Kraj jednog sna

KRAJ JEDNOG SNA

Sama izvedba koncentriranja Toscaninijevog orkestra za D’Annunzija je bila „božji dar“, a Arturo Toscanini postat će njegov dragi prijatelj i „veliki brat“. Maestro će uzvratiti pjesniku jednakim izrazima poštovanja: „Comandante Gabriele D’Annunzio, ja ne poznajem ništa što bi moglo biti jednako skladu tvoje fascinirajuće riječi i energiji tvojeg pobjedonosnog djela. Odanim srcem, koje u meni prepoznaje Talijana i umjetnika, želim ti da se ostvare sve tvoje želje. Za lijepu Italiju, za veliku Italiju, za njenog najplemenitijeg sina, za njegove vrijedne drugove, Eia, eia, eia, alala’!“ I tako su njih dvoje nastavili, nakon održanog koncerta, izmjenjivati zdravice i zahvale u gostionici Ornitorinco (Kljunaš) jednom od legionarima najomiljenijih sastajališta.

Slijedećeg dana, 22. studenog 1920. godine, posebnim ali istim vlakom kojim je i dospio u Rijeku, Toscanini i njegov orkestar napustili su grad. Otišli su u Trst gdje im je slijedio novi koncert. Toscanini je još od ožujka mjeseca iste godine započeo projekt potpune obnove orkestra slavnog milanskog Teatro Scala, a prije nego što započne dugu turneju po dvadeset i jednom gradu Italije.

Krajem studenog orkestar slavnog Maestra preplovit će Atlantski ocean kako bi održao gotovo 130 koncerata prostranstvima SAD i Kanade, tamo sve do mjeseca svibnja 1921. godine. Fašizam sve više osvaja političku scenu Italije, a Arturo Toscanini već se na samom početku njegovog zamaha počinje isticati kao glas kritiziranja unutar samog tog režima vjerojatno zahvaljujući i ogromnoj međunarodnoj slavi koju je stekao. Tako je tijekom održavanja jednog koncerta pred najvišim dužnosnicima fašističke hijerarhije odbio izvoditi pjesme „Giovinezza“ i „Marcia reale“ čome je postao žrtvom jedne agresije. Agresije koja ga je navela na čin raskida mostova s Italijom, sve dokle god fašizam i monarhija budu na vlasti u njegovoj domovini. U Sjedinjenim Američkim Državama pronašao je svoju drugu domovinu.

U gradu Fiume, stvari su se u međuvremenu počele odvijati od stanja lošeg ka onom najgorem da bi završile tragičnim epilogom takozvanog „Krvavog Božića“ 1920. godine. Novorođena država Stato Libero imat će tek kratko prolaznu trajnost uslijed fašističkog prevrata. Gabriele D’Annunzio, Comandante, neodoljivi „Pjesnik osvajač“, grad će zauvijek napustiti u siječnju 1921. godine. On sam, okončat će posljednji period svog burnog i neobičnog života u veličanstvenoj rezidenciji - mauzoleju u mjestu Gardone

na jezeru Garda. To će mjesto postati njegov „pozlaćeni kavez“.

U D’Annunzijevu pohodu na Rijeku, vođenom pod geslom “O Fiume o morte” (Rijeka ili smrt), mnogi vide začetak kasnijeg talijanskog fašizma, uzme li se u obzir mlaka podrška što ju je samozvanom fijumanskom “Comandanteu” pružio budući Duce Benito Mussolini ili, pak, činjenica da je njegov bliski suradnik i kasniji talijanski ministar Giovanni Host Venturi, podrijetlom iz Kastva, svojom “Riječkom legijom” zadao prototip za organizaciju svih kasnijih fašističkih formacija.

U gradu, čije je stanovništvo tada (bez Sušaka) bilo većinski talijansko, ulazak legionara, što će ga D’Annunzio poslije prozvati svetim (“Santa entrada”), predstavljao je čin oslobođenja, no kako su se uvjeti života pod novom nacionalističkom vlašću znatno pogoršali, mnogi su mu razočarano okrenuli leđa.

Jedinstveno mišljenje ne postoji ni kad se postavi pitanje je li D’Annunzijeva kvarnerska epizoda označila uvod u fašističko pripajanje Rijeke Italiji ili je ipak uvjetovala nastanak Slobodne države Rijeke, koji je uslijedio nakon pjesnikova protjerivanja iz grada. Sjećanje na državu, kojom je do fašističkog puča i aneksije 1924. predsjedao legalno izabrani riječki autonomistički političar Riccardo Zanella, što ga je, kako se priča, i Tito po oslobođenju još oslovljavao s “gospodine predsjedniče”, danas čuva udruga “Slobodna država Rijeka”, koja se, među ostalim, zalaže za autonomiju Rijeke po uzoru na njemačke gradove - države Hamburg ili Bremen.