29 minute read
Vlasta Novinc, Ivana Bendra Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju – na primjeru naselja Sotin
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...
dr. sc. Vlasta Novinc Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad HAZU u Vukovaru
Advertisement
dr.sc. Ivana Bendra Institut društvenih znanosti Ivo Pilar Područni centar Vukovar UDK: 061.2(497.5) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 2.10.2020.
Autorice u radu predstavljaju rezultate istraživanja o načinima na koji je svakodnevni život mještana vukovarskoga kraja, posebice naselja Sotin, zadržao sjećanja na prisutnost njemačke etničke zajednice koja je na tom prostora obitavala do kraja Drugoga svjetskog rata. U tu svrhu analizirani su tekstovi Zdenke Mufe „Zelena ulica“ (1997.) te kronika Ferde Gerstnera „Povijesne bilješke Sotina“ (1996.).
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...
Uvod
Od stvaranja moderne hrvatske države svjedoci smo konceptualizacije nacionalnoga i kulturnog identiteta u složenom kontekstu društvenih i političkih događanja na kraju 20. stoljeća. Taj proces zahtijeva i stalne intervencije u prošlost kako bi se uopće mogao promišljati status identiteta, i kolektivnog i individualnog, u razumijevanju društvenih zbivanja sadašnjosti i budućnosti. Reinterpretacija povijesnih događanja stoga je nužan dio identitetskih procesa u kojima se bitno određuje odnos prema sebi (kao naciji) ali i prema drugima. Štoviše, u tom činu identitetskog spoznavanja, odnos prema drugima ključan je i odlučujući.
Svijest da živimo u društvu koje nastoji ponovno promisliti vlastitu prošlost dodatno je potaknuta već i činjenicom da je službena verzija povijesti namjerno falsificirana interesima totalitarnih režima.1 U kontekstu promišljanja suvremenoga hrvatskoga identiteta svakako je potrebno istražiti i doprinos njemačke etničke zajednice onome što danas držimo hrvatskom kulturom baštinom, posebno na prostoru hrvatskog Podunavlja. Pritom smo pažnju usmjerili na ruralna područja bivše općine Vukovar, točnije seosko naselje Sotin u kojemu je njemačka etnička zajednica do 1945. godine činila udio od gotovo polovice ukupnog stanovništva (48,8%).2 Takvih je naselja na području bivše općine Vukovar bilo ukupno 5, pored Sotina, to su naselja Berak (57,3%), Lovas (48,8%), Tompojevci (50,0%) te Svinjarevci (41,7%). U zadnja tri desetljeća 20. stoljeća, u periodu intenziviranja etnografskih i socioloških istraživanja o svakodnevnom životu, još se jasnije učvrstila spoznaja da je prošlost vukovarskog kraja, kao i mnogih drugih, prepuna praznina i potisnutih događaja. Totalitarni je jugoslavenski režim nakon 1945. godine provodio prisilno zatiranje sjećanja na dugogodišnje postojanje etničke zajednice koja je, živeći na ovim prostorima od 18. stoljeća, aktivno participirala u svim društvenim procesima te dala izniman kulturni doprinos Podunavlju3. Posebno se sjećanje na Švabe4 (kolokvijalni naziv za kolonizirane Nijemce koji žive od 18. stoljeća na vukovarskom prostoru) pojavilo kao opominjuće nakon ratnih događaja iz 1991. godine i progona koje je doživjelo većinsko hrvatsko stanovništvo. Iskustvo progonstva za vrijeme Domovinskoga rata te gubitka prostora življenja dodatno je senzibiliziralo prognano hrvatsko stanovništvo te na drugačiji način vratilo u memoriju iskustvo egzodusa sumještana krajem Drugoga svjetskog
1 Usp. Arendt, Hannah, Izvori totalitarizma, Zagreb, 2015. 2 Izneseni podatak odnosi se na podatak iz posljednjeg popis stanovništva prije Drugoga svjetskog rata iz 1921. – Popis nacionalne strukture stanovništva vukovarskog područja po naseljima 1921. godine. Usp. Wertheimer-
Baletić, Alica, Stanovništvo Vukovara i vukovarskog kraja, Zagreb, 1993., 92-93. 3 Usp. Elez, Petar i Živić, Dražen (ur.), Borovo naselje 1945. – 1950. – Studija društvenih, demografskih, gospodarskih i političkih prilika, Vukovar, 2018.; Laušić, Ante, Iz povijesti folksdojčera i njihov egzodus na tlu Jugoslavije,
Migracijske i etničke teme, 7(2), str. 183-192.; Geiger, Vladimir i Josipović Batorek, Slađana, O provođenju odluke komunističke vlasti iz 1945. o uklanjanju grobalja i grobova „okupatora“ i „narodnih neprijatelja“ u
Slavoniji i Srijemu, Scrinia Slavonica: Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 15(1), str. 291-316. 4 Usp. Geiger, Vladimir, Sudbina jugoslavenskih Nijemaca u hrvatskoj i srpskoj književnosti, Zagreb, 2009
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...
rata. I prije progonstva, šetnjama selom, odlascima na groblje, u svakodnevnom govoru stalno se perpetuiralo sjećanje na bivše sumještane, a od šezdesetih godina 20. stoljeća česti su bili i susreti s njemačkim obiteljima koje su dolazile u posjet svojim kućama. Dakle, veliki je broj hrvatskih obitelji na spomenutom području u svojoj obiteljskoj povijesti imalo poveznicu s njemačkim stanovništvom. Ipak, novo iskustvo progonstva ponajviše je iskristaliziralo spoznaju da locus nativitatis, kao i mjesto življenja, predstavlja puno više od puke egzistencije u nekom prostoru, da predstavlja memorijsku matricu života, poveznicu između pojedinačnog i kolektivnog identiteta. Progonstvo, te spoznaja da je prepoznatljivo mjesto življenja doslovce nestalo u neshvatljivim ratnim razaranjima, dalo je novo značenje do tada zanemarenoj, a pomalo i prezrenoj, svakodnevici, i to ne samo na znanstvenoj već i na pojedinačnoj razini. Lokalni i osobni identitet imaju sve veću važnost te su recentna događanja prizvala i do tada potisnute traumatične točke prošlosti prostora.
