32 minute read
Boris Beck Figura prostora u romanu Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 267-273 Boris Beck: Figura prostora u romanu Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu
Doc. dr. sc. Boris Beck Fakultet političkih znanosti Zagreb boris.beck@fpzg.hr UDK: 821.163.42.09 Prethodno priopćenje Prihvaćeno: 14.10.2020
Advertisement
Roman Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu ima jednostavan pripovjedni okvir, u kojemu profesor Robert Treiber, tražeći odbjegla psa, zalazi u dio grada koji mu nije poznat. Tek korak od mirnog života u centru on se nađe u vrtlogu raznih neobičnih, nevjerojatnih i fantastičnih zgoda prije nego se vrati u svakodnevicu. Lutanje profesora Treibera u romanu služi kako bi se iznijele brojne misli o ljudskoj prirodi, politici, komunikaciji, povijesti i tehnologiji, a ispričane su kao pozadina ironičnog pustolovno-ljubavnog zapleta. Djelo je refleksivno, čak i filozofsko, a ovom se radu raspravlja pitanje prostornosti jer je odnos običnog i iskrivljenog prostora u romanu sukladan odnosu poznatog i nepoznatog te vjerojatnog i iznimnog. Ključne riječi: prostor, vrijeme, povijest, oksimoron, metafora
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 267-273 Boris Beck: Figura prostora u romanu Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu
Uvod
Roman Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu ima jednostavan pripovjedni okvir – profesor Robert Treiber, šećući psa, zalazi u dio grada koji mu nije poznat – no ondje doživljava razne neobične, nevjerojatne i fantastične zgode prije nego se vrati u poznatost. Iako lutanje profesora Treibera u romanu više služi kako bi se iznijele brojne misli o ljudskoj prirodi, povijesti i tehnologiji, zbog čega bi, unatoč ironičnom pustolovno-ljubavnom zapletu, djelo bilo najispravnije ocijeniti kao refleksivno, čak i filozofsko – gdje se povijest i pričanje o povijesti ujedinjuju u konceptu da „pripovijedati već znači tumačiti“ (Brnčić 2012: 141) – ovdje će se razmotriti upravo pitanje prostornosti jer je odnos običnog i iskrivljenog prostora u romanu sukladan odnosu poznatog i nepoznatog te vjerojatnog i iznimnog, a refleksija se odvija baš u tom intrigantnom prostoru bezimene Ulice – u „odnosu povijesne i fikcionalne priče“ (Kearney 2009: 143). Prostor postaje figura koja na preneseni način govori o svijetu, fikcionalnom i stvarnom.
Rasprava
Događaji su ispričani kronološki, s brojnim analepsama (Grdešić 2015: 33, i dalje) koje su, međutim usmjerene na upoznavanje čitatelja s poviješću regije u kojoj se radnja zbiva, dok se o samom profesoru vrlo malo doznaje. Roman počinje tako da se profesor Treiber budi i izvodi psa Bobija na šetnju, na trg gdje se zvjezdasto susreće sedam ulica. Usput kupuje kaput od mohera, i tada nalazimo prvu igru s prostorom – prodavač tvrdi da je moher tkanina iz Irske, aludirajući na toponim Cliffs of Moher, no kupac zna da to nije točno i da je tkanina arapskog porijekla (Bauer 2018: 13). Potom daje intervju reporterki iz kojeg saznajemo dvije važne stvari, da se radnja odvija u izmišljenoj zemlji koja se zove Karpatija Libera, i da se odvija nakon Revolucije u kojoj su ukinuta sva bežična komunikacijska sredstva kako bi se ljudima omogućila humanija komunikacija; u međuvremenu je Bobi nestao, a profesor, tragajući za njim nalazi na brijegu ulicu za koju nije znao da postoji.
Detaljan opis ulice u koju ulazi – slično kao što Alica ulazi u Zemlju čuda slijedeći zeca – istovremeno je moguć i apsurdan: ona je slijepa ili završava stepenicama, nema imena, a glavni lik osjeća u njoj nešto „čudno“ i „neuhvatljivo“ (Bauer 2018: 27). Ulica je oronula i zapuštena, što je u kontrastu s prethodnom lokacijom, trgom na koji se slijeva čak sedam ulica; profesor prvi put izražava čuđenje, a to će biti za čitatelja važna implikacija u budućnosti – zato što neke vrlo neobične stvari profesora uopće ne iznenađuju tijekom romana. Prolazeći tom neobičnom ulicom, profesor se čak pita je li viđeno već sanjao; ondje se pojavljuju nadgrobni spomenici; ulica se širi, i u njoj se nalaze čak i vile – mjesto je očito oksimoronsko, u centru i u predgrađu, oronulo i prestižno, istovremeno i u snu i na javi, naseljeno živima i mrtvima; dakle, konstruira se mogući svijet, koji ipak posjeduje određenu „sukladnost i razinu poklapanja sa stvarnim svijetom“ (Peleš 1989: 195).
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 267-273 Boris Beck: Figura prostora u romanu Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu
Nakon razgovora s Barbarom, koja ga je nakratko ugostila u svojoj kući, Robert se vraća na Ulicu, ali sad mu se čini da ide u nebo, da bi ustanovio da se ipak strmo ruši, toliko da zamišlja da dopire pod Zemljinu koru; još jedan oksimoron, dakle. Natpis na izlogu koji oglašava prodaju ne samo mesa i mesnih prerađevina, nego i čovjetine i konjetine (Bauer 2018: 41), uvjerava čitatelja da Ulica nije realno mjesto. Potom profesor upoznaje čovjeka za kojega i sam priznaje da ima neobično ime, Czeslaw Medžiotojas, koje je opet, na svoj način, komprimacija dalekih prostora – recimo Češke i Baltika – i u tom je smislu prikladno za stanovnika Ulice.
