31 minute read
Robert Holjevac Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog i Ivana Stojkovića
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...
Dr. sc. Robert Holjevac robert.holjevac@zg.t-com.hr Hrvatski institut za povijest Opatička 10 UDK: 27(091) Pregledni rad Prihvaćeno: 30.9.2020.
Advertisement
U ovom radu daje se pregled djelovanja njemačkog teologa, svećenika, polihistora i kardinala Rimske crkve, Nijemca Nikole Kuzanskog, Usporedo s njime prikazano je i djelovanje njegovog suvremenika hrvatskog redovnika dominikanca, teologa i ekleziologa, Dubrovčanina Ivana Stojkovića. Dat je presjek djelovanja dvojice velikana opće povijesti Crkve, njihova suglasja kao i razmimoilaženja u pitanjima crkvenog učenja i onovremenog političkog djelovanja. Ključne riječi: Nikola Kuzanski, Ivan Stojković, Bazelski koncil, carigradska misija, papa Martin V, papa Eugen V, protupapa Feliks V.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...
CRKVENO-POLITIČKE I KONCILIJARISTIČKE PRILIKE ZA ŽIVOTA IVANA STOJKOVIĆA I NIKOLE KUZANSKOG
Kada govorimo o Nijemcima u srednjevjekovnom hrvatskom kulturnom krugu, onda se neizostavno mora spomenuti Nikolu Kuzanskog, njemačkog teologa, nadbiskupa i kardinala. Nikola Kuzanski rođen je 1401. godine kao Nikolaus Chryfftz u Kuesu u Njemačkoj, u bogatoj trgovačkoj obitelji. Na sveučilištima u Heidelbergu, Padovi i Kölnu dobiva svestrano obrazovanje iz teologije, filozofije, matematike, fizike, medicine i prava. Nakon kratke pravničke karijere, 1430. godine zaređuje se pod imenom Nicolaus de Cusa. U crkvenoj hijerarhiji ostvario je iznimnu karijeru. Kao visoki crkveni velikodostojnik i teolog sudjelovao je u radu nekoliko koncila koji su bili posvećeni okončanju dugotrajnog raskola u Katoličkoj crkvi. Njegova djelatnost vezana je i uz njegove filozofske i znanstvene interese, iako to nije u fokusu ovoga rada. No treba napomenuti da je ostvario utjecaj na neke od najznačajnijih filozofa renesanse. U njegovim djelima uočava se otvorenost prema drugim oblicima filozofije i renesansna širina duha, a poseban je interes imao za matematiku kojom se bavio cijelog života.1
Njegov suvremenik Hrvat, dubrovački dominikanac Ivan Stojković (1392/95.1443), student Padovanskog (1414–17) i Pariškog sveučilišta (1417–20), tridesetih i četrdesetih godina 15. stoljeća snažno je utjecao na europska kulturna, politička i vjerska kretanja. U svojim predavanjima, predstavkama i govorima stalno je naglašavao potrebu obnove i uspostave jedinstva zapadne kršćanske ekumene u svrhu sjedinjenja s nacionalnim crkvenim zajednicama istočne tradicije, jer je vjerovao da se samo jedinstvena Europa s uspjehom može suprotstaviti prodoru islama te je stoga uvjeravao prvake europske duhovne i svjetovne vlasti o potrebi općega konsenzusa.2
1 Nikola Kuzanski značajan je filozof renesanse. Na prijelazu iz srednjovjekovnog skolastičkog mišljenja u racionalnu i dijalektičku filozofiju, Nikola Kuzanski utemeljio je prve idejne premise koje će poslije baštiniti racionalistički filozofski sustavi (Descartesov i Spinozin). Vremensku i prostornu beskonačnost univerzuma pretpostavlja postulatom Božje beskonačnosti i savršenosti. Bog je jedinstvo svih suprotnosti, coincidentia oppositorum, apsolutni maksimum kao i minimum, jer je i u onom najmanjem. Univerzum, makrokozmos, kao nešto savršeno, očituje se u svemu, poglavito u čovjeku. U beskonačnome dano je i konačno, ono »sve« u »svemu« je (omnia ubique), u općem sadržano je i ono posebno, čovjek se istražujući pojedinačno uzdiže do spoznaje beskonačnoga. Taj filozofski stav upućuje na identičnost individuuma i božanskoga bića.
Spoznaja Jednoga moguća je samo svojevrsnom intuicijom, tj. učenim neznanjem (docta ignorantia). Po Nikoli
Kuzanskom postoje četiri vrste spoznaje: osjetilna spoznaja, analitički razum, sintetička intelektualna spoznaja i intuitivni izvor spoznaje (mističko-panteistička spoznaja, odnosno visio intellectualis). Nikola Kuzanski odbacio je skolastičke spoznaje o Zemlji kao središtu svijeta. Kozmos nema središta, bezgraničan je, a ove su spoznaje pridonijele snažnijemu razvoju renesansne znanosti. Glavna djela: O učenom neznanju (De docta ignorantia, 1440), O nagađanju (De coniecturis, 1441–43), O skrivenom Bogu (De Deo abscondito, 1446), O berilu (De beryllo, 1457), O jednakom (De aequalitate, 1459), O ne-drugom (De non aliud, 1460/61), O igri kugle (De ludo globi, 1463). Usp. uvodnu studiju u: Kuzanski Nikola / Cusanus Nicolaus, O učenom neznanju / De docta ignorantia, ur. Erna Banić- Pajnić, prev. Luka Boršić i Irena Galić, Zagreb: Institut za filozofiju, 2007. 2 Usp. Šanjek Franjo, „Ivan Stojković i počeci humanizma u Hrvata“ , Dani Hvarskoga kazališta : Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, Vol. 16 No. 1, 1990., 273-274. Vidi i: Šanjek Franjo - Tomljenović
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...