Cilj je ovoga rada na primjerima romana Zelena ulica Zdenke Mufe, kronike Ferde Gerstnera Povijesne bilješke Sotina te na ostacima materijalne i nematerijalne kulture naselja Sotin istražiti kako su svakodnevne prakse sačuvale sjećanje na lokalno njemačko stanovništvo koje je živjelo na vukovarskom prostoru do kraja Drugog svjetskog rata. Istraživanjem smo pokušale obraniti tezu da su svakodnevne prakse djelovale subverzivno na legitimiziranu varijantu povijesne priče, te su se lokalnom (i osobnom i kolektivnom) memorijom suprotstavljale verzijama vlasti koje su nastojale izbrisati egzistenciju njemačkog stanovništva na vukovarskom području. Dakle, do devedesetih godina 20. stoljeća ne možemo govoriti o institucionaliziranoj kulturi sjećanja5 na njemačku zajednicu, već o svakodnevnim praksama kojima se memorija na događaje čuvala na drugačiji, gotovo subverzivan način. Memorijska se matrica naracije smjestila na zgradama (kućama), na grobljima (na kojima postoje nadgrobni spomenici s upisanim njemačkim imenima), zatim u lokalnoj gastronomiji u kojoj je sačuvano mnoštvo riječi njemačkoga podrijetla, o čemu će biti riječi u ovome radu.
1. Metodologija istraživanja
U konceptualizaciji matrice kulturnog identiteta vukovarsko-srijemskog prostora potrebno je istražiti pukotine i praznine koje su nastale potiskivanjem žrtava povijesti i umjetno stvorenim zaboravom.
Kako ističe Jadranka Galiot: “Prošlost Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, nije samo povijest hrvatskog stanovništva, nego i naroda koji su se doseljavali na to područje. Neki narodi, pogotovo Nijemci, postali su nositelji nove gospodarskokulturne tradicije koja se duboko inkorporirala u prošlost istočne Hrvatske od 18. do 20. stoljeća. Njemački utjecaji i njihovi transformirani oblici u svakodnevnom životu,
5 Usp. Assman, Jan, Kultura sjećanja, u: Brkljačić, Maja i Prlenda Sandra, Zagreb, 2006.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...
načinu rada na zemlji, obrtima, narodnom graditeljstvu, stanovanju, odijevanju, prehrani i dr. prisutni su u tradicijskom životu.”6
U ovome ćemo radu nastojati proučiti koliko su današnji stanovnici vukovarskog područja, na primjeru naselja Sotin, sačuvali sjećanja na njemačko stanovništvo te koji se elementi u svakodnevnoj kulturi prihvaćaju kao kulturni doprinos njemačkoga stanovništva, a razumijevaju se kao sastavni dio tradicije i identiteta prostora. Iako se ne sporimo s tezama Galiot Kovačić7 o tomu da suvremeno stanovništvo Slavonije i Baranje lokalnu kulturu doživljava kao autohtonu, bez ikakvih stranih utjecaja, naša je teza donekle drugačija. Naime, u naseljima vukovarskoga područja u kojima je do 1945. godine živjelo njemačko stanovništvo (Sotin, Berak, Lovas, Tompojevci i Svinjarevci) sjećanje na njemačku zajednicu još je uvijek egzistentno, i to zahvaljujući svakodnevnim praksama koje pružaju otpor službenim naracijama. Naselje Sotin reprezentativan je primjer naselja vukovarskog kraja u kojemu se i danas u svakodnevnom životu njegovih stanovnika uočava njemački doprinos kulturi svakodnevice.
Ovo je istraživanje predstavljalo svojevrsni metodološki izazov, jer je sačuvanih izvora koji bi poslužili za istraživanje kulture svakodnevnice Nijemaca u spomenutom naselju vrlo malo. Stoga smo proveli analizu sadržaja raspoložive i nama dostupne literature iz različitih znanstvenih područja, ali kojoj je zajedničko da se bavi tematikom vezanom uz podunavske Nijemce. To su: roman Zelena ulica, 1997., autorice Zdenke Štefančić Mufa; kronika Ferde Gerstnera Povijesne bilješke Sotina (pretisak 1996.); kuharica etnologinje Nives Rittig-Beljak Švapski kulinarij – dodir tradicija u Hrvatskoj, 2003.
Komparativno smo se poslužile i vrijednim nalazima studije naslovljene Gospodarski i kulturni utjecaji njemačkih doseljenika na tradicijski život Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, od početka 18. stoljeća do 1941. godine, autorice Jadranke Galiot Kovačić.
Na koncu, upravo iz razloga postojanja poteškoća u pronalaženju zapisa o životu Nijemaca u spomenutim naseljima poslužili smo se još jednom kvalitativnom istraživačkom metodom. Proveli smo do sada ukupno 30 polustrukturiranih intervjua s lokalnim stanovništvom naselja Sotin kako bismo utvrdili koji su elementi u svakodnevnoj kulturi zadržani do danas a prepoznaju se kao njemački doprinos lokalnom govoru.
6 Galiot Kovačić, Jadranka, Gospodarski i kulturni utjecaji njemačkih doseljenika na tradicijski život Slavonije,
Baranje i zapadnog Srijema, od početka 18. stoljeća do 1941. godine, Zagreb, 2008., 233. 7 Ibid. pod 1., Galiot Kovačić, 2008., 226: “Današnja slavonsko-srijemska kuhinjinja u mnogome se temelji na njemačkoj kulinarskoj tradiciji. Kod većine seoskog i gradskog stanovništva u istočnoj Slavoniji i Baranji, danas ne postoji jasna spoznaja o ovim utjecajima, te se s “ponosom ističe” kako je ta kuhinja izvorno šokačka i slavonska.“
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...
