eljka ivkoviĂŚ Esekerski capriccio
eljka ivkoviæ
Esekerski capriccio
Edicije Bo ièeviæ Zagreb, 2013.
eljka ivkoviæ Esekerski capriccio © eljka Grujiæ Prvi put tiskano u Hrvatskoj 2013, u nakladi © Edicije Bo ièeviæ Trg kralja Tomislava 18, Zagreb www.edicije-bozicevic.com Biblioteka Istina odozdo Za nakladnika Juraj Bo ièeviæ Urednica Sanja Janušiæ Lektura Snje ana Horvat Prijelom Miroslav Kodriæ Ovitak Elena Vrbaniæ Fotografija na naslovnici Dra enka Šebek Tisak Denona d.o.o.
ISBN: 978-953-6751-95-2 CIP zapis dostupan u raèunalnom katalogu Nacionalne i sveuèilišne knji nice u Zagrebu pod brojem 837153 Sva prava pridr ana. Nijedan dio ove knjige ne smije se umno iti i prenositi u bilo kojem obliku, elektronièkim ili mehanièkim sredstvima, ukljuèujuæi fotokopiranje, snimanje ili bilo kakvo digitalno pohranjivanje ili distribuiranje bez prethodnog pismenog dopuštenja nositelja autorskih prava.
„Sreæa je dosegnuti, doèekati nekoga koji isto tako traga. Boreæi se u vjeèitom zagrljaju samoæe i neva nih prolaznika neki i ne uspiju. Ali ne treba stati. Tamo negdje, u perspektivi, u osnovi svijeta i vas èeka netko. Nemojte ga zaboraviti.” Siniša Glavaševiæ, Prièa za tebe
Tinu i Mariju, maminim èudesnim djeèacima uz koje je ivot predivna pustolovina
Lijeno jutro u Beèu. Deset je sati i šesnaest minuta, a ja, još u spavaæici, pijem prvu jutarnju kavu. Lagano listam novine, u pozadini bruji televizor i, bude li sreæe, danas æu cijeli dan provesti u mirnoj ulici u blizini Dunava koja je deèkima i meni veæ tri godine stalna adresa. Schiffmühlenstrasse. Momci su sa školom otputovali na izlet, vraæaju se za èetiri dana i, premda mi nedostaju, nakon ritma kojim ivim u posljednje vrijeme, ovakve stanke itekako dobro doðu. Prošli je tjedan bio ubitaèan. U punoj je mjeri pokazao koliko je ivot TV dopisnika stresan. Još je jedan bivši visokopozicionirani hrvatski politièar, Josip Kri iæ, pokušao izbjeæi zakon, a njegov je pokušaj bijega nevjerojatno slièio onomu Ive Sanadera otprije nekoliko godina. Jurcanje po cijeloj Austriji donekle je olakšala èinjenica što su mi s televizije poslali našeg zagrebaèkog snimatelja Luku, kao i dru enje s ostalim novinarima koji su stigli iz Hrvatske. Austrijski su kolege prilièno zatvoreni, osim Hansa Schumanna, dobroæudnog radijskog novinara koji je uvijek pun šala i kojega nikada nisam vidjela zabrinutog. Ipak, katkad alim za svojim osjeèkim novinarima, snimateljima i fotoreporterima s kojima sam dva desetljeæa dijelila i zabavne i one druge trenutke. Uglavnom, da se arište prièe juèer nije premjestilo u Zagreb, mislim da bih pukla. Vo nja, trèanje, dupleksi, nove informacije koje sti u tijekom javljanja u Dnevnik... Ma ne da me iscrpilo, nego sam sinoæ jedva legla u krevet. Bez veèere, bez tuširanja, jedva sam i zube oprala. 9
Ujutro me uopæe nije zaèudilo kada sam vidjela da sam spavala punih jedanaest sati, a da nije bilo glasnih susjeda, mo da bih odrapila i više. Dobro. Tu sam prièu zakljuèila. Problem je samo što u ovom poslu nikada ne znaš kada æe izroniti nešto novo. Dok sam polako jela prepeèeni kruh s maminim pekmezom od jagoda, miris me vratio na sam poèetak moje beèke prièe. Bilo je to tek koji mjesec nakon izbora koji su u prošlost poslali tadašnju aktualnu vlast. Dr avnu su televiziju konaèno poèeli voditi ljudi koji su posao dobro poznavali, ali su, kao i ja, barem dio svoje karijere proveli u teškoj sjeni, puštajuæi podobne i nadobudne da vladaju. Drukèije nije išlo. „Èuj, Aneta, mo eš li doæi u petak u Zagreb na dogovor oko jedne va ne stvari, ne bih o tome preko telefona?