Ludilo, život, zabava

boljševici zato jer imamo ostvariti našu revoluciju.“

Časopis Roma futurista,1920 godine, objavljuje Apollinaireov manifest „Futuristička antitradicija“ kojim svrstava D’Annunzija u krug ljudi starinskih ideja, zaslužnih za slanje “govana” u Rim. Tada nastaje i borba među futuristima pa Mario Carli piše: “Kao futurist i legionar ne mogu a da ne kritiziram grešku prijatelja iz Rima, s kojima se inače slažem u ekspresiji umjetnosti i života: 1. politički je neupitna fijumanska vjera u futuriste, jer su političke i umjetničke akcije futurista usko povezana; 2. nije istina da je D’Annunzio pasatist, nego je on futurist; 3. nisam očekivao objavljivanje zastarjelog manifesta.“

U gradu Fiume otvorena su dva kinematografa okićena D’Annunzijevim zastavama i slikama. Nakon njegovog govora i marša vojnika, održavaju se predstave i projekcije filmova. Ponekad dolaze i oklopna kola koja svoje mitraljeze okreću prema D’Annunziju i kao da pucaju u njega i prijete mu, stvarajući tako najorginalniji vojni pozdrav. Formira se duga povorka sa ženama i djecom, a masa traži govor.

“Očistili smo i pomladili gard” herojskim patriotizmom. D’Annunzio poziva Fijumane na zavjet Riječkoj luci, gradu Fiume i željeznici prema Budimpešti.

Trg Piazza Dante gori u bakljama, a Comandante govori: “ Donijeli smo val futurizma i kao pravi heroji prije nego krenemo u napad mi se smijemo, smijemo jako i umiremo od smijeha”! Poslije toga trči se do caffea Budai, djevojke i vojnici, žene i djeca tamo amo i neprestana utrka.

Grad je laboratorij političkog eksperimenta i tehnika komunikacije koje tek mnogo kasnije ulaze u uporabu. Cilj je mobilizirati mase na način da se gradi neka vrsta laičke religije i sakralizacije politike sa kultovima, proslavama,veseljima, godišnjicama, novim jezikom i govorom bez cenzure, masovnim koreografijama. Sve mora biti neočekivano i spontano.

Svako jutro grad se budi kad D’Annuzio, s balkona Guvernerove palače, čita pjesme dok svira truba. Tada se smatra da je dan počeo.

“Napredni odmetnici” nastaju nasuprot “Nazadnim odmetnicima”. Bore se riječima i govorom dok stoje na stolovima caffea Budai.Tako nastaje i termin za administrativne službenike koji su zapravo “ ravnodušnici koji koče logično odvijanje prometa”. Ideja je da se takvi proglase izdajicama i da im se sudi.

Dolazi i do dogovora da se cijela ideja Kvarnerske Republike prenese u Italiju. D’Annunzija proglašavaju veličanstvenim čarobnjakom dubokog cinizma i zastrašujuće ambicioznom željom.

Napokon će početi vladati umjetnici i od toga napraviti pedantno umijeće krađe i zastrašivanja. Vjeruje se da su parlamentarne demokracije osuđene na propast, ako se ne budu hranile “živim bićima”, poput životinja, pa se kreativni umovi moraju riješiti bolesti današnjice, a to su pravnici i profesori.

Dva dana prije objave fijumanskog ustava Carta del Carnaro, novine Testa di ferro (Tvrdoglavi) pišu da je komunizam razjareni bik i jedini način borbe za vraćanje “anarhičnog individualizma”. “Mrzimo vojarne isto kao i komunističke vojarne, anarhični genij smije se komunističkom zatvoru.”

