Philippe Claudel Brodeckov izvje štaj
Brodeck 01.indd 1
22.10.2012 10:02:04
Brodeck 01.indd 2
22.10.2012 10:02:21
Philippe Claudel
Brodeckov izvje štaj Prevela s francuskog Dubravka Celebrini
Edicije Bo žiìeviê Zagreb, 2012.
Brodeck 01.indd 3
22.10.2012 10:02:22
Philippe Claudel Le Rapport de Brodeck © Éditions Stock, Pariz, 2007. Philippe Claudel Brodeckov izvje štaj Prvi put tiskano u Hrvatskoj 2012, u nakladi © Edicije Bo žiìeviê Trg kralja Tomislava 18, Zagreb Za nakladnika Juraj Bo žiìeviê Prijevod Dubravka Celebrini Urednica Sanja Janu šiê Prijelom Grapa d.o.o. Likovno ureîenje ovitka Elena Vrbaniê Fotografija za naslovnicu Neven Vrbaniê Tisak Denona d.o.o.
ISBN: 978-953-6751-87-7 CIP zapis dostupan u raìunalnom katalogu Nacionalne i sveuìili šne knji žnice u Zagrebu pod brojem XXXXXX Sva prava pridr žana. Nijedan dio ove knjige ne smije se umno žiti i prenositi u bilo kojem obliku, elektroniìkim ili mehaniìkim sredstvima, ukljuìujuêi fotokopiranje, snimanje ili bilo kakvo digitalno pohranjivanje ili distribuiranje bez prethodnog pismenog dopu štenja nositelja autorskih prava.
Brodeck 01.indd 4
22.10.2012 10:02:22
Za sve one koji misle da nisu ni šta Za moju ženu i za moju këer bez kojih ne bih bio ni šta osobito
Brodeck 01.indd 5
22.10.2012 10:02:22
Brodeck 01.indd 6
22.10.2012 10:02:22
Ja nisam ni šta, znam to, ali svoje sam ni šta vezao s komadiëem svega. Victor Hugo, Rajna
Brodeck 01.indd 7
22.10.2012 10:02:22
Brodeck 01.indd 8
22.10.2012 10:02:22
I Zovem se Brodeck i nisam za to kriv. Va žno mi je to reêi. To svi moraju znati. Nisam ni šta uìinio, a kad sam saznao što se dogodilo, najvi še bih volio da nikada o tome ne moram govoriti, da zauzdam svoje pamêenje i da ga dr žim ìvrsto vezano kako bi ostalo mirno poput mi ša u željeznoj stupici. Ali drugi su me prisilili: „Ti zna š pisati “, kazali su mi, „ti si studirao. “ Odgovorio sam da je to bio posve beznaìajan studij, koji nisam ìak ni zavr šio, od kojeg mi nije ostalo gotovo ni šta u sjeêanju. Nisu htjeli ni ìuti o tome: „Ti zna š pisati, poznato ti je znaìenje rijeìi i zna š kako se upotrebljavaju, zna š kako se njima mo že ne što reêi. To êe biti dovoljno. Mi ne znamo kako se to radi. Zbunili bismo se, ali ti êe š izreêi i tebi êe vjerovati. Osim toga, ima š stroj. “ Stroj je vrlo star. Nekoliko tipki je razbijeno. Nemam ga ìime popraviti. Vrlo je hirovit. Pohaban je. Dogaía se da se zaustavi bez upozorenja, kao da se propinje. Ali nisam im to rekao, jer nisam želio zavr šiti poput Anderera. Ne pitajte me za njegovo ime, nikada ga nismo saznali. Vrlo brzo ljudi su ga poìeli zvati izrazima sklopljenim od raznih naziva na dijalektu, koje sam ja prevodio: Vollaugä – Pune oìi – zbog njegova pogleda koji je pomalo bje žao s lica; De Murmelnër – Šaptaì – jer je govorio vrlo malo i uvijek glasom tihim poput daha; Mondlich – Mjeseìar – jer je izgledao kao da je s nama iako ga nije bilo; Gekamdörhin – onaj koji je do šao odande. Ali za mene je on uvijek bio De Anderer – Drugi – mo žda zato jer je, osim što je do šao ni od kuda, bio drukìiji, a meni 9
Brodeck 01.indd 9
22.10.2012 10:02:22
je to bilo dobro poznato: gdjekad sam ìak, moram priznati, imao dojam da je on donekle ja. Nitko od nas nije ga ni pitao koje mu je pravo ime, osim mo žda jednom naìelnik, ali mislim da nije dobio odgovor. Sad to vi še neêemo saznati. Prekasno je i zasigurno je bolje što je tako. Istina nekad mo že odrezati ruke i izvaditi utrobu tako da se s tim ne mo že živjeti, a veêina nas želi živjeti. Što je moguêe manje bolno. To je ljudski. Siguran sam kako biste bili isti kao mi da ste upoznali rat i sve što nam je uìinio, a osobito ono što je uslijedilo nakon rata, onih nekoliko tjedana i mjeseci, osobito posljednjih, tijekom kojih je taj ìovjek do šao u na še mjesto i ondje se smjestio, samo tako, odjednom. Za što je odabrao ba š na še mjesto? Ima toliko mjesta na obroncima planine, koja se nalaze izmeíu šuma poput jaja u gnijezdu, i mnogo onih koja su nalik na šemu. Za što je odabrao ba š na še mjesto, koje je tako daleko od svega, koje je izgubljeno? Sve što pripovijedam, od trenutka kad su rekli kako žele da to budem ja, dogodilo se u Schlossovoj gostionici, ima tome oko tri mjeseca. Toìno nakon … toìno nakon … ne znam kako da ka žem, recimo dogaíaja, ili drame, ili incidenta. Ili mo žda da ka žem Ereigniësa. Ereigniës je zanimljiva rijeì, obavijena maglom, fantomska, a pribli žno znaìi „ono što se dogodilo “. Mo žda je to bolje reêi pomoêu rijeìi uzete iz dijalekta, koji predstavlja jezik iako to nije, ali savr šeno se sla že s puti, s uzdasima i s du šama onih koji ovdje žive. Ereigniës, da se odredi ono što se ne mo že odrediti. Da, reêi êu Ereigniës. To se dakle upravo dogodilo. S iznimkom dva ili tri starca, koji su ostali uza svoja ognji šta i zasigurno opata Peipera, koji je mamuran spavao negdje u svojoj maloj crkvi, sa zidovima širokim poput raspona orlovih krila – svi su ljudi bili ondje, u gostionici koja sliìi golemu, mraìnom podrumu, koja je zagu šena od dima duhana i vatre s kamina; izmoreni od onoga što se dogodilo, a istodobno, kako da ka žem, s osjeêajem olak šanja, jer se sve to moralo nekako zavr šiti, na ovaj ili onaj naìin. Znate, nismo vi še mogli. 10
