Povijesni kontekst grada Rijeke

Geopolitički, grad Rijeka smješten je na rubnom dijelu većih političkih cjelina, te se ujedno proteže i kroz prostor točke u kojoj se susreću i isprepliću srednjoeuropska i mediteranska kultura. Zato Rijeku možemo odrediti i kao Sjeverni pol Mediterana (na položaju gdje se, uz Monfalcone i Trst, Sredozemno more najdublje uvuklo u europski kontinent), ali i kao Južni pol Mitteleurope. Prošlost Rijeke poseban je primjer srednjoeuropskih prekretnica u povijesti.

O nastanku Rijeke, njezinu razvoju i političkoj pripadnosti sve do 14. stoljeća, ne zna se baš previše, jer je gradska arhiva višekratno bila žrtvom raznih ratnih razaranja. Intenzivnija arheološka istraživanja, u posljednjih stotinu i nešto godina, pokazala su da riječko područje obiluje velikim brojem prapovijesnih lokaliteta čiju kronologiju naseljavanja ona bilježe sve do 11. stoljeća prije Krista. To se prapovijesno naselje s vremenom pretvara u rimski vojnički castrum, te u srednjovjekovni grad utvrdu. Tijekom stoljeća gradom vlada nekoliko feudalnih gospodara, a od 1466. godine ulazi u posjed Habsburgovaca.

Rijeka je stoljećima bila u stalnim trgovinskim vezama s talijanskom obalom. Naročito je intenzivna bila robna razmjena s Jakinskom obalom (Costa Anconetana, u regiji Marche) koja je bila rival moćnoj Veneciji na Jadranu. Rijeka je jedini grad duž današnje hrvatske morske obale koji nikada nije bio pod upravom Mletačke republike. Čak štoviše, od 1291. godine, kada je Venecija Rijeci objavila rat, ta su dva područja bila stalno u latentnim ratnim sukobima, doduše i s mnogobrojnim primirjima, sve do 1618. godine. Među Venecijancima kolala je poznata izreka: „Un Fiumano neonato, un nemico in piu’ di Venezia“ („Svaki novorođeni Riječanin, jedan je neprijatelj Venecije više.“)

Sve do početka 18. stoljeća, Rijeka (Fiume, odnosno Terra Fluminis Sancti Viti; na vulgarnom njemačkom Sankt Veit am Pflaum) je bio gradić s nekih tri tisuće stanovnika. Nakon što je, novim patentom, habsburški vladar Karlo VI Rijeku i Trst proglasio slobodnim lukama, događaji su se počeli odvijati sve dinamičnije. Poslije katastrofalnog potresa 1750. godine dolazi do ubrzanog širenja grada Rijeke izvan gradskih zidina, kao i do velikog preokreta u ukupnom razvoju ovog područja. Pitanje pripadnosti Rijeke proteže se od ustanovljenja takozvanog pravnog instituta Corpus Separatum i proklamacije carice i kraljice Marije Terezije iz 1776. godine.

Revizijom navedene proklamacije 1779. godine, Marija Terezija proglašava Bakar slobodnom lukom, s područjem od Trsata do Šmrike, te određuje „neka se grad Rijeka s kotarom i nadalje smatra kao odijeljeno i svetoj kruni Kraljevine Ugarske pridruženo tijelo, i da se ni na koji način ne miješa s bakarskim kotarom koji je uvijek pripadao Hrvatskoj.“ Ovako sročena formulacija tog dokumenta potakla je u 19. stoljeću velike rasprave o tome je li Rijeka pripojena Ugarskoj, te je omogućavala pravni spor između Hrvatske i Ugarske o karakteru veza grada s političkim zaleđem.

Međutim, bez obzira na prijepore koji će uslijediti tako donijetim patentom, gradu Rijeci ponovo se potvrđuje pravo na unutarnju autonomiju zajamčenu statutima (Corpus Separatum). Time mu se priznaje stoljetna samouprava i poseban položaj u gospodarskom i administrativnom pogledu. Hrvatsko kraljevsko vijeće ukinuto je te iste 1779. godine i njegove su ovlasti prenesene na Ugarsko namjesničko vijeće pa je i Rijeka potpala pod ovlasti toga tijela. Status Rijeke kao izdvojenog tijela pridruženog ugarskoj kruni revidiran je 1807. godine, neposredno prije dolaska Francuza. Dekretom iz travnja 1811. godine, grad ulazi u sastav Napoleonovih Ilirskih provincija. Razdoblje francuske uprave, koja je potrajala naredne dvije i pol godine, izvršilo je utjecaj na razne sfere društvenog života Rijeke. Riječki gubernij obnovljen je 1822. godine. Talijanski je jezik i od mađarske, a kasnije i od hrvatske vlasti, priznat kao službeni jezik riječkog gubernija.

