Ivan Peklić Andrija Lauber: život i djelo

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

dr.sc. Ivan Peklić Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad HAZU Koprivničko-križevačke Županije Ivana Zakmardija Dijankovečkoga 3 Križevci UDK: 323.15(497.5=112.2)(091) Stručni članak Prihvaćeno: 6.10.2020.

Andrija Lauber: život i djelo

U ovom radu na temelju izvora, literature i svjedočanstva istražit ću život i djelo Andrije Laubera. Lauber je tipični izdanak njemačke porodice naseljene na području bivše Jugoslavije. Njegovi preci porodica Brand doselili su se iz Lotharingena u Apatin za vrijeme Marije Terezije (1754). Iz Apatina su se doselili u Ivankovo. Andrija Lauber rođen je Vinkovcima 1921. godine. Djetinjstvo je provodi u Ivankovu kod ujaka. Njegov život prolazi kroz sva društveno politička previranja u Jugoslaviji. Kao gimnazijalac postaje pristalica KPJ međutim u Zagrebu biva uhićen i regrutiran u njemačku vojsku. Na obuci u Francuskoj dezertira i priključuje se Pokretu otpora. Nakon toga odlazi u Jugoslaviju i priključuju se NOB-eu. Studira medicinu i specijalizira neurologiju. Međutim nakon studija napušta Jugoslaviju u nakon kratkog zadržavanja u Njemačkoj odlazi i SAD gdje završava svoji profesionalnu karijeru, ali svoj život. Ključne riječi: obitelj Brand, Andrija Lauber, Obitelj Lauber., Nijemci u Hrvatskoj

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

Obiteljsko podrijetlo: Brand i Lauber

Porijeklo Andrije Laubera vezano je uz obitelj Brand. Obitelj Brand se u 18. stoljeću doseljava iz Lotharingije, točnije 1754., dolazi u Apatin. Prvi nam poznati predak Andrije Laubera bio je Nikolaus Brand koji je živio u Apatinu na br. 263. Nikolaus Brand imao je 13 djece, jedan njegov sin Adam imao je 12 djece, a njegov pak sin, Adam Brand je imao 12 djece. Znamo da jedan od njih, Johann Brand (1886-1837) (18 djece) seli sa svojim sinom Adamom u Sontu, a potom 1892. u Ivankovo.1 Brandovi su bili dobrostojeća obitelj. Smatra se da su imali oko 300 jutara zemlje (radnike dovode iz Bosne). Adamova kći Eva udala se u kuću Lauber: Eva i Jozef Lauber su imali dva sina: Andriju 1921. -2008. i Josefa 1922.-1981. Otac Jozef rođen je u Jarmini i bio je proizvođač konjskih zaprega i opreme za konje. Tijekom Prvog svjetskog rata djed Franz bio je mobiliziran i sve četiri godine proveo je u ratu. Otac Jozef je kratko radio u Beču, a onda je mobiliziran i bio je obični vojnik u Austro-ugarskoj vojsci. Nakon Prvog svjetskog rata oženio se za Evu Brand.2 Međutim, oboje su supružnika, i Jozef i Eva bili odlučnog karaktera sa željom da vodi i zapovijeda, stoga je bilo jasno da ovaj brak neće dugo potrajati. Iako su kupili kuću u Vinkovcima i imali osiguranu egzistenciju jer je Jozef bio obrtnik, tašnar i sedlar te je izrađivao opremu za konje, Eva se odselila natrag u roditeljsku kuću u Ivankovu. Otac je kao proizvođač konjskih zaprega dobro zarađivao do 1929. kada došlo do velike ekonomske krize i konje su zamijenili traktori. Otac je bio vrlo poduzetan, prodavao je na tržnici u Vinkovcima, a 1928. godine kupio je kamion te je tako mogao ići prodavati i svuda okolo. Andrija je bio vrlo nesretan zbog gubitka majke, gubi jednu školsku godinu iako je bio vrlo inteligentan. Mlađi sin iz ovog braka Jozef (1922.-1981.) dobrovoljno se javlja u njemačku vojsku i u vojnim operacijama ostaje bez dijela desne ruke, a 1944. odlazi živjeti u Njemačku kod supruginih roditelja u Schwandorf. Za njim stiže i njegov otac koji pokušava pokrenuti tašnarsku firmu, ali ne uspijeva. Jozef ima kćerku Hertu koja se udaje za Jürgena Brüggemana i ima dvoje djece - Simona i Harolda. Jozef, Andrijin otac, umire u staračkom domu. Bio je vrlo brižan štedljiv. Majka Eva Lauber nastavila je živjeti u Ivankovu. Zbog sina Andrije, koji je kao što ćemo u kasnijem tekstu vidjeti, bio poznati ratni ljevičar, njemački dezerter, sudionik u francuskom Pokretu otpora i na koncu sudionik rata i partizan, njezina kuća nije konfiscirana. Morala je pristupiti u seljačku poljoprivrednu zadrugu i tako privređivati. Jedno vrijeme bila je tamo i kuharica. U kasnijim agrarnim reformama izgubila je mnogo zemlje. Njoj se kasnije pridružuje i njezina sestra Katarina Fekter koja se vratila iz Austrije, gdje je živjela u izbjegličkom logoru, a potom je i trajno ostala u Ivankovu. Eva se pod kraj života