Brodeck 01.indd 10
22.10.2012 10:02:22
Svi su se uvukli u svoju ti šinu, iako se tih gotovo ìetrdeset osoba u gostionici tiskalo kao trske vrbe u snopu, gu šeêi se, osjeêajuêi miris drugih, njihov dah, njihove noge, o štar vonj njihova znoja, njihove vla žne odjeêe od stare vune i platna, pune pra šine, šume, slame, vina i piva, najvi še vina. To ne znaìi da su neki od njih bili pijanci, ne, isprika zbog pijanstva bila bi suvi še laka. Odjednom bi se izbrisala sva okrutnost. Suvi še jednostavno. Uvelike jednostavno. Poku šat êu ne umanjivati ono što je prete ško, i slo ženo. Poku šat êu. Ne mogu obeêati da êu uspjeti u tome. Morate me dobro razumjeti, ponavljam to, ja sam mogao šutjeti, ali tra žili su od mene da pripovijedam, a kad su to od mene zatra žili, veêina je imala stisnute šake ili ruke u d žepovima, koje sam zami šljao stisnute oko ruìki no ževa, istih onih koji su upravo … Ne smijem iêi prebrzo, ali to je te ško jer sad na leíima osjeêam stvari, pokrete, zvukove, poglede. Veê se nekoliko dana pitam pretvaram li se u lovinu, s cijelom hajkom za petama i psima koji nju škaju. Osjeêam da me špijuniraju, prate, nadziru, kao da mi je uvijek netko iza leía tko prati svaki moj pokret i ìita moje misli. Vratit êu se na ono ìemu su poslu žili no ževi. Neminovno êu se vratiti. Želio sam, naime, reêi da nije moguêe i da je ìak vrlo opasno odbiti ne što što od vas tra že u tom osobitom ozraìju u kojem su svi jo š obuzeti divlja štvom i krvavim idejama. Dakle, pristao sam, iako protiv svoje volje. Jednostavno sam se na šao u gostionici u pogre šnom trenutku, nekoliko minuta nakon Ereigniësa, u trenutku zaprepa štenosti što ga predstavlja trenutak oklijevanja i neodluìnosti, kad êe se svi obru šiti na prvog tko otvori vrata, bilo zato da ga pretvore u spasitelja, bilo zato da ga razre žu na komade. Schlossova gostionica je najveêa krìma u na šem mjestu, ima ih ima jo š pet, a k tome postoje po štanski ured, krojaìnica, željezarija, mesnica, trgovina mje šovitom robom, trgovina mesnih preraíevina, škola, podru žnica bilje žniìkog ureda iz S.-a, prljava poput štale, gdje vladaju staraìke naoìale 11
Brodeck 01.indd 11
22.10.2012 10:02:22
Siegfrieda Knopfa, kojeg zovu bilje žnikom iako je on tek obiìni pisar, kao i mali ured Jenkinsa koji je glumio policajca, ali je umro za vrijeme rata. Sjeêam se da se Jenkins, koji je prvi oti šao, i koji se inaìe nikada nije smijao, toga dana sa svima uz smije šak rukovao, kao da ide na vlastito vjenìanje. Nitko ga nije mogao prepoznati. Kad je za šao iza ugla pilane Möberschwein, mahao je rukama po zraku i bacio kapu u zrak, u znak radosnog pozdrava. Nismo ga vi še vidjeli. Nitko ga nije zamijenio. Kapci na njegovu malom uredu su spu šteni. Na pragu sad veê ima malo mahovine. Vrata su zakljuìana, ali ne znam tko ima kljuì. Nikada to nisam pitao. Nauìio sam ne postavljati suvi šna pitanja. Nauìio sam takoíer sljubiti se s bojom zidova i pra šine na ulici. To uopêe nije te ško. Ni na što ne sliìim. Schlossova gostionica postaje i trgovina, nakon što udova Bernarht zatvori vrata svoje ìim padne mrak. To je istodobno i najposjeêenija krìma. Ima dvije prostorije: jednu veliku, prednju, s potamnjelim drvenim zidovima, podom prekrivenim piljevinom, u koju gotovo da upadnemo kada uíemo, jer se treba spustiti niz dvije strme stube, od golog kamena, koje su u sredini udubljene od potplata tisuêa pijanaca koji su se tu nanizali. I drugu malu, otraga, koju nisam nikada vidio. Od prve prostorije je odvojena elegantnim vratima od tisovine, na kojima je urezana godina 1812. Mala prostorija rezervirana je za nekoliko njih koji se ondje okupljaju jednom na tjedan, utorkom naveìer, piju i pu še duhan sa svojih polja u porculanskim lulama s izrezbarenim cjevìicama, kao i lo še, tko zna gdje proizvedene cigarete. ëak su si dali ime, De Erweckens'Bruderschaf, što bi otprilike znaìilo „Bratstvo buíenja “. Neobiìno ime za neobiìno bratstvo Ne zna se toìno kad je osnovano ni koja mu je svrha, ni kako se u njega ulazi, ni tko su mu ìlanovi, zasigurno krupni zemljoposjednici, mo žda bilje žnik Knopf, sam Schloss i naravno naìelnik, Hans Orschwir, koji ovdje posjeduje najveêu imovinu. Ne zna se ni što kuju ni što govore kad se naíu. Neki govore da se ondje donose najva žnije odluke, da se sklapaju neobiìni 12
Brodeck 01.indd 12
22.10.2012 10:02:23
