Felicitas Hoppe NAJBOLJE MJESTO NA SVIJETU by Edicije Božičević

Felicitas Hoppe Najbolje mjesto na svijetu

Felicitas Hoppe Der beste Platz der Welt Copyright © 2009 Edition Spycher in der Dörlemann Verlag AG, Zürich All rights reserved Felicitas Hoppe Najbolje mjesto na svijetu Prvi put tiskano u Hrvatskoj 2013, u nakladi © Edicije Bo ièeviæ Trg kralja Tomislava 18, Zagreb www.edicije-bozicevic.com Za nakladnika Juraj Bo ièeviæ Prijevod Boris Periæ Urednica Nataša Medved Prijelom Miroslav Kodriæ Likovno ureðenje ovitka Elena Vrbaniæ Tisak Denona d.o.o.

ISBN: 978-953-6751-96-9 CIP zapis dostupan u raèunalnom katalogu Nacionalne i sveuèilišne knji nice u Zagrebu pod brojem 836817 Sva prava pridr ana. Nijedan dio ove knjige ne smije se umno iti i prenositi u bilo kojem obliku, elektronièkim ili mehanièkim sredstvima, ukljuèujuæi fotokopiranje, snimanje ili bilo kakvo digitalno pohranjivanje ili distribuiranje bez prethodnog pismenog dopuštenja nositelja autorskih prava.

Felicitas Hoppe

Najbolje mjesto na svijetu Preveo s njemaèkog Boris Periæ

Edicije Bo ièeviæ Zagreb, 2013.

ISPOSNIŠTVO

Ali onda, ja sam nas odavna smatrala izgubljenima, ugledasmo u daljini svjetlo i ipak stigosmo do kraja tunela. Na peronu u Vispu putnici se raziðoše bez pozdrava, kao da nikad nismo dijelili uzvišenu sudbinu da zajedno proðemo kroz brdo. Ostao je, obuven unatoè grubu vremenu u lagane cipele, tek jedan iznenaðujuæe dobro odjeven muškarac, koji odluèno posegne za mojim putnim kovèegom, dok sam ja, s nemaštovitom zbunjenošæu gosta, hvalila toènost Švicarskih eljeznica i èuda in enjerskog poziva, koji putniku dopuštaju da bez muke stigne i do najzabaèenijeg kutka na svijetu. Bio je mrkli mrak, bilo mi je hladno, a snijeg je padao gusto, tako da nisam vidjela ni prst pred nosom, kamoli neko naseljeno mjesto. Vidjela sam samo muškarca, koji je koraèao kraj mene, laka koraka vukao moj kovèeg po snijegu i utovario ga u prtlja nik svoga automobila, ne bi li nas potom odva nom brzinom povezao kroz noæ. Pokraj mene, na stra njem sjedalu, stajala je visoka papirnata vreæica, u kojoj su stvari, uglavnom ive ne namirnice, a mo da èak i pokoja boca s vinom, kako se bijah ponadala, uz tih zveket udarale jedne o druge i na kojoj je, kao što æu vidjeti kasnije, pri izlasku 5

iz kola, pisalo MIGROS. Utješna je to rijeè, koja onome koji je uspio uteæi pred tunelom miriše na spas i povratak domu. Ja se, doduše, nisam vratila ni domu, ni kuæi, ali sam zato stigla visoko u valaiške planine, koje su mi do danas ostala strane kao i ja njima, pa se i dalje meðusobno išèuðavamo. Jedan vlak polazi iz Berlina, u njemu sjedim ja, a da nemam nikakva pojma kamo æe me odvesti. Ono što je nekoæ bilo putovanje svijetom, koèije i koèijaši, mazge, prijevoji i ledenjaci, mnogo strpljenja i najveæa zamisliva opasnost, danas je to još uvijek. Smanjio se jedino utrošak vremena, udaljenosti su svejedno ostale iste, izmeðu mene i ljudi i njihova krajolika sve sami vrletni ponori meðu jezicima. Jao onome koji ne zna ništa doli svoj knji evni visoki njemaèki, prepoznat æe ga i u mraku po njegovu jeziku. Istina je da se za jedva nešto više od deset sati iz Berlina preko Berna mo e stiæi u Visp i to zahvaljujuæi eljeznièkom tunelu izmeðu Frutigena i Rarona, kroz petnaestak minuta potpune tmine, kojih se i dalje bojim. Kratka je to i jureæa vjeènost meðu samim putnicima, koji se, napola zadrijemali, napola zaèitani, samo pretvaraju da drijemaju i èitaju. Jer èim se èovjek usudi otvoriti oèi, vidjet æe ih kako uznemireno rukuju telefonima, iz straha da mo da više neæe moæi primati nikakve vijesti. S vremena na vrijeme di u glave i pritišæu ruke na sljepooènice kao naoènjake, a èela na prozorska stakla, pa bulje kroz prozore u zid tunela, kao da bi se tamo mogla dešifrirati brzina kojom vlak nezaustavljivo juri kroz tminu i uvjerava nas da se nemamo èega bojati, jer dokle god jurimo dovoljnom brzinom, u svakom trenutku mo emo prestiæi èak i vlastitu sudbinu. 6