U nastavku svojeg traganja za psom, već pomalo zaboravljenim, Treiber ustanovljava da stube, koje su zapravo ulica, blagom kosinom prolaze u nedogled. U tako neodređenom prostoru Ulice, nema toga što se ne može dogoditi, pa su, dakako, i novootkriveni prostori neobični. Ponajprije, profesor nalazi grandiozni Informativno-znanstveno-kulturni centar, za koji nagađa da se smjestio u zgradi koja je izvorno bila skladište, tvornička hala ili ciglana. Neobično društvo u centru ima još neobičnije književne asocijacije, pa tako tvrde da se Robinson, a ne Guliver, našao među Liliputancima, a na polici s knjigama imaju Calderonova Hamleta i Mletačkog trgovca (Bauer 2018: 58); nakon zbunjujućeg razgovora profesor izlazi iz centra, a na suprotnoj strani ulice nalazi se grmlje kupina, u koje se uvlači – čemu se ne čudi! Šikara u koju je zabrazdio uskoro se pretvara u šumu, a profesor uskoro svjedoči pravoj borbi, s mrtvima i ranjenima, pri čemu borci imaju uniforme iz 19. stoljeća. Profesor se uzbuđen i potresen vraća u centar gdje ga uvjeravaju da se nikakva bitka nije dogodila, dapače, puštaju mu i snimke nadzornih kamera na kojima se ne vidi ništa.
Profesor na daljnjem putu nailazi na plemićku kuriju, potom odlazi u gostionicu, a nakon niza razgovora sa stanovnicima Ulice doznaje da se ondje nalaze brojne institucije, uglavnom apsurdnih naziva, kao Institut za Artikulaciju Novih Vijesti, što čitatelja definitivno upućuje na to da se nalazi u području distopije. Dalji razgovori vode se, primjerice, sa službenikom sigurnosti, što pojačava dojam tjeskobe – profesor Treiber, u svojem kaputu od mohera, zbog njegove je žute boje vrlo uočljiv, pogotovo na pozadini sumorne ulice u zapuštenom i makabričnom području; usput profesor primjećuje automobile, što ga ne čudi, iako je više puta dosad napomenuo da automobila nema. „Izgubljen u vremenu i prostoru“ (Bauer 2018: 94), opaska dobačena usput, u društvu šahista i kibicera, zapravo oslikava situaciju glavnog lika.
Neobične zgode na neobičnim mjestima, poput posjeta centru, izmjenjuju se s običnima, poput razgovora s Vasilisom Dimitrovnom (čije ime također priziva neki udaljeni prostor), a neobično je da profesoru upravo običnost na tako čudnom mjestu nije čudna. Uopće, prostor se doživljava kao ploča za igru, kad profesor pomisli u jednom trenutku „Back to squre one“ (Bauer 2018: 119); implicira se da je kretanje rekurzivno, a i da je vrijeme onda takvo – u opširnim eksplikacijama prošlosti, u kojima se prizivaju povijesni događaji iz Karpatije, zemlje neodređeno smještene između Baltika i Karpata. Zbunjujuće kretanje, nadovezujuće na besciljno tumaranje
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 267-273 Boris Beck: Figura prostora u romanu Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu
profesora Treibera, primjećujemo tijekom njegova posjeta Akademiji, kada je očekivao da su dječak i Carmen ručali u susjednoj prostoriji, ali su oni otišli doma; začudo, to je profesoru bilo „čudno i sumnjivo“.
Rekurzivnosti prostora odgovara rekurzivnost vremena. Stalno evociranje povijesnih događaja kao aktualnih, i kao onih koji imaju izravan utjecaj na sadašnjost, poput bitke u uniformama iz 19. stoljeća koja se odigrala pred očima čovjeka u žutom kaputu – ili možda nije – opredmećeno je u neobičnom običaju u Ulici, gdje se umjesto nogometnih utakmica uživo, promatraju na javnim projekcijama izvadci iz nekad odigranih susreta (Bauer 2018: 125, i dalje). Posebno je za tretiranje prostora u romanu indikativan prizor kada profesor polaže Carmen u krevet, u bizarnoj zgradi na kojoj stoji natpis „Bed & Breakfast – Zimmer Frei“ (Bauer 2018: 131; natpis također spaja nespojivo) da bi ujutro otkrio da je nestala; djevojka na ulazu u prenoćište tvrdi da Carmen nije mogla izaći jer su vrata bila zaključana iznutra. Profesor ulaže trud da izvidi gdje je djevojka, a na temelju toga da je ostavila svog lutka zaključuje da je oteta, ali nije objašnjeno kako to nije primijetio jer je spavao u istoj sobi; profesor eksplicitno kaže da je mogla nestati samo čudom; da je riječ o čudu, misli i debeljko na dnu stepenica kojega je izvijestio o nestanku Carmen.
U drugom dijelu knjige profesor kreće na suprotnu stranu Ulice, gdje još nije bio, ali i ondje se zbivaju neobične stvari. Primjerice, nalazi štrajkaše koji štrajkaju već desetljećima – što znači da se i vrijeme rasteže u romanu neprirodno, kao što se i Ulica proteže više nego bi itko očekivao; uz njih je i parola „Osam sati rada, osam sati odmora, osam sati sna“, uz koju profesor dometne da bi na njoj trebalo stajati „osam sati kulture“ – sugovornik mu, međutim, odgovori da dan nema trideset i dva sata: prekomjernosti prostora odgovara prekomjernost vremena. Umnažanju svih četiriju dimenzija pridružuje se i umnažanje ljudi, pa tako imamo više pojedinaca koji se zovu Gavrilo Princip, možda „samo“ jedanaest ili dvanaest, ali možda i mnogo više. Doznaju se i nove pojedinosti o području Ulice, pa tako Medžiotojas izvješćuje profesora da se podno Ulice nalazi prava džungla, to jest bivše bojno polje i napušteno vojno groblje, gdje se mogu naći različiti relikti vojne provenijencije; uostalom, i Medžiotojas je množina identiteta jer se predstavlja kao Rom, ali svojim bjeloputim likom ne odgovara stereotipnoj predodžbi, a slično je i s njegovim govorom – sadržaj odaje školovana čovjeka, ali je izrečen agramatički.