Mađarskom revolucijom, koja je započela 15. ožujka 1848. godine, uzdrmani su temelji Austrijskog Habsburškog carstva. Riječke gradske vijećnike preplavio je domoljubni osjećaj zajednički cijelom Ugarskom Kraljevstvu iako to nije podrazumijevalo i postojanje, kod njih, mađarskog nacionalnog identiteta kao što bi isprva moglo izgledati. Pripadnost koju gradski municipij javno iznosi odnosi se na pripadnost Ugarskom Kraljevstvu u kojem je Rijeci zajamčena autonomija (koju svakako nastoje očuvati) na osnovu pravno-političke slijednosti.

Hrvatska je u to doba jedno od najnerazvijenijih područja Monarhije, slabo dotaknuto procesima modernizacije i socijalnim kretanjima, gdje osnovu privrede još uvijek čini poljoprivreda zasnovana na feudalnim osnovama, a industrijalizacija je u samom začetku. Mađari, politički daleko jači, bore se za autonomiju teritorija zemalja krune Sv. Stjepana.

Gradom Rijeka, u ime ugarske vlade, upravlja guverner izabran među mađarskim plemićima. Guverner je ujedno i kapetan grada, odgovoran za širi teritorij gubernija, ali i za funkcioniranje same gradske komune. Međutim, veze prema Hrvatskoj su ipak čvršće od samo dobrosusjedskih s obzirom da Rijeka redovno šalje svoje predstavnike u Sabor, pa tako municipij imenuje svoje delegate koji će grad predstavljati u Saboru. Time Rijeka pokazuje kako smatra da ona ipak ima neku ulogu i u Hrvatskoj. Ovaj je koncept, vjerojatno, mogao i dalje funkcionirati da nije bilo rata između Ugarske i Hrvatske.

Te revolucionarne 1848. godine, prvi put u povijesti međusobno su zaratile Hrvatska i Ugarska. Bio je to početak rastakanja višestoljetne hrvatsko-ugarske državne zajednice. Mađari su Hrvate doživljavali kao kočničare građanskih promjena, državnoga prosperiteta, a osobito kao branu za nastanak samostalne ugarske države (u kojoj bi Hrvatska imala biti tek jedna od njenih pokrajina). Hrvati su pak Mađare smatrali zatirateljima svojih nacionalnih težnji. Hrvatski ban Giuseppe (Josip) Jelačić predvodnik je vojnih postrojbi koje guše mađarsku revoluciju, a u korist i za račun austrijskih vlastodržaca. Rijeka se ubrzo našla u neprijateljskom okruženju inzistirajući na svojoj pripadnosti Ugarskoj kruni. S lijeve strane Rječine razvija se naselje Sušak koje je pripadalo bakarskom municipiju.

Burna 1848. godina nije, dakako, zaobišla ni Rijeku. Iako se na području ovog specifičnog municipija ne događaju barikade niti ulični prosvjedi, kao što je to slučaj u gradovima diljem Europe, dogodile su se ključne promjene u smislu političke pripadnosti Rijeke, a mađarska uprava biva zamijenjena hrvatskom. Temelji su to daljnjih prijepora mađarske i hrvatske strane, te same riječke gospode nesklone hrvatskoj upravi, što će se protezati tijekom slijedećih dvadeset godina, sve do Ugarsko-Hrvatske nagodbe i tzv. „Riječke krpice“, a i nadalje ostaviti svoje tragove u političkim prilikama u Rijeci krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Glavna preokupacija Riječana i dalje ostaje očuvanje gradske autonomije. Riječki vijećnici ignoriraju događaje u Zagrebu i „Zahtijevanje naroda“ od 25. ožujka, prema kojima se i od Rijeke traži priključenje hrvatskom teritoriju. Ubrzo dolazi službeni poziv bana Jelačića i Hrvatskog sabora da se Rijeka priključi Trojednoj Kraljevini. Karlovački plemić Josip Bunjevac, zagrebački podžupan, rješavajući situ-