“ rekla mi je tada glavna urednica, koja je na to mjesto stigla iz redakcije kulture. „Mogla bih. Što ne mogu znati o èemu se radi?“ „Hajde, vjeruj mi, vijest je dobra, ali sada ne mogu više ništa reæi. Za pet minuta moram biti na kolegiju. I da hoæu, ne mogu ti sad o tome govoriti, u ludnici sam, hajde se strpi dva dana, mo e? Èekam te u petak u deset kod mene u uredu.“ „Okej. Vidimo se!“ Dalje se sve odvijalo brzinom svijetlosti. Hrvatska je u to vrijeme tek ušla u Europsku uniju, našim su se kulturnim institucijama poèela otvarati mnogobrojna vrata i odjednom sam se našla na mjestu o kojem sam prije mogla samo sanjati. Odluka zapravo nije bila teška. Mogla sam birati još uvijek uspavanu sredinu i rodni grad, praæenje dogaðaja koji se ponavljaju iz godine u godinu ili novi izazov i posve nov ivot. Iskreno, najviše me muèilo kako æe se u Beèu snaæi moji blizanci koji su tek završili prvi razred. Kada sam obišla njihovu buduæu školu i pogledala naš buduæi stan, dvojbe više nije bilo, to više što sam znala da tamo neæemo biti sami. Silva i Mirjam, prijateljice iz Osijeka, ive tamo veæ dvadesetak godina. Znala sam da mogu raèunati na njihovu pomoæ. 10
Prva tri mjeseca moj je ivot nalikovao na elementarnu nepogodu, ali kad sam konaèno pohvatala veæinu konaca, nekako je krenulo. Iz misli me trgnula zvonjava telefona. Zagreb. Televizija. Dok sam dizala slušalicu, nisam mogla vjerovati da opet moram nekamo na teren. „Di si? Jesi se probudila?“ upitala me Klara. „Bok, bejbe. Iskreno, imam dojam da æu se razbuðivati cijeli dan, samo mi nemoj reæi da moram opet negdje trèati...“ „Ha, ha, ha, ma ne. Sad polako. Htjedoh ti samo javiti da su te na kolegiju hvalili uzdu i poprijeko. Sinoæ u treæem vidjelo se da si gotova, ali dobro je bilo, dobro. E, da, i odobren ti je godišnji, onako kako si htjela. Ako bude trebalo, poslat æemo nekoga na par dana, ti mo eš kud god hoæeš.“ „Uuuuu, stani, nakon ovih sedam dana, to je odjednom previše dobrih vijesti. Pijemo kavu kada doðem u Zabreg?“ „A, naravno. I samo da znaš, tamo negdje poèetkom dvanaestog dolazim ti malo u goste, da ti ne bude dosadno.“ „O, napokon si odluèila, padat æe led tada, garant...“ „Ajd, ne zazivaj vraga. Šta radiš?“ „Vjeruj mi – ništa. Tek sam ustala, istuširala se i opet obukla spavaæicu. Pijem kavu, èitam novine i razmišljam o smislu ivota.“ „Ha, ha, ha, tri u jedan. Kao i obièno, sad baci novine i u ivot.“ „Draga moja, danas æe moj ivot biti bauljanje po stanu, salata za ruèak i spremanje jer mi stan lièi na... E, bolje da ne znaš, to se treba vidjeti...“ „Onda polako na posao... pa naveèer na koji koktelèiæ s nekim zgodnim švalerom.“ „Još malo pa æu i to doèekat... Mislim da æe me iznenadit!“ „Ma, daj, to još traje? Ti stvarno nisi normalna. Meni to baš nije jasno, ali dobro... Kako izdr avate tako? Svatko na svojoj strani svijeta.“ 11