savezi i obeêanja. Drugi ih jednostavno sumnjiìe da grla namaìu rakijom, da igraju dame i kartaju, pu še i zabavljaju se. Ima i onih koji tvrde da su ìuli glazbu kako dopire ispod vrata. Mo žda je uìitelj Diodème znao istinu, jer on je posvuda kopao, po papirima i po glavama ljudi, i silno je želio sagledati obje strane svake stvari. No jadnik, na žalost, vi še nije ovdje da o tome priìa. U Schlossovu gostionicu ne odlazim gotovo nikad, jer Dieter Schloss, moram to priznati, u meni izaziva nelagodu zbog svog pogleda podmukle krtice, zbog svog uvijek masnog ìela ispod êelave, crvene glave, zbog svojih potamnjelih zubi iz kojih prodire prljavi zadah. A onda, drugi razlog je taj što nakon povratka iz rata vi še ne tra žim dru štvo. Navikao sam na samoêu. U veìeri Ereigniësa, stara Fédorine bila me poslala u gostionicu po maslac koji joj je trebao. Htjela je pripraviti sitne kolaìe. Obiìno je ona ta koja ide u nabavu. No te neobiìne veìeri, moja se Poupchete nije micala iz kreveta jer je imala te šku vruêicu, a Fédorine joj je uz uzglavlje priìala priìu o Sirotom krojaíu Bilissiju, dok je Emélia, moja žena, pored nje tiho pjevu šila pjesmicu iz te priìe. Kasnije sam mnogo razmi šljao o tom maslacu, o tom komadiêu maslaca koji je nedostajao u smoìnici. Ne vodimo dovoljno raìuna o tome koliko tijek života mo že ovisiti o beznaìajnim stvarima, o komadu maslaca, o stazi s koje skrenemo da bismo se zaputili nekom drugom, o sjeni koju pratimo ili od koje bje žimo, o kosu kojeg odluìimo ubiti s malo olova, ili ga pak po štedjeti. Poupchette je svojim lijepim, jako sjajnim oìima, slu šala glas starice koji sam i âam nekoê ìuo, kako dolazi iz istih, ne što mlaíih usta, ali tada veê bez zuba. Poupchette me gledala svojim malim crnim kuglicama, zagrijanima od vruêice. Obrazi joj bijahu boje borovnice. Nasmijala mi se, pru žila je prema meni svoje ruke kojima je pljeskala po zraku dok je cvrkutala kao paìe: „Tata, vrati se, tatice moj! “ 13
Brodeck 01.indd 13
22.10.2012 10:02:23
Iza šao sam, a u u šima mi bijahu glazba moga djeteta i rijeìi što ih je šaptala Fédorine: „Bilissi je ispred svoje kolibe zamijetio tri viteza u oklopima koji su izblijedjeli od vremena. Sva su trojica dr žala riíe koplje i srebrni štit. Nisu im se vidjela lica, pa ìak ni pogledi. To se ìesto dogaía kad je doista kasno. “
14
Brodeck 01.indd 14
22.10.2012 10:02:23
II Noê je prostrla svoj pokrivaì preko mjesta, kao što vozaì baca svoj pla št na ostatke žeravice od vatre na putu. Kuêe, s krovovima prekrivenim dugim ljuskama od borovine, ispu štale su polagani plaviìasti dim, podsjeêajuêi tako na hrapava leía drevnih životinja iz fosilnih vremena. Postajalo je hladno, jo š uvijek je to bila slaba hladnoêa, ali nismo jo š bili navikli na nju, buduêi da su ovi posljednji dani rujna bili topli kao pekarske peêi. Sjeêam se da sam gledao nebo i da sam u sebi rekao, gledajuêi sve te zvijezde stisnute jedne uz druge, poput ptiìica koje se boje i tra že dru štvo, kako êemo ubrzo odjednom upasti u zimu. A zima je kod nas duga kao stoljeêa nabodena na veliki maì, kad golema udolina zagu šena šumama ocrtava neka neobiìna zatvorska vrata. Kad sam u šao u gostionicu, ondje su bili gotovo svi mu škarci iz mjesta, s tako mraìnim pogledima, nepomiìnima poput kamena, da sam odmah shvatio što se dogodilo. Orschwir je zatvorio vrata iza mene, a onda mi je prido šao. Malo je drhtao. Svojim velikim plavima oìima zagledao se u mene, kao da me prvi put vidi. Utroba mi je poìela lupati, mislio sam da êe mi po žderati srce, te sam, vrlo slaba šno, gledajuêi za to vrijeme u strop, kako bih ga probio pogledom, kako bih poku šao zamisliti Andererovu sobu, kako bih poku šao zamisliti njega, Anderera, sa zaliscima, tankim brkovima, rijetkom kovrìavom kosom koja je letjela u zrak s obje strane sljepooìnica, velikom okruglom glavom debelog i dobrog djeteta, upitao: „Niste to valjda uìinili …? “ Jedva da je to bilo neko pitanje. Vi še je to bilo neko žaljenje koje je iza šlo iz mene, i ne pitajuêi me za dopu štenje. 15
Brodeck 01.indd 15
22.10.2012 10:02:23
Orschwir me primio za ramena, svojim rukama širokim kao kopita mazge. Lice mu je bilo jo š vi še ljubiìasto nego inaìe, a niz nosnu kost mu je vrlo polako klizila siêu šna kap znoja, sjajna poput planinskog kristala. I dalje je drhtao, a dok me tako dr žao, i mene je naveo da zadrhtim. „Brodeck … Brodeck … “ To je sve što mi je uspio reêi. Zatim se povukao i vratio se meíu gomilu ljudi koji su me gledali, stopiv ši se s njima. Osjeêao sam se kao neki mr šavi punoglavac izgubljen u velikoj lokvi proljetne vode. U glavi mi je odzvanjalo. Zanimljivo, mislio sam na maslac po koji sam do šao. Okrenuo sam se prema Dieteru Schlossu, koji je stajao iza blagajne, te sam mu rekao: „Samo sam do šao po maslac, po malo maslaca, to je sve … “ Podigao je svoja slaba šna ramena, popravljajuêi si flanelski pojas na isturenom trbuhu i mislim da se u tom trenutku Wilhelm Vurtenhau, seljak zeìje glave koji posjeduje svu zemlju što se prote že od šume Steinühe pa sve do zaravni Haneck, malo pribli žio i rekao mi: „Imat êe š sav maslac koji bude š želio, Brodeck, ali najprije êe š ispriìati priìu, ti êe š biti zapisivaì. “ Okrenuo sam oìima. Zapitao sam se gdje li je Vurtenhau mogao pronaêi tu rijeì, zapisivaí – krivo ju je izgovarao, pretvarajuêi v u f – on koji je tako glup i nije nikada u životu otvorio ni jednu knjigu. Pripovijedanje priìa je zanat, ali ne moj, ja samo radim kratke bilje ške o stanju biljaka, stabala, godi šnjih doba i divljaìi, o vodostaju rijeke Staubi, o snijegu i ki šama, beznaìajan posao za Upravu, koja je u svakom sluìaju vrlo daleko, danima treba putovati do nje, i koju je ba š briga za sve to. Ne znam zapravo ni sti žu li moji izvje štaji jo š uvijek na odredi šte, ni je li ih tko ìita. Po šta od rata slabo funkcionira i mislim da êe trebati dosta vremena da se sve to ponovno uspostavi. Vi še gotovo da i ne primam novac. Imam osjeêaj da su me zaboravili, ili da misle da sam mrtav, ili da im vi še nisam potreban. Katkada me Alfred Wurtzwiller, po štar koji jednom u petnaest dana ide pje šice do S.-a i nazad – on je jedini koji 16