“Grad života”, to je upravo grad Fiume! Mi ne moramo rušiti svoje pasatizme. Mi nismo boljševici, zato jer moramo napraviti svoju revoluciju ! Ta misao ukazuje na jedini pravi cilj, a to je “revolucionarna umjetnost i umjetnost na vlasti”. Radi se na “umjetničkom rješenju socijalnog problema, koji uvećava sanjarske sposobnosti naroda”, i na bježanju od “ekonomskog pakla”. U Gradu se stvara “lirski poredak”, a ne neki politički odnosno onaj koji se temelji na potrebama ljudi.

Polazište Riječkog pothvata bilo je pripajanje grada Fiume Italiji. Ali, nakon gotovo godinu dana sve izvjesnija postaje nemogućnost ostvarivanja tog cilja. D’Annunzio se sve više osjeća primoranim na poduzimanje nove akcije. Kada se već toliko dugo vremena nalazio u tom gradu, odlučio je ustrojiti jednu neovisnu državu, državu utemeljenu na vrijednostima revolucionarnog sindikalizma. I tako je on, 12. kolovoza 1920. godine proglasio novu Slobodnu državu Kvarnersku republiku - La Reggenza Italiana del Carnaro. Tom je prigodom fijumanskom puku održao govor, u kojem je izrekao i slijedeće : „La vostra vittoria e’ in voi. Nessuno puo salvarvi, nessuno vi salvera’: non il Governo d’Italia, che e’ insipiente ed e’ impotente come tutti gli antecessori; non la nazione italiana che, dopo la vendemmia della guerra, si lascia pigiare dai piedi sporchi dei disertori e dei traditori come un mucchio di vinacce da far l’acquerello... Domando alla „Citta’ di vita“ un atto di vita. Fondiamo in Fiume d’Italia, nella Marca Orientale d’Italia, lo Stato Libero del Carnaro.“ („Vaša je pobjeda u vama. Nitko vas ne može spasiti, nitko vas neće spasiti: ni talijanska Vlada, koja je nevješta i nemoćna kao i sve one prethodne; a niti talijanska nacija koja se, nakon

ratne berbe, prepušta tome da ju gnječe prljave noge dezertera prebjeglica i izdajica, da je muljaju kao gomilu dropa od vinske komine, samo zato da bi se na kraju dobilo nekakvo tanko razvodnjeno vino... Od „Grada Života“ zahtijevam čin života. U talijanskom gradu Fiume, u Istočnoj pograničnoj oblasti Italije, uobličavamo Slobodnu Državu Kvarnera.“)

U sastav vlade novoustoličene države ulaze i dva rođena Fijumana: Host-Venturi i Bacci, te Talijan Pantaleoni. Giovanni Host-Venturi (izvornog prezimena Host-Ivessich), političar i povjesničar, jedan od najgorljivijih protagonista Danuncijade, imenovan je ministrom komunikacija. Icilio Bacci (rođen kao Baccich), političar, docent i odvjetnik, preuzeo je resor unutarnjih poslova i pravosuđe. Maffeo Pantaleoni (ekonomist, političar, akademik) bio je eksponent neoklasične ekonomije, zagovornik ekonomske politike laissez-faire, te jedan od najaktivnijih ekonomista koji su podržavali najprije nacionalizam, a potom fašizam. Član masonske lože „Grande Oriente d’Italia“. Od rujna do prosinca 1920. godine, u Reggenzi je vršio dužnost ministra financija. Tadašnji predsjednik Talijanskog nacionalnog vijeća („Consiglio nazionale“), Antonio Grossich, po pitanju proklamacije i neovisnosti nove Kvarnerske države, izrazio je svoju duboku zabrinutost.

D’Annunzio 30. kolovoza 1920., u dupke popunjenom Teatro Fenice, prisutnima čita nacrt Kvarnerske povelje (Carta del Carnaro), odnosno nacrt ustava nove Kvarnerske države. Pojačava se uloga socijalne glazbe pa u časopisu “ Više od komunizma” piše kako će glazba vladati svijetom, i kako svaki trg mora imati svoj orkestar, pa će nastati fontane harmonije što će i danju i noću osvježavati težak i naporan svakodnevni život. U svakom gradskom kvartu neprekidno će se organizirati besplatni koncerti!