1 Vladimir Geiger, Kolonizacija Nijemaca u Đakovo i Đakovštinu, Zbornik Đakovštine, knj. 1, Centar za znanstveni rad JAZU Vinkovci- Zagreb 1985. str. 41. 2 Ovaj rad je nastao na temelju objavljenog intervjua kojeg je 2008. godine zabilježio Quinn Dilkes: Andrew

Lauber 1921-2008. An Oral History. Zahvaljujem se kćerki Andrije Lauber Smiljki Selanec koja mi je ustupila ovaj rad.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

mučila sa velikom kućom. Djelomično je iznajmljuje Albancu za slastičarnu. Kasnije su je Albanci i otkupili i imali tamo slastičarnu. U međuvremenu je kuća srušena i danas je tamo mali park.3

Andrija Lauber rođen je 14. veljače 1921. Djetinjstvo provodi u Ivankovu i kod svojih ujaka, a prema vlastitom iskazu ne odlazi k djedu s očeve strane. Ujaci su bili farmeri i kako je rekao sam Andrija, nisu bili zainteresirani za napredak i nisu željeli kupiti traktor.

Kao uspomenu iz djetinjstva navodim njegovu uspomenu na djeda: „Sjećam se svojeg djeda s očeve strane. On bi došao i donio mi posebno grožđe koje sam jeo kao dijete. On je umro u koncentracijskom logoru nakon Drugog svjetskog rata. To se dogodilo zato što kad je Tito došao na vlast u Jugoslaviji nije htio predati svoje vlasništvo koje su mu htjeli oduzeti.“

Adam Brand djed po majci, živio je u Ivankovu. Andrija nije volio ići na selo jer se obično išlo nedjeljom, a on je tada volio igrati nogomet. Andrija svojeg djeda opisuje vrlo autoritativnim. Za majku pak kaže da je bila za ono doba učena, išla je u školu te je bila odličan učenik. U školu je išla samo pet godina i nije nastavila školovanje. Ističe da je mama bila jako pametna i poštivala je druge. Kada je pričala, pričala je vrlo pažljivo i smisleno. Bila je smirena i vrlo emotivna osoba. Kad bi čula o tegobama ljudi u selu plakala bi zbog osjećaja i empatije. Bila je odlična domaćica, odlično je kuhala i bila je vrlo marljiva. Kako on sam naglašava ona je skoro svaki dan kuhala za deset i više osoba. Naime, radnici su živjeli u kući u posebnom dijelu. Hrana se pripremala na peći na drva, nije bilo struje, nije bilo hladnjaka ni vode. Bunar je bio u dvorištu, a voda se vadila kantom. U kući se govorilo njemački. Sa svojim bratom Josipom nije se nikada slagao.

Ovako govori o svojem bratu. „Ali cijelo vrijeme su nam govorili da smo poput psa i mačke. Nisam ga volio, ni on nije volio mene. Zato što je bila tako mala razlika u godinama nije me poštivao kao što sam očekivao, uvijek bi sve završilo tučnjavom između nas. Bio je drugačiji lik od mene. Bili smo različiti u mnogo stvari.“ Andrija tvrdi da su mu brata svi favorizirali, a napose roditelji. Andrija kao dijete radi i u trgovini svojega oca sa ostalim pomoćnim osobljem. Otac je imao tri mašine za izradu remenja, na kojima su radili radnici i to je remenje prodavao na raznim tržištima. Kao dječak Andrija se volio družit s radnicima te ih ispitivati o njihovim životima. Uobičajeni način odgoja bile su i batine. U školi se također kažnjavalo batinama. Učitelj je uvijek bio u pravu i kažnjavalo ga se doma i u školi. Roditelji su živjeli za tadašnje prilike relativno normalan život. No otac je četo odlazio u krčmu gdje je pio kartao, a tamo su postojale i prostitutke. Naime u to doba bilo je uobičajeno da muškarci odlaze na takva mjesta, dok su žene morale biti kod kuće. Uz Andrijinog oca vezana je još jedna afera. Naime, u kući Lauberovih su uvijek bile sluškinje i jedna