Kao što se Karpatija Libera širi u prapovijest, do praslavenskih epova, i u prostor, pa obuhvaća germanske, mađarske i slavenske stanovnike, tako i Ulica postaje dovoljno prostrana da se u njezinu srednjem dijelu organiziraju relativno posjećene demonstracije. Zapravo postaje nejasna razlika između Ulice, grada u kojem se nalazi i države u kojoj se sve to zbiva; posvemašnji metež likova, događa i povijesnih okolnosti ostavlja dovoljno prostora za pomisao da je Ulica velika koliko i država; u svakom slučaju, dosad zabačena, nevažna i zapuštena Ulica postaje u drugom dijelu romana središte presudnih političkih događaja, ali također i pozornica dramatičnih
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 267-273 Boris Beck: Figura prostora u romanu Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu
osobnih previranja glavnog lika i žena koje je upoznao; pas Bobi, i vanjski svijet, posve su zaboravljeni. Vjenčanje na koncu knjige, u popravljaonici bicikala, inscenirano je apsurdno, u skladu s općim dojmom pogrešnosti i izmještenosti koji čitatelja prati od prvih stranica; prekomjernost i apsurdnost jest i u tome da se glavni lik vjenča s dvije žene.
Povratak iz prostora Ulice, gdje se čini da je profesor, u spletu nezamislivo kompliciranih odnosa i događaja, posve zaglibio, previše je jednostavan: u pola sata kombijem se Treiber, sa svoje dvije žene, „okolnim putem“ vratio u izvorni svijet. Haris, vozač, izvješćuje ga da se mora vratiti odmah jer mu kombi nije registriran. No ono što je moguće u neregistriranom svijetu, nije moguće u onom legalnom: jedna od žena umire od metka koji je u Ulici na nju ispalio jedan od ljudi koji se zovu Gavrilo Princip (Bauer 2018: 304).
Zaključak
Ulica u kojoj se odvija radnja romana Muškarac u žutom kaputu vrlo je neobičan prostor. Njezine su osobine proturječne: središnja je i periferna, uspinje se i spušta, raskošna je i sirotinjska, rezervirana je za pješake i otvorena za automobilski promet. Njezina prostorna dihotomija odgovara neobičnim susretima profesora Treibera, tako da on upoznaje i elitu Ulice, i njezino društveno dno; rezultat je čitanja taj da smo dobili odličan vertikalni presjek njezine sociološke piramide, ali njezina horizontalnost lebdi u magli. Ona je i grad i država, a ta je država istovremeno i povijesni i geografski konstrukt. Kretanje profesora kroz nju kretanje je kroz osobne odnose, ali i kroz povijesne i geopolitičke silnice, pri čemu je „vrijeme uvijek dvostruko: ono protječe i ponovno započinje“ (Attali 1992: 11).
Začudnost je stalna, ali relativna: profesor neke bizarnosti prihvaća kao „normalne“, iz čega zaključujemo da pripadaju njegovu svijetu; druge, pak, izazivaju njegovo čuđenje; na taj način shvaćamo u kakvom smo tipu fantastike – je li junak u fantastičnom svijetu u koji je upao iz našega, ili živi isključivo u fikciji. Odgovor za Roberta Treibera je dvojak: nešto je u njegovu svijetu slično našemu, nešto nije, baš kao što je i prostor kojim se kreće ponekad iskustveni, a ponekad distorziran. Riječ je o „struji iskustva“ (Lacey 2006: 273) koja definira vlastiti kontinuum prostora i vremena. Takav modus pripovijedanja traži stalnu pažnju čitatelja jer izaziva njegovo poznavanje vlastita svijeta: koliko je svijet Roberta Treibera sličan mojemu, to je stalno pitanje na koje se stalno mora davati odgovor. Bauerovo izbjegavanje prostorne perspektive, koje ne ide na uštrb razumljivosti radnje, ukazuje na to da perspektiva nije samo jedna jer je riječ o „kulturnoj tehnici“ (Belting 2010: 22), pa ih, stoga, može biti više. Izvitoperenost prostora Ulice zato je trik, pripovjedačka obmana, koja istovremeno skriva i otkriva da je svijet profesora naš vlastiti. Pojam mogućeg svijeta je „uvijek metafora“ (Eco 2001: 93). Prostor postaje figurativan jer je pogrešan, a pogreška je nužna jer izopačenje samo podcrtava sličnost.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 267-273 Boris Beck: Figura prostora u romanu Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu
Literatura
Attali, Jacques, Povijest vremena, Zagreb, 1992. Bauer, Ludwig, Muškarac u žutom kaputu, Zagreb, 2018. Belting, Hans, Firenca i Bagdad – Zapadno-istočna povijest pogleda, Zagreb, 2010. Brnčić, Jadranka, Svijet teksta – uvod u Riceurovu hermenutiku, Zagreb, 2012. Eco, Umberto, Granice tumačenja, Beograd, 2001. Grdešić, Maša, Uvod u naratologiju, Zagreb, 2015. Lacey, A. R, Rječnik filozofije, Zagreb, 2006. Peleš, Gajo, Priča i značenje, Zagreb, 1989.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 267-273 Boris Beck: Figura prostora u romanu Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu
Roman Ludwiga Bauera Muškarac u žutom kaputu donosi kombinaciju začudnosti običnosti, u kojoj se neke neobičnosti prihvaćaju kao normalne, a neke ne. Iz toga zaključujemo da neke pripadaju svijetu glavnog lika Roberta Treibera, a druge ne, odnosno koliko glavni junak pripada našem svijetu, a koliko fikcionalnom. U odgonetavanju stupnja i vrste fantastike čitatelju je dano više ključeva, a jedna je od njih tretiranje prostora. Ulica u kojoj se odvija radnja romana ima proturječne osobine: središnja je i periferna, uspinje se i spušta, raskošna je i sirotinjska, rezervirana je za pješake i otvorena za automobilski promet. Njezina prostorna dihotomija odgovara neobičnim susretima profesora Treibera, tako da on upoznaje i elitu Ulice, i njezino društveno dno; rezultat je čitanja taj da smo dobili odličan vertikalni presjek njezine sociološke piramide, ali njezina horizontalnost lebdi u magli. Ona je i grad i država, a ta je država istovremeno i povijesni i geografski konstrukt. Kretanje profesora kroz nju kretanje je kroz osobne odnose, ali i kroz povijesne i geopolitičke silnice. Izvitoperenost prostora Ulice zato je trik, pripovjedačka obmana, koja istovremeno skriva i otkriva da je svijet profesora naš vlastiti.
