Fijumanska piratska ekonomija „Posjedujem ono što sam poklonio!“

prema tom sporazumu, slijedit će od juga prema sjeveru tok Rječine, tako da Italiji ostaju Delta i luka Baroš. Buduća Hrvatska republika se obvezuje da neće graditi utvrde, čak ni privremene, a u dubini od 50 kilometara. U slučaju nepoštivanja prethodnog dogovora Italija će imati pravo okupirati stratešku liniju za obranu Rijeke. Navodi se i to da će komanda Rijeke, ako ne bi izborila režim slobodne luke, osigurati Hrvatskoj slobodnu zonu kako bi se hrvatski teret mogao nesmetano prevoziti.

Prema zamisli D’Annunzija, koju su „frankovci“ podržali, između Italije i Slovenije trebale su se stvoriti dvije granice: jedna carinsko-politička, a druga vojna, koja je trebala štititi strateške i prirodne granice Italije. U slučaju da Slovenija ne sudjeluje u pokretu za neovisnost, Italija će zadržati granicu ustanovljenu snagom Londonskog ugovora. Otok Krk bit će pod vojnom obvezom Italije. Bilo je ugovoreno da stanovnici otoka plebiscitom odluče žele li, u političkom smislu, biti uključeni u Italiju ili Hrvatsku, a Rim ima pravo tražiti da se plebiscit ponovi pet godina nakon prvog. Otoke Cres, Lošinj, Unije, Rab, Palagružu i Vis trebala je, prema odobrenju „frankovaca“, pripojiti Italija. Za Dalmaciju je predviđeno da se njezino stanovništvo tri mjeseca nakon stvaranja Hrvatske republike izjasni plebiscitom da li želi administrativno i politički ostati autonomna pokrajina, ili biti pridružena Hrvatskoj. Ispada da su, pri sklapanju sporazuma s D’Annuzijem, „frankovci“ vrlo „jeftino trgovali“ dijelovima hrvatskog teritorija. Takva galantnost pratit će kasnije i Antu Pavelića, koji je Mussoliniju „prodao“ Dalmaciju i još neke krajeve, a Mađarskoj Međimurje.

Iako tijekom trajanja Prvog svjetskog rata sam grad Fiume nije bio izložen ratnim razaranjima, već prvih poratnih mjeseci njime vlada izvanredno stanje. Zastoj proizvodnje i prometa te teškoće u opskrbi najosnovnijim živežnim namirnicama, koje se nadovezuju na dugotrajnu ratnu oskudicu, uvećavaju nevolje i prijete potpunim kolapsom. Camera di Commercio e Industria (Trgovinska i privredna komora), uslijed uzbunjujuće situacije, već 10. siječnja 1919. godine zahtijeva da se ukine potpuna sloboda tržišta.

Consiglio Nazionale (Nacionalno vijeće), uvidjevši nužnost poduzimanja potrebnih mjera za normalizaciju života u gradu, odlučuje osnovati niz posebnih povjerenstava. Svako

od njih bit će zaduženo za rješavanje određenog problema, među kojima je najvažnije bilo uspostaviti nadzor nad dobavom i raspodjelom hrane te nadzor nad cijenama i tržištem. Sredinom srpnja konačno je osnovano povjerenstvo koje je trebalo obuzdati divljanje cijena. No rad povjerenstva bio je posve onemogućen. Zbog različitih, a često i posve suprotstavljenih interesa, članovi povjerenstva nisu se okupili mjesecima nakon osnutka, a cijena hrane u gradu i dalje je nezadrživo rasla. „Slobodni grad Fiume“, također, nije se mogao osloniti na proizvodne industrije i promet kojih je aktivnost sada već bila u silaznoj putanji.

Već nakon prvih mjeseci Riječkog pothvata, koji je fijumanski puk doslovno bacio u euforiju, početno oduševljenje počinje ustupati pred svakodnevnim problemima.

