger, Vladimir: „Nijemci u Hrvatskoj“, Migracijske teme, Br 7 (3-4), Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, 1991. (319. – 334.) Geiger, Vladimir: „Njemačka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji (1918.1941.)“, Dijalog povjesničara - istoričara, 2 , (ur. Hans-Georg Fleck i Igor Graovac), Friedrich

Naumann Stiftung, Zagreb, 2000. (str. 429. – 445.) Geiger, Vladimir: „O Nijemcima u Hrvatskoj“, Prilozi iz hrvatske historiografije, Hrvatski studiji

Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2012. (str. 73. – 104.) Geiger, Vladimir: „Položaj njemačke manjine u bivšoj Jugoslaviji (s posebnim osvrtom na razdoblje nakon Drugog svjetskog rata)”, Historijski zbornik 46, br. 1, Zagreb, 1993. (str. 165. - 185.). Goldstein, Ivo, Slavko Goldstein: „Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj“, Dijalog povjesničara-istoričara, 7, (ur. Hans-Georg Fleck i Igor Graovac), Friedrich Naumann

Stiftung, Zagreb, 2003, (str. 262. – 263.) Građa za historiju NOP-a u Slavoniji, knj. II, Historijski institut Slavonije, Slavonski Brod, 1964. Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941. - 1945., Knjiga I (ožujak—prosinac 1941.), Savjet za izdavanje “Građe za povijest NOP-a i socijalističke revolucije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941- 1945”, Zagreb, 1981. Haramija, Predrag: Percepcija simbola totalitarnih režima — vizualni identitet fašizma, nacizma i komunizma u svjetlu procesa brendiranja... Obnovljeni život, br. 72,(3), Zagreb, 2017. (str. 387. – 401.) Hanzl, Josip, Josip Matušek, Adolf Orct: Borbeni put I. čehoslovačke brigade ˝Jan Žižka z Trocnova˝,

Čehoslovački savez u SRH, Daruvar, 1968. Hrečkovski, Slavica: “Njemačka četa ‘Ernst Thälmann’ u jedinicama NOV i POJ u Slavoniji”.

Zbornik CDISB, br. l, Slavonski Brod, 1984. (str. 331. - 350.) Hrečkovski, Slavica: Slavonski Brod u NOB i socijalističkoj revoluciji 1941. – 1945., Historijski institut

Slavonije i Baranje, Slavonski Brod, 1982., Hutinec, Goran: „O zloupotrebi vojne povijesti iz vremena Drugoga svjetskog rata ili kako Vojna povijest prešućuje ono što uredniku i autorima nije po volji“, Historijski zbornik, God. LXVIII (2015), br. 1, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2015. (str. 177. – 194.) Jareb, Mario: „Promidžba Njemačke narodne skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, Godišnjak

Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch, Osijek, 2005. (str. 207. – 223.)

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Jareb, Mario: Ustaško-domobranski pokret: od nastanka do travnja 1941. godine, Hrvatski institut za povijest i Školska knjiga, Zagreb, 2006. Jelić, Ivan: „Dolazak Josipa Broza Tita na čelo Komunističke partije Jugoslavije“, Časopis za suvremenu povijest, Br. 2, Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb 1972. (str. 27. – 46.) Jelić-Butić, Fikreta: Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945., Sveučilišna naklada Liber i

Školska knjiga, Zagreb, 1978. Karakaš Obradov, Marica: „Migracije njemačkog stanovništva na hrvatskom području tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća“, Scrinia Slavonica, br. 12, Slavonski Brod, 2012., (str. 271. - 294.) Karaula, Željko: Mačekova vojska. Hrvatska seljačka zaštita u Kraljevini Jugoslaviji, Despot Infinitus,

