D’Annunzio i Hrvati

Chi Fiume ferisce, di Fiume perisce ! Morte si, vivo no ! Citta di vita...

Kada je božanski pjesnik ostao prilično usamljen u nastojanjima da obrani svoju vladavinu Rijekom, više nije bio previše izbirljiv u traženju saveznika. Naime, protiv D’Annuzija su bili mnogi, ne samo Rim i Beograd, već i njegovi politički partneri - fašisti poput Mussolinija. Između ostalog, zanosio se idejama o rušenju ili makar destabilizaciji vladajuće dinastije Karađorđević, u Kraljevini SHS), kao i diktature Miklosza Hortyia u Mađarskoj. Na ruku mu je išla i situacija s onim Hrvatima koji su se u novoosnovanoj državi, Kraljevini SHS, trudili suprotstaviti srpskoj hegemoniji. Oni su se uzdali u pomoć upravo D’Annunzija, pa je pjesnik iz toga zaključio da je veoma popularan i u Zagrebu. Obzirom da nije mogao odoljeti svojoj taštini, on trijumfalno izjavljuje: „Ja mogu doći u Zagreb kao vaš osloboditelj !“

U Guvernerovoj su se palači 30. siječnja 1920. godine sastali major Giovanni Giurati - tajnik D’Annunzija za posebne poslove i organizaciju; kapetan Gianni Host Venturi - šef riječkih legionara i budući ministar u Mussolinijevoj vladi; te dr. Ivan Frank, sin mnogo poznatijeg političara dr. Josipa Franka, osnivača „Čiste stranke prava“, poznatije po nazivu Frankovci. Dr. Josip Frank je Starčevićevu koncepciju pravaštva pretvorio u ideologiju sitne buržoazije s velikoaustrijskim primjesama, a iz čijeg će se političkog učenja kasnije roditi ustaški pokret. Giovanni Giurati je tvrdio kako je dr. Ivan Frank došao u Rijeku s pismom Stjepana Radića, koji ga je navodno, u potpunosti akreditirao. Takvo pismo, međutim, nikada nije pronađeno, pa se sumnja da je Radićevo ime spomenuto bez čvršće osnove. Giurati ovo pismo ne navodi ni u knjizi koju je objavio nakon svog raskida s fašističkim radikalima, kako ih je nazvao.

Dva tjedna nakon prvog sastanka, Giurati je ponovo razgovarao s dr. Ivanom Frankom, koji je u Rijeku ovaj puta stigao s odvjetnikom Vladimirom Sachsom i kojeg je predstavio kao zastupnika Hrvata. Sachs je bio poznati „frankovac“ koji je pokušavao privoljeti riječke Hrvate da se priklone aneksionističkoj politici Italije. Ovi „predstavnici Hrvata“ zatražili su da ih Kvarnerska republika i sam D’Annunzio pomažu vojno i novčano protiv vladajućih Karađorđevića.

U arhivu pjesnikovog mauzoleja Vittoriale, na Lago di Garda, postoje

dvije priznanice na osnovu kojih će se spomenutom „hrvatskom dvojcu“ isplatiti slijedeći iznosi: prva tranša (s datumom 29.01 1920.) od 50.000 lira i druga (s datumom 11.02 1920.) na 10.000 lira: Na priznanicama je, kao svrha isplate dogovorenih iznosa, navedeno da je to „za troškove propagandne politike“! Giurati, Host Venturi, Frank i Sachs vrlo su se brzo usuglasili oko toga gdje treba biti granica između Rijeke i Hrvatske. Sporna je bila granica oko Dalmacije. Giurati je D’Annunzija odgovarao od pokušaja da anektira Dalmaciju, tvrdeći da bi to bila prava ludost.

Zanimljivo je da su osim „frankovaca“ poseban sporazum sa svim predstavnicima naroda koje je Srbija „porobila“, potpisali Jovan Plamenac - šef crnogorske vlade u egzilu, Derviš-beg Lufti i Hasan-beg iz Prištine. Taj sporazum, potpisan u Veneciji, obvezao je D’Annunzija na pružanje vojne pomoći, a Crnogorce, Hrvate i Albance na oružani ustanak protiv Beograda. Mjesec dana ranije, 12. svibnja, Kvarnerska država i njezin Comandante ugovorom su obećali Plamencu da će oružjem i hranom pomoći stvaranje Crne Gore što je ovome davalo uvjerljivu nadu da će možda biti poništena odluka Narodne skupštine iz studenog 1918. godine, kada je u Podgorici prihvaćeno da Crna Gora postane sastavni dio Kraljevine SHS. Na večeri upriličenoj povodom sporazuma sa „balkanskim separatistima“, po nalogu i specijalnoj želji samog D’Annunzija jela se „majoneza pobjede Crne Gore“, i nazdravljalo vinom „Srpska krv“.

Pietro Badoglio, u to vrijeme general, a kasnije će postati maršal Italije, nije imao baš previše razumijevanja za maglovite planove D’Annunzija. Za ostvarivanje pjesnikovih zamisli, generalova komanda - pod čiju jurisdikciju su pripadali i Rijeka i okupirana Dalmacija - nije imala ni novaca ni razumijevanja. Slično su razmišljali i ostali vodeći talijanski političari, a grof Sforza - ministar vanjskih poslova, kada mu se Giurati obratio za pomoć „u ime patriotizma“, odgovorio je da: „je u ovom trenutku konsolidacija Jugoslavije od esencijalnog interesa za našu domovinu“. Na kraju, službeni se Rim priklonio pregovorima s Kraljevinom SHS, nakon čega je u Rapallu potpisan sporazum o međusobnim državnim granicama.

Tajni sporazum kojeg je D’Annunzio potpisao s „frankovcima“, u Veneciji 5. srpnja 1920. godine, navodi da će nakon ostvarenog oslobođenja Hrvatska i Slovenija postati neutralne republike, što će priznati i garantirati Italija. Granice između Italije i Hrvatske,