Ivanka Kuić O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji u Splitu od 1817. do 1918

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

Dr. sc. Ivanka Kuić 21000 Split e-mail:kuicivanka@gmail.com UDK: 81’1(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 23.11.2020.

O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji u Splitu od 1817. do 1918.

U radu autorica razmatra položaj njemačkog jezika u Dalmaciji te potom u Klasičnoj gimnaziji u Splitu tijekom druge austrijske uprave od 1817. do 1918. Analiziran je položaj njemačkoga jezika u godišnjim školskim publikacijama od 1818. do kraja Prvoga svjetskog rata, u katalogu učiteljske knjižnice splitske Klasične gimnazije, zakonske odredbe i specifične povijesne prilike. Ključne riječi: Dalmacija (1814.-1918.), Klasična gimnazija u Splitu (1818.-1918.), reforma austrijskih gimnazija, njemački jezik, njemačka književnost

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

Uvod

Nakon što su Francuzi 1814. godine napustili Dalmaciju, Habsburška Monarhija je Bečkim kongresom 1815. ponovno dobila Dalmaciju kao svoju stečevinu. Započela je postupno graditi javnu upravu, institucionalizirala je i razvijala niže i srednje obrazovanje te gradila temelje budućeg uspješnog povezivanja nove pokrajine u apsolutistički politički sustav, dok su gospodarski, urbanistički i kulturni procesi prepušteni samoorganizaciji i djelovanju lokalnih aktera.

Započela je druga austrijska uprava koja je trajala sve do završetka Prvoga svjetskog rata 1918. godine. Druga austrijska uprava trajala je „dugo“ 19. stoljeće i bila obilježena diskontinuitetima i kontinuitetima strukturnih promjena koji konceptualiziraju ukupnost modernizacijskih pretpostavki. Modernizacijske promjene u Dalmaciji ponajprije su ovisile o dva konteksta: o interesu i nastojanjima središnjih upravnih, političkih i ekonomskih struktura, tj. o uvjetima modernizacije „odozgo“ i o modernizaciji „odozdo“, tj. o složenim unutarnjim odnosima između starih zatečenih društvenih struktura s oligarhijskim elementima u većim gradovima, koje su se teško prilagođavale neminovnim strukturnim promjenama i novih građanskih struktura koja su nastajale i jačale tijekom toga razdoblja i postupno zauzimale mjesta u političkoj, kulturnoj i privrednoj sferi Dalmacije, a što je sve bilo snažno podržano nacionalnim integracijskim procesima u kojima je snažan element bila „konstrukcija naroda“ kao i borba za rješavanje jezičnog pitanja kao temeljnog prijepora nacionalne i kulturne emancipacije. U takvoj Dalmaciji početkom 19. st. najveći dio stanovništva živio je u selima, izolirano i isključeno od političkog i javnog života, zarobljeni u kulturi usmenosti koja je oblikovala njihov odnos prema svakodnevici. Dalmacija je povijesno stoljećima pripadala mediteranskom kulturnom obzoru što je uobličilo način poimanja stvarnosti i odnos prema ostatku svijeta, a povijesna prisutnost Venecije nametnula je kulturu i jezik, latinski i talijanski, kojim je obrazovani svijet komunicirao i koji je stvarao mediteranski okvir života. Kada je postala dio Austrijskoga Carstva taj se mentalni model, nazor na svijet, kulturni obzor, nužno trebao mijenjati prema srednjoeuropskim intelektualnim prostorima, što je izazivalo i svojevrsne otpore novoj vlasti, ali i donosilo problem uredovnog jezika s novom upravnom strukturom unutar centralizirane države. Širenje liberalnih ideja nakon Francuske revolucije te događaji iz 1848. godine donijeli su preokret u dotad relativno mirnu pokrajinu, što je u javnosti snažno postavilo pitanje položaja jezika kojim govori većinski narod i odnos vlasti i oligarhije prema tome jeziku.1 Započela je borba za položaj hrvatskoga (ilirskog, ilirsko-dalmatinskog, hrvatskog ili srpskog,

1 Narodni preporod u Dalmaciji i zahtjev za socijalnim i kulturnim promjenama započeo je u Dalmaciji 1861. godine, a najočitije se vidi u tzv. sukobljavanju „polemičkim brošurama“ u kojem su postavljeni zahtjevi za nacionalna prava koji će biti temelj političke aktivnosti do propasti Monarhije 1918.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

kako se taj jezik nazivao) jezika u Dalmaciji koja je završena tek 1912. godine kad je hrvatski jezik kao obvezni uveden u sudsku praksu.2

S obzirom na kontekst, pitanju položaja njemačkog jezika u obrazovanju u Dalmaciji, kao novog stranog jezika koji je donijela Carevina i potreba povezivanja nove pokrajini s ostatkom Carevine, treba pristupiti vrlo obazrivo jer značenje jezika nije samo referencijalno, nego ima više raznolikih funkcija,3 a posebno je jezik povezan s kulturom, što utječe na individualni razvoj svakog pojedinca i na njegovu kulturu. Sadržaj svake kulture može se izraziti vlastitim jezikom,4 ali naša uporaba jezika pod utjecajem je kulture, pa se otuda može govoriti da se usvajanjem nekog jezika posredno usvaja i kultura toga jezika.

U 19. stoljeću, „dobu nacionalizma“, odnos jezika, nacionalizma i internacionalizma važno je pitanje jer su u tom razdoblju mnogi narodi izborili ili su se borili za svoju teritorijalnu, kulturnu i političku nezavisnost. U procesima stjecanja nacionalne autonomnosti, uočeno je u djelu „Ogledi iz kulturne antropologije“ Edgara Sapira da pojedinačni jezik nastoji da postane odgovarajući izraz jedne samosvjesne nacije. Gušenje jezika manjina u pojedinim državama poznato je kao „lingvistički nacionalizam“, ali je u Dalmaciji bio specifičan slučaj – potiskivanje jezika većine iz javne uporabe u ime jezika manjine i to na temelju stereotipa o nerazvijenosti hrvatskoga jezika za modernu upravu (N. Tommaseo).

Na drugoj strani, poticajna je i poznata filozofska misao Ludviga Witgensteina o jeziku koja dovodi u vezu jezik i stvarnost: prema njegovom promišljanju (parafrazirano) - granice mojeg jezika, koji ja razumijem, znače granice mojeg svijeta ( a u nastavku - o onom o čemu se ne može govoriti mora se šutjeti). Njegova misao svakako ide u prilog ideji o učenju više jezik jer se proširuju granice jezičnog razumijevanja granice svijeta svakog obrazovanog građanina. Stoga je bila neosporna važnost učenja njemačkog

2 „Sve su se naime austrijske vlade…svedjer držale načela, da je posao vladin i upravnih vlasti ustanoviti, da li se jedan jezik ima smatrati običajnim u zemlji te urediti njegovo upotrebljavanje sa strane državnih oblasti i ureda.“ Jubilarni list, 1862.-1912., str. 42. 3 Prema Romanu Jakobsonu jezik ima šest funkcija: referalnu (ekspresivnu), emotivnu, konativnu, fatičku, metajezičku i fatičku. Lingvistika i poetika, str.285-324. Lingvist i kulturni antropolog E. Sapir drži da jezik nije samo referencijalan, nego stavlja naglasak na psihološku funkciju jezika i na njegov odnos s kulturom koji je vrlo složen. Jezik ima veliku snagu oblikovanja pa jezik i kultura međusobno oblikuju kulturne i jezične obrasce. Jezik stvara „svijet potencijalnog“ koji nadilazi neposredno iskustvo, ali se i miješa s njim te sudjeluje u općem razumijevanju koje čini koje čini kulturu. Jezik i iskustvo se uzajamno prožimaju: jezik ne stoji mimo aktualnog iskustva nego se s njim prožima. Taj kontinuirani oblik odnosa i psihološke prisnosti drži

Sapir uzrokovan je činjenicom da se jezik uči od djetinjstva te tako utječe na razvoj individualnosti, „Ogledi iz kulturne antropologije“, str. 19-51. 4 To proizlazi iz činjenice da je jedna od njegovih posebnosti kao homogenog simboličkog sustava da svojim korisnicima može otkrivati značenja koja se ne mogu jednostavno izvesti iz samog iskustva, već se mogu tumačiti kao projekcije potencijalnog značenja u sirovu iskustvenu građu. E. Sapir drži da jezik posjeduje moć da stvara „svijet potencijalnog koje se stupnjeviti meša s aktualnim , što ljudima omogućuje da prevazilaze neposredno dato u svom individualnom iskustvu, te da sudeluje u širem opštem razumevanju.“ Sapir, E.: „Ogledi iz kulturne antropologije“, str. 24.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

jezika u srednjoškolskom obrazovanju kao sredstvom prenošenja i razumijevanje njemačke kulture koja je u 19. stoljeću ispunjavala značajan prostor europske kulture i znanosti.

U 19. stoljeću sudarale su se dvije težnje – hrvatska nacionalno-integracijska težnja i državna potreba za ovladavanjem novim prostorom upotrebom jezika kao korisnog sredstva. Trebalo je, dakle, prijeći na jezik koji je omogućivao unutarnju komunikaciju s državnom upravom i prilagoditi se institucionalnim promjenama koje su se vrlo brzo počele događati. Institucionalni zahtjevi za službenom komunikacijom na njemačkom jeziku bili su očiti posebno u posljednjim desetljećima Monarhije. Budući da je austrijska uprava prisutna u Dalmaciji cijelo jedno stoljeće, može se zapitati kakav je doista bio položaj njemačkoga jezika i njemačke knjige u Dalmaciji 19. stoljeća, mogu li se potvrditi „optužbe“ dalmatinskih političara za provođenje agresivne germanizacije i je li taj proces kontinuiran/diskontinuiran i implicitan.