3 Mirko Brand, Nikolaus Brand i njegovi potomci/Nkolaus Brand und seine Nackommen, rukopis, 2008.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

od njih mu je bila ljubavnica, ali ju je njegova žena Eva otjerala. Njegova majka mogla je biti samostalna jer je bila iz bogate obitelji. Bilo je, nažalost, normalno u mnogim obiteljima da muž tuče ženu. Eva je rekla mužu da je može udarit samo jednom. To se nažalost dogodilo i to pred Andrijom. Nakon toga mama je spakirala svoje stvari i otišla svojoj obitelji u Ivankovo. Najprije je otišla do prijatelja, a onda do svojih roditelja i nije sa sobom povela djecu. Andrija smatra da je ona otišla jer je bila ekonomski nezavisna. Ona nikada nije svoju imovinu prenijela na muža. Andrija tvrdi da je mama bila vrlo omiljena u selu da je imala prijateljice Njemice, Židovke, Srpkinje, Hrvatice ali i Romkinje. Roditelji se konačno rastaju kad je imao 12 godina. Djed, mamin tata imao je dijabetes te je ubrzo umro, a mama se preselila kod bake u veliku kuću. Baka je prema Andrijinu kazivanju bila dobra osoba, govorila je samo njemački, a Andrija ju je volio jer mu je kuhala jela koja je volio. Andrija je ostao živjeti u Vinkovcima s ocem jer u Ivankovu nije bilo škole. Njegov brat je išao u šegrtsku školu jer je trebao naslijedit očev zanat. Naukovanje je polazio u Beogradu, a Andrija bi povremeno odlazio do njega. On je tamo bio šegrt i živio je u vrlo teškim uvjetima. Andrija je pohađao gimnaziju. Domaćinstvo je vodila sluškinja. Andrijino jedni društvo bili su radnici, zapravo o njemu nitko ne vodi brigu. Te je godine Andrija ponavljao razred. Pronašao je nove kolege i prijatelje koji su bili iz radničkih obitelji. Oni su mu počeli donositi revolucionarne komunističke knjige i Andrija je prišao toj revolucionarnoj grupi kolega. Mnogo je čitao klasike, ali i propagandnu literaturu. Njegovi prijatelji bili su izbačeni iz razreda, a on je bio kažnjen kada je otkriveno kojoj politici pripadaju. To je bilo doba Španjolskog građanskog rata i mnogi mladi ljudi su se nadahnjivali ljevičarskim idejama, među njima je bio i Andrija. Na ljevičarskim sastancima Andrija je mnogo saznao i o fašizmu, nacionalizmu i ostalim tada vladajućim ideologijama u Europi. Osim toga, Andrija je imao curu Lidiju Schleisinger koja je bila Židovka i lijevo orijentirana. Od nje je Andrija mnogo naučio o lijevim ideologijama. No, vratimo se sada na Andrijino političko školovanje. Kao student u Zagrebu učio je od starijih studenata koji su bili članovi Komunističke partije Jugoslavije, a zapovjedi su dobivali direktno iz SSSR-a. Andrija je bio član SKOJ-a. Čvrsto je vjerovao u ideale, a prije svega u slobodu. Bio je strogo antifašistički orijentiran. Također je vjerovao u sovjetski model komunizma, Andrija tvrdi da ništa nije znao o Staljinovim zločinima. Andrija priznaje da je bio i fanatik: „Neprijatelj mora biti uništen, bez obzira tko i što stoji na putu. Ne možeš imati bol ili osjećaj o tome. Moraš uništiti neprijatelja bez da se osjećaš loše. Bilo tko se suprotstavlja revoluciji mora biti uništen“, mislio je tada Andrija. Andrija se u to vrijeme osjeća veoma napušteno, živi s ocem, ali s njim vrlo rijetko kontaktira osim kada traži novac. K majci uopće ne odlazi jer joj nije mogao oprostiti razvod braka. Jedina njegov obitelj bila je gore spomenuta djevojka. Znači, Andrija je polazio vinkovačku gimnaziju kada je ona trajala osam godina.

Godine 1940. Andrija je maturirao. Odlazi u Zagreb na studij medicine, međutim pohađa dva semestra, ali je položio samo jedan ispit. Na studij u Zagreb otišao je pod

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

utjecajem komunističkog prijatelja Hans Hurma s kojim je i stanovao. Komunisti su organizirali slavljenje listopadske revolucije. Policija ga je uhapsila jer je sudjelovao na toj proslavi, ali je drugi dan pušten kući. Hans je ostao u zatvoru tri mjeseca, a novi Andrijin cimer je također ljevičar iz Dalmacije, Živan Sedlan. U to doba Jugoslavija je potpisala trojni pakt i Andrija je išao na demonstracije. Andrija cijelo vrijeme sudjeluje u sukobima koji su se odvijali između desničarskih i ljevičarski studentskih grupa. On je i organizirao ljevičarske grupe za tučnjave, jer je kako tvrdi bio vrlo agresivan. Godine 1941. Hitler je okupirao Jugoslaviju, a on se vraća u rodni grad Vinkovce. Otac se već ranije priključio njemačkoj skupini koji su na neki način bili peta kolona. Majka nije bila politički aktivna, ali nije ni stradala jer je imala dobrih prijatelja Hrvata. Otac je uskoro mobiliziran u jugoslavensku vojsku, ali je samo radio u trgovini s ratnom opremom dok je vlastiti dućan morao zatvoriti.