Područje zajedničkog djelovanja Kuzanskog i Stojkovića vezano je uz jedinstvo Crkve, prvo zapadne Crkve, Rimske crkve, koja je u njihovom vremenu proživljavala vrlo velike krize, a potom na jedinstvu Istočne i Zapadne crkve. Rimska crkva je proživljavala krizu zbog svojeg, prije svega moralnog, a onda i političkog pada koji se je manifestirao u pojavi tzv. protupapinstva. Krajem 14. i početkom 15. stoljeća pojavio se čitav niz suprotstavljenih papa, od kojih su onda slijedile različite nasljedne linije, rimska i avinjonska, a njihov utjecaj uglavnom je ovisio o moći svjetovnih vladara koji su ih podržavali. Takvo okruženje dovelo je do gubitka autoriteta institucije pape i protupapinskog raspoloženja. U kritičnom razdoblju papinstva pri kraju 14. st. pojavila se i tzv. koncilijarna teorija prema kojoj je koncil iznad pape, a koji će snažno djelovati i utjecati na Crkvu kroz 15. stoljeće.3
DOTICAJI NIKOLE KUZANSKOG I IVANA STOJKOVIĆA KROZ RAD BAZELSKOG KONCILA
Koncil u Baselu na kojem su sudjelovala obojica velikana crkvene povijesti Kuzanski i Stojković, sazvan je u razdoblju kada je koncilski pokret bio snažan, a autoritet pape slab. Pod pritiskom zahtjeva za crkvenom reformom papa Martin V. odobrio je dekret koncila u Konstanci 9. listopada 1417., kojim se pape obavezalo da periodički sazivaju koncile. Na isteku prvog roka određenog tim dekretom, papa Martin V. je postupio u skladu s njim i sazvao koncil u Paviji. Zbog epidemije na tom području koncil se gotovo odmah preselio u Sienu i raspustio. Sljedeći je koncil sazvan tek nakon sedam godina 1431. u Baselu, po naredbi pape Martina, koji je za predsjedavajućeg odredio Juliana Cesarinija, prelata, no sam papa Martin V. je umro prije otvaranja koncila. Kasnije je papa Eugen IV. dekretom odredio da se koncil nastavi u Ferrari, a 1439. se pak preselio u Firencu zbog prijetnje kuge. Prvotna lokacija u Baselu odražavala je želju reformski nastrojenih sudionika da se rad koncila održi izvan teritorija Papinske države, Svetog Rimskog Carstva ili kraljeva Aragona i Francuske, čiji se utjecaj nastojao izbjeći. Bazelski koncil htio je reformirati Crkvu i izmiriti Zapadnu i Istočnu crkvu. 4
Kao što je i napomenuto, Nikola Kuzanski sudjelovao je na značajnom crkvenom koncilu u Baselu, koji je uz prekide trajao gotovo osamnaest godina (Kuzanski je na koncilu sudjelovao od 1432. do 1437. godine), a na kojem je sudjelovalo oko pet stotina biskupa. Upravo na koncilu u Baselu počinje Kuzanski graditi svoju crkvenopolitičku karijeru (bio je izabran za člana Odbora za nauk vjere). Na samom početku koncila Kuzanski je na strani koncilijarista, koji zastupaju stajalište o primatu koncila nad
Ivan, „Dominikanci i razvoj školstva u srednjovjekovnoj Hrvatskoj“, Croatica Christiana periodica, god. 10, br. 17 (1986.), 56-57. 3 Holjevac Robert, Ivan Stojković i njegovo doba, Hrvatski institut za povijest ,Zagreb 2004., 26. 4 Turčinović Josip, „Ivan Stojković u službi zajedništva Crkve“, Croatica Christiana periodica, god. 14, br. 25 (1990.), 214.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...
papom. Predstavnici koncilijarizma uz njega su Ivan iz Segovije, Ioannes da Segovia, te Enea Silvio Piccolomini koji će kasnije postati papa Pijo II., Kuzanski će, međutim, kasnije promijeniti stav i prijeći na stranu pape. U svome prvom značajnom spisu što ga podastire koncilu „De concordantia catholica“, „O katoličkoj slozi“, Kuzanski zastupa umjereni koncilijarizam i zalaže se za ujedinjenje Istočne i Zapadne crkve.5
Stojković pak već 1417. godine, kao izaslanik Pariškog sveučilišta putuje u Konstancu na završni dio crkvenog koncila (1414.-1418). Vrlo brzo 1420., kada Pariz pada pod englesko gospodstvo u stogodišnjem ratu između Francuske i Engleske, što je težak udarac za Sveučilište Sorbonnu, Stojković postiže stupanj magistra i doktora svete teologije. Iste te godine izbijaju husitski ratovi u Češkoj. Stojković je odmah zauzeo značajno mjesto na Sorbonnskom sveučilištu, među tamošnjim profesorima, a Sveučilište ga 1422. šalje kao svog legata caru Žigmundu i papi Martinu V. da na temelju dekreta „Frequens“ iz Konstanze izbori pravovremeno sazivanje novoga Koncila. Može se reći da od tada Stojković živi za koncil, obnovu i jedinstvo Crkve, a krajem 1422. pred papom je održao vatreni govor: „consilium, coge concilium“, „daj savjet, iznudi sabor“. Ubrzo je uslijedilo sazivanje sabora u Paviji i Sieni. Ciljevi tih skupova bili su reforma, suzbijanje husitske hereze i pripremanje unije s Grcima. Stojković 23. travnja 1423. održava u tom smislu veliki inauguralni govor „Fiet unum ovile et unus pastor“/“jedno stado i jedan pastir“, a na sinodi u Sieni 31. listopada 1423., je razvio misao o sveopćoj obnovi crkvenih i društvenih struktura. 6 To je bila priprema za Basel na koji Ivan Stojković dolazi zajedno sa Španjolcem Ivanom Palomarom (Iohannis de Segovia/Johannes von Segovia) iz Nürnberga u srpnju 1431. godine. Na samu Novu godinu iste 1431. Stojković govori o potrebi održavanja takvog jednog općeg crkvenog koncila na kojemu bi došlo do jedinstva, prvo Zapadne, a potom i Istočne crkve. Nakon toga bi se prema Stojkovićevim riječima ujedinjena Crkva mogla suprotstaviti stalnim nadiranjima Mongola, Tatara, Turaka Osmanlija kao i prije Arapa Saracena koji svaki sa svoje od četiri strane svijeta djeluju destruktivno na „Corpus christianorum“; tj. na „corpus Ecclesiae“. Stojković podsjeća da podvojenost kršćanskog Zapada počinje od glave, tj. od pape, pa je potrebna radikalna obnova struktura za prevladavanje krize Zapada s uzrocima trajnog raskola, koji se može prevladati samo općim crkvenim saborom kao jedinstvenim zajedničkim forumom s pravom na slobodnu debatu i odlučivanje u svrhu ozdravljenja i obnove Crkve i društva. Martin V. želi papi podložan sabor, a Stojković dopušta da bude i buntovan, ali reforman.7
Stojković je 23. srpnja 1431. svečano otvorio koncil inauguralnim govorom „Venit angelus testamenti quem vos vultis“. Na Stojkovićev prijedlog nije se više radilo po
5 Banić-Pajnić Erna, „Nikola Kuzanski i hrvatski filozofi i teolozi humanizma i renesanse“,Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Vol. 33. No. 1-2 (65-66), 2007.,44-45. 6 Turčinović, „Ivan Stojković u službi“, 214-215. 7 Isto.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...