Zagreb, 2015. Kečkemet, Duško: „Bunk Rudolf“, Hrvatski biografski leksikon 2, Zagreb, 1989. (str. 509. - 510.) Koch, Jana: Sjećanja na akciju spašavanja kozaračke djece (dostupno on-line na: http://www.yugopapir.com/2020/01/sjecanja-jane-koch-na-akciju-spasavanja.html) Korov, Goran: Rad KPJ u Zagrebu od 1931. do 1941. godine, Rosa Luxembourg Stiftung, dostupno on-line na: http://kartografija-otpora.org/userfiles/files/kartografija_otpora/news/

Rad_KPJ_u_Zagrebu_od_1931_do_1941_godine/Rad%20KPJ%20u%20Zagrebu%2019311941%20Goran%20Korov%202016.pdf Krnić, Zdravko: Daruvar – Radnički i narodnooslobodilački pokret, Općinski odbor SUBNOR-a, Daruvar, 1979. Krnić Zdravko: „Prosvjetna i kulturna djelatnost Njemačke narodne skupine u NDH“, Časopis za suvremenu povijest, br. 2., Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb, 1978. (str. 17. – 33.) Kuhnrüch Heinz, Franz-Karl Hitze: Deutsche bei Titos Partisanen 1941 – 1945, GNN Verlag,

Schkeuditz, 1997. Kuić, Jure: „Herbert Hoffman“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch, Vol. 24, Njemačka zajednica, Osijek, 2017. (str. 103. – 120.) Laušić, Ante: „Iz povijesti folksdojčera i njihova egzodusa na tlu Jugoslavije“, Migracijske teme 7 (2),

Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, 1991. (str. 183. – 192.) Lulik, Josip Pepo, Đuro Zatezalo: Karlovačka udarna brigada, Historijski arhiv u Karlovcu, Karlovac, 1984. Macut. Petar: „Katolički tisak o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. godine“,

Časopis za suvremenu povijest, br. 1, Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 2015., (str. 81. - 102.) Matijević, Margareta: Između partizana i pristojnosti. Život i doba Svetozara Rittiga (1873. – 1961.),

Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje – Plejada,

Zagreb, 2019. Miškulin, Ivica: „Politički odnosi u Virovitici 1922. – 1923.“, Scrinia Slavonica, Vol. 6, No. 1. Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2006. (str. 305. – 341.) Mladenović, Miroslav: Tito od ustanka do pobede 1941—1945., Narodna biblioteka Srbije, Beograd, 2006. Narodni heroji Jugoslavije, (II. izdanje), Mladost, Beograd, 1975. Neumann, Franz: Behemot: struktura i praksa nacionalsocijalizma 1933. - 1944. Disput, Zagreb, 2012. Ožegović, Nina: „Vjenceslav Richter - slikarska retrospektiva avangardnog arhitekta“, razgovor s

Vjenceslavom Richterom, Nacional, Zagreb, 23. 10. 2002.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Petranović, Branko: Istorija Jugoslavije 1918 – 1988., Knjiga prva, Nolit, Beograd 1988. Pleše, Mladen: „Dvadeset godina istraživala sam život Diane Budisavljević“, razgovor s dr. Natašom

Mataušić, Telegram.hr, Zagreb, 17. 8. 2020. Popović, Nenad: Pozdrav jednoj zagrebačkoj antifašistici (dostupno on-line na: https://radiogornjigrad.wordpress.com/2016/08/11/nenad-popovic-pozdrav-jednoj-zagrebackoj-antifasistici/?fbclid=IwAR1PvszOcCLuL6k160zf0p8q0Md_ eISvNK8EDlpZAAZ0ORgRhZv824f8SkM) Redžić, Nail: Telmanovci. Zapisi o njemačkoj partizanskoj četi »Ernst Telman“, Narodna armija, Beograd, 1984. Roje Depolo, Lida: „Rudolf Gerhart Bunk 1908. - 1974. Akvareli“, prateći tekst kataloga izložbe,