Situacija se dodatno zaoštrila kada je talijanska vlada, zbog diplomatskih razloga, odmah nakon “la Marcia di Ronchi” i okupacije liburnijskog grada, D’Annunziju dostavila ultimatum. Njime je od D’Annunzija i njegove paravojske zatražila da odmah napuste grad. Nakon što je Vate,16. rujna, odbio odluku predsjednika vlade Francesca Nittija, ovaj je odlučio gradu Fiume uvesti režim embarga, odnosno ekonomske blokade, kao djelotvorni pritisak uperen protiv vlasti pjesnikaokupatora. Time je nastojao spriječiti dotok oružja, streljiva i svekolike ratne opreme, snabdijevanje sirovinama i čak hranom i živežnim namirnicama.

Ova je odluka Fijumansku državugrad još više pogodila i priskrbila joj dodatne poteškoće. Uz to, nesposobnost fijumanske vlasti da održi nadzor nad redovitom opskrbom hrane povećavala je opasnost od izbijanja nereda i kaosa. Prethodno formirana, a praktički „nepostojeća“, komisija za nadzor tržišnih kretanja tek je slijedeće godine, odnosno 11. veljače 1920. godine, zamijenjena novim povjerenstvom za nadzor nad cijenama.

Veliki problemi nastali su upravo zbog pomanjkanja sirovina i poluproizvoda. U nedostaku istih, životni krvotok fijumanskih industrija slabi, jer ove više nisu u stanju proizvoditi. Industrija je bila srce fijumanske ekonomije, ona je kreirala proizvode, otvarala radna mjesta i stvarala bogatstvo. Malo pomalo počinju se zatvarati najprije velike, a zatim i srednje industrije. A onda su na red došle male djelatnosti i sitni poduzetnici: obrtnici i trgovci. Njihovo sveopće osiromašivanje spriječava bilo kakvu zaradu i dohodak. Doduše prodajom svih dobara Austro-Ugarske vojske iz lučkih skladišta ostvaren je prihod

koji je na određeni vremenski period zadovoljio financijske potrebe lokalne administracije. Uskoro su, međutim, i ta skladišta ostala prazna.

Gradske ulice, koje su prethodno pulsirale punim životom, po spuštanju „željeznih roleta“ za duže su vrijeme poprilično opustjele. Na pojedinim njihovim dijelovima moglo se naići na sve brojnije besposličare i prosjake, od kojih su mnogi bili veoma mladi. Bilo je i žena koje su napuštale svoje obitelji kako bi se „nudile“ brojnim vojnicima prisutnima u gradu. Jasno je iz kojih razloga. Ukratko, profilira se teška socijalna kriza. Gradske vlasti reagiraju kako mogu.

D’Annunzio je na uvedene restrikcije odgovorio svojom uobičajenom zajedljivom ironijom, uputivši talijanskom narodu apel za prikupljanjem pomoći pro-Fiume. Sa balkona Guvernerove palače, D’Annunzio se nije libio obratiti predsjedniku talijanske vlade urlajući: “ Nesposoban da nas pokori. Njegova Izopačenost i Sramotno Ugojena Nepristojnost Cagoia naumila je djecu i žene, izmučiti gladovanjem... Zato prikupite za fijumanski narod hranu, potrepštine i novac ! ” Pjesnikovi kontakti s prijateljem mu Mussolinijem, također su podsticali na prikupljanje priloga i pomoći putem novina Popolo d’Italia, kojima je glavni urednik bio budući talijanski diktator, što je rezultiralo iznosom od kojih milijun lira. Ostali dio novčane pomoći, u najvećem dijelu, pristigao je od Talijana koji su emigrirali u Južnu Ameriku, kao i od nekih masonskih loža koje su bile u kontaktu s fijumanskim upravnim odborom, dok je talijanski Crveni križ u nekoliko navrata dostavio u grad Fiume žitarice i druge neophodne potrepštine. Ali to je bila tek kap u moru potreba oko 50.000 stanovnika koje je trabalo nahraniti, a uz njih još oko 10.000 legionara.

