Fijumanski Dekameron

rano u zoru, rzali su i njištali pred Guvernerovom palačom.

General Caviglia je pobijesnio pa je Nacionalnom vijeću („Consiglio Nazionale“) grada Fiume poručio kako će narediti mjeru represalije: „Ukoliko u roku od tri dana konji ne budu vraćeni, zaustavit će se kretanje vlakova iz i u grad Fiume“, a to je značilo da će doprema pomoći (u brašnu i šećeru) iz Italije biti blokirana. Obzirom da konji nisu vraćeni ni pet dana od otmice, sa željezničkih pragova iščupan je jedan dio tračnica.

U dopisu generalu, D’Annunzio je iznio svoju obranu objasnivši da je cilj pothvata bio samo taj da se ubuduće prema arditima i legionarima iskazuje poštovanje te da će osigurati povrat konja, koje je nazvao „konjima apokalipse“, ukoliko se general Caviglia bude osobno angažirao u izbjegavanju budućih incidenata. General je pristao na te uvjete.

Željezničke su tračnice vraćene u prvobitnu funkciju te se jedna grupa D’Annunzijevih ljudi pojavila na sastanku. Tijekom pregovora dogovoren je povrat svih 46 ukradenih četveronožaca. Ali kulminacija poruge sastojala se u tome što je regularnoj vojsci natrag poslano 46 grla pothranjene, jadne i izmučene kljusadi umjesto onih 46 robusnih konja s Preluke.

Legionari i arditi su loše timarene konje nekoliko dana skupljali po gradu i njegovoj okolici. Vojne su se vlasti, da bi izbjegle kompliciranje situacije, pravile kako nisu primijetile da se išta posebno dogodilo. D’Annunzio se, vezano na taj događaj, branio u svom karakterističnom stilu: “Mi nikada nismo ukrali nešto što nije bilo na poklon“.

Dinamika u ritmu ukrasti-pokloniti-dobiti zatvara svekoliku vezu među ljudima i ujedinjuje ih. Cijeli je slučaj prokomentirao Hakim Bey, proučavajući anarhizam pod konceptom TAZ (Temporary Autonomous Zone). Po njemu, Kvarnerska republika predstavlja posljednju gusarsku utopiju u 20. stoljeću, odnosno prvi TAZ- „Trenutnu autonomnu zonu“ !

Moralno poučavanje i organizacija života najviše je sličila scenama iz Dekamerona. Užitak je privilegij za nadčovjeka. Fijuman je nadčovjek, on se razlikuje od masa ljudi jer potiče užitke bez granica, inicira zabave, ponašanje bez ikakvih ograda i inhibicija, nema moraliziranja. Marinetti tvrdi da je opsesija jednom ženom zapravo komedija ljubavi, i da je sam brak prevaziđena stvar. Na socijalnoj i političkoj razini bori se protiv ustaljenih moralnih normi pa se veličaju homoseksualnost

i prostitucija. Poziva se na seksualnu revoluciju gdje će homoseksualnost dobiti pridjev „vrlo dobrog ukusa“. Prijedlog je da se tradicionalni brak zamijeni nekom vrstom super - familijom. Sve to će se dešavati ponovo šezdesetih i sedamdesetih godina kad nastaje izraz „otvoreni par“.

Grad - država Fiume, Kvarnerska regencija, dozvoljavaju rastavu braka pa mnogi parovi iz cijele Europe dolaze na Kvarner kako bi i službeno dobili razvod odnosno rastakanje bračnih zavjeta. Stanovnice grada Fiume dobile su pravo glasa ! Revolucija dolazi čak i iz crkvenih redova pa fijumanski kapucini zahtijevaju ukidanje celibata, kontrolu trošenja crkvenog novca. Čak i redovnici - modernisti u redovima kapucina prijete da će napustiti službu te donose proglas pod nazivom Javna ispovijest.

Problem ovakvog ponašanja odražava se na vojsku i neke časnike koji se protive žestokim zadovoljstvima i slobodnoj ljubavi jer dok se vojnici ludiraju i zabavljaju sa ženama, nisu spremni za pružanje otpora vojsci Kraljevine SHS (Jugoslavije) koja ih se možda sprema napasti.