Gliptoteka HAZU, Zagreb, 2012. Scotti, Giacomo, Luciano Giuricin; Crvena zvijezda na kapi nam sja. Borbeni put talijanskog bataljuna „Pino Budicin“ i Talijana Istre i Rijeke u Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije, Centar za historijska istraživanja Rovinj i Talijanska unija za Istru i Rijeku, Rijeka, 1979. Seidler, Franz W.: Avantgarde für Europa; Ausländische Freiwillige in Wehrmacht und Waffen SS, Pour le Mérite Verlag, Martensrade, 2004. Shirer, William Lawrence: Uspon i pad Trećeg Reicha, sv. 1., Znanje, Zagreb, 1977. Spehnjak, Katarina: „Neki problemi povijesnog razvitka Narodnog fronta/Socijalističkog saveza u

Jugoslaviji 1935-1978.“, Časopis za suvremenu povijest, br. 15 (1), Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb, 1983. (str. 27. – 54.) Stanovčić, Vojislav: “Karakteristike prvih fašističkih programa.” Politička misao, vol. 12, br. 4,

Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 1975. (str. 26. – 46.) Supek, Rudi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020.

Pristupljeno 17. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58813> Šibl, Ivan: Ratni dnevnik, Naprijed, Zagreb, 1966. Šuvar, Mira: Vladimir Velebit svjedok historije, Razlog, Zagreb, 2001. Tadić, Đuro: Željezara Sisak – tvornica čelika i života, Kultura života, Sisak, 2017. Vlašić, Anđelko: Političko djelovanje Augusta Košutića tijekom Drugog svjetskog rata i poraća (1941. – 1964.), Doktorski rad, Zagreb, 2010. (dostupno na: https://repozitorij.hrstud.unizg.hr/islandora/object/hrstud:995) Vojna enciklopedija (Knjiga IX.), II. izdanje, Vojnoizdavački zavod Beograd, Beograd, 1978. Werhas, Mario, Božidar Mikulčić: Prinz Eugen. 7. dragovoljačka SS gorska divizija, Despot Infinitus,

Zagreb, 2018. Zöller, Martin: „Die „Telmanovci” fochten unter Schwarz-Rot-Gold. Vom Wirken des deutschen antifaschistischen „Ernst Thälmann”-Bataillons im jugoslawischen Volksbefreiungskampf 1943/1944“, Neues Deutschland, Berlin, 30. 11. 1965. Žutelija, Željko: „Nikola Reiser sve što je imao za reći je naslikao“, Nedjeljni Jutarnji, Zagreb, 28. 3. 2010.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