Muzika je društveno ljepilo i razbibriga, tako da ona- u samoj ideji Kvarnerske povelje - postaje vjerska i socijalna institucija. U svim općinama formirat će se zborovi i orkestri, kao tijela/organi nadležnog ministarstva, a koje će financirati Država. Na fakultetu Edili projektira se građevina koja može primiti najmanje 10.000 ljudi, u svrhu slušanja glazbe. Glazba će vladati svijetom pa se osniva Kvarnerska regencija za glazbu . Zanimljivo je i da se mijenja naziv „republika“ u „regencija“, uz objašnjenje da su ritam riječi i glazbe vrlo bitni, pa „regencija“, zajedno s imenom čini jedanaesterac, a ritam je uvijek u pravu!

Država se mora pokoriti univerzumu zajedništva, i to na postulatima da je život lijep i vrijedan za cjelovitog čovjeka; a on je cjelovit ako je slobodan. Rad, makar bio i onaj najskromniji, ako je obavljen kako treba onda on teži ljepoti i ukrašava svijet. Postoji u ustavu i članak o službama gdje su nabrojene sve službe odnosno zanimanja, pa tako i pomorci, te aktivnost koja “nema ni umjetnosti ni broja ni značenja - a to je oslobađanje duha nad krvavim znojem”. “Napor bez muke”, ušao je u ustav. Tada nastaju i zbornici H2O=Ljubav, Osmijeh guštera, Mrtva priroda, Nokturno i Protiv svega. Kada bi ples, glazba i zabava mogli dočarati politiku onda bi koncertne dvorane bile izvor “zdrave snage”.

Kronike pišu o jednom gradu što se zove Fiume, kojim upravlja pjesnik, uzvišen i borben, kojeg svi vole, a vojska slavi. Ali čista pravednost i mudrost nisu dovoljni, jer građani su žrtvovani Gradskom vijeću, vijeću koji je uspostavljen demokracijom i voljom građana. Proglas o invidiualizmu protiv discipline, gusarstvu, originalnosti u odijevanje, pa i nudizmu koji se nakon proglasa sve više širi, sve to dovodi do seksualnih sloboda, konzumacije droga, otvorene homoseksualnosti. To je proglas neprekidne zabave .

Svetkovina svetog Vida, dana zaštitnika grada, slavljena je u ludilu povorki i fanfara koje su prolazile Korzom, sve do trga Piazza Dante, i svako toliko zastajkujući tako da su tisuće ljudi lupali nogama o tlo, stvarajući tako neslućeni tutanj. A onda kreću ples i pjesma uz baklje .To je Bal des Ardents, strastveni nekontrolirani ples kojim drsko pleše cijeli grad što je okružen neprijateljima. Te noći je postrojena i Dalmatinska legija, koja noseći baklje ide prema uredu Comandantea, a on sa balkona viče:“ Je li to netko noću meni šalje nosioce plamena, to mora da je vječna poezija ?“, a onda topot istodobnog udaranja tisuća ljudi nogom o tlo. Ala la la!

Dvorac ljubavi, 1920. godine, projekt je karnevala. Napravljen je drveni dvorac pun žena, a muškarci ih napadaju čokoladom, zlatnim lančićima i bombonima dok silaze s ratnih brodova. Najljepšu su ženu onda zatvorili u kavez za kokoši, pa je odnijeli na pusti otok.

Riječka plaža bila je nekostimirani performans u kojem grupa ljudi odluči raditi predstavu i zbog nje spremi kostime, ali kostimi budu „ukradeni“, pa oni izlaze goli i pjevaju i plešu Eia,Eia Ala la la!