O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji

Razmatranje o položaju njemačkoga jezika, a u okviru toga i njemačke knjige, u Dalmaciji nije moguć bez razumijevanja povijesno-političkog konteksta u kojem je jezično pitanje u Dalmaciji od 1815. do 1912. godine jedno od središnjih političkih, a ne samo kulturnih, tema i u kojoj je politička borba za jezičnu ravnopravnost ujedno i borba za nacionalni integritet i kulturni identitet.5

Nakon što je borba za uvođenje hrvatskoga jezika u dalmatinske gimnazije završena 1880. godine, nije okončana u upravno-pravnoj i sudskoj praksi. To je očito, jer dalmatinski političari, posebice u drugoj polovici 19. stoljeća, u međusobnoj komunikaciji u i novinskim člancima (Narodni list, Narod i dr.) snažnije naglašavali prijeteću opasnost od germanizacije.6

U prvoj je polovici stoljeća, pa sve do sredine druge polovice, u Dalmaciji talijanski jezik dominantan, tj. hegemoni jezik u obrazovanju, upravno-pravnom poslovanju i često u privatnoj međusobnoj komunikaciji, pa je stoga u uvjetima osnaživanja nacionalnog pokreta i jačanja hrvatske integracijske ideje, posebice nakon 1848., postojala bojazan od kulturne asimilacije i gubljenja identiteta pod utjecajem dominantnog talijanskog jezika.7 Takvi hegemoni aspekti određene jezične politike,

5 Gajo Bulat, jedan od vođa Narodne stranke u Dalmaciji, o tome je zapisao „Uređenje jezičnoga pitanja u

Dalmaciji najglavniji je postulat narodnog zastupstva.“ Jezično pitanje u Kraljevini Dalmaciji, Split, Narodna tiskara, 1900. 6 U jedno pismu upućenom Jurju Biankiniju, Miho Klaić izvještava da se u audijenciji kod Cara otvoreno govorilo o „pitanju jezika“: „ Gjuro na audijenciji kod Cara otvorito mu je o pitanju govorio /o jeziku I.K./ (Blaž…) i

Car doista je prijatno mu odvratio, među ostalim mu rekao da nitko ne misli Dalmaciju germanizirati.“ Pisma

Miha Klaića uredniku Narodnog lista… str.303. 7 O problem jezičnog pitanja u Dalmaciji, hegemoniji i asimilaciji talijanskog jezika Gajo Bulat je nakon „pohrvaćenja srednjih zavoda“ (gimnazija) 1880. u jednom izvješću o radu u Carevinskom vijeću zapisao: „Kao što smo mi, talijanski izučeni, skloni u obćenju na talijanski jezik, i teško nam je starih se navada odreći, oni

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

posebice u uvjetima u kojima se to događalo u Dalmaciji, dovode i do preuveličavanja utjecaja te politike.8

U kontekstu borbe protiv nametanja Dalmaciji stranih jezika, na štetu hrvatskoga kao narodnog jezika, opasnost od snažnog kulturnog utjecaja njemačkog jezika, ali i njemačke politike i ekspanzije, bila je u političkoj sferi prepoznata kao realnost koja okružuje čitav politički i kulturni život jasnije u drugoj polovici stoljeća. Pritom su u javnom govoru često zanemarivane pozitivne osobine učenja njemačkog jezika. Naime, ako se pogleda status njemačkog jezika u školama i u upravno-pravnoj i sudskoj komunikaciji, njemački nije mogao biti u tom smislu hegemoni jezik kao talijanski jer je u školama imao status zemaljskog jezika, dok je talijanski sve 1880. bio nastavni jezik. Dapače, tijekom cijelog 19. stoljeća nije se razmišljalo o njemačkom kao nastavnom jeziku što bi bio jasan pokazatelj kontinuirane agresivne germanizacije kao što ni njemački jezik nije bio obvezni uredovni jezik u komunikaciji s lokalnom upravom.

O problemu „hegemonijskih aspekata“ jezične politike u Dalmaciji u smislu Antonia Gramscija, kao aspekta socijalne kontrole koji izrasta iz socijalnog konflikta,9 i koji je Monarhija, na ovaj ili onaj način, provodila cijelo stoljeće igrom “prisile i pristanka“10 možemo vrlo eksplicitno govoriti stavljajući taj problem u kontekst političkih zbivanja druge polovice 19. stoljeća. U borbi protiv hegemonije talijanskoga jezika vrlo se slikovito izrazio mladi Vinko Milić 1861. (početkom 20. st. splitski gradonačelnik) u jednoj svojoj polemičnoj brošuri u kojoj je napisao da je znanje talijanskoga jezika luksuz, a znanje njemačkoga potreba,11 čime je naglasio važnost

će biti skloni hrvatskom jeziku – razlikom, da je to njihov narodni jezik, da će njim dužnost i savjest namećati nek se s njim čim više služe. Tudje klice u njima neće biti, hrvatski će njim jezik biti narodni jezik, jezik njihove krvi – da tako rečem – njihova uzgoja, njihova navada“. Gajo Bulat: „Izabrani spisi“ , str. 73-80. 8 Hegemonijski aspekti određenih jezičnih politika u hrvatskoj historiografiji i povijesti književnosti tretirali su se poprilično nekritički što je dovelo do preuveličavanja dosega i opsega djelovanja određenih jezičnih politika.

To se osobito odnosi na kategorije mađarizacije i germanizacije koje su neizostavne u brojnim povijesnim i književnim pregledima i sintezama. Međutim kada se te kategorije podvrgnu preciznijoj analizi mnoge uvriježene teze o utjecaju pojedinih jezičnih politika postaju teško održive. Kategorija mađarizacije u najširem se smislu upotrebljavala u značenju kontinuiranog procesa nametanja mađarskog jezika koji je započeo 1791. godine, a vrhunac je dosegao za vladavine bana Kàrolyja (Dragutina) Khuen-Héderváryja. Tako shvaćena kategorija mađarizacije je neodrživa jer je gotovo nemoguća. Župan, D. Kulturni i intelektualni razvoj u

Hrvatskoj u „dugom“ 19. stoljeću, str. 276. 9 Prema Gramschiju hegemonija je jedan aspekt socijalne kontrole, a “obilježeno je kombinacijom prisile i pristanka, koji mogu stajati u najrazličitijim uzajamnim odnosima, a da prisila pritom previše ne preteže nad pristankom“. Prema Kratak uvod u Gramscija, www.maz.hr (dostupno 7. listopada 2020.) 10 Prisilu prema Gramsciju označavaju 3 faze: opća univerzalizacija, materijalni kompromisi, politička institucionalizacija. Prema kratak uvod u Gramscija… 11 Milićev stav izrečen u brošuri A Niccolo Tommaseo i dalmatoslavi, ossia i questi di patrio interesse, odnosi se na negativne posljedice hegemonije talijanskoga jezika, posebice u književnosti. On je tada napisao:

“Umnožavajući ljude tipa Tommasea, mi možemo steći slavu. Ali ne i nacionalnu i vlastitu kulturu. Možemo steći moralnu veličinu. Ali ne i nacionalnu.…Ukratko, najuzvišenija raznolikost bila bi žrtvovana najstrašnijoj uniformnosti.“ Mislio je pritom na sposobnost čitanja književnosti na njemačkom jeziku i upoznavanje

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

učenja njemačkoga jezika kao jezika kulture i znanosti koji proširuje intelektualne obzore, unosi kulturnu raznolikost i nove oblike metaforičkog izražavanja. Drži da se uz pomoć njemačkoga jezika dalmatinska mladost osvješćuje slavenski i nacionalno, onemogućuje prevladavanje jednoznačnog doživljaja svijeta, posebice u književnosti, te izgradnja nacionalne kulture.

Hegemone jezične monarhijske aspiracije osjećaju se intenzivnije početkom 20. stoljeća na što su utjecale i međunarodne okolnosti, tj. širenje interesa njemačke politike prema Istoku i germanističkih tendencija sadržanih u pokretu Drang nach Osten. Nametanje njemačkog jezika u upravno-pravnom poslovanju posebno je aktualno početkom 20. stoljeća nakon dolaska Erazma Handela 1903., prvog civilnog upravitelja u Dalmaciji, od kojeg su bila snažna liberalna očekivanja u politici jezične i druge ravnopravnosti. Namjesnik Handel, pak, nastojao se što više okružiti činovnicima njemačkog porijekla da bi pojačao svoj položaj i vladine stavove u Dalmaciji te njemački jezik što više uvesti u pokrajinske urede.12 Zbog toga su se dalmatinski političari pobunili protiv Handelove jezične osnove koji je želio na štetu hrvatskoga, i sada i talijanskoga jezika, ozakoniti upotrebu njemačkog jezika u državnim uredima po kojoj se „protiv narodnom pravu daje … mjesta u Dalmaciji tudjemu jeziku njemačkome“. Ante Trumbić se u govoru koji je održao u Dalmatinskom saboru 7. studenoga 1903. izričito izjasnio protiv te državne prakse: tada je izrekao „Jeziku njemačkom protivi se pravo naroda, protivi se osjećaj narodni i protive se više narodne težnje“…Ako bi /bile/ i daljnje „kulturne potrebe“ da hrvati njeguju, osim svog, još i „drugi jezik“ volio bih talijanski jezik rađe nego njemački… “13 Stoga diskurs o položaju i ulozi njemačkoga jezika u Dalmaciji možemo smjestiti i proučavati i u okvirima stavova ove trojice poznatih dalmatinskih političara. Držimo da strah od germanizacije, kao sustavnog procesa odnarođenja, nametanja njemačkog jezika i kulture, dolazi ponajprije iz sfere politike kao rezultat odnosa Austrije prema Dalmaciji i nemogućnosti ostvarenja hrvatskih nacionalnih, političkih, ekonomskih i kulturnih ciljeva te tendencija nekih političkih grupacija i da je stvar percepcije nastale na temelju medijskih napisa, iskaza pojedinih političara i njihove političke strategije. Jednako tako germanizacija, premda su se povremeno osjećali intenzivni pritisci pojedinih političara, nije bila kontinuiran i opći proces. Je li to doista mogla biti? Tu nemogućnost donekle ilustriraju podaci o stanovništvu. Dok se prema popisima