2. Svakodnevica u književnosti i osobnim sjećanjima
Osobno sjećanje na običaje i pojavnosti svakodnevice, kao prepoznato mjesto nade i nostalgije u teškim trenucima Domovinskog rata i progonstva, kristalizira se kao jedan od elemenata bitnih za opstojnost identiteta te dobiva primarno značenje u pisanim zapisima nakon pada Vukovara i progona stanovništva 1991. godine. Ti su razlikovni lokalni elementi nužni za konstrukciju kontinuiteta identiteta u prošlosti i sadašnjosti zajednice koja je izgubila mjesto življenja.
Hrvatski književni povjesničar Krešimir Nemec, kada govori o hrvatskoj književnosti devedesetih, ističe: “Novost je svakako pravi boom nefikcionalnih ili polufikcionalnih formi, poput autobiografija, memoara, biografija, dnevnika, pisama, svjedočanstava, ‘neizmišljenih’ romana. Pisci devedesetih najčešće zbog terapeutskih razloga bježe u svijet djetinjstva i mladosti, vraćaju se proživljenim traumatičnim iskustvima, povjeravaju čitatelju svoje tajne, propitkuju vlastita sjećanja i uspomene, obnavljaju slike pohranjene u memoriji.”8
Svjesni da se nakon događanja 1991. godine, razaranja materijalne baštine i dugogodišnjeg progonstva, tradicionalni način života, govora i arhitekture na vukovarskom prostoru ubrzano devastira, autori su pokušali svojim tekstovima svjedočiti svijetu koji nestaje. I suvremene sociološke teorije ističu svakodnevni prostor kao topos u kojemu se događa ono najvažnije: “to je mjesto gdje ljudi žive, gdje se vide tragovi historije i sjećanja, gdje se gradi budućnost i gdje će ljudi umrijeti.”.9
Jedno osobno svjedočenje: jedna od autorica ovoga rada sjeća se automobila njemačkih registracijskih oznaka koji se zaustavljaju kako bi njihovi vlasnici slikali tzv. švapske kuće. Stilski, kuće se u selu Sotinu i nisu previše razlikovale, postojale su dvije vrste: tradicionalne, s ganjkom, coklom i zabatima, građene od cerpića ili cigle, te one moderne, na više katova. Međutim, zgrade su se nominalno razlikovale, jer su se neke zvale švapske, a druge hrvatske. Kuće su dobile naziv po svojim vlasnicima pa se sjećanje na stanovnike tih kuća zadržalo prijenosom etničkog imena na zgrade.
Zakonski i povijesno kućevlasnici su bili izbrisani, a dolazili bi gotovo potajice i skrivećke kako bi snimili kuće koje su im obilježile život, u kojima su naučili govoriti (većinom su bili dvojezični) i stvarali prvo iskustvo svijeta. Pa, iako ih je službena povijest zatirala, obični ljudi kroz svakodnevno iskustvo, čuvali su sjećanje na svoje sumještane, rođake, prijatelje. Naziv je ostao, konzervirajući ono što nikakva legislativa nije mogla zabraniti. Kuće su promijenile stanovnike, nasilno, ali je u jeziku ostalo njihovo postojanje zabilježeno, nenasilno.
8 Nemec, Krešimir, Povijest hrvatskog romana: od 1945. do 2000. godine, Zagreb, 2003., 412. 9 Usp. Spasić, Ivana, Sociologije svakodnevnog života, Beograd, 2004., 14.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...
Slika 1.: Švapska kuća u Sotinu (fotografirale autorice rada)
Istovremeno, nazivom švapske kuće bude se i traumatska sjećanja na egzodus njemačkoga stanovništva, ali i sjećanja na vrijeme kada je njemačka zajednica aktivno sudjelovala u stvaranju svakodnevne kulture vukovarskoga kraja. Stoga, zamjećujemo ambivalentni karakter svakodnevice koja je i najlabilnija i najkrhkija, ali i najotpornija kategorija u distribuciji sjećanja. Sačuvala je sjećanja jer je izmicala službenim verzijama i znanstvenim diskursima kojima se prikazuje prošlost. Dobivši na značenju istraživanjima10 u okviru različitih znanosti (od sociologije, etnografije pa sve do povijesti), postaje razvidno da svakodnevne prakse imaju sposobnost zadržavanja nepoćudnih i namjerno potiskivanih događaja. Okoštalim diskursima odupire se inventivna svakodnevnica.
Valja napomenuti i to da svakodnevne govorne prakse, kao performativni činovi u konkretnom vremenu i prostoru, imanentno sadrže u sebi moć aktivnog djelovanja. De Certeau, u kultnom djelu Invencija svakodnevice govori o performativnim učincima svakodnevnoga bivanja, dakle i običnoga hodanja, jer se odnos tijela i prostora narativno bilježi: “Neproničnost tijela u pokretu, koje se kreće, hoda, uživa jest ono
10 Ivana Spasić u djelu “Sociologije svakodnevnog života”, govoreći o Norbertu Eliasu, autoru čije se ime veže uz istraživanje svakodnevice, spominje i njegove kritike upućene maglovitom polju istraživanja, već i zbog toga što je svakodnevica pod teškim teretom teorijske refleksije.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...
što neprestance ustrojuje neko ovdje u odnosu na neko tamo, neku ‘bliskost’ u odnosu na neku ‘stranost’. Prostorno je pripovijedanje na svome najnižemu stupnju govorni jezik, naime jezični sustav koji distribuira mjesta utoliko što je artikuliran ‘iskaznom fokalizacijom’, činom svojeg prakticiranja. To je predmet ‘proksemike’.11
I Dunja Rihtman-Auguštin ističe da se kulturne mijene i njihovo razumijevanje ne događaju hijerarhijski (od visoke prema niskoj kulturi): “Napokon, pokazuje i to kako procesi kulturnih mijena, koji imaju i svoju socijalnopolitičku dimenziju, ne teku mehanički: kulturne tvorevine, i materijalne i duhovne ne poniru (iz grada u selo, od vodećih prema podređenima) ni ne ulaze nepromijenjene. S jedne stane narodna kultura je otporna, opire se reformama i bira, s druge strane, reformatori se adaptiraju da bi proveli mijenu.”12
U narativnim praksama isprepliću se privatno i javno, osobno i društveno, čuvaju se tragovi velikih povijesnih događanja, političkih progona i zabrana. Odupirući se legitimnoj verziji povijesti, odnosno narativnoj varijanti pobjednika, čuvaju sjećanje na žrtve povijesti.