aciju u neposrednom riječkom zaleđu (Grobnik i Gorski kotar) ljeti 1848. godine, zainteresiran je konačno riješiti i pitanje Rijeke. Bunjevac od Rijeke traži podređivanje vlasti bana te riječkom municipiju šalje ultimatum. On je sa sušačke strane Rječine imao društvo od gotovo 1.000 naoružanih pojedinaca, dok je Rijeka imala tek šačicu gradske narodne garde kojom je zapovijedao Pietro Scarpa.

Josip Bunjevac, sa svojim trupama, ulazi u Rijeku 31. kolovoza 1848. godine, oko 8:30 sati. On je ovu akciju zauzimanja Rijeke izveo bez da je pričekao posebno odobrenje bana Jelačića, u čije je ime nastupao. Bez obzira na to, ban Jelačić je već slijedeći dan javno pohvalio Bunjevca za zauzeće Rijeke (Fijumani su ovu akciju okarakterizirali kao okupaciju svoga grada). Bunjevac ostaje u Rijeci kao banski povjerenik (5. rujna je i službeno imenovan opunomoćenim povjerenikom), organizirajući vlast vrlo diplomatski, poštivajući postojeću gradsku upravu s gradskim podkapetanom Giuseppeom Agostinom Tosonijem (prema „Libro di consiglio“- „Knjiga protokola riječkog gradskog vijeća“,DARI-Državni arhiv Rijeka). Tosoni i Bunjevac su prilično dobro surađivali u daljnjem vođenju grada, iako je Bunjevac imao stalnih prigovora upravo od strane riječkih patricija, koji nisu bili maknuti i izmješteni iz gradske uprave i koji stalno traže načina da se Rijeka vrati pod izravnu upravu Mađara. Takva će atmosfera vladati gradom slijedećih dvadeset godina (kroz koje razdoblje žitelji Rijeke općenito nisu bili zadovoljni hrvatskom vlašću), sve do uspostave ugarskog provizorija u Rijeci. Kroz cijelo to razdoblje, svi relevantni dokumenti ispisivani su i na talijanskom i na hrvatskom jeziku.

Godine 1851. Rijeka broji 12.272 stanovnika. Sa 65 manufaktura i 20 velikih poduzeća te ukupno 5.000 radnika, grad je već 1857. godine bio najvažnije industrijsko središte Hrvatske. I pored toga, dvadesetogodišnje razdoblje hrvatske uprave u Rijeci proteći će u neprekidnim razmimoilaženjima lokalnih municipalnih vlasti s vlašću bana u Zagrebu, pa i sa županijskom vlašću u samoj Rijeci. Hrvatska se u tom razdoblju nalazila u nezavidnoj ekonomskoj situaciji, posljedici promjena u strukturi privređivanja te nije uspijevala jednakom dinamikom slijediti Rijeku u prilagođavanju tim promjenama. Kroz te će prijepore pokret riječkog autonomizma sticati političku snagu. Sva nastojanja hrvatske uprave da sredi stanje i da Rijeku ekonomski, politički i nacionalno čvrsto poveže sa svojim političkim tijelom propadaju.

Austro-ugarskom nagodbom 1867. godine, monarhija je podijeljena na Cislajtaniju (u njen sastav ušli su Istra, Dalmacija, svi otoci) - dio pod izravnom vlašću Austrijanaca, i na Translajtaniju (pod upravom Mađara) kojoj su pripale Hrvatska, Slavonija te Vojvodina.