književnih, filozofskih i znanstvenih ideja koje su dolazile iz srednje Europe. Prema: Vinko Cecić: Jedan iz prvih redova: Vinko Milić. Zadarska revija, 10(1961), br. 4/5., str. 234-235. 12 Prema prijedlogu odluke od 26.4.1909. njemačkim se je jezikom trebalo služiti u unutarnjoj službi s vojskom, u komunikaciji sa „središnjim ovlastima i njima pridruženim tehničkim organima“, u prezidijalnim poslovima i sl. Tu su vladinu osnovu odbili svi dalmatinski zastupnici s obrazloženjem da se njome „protivno narodnome pravu daje mjesta u Dalmaciji tuđemu jeziku.“ Stipanov, Jos.:Razvitak jezičnog pitanja (1861.1911.) Jubilarni Narodni list, str. 42-43. 13 U nastavku je dodao“…jer sam uvjeren da kako do sada talijanski jezik nije nas mogao odvratiti od hrvatstva, da nas ne bi mogao odvratiti ni ubuduće, a za njemački jezik bojim se u velim: Timeo Danaos et dona ferentes“.

Ante Trumbić. Split, Književni krug, 1986., str 48.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

stanovništva gradsko stanovništvo početkom 19. stoljeća većinom izjašnjavalo kao Talijani, sredinom toga stoljeća je od oko 400.000 stanovnika u Dalmaciji oko 15.000 onih koji su se izjašnjavali kao Talijani. Godine 1900. u Dalmaciji je svega 2,61% onih koji su se izjašnjavali kao Talijani i 0,40% onih koji su se izjašnjavali kao Nijemci.14

Njemački jezik u obrazovanju prije reforme austrijskih gimnazija 1848.

Dalmatinsko društvo je bilo podijeljeno na gradsko i seosko sa svim karakterističnim obilježjima „vlaškog društva“: ta podijeljenost činila je složenim socijalne odnose, a izloženost obrazovanih slojeva talijanskom jeziku te gotovo potpuna nepismenost seoskog stanovništva koje je činilo oko 90% dalmatinskog stanovništva otežavali su nužne reforme. Sredinom stoljeća, 1857. Split je imao 10.358 stanovnika, 1890. 15.697 stanovnika, a 1912. godine 21.000 stanovnika.15

Na području prosvjete kroz cijelo stoljeće vidljiv je napredak u broju škola i postotku pohađanja djece.16 U sklopu reformi obrazovanja i podržavljenja školstva u Dalmaciji donesena je odluka da se od šk. 1817./18. osnuju tri gimnazije: u Splitu, Dubrovniku i Zadru. U Splitu je austrijska vlast 30. listopada 1817. dotadašnju sjemenišnu gimnaziju oduzela Sjemeništu i osnovala Carsko-kraljevsku državnu gimnaziju sa šest razreda: 4 razreda gramatike i 2 razreda humanistike. Gimnazija je započela poslovati prema gimnazijskom zakoniku iz 1818. koji je u dijelovima dobila iz Zadra preveden s njemačkoga na talijanski i u rukopisu. Prema izvješću poglavara Rehe,17 koji je sastavio 8. siječnja 1818., vidljivo je da su učenici, iako bez knjiga, „dorasli cilju, što je zasluga učenika, prefekta i profesora.“ Okružni poglavar hvali novi plan studija i vjeruje da će svi napori uloženi u njihovo obrazovanje stvoriti moralne kršćane, vjerne podanike i iskrene i sposobne građane.18 Prema zapisu u gimnazijskom ljetopisu o početku rada Gimnazije, kroničar je zapisao da je ta ustanova „tako potrebna za stvaranje dobrih

14 Ravlić, J.1969, str. 252. Istovremeno su u splitskoj gimnaziji bilo svega 2 Nijemca, 1 Talijan i 219 Hrvata i

Srba. 15 Korenčić, M. Neke prilike iz kulture za vrijeme narodnog preporoda … 243-265. 16 Sredinom 19. st., 1845./46. šk. god., bila je u Dalmaciji 151 osnovna škola, koju je polazilo 6492 djece od 15. 701 djeteta obveznog na polaženje škole; 1900. bilo je 432 škole, a postotak pohađanja škole povećao se na 90,8% djece. Posebno je porastao broj ženske djeca koja u sve većem broju polaze školu, što je ipak pokazatelj usmjerenog društvenog razvitka. Tužnu sliku stanja pučke naobrazbe i općenito kulturnih prilika upotpunjuje i podatak da je u Dalmaciji prema rezultatima popisa još 1880. god. bilo 10,7% pismenih ili 89,3% nepismenih, odnosno 425.045 od ukupno 440.000 stanovnika, a 1910. svega 22% pismenih, odnosno 78 % nepismenih, što ipak govori o sporom procesu kulturnoga razvoja. Prema A. Ströl, 1900 17 Henrik Reha (? – Split, 1823.), austrijski službenik. U Split je došao krajem 1816. ili 1817. godine iz

Dubrovnika, gdje je službovao od 1814. kao austrijski redarstveni povjerenik. Reha je u Splitu zapamćen u vezi s osnutkom gimnazije u kojoj je bio upraviteljem po službenoj dužnosti i s rušenjem zgrada na

Narodnom trgu 1821., gradskih zidina, bastiona, šperuna i utvrde na Bačvicama. Usp. Hrvoje Morović,

Izvještaj poglavara E. Rehe o prilikama u splitskom okrugu u godini 1822., Građa i prilozi za povijest

Dalmacije, svezak 8, Split 1974., 18 Tvrdić, G., Grgičević, M.,Horović Vuković, B. :Arhivalije o podržavljenju Klasićne gimnazije u Državnom arhivu u Splitu, str. 167-189. Vidi i: Kronike splitske gimnazije od ljeta Gospodnjeg 1817./18. do 1866./67.

U: Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 23(2010/2011)

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

građana, izvrsnih upravnih činovnika i vjernih podanika velikodušnom obožavanom vladaru.“19 Prosvjetiteljska monarhija, kakvom se ona prikazivala, trebala je visoko obrazovane činovnike koji mogu vladati složenom organizacijom državne upravne djelatnosti, a za to je bilo važno da se učenici nakon završene gimnazije upišu na sveučilište. Gimnazija je osnovana prema vladinom Dekretu od 3. prosinca 1816. i Dekretu od 30. studenoga 1817., a započela je s radom 20. studenoga 1817.20 U vezi s njemačkim jezikom u Dekretu od 15. srpnja 1817. stoji da su shema i raspored (nastave!) utvrđeni te da se ne mogu mijenjati. Studij njemačkoga jezika stoga mora biti u potpunosti izvan gimnazijskih škola i to tako da ne remeti nastavu drugih predmeta. Njemačke knjige za gimnazije tada još nisu bile prevedene na talijanski te ih je u skladu s jezičnom politikom trebalo zamijeniti nekim drugim talijanskim knjigama. 21

Austrija je preuzela zemlju u kojoj je već u Mletačkoj Republici postojala ukorijenjena praksa obrazovanja mladih u crkvenim institucijama, stoga je, nespremna za veće promjene, prihvatila zatečeno stanje, svjesna da buduće odane i moralno odgojene građane za neko vrijeme može obrazovati jedino talijanskim jezikom na kojem je bila obrazovana i dotadašnja visoka i građanska elita. U tom pogledu oslonila se na društvenu strukturu koju je zatekla u gradovima i od koje je očekivala da budu vjerni nosilac vlasti. Premda su ciljevi obrazovanja bili stvaranje obrazovanih i vjernih građana i budućih carskih činovnika, Austrija se odlučila za dvojezičnost22, odustala je od njemačkog kao nastavnog jezika i to mjesto prepustila talijanskom iz dva razloga: talijanski je bio jezik javne i književne komunikacije, na tom je jeziku nastajala i predromantičarska književnost u Dalmaciji koja je često panegiričkim stilom nastojala jačati vezu s carskim dvorom te kao drugo pokušaji da se u promijenjenim uvjetima Talijani identificiraju s Dalmacijom kao autentični „dalmato-slavi“, odani Caru i novoj državi, ali i romantici, svojoj prošlosti i Veneciji. Stoga pokušaji uvođenja njemačkoga kao nastavnog jezika, posebice u situaciji kad nije bilo dovoljno nastavnika njemačkog jezika, ne bi polučili očekivani uspjeh. S druge strane Monarhija je nastojala da s talijanskom građanskom elitom održava dobre odnose jer je ona poznavala narod, njegove navike i običaje, kako bi osigurala mir na svojim krajnjim granicama.