Burmanska šuma označavala je izlazak vojnika,ali na način da se po dva i dva drže za ruke, dok im D’Annunzio ponosno govori:“Vidi ih, idu u parovima kao tebanske legije“. Tada vojnici beru cvijeće i njime pune cijevi pušaka i pištolja, a na glave stavljaju grmove pa kreću prema gradu tvoreći na taj način pokretnu šumu. Po dolasku na rivu, čekaju ih pečeni janjci, a D’Annunzio reže meso i dijeli obroke.Onda bi opet uslijedilo već uobičajeno udaranje cipelama o pod, i ludi dionizijski ples.

La Disperata („Očajna“)

Tijekom jednog od mnogobrojnih večernjih okupljanja građana, Guido Keller obznanio je posljednju od svojih umotvorina: stvaranje postrojbe mladih i hirovitih legionara koji bi činili neku vrstu tjelesne straže zapovjednika Comandante D’Annunzija. Histrionski avijatičar, koji je osobno vodio brigu o novačenju i uvođenju nove „legije“ u vojni kadar, regrutirao je najnemirnije i najrazuzdanije duše koje su u gradu Fiume bile prisutne. Tu je skupinu činilo nekih dvijestotine mladih ljudi, a krstio ju je znakovitim imenom “La Disperata” (očajna, beznadna). Comisso ju je ovako opisao: “Mnoge vojnike, koji su iz Italije došli u Fiume kao dobrovoljci, vojno zapovjedništvo jednostavno nije prihvatilo iz razloga što nisu imali nikakve dokumente. Umjesto da se vrate natrag kućama, oni su se ulogorili u velikim gradskim brodogradilištima. Kada je Keller otišao vidjeti što oni tamo zapravo rade, zatekao je neke od njih kako se potpuno goli spremaju za skokove u more sa pramaca tamo privezanih brodova, neke kako pokušavaju manevrirati starim lokomotivama što su nekada vozile na relaciji između Rijeke i Budimpešte, a ostale kako pjevaju dok su se penjali na dizalice. Svi su mu oni izgledali ushićeni i sretni, gotovo kao opijeni. Okupio ih je i postrojio kao vojsku kako bi izvršio smotru: svi su izgledali veoma naočiti, vrlo ponosni i smioni. Ocijenio ih je najboljim fijumanskim vojnicima. Ovakva odluka Kellera izazvala je skandal među višim časnicima, ali Comandante je prihvatio ponudu. Stvaranjem ove postrojbe, Keller je započeo ostvarivati svoje ideje o novom vojnom poretku.

„Pripadnici skupine La Disperata redovito su marširali uzduž i poprijeko grada, pjevajući i obnaženog torza, obuveni u kratke čarapice. Oni nisu bili obvezni tavoriti zatvoreni u vojarni, ali ista ta vježbanja navodila su ih na to da se drže u grupama, a navečer bi se radi zabave upućivali u pomalo pusti gradski kvart La Torretta gdje bi, podijeljeni u dvije skupine, započinjali prave borbe ručnim bombama, tako da je znalo biti i ranjenih.” (C. Mercanti, Incontri con Guido Keller, Mantero, Tivoli 1938, str. 105-106).

Ovaj poduži citat Giovanni Comissa, velikog Kellerovog prijatelja, omogućava nam da savršeno shvatimo duh “La Disperate”. Iako su postrojbu ismijavali i omalovažavali svi časnici fijumanske vojske, činjenica je da se ona odlikovala svojom hrabrošću, samoprijegorom i prezirom prema opasnostima. Na položaju zapovjednika ove postrojbe izmjenjivalo se više časnika tijekom njenog postojanja. U svojoj početnoj fazi, ova regimenta nije baš pretjerano striktno poštivala vojna pravila, čemu je kumovao i dosta komforan način njenog vođenja.