Druga puno teža životna priča Andrije je njegov odnos sa bratom. Kada se vratio u Vinkovce brat je već bio u njemačkoj vojsci. Napao je jednog susjeda Židova. Kada je Andrija to saznao otišao je u krčmu po brata. Brat je bio pijan i Andrija ga je udario. Došlo je do tučnjave i brat je izvukao nož, no Andrija je bio naučen na tučnjave te ga je istukao. Brat je čak i pucao na njega. Andrija ga je tako jako istukao da je brat morao ići liječniku. Kada se brat vratio od liječnika Andrija mu je zaprijetio da će ga ubiti ako napadne još kojega čovjeka. U Vinkovcima se broj napredne omladine i pripadnika SKOJ-a stalno se povećavao, a i njihov utjecaj u redovima radnika i školske omladine. Iz raspoloživih podataka vidljivo je da su se od 1937. do 1939. svojom političkom aktivnošću među vinkovačkom omladinom posebno isticali Vodinelić, Antun Martinovski-Baba, Ivan Hurm, Duka Šnajder, Štetler, Filips, Franja Žanić, Andrija Lauber, Eugen Hevko, Hari Cilcer, Mica Šumanovac, Ivan Petković, Duka Matošić, Miloš Vasić, Katica Marković, Sofka Smiljanić i drugi. Napredni omladinci i skojevci nastoje zauzeti pozicije u legalnim društvima i organizacijama i tako provoditi zadatke.4

Svi Židovi su pozatvarani, Andrija koji je bio zadužen za organizaciju antifašističkog pokreta u Vinkovcima ostaje sam u kući. On u svojoj kući prikuplja oružje od stare raspadnute jugoslavenske vojske. Između 12. i 13. travnja 1941. članovi KPJ su u Vinkovcima sakupljali oružje i prikupili 20 pušaka, nekoliko bombi i sanduka municije. Drug Lauber Andrija s još nekim drugovima dobiva zadatak, da puške umotane u nauljene krpe zakopa na nekoliko mjesta u gradu.5 Međutim, u Vinkovcima bilo teško organizirati pokret otpora jer to je ravničarski kraj i njemačka vojska se lako i brzo kretala. Andrija je bio povjerenik koji, osim što je skupljao oružje je i distribuirao propagandni materijal prije svega antifašističkog sadržaja. Želi otići u partizane međutim donijeta je odluka da on mora biti glavni

4 Novosti, Glasilo Socijalističkog saveza radnog naroda kotara Vinkovci. 17(1969) br. 44, str 1. 5 Novosti, Glasilo Socijalističkog saveza radnog naroda kotara Vinkovci. 9(1961) br.12. str. 2.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

organizator antifašističkog pokreta u Vinkovcima, što je bilo vrlo teško s obzirom da devedeset posto stanovništva u Vinkovcima podržavalo NDH. On i dalje skuplja oružje, što je bilo vrlo opasno i mnogi su se bojali to raditi. On sam priznaje da nije imao iskustva s oružjem te je otišao u susjedno srpsko selo gdje mu je iskusni čovjek pokazao kako se rukuje s oružjem. Represija režima bila je vrlo teška, ljudi se masovno ubijaju ili odvode u zatvore. Još prije nego što je Hitler napao SSSR, Andrija je sa svoja tri prijatelja završio u zatvoru jer su slušali Radio Moskvu, a prijavila ih je sluškinja. Potom se otac vraća kući jer se jugoslavenska vojska raspala. Brat koji je bio ranjen kao njemački vojnik negdje u Poljskoj također se vraća se kući i otac mu daje novac s kojim je otkupio Andrijinu slobodu. Hans i Andrija željeli su se sakriti u njemačkom radnom logoru, ali su ih odbili. Preko njemačkih studenata i poznanstva ipak su uspjeli ući u radni kamp. Hansa6 su međutim brzo odbili i on je otišao svojem šogoru koji je bio desničar, vrlo brzo je uhićen poslan u Zagreb i ubijen. Andrija je u radnom logoru proveo mjesec dana. Tamo je radio fizičke radove i slušao ideološki program koji je bio profašistički. Gubi kontakt sa s pokretom otpora. Shvativši da je život u Vinkovcima vrlo opasan, odlazi u Zagreb. Pokušao je studirati međutim nije imao snage da se natjera da uči. Izgubio je svako kontakt s komunistima. Andrija postaje vrlo nesretan i počinje piti. Uhićen je i poslan u Vinkovce, u kojem su velika uhićenja, njegov prijatelj Antun Martinovski se ubio. U zatvoru su uvjeti bili vrlo loši: 35 ljudi u jednoj sobi, nema WC-a, redovita premlaćivanja. Napominjem da je Andrija svoju djevojku Lidiju pokušao nagovorit da pobjegnu u partizane, međutim ona nije željela jer je smatrala da mora zaštiti roditelje. Nažalost uskoro su svi uhićeni i poslani koncentracijski logor koji nisu preživjeli. U zatvoru je bio ispitivan, ali nije bio zlostavljan. Za njega su se založili njemački studenti koji su mislili da će promijeniti mišljenje, ali u međuvremenu brat i otac su dali novac i nakon nekoliko tjedana Andrija je pušten iz zatvora.