Hrvatski sabor je 24. rujna 1868. godine usvojio tekst „Hrvatsko-Ugarske nagodbe“ s 69 glasova „za“ i 4 „protiv“. Na osnovi paragrafa 66. nagodbe, tadašnji grad Fiume (Rijeka) sa svojim kotarom bio je izuzet od Hrvatske i neposredno pripojen Translajtaniji odnosno ugarskom dijelu monarhije. Rijeka je postala zasebno političko tijelo (u državno-pravnom pogledu „autonomna oblast“ s posebnim statusom) pripojeno izravno ugarskoj kruni, pod nazivom Separatum Corpus Sacrae Hungariae Coronae. Autonomija grada i gubernija bila je uređena suglasnošću Ugarskog parlamenta, Hrvatskog sabora i Gradskog poglavarstva grada Fiume (Rijeka). Zapadni dijelovi današnjeg grada Rijeka: Zamet i Kantrida bili su pod upravom Austrije, dok je Sušaku nadređen bio Zagreb odnosno izravno hrvatski ban. Iako se radilo o privremenom rješenju, takozvanom stanju provizorija, mađarske su ga vlasti postupno pretvarale u stanje koje je trebalo postati trajno, ali koje je završilo raspadom i „gašenjem“ Austro-Ugarske monarhije 1918. godine.

Hrvatski sabor prihvatio je 20. srpnja 1870. godine ugarsku upravu nad Rijekom pod uvjetom da to stanje bude privremeno. Prema toj odluci gradom i riječkim kotarom upravlja guverner „Rijeke i hrvatsko-ugarskog primorja“ kojega na prijedlog predsjednika ugarske vlade imenuje kralj. Ovlasti guvernera su bile javna uprava u gradu i pomorstvo u primorju Translajtanije. Posebnost situacije u upravljanju Rijekom čini još jedna specifičnost: uz guvernera postoji i gradonačelnik - podesta’ koji također ima određene ingerencije u lokalnoj upravi i samoupravi.

Kroz cijeli taj polustoljetni period odnose Rijeke i Zagreba tradicionalno je opterećivao „Crimen Fluminense“ („Riječki grijeh“) odnosno osjećaj hrvatske nemoći ili - što se u povijesnim publikacijama češće ističe - Rijeci nametnute krivnje. Rijeka posve gubi obilježja stare primorske komune u kojoj se sva vlast koncentrira u rukama trgovačkog patricijata, i postaje srednjoeuropski grad. Provincijalizam definitivno ustupa mjesto kozmopolitizmu. U tom babilonski živahnom gradu vlada istinska pomutnja običaja (Srednja Europa na Mediteranu) i jezika: u svakodnevnoj se komunikaciji

paralelno koriste talijanski, hrvatski, njemački, mađarski i slovenski jezik, uz dva autohtona gradska varijeteta (riječka cakavica i fijumanski idiom).

Rijeka sa podopćinama, 1890. godine, već broji 30.130 žitelja, a Sušak 2.417. Godine 1896. dolazi do sukoba između predsjednika vlade Ugarske i Predstavništva Rijeke (izvršne vlasti u gradu) povodom direktnog uvođenja ugarskih zakona u Rijeku. Naime, lokalne vlasti za to nisu dale nikakvu privolu. Taj događaj označio je početak sukoba između riječkih autonomista i zagovaratelja centralizma kojemu je sklona bila nova vlada. Na političkoj sceni, 1897. godine pojavljuje se Autonomna stranka koju predvode Luigi Ossoinack i Michele Maylender. Maylender je izabran za gradonačelnika unatoč akcijama vlade iz Budimpešte da se to spriječi. Godine 1907. održana je javna skupština građana kojom se traži uvođenje općeg prava glasa.

Grad Rijeka je od 19. stoljeća pa sve do početka Prvoga svjetskoga rata bio industrijski vrlo razvijen. Godine 1910. već ima 55.650 stanovnika, a Sušak 12.214. Od svih gradova u Hrvatskoj, Rijeka ima najviše industrijskih radnika, čak 6.484. Od toga broja njih gotovo 83% radi u šest velikih industrijskih postrojenja. Radništvo je u gradu internacionalno. Prema nacionalnoj strukturi, Talijani i Mađari protežu se od pripadnika najviših slojeva pa sve do radništva, dok Hrvati čine niži i srednji sloj, ali u manjoj mjeri i udio u gradskom patricijatu. Zbog toga u Rijeci, za razliku od na primjer Istre, nema jednoznačnog podudaranja društvene i nacionalne strukture, nacionalnih i političkih opredjeljenja. Po završetku Velikog rata 1918. godine prestaje postojati Austro-Ugarska monarhija. Time prestaje važiti i Ugarsko-Hrvatska nagodba. Hrvatski sabor je 29. listopada raskinuo sve državno-pravne veze s Austrougarskom, a istog je dana proglašena Država SHS (Slovenaca, Hrvata i Srba). Istodobno je u Rijeci veliki župan Rikard Lenac preuzeo vlast od posljednjeg mađarskog guvernera Zoltana Jekelfaluszyja. Rijeka je nakratko ušla u sastav novoosnovane Države SHS koja je, međutim, bezuspješno pokušavala od sila Antante zatražiti priznanje. Dan poslije, u gradu je ustanovljen još jedan organ vlasti u prijelaznom razdoblju: Consiglio Nazionale Italiano di Fiume (Talijansko nacionalno vijeće Rijeke). Sušak definitivno ulazi u sastav Države SHS. Raspad nekad moćne Austro-Ugarske monarhije potencirao je i nemogućnost velikih sila da se dogovore oko podjele dijelova dotadašnjih njenih teritorija. Ovakva situacija za poslje-