nacijama nego po komisijama. On je izabran u komisiju „de fide“, o vjeri. Možemo reći da je od tada Stojkovićeva sudbina vezana uz burnu povijest toga sabora, a ključni momenti koji su izravno vezani za Stojkovića bili su: iskorijeniti hereze (husiti i bosanska hereza - krstjani), postići uniju s Grcima, temeljito reformirati Crkvu, a što je pak značilo: vratiti se starim kanonima, ne ugroziti uobičajeno i tako ponovno postići jedinstvo kršćanskoga svijeta u sigurnom poretku. Ivan Stojković bio je supredsjedatelj Bazelskog koncila, a koncil je postigao to da se češki husiti privole vratiti u zajedništvo s Katoličkom crkvom. Nemalu ulogu u tome imao je i sam Stojković, koji je žestoko branio stajališta Katoličke crkve i ekleziologije. O tome sam Stojković svjedoči u djelcu „O tome kako su Česi bili privedeni jedinstvu“. Stojković je i autor grandioznog ekleziološkog djela Tractatus de Ecclesia. Koliko je poznato, to je dosad – ako ne najveće, a ono jedno od najvećih eklezioloških djela ikada napisanih.8 Upravo u tom Stojkovićevom djelu prisutan je Kuzanski kroz rasprave o crkvenom zajedništvu. U Tractatus de Ecclesia ima više citata iz Kuzančeva spisa De concordantia catholica (O katoličkoj slozi), a dijele i misao o vojujućoj Crkvi (ecclesia militans) koja prirodno prelazi u Crkvu pobjednika (ecclesia triumphans).9 Stojković je na koncil nastojao dovesti heterodoksne „krstjane“ Crkve bosanske 1433., jer su u Basel pristigle optimistične izjave o „obraćenju bosanskog puka zaraženog manihejskim krivovjerjem, pogotovo nakon što su Bosanci izvojevali nekoliko takoreći čudesnih pobjeda nad Turcima“.10 U ime koncila Stojković piše Dubrovačkoj Republici da poradi kod kralja Tvrtka II Tvrtkovića, Sandalja Hranića i Radoslava Pavlovića, knezova humskih, da dođu na Koncil. Republika 5. listopada 1433. odgovara da „Bosanci“ neće doći, kako vele, zbog čestih upada Turaka.11
Napori kršćanskog svijeta da dođe do sjedinjenja s Istočnom Crkvom odnosno s Grcima, kako se običavalo govoriti, trajali su tada već pedesetak godina. Otkako su Turci u drugoj polovici 14. st. zauzeli balkansko zaleđe i otkako je Carigrad postao otok u turskom moru, pitanje sjedinjenja postalo je i političko pitanje. I na koncilu u Baselu to je pitanje bilo iznimno aktualno. Carigrad se odazvao bazelskom pozivu na sudjelovanju u radu koncila i uputio je svoje predstavnike. Koncil je stoga pak izabrao u svibnju 1435. Ivana Stojkovića, Simona Frerona i Henrika Mengera kao svoje poslanike koji će poći u Carigrad pripremiti dolazak Grka.12
U početku rada koncila, u polemikama oko primata u Crkvi, Kuzanski i Stojković se nalaze na istoj liniji i zalažu se za jedinstvo Crkve, za pregovore s predstavnicima Istočne crkve te ističu neophodnost crkvenih reformi. Kako su se s vremenom razlike u stajalištima između koncilijarista i pape produbile i sukobi zaoštrili, dogodilo se da
8 Holjevac, Ivan Stojković i njegovo doba, 42-45. 9 Banić-Pajnić: „Nikola Kuzanski i hrvatski filozofi“, 45. Kuzanski, O učenom neznanju. 10 Turčinović, „Ivan Stojković u službi“, 218-220. 11 Šanjek Franjo, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, Barbat, Zagreb 2003., 94. 12 Holjevac, Ivan Stojković i njegovo doba, 113.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...