„Ha, ha, ha! Kao da ne znaš da nisam normalna... A osim toga, što, pa idemo zajedno na more, on doðe kada stigne, ja sam sretna ena.“ „A dobro, sretna eno, sad briši da te ne davim previše. Vjerujem da ti je dosta telefona. Odmori se.“ „Hoæu, pa se èujemo, samo da par dana bude mirno i na konju sam.“ Sjela sam na balkon i promatrala park ispred zgrade. Mo da æu ipak popodne sa Silvom na kavu i bicikliranje. Isuse, trebala bih se prisiliti pobacati tonu novina i bilješki koje sam posljednjih dana skupila. Trebat æe mi pet vreæa. Najgora mi je ona prva. Za pola sata dnevna je soba opet slièila sobi, a ne redakciji. Poslala sam nekoliko e-mailova i sjela na kauè. I... što sad? Uzela sam najbli u knjigu s police, ali nisam bila raspolo ena za Hessea. Pogled mi je odlutao u dublji dio police i nakon što sam maknula još nekoliko knjiga, u ruci sam dr ala veliku kutiju s plavo-naranèastim medvjediæima. Nju nisam otvorila još od selidbe. Spustila sam je na pod i sjela na tepih, onako po turski. Na vrhu sam našla srednjoškolski dnevnik, a ispod njega bilje nicu sa zapisima iz vremena trudnoæe. Pa onda hrpetinu izrezanih vlastitih tekstova iz omladinskog lista Ten i iz Osjeèkog tjednika. I moje dvije prve press iskaznice na kojima sam se smiješila kao puni Mjesec sa zurkom iz osamdesetih. A na samome dnu pronašla sam ono što sam zapravo tra ila. U ljubièastom fasciklu bile su isprintane i zaklamane prièe koje sam pisala godinu-dvije prije odlaska u Beè. Sanjala sam da æu ih jednom objaviti, ali nikada nisam bila dovoljno zadovoljna. Ili dovoljno hrabra. Donijela sam si mineralnu i poèela èitati.
12
1. JUST A MELODY... andante
Kad dvadeset i nešto godina nastojiš biti što kraæi i pritom što jasniji, nije baš lagano prijeæi most koji te vodi u svijet ozbiljnog pisanja. Ne, ne ka em da je TV novinarstvo neozbiljno, samo je znatno drukèije. Pet osnovnih novinarskih pitanja moraš pretoèiti u nešto što æe u minuti i pol, maksimalno dvije, biti jasno svakomu tko u tom trenutku gleda informativni program. Trudiš se uz to biti i kreativan, dobro, ne trude se baš svi, ali meni je nekako od samog poèetka bilo lijepo pronaæi barem upeèatljive prve reèenice i kraj, a u sredinu smjestiti informaciju, nekad isprièanu rutinski, nekad pjesnièki, ovisno o temi, ali i o vlastitom raspolo enju. Naravno, i o urednicima Informativnog programa. Mislim da bih danas mnoge prièe isprièala posve drukèije. Mislim da su mi neke jednostavno otišle u vjetar. Neke bih pisala opet, a od nekih bih pobjegla glavom bez obzira. Vani opet snije i. Pitam se što on sada radi i kako bi on napisao neke od tih prièa. Pada li i kod njega snijeg? Pitam se koja je njegova najveæa tajna. Od mnogih se prièa mogao napraviti èak i roman, a ja sam ih zbijala u kratke forme propuštajuæi uroniti dublje u sudbine, propuštajuæi opisati neke detalje koji su zauvijek ostali u sjeæanju. 13
Kad nauèiš pisati sa eto, su avaš, proširuješ, prepravljaš, zbrajaš… No, ako sam nekada i bila zadovoljna kao krojaè, više nisam. Danas bih radije bila dizajner. Ali… kako sad odjednom pustiti iz sebe bujicu kad si se navikao krotiti je? Nemam pojma. Pokušavam, uèim, èitam i slušam. Još uvijek mogu isprièati mnoge prièe koje su mi pobjegle… samo… pitanje je hoæu li znati prepoznati pravu temu, uèiniti je zanimljivom ili æu odlutati u suhoparno nabrajanje detalja koji zapravo nikoga ne zanimaju. Uvijek ka em da pišem za sebe, ali moja prijateljica, knji evna kritièarka, smatra kako je to okej, no, ipak, èim pišem, znaèi da elim da to i drugi èitaju. Još joj nisam poslala nijedan svoj tekst… Ne da nemam hrabrosti, nego jednostavno imam dojam da moram još pisati i tek kad skupim nešto što se