Za zapovjednika skupine „Očajni“ najprije je bio postavljen poručnik Tomaso Beltrani, pravi „capobanda“, neustrašiv i nediscipliniran. Ovaj je, međutim, kratko potrajao na toj poziciji, što zbog neukrotivog i jogunastog karaktera, što zbog uživanja kokaina. Na njegovo je mjesto stupio grof Elia Rossi Passavanti (kasnije će postati uvaženi sveučilišni profesor, zastupnik i odvjetnik). Ovaj je skupinu „Očajni“ uspio ustrojiti u pravu organiziranu vojnu strukturu, neke vrste „pretorijanske legije“, dodijelivši joj prikladne uniforme i naoružavši je. Kuriozitet je da je La Disperata planirala desant na Anconu s dva borbena i posve naoružana aviona.

Jedina žena koja je bila dio „Federazione Nazionale Arditi d’Italia“ (Nacionalni savez ardita Italije), markiza Margherita Maria Ella Adele Ludovica di Incisa de Camerana sudjelovala je u D’Annunzijevu Riječkom pothvatu od 4. listopada 1919. pa sve do 11. lipnja 1920. godine. Najprije je radila u uredu propagande Zapovjedništva, a kasnije je postala dio garde La Disperata, u činu poručnika, zadužena za propagandu i obavljajući poslove medicinske sestre, čuvarice vojnih odora i opreme. Doduše, ona je već imala ratnog iskustva s raznih bojišta Velikog rata, jer je mobilizirana još u svibnju 1915. godine u svojstvu medicinske sestre. Kao pripadnica jedinice La Disperata, obično je bila odjevena u sivo-zelenu suknju preko koje je nosila „arditsku“ jaknu s crnim zavratcima, te je uza se stalno

nosila gladius (karakterističan bodež ardita). Sudjelovala je u marševima, vojnim vježbama, bdjela je nad moralnim zdravljem i disciplinom svojih vojnika te im neprestano objašnjavala razloge zašto su baš oni („Očajni“) izabrani da čuvaju Comandantea. Krajem srpnja 1920. godine, udala se za zapovjednika Passavantija, koji je od nje bio 17 godina mlađi.

Slavni dirigent ArturoToscanini stiže u Fiume vlakom, 20. studenog 1920. negdje oko 18 sati. U čast velikog gosta, pod stijenama Kantride organizira se zabava. Dok je orkestar svirao, D’Annunzio uzvikuje: „Sad ćete slušati moju glazbu“. Potom, dok oni još sviraju, uzima ručne bombe te ih baca naokolo, pa mnogi instrumenti bivaju uništeni gelerima . Nakon toga, dodjeljuje maestru Toscaniniju „medalju od Ronchija“. Navečer se u Teatru Verdi održava ipak ozbiljnija predstava, u kojoj Toscanini ravna izvođenjem Beethovenove Pete simfonije, kao i djelima Vivaldija, Wagnera, Verdija i Respighija. U Teatru Verdi inače se njegovao običaj da se u slučaju neke loše izvedbe bilo drame, bilo ma koje druge predstave, netko digne i kaže :“zaustavite dosadu!“ pa se u tom trenutku sva prisutna publika diže i pjeva pjesme.

Niz kavana i restorana započinje slastičarnicom Piva, gdje se piju aperitivi. Testa di ferro restoran je talijanske kuhinje; il Tappo je, kako kažu, birtija regeneracije duha što zatvara sve rupe. Tu je i novi klub Undici e mezzo za ulazak u kojeg se ulaznica kupuje dokazom da ste bar jednom u životu izrekli: „Me ne frego“ (Baš me briga). To su mjesta satire, humora i politike.

L’Ornitorinco (Kljunaš) - gostionica koja je dobila ime kada je Keller uzeo iz prirodoslovnog muzeja jednog preparirnanog kljunaša te ga stavio na stol. Kljunaš je bio poznat po piću zvanom „Sangue morlacco“ (Vlaška krv). Piće je u stvari bilo nekakav sladunjavi cherry, posve nepitak. Pa ipak, britanske novine donose vijest da D’Annunzio voli to piće je jer barbarski tiranin koji pije vlašku krv. Lokal je, također, bio poznat po sotonskim obredima s krznima kojima su bili obloženi zidovi. Kažu da je bilo sotonskih obreda, a kokainski prah je padao sa stropa kako bi se činilo da sniježi. Kokain je tada bi moderan, nije bio zabranjen.