Nemam prigovora. Uvijek se nekamo sti e, što se mene tièe, mo e i u vjeènost. Ali ja ne volim preèice. Ne volim ni tunele, ni knjige o njima, oni nas varaju i uskraæuju nas za stvarnost i pogled na bregove i doline. A kad ka em tunel, ja mislim na tunel, mislim na èisto iskustvo i jedan hotel u Moskvi, u kojem sam prije dosta godina ostala zarobljena u dizalu izmeðu dvadeset i treæeg i dvadeset i èetvrtog kata, okru ena samim ljudima odjevenima za hladno vrijeme, i na trenutak pomislila da je to gdje sam se zatekla posljednje mjesto na svijetu, moja mala otrcana posljednja stanica. Jer hotel bijaše strahovito oronuo, kabina dizala danima je visjela ukošeno, kao loše servisirana viseæa gondola, u kojoj ima mjesta tek za petero ljudi. Nas je, meðutim, što je predstavljalo tešku povredu bilo kakvih sigurnosnih pravila, bilo desetero, od èega je devetero bilo zabundano u krzna, a na glavama su nosili šubare sa zaštitnicima za uši, dok je vani padao snijeg, koji nisam vidjela, ali sam ga zato mogla glatko namirisati i okusiti. U asno sam se znojila, ali umjesto da sa sebe strgnem kaput, što je zbog skuèenosti prostora bilo naprosto neizvedivo, ja sam poèela moliti. Samo, što valja moliti izmeðu neba i zemlje, u kabini moskovskog dizala, ako èovjek, kao što je to sa mnom bio sluèaj, zna samo malo ruskog, a i iznad dvadesetog kata osjeæa se i dalje bli e zemlji nego nebu? U Moskvi sam se izvukla za svega desetak minuta, ali do danas ostala sam robinja svoje klaustrofobije, tihe slutnje što znaèi biti zauvijek iva pokopana, svejedno dogodilo mi se to u ruskom dizalu, u viseæoj gondoli s pogledom na Zermatt, u zrakoplovu iznad Atlantskog oceana ili u kabini teretnog broda na Tihom oceanu, kojim sam prije dosta godina putovala oko svijeta i 7

kojem je i dalje trebalo tri tjedna da stigne od Paname do Tahitija, a da se nigdje nije vidjelo kopno, za mutnih dana èak ni neki otok. Miran ocean najveæa je tamnica na svijetu, bez obala i ikakva kraja na vidiku, što Zemlju ne èini veæom, nego je skuplja, sa ima, jer nam mokra, slana praznina pritišæe tijelo, a potom i dušu, dok na kraju sve to ne bude ponuðeno na prodaju, jer tko je zatoèen, taj trguje svime i svaèime. Kao što se vidi, u pogledu iskušavanja tijela i duše nikad nisam bila osobito sitnièava. Ali usprkos svoj izvje banosti i dalje mi treba mnogo hrabrosti da uðem u vlak koji iz Berna vozi u Visp i odvezem se kroz tunel gore u Valais. Proputovala sam èitav svijet, ali bojim se otiæi primiti nagradu gore u planine, odakle se pru a pogled na dolinu koju još nikad nisam vidjela i koju mo da i ne elim vidjeti, jer sam èitav ivot sanjala o njoj, kao što i dalje o njoj elim samo sanjati. Jer ovo je najbolje mjesto na svijetu, mjesto gdje se ujutro svjetlo iz visokih kanti izlijeva u dolinu, u podne tra i hlad iza drvenih rebrenica, a naveèer sjedi na malim terasama i procjenjuje udaljenost izmeðu neba, planinskih vrhova i zemlje, izmeðu Bijelog i Crnog roga, izmeðu tridesetog i èetrdesetog kata, a da se pritom nikad ne doðe ni do kakva rezultata. Ovdje se, naime, mjeri u decilitrima i na dva do tri jezika, zbog èega gost lako izgubi pregled nad situacijom. I dok su se drugi putnici odavna zaputili svojim kuæama, ja još uvijek sjedim pokraj muškarca u laganim cipelama, koji me vozi kroz meæavu koja nikako da prestane i hvali krajolik u najsvjetlijim bojama, kao da svojim izlaganjem eli što je moguæe br e otopiti snijeg. 8

