Morske hore

MORSKE HORE

Koja li od Hora što dovede ih k meni žive a bile su kao sjene sive, kad iščeznu sunce u večeri tužnoj, o Hermiono, koja li od Hora morskih što imale su tvoje lice i ruke ti i halje tvoje i sve kretnje tvoje lake i svaki ti pokret što je prepun draži tvoje svake, o Hermiono, koja od Hora djevičanskih štono su sa šutnjom samom utišale divlje more ko da ga u krilo svoje primiše, dječaka ljuta, da ublaže mu bolne bore smijući se, o Hermiono, koja od Hora li božanskih, s blagom tajnim što joj dade prati te na putu tvome s one strane bistrih rijeka s one strane zelen’huma, s one strane gora plavih? Zar ona što išće po neplodnom pijesku pocrnjelo lišće svetog hrasta, o Hermiono, rođeno u brdima a razmekšano gorkom soli, što otev ga s hridi skokom, vjetar dade valu gorkom da ga mrvi i prevrće? Ona što na goloj stijeni svjetionik dalek gleda gdje lomi se val i pjeni, o Hermiono, to goruće oko budno što okreće svoje vatre po zrcalu ovom pustom nikad trudno? Ili ona, zamišljena, s uhom iznad školjke morske što tutanj sluša u duplju njenu i Tritonovu čuje trublju što Sirenu zove svoju izgubljenu, o Hermiono, i more sluša kako plače Sirenu svoju izgubljenu? Koja li od Hora, koja li od Hora morskih, s tajanstvenim blagom štono poklonila njoj si bila i s govorom tajnim koji bila si je naučila, o Hermiono, na putu te sada prati s one strane bistrih rijeka s one strane zelen’huma s one strane gora plavih, o Hermiono, s one strane bijelih kuća i hrastovih tamnih šuma s one strane gora plavih? (Preveo: Grgo Gamulin)