Kada je pušten iz zatvora odmah je sutradan otišao u Zagreb jer se bojao živjeti u Vinkovcima. U Zagrebu je pokušao naći vezu da se priključi partizanima, ali nije uspio. Uskoro je u prosincu 1942. stigao poziv za njemačku vojsku i on odlazi u Berlin. U Berlinu je proveo jedan mjesec gdje je dobio obuku za pješaštvo. Nijemci su se prema vojnicima odnosili s poštovanjem. U tim jedinicama bili su uglavnom Nijemci iz drugih zemlja. Nakon mjesec dana poslan je na vojnu obuku u Francusku. Obuka je bila vrlo temeljita i ubrzo je saznao da će morati ići na Istočni front.. Uskoro su počeli i zaduživati zimsku obuću i odjeću pa je postalo evidentno da će u Rusiju. Andriji je ovo bilo protiv svih njegovih ideala, sjetimo se samo njegovog obožavanja SSSR-a i socijalističke revolucije. Odlučio je dezertirati. Otišao je u kuhinju i pokušao

6 Hurm Hans je također bio iz Vinkovaca. Otac je obrtnik i izrađivao je kolica za poljoprivrednike. Hans je bio izbačen iz srednje škole zbog političkih aktivnosti. Kasnije je upisao medicinu. Sudjelovao je u demonstracijama kada se je slavila Listopadska revolucija uhićen je i ostao je tri mjeseca u zatvoru. Vratio se u

Vinkovce, pokušao je ući u radni logor, ali nije uspio. Bio je uvjereni antifašista.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

stupit u kontakt sa jednom ženom te ju je zamolio da mu pronađe mjesto za skrivanje. Ona mu je obećala da će mu pomoći. Pronašla je mjesto na jednoj farmi izvjesnog Paula Tourtiera, koji je bio gradonačelnik Loheaca. Tourtier, njegova žena i kći bili su pripadnici francuskog pokreta otpora. Tourtierovi su organizirali da ga smjeste kod farmera Hervera. Dezertirao je na način da je tražio dozvolu u jedinici da ide na farmu po maslac, međutim umjesto po maslac otišao u podrum Tourtierovih gdje se presvukao, a to se je zbilo 14. siječnja 1943. Nakon toga je idući po poljima uz cestu došao Herveove farme. Smjestio ga je u sobu između dvije staje. Tu je proveo tri dana jer mu nisu dali da izađe.

Zaposlio se u vrtu: „I tako sam kopao cijelo jutro, išao raditi ponovno u vrt do 16 sati. Nakon toga sam se vratio do staja i nahranio 20 krava. Kad je to završilo otišao sam na večeru u kuhinju i sjeo s obitelji.“7 Imali su i dijete Hranu je spremala kućanica, a imali su i malo dijete, ali Andrija je malo mogao razgovarati jer nije znao francuski. Jednog dana dok je radio u vrtu približio se kući i vidio je dva njemačka vojnika iz vojne policije koji su ga tražili. Vratio se natrag i sakrio u šuni. Kada se vratio natrag oko ponoći Herveovi ga više nisu htjeli primit jer su se uplašili. Tourtier ga je potom odveo na imanje Henri Moesona oko 80 kilometra blizu Anjoa koji je trebao pomoć jer nije imao ruku. Tamo se je morao brinuti o pet konja, radio je sve poslove na polju sa ostalim slugama. Polako je usavršavao francuski, što komunicirajući s Francuzima što slušajući BBC na francuskom. Tijekom 1943. godine Andrija je prema njegovom sjećanju radio na 13 farmi. Nikada nije radio za novac, tražio je samo hranu, odjeću i paket duhana na tjedan. Stekao je fizičku kondiciju te je bio vrlo snažan. Spomenimo još da je bio u La Villate in Anjon, potom je bio na farmi kod Pene Launary, s kojim se sprijateljio i bilo mu je jako dobro. Uglavnom je radio od jutra do mraka jer je potreba za poljoprivrednim proizvodima bila velika. Hrana mu je bila odlična, a pili su uglavnom jabukovaču jer vode nije bilo, a objedovao je s obitelji. On u Francuskoj nije pio alkohol. Priključio se Pokretu otpora. Farmeri su morali davati hranu francuskoj okupatorskoj vladi. Mladi Francuzi su se bojali odlaska u Njemačku na rad ili pak mobilizacije za frontu te su zato počeli organizirati. Jedan od članova Pokreta otpora ga je pozvao da im se pridruži. Bio im je od koristi jer je bio trenirani vojnik i znao se je služiti oružjem. Andrija je imao simpatije prema članovima Pokreta otpora jer on ih je smatrao da su komunistički partizani i oni nisu primali naredbe de Guella. Odmah je morao ići u akcije, a to su bile uglavnom diverzantske akcije. Pokret otpora ga je prebacio u Bretagne gdje se pridružio grupi padobranaca. Nastavlja s akcijama sabotaže na autocestama, mostovima i elektranama. U Pokretu je bio vrlo koristan jer je uvijek izvršavao zadatke, znao je prevoditi na njemački i obrnuto na francuski, nije bio plašljiv. U Bretagneu je ponovo radio na imanju Tourtiera.8 Znači, po noći je radio