Roman Zdenke Mufe također je analiziran u ključu inventivne prirode svakodnevice - kao tekst nastao iz usmenih narativnih praksi kojima su se uspjele sačuvati pojavnosti života koje uglavnom nisu bile predmet zanimanja znanosti i visoke kulture.
Dakle, svakodnevni se život odupire prolaznosti i službenim verzijama: govorom - memoriranjem osobnih imena, toponima; prostornim i materijalnim pamćenjem – arhitektura, urbanizam, nadgrobni spomenici, u gastronomiji (nazivima jela), svjetonazoru, svetkovinama i običajima, a cjelokupni taj imaginarij svakodnevnice ponajviše ostavlja traga u osobnim identitetima.
3. Vukovarski roman Zdenke Mufe Zelena ulica, 1997. i kronika Ferde
Gerstnera Povijesne bilješke Sotina, 1996.
Roman Zdenke Mufe Zelena ulica u ovome je radu metodološki poslužio kao tekstualni predložak na temelju kojega se povlače paralele između svakodnevnih praksi do četrdesetih godina 20. stoljeća te današnje svakodnevice na vukovarskom području u kojemu je živjelo njemačko stanovništvo. Analizirani tekst pokazuje da je svakodnevna kultura na ovim prostorima bila odraz zajedničkoga obitavanja različitih etniciteta na malome prostoru te je rezultirala autohtonom lokalnom kulturom u kojoj možemo uočiti bitan doprinos njemačke nacionalne zajednice. Zelena ulica tematizira događaje iz svakodnevice njemačke obitelji Kleiber na vukovarskom prostoru od početka 20. stoljeća pa do završetka Drugoga svjetskoga rata. I sam je
11 De Certeau, Michel, Invencija svakodnevice, Zagreb, 2002., 198. 12 Rihtman-Auguštin, Dunja, Etnologija naše svakodnevice, Zagreb, 1988., 60.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...
naslov romana simboličan u kontekstu svakodnevne prakse razumijevanja prostora i njegova socijalnoga memoriranja kao mjesta13 – sa specifičnom arhitekturom, urbanizmom, mjestima sakupljanja (gostionice, pajzlovi) kao i po prostorima koji su odigrali posebnu ulogu u kulturi svakodnevnog življenja. Naziv Zelena ulica (Grüne Gasse) i Švapsko brdo mjesta su koja se u Vukovaru vežu uz specifičan prostor koji je bio nastanjen pretežito njemačkim stanovništvom.
Kako navodi Lidija Barišić Bogišić: “U jugozapadnom dijelu grada, na stometarskoj uzvisini, u prvoj polovici 19. stoljeća formira se vukovarska gradska četvrt koja je zbog etničke pripadnosti svojih stanovnika u povijesti grada ostala upamćena kao Švapsko brdo/Schwabenberg. Veliko naseljavanje Nijemaca u gradu u prvoj polovici 19. stoljeća, primjetno i u popisu stanovništva iz 1828., bilo je dio imigracijskog vala koji je u prvoj polovici 19. stoljeća zahvatio vukovarsko područje i cijeli Srijem.”14
I obiteljsko prezime Kleiber je autentično vukovarsko njemačko prezime, a spominje se kao jedno među mnogim njemačkim obiteljima koje su se doselile iz Bačke u drugom migracijskom valu tzv. sekundarne migracije. 15
Fokus pripovijedanja je na svakodnevnim praksama življenja, ali i preživljavanja, u trenucima kada tzv. velika povijest počinje upravljati sudbinama malih ljudi. Kako je riječ o 20. stoljeću, takvih događaja nije bilo malo. Štoviše, velika politika i ratovi su se i na primjeru ovoga romana pokazali kao odlučujući u životima i sudbinama maloga čovjeka. Uz bogatu radnju romana koja prati likove i njihove osobne povijesti, autorica, kako bi rekonstruirala svakodnevni život, daje i vrijedne informacije o totalitetu života, arhitekturi, radnim i prehrambenim navikama, odnosima u obitelji te običajima.
Autorica Zdenka Mufa navodi da je razlog pisanja romana želja da sačuva sjećanja na Vukovar kojega više nema ili je u nestajanju. Njezina je intencija simptomatična jer svjedoči činjenici o malo sačuvanih osobnih zapisa ili umjetničkih tekstova koji tematiziraju svakodnevnu kulturu življenja na vukovarskom području. U romanu je vidljivo specifično miješanja elemenata iz kulturnih praksi različitih etniciteta. Korištenje riječi i fraza iz dijalekta kojim su govorili Švabi na ovim prostorima dio je autorske stilematike, ali još više u funkciji autentičnosti (“O, du schoner Westerwald”, “Schon ist die Jugend, die kommt nicht mehr” ili “Raus! Was macht die Kinder da?”)
Ono što posebno dočarava kulturu svakodnevice lokalni je govor te autorica obilato koristi riječi koje su uobičajeno koristili i Hrvati na vukovarskom području.
13 Usp. Yi-Fu Tuan, Space and Place: The Perspective of Experience, Minneapolis, University of Minnesota
Press,1977. Prostori prerastaju svoju neutralnu dimenziju socijalnim kontaktima uz koje pojedinci vežu sjećanja i grade osobnu povijest te postaju tzv. mjesta prisnosti. 14 Barišić Bogišić, Lidija, Švapsko brdo u Vukovaru-zaboravljeni identitet grada, Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch”, Osijek, 2019., 85. 15 Ibid .pod 9, Barišić Bogišić, Lidija, 2019., 85.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...