Brodeck 01.indd 16
22.10.2012 10:02:23
mo že ondje iêi jer ima Genähmigung, „Dozvolu “ – radi razmjene po šte, obavijesti da je dobio nalog za isplatu za mene te mi da nekoliko novìanica. Tra žim obja šnjenje od njega. On ma še rukama na naìin koji ne znam protumaìiti, a zvukovi isjeckani poput mesa izlaze iz njegovih ljutitih usta kroz debelu zeìju usnu, zvukovi koje takoíer ne razumijem. Uzimam neìitljiv i zgu žvan papir koji je dotukao trima udarcima šakom, zajedno s ono malo pripadajuêeg novca. S tim êemo pre živjeti. „Ne tra žimo roman od tebe. “ To je kazao Rudi Gott, kovaì. Unatoì svojoj ru žnoêi – konjsko kopito uni štilo mu je nos i zabilo se u lijevu jagodicu – o ženio se vrlo lijepom ženom, koja se zove Gerde i koja uvijek zauzme pozu ispred kovaìnice, kao da vjeìno ìeka slikara koji êe naslikati njezin portret. „Reêi êe š što se dogodilo, i to je sve. Kao u svojim izvje štajima. “ Gott je ìvrsto dr žao veliki ìekiê u desnoj ruci. Ko žna pregaìa otkrivala je njegova gola ramena. Bio je pored kamina. Vatra mu je obasjavala lice, a ìeliìni alat sjajio se poput ula štene o štrice kose. „U redu, kazao sam, ispriìat êu, poku šat êu, obeêavam vam da êu poku šati, govorit êu 'ja' kao u izvje štajima, jer ne znam drukìije pripovijedati, ali upozoravam vas, to êe znaìiti svi, ìujete li me, svi. Govorit êu 'ja' kao da ka žem cijelo mjesto, svi okolni zaseoci, dakle svi mi, u redu? “ Do šlo je do žamora, do buke marve koja popu šta pod nosilima i glasa se od zadovoljstva, a onda su rekli: „Dogovoreno, uìini tako, ali pazi, nemoj ni šta izmijeniti, mora š sve reêi. Treba doista sve reêi, tako da onaj tko bude ìitao Izvje štaj razumije i oprosti. “ Ne znam tko êe ìitati, pomislio sam. Mo žda êe razumjeti, ali da êe oprostiti, to je veê ne što drugo: to se nisam usudio tvrditi, tako sam mislio u dubini du še. Kad sam pristao, do šlo je do žamora u cijeloj gostionici, kao do nekog olak šanja, šake su se opustile. Ruke su iza šle iz d žepova. Imao sam dojam da su svi ti kipovi ponovno postali ljudi. A ja sam vrlo sna žno izdahnuo. Bio sam vrlo blizu neìega. Nisam ni želio znati ìega. 17
Brodeck 01.indd 17
22.10.2012 10:02:23
Bilo je to na poìetku pro šle jeseni. Rat je zavr šio prije godinu dana. Na padinama je bilo ljubiìastog mrazovca, a prvi su snjegovi, na granitnom planinskom lancu Prinzhornï koji obrubljuje na šu dolinu na istoku, ìesto ujutro ostavljali svoj mladi bjeliìasti prah koji se otapao u satima prepunim sunca. Bilo je to toìno tri mjeseca, gotovo u dan, nakon što je Anderer do šao kod nas, sa svojim velikim kovìezima, s izvezenom odjeêom, sa svojom tajnovito šêu, sa svojim konjem doratom i magarcem – „njegovo je ime gospodin Sokrat “, kazao je pokazujuêi na magarca, „a ovo je gospoíica Julija, pozdravite gospoíicu Juliju, molim vas “, a lijepi je konj u dva navrata pognuo glavu, što je tri prisutne dame navelo da se povuku i prekri že. Jo š uvijek ìujem njegov tihi glas kad nam je predstavio svoje dvije životinje kao da se radi o ljudima, kad smo svi ostali zaprepa šteni. Schloss je izvadio ìa še, pehare, vrìeve, šalice za sve, i vino. I ja sam morao piti. Kao na nekoj zakletvi. Sa stravom sam mislio na Andererovo lice, na sobu u kojoj se nalazio, na sobu koju sam donekle poznavao jer sam, na njegov poziv, ondje bio tri puta, razmijeniv ši nekoliko tajanstvenih rijeìi uz crni i vrlo neobiìni ìaj, ìaj kakav nikada ranije nisam pio. Bilo je tu velikih knjiga kompliciranih naslova, neke bijahu na jezicima koji se nisu pisali kao na š, koji su morali zvuìati poput kamena i cike, skupocjenih knjiga uvezenih u pozlatu ili naprotiv istro šenih poput gomile prnja, porculanski servis iz Kine koji se ìuvao u zatvorenom ko žnom sanduìiêu, komplet za šah od ebanovine, štap s jabuìicom od bru šenog kristala i gomila drugih stvari spremljenih u kovìezima. Na licu mu je uvijek bio širok osmijeh, osmijeh koji je ìesto zamjenjivao rijeìi, jer je na njima bio škrt. Oìi mu bijahu posve okrugle, svijetlozelene boje, te su mu pomalo iskakale iz lica, što je njegov pogled ìinilo jo š prodornijim. Govorio je jako malo. Najvi še je slu šao. Mislio sam na ono što su svi ti ljudi, koje sam godinama poznavao, namjeravali uìiniti. Oni nisu bili ìudovi šta, nego seljaci, obrtnici, nadzornici na farmama, šumari, sitni du ž18
Brodeck 01.indd 18
22.10.2012 10:02:23
nosnici. Ukratko, ljudi poput vas i mene. Odlo žio sam ìa šu. Uzeo sam maslac što mi ga je pru žio Dieter Schloss, tvrdu grudu omotanu u prozirni papir koji je zvuìao poput krila golubice, iza šao sam iz gostionice i trìao sve do kuêe. Nikada u životu nisam tako brzo trìao. Nikada.