su 1435. na put u Carigrad krenula dva poslanstva. Naime, kada je na dnevni red došlo pitanje stanovitog ograničavanja papine vlasti od strane koncila koji je trebao djelovati prema načelu biskupske kolegijalnosti te nadgledanja pape kao onoga koji upravlja Crkvom, došlo je i do sukoba Bazelskog koncila i tadašnjega pape Eugena IV. Ujedno na samom koncilu u Baselu, došlo je do razmimoilaženja i u vezi s mjestom održavanja pregovora s predstavnicima Istočne crkve, pa dok su koncilijaristi predlagali jedan od gradova srednje Europe, papinski predstavnici zalagali su se za to da to bude neki od talijanskih gradova. Tako je, pored bazelskog poslanstva, papa Eugen IV. imao i svoje poslanstvo u Carigradu, sa zadatkom da nagovori Grke da dođu na papin Koncil negdje u Italiji, a ne na Rajni ili u Avignonu kako su predlagali Bazelci. Zapadni poslanici nisu međusobno komunicirali, a Grci su odvojeno pregovarali i s jednom i drugom zapadnom stranom. Tako je na strani pape, tj. u njegovom poslanstvu bio i Nikola Kuzanski.13
Što se same carigradske misije tiče, treba reći kako jednako Stojković kao i Kuzanski sudjeluju u nagovaranju bizantskog cara Ivana VIII. Paleologa te Grčke crkve da se odazovu na zajednički koncil Crkve kojim bi bila prevladana te izliječena četiristoljetna shizma. Bazelski poslanici Simon Freron, Henrik Menger te Stojković imaju mnogo problema zbog u Baselu ranije donijete bule „Sicut pia mater“ u kojemu se Grke, a što se crkvenosti tiče, bilo posve izjednačilo s češkim husitima, iako su to i za Grke bili heretici.14 Bez obzira na vrlo pohvalne riječi samog Ivana Stojkovića o grčkom jeziku te kulturi, Grci se najzad odlučuju za stranu papinskog izaslanstva. Kako kaže Kamilo Dočkal: „Grci se ovdje poniješe vrlo plemenito, jer su imali osjećaja za crkvenost te nisu htjeli nazočiti koncilu bez pape“15. O tome svjedoči i Stojkovićev razgovor s carigradskim patrijarhom, Bugarom Josipom II., koji je nekoliko puta u razgovoru insistirao da na budućem zajedničkom koncilu bude nazočan i papa pa ma gdje se taj koncil imao održati. Tako će taj koncil ujedinjenja biti održan najprije u Ferrari 1438. i potom u Firenzi 1439. godine.16
Putovanje Nikole Kuzanskog u Carigrad u svojstvu papina izaslanika bilo je višestruko značajno. Osim što je papino poslanstvo u pregovorima s carigradskim crkvenim velikodostojnicima bilo uspješnije, Kuzanski je na povratku iz Carigrada, doživio svojevrsno nadahnuće, koje će smatrati darom Božjim, naime uvid u nemogućnost spoznaje Boga, uvid u „učeno neznanje“, što će biti glavna tema njegova programatskog spisa De docta ignorantia, objavljenog 1440., i jedna od okosnica njegove filozofije.17 Kuzančev boravak u Carigradu bio je značajan i zbog činjenice što je ondje došao u posjed grčkih rukopisa koje će u Italiji dati prevesti
13 Isto,115. 14 Isto,120-123. 15 Dočkal Kamilo, Poviest Ferrarofiorentskog sabora, Zagreb 1940., 22. 16 Holjevac, Ivan Stojković i njegovo doba, 144. 17 Banić-Pajnić, „Nikola Kuzanski i hrvatski filozofi“, 48.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...
nekim istaknutim humanistima, a ti rukopisi će imati značajan utjecaj na Kuzančevo filozofsko mišljenje.18
S druge strane, Stojković nakon carigradske misije daje detaljan izvještaj Baselu, koji dovodi do dodatnog zaoštravanja u odnosima s papom. Stojković je u ožujku 1439. zahtijevao obnovu procesa protiv pape Eugena IV. Smatrao je s ostalima da je papa osobno potpomagao propadanje morala, to jest da nije u skladu sa svojim pozivom služio „ad aedificandam Ecclesiam“, i da se jednostranim i prijevarnim raspuštanjem koncila ogriješio o dogmu vrhovne mjerodavne vlasti Koncila kao sveukupne okupljene Crkve kako je bilo proglašeno u dekretima Koncila u Konstanci 24. lipnja 1439. Eugen IV. je proglašen svrgnutim. Mjesto njega je zatim izabran Feliks V. u osobi Amadeusa Savojskoga posljednjeg protupape u povijesti Crkve. Stojković je već prije bio imenovan biskupom u Ardijchu u Transilvaniji (Siebenburgen). Novi papa ga je 1440. učinio svojim kardinalom prezbiterom pod naslovom Svetog Siksta. Kod njega je i umro u Lausanni, 28. kolovoza 1443. ostavivši prije toga golemu biblioteku s rijetkim grčkim, islamskim i latinskim kodeksima dominikancima u Baselu. Prikupljena biblioteka bila je bogat izvor i doprinos u radu mnogim humanistima, a njome se koristio i Erazmo Rotterdamski.19 Isto tako je nesumnjivo da je Stojkovićeva biblioteka odigrala značajnu ulogu u intelektualnom formiranju Nikole Kuzanskog.
NEKE OD GLAVNIH ODREDNICA TEOLOŠKOFILOZOFSKIH MISLI NIKOLE KUZANSKOG I IVANA STOJKOVIĆA
Stojković je na svojim brojnim putovanjima marljivo prikupljao djela najširega znanstvenog spektra, koja će u doba humanizma i kasnije biti od iznimnog značenja za razvoj europske znanosti. Njegova osobna knjižnica, koju je 19. srpnja 1443. oporučno ostavio bazelskim dominikancima, najbolji je pokazatelj znanstvenog interesa hrvatskog teologa, koji je za vrijeme studija, aktivne profesorske službe u Parizu i Bolonji, kao i za čestih diplomatskih misija prikupio i dao prepisati mnoga vrijedna djela antičke mudrosti i kršćanske starine. Tako će i za svoga boravka u Carigradu prikupiti vrijedne grčke rukopise, što je također jedna od poveznica između njega i Kuzanskog. Upravo za vrijeme svoga boravka Kuzanski je kontaktirao s nekima od najznačajnijih bizantskih intelektualaca koji će doći na koncil u Ferrari odnosno u Firenci. U tom su poslanstvu, naime, bile osobe koje će odigrati značajnu ulogu kao posredovatelji grčke rukopisne građe Zapadu, ali i kao inicijatori značajnog prevoditeljskog rada u okviru humanizma i renesanse, koji se intenzivira upravo dolaskom ovih intelektualaca na Zapad.20
18 Isto. 19 Turčinović, „Ivan Stojković u službi“, 218. 20 Banić-Pajnić: „Nikola Kuzanski i hrvatski filozofi“, 48.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...
