Anouk Markovits Zabranjena sam
Anouk Markovits
Zabranjena sam Preveo s engleskog Borivoj Radakoviæ
Edicije Bo ièeviæ Zagreb, 2013.
© Anouk Markovits I am Forbidden Hogarth Press (an imprint of Chatto & Windus) 2012. The Random House Group (UK) Anouk Markovits Zabranjena sam Prvi put tiskano u Hrvatskoj 2013, u nakladi © Edicije Bo ièeviæ Trg kralja Tomislava 18, Zagreb www.edicije-bozicevic.com Za nakladnika Juraj Bo ièeviæ Prijevod Borivoj Radakoviæ Urednica Sanja Janušiæ Prijelom Miroslav Kodriæ Likovno ureðenje ovitka Elena Vrbaniæ Tisak Denona d.o.o.
ISBN: 978-953-6751-94-5 CIP zapis dostupan u raèunalnom katalogu Nacionalne i sveuèilišne knji nice u Zagrebu pod brojem 836821 Sva prava pridr ana. Nijedan dio ove knjige ne smije se umno iti i prenositi u bilo kojem obliku, elektronièkim ili mehanièkim sredstvima, ukljuèujuæi fotokopiranje, snimanje ili bilo kakvo digitalno pohranjivanje ili distribuiranje bez prethodnog pismenog dopuštenja nositelja autorskih prava.
Larryju Bergeru
2005. Judith Zabranjena sam, i moja djeca i djeca moje djece, zabranjeni smo deset generacija, bilo muških bilo enskih. Svake veèeri otkako sam saznala, istra ivala sam izbacivanje sjemena prema njihovim knjigama koje su govorile kakvo æe biti, prema našim knjigama koje su govorile kakvo ne smije biti. Pergament Zakona nekoæ je bio od ko e, uvezen èvrsto, pero je nekoæ letjelo Reci mi, svitèe od vatre, kako èovjek uèi da je veæ napisan. Reci mi, svitèe od pepela, kako se poèinje ispoèetka.
Atara Judith je veæ trebala biti ovdje. Hasidska djevojka iz Williamsburga osjeæala bi da èini prijestup zato što se nalazi u manhatanskom stanu, stoga sam prekrila slike, odjenula haljinu dugih rukava - no ne skrivam da sam to ja, Atara Stern, ona koja je otišla, kæer koju Zalman oplakuje. Prièe o meni sigurno su uplašile djevojku. Tko sam bila ja u tim prièama? Izdajnica? Mrtva? Još gore: problematièni Spinoza? Oh, naravno, nema tu nikakve prièe: Ime joj se zatrlo. Provjerila sam stubište. Nikoga.
KNJIGA I.
Szatmár, Transilvanija
Lako, brzo Zalmanove su pete odjekivale po tlu dok je gol trèao kroz središnji prolaz u Domu molitve. Pru io je ruku prema svitku Tore koji je stajao izdignut iznad oltara, ali mu se vezeni pokrov povukao nagore i nestao iz vida. Svitak se naglo odmotao i pokazao se ulomak koji Zalman nije zapamtio. A tamo, opru ena na crnom ašuritskom svitku, raspletenih pletenica, Rachel Landau, nevjesta njegova druga iz škole. Zalmanu su se smiješile njezine crne oèi. Potrèao je br e prema njoj. Usne su mu se dizale i spuštale i tako zaokru ivale vrelinu u ammi. Zalmana je probudila vla na vrelina na bedru. Le ao je nepokretno, a na njega su se obrušili svi tekstovi koje je itekako dobro znao …ti koji goriš meðu smrdljikama… koji kolješ djecu po dolini… Ne, nemoj èitati šohtaj, koji kolje, nego sohtaj, koji pokreæe bujice. Rabin Yochanan ka e, Tko uzalud prosipa sjeme, zaslu uje smrt. Zalman pote e remen kojim je svezao zapešæa. Da tu nisu njegovi drugovi iz razreda, tukao bi se po prsima i dr ao se zapovijedi: Bjesni i ne griješi. Pritisnuo je kopèu na jastuk da ne zvekne po mjedenu uzglavlju. Oslobodio je jedan zglob pa drugi. Poduzeo je sve mjere opreza – ni Zakon ni obièaj ne nala u da sve e ruke. Odmotao je u e i svezao gle anj za uzno je kako bi sprijeèio moguænost da se okrene potrbuške i sluèajno se poène trljati u snu. Dohvatio je vodu i lavor. Pid ama mu je bila sva od znoja i slijepila mu se izmeðu nogu. 11