19
Brodeck 01.indd 19
22.10.2012 10:02:23
Brodeck 01.indd 20
22.10.2012 10:02:23
III Kad sam se vratio, Poupchette je veê spavala, a Fédorine je drijemala pored nje, malo otvorenih usta, pokazujuêi preostala tri zuba. Emélia je prestala pjevu šiti. Podigla je pogled prema meni. Nasmije šila se. Nisam joj mogao ni šta reêi. Brzo sam se dohvatio stuba koje vode u na šu sobu. Uvukao sam se u plahte onako kako padamo u zaborav. Uìinilo mi se da sam do živio velik pad. Te sam noêi vrlo malo spavao, i k tomu vrlo lo še. Vrtio sam se, vrtio sam se oko Kazerskwira. Kazerskwir, to je zbog rata: proveo sam oko dvije duge godine daleko od na šeg mjesta. Odveli su me, zajedno s tisuêama ljudi, jer smo imali imena, lica ili vjerovanja koja nisu bila kao u drugih. Zatvorili su me daleko, na mjestu iz kojeg se povukla svaka ìovjeìnosti, na kojem su ostale samo životinje bez savjesti, što su poprimile ljudski izgled. Bila je to godina posvema šnje tame. Hoêu reêi, imam osjeêaj da u mom životu postoji jako crna i jako duboka praznina, zato je nazivam Kazerskwir – krater – na ìijem rubu se jo š uvijek ìesto noêu nalazim. Stara Fédorine nikada ne izlazi iz kuhinje. To je njezino carstvo. Noêne sate provodi na svom stolcu. Ne spava. Ka že da je pro šla godine za to. Nikada nisam toìno znao koliko joj je godina. I sama ka že da se ne sjeêa, ali da je to, u svakom sluìaju, nije sprijeìilo da se rodi i neêe je sprijeìiti ni da umre. Takoíer ka že da ne spava jer ne želi da je smrt iznenadi, nego je želi gledati ravno u lice kada bude dolazila. Pjevu ši zatvorenih oìiju, prebire po priìama i sjeêanjima, tka svoje istro šene snove, s rukama polo ženima na koljena, a na tim se 21
Brodeck 01.indd 21
22.10.2012 10:02:24
rukama, rukama suhim s ispupìenim žilama i urezanim borama, ravnim poput o štrica no ža, mo že proìitati njezin život. Ispriìao sam Fédorine o svojim godinama daleko od na šeg svijeta. Ona me njegovala kad sam se vratio, Emélia je jo š bila preslaba. Fédorine se brinula o meni, onako kao kad sam bio mali. Vratili su joj se svi pokreti. Žlicom mi je stavljala hranu u slomljena usta, previjala mi rane, malo-pomalo obnovila je moj živi kostur, bdjela je nada mnom dok mi je vruêica bila previsoka, kad sam drhtao kao da su me uronili u ledeni kotao i kad sam buncao. Tako su prolazili tjedni. Nije mi postavljala pitanja. ëekala je da rijeìi same poìnu izlaziti. Onda je slu šala, dugo. Ona zna sve. Ili gotovo sve. Zna za crnu prazninu koja mi se uvijek vraêa u san. Zna za moje nepomiìne šetnje uz rub Kazerskwira. ëesto si govorim da zasigurno i ona ìini ne što sliìno, da i ona mora imati velike praznine koje je salijeêu i progone. Svi ih imamo. Ne znam je li Fédorine do živjela mladost. Oduvijek sam je viíao pogrbljenu i iscrpljenu, zgu žvanu poput mu šmule koja je tri sezone zaboravljena u smoìnici. ëak i kad sam bio dijete, kad me ona uzela, veê je nalikovala kvrgavoj vraìari. Grudi bez mlijeka visjele su joj ispod sivog haljetka. Dolazila je iz daljine, iz dalekog vremena i iz velike daljine u geografiji svjetova. Pobjegla je iz pokvarenog trbuha Europe. Bilo je to davno: nalazio sam se ispred ru ševne kuêe koja se jo š malo dimila. Mo žda je to bila kuêa moga oca, kuêa moje majke? I ja sam zasigurno morao imati obitelj. Ostao sam sâm veê u dobi od ìetiri godine. Igrao sam se s ostacima kotaìa koji je vatra na pola po žderala. Bija še to na poìetku jednog drugog rata. Fédorine je prolazila vukuêi kola. Ugledala me. Zaustavila se. Kopala je po svojim vreêama i izvadila jabuku sjajne crvene boje. Pru žila mi ju je. Pojeo sam voêku kao da sam izgladnio. Fédorine mi je ne što govorila, izgovarala je rijeìi koje nisam razumio i postavljala pitanja na koja nisam znao odgovoriti, dodirnula mi je ìelo i kosu. 22
Brodeck 01.indd 22
22.10.2012 10:02:24
Slijedio sam staricu s jabukama kao da je sviraì frule. Podigla me na kola, smjestila izmeíu vreêa, tri lonca i snopa sijena. Bio je tu i jedan zec, lijepih tamnih oìiju i riíeg krzna, mekanog i jako toplog trbuha. Sjeêam se da sam ga milovao i da mu je to prijalo. Sjeêam se takoíer da se Fédorine zaustavila na okreti štu obrubljenom brnistrom i da me na mom jeziku upitala kako se zovem, kazav ši mi svoje ime – Fédorine – te mi je rekla da pogledam dolje što je ostalo od mog mjesta. „Dobro pogledaj, mali Brodeck, odatle dolazi š i neêe š se vi še nikada tu vratiti jer ubrzo neêe ostati ni šta od njega. Širom otvori oìi! “ Ja sam zatim iz sve snage gledao mrtve životinje nadutih mje šina, štaglje koji propuhuju na sve ìetiri strane i sru šene zidove. Na ulicama je bila i gomila le žeêih tjelesa, prekri ženih ruku ili sklupìanih. Velikih tjelesa koja su mi se s te udaljenosti ìinila siêu šna. A onda mi je sunce bacilo u žareno zlato u oìi, kad sam dobro pogledao ravno u njega, i slika moga mjesta je nestala. Okretao sam se u krevetu. Jasno sam osjeêao da ni Emélia ne spava. Kad bih zatvorio oìi, ugledao bih Andererovo lice, njegove oìi boje jezera, njegove pune jagodice, kao obojane grimizom, njegovu rijetku, kovrìavu kosu. Osjeêao sam njegov miris ljubiìice. Emélia se pomaknula. Osjetio sam njezin dah na svome obrazu, kako mi dolazi do usana. Otvorio sam oìi. Kapci joj bijahu zatvoreni. Izgledala je tako mirno. Toliko je lijepa da se ìesto pitam ìime sam zaslu žio to da se jednoga dana poìela zanimati za mene. Upravo zahvaljujuêi njoj nisam potonuo, nekoê. O njoj sam razmi šljao svakog trenutka, dok sam bio u logoru. Oni što su nas ìuvali i udarali stalno su ponavljali da smo obiìna balega, manji od izmeta štakora. Nismo ih smjeli gledati u lice. Uvijek smo morali dr žati pognutu glavu i bez rijeìi primati udarce. Svake veìeri izruìili bi juhu u zdjele svojih pasa ìuvara, doga s dlakom boje meda, s naboranim gubicama i oìima iz kojih su curile crvenkaste suze. Mi smo morali 23