Die Figur des Raumes im Roman von Ludwig Bauer – Der Mann im gelben Mantel Zusammenfassung
Der Roman von Ludwig Bauer Der Mann im gelben Mantel bringt eine Kombination der wundersamen Einfachheit, in welcher einige Ungewöhnlichkeiten als normal angenommen werden und einige nicht. Daraus schlussfolgern wir, dass einige zur Welt der Hauptperson Robert Treiber gehören und die anderen nicht bzw. inwiefern die Hauptperson zu unserer Welt und inwiefern zu der fiktiven gehört. Bei dem Erraten der Stufe und der Art der Phantastik wurde den Lesern mehrere Schlüssel gegeben, einer von ihnen ist die Behandlung des Raumes. Die Straße, in welcher sich die Handlung des Romans abwickelt, hat gegensätzliche Eigenschaften: sie ist die zentrale und am Rande, steigt auf und ab, ist prachtvoll und armselig, reserviert für Fußgänger und für den Autoverkehr geöffnet. Ihre räumliche Dichotomie entspricht den ungewöhnlichen Begegnungen von Professor Treiber, so lernt er auch die Elite der Straße und den Boden der Gesellschaft kennen; das Ergebnis des Lesens ist, dass wir einen vorzüglichen vertikalen Querschnitt ihrer soziologischen Pyramide bekamen, aber auch ihre Waagegerechtigkeit flattert im Nebel. Sie ist Stadt und Staat, dieser Staat ist gleichzeitig ein historisches und geografisches Konstrukt. Die Bewegung des Professors durch sie ist eine Bewegung durch persönliche Verhältnisse aber auch durch historische und geopolitische Kraftlinien. Die Verformung des Raumes der Strasse ist deshalb ein Trick, eine erzählerische Täuschung, die gleichzeitig ver- und enthüllt, dass die Welt des Professors unsere eigene Welt ist.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 275-284 Jure Kuić: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf
Jure Kuić, prof. Split jukuic@xnet.hr UDK: 75(091) Prethodno priopćenje Prihvaćeno: 25.9.2020.
Autor je u radu obradio Rudolfa Gerharda Bunka. U prvom dijelu dan je prikaz knjige Potraga za slikama – Tragom moga oca Rudolfa G. Bunka, koju je napisala njegova kćer Bojana Denegri. U drugom dijelu rada autor je dao osvrt na poglavlje u navedenoj knjizi osvrnuvši se na kazališni rad u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. U zaključnom dijelu ga prikazuje kao njemačkoga i hrvatskoga akademskoga slikara i scenografa. Ključne riječi: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf, Split
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 275-284 Jure Kuić: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf
Uvod
O životu i radu njemačkoga i hrvatskoga slikara i scenografa Rudolfa Gerharda Bunka napisani su brojni i različiti tekstovi i u Njemačkoj i u Hrvatskoj - prikazi, eseji, kritičke studije, te bibliografski i biografski napisi. Gotovo u svima je opisan životni put i njegov umjetnički rad. Međutim, posebice su zanimljivi originalni dokumenti, kritički osvrti, pisma i intervjui, kao i dodatak, u knjizi Potraga za slikama – Tragom moga oca Rudolfa G. Bunka1 , njegove kćeri Bojane Denegri2, koja je i okosnica ovoga rada. U Njemačkoj je knjiga tiskana pod naslovom: Bildersuche/Auf den Spuren meines Vaters Rudolf Bunk u Hamburgu 2006. Prijevod na hrvatski jezik za tiskanje priredio je Marin Kuzmić, a objavljena je u izdanju Naklade Bošković iz Splita 2018. jer, kako autorica uvodno ističe: treba predstaviti hrvatskoj publici, budući da je životni put obitelji Bunk usko isprepleten s hrvatsko-jugoslavenskom prošlošću i dragim prijateljima u Splitu3 . Kada je riječ o Rudolfu G. Bunku i njegovom životnom i umjetničkom putu, nadasve zanimljivom, ali i na trenutke s neizvjesnim ishodom za njega i njegovu obitelj, svaki novi podatak upotpunjava postojeću sliku i daje dodatno svjetlo na njegov križni put. 4
U potrazi za slikama - ili o sudbini intelektualca u vihoru povijesnihpolitičkih prilika
U knjizi Potraga za slikama – Tragom moga oca Rudolfa G. Bunka autorica Bojana Denegri u trinaest poglavlja s dodatkom (Apendix) donosi do tada manje poznate detalje o njegovom umjetničkom putu i kalvariji koju su prošli u Njemačkoj pod nacističkim progonom, te o životu Bunka i njegove obitelji po dolasku u Hrvatsku (Jugoslaviju), od Koločepa do Splita, pa Trogira, Brača, Hvara, Visa do izbjeglištva u El Shattu, pa povratka u Split i konačno iseljenja iz Hrvatske u Njemačku 1958., unatoč njegovoj želji da se obitelj Bunk za stalno nastani u Splitu.
Knjiga je nastala kao rezultat potrage za njegovim slikama i drugim radovima, u Njemačkoj, manje u Austriji i Švedskoj, a poglavito u Hrvatskoj i najvećim dijelom u Dalmaciji, odnosno u Splitu. Potragu je, kako ističe, započela, nakon boravka u Splitu 1994. i posjeta tamošnjoj Galeriji umjetnina. Svoja zapažanja i istraživanja naslanja na brojne dokumente i zapise samog Bunka i sjećanja brojnih drugih suputnika tijekom njegovog životnog puta, makar i s dozom subjektivnosti i emocionalnog pristupa, što je razumljivo. Autorica je k tomu i sama sudionica svega što je proživljavala obitelj Bunk od 1942., kada je rođena u Splitu, do njihovog preseljenja u Njemačku 1958., odnosno tijekom 25 godina - ili, kako je sam Bunk istaknuo, vremena njegovih najplodnijih umjetničkih godina.