7 Quinn Dilkes: Andrew Lauber 1921-2008. An Oral History. str. 60-61. 8 Anadija Lauber ostao je u kontaktu Paulom Tourtierom i nakon rata. Poslije njegove smrti kontaktirao je sa njegovim sinom i kćerima. Kada je kratko nakon rata radio u Njemačkoj posjetio ih je u Francuskoj. Kada se

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

za Pokret otpora, a danju na farmi. Živio je na farmi s 50-ak ovaca. Nakon oslobođenja Francuske nastavio je raditi na farmi Tourtiera. Preko Tourtierovog rođaka uspio je doći do adrese jugoslavenske ambasade u Parizu. Poslao je pismo u kojem u kojem je tražio da slobodno otiđe posjetit majku. Pozvali su ga dođe u Pariz u jugoslavensku ambasadu. Sreća je bila da je službenica u jugoslavensko ambasadi bila iz sela udaljenog 20 kilometara od Vinkovaca te je poznavala ljude koje je Andrija spomenuo. Andrija je dobio posao u ambasadi i brinuo se za ljude koji su se željeli vratiti u Jugoslaviju. Ti ljudi (vojnici u Španjolskom građanskom ratu, zatvorenici ili pak razni bjegunci) su se skupljali u ambasadi pa su poslani u Marseilles, odatle brodom u Italiju pa preko Jadrana u Jugoslaviju. Jednog je dana Andrija susreo Aleksandra Žakića s kojim je drugovao u gimnaziji u Vinkovcima, a koji je također bio lijevo orijentiran. Njega su uhitili Nijemci te je bio na prisilnom radu u rudniku, ali je pušten kada je Njemačka napustila Francusku. Žakić je bio fizički vrlo slab, Andrija je odlučio da se zajedno s njim vrati u Jugoslaviju iako su ga željeli zadržati u ambasadi. Otišli su zajedno u Marseilles i tamo čekali mjesec dana da se ukrcaju na brod. Brodom su trebali doći u Napulj, međutim oni su stigli na jug Italije u Taranto. Znali su da oni podržavaju Tita te su ih stavili u kamp zapravo logor. Jedan od zatvorenika uspio je doći u kontakt sa jugoslavenskom vojnom misijom u Italiji te su ih na intervenciju kamionima prevezli u Bari gdje su se liječili Titovi partizani. Tu su čekali da ih se prebaci u Jugoslaviju. Jednoga dan u redu za hranu Andriju je prepoznao Boško Nikolić. To je bio čovjek koji ga je početkom rata podučavao kako se rukuje s oružjem. Potom su dobili vojničku uniformu i pušku te su poslani u Dubrovnik. Tu su spavali u zgradi Gimnazije. Pozvani su da ih se razvrsta u vojne jedinice i tu je Andrija pokazao pismo koje mu je napisao Boško Nikolić u kojem je pisalo da je on poznati antifašista. Komisija je saznala da je studirao medicinu pa su ga odredili da radi u bolnici u Dubrovniku. Tu je u bolnici zapravo u jednom dubrovačkom hotelu naučio od talijanskog doktora i medicinskog tehničara o liječenju ranjenika. Jednog dan su dovezli 150 Albanaca koji su bili u vrlo teškom stanju. Komandant mu je naredio da on bude na čelu te zdravstvene ustanove, ali je uskoro saznao da su Albanci bili smješteni u jednoj zgradi na koju je bačena bomba pa je zapovjednik smijenjen jer se smatralo da je on odgovoran.

Andrija je radio je marljivo i razvrstavao Albance u zaraznu bolnicu, bolnicu ili za front. Njegov nadređeni ga cijeni te ga je poslao u Split gdje je također bila bolnica. Nakon kratkog vremena konačno je dobio papire da se može vratiti u Vinkovce. Vratio se preko Zagreba koji je već bio oslobođen kao i Vinkovci. Putuje cijelu noć i dolazi u Vinkovce. Potom odlazi k svoj mami u Ivankovo. Ljudi u Ivankovu ga dočekuju srdačno, mama s kojom nije komunicirao dvije godine je naravno ganuta. Saznaje da mu je otac u Njemačkoj, ali mama nije htjela otići iako je njemačka komanda 1944. tražila od Nijemaca da odu u Njemačku. Njegov pak brat kao što sam već pisao je

je preselio u Sjedinjene Američke Države oni su ga posjetili u Iowi, on je njih također još par puta posjetio u Francuskoj.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