Većinom su to riječi podrijetlom iz njemačkoga jezika, a koje su kao lokalizmi opstali u svakodnevnoj komunikaciji sve do današnjih dana (firangle, kaca, paori, einfuru, šlajer, krancle patos itd.).
Isto je tako zanimljivo da se u romanu opisani način života paorskih obitelji iz prve polovice 20. stoljeća zadržao u ruralnim dijelovima vukovarske općine sve do devedesetih godina istoga stoljeća (naravno, uz modernizaciju).16 Posebno se to odnosi i na opise vinogradarske kulture koja se tradicionalno veže uz ovaj kraj. Autorica spominje pudarenje (čuvanje vinograda), cementu kacu i modru galicu kao obvezatne sastavnice brige o vinogradima, te vrste grožđa plemenka, mirisavi hamburg i kozje sise: “U pradskozorje dišući punim plućima svježinu jutra, dok je rosa vlažila opanke uzimao bi iz pudarove kućice potrebne alatke i navlačio na sebe neugodno skorene hlače i košulju. Tada bi u cementnoj kaci topio modru galicu, miješao s vapnom, natovario na leđa prskalicu i drobeći koracima đombastu zemlju ušao u redove čokota kojima se u jutarnjoj maglici jedva nazirao kraj.”17
Na takav se način brinulo o vinogradima sve do devedesetih godina 20. stoljeća, iako tada više nije bio pudarskih kućica i pudarenja.
Autorica prikazuje rituale svakodnevice stanovnika Zelene ulice i većinski paorski način života, s usmjerenošću na težak i iscrpljujući rad i posvećenost obitelji. Upravo je održavanje svakodnevnih rituala, njihova cikličnost te podređenost pojedinca ustaljenim oblicima života glavna karakteristika tadašnjeg života Nijemaca. Autorica je svjesna teškoga življenja, ali navodi da je ovakvo prihvaćanje usuda blagotvorno jer da se individualnost i tzv. stil života pojavljuju kao poteškoća i izazov u načinu života.
Možda još više od načina života, u tekstu se romana naglašava specifični radni kodeks. Takav odnos prema radu Zdenka Mufa detektira kao glavnu odliku njemačkih obitelji: “Glavno životno pravilo ovog kodeksa bilo je: moli i radi, a toga su se striktno i pridržavali.”18 ili “Svo zlo dolazi od lijenosti – tvrdio je Johan koji je socijal-demokrate, čije su stranke nicale kao gljive poslije kiše, nazivao neradnicima i lumperima.”19 Opisujući jedan lik romana, autorica kao njegovu glavnu odliku navodi posvećenost radu, gotovo opsjednutost: “Ovo je bio rijedak trenutak njene zamišljenosti, jer ona gotovo nikada nije stajala bez posla.”20
U tom paorskom svijetu pogotovo se čitanje smatralo traćenjem vremena. Isto tako autorica iznosi niz detalja o totalitetu života pa saznajemo kako su se gradile
16 Čitajući roman Zdenke Mufe imala sam osjećaj da autorica opisuje uobičajenu svakodnevicu seljačke obitelji u Sotinu sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. Uobičajeni lokalni govor, s mnoštvom riječi njemačkoga podrijetla, od krizbana pa do ajnfora, emocionalno me je dotaknuo i podsjetio na djetinjstvo, kao i opisi radnoga dana, posvećenost radu, opisi kuće i dvorišta, vinogradarska kultura itd. (opaska Vlaste Novinc) 17 Mufa Štefančić, Zdenka, Zelena ulica, Zagreb, 1997., 7. 18 Ibid pod. 12, Mufa Štefančić, Zagreb, 1997., 3. 19 Ibid pod 12., Mufa Štefančić, Zagreb, 1997., 20. 20 Ibid pod 12. Mufa Štefančić, Zagreb, 1997., 34.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...
kuće, kakvi su bili poslovi koji su se morali obaviti do Božića (pečena rakija, obavljena svinjokolja, punim bačvama vina, nasječenim i iscijepanim drvima). Saznajemo da za gradnju kuće nacrt nije bio potreban jer su: «Švabi gradili kuće na isti način tako da su bile jedna drugoj nalik kao jaje jajetu. Tek pokoja razlikovala se bogatijim uresima na pročelju, opšivnicom oko prozora ispod nadstrešnice. I ‘cokl’ bi znao biti malo viši i ne okrečen već od sjajnog brušenog kamena. Sve su one bile prizemnice, kao uostalom i druge kuće na Švapskom brdu. U unutrašnjosti podređenoj praktičnosti i potrebama seoskog gazdinstva velika drvena konstrukcija odvajala je prednji dio od gospodarskih prostora staja, obora, svinjaca i povećih vrtova u kojima su na ivicama rasli grmovi ribizla, ogrozla i malina. Uredno, opekama obloženo dvorište, resio je povišeni trijem, ili kako se obično nazivao ganak, između čijih stupova bi visjele drvene košare s geranijama, muškatlima.”21
Zdenka Mufa u tijek radnje uvodi i svadbe pa napominje da su njemački svatovi trajali tri dana i tri noći jer je bio običaj da se obiljem jela i pića pokaže dobro gazdinstvo, fijakerom su se vozili mladenci, svirala je harmonika, a dvije su krancle nosile bogati snašin šlajer.