1 Bojana Denegri, Potraga za slikama – Tragom mog oca Rudolfa Bunka, Naklada Bošković, Split,2018. 2 Isto 3 Isto 4 Isto
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 275-284 Jure Kuić: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf
Naime, Bunkov životni put, nakon završenog školovanja i ulaska u svijet umjetnosti u rodnom gradu Berlinu, od 1933., zbog njegove umjetničke, ali i političke orijentacije pod stalnim je pritiskom nacističke vlasti, pa učestalo mijenja mjesto svoga boravka u Njemačkoj (Berlin, Frankfurt, pa nanovo Berlin, Jugenheim kod Frankfurta, Internat Nordeck, Düsseldorf, Röhn, kod Fulde, Waidhofen, ponovno Berlin). Zbog sve izvjesnijeg izgleda da bude lišen slobode i završi u nekom konc-logoru, pokušao se skloniti, najprije u Švicarsku, u Bernu 1934., gdje nije dobio dozvolu boravka, jednako kao ni u Švedskoj, boraveći u Stockholmu u više navrata od 1935. do 1937. odakle je morao otići zbog izravnog pritiska nacističke Njemačke na Švedsku da mu ne odobri azil. Koncem 1937. sklanja se u Austriju, ali na kratko, jer nakon Anschlussa 1938. ni tu nije mogao ostati. Uslijedio je dolazak u Hrvatsku, što je bio početak nove životne faze koja će potrajati sljedećih dvadeset godina, točnije do 1958. godine, inače vremena, koje je prema Bunkovim riječima, a i po mišljenju kroničara koji su se bavili njegovim životom i radom, njegovo najplodnije stvaralačko razdoblje.
Tijekom potrage za njegovim slikama, a što je gotovo najvećim dijelom vezano za Split i splitsko Kazalište, nakon upornoga i dugogodišnjega istraživanja popunjavala je praznine u Bunkovom životopisu. Njena kazivanja, pak, u najvećoj mjeri razjašnjavaju okolnosti i razloge zbog kojih je Bunk napustio svoju domovinu, a pod izravnom prijetnjom nacista za svoj i život svoje obitelji. Treba imati na umu da je Bunk bio slobodni umjetnik, vjerojatno i politički oponent te da je emigrirao pred nastupajućim nacističkim nasrtajima.
Dolazak u Hrvatsku
Preko poznanika dobiva jugoslavensku vizu, pa preko Münchena i Zagreba 1938. dospijeva u Kraljevinu Jugoslaviju, odnosno u Banovinu Hrvatsku na Koločep kod Dubrovnika. Na Koločep je dospio po preporuci svoga njemačkog mecene Karla Albina Bohaczeka da naslika portret poznatog njemačkog filozofa i pjesnika Rudolfa Pannwitza koji je živio na otoku, vjerojatno i da izbjegne moguće prijetnje nacističke vlasti u Njemačkoj. Nažalost, Pannwitz mu odbija pomoći, štoviše traži da Bunk napusti otok kako se ne bi zamjerio nacističkim njemačkim vlastima. Našavši se u neprilici i bez ikakvih materijalnih sredstava, Bunk s Koločepa prelazi u Mali Zaton. Bez materijalnih sredstava za život Bunk slika i prodaje svoje radove da bi u svibnju 1940. nakon više boravaka i kontakata u Splitu, u Salonu Galić imao izložbu. Splitski kontakti su sve brojniji, a boravci u njemu duži, pa se Bunku otvarala mogućnost da slika i da prehranjuje obitelj. Zatišje je bilo kratko jer je po nalogu Gestapoa, njemačko veleposlanstvo u Beogradu zatražilo od jugoslavenske vlade da se Bunka zajedno sa ženom i trogodišnjim sinom internira u već tada otvoreni logor u Lipiku kod Pakraca, što je tadašnja vlast Banovine Hrvatske 1. siječnja 1941. učinila. Nakon što je Njemačka 6. travnja napala Jugoslaviju koja je ubrzo kapitulirala, a u Hrvatskoj na vlast došla kolaboracionistička ustaška vlast, Bunk je zbog brzog dolaska njemačke
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 275-284 Jure Kuić: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf
vojske odlučio uz pomoć nekih utjecajnih ljudi s trogodišnjim sinom Stephanom pobjeći iz logora. Preko Bosne dolaze do Sarajeva i to u trenutku kada Nijemci bombardiraju grad. U namjeri da se sklone izvan NDH na teritorij pod talijanskom okupacijom, vraćaju se preko Nevesinja i sklanjaju kod prijatelja u Malom Zatonu kod Dubrovnika. Tu ih je, pak, 1. svibnja 1941. zadesila tragična smrt četverogodišnjeg sina Stephana u trenutku kada je Bunk boravio u Splitu.