meni èini vrijedno, poslati joj e-mail i èekati odgovor. Katkad se sjetim neke svoje televizijske prièe. Pojedinih se sjeæam veæ dvadesetak godina, a neke ne pamtim unatoè tomu što sam ih radila prije mjesec-dva. Neke pamtim po ljudima koje smo snimali, neke po samim dogaðajima, neke po neslaganjima sa snimateljima, neke kao zabavne dogaðaje…Danas sam razmišljala koliko li sam uopæe ljudi upoznala zahvaljujuæi svom poslu i koga sam posebno zapamtila. A sjeæam se mnogo toga jer imam pamæenje kao poveæi slon i kao da mi se u mozgu nalazi solidna memorijska kartica. To èesto stvara zbrku jer stvarno ne znam što æe mi, primjerice, podatak da sam za odlièan uspjeh u prvom osnovne dobila strip Garlandov biè i preslikaèe s vatrogascima…. Ali, kad trebam izdvojiti samo deset posebnih od nekoliko tisuæa ljudi ispred kojih sam dr ala mikrofon, na pamet mi ne pada niti jedan. No, kad danas razmišljam, ipak se pojavljuju neki likovi. Èetiri vatrogasca iz osjeèkog Hrvatskog narodnog kazališta… Prièa o njima bila mi je jedna od najdra ih reporta a. Tako netipièno radno mjesto u kazalištu, a tako divni ljudi, koji ne samo što èuvaju sigurnost nego su, puštajuæi publiku iz dana u dan u taj tamnocrveni svijet, postali njegovi zaš14
titni znakovi… Plaæe uvijek male, a oni uvijek nasmijani. Svidio mi se taj kontrast i u ivala sam dok su nam prièali kako mnogi gosti još tra e od njih da im poka u gdje se nalazi taj partner, misleæi, naravno, na parter. Pa kako je jedan glumac jednom prekinuo predstavu ugasivši svjetlo i obratio se tinejd erima u lo i odr avši im pritom predavanje o pristojnosti. Pa kakve su nekada bile prvakinje Drame i Opere, kakvi su bili dirigenti, a predstave pune blještavila… Kakve monografije, fotografije, nabrajanje èinjenica… ti su ljudi, kada je osjeèko kazalište u pitanju, prave enciklopedije. Oni znaju prièe koje æe ti, kad za miriš, jednostavno prenijeti sve te slike u glavu… Jesam li vam rekla da obo avam generalne probe u kazalištu? Ne? Obièno pogledam poèetak predstave, pa izaðem u predvorje. U polutami lupkam cipelama i slušam kako odzvanjaju koraci… i onda razmišljam tko je tu nekada hodao i je li barem netko osjeæao isto što i ja… Opet sam odlutala… ne, nije jednostavno pisati sad kad ti se odjednom otpuste sve koènice i kad po eliš dati svemu tomu pokoju osobnu notu… Poslije sam èula da su taj moj prilog o vatrogascima pustili na kolegiju redakcije „Dobro jutro, Hrvatska“ kao primjer dobre reporta e. Iako, danas bih ga posve drukèije napravila. Ali više ne mogu jer je najstariji vatrogasac, onaj najupeèatljiviji, veæ nekoliko godina u mirovini. Kad biste vidjeli njegov osmijeh, znali biste zašto bi prièa bez njega bila nekako krnja. Life was beautiful then. I remember the time I knew what happiness was. Let the memory live again. Pamtim ja i druge ljude, samo se trebam teleportirati u neko drugo vrijeme… Nekoliko mjeseci nakon što sam poèela raditi, snimali smo reporta u kako se djeca u Osijeku igraju rata. Ništa èudno, bilo je takvo vrijeme, granate su još tu i tamo padale po gradu, a osim toga i mi smo se kao djeca igrali partizana i Nijemaca… Slušala sam ih svaki dan 15