Brodeck 01.indd 23
22.10.2012 10:02:24
stajati na ìetiri noge, poput pasa i uzimati hranu samo ustima, poput pasa. Veêina onih koji su bili zatvoreni zajedno sa mnom, odbila je to uìiniti. Oni su mrtvi. Ja sam pak jeo kao pas, na sve ìetiri noge, ustima. I ja sam živ. Katkada, kad su ìuvari bili pijani ili besposleni, zabavljali bi se stavljajuêi mi ogrlicu i povodac. Morao sam tako hodati, s ogrlicom i povocem. Morao sam biti poslu šan, okretati se oko svoje osi, lajati, isplaziti jezik, lizati im ìizme. ëuvari me vi še nisu zvali Brodeck, nego pas Brodeck. I od srca su se smijali. Veêina onih koji su bili sa mnom odbijala je pona šati se poput psa, oni su umrli, bilo od gladi, bilo od uìestalih udaraca koje su primali od ìuvara. Drugi zatvorenici veê odavno mi nisu upuêivali ni rijeì. „Gori si od onih što nas ìuvaju, ti si životinja, ti si govno Brodeck! “ Kao ìuvari, i oni su ponavljali da vi še nisam ìovjek. Oni su mrtvi. Svi su mrtvi. Ja sam živ. Mo žda nisu imali nikakvog razloga da pre žive? Mo žda u dubini svoga srca ili u svom selu nisu imali nikakvu ljubav? Da, mo žda nisu imali razloga da žive. Tijekom noêi ìuvari bi me vezali za kolac, pored kuêice za pse. Spavao sam na golom podu, u pra šini i u smradu pseêe dlake, njihova dahtanja i urina. Ponad mene bija še nebo. Malo dalje, promatraìnice, stra žarska mjesta, a jo š dalje livade i polja na kojima se po danu moglo vidjeti kako se s nekom nestvarnom drsko šêu nji šu žito na vjetru, šumarci breza, uz šum široke rijeke sa srebrnom vodom koja teìe, posve blizu. Ja sam zapravo bio vrlo daleko od tog mjesta. Nisam bio vezan za kolac. Nisam imao ko žnu ogrlicu. Nisam polugol le žao pored doga. Bio sam u na šoj kuêi, u na šem krevetu, uz Emélijino toplo tijelo, a ne u pra šini. Bio sam na toplom i slu šao sam kako njezino srce kuca uz moje srce. Zaìuo sam njezin glas koji mi govori sve one ljubavne rijeìi što ih je znala tako dobro pronaêi u mraku na še sobe. Zbog svega toga ja sam se vratio. Pas Brodeck vratio se kuêi, živ, gdje je na šao svoju Eméliju koja ga je ìekala. 24
Brodeck 01.indd 24
22.10.2012 10:02:24
IV Ujutro nakon Ereigniësa, ustao sam vrlo rano. Obrijao sam se, odjenuo i iza šao iz kuêe bez buke. Poupchette i Emélia jo š su spavale dok je Fédorine drijemala na svom stolcu i ne što govorila. Govorila je nepovezane i besmislene rijeìi koje su stvarale neki neobiìan cvrkut, sastavljen od vi še jezika. Dan se tek poìeo pomaljati i cijelo je mjesto jo š uvijek bilo zarobljeno u san. Zatvorio sam vrata vrlo pa žljivo. Trava ispred kuêe bija še natopljena bjelkastom rosom, gotovo mlijeìnom, koja je podrhtavala i cijedila se uz rubove listova djeteline. Bilo je hladno. Planinski lanac Prinzhornï izgledao je jo š vi ši i o štriji nego obiìno. Znao sam da je to bio predznak lo šeg vremena i kazao sam u sebi da êe snijeg zasigurno ubrzo pasti na mjesto, omotati ga i jo š vi še izolirati. „Zehr mogenhilch, Brodeck! “ Poskoìio sam kao netko ulovljen u neìasnu djelu. Dobro sam znao da nisam uìinio ni šta lo še i da si nisam imao što predbaciti, ali sam ipak skoìio poput kozliêa kojeg je pastirov štap pozvao na red. Nisam prepoznao glas. Bio je to meíutim glas na šeg susjeda Göbblera. Sjedio je na kamenoj klupi koja se nalazi uza zid njegove kuêe. U rukama je dr žao štap na koji se oslanjao. Nikada ga nisam vidio da sjedi na klupi, osim mo žda jednom ili dvaput, za onih rijetkih ljetnih veìeri, zagu šljivih i te ških, kad je zrak nestajao s ulica, a zajedno s njim i sva svje žina. Bio je to ìovjek koji je prevalio šezdesetu, grubih crta lica, koji se nikada ne smije i ne govori previ še. Bijeli veo malo-pomalo mu nagriza oìi, tako da ne vidi ni šta dalje od 25
Brodeck 01.indd 25
22.10.2012 10:02:24
pet metara. Rat ga je vratio u mjesto, iako je godinama, kako se govorilo, radio u S.-u, u upravi, ali se zapravo ne zna u kojoj i mislim da ga nitko to nije ni pitao. Sada živi od mirovine i od peradarnika. Na kraju je poìeo i sliìiti svojim pijetlovima. Oìi mu se miìu na isti naìin, a ko ža koja mu visi ispod vrata ocrtava krvavo crvenilo. Njegova žena, koja je mnogo mlaía, zove se Boulla. Debela je i brbljava. Miri še na žito i na luk. Ka žu da je stra šno vruêa izmeíu bedara i da bi trebalo mnogo vjedara vode da je rashladi. U stalnoj je potrazi za mu škarcima kao što su drugi u potrazi za smislom života. „Da, dobro jutro! “, ponovio je. „Kamo ide š? “ Bilo je to prvi put da me Göbbler ne što pita. Oklijevao sam. Zbunio sam se. Rijeìi su mi se saplele u ustima, sudarale se jedne o druge, poput kamenja u potoku. Göbbler je vrhom štapa gurnuo pu ža koji mu je mirno prilazio, i okrenuo ga. Bija še to mali pu ž sa žuto-crnom kuêicom, tankog tijela i finih linija, pun nevine ljupkosti. Pomalo iznenaíenoj životinji trebalo je ne što vremena da u kuêicu uvuìe svoje tijelo i krhke rogove. Göbbler je tada podigao štap i pustio ga da padne na malu životinju koja se rasprsnula poput oraha. „Pazi na sebe, Brodeck … “, zatim je pro šaptao, ne odvraêajuêi pogled s razbijenih komada kuêice i tijela pu ža koji je sad bio tek svijetla, slinava ka ša. „Pazi, veê je bilo dovoljno nesreêa … “, dodao je. Pogledom se vratio na mene. Nasmije šio se podigav ši usnice. Bilo je to prvi put da sam ga vidio nasmije šenog i da sam mu ugledao zube, sive, šiljate, vrlo šiljate, kao da ih je noêima i noêima brusio. Nisam ni šta odgovorio. Htio sam slegnuti ramenima, ali sam se suzdr žao. Pro šla me silna jeza du ž leía. Navukao sam kapu na u ši, ovratnik sam zalijepio uz sljepooìnice te sam se udaljio, ne pogledav ši ga vi še. ëelo mi se malo oznojilo. Jedan od njegovih pijetlova je zakukurikao, a svi ostali za njim. Ta mi je buka odzvanjala u glavi. Zapusi vjetra pristigli iz dubina doline vitlali su oko mene, donoseêi sa sobom zadah smole, vrijesa i vla žnih stijena. 26