NAJISTAKNUTIJI HRVATSKI ANTIFAŠISTI NJEMAČKOG PORIJEKLA Sažetak

Pojava fašističkih pokreta u Italiji i Njemačkoj imala je snažan eho i u drugim europskim zemljama u kojima su također nikle fašističke stranke, pokreti i organizacije ali i antifašističke organizacije koje je najsnažnije podupirala Komunistička Internacionala. Bio je to uvod u stvaranje međunarodnog antifašističkog pokreta i Antifašističke koalicije zapadnih saveznika u ratu 1939. – 1945. Žestoka propaganda Trećega Reicha nastojala je provedbom maksime o narodnom jedinstvu indoktrinirati nacističkim idejama te organizacijski potčiniti i kontrolirati i Nijemce koji su živjeli u drugim europskim zemljama pa tako i u Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj je tada živjelo oko pola milijuna pripadnika njemačke manjine (od toga oko 150 do 170 tisuća Nijemaca u Hrvatskoj). U okolnostima u kojima njemačke narodne organizacije potpadaju pod utjecaj pronacističkih ideja i aktivista te vode agresivne kampanje za učlanjenje što većega broja pripadnika njemačke manjine, a njemačke organizacije farmerima osiguravaju lukrativan posao izvoza poljoprivrednih proizvoda u Treći Reich, svijest o potrebi otpora nacizmu mukotrpno se afirmira unutar njemačke zajednice u tadašnjoj Jugoslaviji i Hrvatskoj. Zamjetan broj domaćih Nijemaca i onih koji su bili njemačkog porijekla s oduševljenjem dočekuje okupacijske njemačke snage te kasnije dobrovoljno ili silom mobilizacije služi u njemačkim i ustaškim vojnim postrojbama ili u civilnoj njemačkoj upravi i kvislinškoj vlasti. Mnogi od njih su sudjelovali u progonima civilnog stanovništva te u ratnim zločinima. No većina Nijemaca je bila pasivna kako prema okupacijskim vlastima tako i prema partizanskom pokretu. To će kasnije biti alibi partizanskim vlastima da Nijemcima nametne teret kolektivne krivnje, da im oduzme imovinu, likvidira mnoge od njih, internira ih ili progna. Ipak, nekoliko tisuća pripadnika njemačke manjine u Hrvatskoj aktivno i na razne načine djelovalo je i u antifašističkom pokretu. Nijemci komunisti i njihovi simpatizeri slijede programska načela svoje Partije i opredjeljuju se protiv Hitlera i Trećega Reicha te se pripremaju za oružanu borbu u ratu koji je na pomolu. Teško se više mogu identificirati s vlastitom nacionalnom zajednicom pa se mnogi od nje distanciraju i prestaju deklarirati Nijemcima u etničkom smislu. Oni koji su se odlučili za oružanu borbu protiv okupatora i kvislinških vlasti bore se na strani Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije pod zapovjedništvom Josipa Broza Tita. Neki od njih su u kolovozu 1943. godine u Slatinskom Drenovcu osnovali ili su se kasnije pridružili Njemačkoj partizanskoj četi „Ernst Thälmann“, jedinoj njemačkoj partizanskoj antifašističkoj postrojbi u Europi. Mnogi su svoj ratni put imali u drugim partizanskim postrojbama. Neki su nakon Drugoga svjetskoga rata ostvarili vrlo uspješne karijere u komunističkoj, odnosno socijalističkoj vlasti. Na antifašističkim stajalištima bili su i neki drugi demokratski usmjereni Nijemci te uglednici nesumnjivo njemačkoga porijekla koji su se uključili u antifašistički pokret kao suradnici, kulturni radnici ili humanitarci. I o njima govori ovaj rad. Djelovanje Nijemaca i onih koji su bili nedvojbenog njemačkog porijekla u antifašističkom pokretu i oslobađanju zemlje od okupatora i kvislinških vlasti 1941. – 1945. godine snažno pobija generalizirajuću tezu poslijeratne socijalističke propagande ali i historiografije da su pripadnici njemačke manjine u Hrvatskoj bili isključivo nacisti i pomagači okupatora i da je manjina zbog toga s pravom kolektivno kažnjena likvidacijom, progonom i asimilacijom. 419