Bez obzira na sve to, paralelno se u gradu živi i klima određenog stupnja egzaltiranosti. Trebalo je održati prisutnost duha na visokom nivou i braniti čast i dostojanstvo puka koji pruža otpor. Organiziraju se skupovi, modne revije, proslave. Javni se život nastoji obogatiti stvaranjem prigoda za dodjelu raznoraznih nagrada onima koji su za nešto zaslužni; dijele se medalje, ordeni, priznanja; odaje se počast zastavi i detaljno se vodi briga o prilikama koje bi bile korisne za manifestiranje prezira i nehaja prema materijalnim poteškoćama. U međuvremenu, Comandante vodi briljantan život i u Guvernerovoj palači prima čuvene, slavne i glasovite osobe koje mu pristižu kako bi iskazale podršku Danuncijadi. Jednostavno, grad se

svlači i razodijeva iz vlastitih mizerija, a sve samo da bi se mogao oboružati, obgrliti i obnizati slavom.

Sve ovo, međutim, ipak nije bilo dostatno pa je grad - država bio primoran pribjeći raznim načinima samofinanciranja pa tako i upotrebi nekonvencionalnih metoda, poput onih kojima su se još u 16. stoljeću služili senjski uskoci u svojim gusarskim akcijama i napadima na brodove Otomanskog imperija i Mletačke republike. Prave prihode, koji će konačno pokrenuti ekonomiju Regencije, u stvarnosti će donositi genijalni “prepadi” i filibustjerski pothvati suradnika odanih Comandanteu.

Našavši se u situaciji nemogućnosti da legalno raspolaže resursima nužnim za preživljavanje građanstva i legionara, D’Annunzio će promovirati sustavne gusarske i piratske akcije. On daje mandat svojim časnicima za organiziranje otmica i pljački u krstarenjima morem, kao i za smione prepade na zemlji u svrhu dobave prehrambenih i odjevnih proizvoda, živežnih namirnica, divljači, konja, prijevoznih sredstava. Tim je ljudima D’Annunzio dodijelio skupno ime „gli Uscocchi“, upravo po uzoru na nekadašnje senjske gusare, a sebi samome dodijelio epitet Velikog Uskoka.

Povijest nas je poučila da je ipak uputno praviti razliku između pirata i gusara. Pirati imaju samo jedan cilj i zadatak, a to je da se protupravno, protuzakonito i silom domognu tuđeg dobra, imetka, blaga i da sve to odvezu u svoja skladišta. Gusari, pak, imaju određenu vojno-pomorsku osnovu svog postojanja, izvjesnu pravnu zaštitu barem jedne od strane zaraćenih zemalja, a ponekad i obje. Međutim, i gusarstvo i piraterija su zapravo vršenje nasilja kako na samome moru, odnosno nad brodovima, tako i u primorskim i uzmorskim mjestima. Gusari za takav čin imaju dozvole i zapovijedi, te su i u novije vrijeme zakonima vezani, dok pirati nemaju takvih ovlaštenja.

D’Annunzio i njegovi legionari nisu bili prvi koji su pribjegli ovakvim krajnjim rješenjima, odnosno ovakvim vrstama “izvlaštenja”. Sam marš iz gradića Ronchi, zapravo je obavljen zahvaljujući avanturističkoj otmici brojnih malih kamiona, a koje je osmislio i realizirao Guido Keller. Nakon tri uspješna “ pljačkaška upada krstarenjem”, a koje su osmislili ovaj milanski barun i kapetan Mario Magri - među najmušićavijim mozgovima u službi grada/države Fiume - pjesnik je odlučio, bez okolišanja, legalizirati akcije ardita. Zato je, uz podršku „Sindicato dei Lavoratori del Mare e dei Ferrovieri“ (Sindi-