19 Kronika splitske gimnazije, str. 23. 20 Vidi: Tvrdić, G., Isto, str. 185. 21 U dopisu od 15. srpnja 1817. upućenom C. Kr. Okružnom poglavarstvu stoji. „Studij njemačkog jezika ne može imati utjecaja niti išta promijeniti po tom pitanju. Ovaj studij mora biti u potpunosti van gimnazijskih škola, stoga nova shema i rasporedi koje predlaže okružni poglavar u izvješću br. 4451 ne trebaju se uzeti u obzir.“ Iz cijelog se dopisa vidi da nema dovoljno knjiga za učenike te da će učenici učiti samo iz knjiga na talijanskom. Dopis br. 8799/1018. HR-DAST-57, Klasična gimnazija u Splitu (1817.-1978), sign. Spisi 1817. (kutija br. 1 spisi br. 5). Vidi i Tvrdić, G., Isto, str. 180-184. 22 Odnosno za talijanski i ilirsko-dalmatinski (hrvatski) koji su imali položaj zemaljskih jezika, što se nije ustalilo kao uredovna praksa. S obzirom na to da činovnici nisu znali hrvatski to se svelo na upotrebu talijanskoga. Smiješne primjere neznanja hrvatskoga kod činovnika navodi autor članka „Razvitak jezičnog pitanja (1861.-1911.)“ Jubilarni Narodn list(1861.-1911.)

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

Ne zapuštajući pitanje njemačkog jezika, već je sljedeće, 1820. godine Komisija za nauk dopisom od 6. siječnja 1820. obavijestila o potrebi uvođenja njemačkog jezika u gimnazijama. Njemački je jezik imao poseban status u odnosu na druge jezike, bio je slobodan predmet koji se učio pet sati tjedno. U sljedećim godinama bilo je predviđeno da se njemački uči u dva tečaja: za početnike i napredne po četiri sata tjedno, a udžbenik iz kojeg se učilo bila je Fillipijeva gramatika (Fillipi, D. A. : Grammatica della lingua tedesca…). Cilj je bio svladavanje njemačke gramatike u teoriji i praktičnom govoru.23 Pitanje nastave njemačkog jezika ponovno je bilo na dnevnom redu Dvorske komisije za nauk 1829. Slika 1: Juventus Caesareo-Regii Gymnasii Spalatensis… 1843./44. koja je odredila da se u gimnazijama gdje ne postoji licej obuka njemačkoga izvodi u dva tečaja kao što je bilo naznačeno još 1820.24 Ponovno su obaviješteni ravnatelji gimnazija da učitelji njemačkog jezika trebaju uskladiti satnicu s ostalim poukama.

Značajno je napomenuti da se prema zapisima u Kronici Splitske gimnazije od 1817./18. koju su s prekidima vodili sve do 1866. na talijanskom jeziku, prate osim školskih događanja i europska politička zbivanja, a među njima prema dopuštenju i preporuci Gimnazijskog zakonika i vanjskopolitička i unutrašnjopolitička zbivanja u Austriji i Njemačkoj. Do tada je Dalmacija bila mahom predmet interesa Njemačke i Austrije preko putopisa koji su bili namijenjeni ili Austriji ili širem srednjoeuropskom građanstvu, a od tada zbivanja u Europi ulaze u širi obzor interesa Dalmacije.

U Gimnaziji je već od 1818. tiskana školska publikacija na latinskom jeziku Juventus Caesareo-Regii Gymnasii Spalatensis e Moribus et Progressu in Litteris Censa Exeunte Anno Scholastico… Spalati… koja je pod tim naslovom izlazila vjerojatno sve

23 Vidi Piplović, S. Propisi o gimnazijama…str. 127, prema: Determinazioni intorno allo studio della lingua tedesca presso i. r. ginasij della Dalmazia, br. 15, Leggi e ordinance per la Dalmazia- Supplemento agli anni 1819. e 1820. Zadar 1821. str. 125-127. 24 Kronika splitske gimnazije… str. 108.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

do reforme 1848. godine. Iz sačuvana tri broja u Arheološkom muzeju vidljivo je da se tijekom 1818. njemački jezik nije učio, ali je u školskoj 1833./34. njemački prema propisu bio slobodni predmet (nello studio liberro). Njemački je pohađalo sedam polaznika, u prvom tečaju, a nagrađeni učenik bio je klerik Ottavio (Oktavij) Ivanovich. Drugi sačuvani Juventus iz 1843./44. šk. godine donosi obavijest da je njemački jezik pohađalo šest učenika u drugom tečaju te da je nagrađeni učenik bio Židov Jesurun Samuele iz Splita. Jedan od četiri učenika koji je pohađao nastavu njemačkoga u tom tečaju bio je poznati splitski knjižar Vid (Vito) Morpurgo,25 dok je jedan učenik učio njemački privatno kod kuće.26 Prvi profesor njemačkoga jezika je Josip Wohinz, rođen u Eisnernu 23. lipnja 1785., profesor njemačkog jezika. Imenovan je profesorom splitske Gimnazije 1820. te je predavao do 1826./27. godine, a zatim je premješten u dubrovačku gimnaziju gdje je također predavao njemački jezik i krasopis.27 Iste godine iz Dubrovnika je u Split premješten, tada kao profesor njemačkog, krasopisa i matematike, Franz Petter.28

Njemački jezik nakon reforme srednjoškolskoga obrazovanja

Sve do reforme austrijskih gimnazija 1848., njemački je jezik ostao slobodnim predmetom u gimnazijama. U takvoj situaciji logično se postavlja pitanje u kojoj je mjeri njemački jezik u prvim desetljećima 19. stoljeća mogao značajnije utjecati na širenje intelektualnih sfera građanskog života i oblikovanje novog identiteta Dalmacije po uzoru na Carevinu. Ipak, s obzirom na to da je Beč bio središte centralistički organizirane države prema kojem su bile usmjerene centripetalne političke i kulturne sile iz Dalmacije, poznavanje njemačkog jezika bilo je odlučujuće u službeničkoj karijeri. Kao jezik znanosti, njemački je Dalmaciji otvorio srednjoeuropske horizonte, posebice Splitu u kojem su solinske iskopine i Dioklecijanova palača privukli interes europskih znanstvenika starokršćanske arheologije, što je zasigurno podiglo samosvijest i omogućilo don Frani Buliću organiziranje Prvog kongresa starokršćanske arheologije u Splitu rujna 1893. s gostima iz mnogih europskih zemalja. Utjecaji Beča, prije svega se vide u aktivnosti koja je širila polje znanosti u Splitu nakon osnivanja Arheološkog muzeja 1820., zahvaljujući čemu se Dalmacija otvorila srednjoj Europi. Prilikom svoje posjete Dalmaciji 1818. car Franjo I. (Franz I. 1876.-1835.) pokazivao je osobiti interes za solinske iskopine, a tako i budući ravnatelj bečkog kabineta za

25 Zahvaljujući dobrom poznavanju klasičnih jezika, talijanskoga i njemačkoga njegova će knjižara postati važno mjesto distribucije talijanskih, francuskih i njemačkih knjiga. 26 Profesori njemačkog u Gimnaziji bili su svjetovnjaci. Prema izvješću okružnog poglavara Henrika Rehe tek oko 20-ih godina u Splitu postoje učitelji njemačkoga koji i privatno podučavaju djecu njemačkome jeziku i crtanju. 27 Kronika splitske gimnazije… str. 51., fusnota 74. 28 Franz Petter (Waidhofen-Austrija, 1789. – Kotor, 1853.), pisac, geograf i etnograf. Od 1823. do 1826. bio je profesorom njemačkog jezika u dubrovačkoj, a od 1826.-1853. profesorom njemačkog jezika i krasopisa u splitskoj Gimnaziji. Napisao je nekoliko djela o Dalmaciji među kojima je bilo najpoznatije Compendio storico della Dalmazia (Zadar). Kronika splitske gimnazije, str. 95-96.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

numizmatiku i starine Antun Steinbüchel. Taj se interes prepoznaje u činjenici da je 1820. osnovan Arheološki muzej u Splitu, institucionalni slijednik već postojećeg intelektualnog zanimanja za iskopine i temelj kasnijega razvoja hrvatske arheologije. Ravnatelji Muzeja vodili su istraživanja solinskih arheoloških ostataka i o tome obavještavali europsku znanstvenu javnost. Bilo je to na talijanskom jeziku jer je talijanski bio „diplomatički jezik“ u arheologiji. Međutim, kako ih je vlada u Beču postavljala i financirala rad Muzeja, održavali su kontakte s nadležnom Komisijom za spomenike kao i s drugim zainteresiranim pojedincima bečke dvorske i znanstvene elite. Odjednom su školovani pojedinci, osjećajući u znanosti polje slobode u znanstvenim istraživanjima u području arheologije, stali djelovati promišljeno, sustavno i znanstveno, proučavajući, čuvajući i braneći naslijeđenu baštinu koja je uključivala i etnološka obilježja stanovništva (F. Carrara). Među njima su svakako najpoznatiji otac i sin Carlo i Francesco Lanza te Francesco Carrara, ravnatelji Muzeja i istraživači solinskih iskopina, Josip Čobarnić, svećenik i istraživač crkvene povijesti, konzervator i arhitekt Vicko Andrić i drugi, koji su kao znanstvenici, erudite, ali i profesionalno održavali veze s Bečom uživajući u naklonosti tamošnje publike i interesu za njihov rad. Osjećali su, uz sve prepreke u ostvarenja svojih ideja, da se njihovi glasovi čuju dalje od zaglušenih dalmatinskih granica da im se razmiču te granice i otvaraju novi građanski, europski horizonti. Godine 1856. osnovan je časopis Mitteilungen, koji nabavljaju Arheološki muzej i Klasična gimnazija i koji donosi vijesti iz europskih znanstvenih arheoloških prostora, tj. širi ulazak znanstvenih informacija iz Europe.