Brodeck 01.indd 26
22.10.2012 10:02:24
U ulici Püppensaltz, koja je na ša glavna ulica, stari je Ohnmeist i šao od vrata do vrata. To je poseban pas. Tako ga zovemo jer nema gazdu i nikad ga nije ni želio imati. Bje ži od drugih pasa i od djece, zadovoljan je s malim, dolazi moliti za hranu ispod kuhinjskih prozora. Slijedi koga hoêe po poljima i šumama, spava ispod zvijezda, a kad je suvi še hladno, grebe po vratima štaglja gdje mu rado udijele malo sijena i malo juhe. On je veliki šaljivac, crn s crvenkastim pjegama, veliìine pinìa, ali s dlakom ptiìara, kratkom i gustom. Zasigurno je mje šanac nekoliko pasmina, ali morali biste biti jako lukavi da otkrijete kojih. Kad me do šao ponju šiti, sjetio sam se da bi pri susretu s Andererom nekoliko puta veselo, kratko zalajao i mahao repom na sve strane. Onda bi se Anderer zaustavio, skinuo rukavice, lijepe rukavice od vrlo fine i mekane ko že, te bi ga pomilovao po glavi. A bilo je vrlo neobiìno gledati tako njih dvojicu, mirnog i sretnog psa, koji je spokojno prihvaêao milovanje dok mu se inaìe nitko od nas nije smio pribli žiti, a jo š manje dirnuti ga, i Anderera koji je milovao psa golom rukom, gledajuêi ga kao da je rijeì o ìovjeku. Tog je jutra imao sjajne i nemirne oìi. I šao je neko vrijeme uz mene, ispu štajuêi s vremena na vrijeme kratak, sjetni jauk. Imao je pognutu glavu, kao da mu je odjednom postala prete ška, obuzeta silnim bolnim zamislima. Napustio me pored zdenca Urbï i nestao u uliìici koja vodi do rijeke. Ja sam imao ideju koja mi se vrtjela po glavi tijekom noêi pune trzaja: morao sam razgovarati s Orschwirom, naìelnikom. Morao sam ga vidjeti, da mi ka že što svi zapravo oìekuju od mene. I šao sam tako daleko da sam se gotovo pitao jesam li dobro shvatio Göbblerove rijeìi, nisam li mo žda sanjao o njegovoj prisutnosti na klupi i nije li sinoênji prizor u gostionici, kad sam se na šao uklije šten izmeíu ljudi, stije šnjen izmeíu tih lica, kad sam dao obeêanje, nije li sve to bilo sastavljeno od materije od koje bijahu sastavljeni neki od mojih neobiìnih snova. Orschwirovo imanje je jedino koje se izravno naslanja na šumu. Istodobno je najveêe u mjestu. Odaje dojam lakoêe i 27
Brodeck 01.indd 27
22.10.2012 10:02:24
snage, iako nije ni šta drugo nego obiìna farma, velika farma, stara, bogata, izboìena, sa silnim krovovima i zidovima na kojima se, u nepravilnim ploìama, izmjenjuju granit i pje šìani kamen, ali ljudi to zdanje do življavaju gotovo kao dvorac. Uostalom, siguran sam da i Orschwir samoga sebe katkada do življava kao plemiêa. On nije lo š ìovjek, iako je ru žan poput barbarske pukovnije u punom sastavu. Priìa se da mu je upravo ta ru žnoêa, što je vrlo neobiìno, nekoê pomagala u zavoíenju, u doba kad je jo š odlazio na balove. Ljudi mnogo govore, a pritom najìe šêe ne ka žu ni šta. No posve je sigurno da je Orschwir na kraju o ženio najbogatiju partiju u okolici, Ilde Popenheimer, ìiji je otac posjedovao pet pilana i tri mlina. Osim nasljedstva, dala mu je i dva sina: prava slika i prilika svoga oca. Ta sliìnost nije bila va žna. Govorim u pro šlosti, jer su oni u svakom sluìaju preminuli. Na samom poìetku rata. Njihova su imena urezana na spomeniku podignutom u mjestu, izmeíu crkve i groblja, koji prikazuje ženu obavijenu velikim velom, kako kleìi na tlu, i nije posve jasno moli li se ili tra ži osvetu: Günter i Gerhard Orschwir, dvadeset jedna, odnosno devetnaest godina. I moje je ime bilo na spomeniku, ali buduêi da sam se vratio, Baerensbourg, željezniìar, izbrisao ga je. Imao je velikih problema. Uvijek je vrlo te ško izbrisati ne što što je zapisano u kamenu. Ja jo š uvijek mogu proìitati svoje ime na spomeniku. To me nasmijava, ali kod Emélije to izaziva jezu. Ona ne voli onuda prolaziti. Priìa se da je zahvaljujuêi smrti svojih sinova Orschwir postao naìelnik. Meíutim, u smrti te dvojice klinaca nije bilo niìeg junaìkog. Stradali su na stra žarskom mjestu igrajuêi se poput djece jednom granatom. Uostalom, toìno je da su jo š uvijek bili velika djeca koja su vjerovala da êe ih rat odjednom pretvoriti u mu škarce. Eksplozija se ìula sve do mjesta. To je bila prva eksplozija. Svi smo potrìali prema maloj promatraìnici koju smo podigli na graniìnoj cesti, toìno usred pa šnjaka Schönbehe, na njegovu najuzvi šenijem dijelu koji oblikuje bre žuljak zaklonjen velikom rujnom stijenom, ukra28
Brodeck 01.indd 28
22.10.2012 10:02:24