Nakon te tragedije već uspostavljene veze omogućile su da se Bunkovi nastane u Splitu gdje im se 1942. rodila kćerka Bojana. Iako pod talijanskom okupacijom Bunkovima ni u Splitu boravak nije bio najsigurniji, iako je talijanska vlast bila neusporedivo tolerantnija prema izbjeglicama. Obitelj se zbog opasnosti da budu uhapšeni i deportirani u Njemačku na neko vrijeme sklanja u Trogir, gdje je stupio u vezu s ilegalcima i priključio se NOB-u u Hrvatskoj. Nakon kapitulacije Italije i dolaska njemačke nacističke vojske u Dalmaciju, Bukovi prelaze u ilegalu i sele se s otoka na otok – Brač, potom na Hvar da bi, nakon Hvarske konferencije kulturnih radnika Dalmacije u Hvaru u prosincu 1943., s brojnim stanovnicima s otoka i primorja, hrvatskim umjetnicima, piscima (Ranko Marinković), kazališnim umjetnicima i glazbenicima (Josip Hatze) i slikarima, brodom s Visa preko Italije otišli u zbjeg u El Shatt. Konačno, početkom 1945. vraćaju se u Split, u kojemu je sveukupno proveo dvadeset godina, prema vlastitim riječima, najintenzivnijeg umjetničkog stvaralaštva. Ali, politika se opet poigrala sa njegovom sudbinom. Naime, Bunku je za vrijeme nacista oduzeto njemačko državljanstvo pa su Bunkovi u Jugoslaviji bili stranci bez državljanstva do 1955. kada im je, nakon uspostavljanja diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Njemačke, vraćeno njemačko državljanstvo. Međutim za kratko, jer je nakon priznanja Istočne Njemačke od strane Jugoslavije, SR Njemačka je prekinula diplomatske odnose s Jugoslavijom, što je, navodno, Bunkove stavilo pred izbor - izgubiti njemačko državljanstvo ili se vratiti u Domovinu. Da je, kako je u više navrata prema svjedočenju njegove kćerke u ovoj knjizi, želio ostati u Splitu, odnosno u Hrvatskoj - Jugoslaviji, možemo zaključiti i po tome, što nakon povrataka iz El Shatta i završetka rata 1945., nije prihvatio ponudu da ostane u Zagrebu što mu je ponuđeno pri postavljanju izložbe o zbjegu u El Shattu; a prema nekim informacijama odbio je ponudu američkog predstavnika u Zagrebu da se iseli u SAD-e. Da je želio ostati u Splitu upućuje i sačuvano pismo šefa protokola Predsjednika FNRJ od 10. svibnja 1957.5 u kojemu ga izvještava da je kabinet predsjednika zaprimio obje njegove molbe da mu se omogući ostanak u Jugoslaviji: Pred nekoliko dana mi je saopćeno da je udovoljeno Vašoj molbi i da možete ostati u Jugoslaviji. Stvar je uređena. Ostajete u Jugoslaviji. Vjerujem da će nadležne vlasti u Splitu biti o tome izveštene, ako to one već
5 Isto
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 275-284 Jure Kuić: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf
i ne znaju. Dopis je potpisao dr. Slaven Smodlaka.6 Uz sve to, Bunkovi su koncem te godine napustili Split i Hrvatsku i odselili u Hamburg gdje je Bunk preminuo 1972. Treba reći da je i nakon odlaska u Njemačku nastavio surađivati sa HNK Split i splitskim umjetnicima do 1972. kada je imao zadnju izložbu u Splitu. Prigodom izložbe 1969. u intervjuu za „Slobodnu Dalmaciju“ Bunk govori o svojoj vezanosti za Split i ističe: Da vezan sam emocionalno za nju, posebno za ovaj kraj, ove ljude. Zato dolazim i sretan sam da mogu izlagat, da mogu povremeno gostovati u splitskom teatru. Zato sam bio presretan kad je tekst stare dubrovačke drame „Ljubovnici“, koji sam preveo, doživio uspjeh u jednom hamburškom kazalištu. Čak kad bi zaboravio na 20 godina rada, uspjeha i prijateljske solidarnosti, ne bih mogao to da mi je Jugoslavija spasila život, ...a tih dvadeset godina, stvaralački najplodnije godine7
Zaključno, navođenje novih pojedinost i okolnosti pod kojima su se pojedini događaji iz Bunkovog života odvijali na njegovom životnom putu i putu njegove obitelji, koje donosi njegova kćer u ovoj knjizi, rekli smo na početku, upotpunjuje sliku o životu i radu ovoga, po mnogo čemu izuzetnog čovjeka, čija bi sudbina u najvećoj mjeri, mogla biti na tragu opservacija Ludwiga Bauera koje izlaže u eseju: R.G.B - Obrazac ili simbolika individualne sudbine povijesnom kontekstu9: O širini Bunkovih interesa, ali i o njegovim spoznajnim vidicima puno govori činjenica da je za predmet svoga studija odabrao germanistiku, filozofiju i povijest umjetnosti, a istodobno pohađa i umjetničku akademiju. Iz toga se može zaključiti da je budući umjetnik već tada, od 1926. godine na dalje stvarao svoj kritički odnos prema stvarnosti i tražio na izazove svoga vremena daleko značajnije, esencijalnije odgovore od onih koji su, bijedom i dubioznim porukama političkih vođa, vodili iz opće krize prema nacizmu. Doima se prilično logičnim što je Rudolf Bunk kao slikar, slobodni umjetnik, koji godine 1933. i 1934. djeluje u Frankfurtu na Majni, sudjelovao ondje na izložbi “Darmstädter Sezession” koju je nacistička vlast zatvorila kao dekadentnu i boljševičku. Tu negdje započinje razdoblje Bunkove ekspatrijacije.
Ova Bauerova opservacija o Bunkovoj sudbini, smještena u širi kontekst njegove opservacije o fraktalima i mogućnosti tog teorijskog promišljanja o sudbinama pojedinaca i društvenih zajednica: Posredno se želi pokazati kako je princip fraktala primjenjiv i na povijest. Ipak, logikom fraktala koristimo se sasvim iznimno kada su u
6 Isto 7 Isto 8 Ludwig Bauer, Academia e d u, 2012. R.G.B - Obrazac ili simbolika individualne sudbine povijesnom kontekstu 9 Isto
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 275-284 Jure Kuić: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf
pitanju društvene znanosti ili teme. Dodali bi smo, u slučaju Bunka u pitanju je upravo sudbina pojedinca u povijesnom kontekstu10 .
Povratak ili trajno sjećanje
Nakon završetka rata i povratka iz zbjega u El Shattu, Bunk odlučuje ostati u Splitu, a kako sam već prethodno istaknuo, unatoč ponudama HNK u Zagrebu, a po nekima i ponude preseljenja u SAD-e, on s obitelji ostaje u Splitu, gdje je odmah prihvatio mjesto scenografa i redatelja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Autoru ovih redaka nametnulo se pitanje zašto je opis ustanovljenja Nagrade u HNK Split u knjizi gospođe Bunk, označen kao Bunkov povratak iz zaborava u Kazalište. Naime, u ovom poglavlju je opis i navođenje događaja koji su uslijedili nakon njegove smrti 1974., pa i o ustanovljenju Kazališne nagrade Rudolf Bunk u HNK-a u Splitu 2003. pod naslovom Povratak iz zaborava.