Prikupljene vrijedne grčke manuskripte, Kuzanski je koristio i na Ferrarskofirentskom koncilu gdje rabi djelo Pseudoaeropagita, a upravo je Stojković taj starodrevni grčki otački spis iz 5. stoljeća nalazi u Carigradu. Spis je naime u jednoj carigradskoj ribarnici 1436. trebao poslužiti kao ambalaža za omot ribe, gdje ga je slučajno zapazio Tommaso d’Arezzo, talijanski student grčke književnosti u bizantskoj prijestolnici, koji ga je otkupio i uz naknadu svojih troškova ustupio Stojkoviću.21 Zanimljivo je spomenuti da taj teološki spis Pseudodionizija Aeropagita nastaje u 5. stoljeću, onda kada moć Istočnorimskog Carstva biva neprijeporna na gotovo samim njegovim počecima, da bi onda taj isti spis gotovo slučajno bio nađen u 15. stoljeću, niti desetljeće i pol prije konačnog pada Carigrada; tj. Bizanta pod Osmanlije. Takvo jadno i bijedno stanje tako vrijednih i raritetnih spisa ujedno svjedoči o isto tako jadnom i bijednom stanju; materijalnom i političkom onoga što je još bilo preostalo od Bizanta. Nakon Stojkovićeve smrti, vjerojatno je da je Kuzanski došao u posjed istog spisa Pseudodionizija Aeropagita, ali i mnogih drugih. On te spise citira kasnije kao pregovarač pape Eugena IV. te Zapadne crkve u Ferrari 1438.
Stojković je u Carigradu istovremeno s Kuzanskim, vjerojatno svaki zasebno, tragao za mnogim spisima, poglavito kršćanske provenijencije iz prvih otačkih stoljeća na grčkom jeziku. Stojković na Zapad donosi i mnoga djela poganskih autora. Isto tako on donosi mnoge primjerke Novog zavjeta koja će kasnije poslužiti humanističkim prvacima s kraja srednjeg vijeka te početka renesanse te ranog novog vijeka. Njima su se bili služili velikani poput Johannesa Reuchlina, Johannesa Oecolampade, Erazma Rotterdamskog i drugih teologa i filozofa. No neki su spisi iz Basela kasnije bili preseljeni u Strassbourg, vjerojatno i pod utjecajem vjetrova reformacije, a svi ti spisi koji su kasnije bili preseljeni u Strassbourg nakon noći između 24. i 25. kolovoza 1870. godine zauvijek su izgubljeni u požaru koji je spalio knjižnicu za vrijeme Francuskopruskog rata. Ivan Stojković je, opet zajedno s Nikolom Kuzanskim, možda ne znajući postao nestor i islamologije, budući da na europski Zapad donosi jedan primjerak Kurana koji je bio preveden čak i na aramejski.22 Za tu je činjenicu jamačno morao znati i Nikola Kuzanski.
Možda čak i pod tim utjecajem, deset godina nakon Stojkovićeve smrti u Laussani, a vrlo brzo nakon pada Carigrada 1453. godine, Nikola Kuzanski piše djelo O miru među vjerama/ De pace fidei. To su njemački prevoditelji iz Heidelberga 1959., godine preveli s latinskog na njemački: Die Frieden zwischen Religionen, premda zasigurno postoji razlika između pojma „vjere“ i „religije“. Kršćani su skloni tvrdnji kako je samo kršćanstvo vjera, a sva druga vjerovanja jesu religije. To je stoga što, prema kršćanskoj interpretaciji, religije i religija traži Boga odozdol prema gore, dok je kršćanstvo obrnuti smjer; ovdje Bog odozgor ide prema dolje tražiti čovjeka. No
21 Šanjek Franjo, Crkva i kršćanstvo u Hrvata. Srednji vijek, drugo prošireno i dopunjeno izdanje, Zagreb 1993., 151; Holjevac, Ivan Stojković i njegovo doba, 86-143. 22 Holjevac, Ivan Stojković i njegovo doba, 68-74.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...
prema Nikoli Kuzanskom postoji i tumačenje kako je vjera manifestacija pojedinca, tj. njegovo nastojanje da bude iskren, pošten, bogoljubiv te to onda isto želi naći i kod drugih da bi se tako gradilo Kraljevstvo Božje ovdje na Zemlji kao predokus i stanje onog što nas čeka na nebesima. Religija je prema njemu i njegovom djelu zaogrtanje te vjere, individualne i kolektivne, u ruho službene interpretacije. Tako je već nakon 313. godine, tj. tzv. Milanskog edikta (ukaza), vjera postala religijom, a pogotovo onda kroz stoljeća kada je proganjala druge sljedbe unutar kršćanskog ispovijedanja „Creda“, bolje reći unutar kršćanstva samog. Što se tiče odnosa Rimske crkve prema kršćanskom Istoku, Kuzanski u biti indirektno i direktno krivi kršćanski Zapad zbog crkvenog raskola iz 1054. godine. On spominje kako je raskola bilo i ranije kao što je to bila tzv. Focijeva shizma iz druge polovine 9. stoljeća. No posebno se dotiče latinskog zauzeća Carigrada iz 1204. godine sa svim svojim posljedicama koje su bile više nego tragične. Uspostavlja se tzv. Latinsko Carstvo koje je trajalo do 1261. godine. Dvije godine ranije u križarskom pohodu bio je opljačkan Zadar, 1202. godine.23 Sve su to bile više nego otežavajuće okolnosti prije carigradske misije, kako Stojkovića, tako i Kuzanskog, a isto tako i na Ferrarsko-firentskom koncilu.