dicu je imala produžavanje agonije, neizvjesnosti i bezvlađa, posebice na području tadašnjeg grada Fiume (zapadni dio današnje Rijeke). Dana 4. studenog 1918. godine u riječku luku ulazi talijanska vojska. U samom gradu nastaje kaotično stanje u obnašanju vlasti. Pitanje statusa Rijeke postaje veliki međunarodni problem. Ubrzo se u Rijeku iskrcavaju i grad zaposjedaju anglo-američke i francuske postrojbe u sastavu savezničkih vojnih snaga. Nažalost, one nisu uspjele, ili pak nisu bile ni voljne uvesti nekog posebnog reda. Nakon što su 1919. godine savezničke trupe napustile grad nastaje konfuzna situacija i čak se događa i krvoproliće.

Zagovornici i pristaše aneksije Rijeke Italiji dovršavaju pripreme za zauzimanje grada. Podkraj ljeta 1919. godine na scenu ovog grada, sa svojim arditima i legionarima, stupa talijanski pjesnik Gabriele D’Annunzio, spisatelj i poeta, tada već ovjenčan aureolom svjetske slave. On će zapadnim dijelom Rijeke vladati slijedećih nešto više od petnaest mjeseci. Njegova Talijanska Regencija Kvarnera (La Reggenza Italiana del Carnaro) doduše nije bila međunarodno priznata država - jedino ju je priznao Lenjinov SSSR - ali je u analima moderne povijesti ostala zabilježena kao jedina država kojoj je ikada na čelu bio jedan pjesnik.

Nakon protjerivanja D’Annunzija iz Rijeke, slijedio je sporazum između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS sklopljen 12. studenog 1920. godine u gradiću Rapallo pokraj Genove. Temeljem ovog sporazuma, bivša D’Annunzijeva „država“ postaje međunarodno priznata i neovisna Free State of Fiume -Stato Libero di Fiume -Slobodna država Rijeka. Početkom ožujka 1922. godine pristaše fašista izveli su puč kojim su „srušili“ legitimno izabranu vladu na čelu s predsjednikom Zanellom. Bila je to uvertira u pripajanje grada Fiume Kraljevini Italiji.

Rimskim paktom od 22. veljače 1924. godine, Kraljevina SHS je priznala pravo vladi Benita Mussolinija da i formalno-pravno anektira ovaj grad. Nakon kapitulacije Italije (rujan 1943.), grad okupiraju njemačke vojne snage, a onda početkom svibnja 1945. godine u grad ulaze partizanske jedinice. Sve do veljače 1947. godine i Mirovne konferencije u Parizu, državno pravno pripadanje Rijeke (zapadnog dijela, zvanog Fiume) Italiji nije bilo osporeno, osim argumentima oružja. Historijski krug, čije je iscrtavanje počelo D’Annunzijevom „Riječkom avanturom“ 1919. godine, kronološki je možda zatvoreno 1975. godine kada su u talijanskom Osimu izaslanici Italije i Jugoslavije potpisali sporazum. Njime