poslijepodne i jednom smo ih došli snimiti, baš u trenutku kad su se svaðali oko podjele uloga. Naravno da se te devedeset i druge nisu dijelili na partizane i Nijemce. Za mene je ta reporta a bila najbolja definicija tog besmislenog ubijanja, ona koju samo djeca mogu isprièati… Nije se sastojala u jednoj reèenici, nego u dr anju lutkice u naruèju, komada grane u ruci i tu nih, ali i nasmijanih lica… Jedan mali iz te prièe imao je tada devet godina i nakon toga odluèio je postati snimatelj. Ja sam s devet godina odluèila postati novinarka. elje su nam se ostvarile i sada radimo zajedno. Neki dan mi je taj mali došao popraviti perilicu suða i nije uspio. Meðutim, snima izvrsne kadrove. Da nisam toga ljeta došla u jedno obièno dvorište blizu Drave, ne znam tko bi me tješio dok sam nedavno plakala na jednom od snimanja. Sigurna sam, nitko. Ne znam jesam li sposobna od tih kratkih crtica koje još èuvam u svojoj glavi napraviti nešto više. Èini mi se da sva ta sjeæanja ipak treba ostaviti tamo gdje i pripadaju, u prošlosti. Ono što je ostalo u arhivi neka tamo i ostane, u mraku i prašini. Sada treba poæi dalje, tra iti nove teme i pisati o nekim novim ljudima, dojmovima… On ka e da dignem glavu i uspravim se. „Što sam te uèio? Bit æe sve okej.“ Vjerujem mu. Baš sve. Pitam se je li to pametno. Još snije i. Uspravila sam se i pišem. Mo da bih, dok pišem, trebala staviti neki CD. Klasika ili osamdesete, to bi jedino došlo u obzir. Nisam baš sigurna; ako stavim nešto iz osamdesetih, nagrnut æe sjeæanja na neka vremena koja bih voljela još jednom ponoviti. Koncert Ekatarine u STUC-u. Ili Ðavoli u rupi ispred STUC-a. Kada sam markirala iz škole. Vozila se s Noelom biciklima kroz grad. Svirala hitove duranovaca na klaviru cijelom razredu. Kad smo s raskom slavili moj roðendan na maturalcu u Poljskoj. Na alost, poslije je sve krenulo u krivom smjeru. Nismo stigli to razdoblje završiti onako kako je trebalo. „Baš smo neka izgubljena, ratna generacija…“ rekla mi je nedavno Jasna na kavi. I što više 16
razmišljam, kao da i jest tako. Izgubili smo se, raštrkali. Internet nas je, dvadesetak godina poslije, opet povezao i sada bar znamo gdje smo, što radimo, ali bojim se, još nismo sigurni tko smo uistinu. Iza nas su godine u kojima smo se zapravo malo promijenili, ali usput smo ponijeli terete koje i nismo trebali… Smrt, bolesti, veæinu rastavljenih brakova, kockanje… Danas smo profesori, lijeènici, ekonomisti, pravnici, novinari, kritièari, matematièari, glazbenici, slu benici, a ipak mi se katkad èini kao da nas nema. Nisu li nekada ljudi u èetrdesetima bili pokretaèka snaga? Ili mi se tako samo èinilo? Mo da zato što sam tada bila mlaða? Ako stavim klasiku, opet neæe biti dobro. Odlutat æu u sanjarenje o nekim boljim vremenima i zapasti u patetiku. Kao da se ne poznajem barem trideset i sedam od èetrdeset godina. A vani još pada snijeg, i to onako lijepo, u krpama… Klasika i snijeg u kombinaciji mogli bi stvoriti samo neki naivni ljubiæ, a ja ipak ne elim biti neka teta u ru ièastom koja piše po ustaljenim zapletima i raspletima i usput jede èokoladne praline. Bo e saèuvaj! Ne znam, mo da bih morala odlutati do trgovine i kupiti neku spisateljsku odjeæu, neku finu plavo-sivu trenirku u kojoj æe mi biti toplo i udobno i u kojoj æu se i sama osjeæati kao neki lik iz romana. No nemam baš dojam da bi mi teme tada same poèele iskakati iz glave. Osim toga, sutra djeci moram kupiti nove štrample. Znam, bilo bi najlakše krenuti od sebe, pa kud te put odvede. „Stil je dobar, ali nije sve u stilu, nešto mora biti i u zanatu“, ka e mi on. „Mo eš pisati o sebi, ali ne sve, nešto moraš i nadodati.“ Ako poènem pisati o sebi, izgubit æu se, previše je komplicirano. Svi me smatraju jednostavnom osobom, ali ja sam zapravo vrlo neobièno biæe. Nekad sam mislila da sam djevojèica iz svemira. Vjerojatno zato što je to bila moja najdra a knjiga u djetinjstvu. Zapravo, kad gledaš površno, ja i jesam jednostavna osoba, ali zagrebe li tko malo dublje, lako bi se iznenadio. Tolika previranja, razmišljanja, sanjarenja, 17
