Grad Života

vikati „Eia eia Ala la la“, sve one koji ne vole kratkovidne imbecile što stavljaju okove i zabrane ljudskom duhu i tijelu.

Prisutnost u gradu Fiume jedne takve osobe kao što je bio Gabriele D’Annunzio nije mogla rezultirati ničim drugim nego time da se gradski život preusmjeri prema vrtlogu egzaltiranosti i ekscesa masa. To je onda uključilo i one stanovnike grada koji su bili manje ili nikako skloni glorificiranju retoričkog slavljenja, slavljenja koje je samom sebi bila svrha. Na ovaj kvarnerski grad, koji je zapravo već dvadesetak godina (od 1898. godine kada je definitivno pukla “idila” između grada Fiume i Ugarske, u godini u kojoj su talijanski intelektualci u gradu Fiume započeli sa sustavnom iredentističkom aktivnošću, posebice na kulturalnom planu) bio na određeni način obuzet izazovima iredentističkih vrenja, doslovno je izvršena invazija ekscentričnih i hirovitih i obijesnih osobnosti tako što su slijedili Vatea, s pukim ciljem tek da se prepuste svojim strastima koje je tradicionalno društvo često sputavalo i nastojalo umrtviti. Desilo se tako da je Fiume postao “Grad Života”, kako ju je krstio sam D’Annunzio, tijekom svojih prvih govora koje je držao s balkona Guvernerove palače. Taj Grad Života odjednom postaje meta vulkanskih individua poput Comissa, Kochnitzkyog, Carlija, Kellera i, kroz jedno kraće razdoblje, Filippa Marinettija. Vrijeme u gradu nije više protjecalo u tradicionalnim ritmovima, već će ono postati, prema zapisima Giovannija Comissa, rastegnuto i sa smirujućim pauzama nadrealne gradske tišine, da bi tu i tamo bilo ubrzavano u ritmovima koji bi obarali i preokretali uobičajeno poimanje svijeta. U gradu Fiume živjelo se i djelovalo na način da se ne slijedi nekakva taktika ili strategija, već se svjetina prepuštala instinktima, potrebama trenutka i obijesti.

U svojoj knjizi Il porto dell’amore („Luka ljubavi“, 1924.), Comisso piše: „Tu devi sapere che sei giunto in una citta’ pericolosa per i tuoi giovani anni. Qui si fa senza alcun ritegno tutto cio’ che si vuole. Le forme di vita piu’ basse e piu’ elevate qui s’alternano non altrimenti che la luce e le tenebre.“ (Moraš znati da si dospio u jedan grad koji je opasan za tvoje mladalačke godine. Ovdje se, bez ikakvog sustezanja, radi sve ono što god se poželi. Oblici života, kako oni najniži tako i oni najuzvišeniji, ovdje se izmjenjuju nikako drugačije nego isto onako kako se izmjenjuju svijetlo i tama).

Pri upravi grada organiziraju se Compagnia La Disperata („Društvo

beznadnih“) i Il Reparto degli Ignoranti („Odjel neznalica“). Upravom grada rukovodi kapetan Argentino koji tvrdi da najprije vjeruje u Gabriele D’Annunzija, a tek onda u Boga. Organiziraju se kulturne manifestacije, povorke i razni skupovi. Sve se to odlučuje u trenutku, bez priprema i bilo kakve prethodne najave. Obično se kreće s trubama i fanfarama, i potom demonstracija krene kroz grad. Dovoljno je u gradu Fiume živjeti jedan dan pa da se proživi čitav jedan život! Povorke su bile pune žena, gotovo ih je znalo biti polovica od cijele skupine što je, kako kaže D’Annunzio, vrlo lirski i svježe. Djeca se skupljaju po stepenicama i drže govore kao odrasli. U gradu Fiume uvijek je sunčano!

Me ne frego (Baš me briga) - novi pjesnikov moto - prvi je puta obznanjen javnosti kada je jednom D’Annunzio izlazio iz oklopnog vozila, pred masu ljudi, i pri tome držao natpis s istim. „Menefregisti“ od tada posebno štuju lik pjesnika - osvajača..

Mario Carli je tijekom boravka u gradu Fiume napisao novelu Trilliri, koja je publicirana 1922. godine. To njegovo djelo donosi veoma korisne elemente za razumijevanje psihologije „Fijumanizma“. U njemu se isprepliću stvarnost i fikcija, u pozadini kojih je opis istinitih događaja sa stvarnim likovima iz legionarskog miljea i izmišljenih protagonista, ali na kojima autor projicira autobiografske crtice. Trilliri je krajnje zanimljivo djelo imajući u vidu činjenicu da je to jedina riječko-fiumanska novela koju je napisao netko tko je u gradu boravio i živio tijekom Danuncijade. „Pobratimstvo dlaka na vjetru“ imalo je zadaću krizmati svakog pilota tako da ga se ošiša na ćelavo, a dlake razbaca po jakom vjetru. Postoji predaja kako je od tada usvojen naziv „Tvrdoglavi“ (Teste di ferro) kojeg im je dodijelio sam D’Annunzio. „Tvrdoglavi“, zajedno sa svojim sljedbenicima, predlažu da se talijanskom premijeru Nittiju (autoru teorije da je talijanski fašizam isto što i komunizam) prišije posprdni nadimak Cagoia ! Riječ „cagoia“ u prijevodu, s tršćanskog i/ili venetskog dijalekta, doslovno znači vinogradski puž ili puž balavac (golać); pužić koji se skriva i uvlači u svoju kućicu pred opasnošću; lijena osoba.

Dva tjedna nakon što su arditi i legionari, predvođeni pjesnikomvojnikom, izvršili paravojni upad u Rijeku, točnije 27. rujna 1919. godine, D’Annunzio je okupljenima pred Guvernerovom palačom održao govor naslovljen „Cagoia e le Teste di ferro“. Renzo De Felice ovaj je govor definirao kao „prvu fazu“ fijumanske okupacije,