kat pomorskih i željezničarskih radnika) utemeljio svojevrsno ministarstvo i nazvao ga U.C.M., odnosno “L’Ufficio Colpi di Mano” (Ured za prepade). Svrha ovog ureda bila je da organizira i obavlja skretanje vlakova i brodova sa njihovih pravaca kretanja i da ih usmjerava prema gradu i luci Fiume. Još u listopadu 1919. godine proširila se vijest o velikom uspjehu „Ureda za prepade“, na čelo kojeg je „Grande Uscocco“ Gabriele D’Annunzio, imenovao vjernog mu Guida Kellera. Novi D’Annunzijevi uskoci voljeli su se određivati kao „Kellerovi ljudi“. U strogu ovisnost o U.C.M. - „Uredima za prepade“, Comandante je postavio takozvani “L’Ufficio Falsi” (Ured za falsificiranje isprava)) koji se bavio time da, zahvaljujući pomoći tiskara, proizvodi sve dokumente za kojima su Keller i ostali „Uskoci“ imali potrebe u svojim gusarskim akcijama. Belgijski pisac Kochnitzky, dok je govorio o ljudima od akcije koji se odnose na U.C.M. opisat će jedan scenarij tipičan za anglosaksonske viteške romane: “Uskoci su morski razbojnici koji ne plijene, ne otimaju i ne pljačkaju, osim u situacijama kada oteto i opljačkano trebaju dati gladnima kako bi ih nahranili. „Gli Uscocchi“ su djelovali s namjerom da osiguraju materijalna dobra neophodna da bi se nahranilo izgladnjele Fijumane, ali i da bi stvorili humanu i solidarnu mrežu slijedeći načelo filozofije doniranja, načelo koje je D’Annunzio sažeo u izricanju svojeg poznatog moto: Io ho quel che ho donato (Posjedujem ono što sam poklonio).

Ekonomija Fijumanske države vrlo je bizarna. Ne postoje porezi kao u drugim državama, sve počiva na otmicama, krađama i na donacijama koje su anonimne. Sve je to bilo nalik na Robin Hooda koji je krao bogatima da bi dao siromašnima. Ekonomija grada - države Fiume vodila se i održavala zahvaljujući opljačkanim dobrima. Ukradeni plijen se ravnomjerno dijelo narodu. Uscocchi vrebaju kad treba nahraniti gladne. Ukradena dobra tako postaju poklon i bivaju korisna, a pirat-lopov dobije poštovanje i uvažavanje. Zarada, kao produkcija, nije jedini pokretač. Prije su to rizik i avantura.

Filozofija darivanja ne slijedi ideal siromaštva jer da bi se moglo darivati potrebno je imati i posjedovati. Još nas povijest tome uči: Abraham je morao imati sina da bi ga žrtvovao Jahvi; a Buda i Sveti Franjo su izgubili sve, ali tek nakon što su već imali sve. Sljedbenici fijumanskog pokreta Yoga preziru novac i materijalistički kapitalizam te nastoje slijediti Budin način života. Guido Keller leti u svom avionu te iz njega baca cvijeće u slavu fratra Franje kao spomen i poštovanje za njegovo siro-

maštvo. D’Annunzio, koji je inače volio luksuz, tijekom jedne od svojih šetnji gradom, prosjaku udjeljuje milostinju, a ovaj mu ljubi ruku. Tada D’Annunzio klekne pred njim i nekoliko trenutaka zastane u tom položaju, nastojeći time izraziti svoju jednakost s njim.

Ovi novi uskoci, između ostalog, uspjet će uspostaviti gustu mrežu odnosa što će im pomoći u osmišljavanju i realiziranju famoznih fijumanskih poruga i šala. Osim grupe žestokih simpatizera, razmještenih između Venecije i Trsta, D’Annuncijevi gusari postavljali su i raspoređivali ljude od povjerenja po cijelom Apeninskom poluotoku. Tako je u otimanju parobroda Persia brodarske kompanije Lloyd, temeljna bila uloga četvorice ljudi koji su se na brod ukrcali u lukama La Spezia i Messina, a uz pomoć nekoliko lokalnih likova.

Sam je pjesnik aktivno surađivao s U.C.M.- Uredom za prepade radi realiziranja zapljena, brinući se više za ironičnu stranu tih aktivnosti nego li za onu pragmatičnu. D’Annunziju je mnogo veće zadovoljstvo pričinjavalo to da poduzima akcije podrugivanja i ismijavanja, i da zbija šale, nego li da plijeni sredstva korisna za preživljavanje građanstva. On je bio čvrsto uvjeren kako zajedničko sudjelovanje u porugama, pa tako i u svjetlu dijeljenja gusarskog poduhvata, bez obzira na to da li je unosno ili ne, dovodi do toga da se ljudi međusobno još čvršće (po)vežu, kreirajući tako neuništivi odnos bratstva.