Nakon revolucionarne 1848., u cijeloj Europi jačaju liberalni zahtjevi za građanskim slobodama, a ojačali su i zahtjevi za slobodnim poučavanjem, tj. za povezivanjem poučavanja i učenja. Kao rezultat tih promjena Austrija je pristupila reformi gimnazija i srednjih škola u pravcu prilagodbe obrazovanja razvoju znanosti i potrebama modernoga društva. Uvedene su osmogodišnje gimnazije, predmetni nastavnici, povećan je broj sati prirodnih predmeta, uvedena matura, zemaljska školska vijeća (u Dalmaciji Pokrajinsko školsko vijeće, PŠV), a upravljanje školom decentralizirano i povjereno profesorima i školskim vijećima. U Nacrtu temeljnih načela javne nastave u Austriji prevladalo je mišljenje da “ Država smatra svojim pravom i svojom svetom dužnošću brinuti za poduku mladeži oba spola i podučiti ih preko javnih učitelja …“.29 Gimnazije su bile škole koje trebaju pružiti više opće obrazovanje, pritom kao bitnu sastavnicu koristiti stare klasične jezike i njihovu književnost te uz pomoć oboje istodobno pripremiti za sveučilište.30 U toj situaciji je trebalo urediti i položaj njemačkoga jezika.

Reformom koja je uslijedila, zasnivajući se na Nacrtu temeljnih načela javne nastave u Austriji, čl. 18., uz druge jezike, latinski, grčki, materinji, zemaljski, koji se uz

29 Nacrt temeljnih načela javne nastave u Austriji (1848).U: „Od protomodernizacije do modernizacije školstva u Hrvatskoj“, str. 169-170 30 Nacrt temeljnih.., str. 178.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

materinji koriste u krunovini u kojoj je gimnazija, uveden je predmet njemački jezik (ukoliko nije naveden među gornjim jezicima, dakle materinji ili zemaljski) te drugi jezici koji se u Carevini koriste. „Ovaj Nacrt određuje: da je svaka gimnazija obvezna poučavati sve žive jezike krunovine u kojoj se nalazi te njemački jezik, ukoliko se on već ne nalazi među njima,…“ 31

U pogledu nastavnog jezika, čl. 17. nastavnim je planom dana sloboda u izboru nastavnog jezika tako da svaki zemaljski jezik može biti nastavni jezik.32 Tako je u Dalmaciji talijanski jezik, iako nije prema popisima stanovništva ni materinji jezik, mogao biti nastavni jezik jer mu je po svemu bio priznat status zemaljskog jezike. Njemački jezik naveden je kao nastavni predmet koji treba učiti ukoliko nije materinji ili zemaljski koji se uz materinji koristi u krunovini u kojoj je gimnazija.33 Prema odredbi čl. 19. njemački jezik nije bio obvezni predmet za sve redovite učenike gimnazije, jer su obvezni samo vjeronauk, latinski, grčki i materinji, a u čl. 20 navedeno je da se zemaljski jezici i njemački moraju podučavati u svakoj gimnaziji kako bi se učenicima ponudila prigoda da nauče različite zemaljske jezike, ali korištenje te prigode potpuno je prepušteno na volju roditelja ili skrbnika. Dakle, njemački je u Dalmaciji svakako bio obvezni predmet ali ne i dominantan jezik. Stoga je na pitanje s početka ovoga rada je li u gimnazijama bio institucionalno postavljen sustav germanizacije, moguć odgovor da s obzirom na položaj njemačkog jezika koji mu je dan od 1818., pa reformom 1848. sve do 1918., dalmatinske gimnazije nisu bile instrumenti sustavne germanizacije, nego su kao „strukture dugog trajanja“ naslijeđene iz jedne druge tradicije, bile instrumenti izvedbe općenitog procesa odgoja mladosti za odane članove Monarhije. Nakon 1848. pa sve do 1880. nastavni je jezik i dalje bio talijanski kao zemaljski, a hrvatski jezik kao materinji nije bio. Dokumenti vezani za reformu koji su dolazili iz Beča bili su na njemačkom, a zatim su prevođeni na talijanski i hrvatski.

Međutim, splitske su gimnazije kao i druge dalmatinske gimnazije bile mjesta tihe opstrukcije i sukoba s političkim sustavom: pogodna mjesta odgoja u smjeru politike koji je država nametala odozgo, a istodobno i mjesta otpora koji se oblikovao

31 Iako se čini da njemački jezik uživa izniman položaj jer ga treba podučavati u svim gimnazijama, dok se, nasuprot tomu, ostali jezici uče samo u gimnazijama krunovine u kojoj se koriste – ni u jednom slučaju ne bi trebalo biti prisile u učenju jezika koji nije materinski, jer to ne predstavlja nejednakost prava nego potreba.

Naime, potreba je opće naobrazbe da se učenicima, ako žele uložiti vrijeme i trud u učenje drugog živućeg jezika uz svoj materinski jezik, omogući da si preko toga jezika istodobno učine dostupnom i literaturu koja se po mnogima odlikuje bogatstvom i odgojnom snagom i u estetskom i u znanstvenom pogledu. Osim toga, potreba je moćnoga carstva da su barem obrazovani iz svih njegovih dijelova sposobni međusobno se razumjeti. Plan za gimnazije: uvodne napomene, str. 197. U: Od protomodernizacije do modernizacije školstva 32 1. Svaki zemaljski jezik može biti nastavni jezik gimnazija. 2. Izbor nastavnog jezika treba se posvuda ravnati prema potrebama stanovništva koje je najviše zastupljeno u ustanovi. Pritom se osobito treba pobrinuti za to da se tamo gdje je stanovništvo miješano u skladu s mogućnostima vodi računa o potrebama svih dijelova [stanovništva]. Radi ostvarenja tog cilja dopušteno je da na jednoj gimnaziji postoje i dva nastavna jezika koji se upotrebljavaju za različita školska odjeljenja ili za različite nastavne predmete., Plan za gimnazije, str.207. 33 Plan za gimnazije, str. 208.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

odozdo.34 Kad govorimo o germanizaciji možemo prije govoriti o stvaranju predodžbe o rezultatima učenja njemačkog jezika te snažnog političkog i vrlo slabog gospodarskog interesa za Dalmaciju, koja je prepoznavana kao germanizacija. Sudeći prema tjednom broju sati njemačkoga u odnosu na hrvatski, koji je nakon 1880 postupno postao nastavni, ne čini se da je dojam odgovarao činjenicama. S druge strane nema dokaza da je njemački bio općeprihvaćen jezik, da je njegova recepcija u javnom i u svakodnevnom životu bila značajnija, da je njemačka knjiga, s izuzetkom prijevodne književnosti, imala vjernu publiku.

Slika 2: Prvi gimnazijski Program tiskan Slika 3/a: Raspored sati njemačkoga od I. do IV. nakon reforme gimnazija (Programma dell’ I. razreda u šk. 1854./55. god.

R. Ginnasio di Spalato primo che si publica… 1851. Spalato) Nakon provedene reforme, od 1850./51. školske godine Gimnazija počinje na kraju svake školske godine izdavati publikaciju Programma dell’ I. R. Ginnasio di Spalato u kojoj su na talijanskom tiskani predmetni rasporedi, popisi nastavnika i drugi podatci. Kao profesor njemačkog te je godine naveden pisac, geograf i etnograf, profesor Franz (Francesco) Petter profesor ordinario (rođen u Waidhofen-Austrija, 1789.), premješten iz Dubrovnika u Split, gdje je do 1853. predavao njemački jezik, matematiku i kaligrafiju u Klasičnoj gimnaziji. Profesor Petter dobio je zadatak i da

34 Već je 1850. u Kronici splitske gimnazije zapisano da su neki učenici gađali kamenjem profesora Franza Pettera i zbog toga bili kažnjeni. Vođena je zbog toga velika prepiska s Predsjedništvom vlade. Str. 269.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

za potrebe škole prevede knjigu Aritmetika, Johannesa Strehlasa s njemačkog na talijanski.

Slika 3/b: Raspored sata njemačkoga od VI. do VIII. razreda u šk.1854./55.(treća kolona)

Sljedeće školske godine gimnazija je imala osam razreda jer joj je pridružen VII. i VIII. razred koji je do tada bio licej u Sjemeništu. Njemački se izučava kao slobodni predmet (Studio liberi) u dva tečaja Corso I, dva sata njemačkoga tjedno i Corso II tri sata tjedno. Kao udžbenik koristilo se jedno djelo Luigia Fornaciaria prevedeno s njemačkog na talijanski. Školske 1852./53. njemački se izučava kao slobodni studij u tri tečaja. Njemački još nije bio ustaljen, kako zbog nedostatka profesora tako i zbog nedostatka odgovarajućih udžbenika.