Gospodaru svemira, to sam uèinio nehotièno. Svukao je plahtu sa sebe. Svaka postelja na kojoj le i i na kojoj je izbacio sjeme neèista je. Iskrao se niza stube u neosvijetljenu, usku ulièicu u kojoj je na svakoj letvici zatvorenih prozorskih kapaka bila optu ba. U pustinji mu ne bi dali ni u sjenice niti u levitski tabor. Gurnuo je vrata kupelji za ritualno kupanje. Triput æe zaroniti, a onda æe mu biti dopušteno da istog dana prouèava svete knjige – ponovno roðen poslije treæeg uranjanja. Razodjenuo se. Voda ga je zapekla po listovima, po bedrima, stud mu je sme urala ammu. Raširio je ruke i pustio se da potone, i pazio da mu urone i dugaèki uvojci zalizaka. To se dogodilo u snu, mozgao je: bio je siguran u to da nikad nije trèao gol pred enskim oèima, ali bio je kriv na druge naèine i Gospodin ga je ka njavao – njegove drugove u razredu sigurno nisu opsjedali takvi snovi. Trebao je pobjeæi èim je vidio Gershona s pribadaèom i sveskom Talmuda u ruci, èim je vidio mali skup uèenika. Metalni je vršak lebdio nad retkom teksta, oprezno, da ne dodirne sveta slova, a onda se zaustavio iznad rijeèi otac. „Nu, Zalmane“, nagovarali su ga uèenici. Zalman nije odolio. „Borba.“ Gershon je digao stranicu teškog traktata i sve su se glave pognule da provjere koja je rijeè na poleðini stranice, toèno tamo gdje je pokazivao vršak pribadaèe: borba. Pribadaèa je veæ lebdjela nad sljedeæom rijeèju. „Zalmane, dvije stranice odavde?“ Trebao je to nazvati taštinom i otiæi, ali je znao rijeè koju igla pokazuje dvije stranice dalje. „Pazi.“ Tek kad je vrh zaigrao nad treæom rijeèju, Zalman se prestao praviti va an, ali i premda se urno udaljio, osjetio je zadovoljstvo zbog došaptavanja punog poštovanja njegovih drugova. Zalman je probio površinu vode jednim dahom, a onda je po drugi put zaronio i dublje zašao u svoju prošlost. 12
Torbar Ezra viknuo je za njim: „Imaš šest godina, mo eš li mi reæi kako se zvao Adamov potomak iz dvanaestog naraštaja?“ „Arfahsad.“ „Dvadeset peti?“ „Amram.“ „Istina, Sternov je momak ilui, èudo znanja Tore.“ Zalman nije znao kako da bude skroman. Izvalio je dvadeset šesto ime i dvadeset sedmo kao da je Bo ji dar osobno postignuæe. Zalman je uzdignuo glavu za drugi dah, pa zaronio pod vodu i treæi put. Oèeve su rijeèi grmjele: „Pet godina, a naš se sin igra špekulama umjesto da uèi?“ Kad je uèitelj izišao iz razreda, Zalman je skoèio s ostalim djeèacima da bacaju orahe i mjere èiji je najbli i zidu. Otac se brine, majka šuti. Zalman je zaronio prema dnu malog bazena, u vrijeme dok nije navršio tri godine i bio dijete s brojnim djeèjim obvezama. Otac mu je ošišao kosu i samo je sa svake strane ostavio po jedan pramen. Onda je zaronio dublje, sada je imao dvije godine i izgovarao je prve rijeèi dok su bademi i gro ðice padali poput kiše s Nebesa. Ima jednu godinu, li e hebrejska slova namazana medom dok ga majka obasipa poljupcima. Ustao je iz vode. Ponovno roðen. Sada je mogao na sebe staviti svoje filakterije, sada se mogao moliti Njemu: Sjeti se rtvovanja Isakova i Svog obeæanja Abrahamu. U njihovo ime, ne moje, pokori se, ubij, iskorijeni lilin koji su se proširili kroz kapi koje su me uzaludne… Gospodin je èuo Zalmanovu molbu. Ni za vrijeme Strašnih dana, pa sve do Dana pomirbe, niti od Dana pomirbe do Blagdana koliba nije bilo noænih izluèevina. Zalman je opet svakoga gledao ravno u oèi. U noæi Simhat Tore, Zalman je plesao. Nikada prije nije tako izravno osjeæao Njegovu prisutnost. 13
Prethodne veèeri hasidi su do zalaska sunca razgovarali o Hitleru i Staljinu koji su stupali kroz novine: svaðali su se oko pada Varšave prije deset dana i komadanja Poljske, ali na Simhat Toru hasidi su plesali. Dizali su desnu ruku, savijali je, pru ali, bubnjali po zraku, što je okru ivao svitak koji je okru ivao njihove godine. Svaki ih je krug vrtlo io bli e vlastitim dušama. Rebe je vodio kolo i samo zabacivao glavu s jedne strane na drugu. mirio je, a pred sobom je vidio rijeèi koje se ne daju prenijeti. Kad bi on poskoèio, za njim bi skoèio i cijeli skup. „Šadai! Meleh! Necah!