Nikola Kuzanski u tom svojem djelu pristupa, kada je riječ o dijalogu religija, najviše islamu, budući da je njegovo nadiranje na jugoistok Europe u njegovo vrijeme vrlo aktualno, ako se uzmu u obzir riječi Ivana Stojkovića iz njegovog traktata o Crkvi Tractatus de Ecclesia „kako se istočne Crkve dave u plimnom moru islama kao nekoć u starodrevnom potopu“. Stojković još u tom svojem najvećem teološkom spisu, ali ne samo njegovom, već i hrvatskom te šire, kaže „kako nitko ne može biti spašen ako ne pripada Katoličkoj Crkvi ma što god činio za nju te kakve god žrtve da prinosio“.24 Takvo njegovo stajalište vrlo brzo usvaja i Ferrarsko-firentski koncil koji je isti zaključak iznjedrio i 1442. godine u smislu: „Extra Ecclesiam nulla salvus“.25 Za razliku od vrlo krutih koncilskih promišljanja iz Ferrare te Firence, a po pitanju ekleziologije, Nikola Kuzanski je mnogo fleksibilniji te je pravo čudo da je njegov spis mogao tada, još za vrijeme njegova života ugledati svjetlo dana. Glavna motivacija za pisanje svojeg djela De pace fidei je osmansko osvajanje Carigrada iz 1453. godine te njegov pokušaj dijalogiziranja s islamom, čak i nakon takvog epohalnog događaja, pada jednog od starodrevnih kršćanskih metropola, bizantskog Carigrada 1453. godine. Inače je kroz povijest Crkva prema islamu imala stav Ivana Damašćanskog (650-725), kako islam zapravo i nije nikakva nova religija već hereza unutar samog kršćanstva. Stoga se je kršćanstvo kroz stoljeća, prema Nikoli Kuzanskom tako radikalno, i bilo pokušavalo obračunati se s tim, do tada kršćanima nepoznatim fenomenom. Kršćani su od
23 Ostrogorski Georgije, Povijest Bizanta, Latinska vlast i ponovna uspostava Bizantskog Carstva (1204.-1282.),
Zagreb 2006., 247.-277; Inalcik Halil, Povijest Osmanskog Carstva (klasično razdoblje 1300.-1600.), Zagreb 2003.; Mažuran Ive, Hrvati i Osmansko Carstvo, Goldenmarketing, Zagreb 1998. 24 Iohannes de Ragusio, Tractatus de Ecclesia, prir. Franjo Šanjek, Zagreb 1983., IX. 25 Küng Hans, Kršćanstvo i svjetske religije; dijalog s islamom, hinduizmom i budizmom, Zagreb 1994., 28.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...
križarskih ratova, a i za vrijeme njih shvatili da muslimani vjeruju u transcendentno biće koje oni zovu Allah, a kasniji prijevodi Hermana Dalmatinca i Roberta iz Kettona su to u 12. stoljeću samo potvrdili, premda su obilovali antiislamskim komentarima što je bilo prihvatljivo onom vremenu.
Stojković i Kuzanski su svaki na svoj način nastavljači i nestori europske islamologije, premda svaki od te dvojice na fenomen islama gleda na svoj originalan način. Stojković u svojim pismima prema Bazelskom koncilu iz Carigrada zdvaja o katastrofalnom položaju kršćana koji poput stoke, a nakon provale Osmanlija u Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo, bivaju prodavani po osmanskim (turskim) tržnicama te kako, jednako djeca kao i odrasli pripadnici obaju spolova bivaju istrgnuta iz krila svojih majki te prodavana za 20 do 30 aspri“ , a to je jasna aluzija na Crkvu i njezinu djecu. Zanimljivo je to kako u tom pismu gdje se toliko slikovito i plastično opisuju neizrecive patnje kršćana pod Osmanlijama koji bivaju prodavani kao roblje po osmanskim tržnicama „gornje Azije i Turske“, pripadnici islamske vjeroispovijesti, bilo da je riječ o osmanskim Turcima ili Arapima „Saracenima“; od Stojkovića bivaju nazivani „muhamedancima“26. Kuzanski, suprotno tome, nakon određenog proteka vremena i iskustva nastoji da osobna vjera svakog muslimana i kršćana bude ono što svakog pojedinca treba oplemenjivati te ne gurati jednoga protiv drugog. Zanimljivo je to kako Kuzanski to svoje više nego liberalno djelo piše u vremenu poslije pada Carigrada te prije pada Bosne.
Ivan Stojković se za razliku od Kuzanskog nada te štoviše nalazi potpore u tim svojim nadama u nekim pseudofabulama samog Muhameda koji je navodno bio rekao „kako islam neće trajati duže od 800 godina“. Iz tih (pseudo)izvora Stojković izvlači svoje nade te donosi vijesti kako se mnogi Turci obraćaju na kršćanstvo, a stoga jer im je njihov prorok bio preporučio čitati Sveto pismo te Ivanovo Evanđelje; tj. njegov proslov u kojem se Isusa Krista označuje, a što će kasniji razvoj kršćanske teologije kao i Crkva sama u povijesti svojih koncila definirati, potvrđujući svoj „Credo“; kao „pravoga Boga od pravoga Boga istobitna s Ocem“. Stoga, kako kaže Stojković, njima i ne preostaje ništa drugo do toga da sami prijeđu na kršćanstvo, što mnogi i čine.27 U tim njegovim vijestima iz Carigrada dana 9. veljače te 1436. godine ima dosta i istine te Stojković jamačno ne bi takve vijesti bio izmislio, naknadno ih fabricirajući. Uostalom, poznato je da su se neki Turci još u 14. stoljeću došavši na prostor Male Azije bili kristijanizirali te su ostali kršćani sve do danas. Oni su i danas nazočni blizu današnje granice suvremene Republike Turske i Sirije. No ostaje dojam te pače i činjenica da su te vijesti i projekcija njegovih želja; odnosno projekcija željkovane
26 Cecconi Eugenio, Studii storici sul concilio di Firenze, doc. LXXVIII; Holjevac, Ivan Stojković i njegovo doba, 232-233. 27 Cecconi, Studii storici, doc. LXXVIII; Holjevac, Ivan Stojković i njegovo doba, 232-233.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...