Ali snijeg se nije otopio, veæ je postao gušæi i prigušio muškarèev ivahan glas, koji se postupno povisivao i kao da je postajao sve tiši, dok se u daljini naposljetku nije pretvorio u glas moje pokojne tete, što me i nije osobito iznenadilo, jer moja teta je jedina èlanica naše obitelji koja se prije mene odva ila da bez pratnje otputuje iz sjevernonjemaèke nizine gore u valaiške planine. Tamo je, tako govori jedna naša obiteljska legenda, iz godine u godinu tijekom ljetnih praznika, nakratko osloboðena uèiteljske slu be, toliko dugo šetala švicarskim planinama, dok joj krajolik nije ukrao srce do te mjere da joj gotovo više nije bilo povratka. Samo uz najveæu muku i disciplinu, pa nije teta uzalud bila uèiteljica, uspjelo joj je tada da se svake godine potkraj kolovoza othrva zovu vlastita srca, spremi putne kovèege i ukrca se u noæi vlak za Hannover. Hannover, gdje je to?, vikao je na rastanku nasmiješeni gostionièar i to na jeziku za koji je moja teta veæ nakon treæeg ljeta provedena u Švicarskoj tvrdila da je ovladala njime, zbog èega bi samo kosu, koja joj ni u planinama nije bila posjedila, odmaknula s èela i odgovorila: To te se, gostionièaru iz Fiescha, ništa ne tièe, jer odakle ja dolazim, tamo ti ne mo eš biti, ali gdje ti jesi, tamo æu se ja uvijek vraæati. Sreæa za nas. Moja teta, doduše, nikad nije govorila od srca, ali je zato svake godine putovala u Valais i vraæala se odatle punih ruku, s velikim gromadama smrdljiva sira i divovskim tablama èokolade. Sir je donosila umotan u debela zaštitna ruha od srebrna papira, što nije koristilo ništa, hladnjak bi zaudarao na njega do duboko u jesen, kad bi èokolada odavna bila pojedena i nitko se više ne bi sjeæao razglednica, koje nam je moja teta slala s putovanja u planine. Pošta je to iz jednog stranog svijeta, prepunog stranih ljudi, ivo9

tinja i biljaka, sve same karte èije æemo neispisane duplikate godinama poslije pronaæi u njezinoj ostavštini, zajedno s hrpama zidnih zemljovida i turistièkih vodièa, u kojima je pisalo zašto se u Valaisu susreæu arktièka i španjolska Švicarska, èinjenica za koju smo se zanimali još manje nego za pa ljivo isprešane planinske cvjetove izmeðu stranica. Branje zabranjena cvijeæa bilo je vjerojatno jedino kazneno djelo što ga je naša teta ikada zaista poèinila, i ja mislim da ga je èinila s velikom radošæu, potajice i sretna i tako iz ljeta u ljeto. Ali mi u njezinoj ostavštini nismo tra ili nikakve osušene cvjetove, nego istinu, a nju nikad nismo uspjeli pronaæi. U sluèaju da su ikad postojali njezini tragovi, ona ih je sve uredno zamela. Nigdje u papirima nije bilo spomena nikakvome gostionièaru iz Fiescha, nikakvoj ljubomornoj gostionièarki, nikakvim planinarskim poznanstvima, pa ni najmanje naznake da bi moja teta, nakon što je svoja putovanja u planine poèela premještati s ljeta na zimu, makar samo pokušala zaljubiti se u nekog naoèitog uèitelja skijanja. Sve smo morali izmisliti sami, èak i raèune, iz kojih bi za potrebe prièe bilo razvidno što je moja teta naveèer jela i da je zgodimice sama znala posegnuti za rakijom, koju je kasnije donosila sa sobom kuæi u nizinu. Jedinu fotografiju, preostalu s putovanja u Valais, pronašla sam zajedno s jednom maramom urešenom alpskim cvjetovima u unutarnjem d epu jedne zagasito zelene planinarske vjetrovke. Na njoj se vidi moja teta na jednom planinskom prijevoju kako stoji pokraj jedne valaiške èasne sestre u opatièkoj odori, zbog èega mi teško pada zamisliti da bi se teta i èasna sestra ikad zajedno bile uspinjale na planine ili moguæe zajedno sjedile u gondolama i svisoka gledale na Zermatt. Sve10