idealizam, emotivnost, to se mo e kriti samo u… kakvoj ono osobi? Ne znam. Stvarno pišem gluposti. O trenerkama i snijegu. Poènem s ozbiljnim pisanjem i završim obavijena pahuljicama. Nikad od mene spisateljica. Barem ne veèeras. A sutra? Da se furam na Scarlett? Ma kakvi, trivijalno. Bolje na Erica Claptona. Standing at the crossroads trying to read the signs To tell me which way I should go to find the answer And all the time I know Plant your love and let it grow. *** Ha, toèno sam se sjeæala kako sam pisala ovu prièu... sjeæam se snijega, sjete, èak i snjegoviæa kojeg sam tada napravila na balkonu. Pitam se što li sada radi vatrogasac iz prièe, ivi li još u Petrijevcima i sanja li još katkad kako glumi u nekoj komediji Raya Cooneyja. Sjeæam se da ih je obo avao i ne znam zašto to nisam spomenula dok sam pisala o njemu. I zašto li sam mislila da je nemoguæe napraviti novu prièu o njemu? Pa èovjek nije umro, samo je otišao u mirovinu. Eh, posve je oèito da bih danas ovu prièu napisala drukèije, ali neæu, baš æu je ostaviti takvu kakva jest. Danas bih u nju dodala još stotinu stvari koje sam saznala tijekom godina praæenja kazališta. Mo da bih èak opisala i haljine koje su nosile primadone, pa onda.... Zvono na vratima. Dovraga, tko je sad? 18
Na tren sam pomislila da se ne javim, ionako me danima nije bilo kod kuæe. Ipak hoæu... mo da je nešto va no. Pred vratima stajao je stari gospodin Hartmann, poštar. Pru io mi je hrpetinu pošte i promrmljao kako uri jer danas ima posla preko glave. „Vielen Dank, Herr Hartmann... Sie sehen...“ Uh, koliko raèuna i slu benih gluposti. Omotnice sam odlo ila na stol, nije mi se dalo ni otvarati, poslije æu. Iz sobe sam zaèula zvuk koji je znaèio da mi je stigla poruka na mobitel. „Mala, ne znam spavaš li, pa te ne zovem, javit æu se veèeras. Samo da znaš da sti em u petak oko podneva.“ Nisam se ni snašla, a veæ sam skakala po sobi tipkajuæi na mobitelu Andrejev broj. Ne javlja se, mo da je na nekom sastanku ili svira. Utipkala sam SMS i sluèajno pogledala prema televizoru. Amerièko veleposlanstvo u Beèu i hrpa policije. Dohvatila sam traperice i košulju te sam u isto vrijeme zvala Luku nadajuæi se da se još nije odjavio iz hotela i krenuo u Zagreb. „Luka, gdje si?“ „Baš sam te htio zvati, u centru, pijem kavu i neka je frka.“ „Sjedaj u auto! Naðemo se ispred amerièkog veleposlanstva, ukucaj u navigaciju Boltzmanngasse 16. Dobro?“ „Kreæem.“ U autu sam odmah upalila radio i èula o èemu se radi. Neki je èovjek s ruksakom punim eksploziva pokušao uæi u zgradu, ali ga je odao detektor metala, pa je pobjegao. Za petnaest minuta u blizini veleposlanstva zatekla sam Luku koji je s drugim snimateljima i fotoreporterima snimao gu vu. Pogledala sam na sat i nazvala Zagreb, usput slušajuæi što mi govori Hans. Èovjek je bio Maðar i, dok je bje ao, ispustio je ruksak. Austrijska policija ubrzo ga je uhvatila i sva sreæa da nema ranjenih. Mislim da mi je laknulo kada mi je urednik rekao da æe uzeti sliku iz meðunarodne razmjene i o tome napraviti samo èitanac jer je na 19