Ferdo Gerstner, sotinski župnik, u kronici naslovljenoj “Povijesne bilješke Sotina”, a koja obuhvaća razdoblje do 1918. godine, opširno opisuje ženidbene običaje Nijemaca u Sotinu. Istina, njegova je intencija da pokaže upravo suprotan prijenos kulturnih utjecaja (od Hrvata prema Nijemcima), ali to zapravo potvrđuje našu tezu o mješovitosti autohtone lokalne kulture. Ističe da se Nijemci, kao i Hrvati, žene većinom iz sela, i to vrlo mladi (momak 18 godina, a djevojke od 15 ili 16 godina). Gerstner napominje da nikakve posebne ceremonije nema za prosidbu, osim što se popije malo vina, te da nisu imali običaj ljubljenja ruku: “Kod Nijemaca su rijetko dva brata skupa u kući oženjena, dapače, mnogo puta nisu ni s ocem zajedno. Ako je jedinac i ostane obično u kući s ocem, ali se odijele tako te si posebno kuhaju, a mladi im daju što im treba – prema pogodbi.”22
Gerstner, isto kao i Zdenka Mufa, spominje da svatovi traju tri dana, da su obično u utorak, a da priprema počinje već u petak i subotu kada se peku slatki kolači. U ponedjeljak se kolju pečenke. Poziv u svatove obavljaju dva djevera (Brautfureri) u nedjelju u večer. U ponedjeljak u večer dođu djevojci i dvije krancle te mladenci kod mlade. Na svadbi svira “Blech” muzika. Svadbeni ručak se sastojao od čorbe govedske (kokošje), mesa sa sosom, paprikaša, pečenog mesa, slatkih kolača. Gerstner kaže da se ponekad poslije ručka pjeva, npr. neka žena zapjeva “O wie schon ist die Jugend/ Sie kommt nicht mehr./Sie kommt, sie kommt nicht mehr./Sie macht mein Herz so
21 Ibid. pod 12, Mufa Štefančić, Zagreb, 1997., 3. 22 Gerstner, Ferdo, Povijesne bilješke Sotina, Zagreb, 1996., 120.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...
schwer.”23 Istu pjesmu spominje i Zdenka Mufa kada govori o nostalgiji Nijemaca prema staroj domovini.
Autorica također spominje prijenos kulturnog utjecaja Hrvata na Nijemce. “Švabi su skraćivali imena i dodavali im nastavak. I inače su u svoj govor ubacivali hrvatske oblike i riječi više to i ne primjećujući.”24
Način života koji autorica opisuje (paorski, ruralni način života) kao i specifična kultura življenja (običaji pri objedu, arhitektura, radni kodeks), kao i leksički konstrukti i lokalizmi (miješanje hrvatskih i njemačkih jezičnih osobina), pripadaju i hrvatskom nasljeđu te stvaraju specifični identitet vukovarskoga kraja.
4. Prostorna memorija – arhitektura i nadgrobni spomenici u naselju
Sotin
U naselju Sotin i danas postoje nazivi za ulice u kojima se očituje utjecaj njemačkoga jezika u lokalnom govoru, kao što je npr. naziv Niksprot za današnju Ulicu Matice hrvatske. Iako je arhitektonska baština ugrožena devastacijom iz 1991. godine, ipak ima zgrada koje su obnovljene i čuvaju sjećanje na tipičnu arhitekturu ovoga prostora. Želimo ukazati na važnost očuvanja arhitektonske baštine ruralnoga prostora, podsjećajući na barbarske pokušaje da se tipična sela na ovom prostoru dovedu do neprepoznatljivosti u okupaciji 1991. godine. Urbanizam i arhitektura pripadaju naracijama koje su od izuzetnog značenja za kolektivnu memoriju i kulturu sjećanja.
De Certeau govori o hodanju kao naraciji, o prostornom premošćivanju u kojemu se svakodnevne prakse pretvaraju u značenja: “Riječju, prostor je prakticirano mjesto. Tako ulicu koju je geometrijski odredio neki urbanistički projekt pješaci preobražavaju u prostor. Jednako tako, čitanje je prostor proizveden praksom mjesta koje čini sustav znakova – ispisan tekst.”25 Drugim riječima, prostor kojim su svakodnevno prolazili mještani sela Sotina, vršeći svoje obveze, upisivao se svojim znakovljem u osobnu naraciju. Kućama koje su se zvale švapske bile su obilježene generacije na tomu prostoru. Najveća i arhitektonski najimpozantnija zgrada u selu pripadala je obitelji Konigsdorffer, a priča o tragičnoj sudbini doktora Konigsdorffera (ubio se 1944. godine ne želeći napustiti Sotin i svoj dom) obilježila je današnji mjesni “Dom kulture” te značenjski dopunila pojam domoljublja u kolektivnoj memoriji mještana Sotina.
23 Ibid. pod 17. , Gerstner, Zagreb, 1996., 123. 24 Ibid pod12., Mufa Štefančić, Zagreb, 1997., 66. 25 De Certeau, Michel, Invencija svakodnevice, Zagreb, 2002., 183.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...
Slika 2.: Obiteljska kuća njemačke obitelji Konigsdorffer, danas „Dom kulture“ u Sotinu (fotografirale autorice rada)
Od 1945. u tim kućama živjeli su drugi stanovnici, a zgrade, na kojima je često i na zabatu bilo ispisano prezime vlasnika (njemačke obitelji) podsjećale su na ratno i traumatično iskustvo egzodusa. Isto tako bi i odlazak na seosko katoličko groblje obnavljalo memoriju na protjerane sumještane. Nadgrobni spomenici, sa svojim imenima, bili su podsjetnik na njemačke stanovnike. Koliki je značaj imao spomenički fundus, ukazuje i činjenica da je 1991. godine katoličko groblje gotovo u potpunosti devastirano. Na tu barbarsku praksu zatiranja memorije podsjećaju i danas razvaljeni spomenici koji su pripadali njemačkim obiteljima.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...
Slika 3.: Devastirani nadgrobni spomenik njemačke obitelji na sotinskom groblju (fotografirale autorice rada)
5. Svakodnevni govor i prehrambene navike
Značajnu ulogu u identitetskim prepoznavanjima ima mjesni govor koji svojim rječničkim fundusom čuva sjećanja i na prisutnost njemačke zajednice. U svakodnevnom su se govoru sačuvale riječi čije je podrijetlo iz njemačkoga jezika. Posebno se to odnosi na gastronomiju i obrte u kojima je taj utjecaj najveći. U svrhu istraživanja napravile smo trideset polustrukturiranih intervjua kojima smo pokušali obraniti tezu da je lokalno hrvatsko stanovništvo u svakodnevnim praksama kuhanja i pohranjivanja recepata na određeni način sačuvalo sjećanje na njemačko stanovništvo svojim rječničkim fundusom i prehrambenim navikama.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...