Cervo d’ oro (Zlatni jelen) je bio najbolji restoran za rižote I škampe. Tu se skupljalo društvo nazvano Mirni koji su grad Fiume doživljavali kao dnevni boravak u kojem se ništa NE RADI, iz kojeg se gleda u sunce, promatraju djevojke, gdje se jedu kolači i gdje se puno smije. Lijepo se kupati u vodama

Kvarnera, u gradu Fiume, gradu renesansnog dvorca EUROPE.

Da bi sve moglo biti zanimljivije, otovorena je jedna kantina koja je obložena medvjeđom kožom, puna mirisnih ulja gdje su se izvodila sotonska žrtvovanja, orgije koje su imitirale umjetni raj. Kokain je padao sa stropa, dok je iz ljudskih lubanja izlazio dim zapaljene krvi. Kokaina je bilo posvuda, zvali su ga „ludi prah“. Znano je da su piloti u zlatnim kutijicama držali kokain samo zato da bi mogli što duže letjeti. Pjevalo se:

“Svjetluca vatra praha, na kraju moga sna, za tebe za zadnjega Eia, Eia, Alalala !“ Moto je bio: „Revolucije se ne rade poslije ručka!“, „Ja i Fiume, jedna smo energija!“ Grad živi od remećenja uređenih situacija, rastapanja uobičajenih događaja, to je revolucija radi revolucije, umjetnost radi umjetnosti. Obzirom da je naporno izaći iz kantine i gledati u nebeski svod, vraćamo se unutra.

Udruga „Društvo apsurda“ nastoji potaknuti vrijednosti fizičko umnih apsurda. Čitatelji dnevnika Vedetta d’Italia bili su jako zainteresirani za to društvo pa urednici šalju novinara da intervjuira predsjednika. Kada je novinar došao na vrata Društva, vidio je da tu nema ni zvona ni natpisa. Kucao je dvadesetak minuta, ali nikakvog odgovora, iako je sastanak bio dogovoren. Novinar je iz puke ljutnje udario nogom o vrata, a ova su se automatski otvorila. Upalilo se električno svjetlo, a žarulje su bile razasute po podu, tepih na stropu zajedno s tronošcima i stolicama pričvrščenim za strop. Sve je bilo naopako uz natpis: „Grob kretenske logike ljudi!“ Krenuli su u potragu za drugom prostorijom, a tamo su našli natpis „Izlaz je kroz prozor!“ Svi su bili šokirani, jer u pratnji su bili ministri, poslanici, ljudi od značaja, pa kako da oni ulaze kroz vrata, a izlaze kroz prozor. Pa to je apsurdno! Iza prozora nalazio se pult koji vodi do predsjedničke sobe i predsjednika koji im je dolazio u susret hodajući na rukama, dok su mu noge bile u zraku. Jedini se snašao narednik Pasquini koji je počeo mijaukati, a predsjednik impresioniran reakcijom izađe iz apsurdne pozicije, staje na noge, ali ne prilazi skakučući na jednoj nozi, kao Nitti u ministarstvu. Protokol je nalagao da se pozdravi završe tako što će jedni pljuskati one druge. Nakon što je to učinjeno, nazdravilo se sastanku. No apsurdu tu nije bilo kraja, pa je predsjednik povukao jednu špagu na čijem je kraju bio privezan majmunčić s bocom vina i štrcaljkom, koji je onda počeo svih štrcati. Svatko od prisutnih nastojao je uhvatiti po koju kap vina, a predsjednik je vikao „Apsurd je vidjeti