Autor ovoga rada imao je čast da je njegov prijedlog da se među kazališne nagrade 2003., sa splitskim i hrvatskim kazališnim zaslužnim velikanima, Tijardovićem, Fotezom, Marušićem i Rojem, ravnopravno uvrsti i posebna nagrada za scenografiju, kostimografiju i dizajn, kao trajno sjećanje na doprinos HNK-u Split i u čast Rudolfa. G. Bunka. Koji god smisao iščitavali iz činjenice da se u knjizi gospođe Denegri pod ovim poglavljem govori o ustanovljenju nagrade, držim važnim naglasiti da Bunk u HNK-u Split nije bio zaboravljen. Njegove scenografije trajno i dugo, i nakon što ih je prvi put postavio, vraćale su se na pozornice u kazalištu i na Splitskom ljetu. Bunkov doprinos splitskom Kazalištu nije bio samo u samozatajnom promišljanju scenografskih rješenja, jednog mušičavog umjetnika nego je to zapisano i u monografiji HNK Split 1893. – 1903. tiskanoj povodom stote obljetnice u prikazu Nevenka Bezić-Božanić u tekstu pod naslovom Scenografija i kostimografija pri čemu ističe:11: Drugi svjetski rat prekinuo je svaku djelatnost splitskog kazališta. Međutim, u prvoj sezoni u miru 1945./46. stanje se pomalo sređuje, a Kazalište dobiva scenografa izuzetnog senzibiliteta i nadarenosti, njemačkog slikara Rudolfa Bunka, koji će punih dvadeset godina voditi taj posao. Bunk je bio čovjek široke kulture i odličan poznavalac povijesno-umjetničkih slogova, pa je ostavio izuzetna scenska rješenja, a s druge strane bio je odličan suradnik redateljima pri izvođenju suvremenih dramskih djela, gdje je pojednostavivši scenu čistim i čvrstim linijama, bojom i svjetlom postigao unutarnju ravnotežu i sklad između prostora, glumca i teksta. Slikar iz generacije njemačkih ekspresionista primjenjivao je taj slog i u scenografiji, pa su mu više ležala klasična scenska djela, psihološke drame i velike opere.
U monografiji koja je izdana 2004. a povodom pedesete obljetnice Splitskog ljeta12, kroničari ga, s istim i dodatnim atributa, navode čak petnaest puta kao vrsnog
10 Isto 11 Nevenka Bezić- Božanić: Scenografija i kostimografija, Mongrafija – HNK Split 1893.-1993., Split, 1993. 12 Splitsko ljeto 1954.-2004., Monografija, Split, 2004.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 275-284 Jure Kuić: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf
autora i organizatora scenske postave. Kako sam imao zadatak i čast biti urednikom ova dva, za Splitsko kazalište, važna monografska izdanja, pored ostaloga, morao sam biti upućen u daljnju i bližu povijest splitskog Kazališta, pa tako i o doprinosu pojedinih umjetnika koji su zadužili splitsko Kazalište i kazališnu umjetnost uopće, Bunka sam i mogao kvalificirano istaknuti kao umjetnika čije ime će nositi jedna od pet kazališnih nagrada. Ono, pak što ne bilježi gospođa Denegri u svojoj knjizi, a što treba također pripisati Bunku kao zasluge, sjećanja su njegovih, tada 1993. još živih suradnika, kazališnih djelatnika, o njegovoj ulozi u podizanju splitskog kazališta, tako reći iz pepela, jer nakon talijanskog pustošenja, cijeli tehnički pogon bio je devastiran. Stoga držim vrijednim o tome iznijeti dodatne činjenice kojima će se upotpuniti njegov sveukupni životopis, intelektualni i umjetnički habitus. Ističem intelektualni i umjetnički, jer je on bio osoba najviše akademske izobrazbe, raznolikih intelektualnih interesa, umjetnik osebujnih dosega, a što je za kazalište, u tome vremenu dezorganizacije i sveopće neimaštine, bilo izuzetno važno. Svu izgrađenu scensku arhitektoniku, svu potrebnu rekvizitu predmeta i stvari – jednom riječju, cijelu scenografsku sliku, k tome kostimografsku opremu svih aktera na sceni pa i šminku, trebalo je prethodno osmisliti, pa potom izraditi. Sve to, sav taj radionički pogon, od stolara, varilaca, obućara, krojača muške i ženske opreme, šminkera, vlasuljara i mnogih drugih potrepština, organizirane su i izrađivane po Bunkovim nacrtima i pod njegovim nadzorom. Cijeli taj tehnički pogon, makar on nije bio tehnički rukovoditelj, nego scenograf i slikar, na vrijeme je bio spreman za scenu, a odvijao se u njegovoj nazočnosti. Sve je stizao, sve je nadzirao i sve je uvijek i na vrijeme bilo spremno za scenu – tako su o njemu svjedočili njegovi suvremenici. Tako je radio Bunk. Kad se tome dodaju njegove umjetničke zasluge i više od 120 scenskih ostvarenja, njegovo upućivanje u europske tijekove kazališne umjetnost toga vremena, nisam imao nimalo rezerve u tome tko bi bio najzaslužniji nego da se njemu u čast nazove jedna kazališna nagrada. To je aklamacijom prihvaćeno, uz napomenu da to priznanje, prije svih, zaslužuje Bunk, makar su u tom razdoblju u Splitskom kazalištu radili i drugi afirmirani scenografi iz Splita i Zagreba. Njemu u zaslugu treba priznati i angažman jednog drugog scenografa i umjetnika, njemačkog državljana – čija sudbina je također vezana za vrijeme nacističke Njemačke, ali potpuno različita od Bunkove – Herberta Hofmana.13
Umjesto zaključka
U poglavlju knjige Povratak iz zaborava – Kazališna nagrada Rudolf Bunk HNK-a Split14 Bojana Denegri piše o interesu kulturne i likovne javnosti za Bunkovo umjetničko stvaralaštvo, poglavito u Njemačkoj, ali i u Hrvatskoj, post-festum, odnosno