Tablica 1. Prikaz germanizama u lokalnom govoru stanovnika naselja Sotin26
Ajngemahtes Cvibak Falš Fertig Gepek Kajzerica Isfaširati Mišung Papar Aufdekati Cucla Firang Fest Gešmak Karfiol Išler Modla Paradajz aufštaubati Cug Fajhtan Filati Grad (stupanj) Kifle Kištra Mokatorte Partihla Beštek Cuker Farba Flaša Grincajg Fruštuk Klofati Muštikla Partviš Birtaš Cušpajz Farbati Forcimer Gril Frtalj Knap Nafilati Pegla Birtija Čokoladšnite Fasovati Frajla Gris Geviht Knedla Noklice Pleh Braun Dihtati Faširani šnicl Friško Grisknedl Geršl Kofer Nuler Poštaubati Buba švaba Dinstati Faširano Geršl Grad (stupanj) Glanc Koštati Oberliht Pracne Buhtla Dunst flaša Fil Gablec Jauzna Glancati Kredenc Obrst Preša Cifrati Escajg Fiš Gemišt Kafešnite Griznokel Kuglof Pac Paradajz Partihla Preša Remen Šalter Saft Špigl Škarnicl Štand Štrudl Partviš Prezle Repete Šamlica Saftan Špinati Šlafrok Štanga Tračirati Pegla Prišparati Restati Šeflja Semlknedl Špricati Šlag Šteker Trinkgeld Pleh Protvan Reš Šmarn Šajba Šnjofati Šlampav Štender Veš Poštaubati Pušlek Ring Šnicl Šalica Šnjura Špek Štopati Zaflekati Pracne Rajngla Ruksak Šnita Škare Špajza Šporet Štruca Zoc Šupa Taške Ura Vaga Vešmašina Zahajcati Žemlja Žlundra
Stoga iz spomenutog švapskog kulinarija autorice Nives Rittig-Beljak posebno izdvajamo i rezultate o kulturnom nasljeđu u kulinarstvu, koja se odnosi na upotrebu termina u svakodnevnom životu sadašnjeg stanovništva Sotina, a koji upućuju na doprinos Nijemaca lokalnom identitetu. Tablica 2. Termini u kulinarstvu u svakodnevnoj uporabi stanovnika naselja Sotin
AJNPREN SUPA FAŠIRANE ŠNICLE KNEDLE GRANATIRMARŠ ŠUFNUDLE IŠLERICE KAFEŠNITE CUŠPAJZ ŠTAUBCUKER FIŠPAPRIKAŠ GRINCAJG GRISKNEDLI ŠTAUBCUKER FIŠPAPRIKAŠ GRINCAJG GRISKNEDLI KARAMELŠNITE KREMŠNITE KIFLICE KOH OD RIŽE BUHTLE KUGLOF KROFNE LONDON ŠTANGLE PARADAJZSOS PREZLE PUTAR RUMŠNITE ŠAUMŠNITE ŠAMROLNE ŠMORNA NAŠPIKATI KARAMELŠNITE KREMŠNITE KIFLICE KOH OD RIŽE ŠPINOVANI ŠEĆER ŠTANGLICE ŠNE ŠNENOKLE ŠTRUDLA TAŠKE VANILIKIFLICE FILOVANI KOLAČI NOKLICE OBRST PANAKIFLE PARADAJZSUPA
26 Navedeni germanizmi preuzeti su iz rječnika iz spomenutog kulinarija Nives Rittig-Beljak. Isti je popis podijeljen sudionicima intervjua koji su trebali zaokružiti riječi koje i danas upotrebljavaju u svakodnevnom govoru.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...
6. Zaključak
U ovome smo radu pokušale obraniti tezu da su svakodnevne prakse običnih ljudi uspjele sačuvati sjećanje na lokalno njemačko stanovništvo koje je na vukovarskom prostoru živjelo od 18. stoljeća pa do kraja Drugoga svjetskog rata. Dakle, nije se radilo o institucionalnoj brizi, već o uobičajenim svakodnevnim ritualima kojima su mještani kontinuirano obnavljali sjećanja na svoje bivše sumještane. Stoga smo na primjerima lokalne arhitekture, romana Zelena ulica Zdenke Mufe i kronike Ferde Gerstnera Povijesne bilješke Sotina pokušali rekonstruirati utjecaj pripadnika njemačke etničke zajednice na svakodnevni život stanovnika naselja Sotin. Također, analizom rječničkog fundusa iz lokalne gastronomije pokušale smo dokazati da se memorija zadržala neintencionalno te da je svakodnevica imala subverzivnu funkciju u odnosu na institucionalizirane prakse.
Izvori
Mufa Štefančić, Zdenka, Zelena ulica, Azur, Zagreb, 1997. Gerstner, Ferdo, Povijesne bilješke Sotina , Zagreb, 1996.