ranjen u nije se mogao vratiti u vojsku. Oženio se u Bavarskoj imao je kćerku Hertu. Kako nije mogao raditi svoj posao zaposlen je u administraciji u tvornici. Ivankovo je bilo pod vlašću NOV, sve institucije bile su pod utjecajem KPJ. Uskoro se Andrija mora vratiti u Split i saznaje da će se sveučilište otvoriti te mu je komesar dopustio da ide na studije u Zagreb. No nije imao novaca. Tada se povezao s prijateljima od ranije te je dobio vojnu stipendiju. Osigurani su mu stan, hrana i odjeća. Na početku je imao dosta problema s učenjem jer mu je koncentracija slaba, pomažu mu prijatelji u učenju od kojih spominje Branka Premužića. Priznaje da puno pije. Ipak je uspio položiti sve ispite. Osjećaj da napreduje i da se normalizirao ga je ohrabrilo i on je nastavio s učenjem te postao jedan od najboljih studenata. Naglašava kako je patio od posttraumatičnog stresa zbog svega što je do tada preživio u životu. Imao je dosta velikih problema s alkoholizmom, iako kao đak i student nije pušio ni pio. Bio je od strane KPJ poslan na odvikavanje od alkohola. Bio je smješten u bolnicu i odvojenu sobu, jer je KPJ vodila brigu o njegovom liječenju, ali on nije vjerovao da ima problem s alkoholom. Bio je na liječenju pet mjeseci, ali baš nije bio discipliniran. Andrija smatra da je Tito napravio svoje ime nezavisno od Staljina, dok su ostali bili Staljinove lutke Tito je potpuno kontrolirao situaciju u Jugoslaviji. Naravno Lauber ga kritizira zbog ubijanja nedužnih zatvorenika i hvali njegov prekid sa Staljinom 1948. godine. On se osobno nije miješao tada u politiku nego se posvetio studiju, iako kaže da je više bio na strani Tita. Naglašava kako je on prije rata bio idealista. Naglašava velika neslaganja između teorije i prakse. Kritizirao je i agrarnu reformu gdje se bogatijim seljacima oduzimala zemlja. Također kritizira vojsku u kojoj su se zaposlili mnogi koji nisu bili iskrenih komunistički ideala, a vidi i problem u nacionalizmu. Misli da je Đilasova kritika Titove politike bila dobra. Osobito je kritizirao koncentracijske logore koji su osnovani poslije rata.

U bolnici su se prema pacijentima odnosili vrlo grubo i liječili ih čak elektrošokovima. Poslije povratka na fakultet uspio je položiti sve ispite, položio je sve testove i vjerovali su da je izliječen međutim on je i dalje nastavio piti. Na kraju je ipak diplomirao. Od 1953. do 1957. radio je kao vojni liječnik, ali je stalno imao problema s alkoholom. Godine 1951. oženio se Višnjom Svobodom, anesteziologijom. Priznaje da je živio neuredno često bi ostao piti i ne bih došao kući ženi i djetetu. Sin Ranko je rođen 1952., umro je 1954., godine od leukemije. Kasnije, 1955. godine se rodila kćerka Smiljka. Sam za sebe kaže da je bi najgori muž u cijeloj Hrvatskoj.9 Pio je sve više, otišao je ponovno na liječenje no nije bilo pomoći i na kraju su ga izbacili iz vojske. Sada kao civil radio je na neurologiji i psihijatriji od 1957.-1960. U to vrijeme nije pio jer je morao učiti specijalizaciju. U to vrijeme bio je šef Jugoslavenske agencije za alkoholizam. Godine 1959. rastao se od svoje žene i slijedeće godine odlazi u Njemačku. Od 1960.-67. radio je kao neurolog u Braunschweigu, u Hanoveru i u Zapadnom Berlinu. Tu se oženio sa Kristinom Lauschke i s njom je imao sina Petra i kćerku

9 Quinn Dilkes: Andrew Lauber 1921-2008. An Oral History. str.101.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

Blanku. Brak nije baš dobro funkcionira te se ponovno rastao. Godine 1967. odlazi u SAD-e radi do 1970. u psihijatrijskoj bolnici Medicinskog fakultete Sveučilišta Iowa. U početku nije pio, međutim upoznao se s Hansom iz Njemačke i ponovno počeo piti. Najprije u društvu a kasnije sam. Pokušao se nekoliko puta liječiti, međutim nije uspio. Potom odlazi u Kanadu gdje radi na Univerzitetu of Winnipeg in Manitoba, međutim ubrzo je šef umro i on se morao preseliti. Zaposlio se u Houstonu od 1973. do 1978. te se bavio specijalizacijom za leđnu moždinu. No njegov šef je bio manično depresivan i Andrej napušta to mjesto. U Houstonu je Andrej prestao piti, a uskoro je prestao i pušiti. Kasnije je radio još u Južnoj Đakoti. U mirovinu je otišao 1989. godine. Preselio se je na farmu blizu Iowe gdje se bavio konjima te se sprijateljio s mnogo ljudi te uskoro uspostavio kontakt s kćerkom Smiljkom.

Andrija Lauber bio je suautor u dva znanstvena članka,10 te je držao predavanja na tri fakulteta Univerzitetu u Zapadnom Berlinu, Univerzitetu Indiaena Medical Center u Indianapolisu, Univerzitetu of Winnipeg in Manitoba u Kanadi.