Osporavatelji i protivnici Riečkog pothvata, piratske su akcije pripisivali Kelleru, jednostavno zato jer je bilo uobičajeno svaku opačinu i ludost staviti njemu na dušu. Ali u stvarnosti, spiritus movens filibustjerskih akcija bio je Mario Magri (1897-1944). S iskustvom iz Velikog rata, 1919. godine dolazi u grad Fiume kao legionar čija je dužnost bila „Aiutante di campo“, odnosno pomoćnik zapovjedniku D’Annunziju, kao čovjek od njegovog velikog povjerenja. Po završetku Danuncijade odlazi u Maroko gdje se pod vodstvom Abd el-Krima bori protiv Španjolaca. Nakon što se 1924. godine dogodio „delitto Matteotti“ (kada su fašisti smaknuli socijalistu Matteottija), Magri se odmah distancirao od fašističkog režima. Kada se D’Annunzio povukao u svoj Vittoriale, Magri ga je u više navrata posjetio i pri tome uvijek nagovarao da se otvoreno suprotstavi Mussoliniju. Nakon kapitulacije Italije (1943.), pridružio se talijanskom partizanskom pokretu otpora.

Prva akcija D’Annunzijevih gusara urodila je mnogim korisnim stvarima. Naime, približavalo se doba jeseni i zime, a Fiume je tada grad poznat po svojim burama i burinima koji probijaju kosti. Gotovo su svi legionari bili još

uvijek u ljetnim odorama. Kako pjesnik-osvajač nije uspio riješiti stvar putem redovnih i normalnih zahtjeva za opremanje Kraljevske vojske, on je kapetanu Magriju povjerio zadatak da pronađe barem kojih 500 šinjela, isto toliko pari vojničkih cipela i odijela, te oko tisuću vunenih odjevnih artikala.

Magri je sa zapovjedništvom za regiju Venezia-Giulia (Julijska krajina) nastojao dogovoriti snabdijevanje traženom odjećom i obućom, ali nažalost bez pozitivnog rezultata. Ipak mu se osmjehnula sreća. U jednoj gostionici u Trstu doznao je za „Brigadu Lombardia“ (stacionirana na Sušaku), koja je predala zahtjev za odjevnim predmetima, i da se isti upravo tih dana kompletira. Odjeven u odoru regularne talijanske vojske, kapetan Magri se pojavio u uredu vojnog povjerenstva te je od narednika, koji je bio u smjeni, zatražio kopiju zahtjeva postrojbe sa Sušaka. Tu nije bilo ničeg spornog, jer je zahtjev došao od strane vojne osobe višeg ranga (kapetan), pa je narednik na pisaćem stroju otkucao popis sa: 1200 komada vojničkih šinjela, 400 odijela od čohe, 600 pari cipela, bezbrojne druge predmete za potrebe vojarne.

Magri je uzeo papir s popisom artikala za dostavu te se vratio u Fiume, gdje je već bio ustrojen „Ufficio falsi“, pravi pravcati ured za kreiranje i izdavanje putnih, tovarnih i svih ostalih dokumenata, već prema potrebi. Za ovaj konkretan slučaj, sada je bilo potrebno samo napraviti bonove za podizanje potrepština s pečatima, potpisima i biljezima, kako bi četiri kamiona bili spremni, te opremiti ovratnike vozačavojnika povozne jedinice s oznakama „Brigade Lombardia“ na njihovim reverima. Nakon dobivanja punomoći od Comandantea, Magri je odmah krenuo u izvršenje zadatka. Nekoliko dana, po uspješno obavljenoj misiji, D’Annunzio je osobno telegrafirao vojnom povjereniku za Trst zahvaljujući mu na „plemenitoj pošiljci onih dragocjenih i neophodno potrebnih dobara.“

Slijedeća se uspješna akcija „La beffa dei vagoni“ (poruga s vagonima) odvijala ovako: iz Matulja su prema gradu Fiume trebali krenuti vagoni natovareni hranom i živežnim potrepštinama za postrojbe regularne talijanske vojske. Kako su mnogi od zaposlenika na željeznici simpatizirali s pothvatom L’Impresa di Fiume, među njima nije bilo teško pronaći pomagače za novu akciju. Trebalo je samo saznati kojeg će dana krenuti vagoni s hranom, pronaći načina da ih se otkači s lokomotive, i onda te vagone ručno pogurati kojih pedesetak metara i ponadati se da će stići do Rijeke bez iskliznuća s tračnica. Ova je akcija uspješno okončana, a kapetan Magri

je uskoro uspio organizirati još jedan pothvat s vagonima koji su ovaj puta bili natovareni oružjem unatoč blokadi pruge. Naime, prethodna je akcija službeno bila arhivirana kao „greška koju je počinio rastreseni i nedovoljno prisebni strojovođa“.