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

DIE HERVORRAGENDSTEN KROATISCHEN ANTIFASCHICHTEN DEUTSCHEN STAMMES Zusammenfassung

Das Entstehen der faschistischen Bewegungen in Italien und Deutschland hatte einen starken Widerhall auch in anderen europäischen Ländern, in denen ebenfalls faschistische Parteien, Bewegungen und Organisationen sprossen, aber auch antifaschistische Organisationen erschienen, welche am stärksten von der Kommunistischen Internationale unterstützt wurde. Das war eine Einleitung in das Entstehen der internationalen antifaschistischen Bewegung und der Antifaschistischen Koalition der westlichen Mächte im Kriege von 1939 – 1945. Die heftige Propaganda des Dritten Reiches bemühte sich mit Durchführung der Maxime der Volkseinheit die in anderen europäischen Ländern lebenden, so auch in dem Königreich Jugoslawien (hier lebte ungefähr eine halbe Million von Angehörigen der deutschen Minderheit (davon ungefähr 150 bis 170 tausend Deutschen in Kroatien), Deutschen mit nazistischen Ideen zu indoktrinieren und organisatorisch zu unterdrücken und kontrollieren. In Umständen wo deutsche Volksorganisationen unter den Einfluss der pronazistischen Ideen und Aktivisten fallen und aggressive Kampagnen führen zur Eingliederung einer möglichst großen Anzahl der Angehörigen der deutschen Minderheit und deutsche Organisationen den Bauern lukrative Geschäfte eines Exportes der Landwirtschaftsprodukte in das Dritte Reich sichern, affirmiert sich mühsam das Bewusstsein bezüglich eines notwendigen Widerstandes dem Nazismus gegenüber innerhalb der deutschen Gemeinschaft in dem damaligen Jugoslawien und Kroatien. Eine bemerkbare Anzahl einheimischer Deutschen und jener deutschen Stammes empfangen mit Begeisterung die deutschen Besatzungskräfte und dienen später, entweder freiwillig oder durch Zwangseinberufung, in den deutschen und Ustašamilitäreinheiten oder in der zivilen deutschen Verwaltung und der Quislingsverwaltung. Viele von ihnen nahmen an den Verfolgungen der Zivilbewohnern und in Kriegsverbrechen teil. Doch die meisten Deutschen waren passiv, so den Besatzungsmächten wie auch der Partisanenbewegung gegenüber. Das wird später das Alibi der Partisanenmächten, den Deutschen die Last der Kollektivschuld aufzubürden, ihnen ihren Besitz zu enteignen, viele von ihnen zu liquidieren, internieren oder vertreiben. Doch einige tausende Angehörige der deutschen Minderheit in Kroatien wirkten aktiv und auf verschiedene Weisen auch in der antifaschistischen Bewegung. Die deutschen Kommunisten und ihre Sympathisanten folgten die Programmvorsätzen ihrer Partei und entscheiden sich gegen Hitler und das Dritte Reich, bereiten sich für den Waffenkampf in dem bevorstehenden Krieg. Sie können sich schon schwierig mit ihrer eigenen Nationalgemeinschaft identifizieren, so distanzieren sich viele von ihr und deklarieren sich nicht mehr als Deutsche im ethnischen Sinne. Jene, die sich für den bewaffneten Kampf gegen den Besatzer und die Quislingsmächte entschieden, kämpfen an Seite der Volksbefreiungsarmee Jugoslawiens, unter dem Befehl von Josip Broz Tito. Einige von ihnen gründeten im August 1943 in Slatinski Drenovac die Deutsche Partisaneneinheit „Ernst Thälmann“, die einzige deutsche antifaschistischen Einheit in Europa, oder schlossen sich ihr später an. Viele von ihnen hatten einen Kriegsweg in anderen Partisaneneinheiten. Einige realisierten nach dem Weltkrieg erfolgreiche Karrieren unter der kommunistischen bzw. sozialistischen Regierung.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 383-421 Goran Beus Richembergh: Najistaknutiji hrvatski antifašisti njemačkog porijekla

Eine antifaschistische Stellung nahmen auch einige andere demokratisch eingestellte Deutschen sowie angesehene Personen deutschen Stammes ein, die sich der antifaschistischen Bewegung als Mitarbeiter, Kulturwirkende oder Wohltäter anschlossen. Auch von ihnen spricht diese Arbeit. Das Wirken der Deutschen und jener, die zweifellos deutschen Stammes waren, in der antifaschistischen Bewegung und bei der Befreiung des Landes von den Besatzern und der Quislingsregierung 1941-1945 widerlegt heftig die generalisierende These der sozialistischen Nachkriegspropaganda, aber auch der Historiografie, dass die Angehörigen der deutschen Minderheit in Kroatien ausschließlich Nazis und Helfershelfer des Besatzers waren und die Minderheit deshalb mit Recht kollektiv durch Liquidation, Vertreibung und Assimilation bestraft wurde.