U rasporedu sati u Programu za šk. 1854./55. vidljivo je da je njemački upisan kao redovni predmet sa statusom državni (Lingua tedesca dell’ Impero ). Nakon prof. Pettera predavanje njemačkoga te su godine preuzeli suplent Pietro Auer od I. do IV. razreda, u prva dva razreda po 3 sata, a u III. I IV. po 2 sata. Od V. do VIII. razreda predavao je profesor Carlo (Karlo) Körnig35 po dva sata tjedno. Za usporedbu, hrvatski jezik

35 Karlo Körnig (3. ožujka 1802. – Split, 1865.), profesor njemačkog jezika. U dubrovačkoj gimnaziji predavao je njemački jezik od 1838. godine.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

(lingua Illirica, materna) predavan je dva sata tjedno, dok je talijanski imao jednak broj sati kao i njemački – u početnim razredima 3 sata tjedno, a u starijim razredima po dva sata. To pokazuje da je njemački jezik imao bolji status od hrvatskoga koji je bio materinji. Godine 1857./58. i 1858./59. broj sati učenja njemačkog je povećan, posebno u odnosu na talijanski tako da je u prvom, trećem i osmom razredu iznosio 5 sati tjedno, a u drugim razredima po dva sata. Vjerojatno zahvaljujući činjenici da su njemački predavala dva nastavnika koji su mogli preuzeti veći broj sati tjedno. Treba napomenuti da je 1854. Carevim pismom apsolutistički određeno da svugdje u Austriji treba biti „poglavito njemački“, ali je odlukom od 20. srpnja 1859. bilo dozvoljeno da se u krajevima gdje stanovništvo govori u većini drugi jezik odustaje od tog pravila.36 Ipak, treba imati u vidu i činjenicu da je Carevom naredbom iz 1849. u svakoj zemlji „krunovini“ izlazio zemaljski-zakonski list na tamošnjem jeziku: u Dalmaciji na tri jezika - njemačkom, talijanskom i hrvatskom jeziku (prevedeno vjerojatno s njemačkoga na talijanski, a potom na hrvatski): Sveobći deržavno-zakonski i vladin list za Carevinu Austrijansku.

U sljedećim školskim godinama broj sati njemačkoga je povećavan ovisno o godini učenja. Profesori su Pietro Auer u nižim i prof. Carlo (Karlo) Körnig u višim razredima. Školske 1860./61. broj sati učenja njemačkoga je smanjen na po dva sat jednako kao talijanski i hrvatski, a predavala su ga tri profesora: u nižim razredima predali su prof. Henrik Noé (rođen u Njemačkoj - Munchen 1835.) putopisac, premješten u Trst 1864. i prof. Cindro, a u višim razredima prof. Carlo Körnig. Carsko-kraljevski vitez Laukotsky dao je prilikom obilaska škole neke primjedbe na rezultate postignute u učenju zemljopisa i njemačkog jezika te čitanju knjiga u 1863./64. šk. god, ali je rezultate koji su učenici općenito postigli ocijenio zadovoljavajućim. Tada se njemački uči od III. razreda. Sljedeće školske godine zbog manjka nastavnika njemačkog jezika, uprava je morala premjestiti s nastave razne učitelje i povjeriti čitavu nastavu njemačkog jezika učitelju Carlu Körnigu, opteretivši ga s 23 sata tjedne nastave. Uprava je predviđajući da nastava njemačkog podučavana na taj način neće biti dobra, neprekidno tražila da se poduzmu potrebne mjere, ali to je bilo uzaludno zbog pomanjkanja prikladnih nastavnika.37 Određeno je da će novoizabrani učitelj Lovre Mahnić prihvatiti nastavu od 17 sati, a ostatak satnice njemačkog jezika dodijeljen je privatnom učitelju osnovne škole Petru Degrandiju, stalnom učitelju na privatnoj osnovnoj školi u Splitu, kojem je povjerena nastava nekih drugih predmeta kako bi se okoristio plaćom suplenta. Nakon samoubojstva Lovre Mahnića za nastavnika njemačkoga iz Zadra dolazi stalni profesor Ivan Krstitelj Mur, rođen u Wangenu u Tirolu 1827. godine. Od 1873./74. njemački se uči od IV. do VIII. razreda, i to tri sata tjedno. Njemački predaje profesor Gugliemo Adler. U sljedećim godinama

36 Vidi: Piplović, S. str. 143., prema Naredba ministarstva za bogoštovlje i nastavu od 8. kolovoza 1859., br. 158.

Pokrajinski list Zadar, 1857, str. 262. 37 Kronika splitske gimnazije, str.283.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

broj sati njemačkog jezika ustalio se na tri i četiri sata tjedno ovisno o razredima. Učenje je započinjalo u IV. razredu. Nastavnici su se ipak često mijenjali. Kako očito nije bilo dovoljno profesora, u nastavi su sudjelovali i suplenti koji su predavali u nižim razredima. Redovni profesori, koji su prema odredbi morali predavati još neki predmet, mahom klasične jezike, predavali su starijim razredima.

Nakon 70. godina 19. stoljeća broj sati njemačkoga jezika se većinom ustalio na 3 sata tjedno, ali je problem s nastavnicima i dalje bio aktualan. Tada je već u Splitu bila osnovana i Realna gimnazija. Njemački se uči od trećeg, odnosno četvrtog razreda dok se talijanski i hrvatski uče od prvog razreda Gimnazije. Profesori se često mijenjaju. Knjige na njemačkom jeziku počinju se više kupovati za knjižnicu pa se s vremenom ipak stvorila zbirka različitih tekstova na njemačkom. Nakon što je1880. hrvatski jezik postao nastavni jezik, tj. kao legitimni predstavnik jezika puka, Klasična gimnazija nosi naziv: Carsko Kraljevska Velika gimnazija u Splitu, a školska publikacija na hrvatskom Program C.K. Velike gimnazije u Spljetu za školsku godinu…Knjige su pažljivo nabavljane za Učiteljsku knjižnicu, a osnovana je i učenička knjižnica što je budno pratilo Pokrajinsko školsko vijeće.

Slika 4. Izvješće C. K. Velike gimnazije u Splitu za 1882. god. - prvi put na hrvatskom jeziku

Nakon što je 1880. hrvatski jezik proglašen za nastavni jezik na dalmatinskim gimnazijama i srednjim školama, položaj njemačkoga kao državnoga prema broju sati bitno se ne mijenja. Satnica pokazuje da se status njemačkoga ne mijenja: predavan

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

je 3 sata tjedno, dočim su hrvatski i talijanski jezik predavani 2 sata tjedno.38I dalje je dolazilo do česte promjene nastavnika. Njemački jezik sve više predaju profesori Hrvati koji uz to predaju i neki od klasičnih jezika. Primjerice, jedan od predavača bio je i poznati prof. klasičnih predmeta Josip Barač.39

Knjige na njemačkom u kontekstu gimnazijskoga obrazovanja

Godine 1897. tiskan je katalog učiteljske knjižnice koja je tada imala oko 2.500 naslova knjiga i periodike, što je činilo vrlo relevantnu zbirku. Uvid u položaj njemačkoga jezika u gimnazijskom obrazovanju možemo dobiti i analizom tiskanih kataloga i popisa nabavljenih knjiga koji su objavljivani u školskoj publikaciji. U grupi „Povijest austro-ugarske Monarhije i njezinih pojedinih zemalja“ ima 165 naslova knjiga. Među njima je 10 naslova na njemačkom: primjerice časopis Archiv fuer Oesterreische Geschichte, Akademija znanosti u Beču poklanjala je arheološkoepigrafski časopis Mitteilungen, tu se nalazi knjiga o Mariji Tereziji, o princu Eugenu Savojskom, o caru Franji Josipu I. i caru Franji I., zatim povijest Ugarske, višetomno izdanje Izvori za povijest Austrougarske od Akademije znanosti u Beču. Povijest Monarhije, carske obitelji i pojedinih znamenitih osoba bila je ipak dobro poznata na njemačkom jeziku. Knjige na hrvatskom ili talijanskom bile su očekivano znatno brojnije. Premda je njemački jezik u cijelom 19. stoljeću imao status državnog jezika u dalmatinskim gimnazijama ipak su se knjige za taj predmet manje nabavljale, ponekad čak ni u skladu s nastavnom osnovom, na što su svakako utjecala i nedostatna sredstva. Primjerice, godine 1911. PŠV u jednom dopisu upozorilo je nastavnički zbor Realne gimnazije da revidira svoj prijedlog narudžbe nabave knjiga, posebno za učenje njemačkog jezika jer se promijenila nastavna osnova. 40

Koliko su knjige na njemačkom bile zastupljene u Klasičnoj gimnaziji, kakva je bila njihova recepcija i koliko su one uopće utjecale na kulturni obzor splitskih gimnazijalaca? Naime, recepcija knjige je intelektualna djelatnost i složen intelektualni proces koji obuhvaća više radnji, prije svega proces izbora i nabave, difuzije, čitanja i konačno procesa estetske recepcije. Pregledom kataloga možemo rekonstruirati barem dio toga procesa – selekciju i nabavu – što upućuje na interes i poznavanje njemačke književnosti koji zasigurno nisu bili određeni isključivo nastavnom osnovom. U sklopu teme koju obrađujemo to je vrlo relevantno pitanje. Knjiga je

38 Udžbenici za njemački su bili: Rika Kušar-Njemačka vježbenica, ( 4-5 raz.), Kobenzl, J. Njemačka palestra, iz 1880.,(7 raz.), Marn: Njemačka slikovnica 1898, za 6 razred, knjiga bivšeg profesora E: Noe: Antologia tedesca.. 1892., 1888. 6 i 7 razred, a za 8 razred Antologia tedesca istog autora iz 1888. 39 Barač, J. Premješten je u Zadar za profesora klasičnih jezika u gimnaziju s hrvatskim nastavnim jezikom vjerojatno zbog svojih nacionalnih uvjerenja. 40 Godine 1911. upozorilo je PŠV Realnu gimnaziju na potrebu naručivanja knjiga u skladu s naukovnom osnovom njemačkog jezika. DAS, Fond I. muške gimnazije (Realne gimnazije),Spisi, br. 185/1912. i br. 222/1912., Odluka PŠV od 22.10. 1912. br. 8879 o nabavi nastavnih sredstava.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

jedan od uvjeta društvenoga znanja i epistemičkog opravdanja;41 društvena je obveza osiguranje mehanizma dostupnosti knjige. Nabava knjiga bila je ustaljena procedura za sve dalmatinske gimnazije - PŠV je redovito doznačivalo sredstva za nabavu, ali i je kontroliralo nabavu knjiga na temelju dostavljenih prijedloga koji su usklađivani na sjednicama školskih vijeća. Prijedlog knjiga za nabavu morao je poštivati nastavnu osnovu jer su nastavničke knjižnice u okviru reformiranog programa imale zadataka da podupiru znanstveno i pedagoško-didaktičko usavršavanje profesora i temeljito održavanje nastave, ali su profesori ponekad imali i mogućnost osobnog izbora kako bi, u okvirima dopuštenih i mahom nedostatnih sredstava, ostvarili i svoje intelektualne potrebe. Za knjižnice su redovito nabavljane knjige na svim stranim jezicima koji su se učili u gimnaziji, čime je osiguravan temeljni proces učenja.