D’Annunzija je svaka od takvih akcija posebno uzbuđivala. Nakon drugog uspješnog pothvata s vagonima, pozvao je svoje gusare i pirate u lokal Ornitorinco. Kapetan Magri, koji mu je sjedio s desna, predložio je da se prepadi i otmice službeno promijene u regularnu aktivnost odjela za okupaciju. Comandante je, podižući čašu šampanjca, nazdravio slijedećim riječima: „Taj ćemo odjel nazvati U.C.M.... i on će biti institucija bitnih legionarskih karakteristika. A vi ćete biti moji Uscocchi.“ Odmah su određene i dotacije za novo Ministarstvo za prepade i za organiziranje odjela koji će se specijalizirati za izradu lažnih odnosno falsificiranih dokumenata.

Prvo plovilo koje su „gli Uscocchi“ oteli za potrebe Fijumanske države bio je brod Persia. To se dogodilo u listopadu 1919. godine. Brod je bio natovaren znatnim teretom oružja i streljiva namijenjenih antiboljševičkim trupama u Vladivostoku. Cijelu je operaciju osmislio kapetan Giuseppe Giuletti, svemoćni vođa „Talijanske federacije radnika i zaposlenika u pomorstvu“. Brod je otplovio iz luke La Spezia. Kapetan Giulietti je nastojao da se na brod popnu četvorica njegovih ljudi, ali se na kraju uspio ukrcati samo jedan od njih. Ostala su trojica uspjeli vlakom stići do Messine, gdje je brod Persia zastao kako bi se snabdio nužnim namirnicama.

Da bi sa svojih uskoka skinuo svaki osjećaj neugodnosti zbog prepada i otmice, kapetan Giulietti na sebe je preuzeo svu krivnju (ili zasluge) za taj čin: „Na moru se dogodilo ono što se moralo dogoditi. Naši su drugovi preuzeli upravljanje brodom, uzeli kurs i umjesto da krenu prema Sueskom kanalu, promijenili su rutu i krenuli ka luci Fiume. Iz tog razloga, Persia nije zaplijenjena. Prijevoz tereta s oružjem, municijom i hranom, koji je namijenjen protiv ruskog proletarijata, naši su predstavnici volonterski obavili do luke Fiume.“ D’Annunzio je zamislio da se oružje i streljivo istovare u riječkoj luci, a onda da se brodu dozvoli da nastavi svoju rutu do Trsta. Ali kapetan Giulietti nije podržavao tu soluciju. On je tražio da predsjednik vlade Nitti na račun osiguranja radnika u pomorstvu doznači one svote novca koje su već bile određene za to, ali kojih je isplata bila blokirana iz razloga što su se ti radnici izjasnili u korist pobunjenika u gradu Fiume. Tek kada novac bude dozna-

čen, brodu će biti dopušten nastavak plovidbe.

Nakon nekog vremena brod Persia, s tonama hrane i oružja, ponovo je opljačkan: „Mi ne radimo za nekog iz vlade Regencije ili za vladu, mi radimo za slobodnog čovjeka“... „Fijumanska stvar nije stvar tla, zemlje, nego stvar duše. To stvara besmrtnost“ govorili bi uskoci. D’Annunzio naređuje i oduzimanje robe iz skladišta talijanske države i to 1.000 kaputa, 5.000 košulja, 5.000 komada donjeg rublja, 10.000 čarapa, 5.000 đempera, 5.000 tegli marmelade, 200 vreća graha, 20.000 komada kocki za juhu. Među veće uspjehe uskoka ubraja se i otmica borbenog torpednog čamca Bertani u luci Trst. Samo sedam uskoka, uz pomoć jednog časnika, ukrcava se na brod. Kreću u izvođenje vrlo opasnog manevra bez mornara, koji su zatočeni u svojim kabinama. Pale se motori, brod Bertani dolazi na vez u gradsku luku te ga konfisciraju.