stvarnosti, kako njegove, tako i svih kršćana zapadnjaka. Tako se eto projekcije, kako Stojkovića, tako i Kuzanskoga kreću od stvarnosti do idealističkih želja.28
U doba višegodišnje opsade Carigrada s kraja 14., te početka 15. stoljeća, odnosno 1400, bizantske su vlasti bile primorane u još uvijek grčkom (bizantskom) Konstantinopolu podići džamiju, pa makar simboličkih proporcija, u zamjenu za dovoz žitarica.29 Kuzanski kao da ne može u potpunosti shvatiti taj žal i frustraciju istočnih crkava nakon zauzeća Carigrada, premda one, a pogotovo Grčka crkva u biti dobrovoljno prihvaćaju barbarizaciju, više nego potčinjavanje sebe Katoličkoj crkvi.30 Poznata je ona navodna izjava Luke Notarasa baš pred sam pad Carigrada „kako bi on više volio u Konstantinopolu vidjeti tursku čalmu, nego latinsku tijaru“. Tako je polučena unija dviju Crkava iz Ferrare i Firence bila samo mrtvo slovo na papiru, bar kada je o praksi istočnog monaštva bilo riječi.31 Još 1452. godine službenici Crkve u Carigradu su se ponašali kao da unije sa Zapadom i nema.32
Vizija Nikole Kuzanskog o miru među religijama (vjerama), već ranije spomenuta, temelji se na, kako je on sam rekao, njegovom mističnom iskustvu kada se je iz Carigrada, „Grčke“, brodom bio vraćao u Rim 1437. godine. To opisuje u svojem djelu De docta ignorantia / O učenom neznanju. Prema Kuzanskom samom, čovjek biva sposobnim spoznati neshvatljivo (Neshvatljivog), samo ukoliko i sam biva ponizan te ako prizna svu svoju ograničenost.33
Prema Nikoli Kuzanskom te njegovom djelu O miru među religijama različiti oblici religije (obredi) su samo različiti oblici i izrazi jedne vjere (religije). Kršćani trebaju najprije kod sebe te također kod drugih razlikovati između religio et ritus. Nikola Kuzanski dolazi do zaključka potrebe dijaloga između religija. Dakle, prema Kuzanskom religije (vjere) ne smiju biti međusobno kompetitivne, nego kompatibilne.
ZAKLJUČAK
Ovaj rad usporedo prati djelovanje Ivana Stojkovića i Nikole Kuzanskog, teologa i filozofa koji su imali vrlo važnu ulogu u svojim nacionalnim povijestima, ali i u općoj povijesti Europe te njezine teološko-filozofske misli. Doba njihovog življenja i djelovanja je doba prijelaza s kasno srednjovjekovlja u rano novovjekovlje, a ideje i misli, kao i političke prilike ogledaju se u njihovom djelovanju. Njihovo stvaralaštvo
28 Cecconi, Studii storici, doc. LXXVIII; Holjevac, Ivan Stojković i njegovo doba, 232-233. 29 Hammer Joseph, Povijest Osmanskog (Turskog) Carstva, tom 1., Zagreb 1979.; Matuz Joseph Eugen, Povijest
Osmanskog Carstva, Zagreb 1992. 30 Arweller Elene, Politička ideologija Vizantijskog Carstva, Beograd 1988. 31 Nikšić Boris, „Sukobi u Bizantskom carstvu oko pitanja unije prije pada Konstantinopola. Je li bolja turska čalma ili papina tijara?“, Croatica Christiana periodica, god. 25, br. 47 (2001.), 1-16; Gill Joseph, Il concilio di
Firenze, Rim 1967., 244, 267. 32 Arnold Thomas W., Historija islama/historijski tokovi misije, Sarajevo 1990., 196-205. 33 Kuzanski, O učenom neznanju.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...
i djelovanje obilježili su događaji oko povijesti Crkve te njenih koncila, no ništa manje to nije učinio tzv. turski (osmanski) faktor. Stojković je, gledajući ga u svjetlu Bazelskog koncila i onog što je koncil predstavljao u vjerskom i političkom smislu, nastojao sačuvati sinodalno načelo u Crkvi. U tom smislu je on s ostalom većinom koncilijarista istodobno bio nosiocem tradicije u Crkvi i konzervativni reformator tadašnjih crkvenih struktura. Kriza koja je dovela do sukoba između koncila i pape bila je crkveno-vjerska, društvena i politička. No može se zaključiti da su koncilski reformatori, među njima i Stojković, uzalud pokušavali pozivati Europu da radi općeg dobra prihvati ekumensko jedinstvo i da mu prednost nad neposrednim i antagonističkim interesima. Zaključno treba istaknuti da je Ivan Stojković bio vrlo plodan teološki pisac, a njegov je rad u diplomaciji snažno utjecao na europska kulturna, politička i vjerska kretanja onoga vremena.
Jedan od značajnijih mislioca s početka novovjekovlja je svakako Nikola Kuzanski koji je imao utjecaj na europske vjerske i filozofske prilike, a time i na hrvatske teologe i filozofe. Značajna je i njegova uloga na Bazelskom koncilu, gdje je 1434. značajno pridonio u raspravi s predstavnicima protupapinski raspoloženih čeških husita, kao i u pokušaju da se ostvari unija dviju Crkava. Upravo je Bazelski koncil bio mjesto susreta i djelovanja obojice velikana koji su zasigurno imali utjecaj jedan na drugoga. Nikola Kuzanski stekao je na Zapadu ugled teologa i mislioca, s pravom uvrštena među preteče renesanse.
Vezano za utjecaj osmanskog osvajanja na Stojkovića i Kuzanskog bitno je kronološki napomenuti da su graničnici života Ivana Stojkovića bitka kod Rovina i Nikopola te bitka kod Varne 1444., godinu dana nakon njegove smrti. Što se Nikole Kuzanca tiče, graničnici njegova života jesu bitka kod Angore (Ankare) iz 1402; godinu dana poslije njegovog rođenja te zauzeće Bosne iz 1463. godine, a godinu dana kasnije umire i Kuzanski baš kao i papa Pio II. koji je htio ratnom flotom iz Ankone krenuti put Dubrovnika kako bi se otpočela operacija oslobađanja Bosne. No sve je to ostalo samo u projekciji „lijepih želja“ te neostvarenih ambicija papinstva i kršćanstva kao i razjedinjene Europe tadašnjice.
LITERATURA:
Akvinski Toma, Razgovor s pravoslavnima i muslimanima, Globus, Školska knjiga, Zagreb 1992. Arnold Thomas W., Historija islama; historijski tokovi misije, Sarajevo 1990. Arweller Helene, Politička misao Vizantije, Beograd 1988. Babinger Franc, Mehmed Osvajač i njegovo doba, Matica Srpska, Beograd, 1973. Banić- Pajnić Erna, „Nikola Kuzanski i hrvatski filozofi i teolozi humanizma i renesanse“, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Vol. 33. No. 1-2 (65-66), 2007. Cecconi Eugenio, Studii storici sul concilio di Firenze, Firenze 1869. Dočkal Kamilo, Povijest Ferrarofiorentskog sabora, Zagreb 1940.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...