šenom mahovinom boje žada. Nije ostalo ni šta, ni od stra žarnice, ni od klinaca. Jedan je stiskao trbuh objema rukama, poku šavajuêi zadr žati crijeva. Glava drugog mladiêa bila je odsjeìena i gledala je ravno u nas. Pokopali smo ih za dva dana, u plahtama od bijelog lana i lijesovima od hrasta, koje je stolar Fixheim pa žljivo spojio. To su bili na ši prvi mrtvi. Opat Peiper, koji je u to doba pio iskljuìivo vodu, odr žao je besjedu u kojoj je govorio o sluìajnosti i osloboíenju. Tek su ga neki meíu nama razumjeli, ali ljudima su se sviíale rijeìi koje je birao, a najìe šêe su to bile rijetke ili vrlo stare rijeìi, koje je on dugo valjao izmeíu stupova, svodova, dima tamjana, blage svjetlosti svijeêa i vitraja na še male crkve. U šao sam u dvori šte farme, koja je u to doba jo š bila pusta. To dvori šte je golemo. Kraj za sebe, obrubljen velikim hrpama gnojiva. Ulaz nadvisuju velika vrata od obraíenog drveta, obojana u jarkocrvenu boju, s izrezbarenim motivima kestenova li šêa usred kojeg mo žemo proìitati „Böden und Herz geliecht “, što otprilike znaìi „Trbuh i srce zajedno “. ëesto sam se pitao o smislu tog natpisa. Rekli su mi da ga je Orschwirov djed dao urezati. Kada ka žem „rekli su mi “, hoêu zapravo reêi Diodème, uìitelj, on mi je o tome govorio. Bio je stariji od mene, ali razumjeli smo se kao da smo vr šnjaci. Volio me pratiti na mojim izletima kad je imao vremena, a ja sam rado s njim razgovarao jer je bio neobiìan ìovjek, koji je ìesto, ne uvijek ali ìesto, znao biti mudar, koji je puno toga znao, zasigurno mnogo vi še od onoga što je pokazivao, znao je savr šeno ìitati, pisati i raìunati, pa ga je upravo zbog toga prethodni naìelnik postavio za uìitelja, iako nije bio iz mjesta, iako je do šao iz drugog mjesta, udaljenog ìetiri sata hoda, prema jugu. Diodème je umro prije tri tjedna, u okolnostima koje su toliko ìudne i nejasne da me to jo š vi še uznemirilo, s obzirom na sve one male znakove koje primjeêujem oko sebe, koji su malo-pomalo u mojoj glavi posijali strah, tako da sam sutradan nakon njegove smrti poìeo pisati ovu pripovijest, pored Izvje štaja koji su drugi tra žili da sastavim. Pi šem oboje istodobno. 29
Brodeck 01.indd 29
22.10.2012 10:02:25
Diodème je veêinu slobodnog vremena provodio u mjesnom arhivu. Znao sam vidjeti svjetlo na njegovu prozoru vrlo kasno u noêi. Živio je sam, iznad škole, u skuìenom, neudobnom i pra šnjavom stanu. Knjige, dokumenti i zapisi iz drevnih vremena bijahu sav njegov namje štaj. „Ono što bih želio jest shvatiti “, povjerio mi se jednoga dana. „Nikada ni šta ne shvaêamo, ili tek vrlo malo “, nastavio je. „Ljudi žive poput slijepaca i to im je uglavnom dovoljno. Kazao bih ìak da je to ono što tra že, izbjegavati glavobolje i vrtoglavice, napuniti stomak, spavati, uvuêi se meíu noge svojim ženama kad im krv uzavre, voditi rat jer im ka žu da to uìine, a onda umrijeti ne znajuêi ba š dobro što ih poslije ìeka, ali ipak se nadajuêi da ih ne što ìeka. Ja, otkako sam bio posve mali, volim pitanja i putove koji vode do odgovora na njih. Uostalom, katkada uspijem samo spoznati put, ali nije va žno: veê sam napredovao. “ Mo žda je upravo zbog toga mrtav, Diodème, zato jer je sve htio shvatiti i staviti rijeìi i obja šnjenja na ono što je neobja šnjivo, o ìemu ne trebamo ni šta znati. Svojedobno nisam dobro znao što bih mu rekao. Nasmije šio bih se, mislim. Osmijeh ne tra ži kruha. No jednom smo, jednog poslijepodneva u proljeêe, razgovarali o Orschwiru, o njegovim vratima i natpisu. Bija še to prije rata. Poupchette se jo š nije bila rodila. Sjedio sam s Diodèmom na poko šenoj travi kod Bourenkopfa, na prijelazu prema dolini Doure, gdje je granica. Prije nego što êemo se spustiti, malo smo se odmarali, pored raspela koje predstavlja Isusa neobiìna lica, za kojeg bi se reklo da je Crnac ili Mongol. Bija še prema kraju dana. Ondje gdje smo se nalazili mogli smo promatrati cijelo mjesto i dr žati ga u udubini dlana. Kuêice su izgledale kao da su djeìje igraìke. Jasno sunce na zalasku pozlatilo je krovove koje je kratak pljusak tek oprao. Sve se isparavalo, a s te udaljenosti, lagan i meki sjaj mije šao se s drhtajima zraka koji su pomutili obzor i uìinili ga gotovo živim. Diodème je iz d žepa izvadio komade papira te mi je ìitao posljednje stranice romana što ga je upravo pisao. Romani su 30
Brodeck 01.indd 30
22.10.2012 10:02:25
bili Diodèmova manija. Pisao ih je najmanje jedan godi šnje, na zgu žvanim listovima, na komadiêima ambala že, na naljepnicama, ìuvajuêi ih za sebe i nikada ih ne pokazujuêi. Bio sam jedini kojem je povremeno ìitao neke dijelove. ëitao je, ali nije oìekivao ni šta od mene. Nije me pitao za mi šljenje ni za savjet. Tim bolje. Ne bih mu ga bio u stanju dati. Uvijek su to bile gotovo iste priìe, komplicirane, zamr šenih reìenica bez kraja i konca, u kojima se govorilo o zavjerama, o blagu koje je izgubljeno u dubinama i o mladim zatoìenim djevojkama. Sviíao mi se Diodème. Jako mi se sviíao i njegov glas. Navodio me na sanjarenje i grijao me. Promatrao sam krajolik i slu šao njegovu glazbu. Bijahu to lijepi trenuci. Nikada nisam saznao Diodèmove godine. Katkada sam smatrao da je vrlo star. Drugi put bijah uvjeren da ima tek nekoliko godina vi še od mene. Imao je plemenito lice. Profil mu bija še kao s rimske ili grìke medalje. A njegova crna, kovrìava kosa, što mu je lagano padala niz ramena, podsjeêala me na junake iz pro šlih vremena, na one što spavaju u tragedijama i epopejama, koje jedna vrad žbina mo že katkada probuditi ili konaìno uni štiti. Ili pak na nekog pastira iz antike koji su, kao što znamo, najìe šêe preru šeni bogovi što su do šli u posjet ljudima da ih osvoje, povedu ili izgube. „Böden und Herz geliecht, neobiìan slogan … “ zakljuìio je Diodème grickajuêi travku dok je veìer polako padala na na ša leía. „Pitam se gdje li je stari to prona šao, u svojoj glavi ili u nekoj knjizi. Katkada mo žemo naêi doista neobiìnih stvari u knjigama. “
31
Brodeck 01.indd 31
22.10.2012 10:02:25