Učestale rekvizicije odvijale su se u intervalima malih svakodnevnih upada i pljački što su ih poduzimali avijatičari i obični legionari. One su gradu-državi omogućavale neprekidno snabdijevanje najnužnijim potrepštinama izbjegavajući embargo kojeg je nametnula vlada Kraljevine Italije. Osim toga, D’Annunzio biva iznimno ushićen načinima domišljatosti, lukavosti i snalažljivosti koje su njegovi ljudi iskazivali, a posebno time što bi sve te pothvate izvodili kroz porugu i sprdnju, u stilu u kojem je i on svojedobno izveo „La beffa di Buccari“. Comandante je gotovo svakodnevno svoje „podanike“ kljukao novim sadržajima i podacima i tako ih potpaljivao i uzbuđivao, mameći ih da sudjeluju u planovima kvarnerskog gusarstva.

Najbolje su organizirani prepadi tijekom noći, kada na punti otoka Cresa brzi čamci presreću plovila što iz pravca Venecije prevoze u luku Fiume prehrambene artikle, pšenicu, cipele, municiju, šampanjac, zračne gume. Jednom su oteli ambasadora koji je bio očaran njihovom uvježbanošču. Ubrzo je bio pušten na slobodu. Najbogatiji plijen činio je jedan albanski brod koji je prevozio bankarske vrijednosnice spremljene u kovčezima.

U prosincu 1919. godine obavljena je otmica broda Trapani. Brod nosivosti sedam tisuća tona bio je natovaren sijenom, vrećama brašna, suhih grahorica, voćem i drugim živežnim namirnicama. Krenuo je iz Ancone da bi dovezao naručenu opskrbu za regularne talijanske postrojbe u Šibeniku. Čim je brod ušao u međunarodne vode, sedmero uskoka zauzima brod te ga usmjeravaju u luku Fiume.

Potpukovnik Vittorio Margonari, direktor ureda „Servizi di Commissariato

e Contabilita’ dei Legionari“ („Usluge zapovjedništva i računovodstva Legionara“) brižno i marljivo je izdavao potvrde o zaprimljenoj robi i proizvodima svaki puta kada mu je U.C.M. dostavljao plijen iz otmica i prepada. Kada se prvi puta na jednoj strani potvrde potpisao, ironizirajući samog sebe pred Comandanteom, sa „Il ricettatore (riječ s dva smisla: primatelj, ali i utajivač) Margonari“, pjesnik se na drugoj strani iste primke potpisao sa „Grande Uscocco Gabriele D’Annunzio“.

Izvanredno vješt i maestralno izveden prepad zbio se kada su fijumanski gusari - pirati zapriječili prolaz brodu Baro Fejervary koji je bio toliko natovaren žitom da ni svi silosi raspoloživi u luci Fiume nisu bili dostatni za preuzimanje čitavog tereta. Ono što se nije uspjelo istovariti, pa je ostalo u štivama, vraćeno je talijanskoj vladi, zajedno s brodom, ali u zamjenu za milijun i pol lira. Magično ime Fiume bilo je dovoljno da se promijeni ruta svakog broda na Jadranu.

Osim za gusarske pothvate, D’Annunzijevi su se uskoci izvježbali i specijalizirali i za ucjene i iznude. Njihova najodvažnija akcija tog tipa izvedena je s brodom Cogne, kompanije Ansaldo iz Genove. Brod natovaren vrijednim dobrima poput svile, automobila, švicarskih satova i raznih drugih luksuznih artikala, dijelom u vlasništvu talijanskih tvrtki, dijelom stranih, trebao je krenuti za Argentinu. Roba koja se nalazila na tom brodu zapravo i nije bila zanimljiva kao moguća neophodna pripomoć trenutnoj situaciji u gradu Fiume, pa je prevladala ideja da se brod ipak otme i onda od talijanske vlade zatraži otkupnina. D’Annunzio je planirao zatražiti iznos od 200 milijuna lira u formi zajma gradu-državi. U slučaju da se ne udovolji njegovom zahtjevu, vrijedan teret bi se rasprodao privatnicima.