Braèu bjesnio po ar, afera s Kri iæem se zahuktavala, u Osijeku je priveden jedan od velikih tajkuna, a Japan je pogodio još jedan u nizu potresa s tisuæama mrtvih. Luka i ja pozdravili smo se tako još jednom. Mogla sam se mirno vratiti u svoj stan i nastaviti tamo gdje sam stala. Ajoj, pa posve sam zaboravila da je kod Mirjam veæ dva dana naš mali koker-španijel. Usput sam ga pokupila, prošetala s njim do obli nje trgovine i, kada sam zakljuèala ulazna vrata stana, osjetila sam olakšanje. Andrej sti e u petak... i veæ sam se vidjela kako to jutro kuham i nestrpljivo oèekujem zvono na vratima. On je jedan neobièan momak iz Novog Sada. Kad ka em momak, uvijek se smije i govori kako bih ipak morala pronaæi nekoga svojih godina tko æe stalno biti uz mene, a ne starog šarmera od pedeset godina koji vjeèito luta po svijetu. Meni pak to ne pada na pamet. Upoznali smo se prije sedam godina, sluèajno, odlaskom na naizgled obièno snimanje. Odr avao se koncert Andreja Makarova, glazbenika iz Novoga Sada koji je baš nekako u to vrijeme postao jako tra ena faca u pijanistièkom svijetu. Uopæe mi se nije išlo na zadatak, ali kako mi ništa drugo nije preostalo, tog sam 13. svibnja naveèer s ekipom èekala njegovu izjavu na Filozofskom fakultetu. Došli smo sat vremena ranije jer sam znala da æe èovjek sigurno prije koncerta eljeti isprobati klavir, a i da ne ometamo umjetnièku koncentraciju. I upravo kada je krenuo prema dvorani, skoèila sam pred njega i pristojno zamolila za izjavu. „Sad?“ upitao me bahato. „Pa, ako nije problem, ekipa poslije ide na još jedno snimanje, pa neæemo imati kameru kada koncert završi“, nastavila sam ljubazno. „Onda ništa“, uzvratio je i nastavio svojim putem. Nisam mogla vjerovati. „’Bem ti, ovo mi se još nije dogodilo“, rekla sam snimatelju šireæi ruke. „I, šta æemo sad?“ upitao me Kruno. 20
„Nemam blage veze. Kad doðe Doria, zamolit æu da i ona pita, oni su ipak nekakvi organizatori.“ Na kraju je pristao, ali nam je dao samo dvije minute, posebno naglasivši da snimati smijemo samo prve tri minute koncerta. „Znam, ne brinite se, uvijek tako radimo“, odvratila sam drsko i dodala, „evo, mo emo krenuti. Dakle, ovo nije prvi put da svirate u Osijeku. Naime, još kao djeèak sudjelovali ste na Memorijalu Darka Lukiæa i osvojili svoju prvu nagradu u karijeri. Kakav je osjeæaj vratiti se u dvoranu iz koje je sve krenulo?“ „Oseæam se dobro i mislim da æe veèeras koncert proteæi u redu“, škrto je odgovorio. „Sjeæate li se uopæe prvog nastupa u Osijeku?“ „Kako da ne, pa imao sam dvanaest godina, a osim toga volim Osijek. Dolazio sam par puta ovde, ne uvek svirati. Podseæa me na Novi Sad, ima taj neki šarm, premda je malen grad.“ „Veèeras æete izvesti program koji je u New Yorku i Londonu publiku doslovno digao na noge. Što je uzrok tomu?“ „Ostanite na koncertu, pa æete videti. Taènije, èuti. Hvala, to bi bilo sve.“ „Hvala vama“, procijedila sam i pomislila – kakav tip, moraš kliještima sve iz njega izvlaèiti. „Ha, ha, ha! Pa tvoja su pitanja bila du a nego njegovi odgovori“. smijao se Kruno. “Da znaš, sad æu baš ostati na koncertu da vidim to èudo od sviranja.“ Sjela sam u èetvrti red, i to s lijeve strane, kako bih što bolje vidjela polo aj ruku i tipke dok svira. I kad je poèeo svirati Chopinov Nocturno u c-molu, lagano sam otplovila nekamo izvan ovog svijeta. Bilo je nešto èarobno u njegovoj interpretaciji. U glavi su mi se miješali zvukovi, boje i osjeæaji. Promatrala sam njegove ruke i vidjela kako ih dr i nekako neprirodno, pomalo zgrèeno. Poslije se sjeæam da 21