“ izvikivao je rebe. Kolo se zaustavilo, hasidi su zadrhtali kad su nad njihovim podignutim licima zalebdjela imena Gospodinova. „Aje jai jai“, zazivao je rebe. „Aje jai jai jai“, uzvraæali su njegovi hasidi. Pjevali su napjev za napjevom, mrmljali melodije slobodni od rijeèi i znaèenja, zalisci su im se poput srebrnih struja vrtlo ili pred rajskim dverima koja æe se zasigurno veèeras otvoriti pri sedmom krugu. Pomoænik je nešto šapnuo rebeu na uho, rebe je kimnuo, pomoænik je viknuo: „Zalman Stern pjevat æe ‘Adir Kevodo’!“ Bila je velika èast povesti himnu pred rebeom, golema èast za neo enjena mladca, ali Zalman nije bio èudo samo kad je rijeè o poznavanju Tore nego i zato što je imao najljepši glas istoèno od Beèa. „Šah! Tišina!“ viknuo je pomoænik. Zalmanov se glas uzdignuo, usredotoèen, iz eluca, kako ga je uèio otac, kantor temišvarski. „Velièajna je Njegova slava…“ Note su ponirale u dubinu, pa se uzdizale i poticale èe nju ljudi da se oslobode tijela. Zajedno su zapjevali refren, zaprepašteni time što èuju da njihove razuzdane modulacije pokrivaju savršenu visinu. Potom se ponovno izdignuo Zalmanov glas. Posljednji je ton još dugo lebdio u zraku pa zamro, a svi su ostali stajati dok rebe nije izviknuo: „Aje mamale aje!“ 14
Zaplesali su – djeèaci, mu evi u najboljim godinama, mu evi s bijelim bradama: privijali su svitke Tore, skakali u kolu koje im je vrtjelo prošlost u buduænost: prepletenih zalizaka vrtjeli su se nazad na U poèetku. Zora je veæ pucala kad su muškarci izišli iz sinagoge. Zalman Stern i njegov školski drug Gershon Heller izišli su skupa. Dva su mladiæa hodala tako da su odavala poštovanje Gospodinovoj prisutnosti: ne odveæ gordo, uvuèenih ramena i isturenih brada, ali ne i pognuti. Koraci su im meko odjekivali kroz maglu. Rastali su se prije nego što su stigli do Piaþe Libertãþii. Zalman je sam kroèio na veliki trg. Pramenovi magle presijecali su proèelja, ali Zalman je vidio dragulje: Ako je na Simhat Toru ples slièan molitvi, ako na Simhat Toru anðeli skupljaju svaki plesni korak svakog idova i utkivaju ih u krune, onda Gospodinova slava, jutros… Nešto je Zalmana straga naglo povuklo za ovratnik. Prigušen prasak. Odjek puceta koje se odbija o kamenje na kaldrmi. Vojnici. Povlaèenje za rukav. Otpadaju još dva puceta. Vrh cijevi di e mu šešir. Rukom kreæe prema glavi. Tup udarac po prstima. Zalman je povukao ruku, ali je prije toga ipak popipao je li mu kipa još na svome mjestu. Vrh cijevi pokazao je prema tlu. „Digni to!“ Zalman je dignuo šešir, dr ao ga u rukama, nesiguran treba li ga ponovno staviti na glavu. Pribli avao se par crnih ko natih èizama. Dva prsta u ko i uzela su mu šešir, sporo ga podignula. Dlan je mu je nabio šešir na glavu. Èizme su odstupile. Bajuneta mu je uperena u trbuh. Zalman je zatvorio oèi. Ako treba umrijeti, neka mu barem dopuste da to bude u maniri rabina Akivaha, dok izgovara rijeè Jedan. Kao muèenici prije njega, Zalman je recitirao: „Poèuj, o Izraele: Gospodin je naš Bog, Gospodin je…“ „Je’n, dva, tri! Mirno!“ zapovijedao je glas ispred njega. 15
Škljoc. Bljesak. Uhvatilo je Zalmana za ramena. Gledao je u ploènik, kaput mu se rastvorio, šešir mu nabijen na èelo, a oko njega vojnici u slavodobitnu stavu. Isti glas sprijeda: „Krasno. Još jedan. Ne mièi se!“ Škljoc, bljesak. Vojnici su spustili puške, fotograf je sklopio stalak na tri noge, vod se povukao u maglu koja je i dalje pokrivala proèelja Piaþe Libertãþii. Zalman je iskolaèio oèi. Poletio mu je šešir. Bio je spreman, spreman umrijeti u Gospodinovo ime. *** Nekoliko mjeseci poslije Zalman Stern o enio se s Leah Shaïovits i grešni mu se snovi više nisu vraæali. Izlijevanje sjemena je zapovijed, Zalman je zaèeo svoje prvo dijete kojem je nadjenuo ime Eydell Atara – Eydell, u spomen na svoju majku, Atara, za krune koje je vidio onog jutra kad mu je pošteðen ivot. Prièa o fotografu bila je jedina koju je Zalman prièao svojoj djeci u zamjenu za sljedeæih pet nefotografiranih godina.
16