Svega osam fijumanskih uskoka presrelo je brod i otelo ga. Prema kroničarima, među njima je bio i jedan sedamnaestogodišnjak koji je pobjegao od kuće da bi se pridružio legionarima u riječkoj avanturi. Taj se mladić, kojeg je zbog svog izgleda D’Annunzio krstio sa „Jim zelenih očiju“, zvao Ettore Muti. Kasnije, tijekom fašističkog režima, bio je politički veoma angažiran, a nekoliko dana prije kapitulacije Italije dao ga je smaknuti sam Badoglio.

Po pitanju zaplijenjenog broda na kraju je postignut sporazum između zainteresiranih strana zahvaljujući milanskom poduzetniku Senatoru Borlettiju, inače pjesnikovom prijatelju. On je, naime, 1917. godine D’Annunziju povjerio posao osmišljavanja naziva za njegovu robnu kuću u Milanu, na piazzi Duomo. Pod nazivom

La Rinascente, ona tamo postoji i dan danas, kao i cijeli lanac dućana u Italiji. Borletti je uspio okupiti veći broj poduzetnika koji su D’Annunziju stavili na raspolaganje dvanaest milijuna lira, u apoenima od po tisuću lira, i taj je iznos trebalo isplatiti otmičarima u dvije rate. Nakon što je uplaćena prva rata, uskoci-pirati dozvolili su brodu Cogne da nastavi svoju rutu.

Posebni ured Kvarnerske regencije neprestano se bavi planovima o novim prepadima. Keller sa svojim avionom, u vrijeme velike nestašice hrane, traži namirnice leteći naokolo. Jednom je poremetio ravnotežu aviona nakon što je u nj utovario debele svinje; drugi put je napunio avion kokošima; a slučaj kad je avion napunio krastavcima i letio iznad grada, nagnao je građane da pomisle da se radi o bombarderu jer su krastavci poispadali po gradu.

Jedna od najrizičnijih akcija bila je otmica generala Nigre, zapovjednika 45. divizije, koji sa brigadama „Resine“ i „Firenze“ čuva granicu između Italije i grada-države Fiume. Vojne postrojbe na graničnim prijelazima znale su se često sukobljavati pa je među njima postojala velika doza animoziteta. Nigra je Fijumane nazivao lopovima, pa su ovi posumnjali da će on izvršiti prepad na aerodrom na Grobniku odakle lete fijumanski avioni. Fijumani su mu odlučili dati lekciju pa organiziraju otmicu. Ima nekoliko verzija, ali službena verzija Komande bazira se na rekonstrukciji događaja. Obaviješteni da će 26. siječnja 1920 Nigra proći planinskim putem iznad grada, arditi ga hvataju te vode u pritvor, a optužba je bila da „izražava neprijateljski stav prema gradu Fiume“. Počinje službena prepiska između D’Annunzija i generala Caviglie . Nakon njihovog susreta, Nigra je 9.veljače pušten.

Jedan od najsenzacionalnijih pothvata zbio se na proljeće 1920. godine. Bila je to poruga, baš po ukusu D’Annunzija. Postrojbe, kojima je na čelu bio general Enrico Caviglia, znale su arditima i legionarima raditi probleme, i čak im upućivati i uvrede, kada bi iz Fiume, u tranzitu kroz Trst, odlazili u posjet svojim porodicama u Italiju. Comandante je arditima naredio da otmu konje za vuču koje je regularna talijanska vojska sklonila u hale kamenoloma u uvali Preluk, kraj Voloskog.

Kasno navečer, 18. travnja, jedan je remorker krenuo prema luci Fiume. Kada se približio obali, na nj prethodno ukrcani danuncijevci, tada su odskočili na zemlju, stražaru rupcem začepili usta te imobilizirali stražu držeći je pod prijetnjom oružjem. Na remorker je ukrcano 46 konja. Već slijedećeg dana,