Estetizam i nadčovječstvo

sna, a umjetnost postaje najviši domet ljudskog postojanja. Naslućuje se razdor i raskol između kulture i umjetnosti s jedne strane i malograđanskoga društva s druge strane.

Jedan od najistaknutijih eksponenata, ne samo talijanskog već i europskog dekadentizma, nesumnjivo je Gabriele D’Annunzio. Svojim romanom Il Piacere (1889) uvodi u Italiju novitete europskog dekadentizma i simbolizma, kao i figuru dekadentnog junaka. Njegovo pjesništvo uključuje pojam nadčovjeka, panteizam, esteticizam, zavodljive ugođaje stvorene zvukom riječi. U njegovim djelima prevladava ambijent višeg sloja građanstva.

Dekadentizam je bio izvorištem niza raznorodnih umjetničkih struja u gotovo svim umjetnostima: osim u književnosti, u slikarstvu nastaju futurizam, apstraktna umjetnost, kubizam, dadaizam, nadrealizam, ekspresionizam, metafizičko slikarstvo; u arhitekturi funkcionalizam; u muzici impresionizam te uvođenje mjuzikla i jazza. U kazališnoj umjetnosti došlo je do značajnih pomaka i to ne samo na razini sadržaja, već i s tehničke strane (primjer Pirandello).

Dekadentizam je također svjedokom nastanka nove – filmske - umjetnosti čiji su ogromni potencijal uočili i kroz pisanje scenarija iskoristili neki od pisaca, poput D’Annunzia i Pirandella. Neki od kritičara dekadentizma naknadno su promijenili svoj prvotni, možda ishitreni, negativni sud u vezi s tim pokretom. Prema studijama Carla Salinarija i Waltera Binnija, ti su kritičari - revalorizirajući ukupnost pojava i dosega dekadentizma - ustvrdili da se talijanska kultura upravo u tom razdoblju lišila malograđanskog provincijalizma, otvorivši se napokon europskim težnjama i kulturnim strujanjima.

Kod D’Annunzija je teško razdvojiti život od spisateljske produkcije. Po vlastitom priznanju, on je htio „od svojeg života učiniti umjetničko djelo.“ Za izražavanje se služio mnogim, međusobno veoma različitim, literarnim vrstama, a privlačili su ga i raznoliki drugi umjetnički pravci. U temelje svoje produkcije, D’Annunzio je svjesno postavio projekt života kojeg se ne može oponašati i kojeg čine izbori nečeg što je ekstremno i senzacionalno; upražnjavanje skandaloznih ljubavnih veza, raskošnog životnog stila, vojnih pothvata i naširoko rasprostranjene ekscentričnosti. To ga je učinilo ne samo piscem nego i osobom koja je sposobna da uveliko utječe na druge i općenito na javno mnijenje. U korijenu izbora umjetnosti i egzistencije nalazi se, međutim, želja za življenjem i posjedovanjem stvarnosti

u svim njenim pojavnostima i očitovanjima, opsesivna potreba za senzualnim, vitalnim, energičnim i snažnim užicima, za impulsima koji se uzdižu u estetizirajući kult Ljepote. D’Annunzija je, dakle, moguće definirati kao estetu jer život koncipira kao kult umjetnosti i nečeg lijepog, jer ga konstruira kao djelo profinjene i dragocjene umjetnosti. Samu Ljepotu, on pri tome postavlja na pijedesetal apsolutne vrijednosti vlastitog života, a pri tome se ne utječe bilo kakvoj moralnosti.

D’Annunzio nije bio čovjek ni dubokih, a ni posve originalnih misli već artista sposoban sintetizirati elemente novotarija svog doba, s dosljednošću, suvislošću i velikom osobnošću na način da nam u svojim djelima ostavi savršenu sintezu jednog svijeta. On se nije ustručavao“ pokrasti“ ono što bi pogodilo i dirnulo njegovu imaginaciju i što bi sadržavalo one elemente koji bi mu mogli koristiti da zadovolje ukus građanskog i elitističkog sloja i općenito „njegove publike“. Edoardo Scarfoglio (novinar i utemeljitelj napuljskog lista Il Mattino), pjesnikov prijatelj još iz njihovih studentskih dana, prozvao ga je „Bonaparteom lijepe književnosti - savršenom sintezom njegove velike ljubavi za pisanje i sklonosti k egocentrizmu koji ga istovremeno i stalno prati tijekom čitavog njegovog života.“

Pod utjecajem Nietzschea, stalno se opirao i protivio rutini svijeta industrijskog građanstva kao i demokratskim i parlamentarnim institucijama kojima je suprotstavljao koncepciju aristokracije prema kojoj je masa uvijek iskazivala prezir. Mit o nadčovjeku - kao stav i izraz iščekivanja pojave takvog nad-čovjeka koji je sposoban i spreman prijeći s onu stranu svojih granica - poslužio mu je da odbaci svoj koncept umjetnosti koja bi trebala prožimati sve, čak i dimenziju građanstva i politike. Uz to je elaborirao ideju o misiji veličine i moći talijanske nacije, a koju treba ostvariti herojskim načinom života i težnjom za dostizanje vojničke slave. Uz ovaj mit o junaštvu, pjesnik je vezivao svoj negativni sud o postunitarističkoj Italiji (onoj nakon ujedinjenja) te traganje za vlastitim povijesnim korijenima u paganskoj grčko-rimskoj civilizaciji i u civilizaciji Rinascimenta.

Literarna produkcija D’Annunzija nastajala je usporedno s njegovim privatnim i javnim životom. Njegovim velikim ljubavima i čestim boravcima u rimskim, napuljskim, firentinskim i pariškim salonima posvećena su i njima inspirirana različita njegova djela. Zaokupljen je temama iz mondenog života, aktivan u pisanju književnih osvrta i kritika, teatrom, a u godinama koje su slijedile zaokupljen muzikom,