Zahvaljujući tiskanim katalozima dostupan nam je sadržaj Učiteljske (kako se ona tada naziva) knjižnice Klasične gimnazije, tiskan 1898.42 koji je, s obzirom na svrhe gimnazijskih učiteljskih knjižnica relevantan izvor. Knjige na njemačkom često su dolazile u knjižnice i kao pokloni od C. K. Akademije u Beču, Ministarstva za bogoštovlje i nastavu, Naklade školskih knjiga u Beču i dr. Osim knjiga nabavljane su i tada vrlo cijenjene periodičke publikacije na njemačkom: primjerice Jahrbuch des hoeh Unterrichtswesens, Oesterr. Ung. Monarchie und Wort, Zeitschrift fuer oesterr. Volkskunde , Mittheilungen, i dr. Naredba o tiskanju kataloga došla je iz Beča i prevedena u Zadru na hrvatski te poslana svim dalmatinskim srednjim školama zajedno sa stručnom podjelom koje se trebalo pridržavati. Katalog je podijeljen na 17 grupa. Tiskanje kataloga bio je u ono vrijeme suvremen pristup dostupnosti znanstvenih informacija.

Za ovaj rad analizirane su dvije stručne skupine: „Klasična filologija i arheologija i epigrafija“ (sadrži popis od 506 knjiga) i „Moderna filologija (zajedno s piscima)“ u kojoj je navedeno 706 knjiga. Učenici su imali svoju učeničku knjižnicu, ali su se mogli prema potrebi koristiti i knjigama iz učiteljske.

U grupi Moderna filologija, osim časopisa kao što je Archiv für slavische Philologie, nalazi se i nekoliko hrvatsko-njemačkih rječnika. Sudeći prema izvoru Gimnazija je bila dobro opskrbljena tada dostupnim dvojezičnim hrvatskonjemačkim rječnicima: tu su se nalazili Rječnik hrvatskoga i njemačkoga jezika Ivana Filipovića (Zagreb,1869./70.), ilirsko-njemački i njemačko-ilirski rječnik od Richtera i Ballmanna (Beč,1839./40.) koji je kao neuspjeli leksikografski rad vrlo brzo pao u zaborav, zatim njemačko-hrvatski rječnik Bogoslava Šuleka (Zagreb,1860.)43 , Stullijev talijansko-hrvatsko-latinski rječnik dopunjen njemačkim ekvivalentima

41 Fridrich Schmitt. Socijalna epistemologija. Pod socijalnim uvjetima znanja podrazumijeva „utjecaj društvenih odnosa, interesa, uloga i institucija“ na normativne i konceptualne uvjete znanja. U:Socijalna epistemologija.

Vodič u teorije znanja, priredili John Greco i Ernest Sosa., str. 437-474. 42 Program C.K. Velike gimnazije u Spljetu za šk. 1897./98. 43 Nije zamijećeno da je u katalog upisan trojezični rječnik znanstvenoga nazivlja Bogoslava Šuleka (1879.)

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

(Dubrovnik,1810.), te njemačko-hrvatski rječnik Fabiana Hauszera (Beč, 1858.), kao i nekoliko talijansko-njemačkih i njemačko-latinskih rječnika.44

Analiza zastupljenih njemačkih književnika u katalogu također pokazuje položaj njemačkoga jezika u splitskoj gimnaziji, jer književna djela koja su čitana na satu u originalu ili privatno postajala su dio književnog obzora mlade čitateljske publike i književno iskustvo na temelju kojeg su razvijali sklonost za recepciju novih djela. Njemačka je knjiga širila razumijevanje europskih književnih procesa i posljedično granice njihova svijeta. Znanje njemačkog jezika bio je uvjet za upisivanje na sveučilište u Beču i Grazu na kojima su se školovali mnogi splitski mladići koji su se kasnije doprinosili kulturnom, političkom i urbanističkom razvoju Splita i postali integralni dio njegove povijesti. Pri analizi grupe Moderna filologija (zajedno s piscima) očekivano smo našli njemačke klasike, najpoznatije autore Weimarskog klasicizma i pokreta Sturm und Drang:45 navedena su tri Goetheova (1749.-1832.) djela: Fausto (u prijevodu na talijanski 1835.,1866.), Herrman und Dorothea te Iphigenie auf Taurus; Friedrich Schiller (1759.-1805.) je zastupljen s tri knjige, s njegovom najpoznatijom dramom Der Raeuber (1895.), knjigom sabranih djela Saemmtliche Werke (bez g.) te djelom Die Braut von Messina oder die feindlichen Brueder (1894.). Nalazimo i dvije knjige švicarskog klasicističkog pjesnika Salomona Gessnera (1730.1788.); popularnog autora građanske osjećajnosti, Der Tod Abels in fuenf Gesaengen (Leipzig 1841.) i Saemmtliche Schriften (1841.); tri novija, reprezentativna izdanja predstavnika europskog prosvjetiteljstva G. E. Lessinga (1729.-1781.): Laokoon (1894.), Hamburgische Dramaturgie (1895.) i Emilia Galotti (1895.). Knjižnica je sadržavala i nekoliko čitanki za njemački jezik iz kojih su učenici mogli vježbati izgovor i stil; nekoliko djela slovenskog filologa i jezikoslovca Franca Miklošića na njemačkom; jedno djelo popularne austrijske spisateljice povijesnih romana Karoline Pischler (1769.-1843.) čiji se opus sastoji od šezdesetak djela, a jedno je sažeto djelo uključeno i u antologiju za djecu koja uče njemački; zatim ljubavni roman Christopha Martina Wielanda (1733.-1813.) Menander und Glyceriona (1804.) zaslužnog za uvođenje „slojevite umjetnosti pripovijedanja …u klasno diferenciranom društvu“.

O povijesti suvremenim pogledima na grčku književnosti (Klasična filologija i arheologija i epigrafija) učili su iz knjige njemačkog filologa Theodora Bergka,: Griechische literaturgeshichte (Berlin,1872.-1887.); Platonove Dialoge i Fedru, mogli su čitati na njemačkom u knjizi Hermana Bonitza (1814.-1888.) tiskanoj 1874. u Belinu; iz studije filologa Philippa Karla Buttmanna, koji je dao poticaj znanstvenom izučavanju grčkog jezika, učili su Lexicologus oder Beitraege zur griech (Berlin,1825.);

44 Vidi: Igor Gostl: „Istraživanja Vladoja Dukata iz područja hrvatske filologije, književne povijesti i filologije“

Dostupno: http://www.lzmk.hr/images/radovi2/igor%20gosti%20istrazivanja%20vladoja%20dukata%20 na%20podrucju%20hrvatske%20filologije%20knjizevne%20povijesti%20i%20anglistike.pdf (25.10.2020.) 45 O tome više u : Žmegač, Viktor: „Njemačka književnost“, str. 47-107.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

dostupan je bio i uvod u Horacijeve pjesme od Felixa Sebastiana Felbauscha Zur Erklaerung des Horaz (Heidelberg, 1851.) itd.

Zaključak

Na temelju dostupnih izvora može se zaključiti da je položaj njemačkoga jezika u dalmatinskim gimnazijama bio, osim problema u prvim godinama, stabilan, određen s jedne strane nastojanjima školskih vlasti da osiguraju uvjete obrazovanja budućih carskih činovnika, određivanjem statusa njemačkog jezika kao državnoga jezika koji je prilagođavan društveno-povijesnim uvjetima u Dalmaciji, dovođenjem osposobljenih nastavnika i nabavom odgovarajućih udžbenika i knjiga, a s druge strane postupnim podruštvljavanjem, reformiranjem i institucionalizacijom srednjoškolskog obrazovanja, a time i učenjem njemačkoga, u skladu s potrebama birokratizirane Monarhije i modernim razvojem znanosti. U odnosu na pitanja o germanizaciji, kontinuitetu/diskontinuitetu toga procesa, koja su postavljena na početku teksta, držimo da to u prvoj polovici stoljeća gotovo da i nije bilo moguće s obzirom na povijesne i jezične posebnosti Dalmacije, dočim je u drugoj polovici stoljeća njemački jezik imao status državnog jezika koji je bio obvezan i čije je učenje bilo uređeno i propisano. Nikad nastavni jezik, nego jezik usmenog i pisanog saobraćanja u unutarnjoj upravnoj komunikaciji i u skladu s potrebama modernoga razvoja u što su se posebno uključivale tehničke znanosti. Iako je obrazovanje oblik stvaranja i prijenosa kulturnih obrazaca i mišljenja, nismo zamijetili da je učenje njemačkog jezika, osim pojedinačnih ekscesa, imalo presudan utjecaj na kulturne obzore učenika, ali i njihovih nastavnika. Osjećaj pojedinih političara da Monarhija nastoji germanizirati Dalmaciju dolazi iz političkog diskursa i općeg nezadovoljstva uzrokovanog kulturnim zaostajanjem i gospodarskim položajem Dalmacije u Monarhiji. Njemački je jezik kao i veze s Bečom u prvoj polovici stoljeća omogućio snažan razvoj polja znanosti u Splitu, a intelektualcima koji su se bavili arheologijom i povijesnim znanostima uključivanje u svijet europskih znanstvenih ideja.