Đurić Ivan, Sumrak Vizantije. Vreme Jovana VIII Paleologa 1392.-1448., Naprijed, Zagreb 1988. Echard Meister, Knjiga Božanske utjehe, Naprijed, Zagreb 1991. Gill Josef, Il concilio di Firenze, Roma 1967. Grupa autora, Povijest Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1942., reprint: Sarajevo 1991. Hammer Josef, Povijest Osmanskog (turskog) Carstva, Zagreb 1979. Holjevac Robert, Ivan Stojković i njegovo doba, Hrvatski institut za povijest ,Zagreb 2004. Inalcik Halil, Povijest Osmanskog Carstva. Klasično razdoblje (1300.-1600.), Zagreb 2003. Iohannis de Ragusio, Tractatus de Ecclesia, prir. Franjo Šanjek, Zagreb 1983. Kuzanski Nikola, O miru među religijama, Konektum, Sarajevo 2005. Kuzanski Nikola / Cusanus Nicolaus, O učenom neznanju / De docta ignorantia, ur. Erna Banić-
Pajnić, prev. Luka Boršić i Irena Galić, Zagreb: Institut za filozofiju, 2007. Küng Hans, Kršćanstvo i svjetske religije. Dijalog s islamom, hinduizmom, budizmom, Školska knjiga, 1994. Küng Hans, Promišljanja, Miob DOO, Velika Gorica, 2003. Matuz Josef Eugen, Povijest Osmanskog Carstva, Zagreb, 1993. Mažuran Ive, Hrvati i Osmansko Carstvo, Goldenmarketing, Zagreb 1998. Nikšić Boris, „Sukobi u Bizantskom Carstvu oko pitanja unije; je li bolja turska čalma ili papinska tijara?“, Croatica Christiana periodica, god. 25, br. 47 (2001.), 1-16. Opća enciklopedija, Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb 2005. Ostrogorski Georgije, Povijest Bizanta, Zagreb 2006. Radelj Petar Marija, Etude preliminaire sur Jean de Raguse (1385.-1443.) et ses efforts ecclestiastique,
Fribourg 1998. Šanjek Franjo, Crkva i kršćanstvo u Hrvata. Srednji vijek, drugo prošireno i dopunjeno izdanje,
Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993. Šanjek Franjo, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, Barbat, Zagreb 2003. Šanjek Franjo „Ivan Stojković i počeci humanizma u Hrvata“, Dani Hvarskoga kazališta: Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, Vol. 16, No. 1, 1990. Šanjek Franjo - Tomljenović Ivica, „Dominikanci i razvoj školstva u srednjovjekovnoj Hrvatskoj“,
Croatica Christiana periodica, god. 10, br. 17 (1986.), 48-73. Turčinović Josip, „Ivan Stojković u službi zajedništva Crkve“, Croatica Christiana periodica, god. 14, br. 25 (1990.), 211-224.
DG Jahrbuch, Vol. 27, 2020. str. 325-338 Robert Holjevac: Crkveno-političke uloge i međusobne veze Nikole Kuzanskog...
U ovom radu autor daje paralelan pregled crkvenog i političkog djelovanja njemačkog teologa i polihistora Nikole Kuzanskog te hrvatskog dominikanca Dubrovčanina Ivana Stojkovića. Oni obojica bili su predsjedatelji Bazelskog koncila (1431.-1449.). Isprva obojica bivaju na strani koncila, a protiv aktualnog pape Eugena IV. te njegove svemoći. Kasnije Nikola Kuzanski mijenja stranu te prelazi u tabor pape Eugena IV. Obojica su poslani u „umirući“ Carigrad kako bi se uspostavila crkvena unija između kršćanskog Istoka i Zapada (1435.-1437.). Ivan Stojković dolazi u Carigrad u ime Bazelskog koncila, dok Nikola Kuzanski dolazi na čelu poslanstva pape Eugena IV. Životni putevi Nikole Kuzanskog i Ivana Stojkovića isprepleli su se na Bazelskom koncilu te indirektno u Carigradu, kao i u činjenici da je Nikola Kuzanski, kao i brojni drugi humanisti, rabio literaturu iz knjižnice u Laussani koju je Stojković donio iz Carigrada te ju oporučno ostavio svojem dominikanskom redu. Osim toga, obojica su dali neizmjeran doprinos razvoju teološke, ekleziološke i filozofske misli, čime su bitno utjecali i na hrvatske prostore.
KIRCHLICH-POLITISCHE ROLLEN UND GEGENSEITIGE VERBINDUNGEN ZWISCHEN NIKOLA KUZANSKI UND IVAN STOJKOVIĆ Zusammenfassung In dieser Arbeit gibt der Autor eine parallele Übersicht des kirchlichen und politischen Wirkens des deutschen Theologen und Polithistorikern Nikola Kuzanski sowie des kroatischen Dominikaners, den Dubrovnikern Ivan Stojković. Sie waren beide Vorsitzende des Baseler Konzils (1431-1449). Zu Anfang standen beide zur Seite des Konzils und gegen den aktuellen Papst Eugen IV. sowie seine Allmacht. Später wechselt Nikola Kuzanski die Seite und übergeht zur Partei des Papstes Eugen IV. Bei wurden in das „sterbende“ Konstantinopel (Istanbul) geschickt, damit eine kirchliche Union zwischen dem christlichen Osten und Westen hergestellt wird (1435.-1437.). Ivan Stojković kommt im Namen des Baseler Konzils nach Konstantinopel (Istanbul), während Nikola Kuzanski an der Spitze der Gesandtschaft des Papstes Eugen IV anreist. Die Lebenswege von Nikola Kuzanski und Ivan Stojković verflochten sich auf dem Baseler Konzil und indirekt in Konstantinopel (Istanbul) sowie in der Tatsache, dass Nikola Kuzanski, wie auch viele andere Humanisten, die Literatur aus der Bibliothek in Laussane benutzte, welche Stojković aus Konstantinopel (Istanbul) mitbrachte und sie testamentarisch seinem Dominikanerorden vermachte. Außerdem leisteten beide einen unermesslichen Beitrag zur Entwicklung der theologischen, eklesiologischen und philosophischen Denkweise, wodurch sie bedeutend auch die kroatischen Gebiete beeinflussten.