jedno, tu fotografiju uvijek nosim uza se, jer moja teta, koja je bri no izbjegavala da bude fotografirana, na njoj izgleda opušteno i sretno. Nosi prevelike sunèane naoèale i smije se kao da je upravo stigla. Otiæi u isposništvo znaèi pronaæi prostor, mjesto, polo aj. Ili bar neki kutak, nešto o što æemo pri opetovanom pokušaju da u mraku još nekako uznapredujemo zapeti nogom i gdje æemo potra iti uporište, sve u nadi da æemo naiæi na prag, mo da èak i na stubu koja vodi uvis. Stojimo dakle mirno i uzimamo zrak. A onda iznebuha odluèujemo ostati dulje, jer naprosto ne mo emo odoljeti iskušenju da upravo ovdje, na ovome mjestu, doèekamo jutro i promatramo kako se meðu planinama polagano razdanjuje, ne bismo li se napokon mogli zagledati odozgo u dolinu i prvi put ugledati Atlantski ocean. Jer do danas je slabo poznato da onaj koji zaista eli vidjeti ocean, svejedno je li Atlantski ili Pacifièki, mora gore, u valaiška brda, jer se more ne mo e prepoznati s mora. Tek odavde mo e se shvatiti što znaèi utonuti u neki prizor, dok dolje, opkoljeni neprestanim kretanjem i valovima, ne mo emo promatrati ništa, jer sve protjeèe pokraj nas. Te noæi projuriše pokraj mene poput malih nepoznatih otoka Visp, Raron, Gampel-Steg i Turtmann. Ali onda se, iza posljednjeg zastora od snje nih pahulja, pojavio LEUK. A izmeðu gornjeg i donjeg grada, izmeðu kolodvora i dvorca, rijeke Rhone i vijeænice, uzdizala se na maloj, snijegom zametenoj zemljanoj terasi izmeðu neba i zemlje ilava crkvica, savršeno smještena u zlatni rez krajolika. Na lijevom ramenu toranj, na tornju kapa od napadala snijega, u snijegu, kraj praga ulaznih vrata, gori vjeèno svjetlo, nad kojime je pod snijegom prekrivenim drvenim kroviæem visio Raza11

peti, pokazujuæi ka iprstom lijeve ruke, na kojem nije bilo snijega, ulijevo, iza ugla. Moj pratitelj, koji je sve vrijeme hodao ispred mene, povukao mi je kovèeg pod glavni portal, portik nošen debelim stupovima, koji je crkvi na trenutak dao privid talijanskog ljeta, dok sam se ja i dalje smrzavala i nosila vreæicu na kojoj je pisalo MIGROS i u kojoj je nešto tiho zveckalo. Prošavši kroz portal, zaustavili smo se nešto ni e nad padinom. Kraj nas stajale su zidine, na zidinama kapija, a iza nje, naknadno prislonjena na grbaèu crkve, dograðena isposnica, topla drvena saæa, ljudska koliba kraj bo jeg stana, malo preduboko obješena osmatraènica, mala grbava izraslina na tijelu crkve, a njoj pod nogama vinograd. Gore je bilo pet prozora, pet okana od svjetla. Stigla sam. Muškarac otkljuèa vrata i prenese mi kovèeg preko praga. I dok mi je iznutra objašnjavao veliki red Švicarske i nešto manji red ove isposnice, ja zbunjeno zastadoh pred vratima, jer sam meðu kosturima zimskoga vinograda još uvijek mogla èuti glas svoje tete, koja mi je ustrajno objašnjavala kako je neoprezno dolaziti zimi u taj kraj. Jer koliko god zime ovdje bile velièanstvene, ispod crte uvijek æe ostati previše leda, previše snijega, previše samoæe. Èak i tamo gdje mu je tijesno, èovjek je uvijek sam, toliko studeni uz toliko stiješnjenosti, više kapa nego lica u gostionicama, tjednima sve umotano u krzna i bunde. Kako li su samo nasuprot tomu velika i velièanstvena ljeta, kad se ispod istog tog neba na tetinim razglednicama arktièka Švicarska pretvara u Španjolsku, Valais u Teksas, led u kamen, snijeg u pijesak, a krave u bikove na livadi punoj èièaka. Mnogo radosnih šetnji u 12