Literatura

Juventus Gymnasii Spalatensis e Moribus diligentia et progressu in litteraris…exeunte anno scholastico MDCCCXVIII, Split, Johannis Demarchi Juventus cesareo-regii gymnasii spalatensis e moribus……exeunte anno scholastico MDC-

CCXXXIII, Split, Piperata, Typis Joannis Antonii Piperata at Filii. Juventus cesareo-regii Gimnasii Spalatensis …. 1843-44. Tiskano u tipografii Oliveti et soc. Programma dell’I. R. Ginnasio di Spalato primo che si publica alla fine dell’ anno scolastico 1851., tipografia della v. Piperata. ; 1851./52.; 1852./53.; 1854./55.;1857./58.; 1858./59.; 1863./64.; 1872./73.; 1874./75; Izvješće C.K. Velike gimnazije za 1882. Program C.K. Velike gimnazije za šk. godinu.1883./84.; sve dalje do 1899./1900.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

DAS, Fond I. muške gimnazije (Realne gimnazije), Spisi, br. 185/1912. i br. 222/1912., Odluka

PŠV od 22.10. 1912. br. 8879 o nabavi nastavnih sredstava Jubilarni „Narodni list“(1861.-1911.)

Literatura

Bulat, Gajo: Izvješće G. F. Bulata o svom zastupničkom radu pred predstavnicima mjegova izbornog kotar (4.V.1885.), „Izabrani spisi“, Split, Splitski književni krug, 1995. Gostl, Igor: „Istraživanja Vladoja Dukata iz područja hrvatske filologije, književne povijesti i filologije“ Dostupno: http://www.lzmk.hr/images/radovi2/igor%20gosti%20istrazivanja%20vladoja%20dukata%20na%20podrucju%20hrvatske%20filologije%20knjizevne%20povijesti%20i%20anglistike.pdf (25.10.2020.) Jakobson, Roman: Lingvistika i poetika. U: Lingvistika i poetika, Beograd, Nolit, 1966. Klaić, Mihovil: „Pisma Miha Klaića uredniku Narodnog lista Jurju Biankiniju“, priredio Hrvoje

Morović, Zagreb, bez god., str. 273-306. Korenčić, Mirko:“ Naselja i stanovništvo Socijalističke Republike Hrvatske 1857-1971.“ Zagreb,

JAZU, 1979. Kronika splitske gimnazije od ljeta Gospodnjega 1817./18.-1866./67. U: Građa i prilozi za povijest

Dalmacije, 23. Od protomodernizacije do modernizacije školstva u Hrvatskoj: zakonodavni okvir, priredile Ivana

Horbec, Maja Matasović, Vlasta Švoger , Zagreb, Hrvatski Institut za povijest, 2017. Piplović, Stanko: Propisi o gimnazijama kroz 19. stoljeće. U: Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 28(2018), str.125-155. Ravlić, Jakša: Neke prilike iz kulture za vrijeme narodnog preporoda. U: „Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri”, Zagreb, Matica hrvatska, 1963, str. 243-265. Sapir, Edgar: „Ogledi iz kulturne antropologije“,BIGZ, 1974. Schmitt, Fridrich: Socijalna epistemologija. U: „Socijalna epistemologija. Vodič u teorije znanja“, priredili John Greco i Ernest Sosa, Zagreb, Jesenski i Turk 2004. Stipanov, Jos.:Razvitak jezičnog pitanja (1861- 1911.), Jubilarni „Narodni list“ 1861.-1911. Zadar Tvrdić, G., Grgičević, M., Horović Vuković, B.: Arhivalije o podržavljenju Klasične gimnazije u

Državnom arhivu u Splitu. U: Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 28(2018), str.167-191. Žmegač, Viktor; Njemačka književnost, Zagreb, SNL, 1986. Župan, Dinko: Kulturni i intelektualni razvoj u Hrvatskoj u „dugom“ u 19. stoljeću, Dostupno na: kulturni-i-intelektualni-razvoj-u-hrvatskoj-u-dugom-19-stoljecu-dinko-zupan.pdf (matica. hr) (17.11.2020.)

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

O POLOŽAJU NJEMAČKOGA JEZIKA U DALMACIJI I U

KLASIČNOJ GIMNAZIJI U SPLITU OD 1817. DO 1918. Sažetak

U kontekstu borbe protiv nametanja Dalmaciji stranih jezika, na štetu hrvatskoga kao narodnog jezika, opasnost od snažnog kulturnog utjecaja njemačkog jezika, ali i njemačke politike i ekspanzije, bila je u političkoj sferi prepoznata kao realnost koja okružuje čitav politički i kulturni život jasnije u drugoj polovici 19. stoljeća. Pritom su u javnom govoru često zanemarivane pozitivne osobine učenja njemačkog jezika koji glede položaja u školama i u upravno-pravnoj i sudskoj komunikaciji nije mogao biti u tom smislu hegemoni jezik, jer je u školama imao status zemaljskoga jezika. Dapače, tijekom cijelog 19. stoljeća nije se razmišljalo o njemačkom kao nastavnom jeziku. Analizom stručnih grupa „Moderna filologija“ i „Klasična filologija i arheologija i epigrafija“ u tiskanom katalogu Klasične gimnazije uočava se da je lektira na njemačkom jeziku bila u fokusu splitskih nastavnika te je njemačka književnost od prosvjetiteljstva na ovamo imala svoje mjesto. Njemački jezik otvarao je nove mogućnosti znanstvene i umjetničke komunikacije mnogim splitskim intelektualcima te pripadnost srednjoeuropskom intelektualnom obzoru. Položaj njemačkog jezika u dalmatinskim gimnazijama bio, osim problema u prvim godinama, stabilan, određen s jedne strane nastojanjem školskih vlasti da osiguraju uvjete obrazovanja budućih carskih činovnika, određivanjem statusa njemačkog jezika kao državnoga jezika koji je prilagođavan društveno-povijesnim uvjetima u Dalmaciji, dovođenjem osposobljenih nastavnika i nabavom odgovarajućih udžbenika i knjiga, a s druge strane postupnim podruštvljavanjem, reformiranjem i institucionalizacijom srednjoškolskog obrazovanja, a time i učenjem njemačkoga, u skladu s potrebama birokratizirane Monarhije i modernim razvojem znanosti.

ÜBER DIE LAGE DER DEUTSCHEN SPRACHE IN DALMATIEN UND IN DEM KLASSISCHEN GYMNASIUM IN SPLIT VON 1817 BIS 1918 Zusammenfassung im Kontext des Kampfes gegen das Aufdrängen der Fremdsprachen in Dalmatien, zum Schaden des Kroatischen als Volkssprache, wurde die Gefahr vor dem kraftvollen kulturellen Einfluss der deutschen Sprache, aber auch der deutschen Politik und Expansion, in der politischen Sphäre als eine Realität, welche das ganze politische und kulturelle Leben umfasst, in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts klarer erkannt. Dabei wurden in dem öffentlichen Diskurs oft die positiven Eigenschaften des Erlernens der deutschen Sprache vernachlässigt, die bezüglich ihrer Lage in Schulen und der Verwaltungs-juristischen und Gerichtskommunikation in dem Sinne keine Sprache der Hegemonie sein konnte, weil sie in den Schulen den Status der Landessprache hatte. Im Gegenteil, während des ganzen 19. Jahrhunderts wurde Deutsch als Unterrichtssprache überhaupt nicht erörtert. Durch eine Analyse der Fachgruppen „Moderne Philologie“ und „Klassische Philologie und Archäologie und Epigraphik“ im gedruckten Katalog des Klassischen Gymnasiums wird bemerkt, dass die Lektüre in deutscher Sprache im Fokus der spliter Lehrer war und die deutsche

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 189-211 Ivanka Kuić: O položaju njemačkoga jezika u Dalmaciji i u klasičnoj gimnaziji...

Literatur von der Aufklärung bis heute ihren Platz hatte. Die deutsche Sprache eröffnete neue Möglichkeiten wissenschaftlicher und künstlerischen Kommunikation für viele spliter Intellektuelle sowie die Zugehörigkeit zum mitteleuropäischen intellektuellen Horizont. Die Lage der deutschen Sprache in den dalmatinischen Gymnasien war, außer den Problemen in den ersten Jahren, stabil, bestimmt von einerseits den Bemühungen der Schulbehörden die Bildungsbedingungen der zukünftigen kaiserlichen Beamten zu sichern, dem Bestimmen des Status der deutschen Sprache als staatlichen Sprache, der den gesellschaftlich-historischen Umständen in Dalmatien angepasst wurde, durch Zuführung gebildeter Lehrer und Anschaffen entsprechender Lehrbüchern und Büchern und andererseits durch allmähliche Vergesellschaftung, Reformierung und Institutionalisierung der Mittelschulbildung, dadurch auch das Erlernen der deutschen Sprache, gemäß Bedarf der bürokratisierten Monarchie und der modernen Entwicklung der Wissenschaft.