su formalno-pravno okončani sporovi između dvije države, ali ostalo je pitanje da li su oni i povijesno rasvijetljeni. Razlike među ljudima, posebno idejne, a znatno manje nacionalne ili vjerske, utjecale su na egzodus i svu tragiku zbivanja po završetku Drugog svjetskog rata na području nekadašnje Julijske krajine. Tako i u lomovima na riječkom području, nadmetanju novog i starog ideološkog obrasca, prave su žrtve bili ljudi. Ne samo Talijani, kako se obično mislilo, nego i znatan broj hrvatskog i drugog netalijanskog življa. Ignoriranje cijelog jednog, i to vrlo važnog, razdoblja ne samo riječke ili hrvatske nego i međunarodne povijesti, ukazuje na mnoge dogme. One su često upravljale historiografijom, ali i životima ljudi, među njima i stanovnicima Rijeke. Mnogi su od njih ispaštali, ni krivi ni dužni, samo zbog toga što su bili pripadnici jedne, a ne druge nacije. L’Impresa di Fiume odnosno „Riječki pothvat“, dio je i hrvatske povijesti, iako se odigravao na tada tuđem teritoriju. D’Annunzio je svojim paravojnim upadom u Rijeku zapravo dao recept za takve i slične akcije. Mussoliniju je to bila poučna lekcija za njegov „Marš na Rim“ ( Marcia di Roma) 28. listopada 1922. godine, kojim je došao na vlast u Italiji. D’Annunzijevim poučkom, nema sumnje, poslužio se i Josip Broz Tito kada je odlučio i naredio svojim jedinicama da u svibnju 1945. godine zauzmu / „oslobode“ Trst, iako je bio svjestan činjenice da taj grad ne može zadržati i „ugurati“ u novu Jugoslaviju. To je bilo u suprotnosti sa sporazumom kojeg je sklopio sa zapadnim saveznicima zbog čega je i sam Winston Churchill bio „poludio“. Ali Tito se nadao da će mu taj potez biti adut u nastojanjima oko uključenja Istre, grada Fiume, i drugih nekih dijelova , koji su do tada bili u sastavu Italije, u novu državu. Vrijeme je pokazalo da mu se taj rizik na kraju isplatio .

Povijesna je činjenica da je Danuncijada i kasnija - u vrijeme vladavine fašizma - uprava gradom Fiume, ostavila brojne i bolne ožiljke tisućama ljudi koji su bili primorani napuštati svoje domove. Da li je krajem Drugog svjetskog rata i tijekom prvog desetljeća po njegovu završetku, revanšizam na područjima Rijeke, Istre i Primorske Slovenije - po načelu „Oko za oko. Zub za zub.“ - bio opravdan ? Na ovo pitanje, poželjno bi bilo dati odgovor, ili odgovore, u svrhu dekonstruiranja nekih stereotipa i zadatih shema koje je o nacionalnim sukobima na sjevernojadranskom području izgradila i učvrstila starija, koliko talijanska toliko i hrvatska i slovenska historiografija.

Knjiga prva

GABRIELE D’ANNUNZIO

Život svakog čovjeka je put k sebi samome, pokušaj puta, nagovještaj neke staze. Nijedan čovjek nije nikada bio sasvim on sam; no svatko teži za tim da to postane, jedan potmulo i sumorno, drugi jasnije, svatko kako zna. Svatko nosi sa sobom ostatke svog rođenja, sluz i jajčane ljuske jednog prasvijeta sve do kraja. Netko nikada ne postane čovjek, ostane žaba, ostane gušter, ostane mrav. Netko je gore čovjek, dolje riba. Ali svatko je hitac prirode uperen k čovjeku. A svima su podrijetla zajednička, majke iste, svi mi dolazimo iz istog ždrijela; ali svatko, kao pokušaj i zamah iz dubina, teži svojoj vlastitoj svrsi. Mi možemo razumijeti jedni druge; ali svatko može tumačiti samo sebe samog. — Hermann Hesse: DEMIAN

Princ avanture

Bio je bijel poput snijega, namazan mirišljavom nekom masti, besprijekoran u odijevanju. Gizdelin i kicoš, istinski dandy koji se uvijek želio isticati plemićkim načinom ponašanja i ophođenja. Bio je model profinjenosti, esteta dobrog ukusa i obožavatelj visoke mode. Za sebe je znao tvrditi: „Ja sam životinjska neman luksuza i sve ono što je suvišnost i pretek neophodno mi je kao i samo disanje.“ Obožavao je skupe i egzotične stvari, preferirao svilu i kadifu. Biti nepotkupljivi poeta, veliki ljubavnik i obožavatelj uzvišenosti i krasote, sve mu je to bilo potrebno u kreiranju najvećeg umjetničkog djela: njegovog

vlastitog života.