Na kraju donosim sjećanja njegove kćerke Smiljke Selanec. Moj otac, Andrija Lauber, kako ga ja pamtim, bio je čovjek vrlo širokih interesa, bibliofil, te je vrlo strastveno proučavao literaturu o temama koje su ga preokupirale. Proučavao je tehnike jahanja i rada s konjima, školovanje lovačkih pasa, tehnike gađanja lovačkim puškama, lov, ribolov, povijest, naročito Stari Rim, numizmatiku, Katarinu Veliku, život i običaje Amiša te noviju povijest i politiku. Nije upoznao Internet, ni tražilice npr. Google, te je sve informacije dobivao iz mnogobrojnih knjiga; najinteresantnije pasuse je podcrtavao. Kad bi ga neka materija zaintrigirala nije proučavao samo jednu knjigu, nego bi nabavio svu dostupnu literaturu o tom području.

Bio je strastven lovac, odlazio je u lov u različita lovišta u SAD-u i Kanadi, a osobito je volio loviti po divljim predjelima Aljaske. Također je bio član lovačkog društva iz okolice Vinkovaca. Imao je impresivnu kolekciju vrijednog lovačkog oružja. Uzgajao je i školovao lovačke pse- engleske pointere i njemačke oštrodlake ptičare. Bavio se i ribolovom te jedrenjem. Volio je jahati konje te je bio vlasnik 2 konja Dusty i Mico. Također je igrao polo i to je započeo trenirati u 65. godini.

U svakom društvu bio je omiljen, elokventan, prepun životnog iskustva zabavljao je prisutne interesantnim pričama i egzotičnim dogodovštinama. Bio je vječiti šarmer te su ga pamtili u Zagrebu kao studenta medicine, u Njemačkoj, Francuskoj, Kanadi, SAD-u.

Bio je vrlo zainteresiran za numizmatiku te je imao bogatu zbirku rimskih novčića te opsežnu literaturu i kataloge. Interes za numizmatiku potječe iz rodne kuće u

10 A. Lauber, Gren J. Return of EEG Activity after Electrocerebral Silence-2 Case Reports, J Neurol. Neurosurg

Psychiat 25: 103-107 1972.

I. Kracan, M. Dimitrijevic. A. Lauber, C. Ware, L. Halstead, S. Atttia, A. Altinel, P Salis, Nocturnal peile tumescence(NPT) and sleeep stages in patients with dpinsl cordeinjuries Sleep 6:52,1977.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

Vinkovcima, jer je u „bašti“ kraj Bosuta u djetinjstvu pronašao rimske novčiće. Na žalost, rodna kuća i okućnica koja je bila konfiscirana nakon Drugog svjetskog rata do današnjeg dana nije vraćena iako je zahtjev za povrat imovine podnio 1997. godine. Još uvijek traje postupak i upravni spor, iako je prošlo više od 20 godina.

DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 339-350 Ivan Peklić: Andrija Lauber: život i djelo

Andrija Lauber: život i djelo Sažetak U ovom radu na temelju izvora, literature i svjedočanstva istraženi život i djelo Andrije Laubera. Lauber je bio tipični izdanak njemačke porodice naseljene na podruju bivše Jugoslavije. Njegovi preci porodica Brand doselili su se iz Lotharingena u Apatin za vrijeme Marije Terezije (1754). Iz Apatina su se doselili u Ivankovo. Andrija Lauber rođen je Vinkovcima 1921. godine. Djetinjstvo je provodi u Ivankovu kod ujaka. Njegov život prolazi kroz sva društveno politička previranja u Jugoslaviji. Kao gimnazijalac postaje pristalica KPJ međutim u Zagrebu biva uhićen i regrutiran u njemačku vojsku. Na obuci u Francuskoj dezertira i priključuje se Pokretu otpora. Nakon toga odlazi u Jugoslaviju i priključuju se NOB-eu. Studira medicinu i specijalizira neurologiju. Međutim nakon studija napušta Jugoslaviju u nakon kratkog zadržavanja u Njemačkoj odlazi i SAD gdje završava svoji profesionalnu karijeru, ali svoj život.

Andrija Lauber: Leben und Werk Zusammenfassung

In dieser Arbeit wurde aufgrund Originalliteratur und Zeugnissen Leben und Werk von Andrija Lauber erforscht. Lauber war ein typischer Spross einer deutschen Familie, angesiedelt auf dem Gebiet des ehemaligen Jugoslawiens. Seine Vorfahren, die Familie Brand, siedelte zurzeit von Maria Theresia (1754) aus Lothringen nach Apatin. Aus Apatin siedelten sie nach Ivankovo um. Andrija Lauber wurde in Vinkovci geboren, im Jahr 1921. Seine Kindheit verbringt er in Ivankovo, bei seinem Onkel. Sein Leben geht durch alle politischen Umstürze in Jugoslawien. Als Gymnasiast wird er Anhänger der Kommunistischen Partei Jugoslawiens, doch in Zagreb wird er verhaftet und in die deutsche Armee rekrutiert. Bei der Ausbildung in Frankreich desertiert er und schließt sich der Widerstandsbewegung an. Danach kommt er nach Jugoslawien und schließt sich dem Volksbefreiungskampf an. Er studiert Medizin und spezialisiert Neurologie. Doch er verlässt nach dem Studium Jugoslawien und geht, nach einem kurzen Aufenthalt, in die USA, wo er seine professionelle Karriere, aber auch sein Leben beendet.