sam gledala njegovu crnu, poludugu kosu i razmišljala kako je baš pravi boem. Sljedeæeg sam dana u redakciji èetiri puta gledala snimljeni materijal od poèetka do kraja. U ivotu sam se stvarno nagledala i naslušala svakakvih pijanista, ali ovo je bilo nešto... drukèije. Kada sam napisala tekst, još sam jednom proèitala program koncerta i njegovu biografiju i zagledala se u njegovu e-mail adresu. Baš neobièno, pa nitko na koncertni program ne stavlja e-mail, pomislila sam. Nakon monta e, znala sam što æu uèiniti. Otvorila sam svoj e-mail, utipkala njegovu adresu i u polje za poruke napisala: „Jest da sinoæ niste bili dare ljivi s rijeèima, ali glazba ionako uvijek govori više. Hvala Vam i pozdrav. Aneta Kovaèiæ, novinarka Hrvatske televizije. Kliknula sam „pošalji“ i e-mail je otputovao. Dva tjedna poslije stigao je njegov odgovor, koji uopæe nisam oèekivala. Poslije su redovito stizali e-mailovi iz Japana, Amerike, Francuske, Novoga Sada... i tako je to poèelo. Prvo smo pisali o glazbi, o njegovu školovanju i karijeri, o mojim danima provedenima u osjeèkoj glazbenoj školi i putovanjima sa zborom. Èesto je spominjao svoje rusko podrijetlo i iz svake je napisane rijeèi izvirao ponos što je unuk ruskog skladatelja Sergeja Fjodorovièa. Jednom mi je iz Japana poslao e-mail u kojemu mi je isprièao cijelu obiteljsku povijest, od toga kako je njegova prabaka Elena veæ u tadašnje vrijeme bila glazbeno obrazovana, kako su ivjeli na poljoprivrednom imanju na kojem je njegov pradjed bio upravitelj, kako je majka malog Sergeja dvaput godišnje vodila u Sankt Peterburg i Moskvu, pa sve do odlaska njegova djeda u Ameriku iz koje se 1932. vratio u Sovjetski Savez. U Moskvi je napisao i svoja najpoznatija djela, no kako su nakon rata vlasti bile sumnjièave i kritièki raspolo ene prema njemu, posve se povukao iz javnog ivota. Njegova kæi, Andrejeva mama, na jednom je putovanju upoznala obitelj njegova oca, planula je ljubav i, nakon što su pokušali normalno ivjeti u 22
svojoj zemlji, poslije èetiri godine ipak su se preselili u Novi Sad, gdje su ivjeli neki njihovi dalji roðaci. Upravo su se tu rodili Andrej i njegov mlaði brat Aleksej. Iako ga nikada nije upoznao, cijela je obitelj vrlo rano uvidjela kako je Andrej ljubav prema glazbi i darovitost naslijedio od djeda i odmalena su mu omoguæili vrhunsku glazbenu izobrazbu. Jedina je mana toga, pisao mi je, bila da je mladost proveo usamljeno, najèešæe daleko od obitelji. Svirao je, vje bao, uèio i usput u ivao èitajuæi zapise o svom djedu koji je zbog svoje arogancije i sklonosti da šokira uèitelje zaradio nadimak Derište. Kada sam mu napisala da se u Osijeku, kada sam ga pitala za izjavu, i on ponašao kao derište, uzvratio mi je da je to i glavni razlog što æu se jednog dana zaljubiti u njega. Ne znam samo zašto stvari koje se poslije u mom ivotu poka u iznimno va nima uvijek poènu nedostatkom volje i prevrtanjem oèiju. Nasmiješila sam se i izvadila drugu prièu iz fascikla. Ponovno sam odlutala u neko drugo vrijeme, na neko drugo mjesto.
23