13 Jure Kuić, Herbert Hoffman, (Duchovo, 25. 12. 1914. – Split, 16. 1. 1985), u Godišnjak Njemačke zajednice 2017., Osijek 2017. 14 Isto
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 275-284 Jure Kuić: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf
nakon njegove smrti 1974. pod egidom povratak iz zaborava, gdje navodi i da je u Hrvatskom narodnom kazalištu Split, 2003. njemu u čast ustanovljena Nagrada RUDOLF BUNK za scenografiju, kostimografiju i dizajn. Upravo smještanje ovoga događaja oko ove kazališne nagrade u vraćanje iz zaborava, s obzirom i na osobno angažiranje oko ustanovljenja nagrade, držim da to nije bio čin njegovog povratka nego odavanje priznanja njemu kao i drugim zaslužnim umjetnicima, kao što je Tijardović, Fotez, Roje i Marušić, po kojima su naslovljene druge umjetničke nagrade, a koje se bienalno dodjeljuju u HNK Split. Stoga je vrijedno istaknuti da Bunk ni tridesetak godina nakon što je napustio Split nije ostao zaboravljen u splitskom kazalištu, nego je u njemu bio stalno nazočan – pa mu nije potreban povratak - a ova nagrada svake dvije godine podsjeća i potvrđuje njegov veliki doprinos splitskom kazalištu. Međutim, slobodno se može reći da knjiga gospođe Bojane Denegri o njezinu ocu, kao cjelina, može biti povratak iz zaborava jer donosi činjenice koje, da nisu ovako zapisane, sigurno bi otišle u zaborav, dok ovim povratkom upotpunjuju sliku o životu i djelu Rudolfa G. Bunka.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 275-284 Jure Kuić: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf
U obradi Rudolfa Gerharda Bunka, kao njemačkoga i hrvatskoga akademskoga slikara i scenografa temelj je knjiga pod naslovom: Bildersuche/Auf den Spuren meines Vaters Rudolf Bunk koja je izdana Hamburgu 2006., a autorica je Bunkova kćer Bojana Denegri. Knjiga je prevedena na hrvatski jezik i tiskana u izdanju Naklade Bošković i predstavljena u Splitu 2018. pod naslovom Potraga za slikama – Tragom moga oca Rudolfa G. Bunka. O ovom njemačkom i hrvatskom akademskom slikaru i scenografu napisane su brojne rasprave kako u Njemačkoj, tako i u Hrvatskoj. Sudbina, odnosno političke prilike su mu odredile životni put i uvjetovale njegov umjetnički habitus, te je kao i veliki broj njemačkih intelektualaca, najprije bio progonjen, a da ne bi dopao u koncentracijske logore u vrijeme nacizma, radi očuvanja golog života, morao bježati iz Njemačke. Na tome putu uz Njemačku, Hrvatsku, odnosno Dalmacija, točnije Split imaju najznačajnije mjesto; gdje se zadržao čitavih 20 godina, a prema vlastitom kazivanju to je bilo njegovo umjetnički najplodnije razdoblje. Navedena knjiga može biti povratak iz zaborava jer donosi činjenice koje, da nisu ovako zapisane, sigurno bi otišle u zaborav, a ovim povratkom upotpunjuju sliku o životu i djelu Rudolfa G. Bunka, koji u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu nije pao u zaborav nego se temeljem svoga dvadesetogodišnjeg rada, trajno ugradio u splitsko kazalište, a ustanovljenje nagrade za koja se bienalno dodjeljuje, tome je potvrda.
Rudolf Gerhard Bunk, deutscher und kroatischer Akademiemaler und Bühnenbildner (Berlin, 1908 – Hamburg, 1974) Zusammenfassung Zur Bearbeitung von Rudolf Gerhard Bunk, als deutschen und kroatischen Akademiemaler und Bühnenbildner nahmen wir als Grundlage das Buch mit dem Titel: Bildersuche/Auf den Spuren meines Vaters Rudolf Bunk, herausgegeben in Hamburg 2006, die Autorin ist Bunks Tochter Bojana Denegri. Das Buch wurde in die kroatische Sprache übersetzt, in der Auflage des Verlages Bošković herausgegeben und 2018 in Split unter dem Titel „Potraga za slikama – Tragom moga oca Rudolfa G. Bunka“ vorgestellt. Über diesen deutschen und kroatischen Akademiemaler und Bühnenbildner wurden zahlreiche Diskussionen geschrieben, so in Deutschland wie auch in Kroatien. Das Schicksal bzw. die politischen Umstände bestimmten seinen Lebensweg und bedingten seinen künstlerischen Habitus und er wurde, wie eine große Anzahl deutscher Intellektuellen, zuerst verfolgt, und – um nicht in ein Todeslager zu kommen zur Nazizeit, zur Erhaltung des nackten Lebens, musste er aus Deutschland fliehen. Auf diesem Wege haben, neben Deutschland, Kroatien bzw. Dalmatien, genauer gesagt Split, den bedeutendsten Platz; wo er ganze 20 Jahre verweilte und, nach eigener Aussage, war das seine künstlerisch fruchtvollste Zeit. Das erwähnte Buch kann eine Rückkehr aus dem Vergessen sein, weil es Tatsachen bringt die, wären sie nicht so aufgezeichnet, sicherlich in Vergessen
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 275-284 Jure Kuić: Rudolf Gerhard Bunk, njemački i hrvatski akademski slikar i scenograf
geraten wären. Mit dieser Rückkehr vervollkommnen sie das Bild über das Leben und Werk von Rudolf G. Bunk, der im kroatischen Volkstheater in Split nicht vergessen wurde, sondern er baute sich durch seine zwanzigjährige Tätigkeit dauerhaft in das Theater von Split ein, die Einführung des Preises der biennal zugeteilt wird, ist ein Beweis dafür.