Literatura
Arendt, Hannah, Izvori totalitarizma, Zagreb: Disput, 2015. Assman, Jan (2006.): Kultura sjećanja, u: Brkljačić, Maja i Prlenda Sandra, ur. Kultura pamćenja i historija, Zagreb, Golden marketing – Tehnička knjiga. Barišić Bogišić, Lidija (2019.): Švapsko brdo u Vukovaru-zaboravljeni identitet grada, u: Godišnjak
Njemačke zajednice – DG Jahrbuch, str. 79-105., Osijek. Certeau, Michel de (2002.): Invencija svakodnevice, Zagreb: Naklada MD. Elez, Petar i Živić, Dražen (ur.), Borovo naselje 1945. – 1950. – Studija društvenih, demografskih, gospodarskih i političkih prilika, Vukovar: Državni arhiv Vukovar – Institut društvenih znanosti
Ivo Pilar, 2018. Galiot Kovačić, Jadranka (2008.), Gospodarski i kulturni utjecaji njemačkih doseljenika na tradicijski život Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, od početka 18. stoljeća do 1941. godine, u: Etnološka istraživanja, No. 12/13, str. 213-261., Zagreb Geiger, Vladimir, Sudbina jugoslavenskih Nijemaca u hrvatskoj i srpskoj književnosti, Zagreb: Zajednica Nijemaca u Hrvatskoj, 2009. Geiger, Vladimir i Josipović Batorek, Slađana (2015.), O provođenju odluke komunističke vlasti iz 1945. o uklanjanju grobalja i grobova „okupatora“ i „narodnih neprijatelja“ u Slavoniji i Srijemu,
Scrinia Slavonica: Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 15(1), str. 291-316. Laušić, Ante, Iz povijesti folksdojčera i njihov egzodus na tlu Jugoslavije, Migracijske i etničke teme, 7(2), str. 183-192. Nemec, Krešimir (2003.), Povijest hrvatskog romana: od 1945. do 2000. godine, Zagreb: Školska knjiga. Rihtman-Auguštin, Dunja (1988.), Etnologija naše svakodnevice, Zagreb: Školska knjiga.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...
Spasić, Ivana (2004.), Sociologije svakodnevnog života, Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Tuan, Yi-Fu (1977.): Space and Place: The Perspective of Experience, Minneapolis, University of
Minnesota Press.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...
U ovome radu predstavljeni su rezultati istraživanja o načinima na koji je svakodnevni život mještana vukovarskoga kraja, posebice naselja Sotin, zadržao sjećanja na prisutnost njemačke etničke zajednice koja je na tom prostora obitavala do kraja Drugoga svjetskog rata. U tu svrhu analizirali smo tekstove Zdenke Mufe Zelena ulica (1997.) te, kroniku Ferde Gerstnera Povijesne bilješke Sotina (1996.), a koji su nam poslužili za rekonstrukciju svakodnevnoga života njemačkih obitelji do prve polovice 20 stoljeća. Proučeni su i materijalni dokazi egzistiranja njemačke zajednice, arhitektonski artefakti te nadgrobni spomenici u naselju Sotin, koji i danas, unatoč egzodusu, čuvaju tragove njihove prisutnosti. Na koncu, usporedili smo i gastronomsko nazivlje iz Švapskoga kulinarija autorice Nives Rittig Beljak i današnje lokalni govor mještana Sotina. Navedenim izvorima analize nastojali smo pokazati da se u svakodnevnom životu mještana naselja Sotin očuvalo sjećanje na podunavske Nijemce, kao i njihov doprinos lokalnom identitetu i kulturi, bez obzira na institucionalizirane pokušaja zatiranja njihove prisutnosti. Ključne riječi: Nijemci, naselje Sotin, svakodnevni život, kvalitativne metode istraživanja
KULTURELLER BEITRAG DER DEUTSCHEN IN DER VUKOVARER UMGEBUNG – auf dem Beispiel der Siedlung Sotin Zusammenfassung In dieser Arbeit werden die Ergebnisse der Forschung über die Art und Weise auf welche der Alltag der Bewohner der Vukovarer Umgebung, insbesondere der Siedlung Sotin, die Erinnerungen an die Anwesenheit der deutschen ethnischen Gemeinschaft, die in diesem Raum bis zum Ende des Zweiten Weltkrieges lebte, erhalten wurde, vorgestellt. Zu diesem Zwecke analysierten wir die Texte von Zdenka Mufa Zelena ulica/Grüne Straße (1997) sowie die Chronik von Ferdo Gerstner Povijesne bilješke Sotina/Historische Notizen von Sotin (1996). Architektonische Artefakte sowie Grabsteine in der Siedlung Sotin sind materielle Beweise der Existenz der deutschen Gemeinschaft, die auch heute noch, trotz Exodus, Spuren deren Anwesenheit bewahren. Zum Schluss verglichen wir die gastronomischen Namen aus dem Švapski kulinarij/Schwäbischen Kulinarium der Autorin Nives Rittig Beljak und die heutige Lokalsprache der Bewohner von Sotin. Auf die Wichtigkeit der Architektur und der Friedhöfe in dem Zivilisationsgedächtnis weisen auch die Ausmaße der Zerstörungen aus dem Jahr 1991 in der Siedlung Sotin hin – obwohl es keine direkten Kämpfe gab, wurde eine große Anzahl der Häuser zerstört. Dasselbe Schicksal erlitten auch die Grabsteine auf dem örtlichen Friedhof. Der Roman von Zdenka Mufa entsteht in den neunziger Jahren des 20. Jahrhunderts, als die Zeugnisliteratur entstand, mit der schon offensichtlichen Absicht, die Lebensformen, die wegen den Kriegszerstörungen 1991 vor dem Verschwinden standen, in Texten der Erinnerung zu bewahren. Auch die Chronik von Ferdo Gerstner gehört zu derselben Linie der jetzt schon institutionalisierten Bewahrung der Kulturmemorie. Veröffentlicht wurde sie 1996 in der Auflage des Städtischen Museums Vukovar und der Pfarrgemeinde von Sotin,
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 137-154 Vlasta Novinc, Ivana Bendra: Kulturni doprinos Nijemaca vukovarskom kraju...
zur Zeit in welcher der Vukovarer Raum unter Besatzung und der vertriebenen Bevölkerung unzugänglich war. Mit den angeführten Analysenquellen bemühten wir uns zu zeigen, dass im Alltag der Bewohner der Siedlung Sotin die Erinnerung an die Donauschwaben, sowie ihren Beitrag zur örtlichen Identität und Kultur, trotz der institutionalisierten Bemühungen einer Vertilgung ihrer Anwesenheit, erhalten blieb. Schlüsselwörter: Alltag, Erinnerung, Architektur, Friedhof, kultureller Beitrag