potrazi za zabranjenim ivotinjama i cvijeæem, za vodom i sijenom. Mišiæave noge u šarenim dokoljenkama, planinarski štapovi urešeni grbovima, a naveèer skromna soba s pogledom na planinu, na sljedeæi šumski po ar. Dugo sam osluškivala, sve je mirisalo na studen i dim, ali moja teta prestala je govoriti tek kad sam odluèno uvukla glavu, prošla kroz niska, teška vrata i zatvorila ih za sobom.Sljedeæeg jutra snijega je nestalo, a kiša je ispirala pogled na èinjenice. Na èinjenicu da je Leuk, koji nekoæ bijaše moæno biskupsko sjedište, danas malen i star i da u njemu nema biskupa, ali da ga zato i dalje štiti priroda. Na jugu rijeka Rhona, na istoku Fešelbaški klanac, a na zapadu Dalski klanac i Pfinska šuma, najveæa europska pogranièna borova šuma, koja strogo dijeli njemaèko od francuskoga. Tko iz straha od tunela u planine radije dolazi sa enevskog jezera, u kondukterovu glasu jasno æe razabrati da se Leuk do pet minuta prije Leuka još uvijek ne zove Leuk, nego Loóche. Loóche zvuèi ljepše, ali Leuk mi je nekako dra e. Jer ja obo avam jednoslo na mjesta i obo avam jednoslo nu ivotinju s mjesnoga graba, leuškog grifona1, napola lava, napola orla, dva lovca u jednome. LEUCA FORTIS. A izmeðu gornjeg i donjeg grada, izmeðu rijeke Rhone i vijeænice, smještenu na èistini izmeðu neba i zemlje u zlatni rez krajolika, kru nooranièku kapelu. Izvana mazga, iznutra blago, mala svijetla barokna palaèa. U Velikom Baedekeru oznaèena je zvjezdicama. A o onome koji je bijaše sagradio ne zna se ništa.

U njemaèkom jednoslo no Greif, nap. prev.

Utoliko više poznato je o nalogodavcu i povijesti velikog umiranja koje je prethodilo njezinoj izgradnji, dok je Kru na oranica još bila kru na oranica, zidinama obzidano kugino groblje za naj alosnije od svih hodoèašæa. Ali jednoga dana itelji tvrðave odluèiše smrti jednom zauvijek pokazati zube i sagraditi vlastitu crkvu. Naravno da pritom dolazi do svaðe. Kamo s crkvom, kamo s novcem, kome da se posveti tako velik izdatak? Sve dok jedne noæi neki zakašnjeli grobar tik do ponoæi ne pretrèi preko groblja, ne bi li uz kapljicu izmolio posljednju molitvu za mrtve, jer ga neprestano sahranjivanje toliko umara i ra alošæuje. I dok tako èuèi iza grobljanskih zidina i moli i pije, nad oranicom iznenada ugleda svjetleæu hostiju, veliku i svijetlu poput Mjeseca za lijepa vremena, gdje lebdi iznad grobova, brodolomnika koji mu rukom daje znak, duha koji besano maše lampašem gore dolje du zidine. Èovjek prestravljen potrèi uzbrdo natrag u mjesto i uleti na prvu graðansku skupštinu. Ljudi slušaju prièu, glasanjem se opredjeljuju za Bla enu djevicu i odluèuju sagraditi crkvu. Dobrih tri stotine godina poslije ja sam kao isposnica uselila tamo. Jer ovo je, kako za ive, tako i za mrtve, najbolje mjesto na svijetu. Samo, što æe gost s viškom mrtvaca i svjetla? Hoæe li noæu spavati lošije, jer je vani tako tiho da se èuje ono što se inaèe ne èuje? I tišina je izmišljena samo za gosta, zapravo se ovdje èuje ono što se èuje posvuda. Brujanje automobila u dolini, drndanje kotaèa pouzdanih švicarskih vlakova, jecanje bagera, koji neumorno premještaju tok rijeke Rhone. Sve sami utješni zvukovi ljudske marljivosti. Jer doæi æe dulji tuneli, a na kraju i najdulji tunel na svijetu, u kojem æemo izmeðu Erstfelda i Bodia tako 14

brzo projuriti kroz vjeèitu tminu da æemo šapatom zazivati Majku Mariju, dok vlak ne prestigne naše zazivanje i naš strah i odbaci nas za svega dvadesetak minuta u talijansko svjetlo izbavljenja, tamo gdje se rijetko kad nose krznene bunde, nekmoli kape sa štitnicima za uši.