Tu je Kochnitzky koji traži od pukovnika da svoje avanture sa ženama prošire i na muškarce. Keller je slobodnjak, prakticira grupni seks, a Comisso homoseksualac koji ne isključuje bilo kakve druge seksualne odnose. Grad Fiume prozvan je „Fiziološkom Internacionalom“ (nešto kao Capri). U Regenciju se slijevaju umjetnici i avangardisti cijelog svijeta, Amerike, Engleske, Njemačke, Rusije, Francuske, Španjolske. Velik je broj umjetnika i pisaca koje je Regencija privukla svojom raznolikošću.

Keller i sljedbenici udruge Yoga vode život povezan sa prirodom, biljkama i životinjama. Oni teže jednostavnoj hrani jer, kako kažu: „U raju nema potrebe ni za odjećom, ni za krovom nad glavom, pa se preferiraju nudizam i vegetarijanski način ishrane. Jedan od njegovih prijatelja koji je uživao u voću i povrću, natočio je u čašu meda i mlijeka te je to neuredno ispijao. Kako je imao veliku bradu, na njoj su mu se počele skupljati pčele, a on nije reagirao nego je dopustio da mu ulaze u usta. Toliko su se nakupile na njegovu bradu da je izgledao kao monstrum. To je povratak spontanosti i vraćanje smisla početku postanka svijeta na Zemlji. Bića moraju biti prilagođena svojem okruženju. Seks je milost duše kojom se gubi svoje Ja i svaka veza sa izvanjskim svijetom.

U Regenciji je postojao poseban odnos prema hrani i odijevanju. Ljudi su se oblačili kao na maškarama, nastojali su utjeloviti neki lik koji bi sami zamislili i poslati poruku drugima. Tako su se oblačili kada bi išli na posao, na

neku zabavu, ili pak na pogreb. Svaki je vojnik imao svoju uniformu, upravo onakvu kakvu je htio imati, a uključivala je marame, kravate. Jedino je fes svima bio jednako drag. Engleski časnici koji su dovedeni kao ispomoć, nikako nisu mogli provariti takvo što. Bizaran je bio izgled zadarskih i dalmatinskih legija koje su na bilo koji način dodavale crvenu vrpcu na svoje odore. Uniforma alpinaca bila je pomiješana s onom pilota i pješadije, kao nešto najnormalnije.

Žene nose majice i na prsima zlatnim tkivom ušivaju natpis: Fiume o morte ! (Fiume ili smrt !). To se najviše dopalo Japancima koji su recitiriali svoje stihove, a koje nitko nije razumio osim njihovog kolovođe Harukichi Shimoia. Jedan je vojnik na uniformu ušio sliku papagaja. Kada ga je D’Annunzio primijetio, upitao ga je što mu to znači, a on je uzvratio: “Mi smo odred papagaja kojem si ti komandant!“ Keller je na sastanke vlade i udruge Yoga, kao ljubitelj životinja, obično dolazio noseći velikog orla na svojim plećima. Taj je orao najviše volio zaranjati svoj kljun u njegovu bujnu kosu, a kada bi ga pitali gdje je Keller, uvijek bi odgovorio: „Živi s orlom!“

Ludizam, hedonizam i estetizam vladali su banketima koji su se više puta organizirali u čast D’Annunzija, a konobari bi obično bili polugoli poslužujući vegetarijansku hranu, kako su govorili naturalističku i filozofsku hranu. Keller se bori protiv debljine, osuđuje sve debele ljude. Salata mu je začinjena medom i ružinim cvijetom s malo šećera. Hrana mora biti lagana, a estetika serviranja je vrlo važna. Filozofija pomaže vojnicima da se bolje bore, skidanje težine i masti je vrlo važno jer one prekrivaju naše živce. „Hrana kakvu jedete puna je otrova pa vas ona tjera na spavanje i odmor. Kad se riješiš takve ishrane imat ćeš dvostruko više vremena za život.“ Nisu zaobišli ni predsjednika vlade Nittija kojeg imenuju „vrećom tupog sala!“

Moramo znati da se u Regenciji, pa čak i u publicistici tog vremena, debela osoba smatra dezerterom koji svoje interese u jedenju pretpostavlja državnim interesima, snalažljivcem koji se bogati dok se drugi bore. Debeli čovjek je morska ajkula, kapitalist, pa ga je takvim i Majakovski prikazao. Trbuhomasci ili panciafichisti!

Ovo je termin kojeg Fijumani koriste za fašiste. Mentalna lakoća, moral i egzistencija, to je ono što je prepreka težini samog čovjeka. Otuda proizlazi mit o vitkom tijelu kao buntovniku, naprednom u usporedbi s debelim koji je konzervativan i spor. Revolucija manjine protiv većine, mršavih protiv debelih.