Njegov stil života, stvaranja i javnog nastupanja učinili su od njega lik kojeg se ili obožava ili prezire. Taj „apostol najrazuzdanijeg i najrafiniranijeg egoizma“, kako ga je etiketirao list Corriere della Sera, svoju je egomaniju i ekscentričnost uspio uzdignuti na razinu umjetničke forme koja je uvijek bila u opoziciji mainstream-u. Sebe je, uvijek i svugdje, volio isticati u prvi plan zbivanja. U svakom pogledu, bio je kontroverzna osoba o kojoj ni danas ne postoji jedinstveno mišljenje. Kako god pristupili D’Annunziju, nešto će uvijek izmaknuti našoj pozornosti. Njega je gotovo nemoguće svesti na jedan pripovjedni zahvat. Ne samo zbog naravi njegovih književnih, nego svekolikih životnih postupaka.

Niskog rasta, imao je visoko čelo koje odaje čvrstu volju, ravan nos, ali pogleda i usana tako slabašnih, kao da su posve prepušteni fatalnosti i strastima. Njegov izgled uopće nije ostavljao dojam da se radi o ma kakvom pjesniku ili umjetniku. Po riječima Michaela Leedena: „Nos mu je bio previše okrugao, oči preblizu postavljene, a imao je i strašne zube koji su mu kasnije zadavali mnogo glavobolje.“ Naizgled nježne tjelesne konstitucije i sanjivih očiju, kovrčave tamne kose

- dok nije posve oćelavio - doimao se kao nekakav umiljati dječačić. Bio je potpuna suprotnost svojem ocu kojega je opisivao kao utjelovljenje goropadne tjelesnosti i svega gadljivog i tjelesno raspadljivog. No, od njega je naslijedio strast prema ženama i neutaživi erotski naboj.

Slobodni stil života koji je razvio nauštrb tadašnjih moralnih standarda, osobito razne ljubavne avanture, ubrzo su mu donijele titulu velikog zavodnika. Isticao se slobodoumnim i lascivnim kolumnama koje je objavljivao u raznim glasilima. Usprkos brojnim fizičkim nedostacima opčinjavao je žene, a i sam je bio opčinjen njima. Skandali, dvoboji, raskidi sa svojim ljubavima, od kojih su neke zbog toga znale boraviti u psihijatrijskim klinikama ili čak pokušavale i samoubojstva, samo su potvrđivali njegove brojne preljube i zaljubljivanja. Većina ljubavnih veza poslužila mu je kao način vlastitog materijalnog uzdržavanja na račun ljubavnica, a mnoge je iskoristio ne samo kao nadahnuće za svoja književna ostvarenja, već i za vlastitu promociju. Novac, novac, novac... teško je on odolijevao tom zovu.

U pretjeranoj senzualnosti prepoznao je vlastiti potencijal, ne samo kao pisac koji vlastite erotske maštarije i doživljaje pretače u stihove i rečenice, već i kao način osvajanja svijeta. Imao je opsesivnu strast prema pisanju. U pisanju je, vlastita iskustva ispreplitao s maštanjima i sanjarijama. Bio je čitatelj „svejelica“, onaj koji se hrani svakavim tekstovima i koji guta baš svakakvu literaturu. Bio je pisac finog kova iako u znatnoj mjeri i plagijator, sposoban uzimati od klasika isto toliko koliko i od trendova i stilova koji su tada bili u modi. Baš istinski otimatelj tuđih ljubavi ali i kradljivac stihova kako onih antičkih tako i stihoklepaca - svojih suvremenika. Znao je grabiti punim šakama, od Ovidija pa sve do Camilla Sbarbara, a da se nikada nije udostojio ni citirati ih. Najznačajnije mu je oružje bilo: vješto slaganje riječi kojima je opijao ne samo ljepotice, već i mase. Netko je izračunao kako mu je opus - do kraja života - narastao na dvadesetak milijuna redaka i stihova. Gabriele D’Annunzio još je od mladih dana pokazivao sklonost ka tome da bude „drugačiji“ i da to svugdje i svakako pokazuje. Gotovo pa je znao, još od malih nogu, kako izgraditi vlastiti mit. Samopromocija mu je relativno rano postala veoma dobro poznati pojam. Svesrdno ju je prigrlio i uvijek obilato koristio. Publici i javnosti servirao bi svoju sveprisutnost i sve bi činio u službi svoga igrokaza. Imao je veliku i jako rasprostranjenu vid-

ljivost, koju je zapravo sam izgradio i proizveo. Bio je pravi medijski aktivist. Na određeni je način bio davna preteča „ekonomije pozornosti“, točnije: ekonomije privlačenja i usmjeravanja pažnje na sebe u lukrativne svrhe, a koja u današnje vrijeme zauzima sve više prostora na svjetskoj pozornici poslovnih aktivnosti.

Bio je osoba koja razmišlja i ponaša se izvan uobičajeno očekivanog okvira.

Svaka okoštalost išla mu je na živce. Bio je neobuzdani individualist i veliki neposlušnik. Po okončanju Drugog svjetskog rata,veliki je francuski književnik (dobitnik Nobelove nagrade) Andre’ Gide u jednom pismu svom sunarodnjaku, također piscu, Bernardu Engingeru-Satpremu sugerirao „oslonac“ u daljnjem tijeku života ovim riječima: „non - soumission“ ! (nema pokoravanja !) Obrazložio je to na slijedeći način: „Svijet će se spasiti, ako se uopće ikada bude mogao spasiti, jedino i samo zahvaljujući onima koji su neposlušni i koji se ne daju pokoriti“. Moglo je to izgledati kao poziv i kao podsticanje na pobunu protiv zakona, protiv svih mogućih politika, konvencija i običaja, bilo društvenih, moralnih ili nekih drugih - ukratko: reći ne! Ali Gide je nadalje pokušao objasniti kako njegov ne zapravo i izričito znači da: „Da nema neposlušnih, došao bi kraj svemu onome što smo voljeli i svemu onome što je pridonijelo tajanstvenom opravdanju za naše postojanje i prisutnost na zemlji. Ti „neposlušni“, oni su doista prava „sol“ i stvarni začin zemlje, oni su ti koji su odgovorni za Boga... Bog - kakva strašna riječ, i to još iz pera - da stvar bude bolja - nekoga tko je nemoralan i nećudoredan.“

Sve što je bilo vezano uz njegovo ime, D’Annunziju je bilo zabavno, ugodno, sjajno, gotovo pa uzbuđu-

juće: makar i majušna mrvica aristokratskog, asocijacija na biblijske

teme, način na koji su ga etiketirali čak i nadčovjekom. On je bio anđeo arhanđel što donosi proročanska otkrića svijetu, svijetu koji mu se toliko divi i čudi. Ime D’Annunzio - Nagovjestitelj, (u doslovnom prijevodu „od onoga koji objavljuje, koji je glasnik nečega „) toliko mu je bilo sretno i dobro pogođeno da su neki od njegovih suvremenika ustrajali na tome kako mora da ga je on sam osmislio i odabrao, a ne kako je to njegovo pravo obiteljsko ime na koje, naravno, ima pravo. A i on sam toliko je bio zaljubljen u svoje ime da je sa stražnje strane stolice s naslonjačima, koja se nalazila u blagovaonici i koju je koristio u razdoblju svoje najveće slave i sreće, dao ugravirati riječi: „Anđeo Gospodnji s nama je !“

On sam toliko je mitologizirao vlastiti životopis da je svaka književna i ina obrada njegove povijesne figure u opasnosti od ponavljanja. Zvuči paradoksalno, ali činjenica je da što je manje aktualan kao pjesnik i književnik, to je sve življa diskusija o njemu, a njegov lik i djela na drugim područjima života predmet su sve većeg zanimanja. Čini se da će na kraju, umjesto njegovih djela, opstati tek rasprava o čovjeku. Da li je Gabriele D’Annunzio bio avanturist? Jedan plitak, neozbiljan i isprazan Narcis kojeg su bizarne okolnosti te epohe uzdigle na pijedesetal „najslavnijeg spisatelja na svijetu“, umjetnika kojem se divilo veliko mnoštvo publike, ali i dobar dio spisatelja i umjetnika.

U potrazi za čovjekom s onu stranu osobnosti koja ga prikriva, iz biografije D’Annunzija pokušat ćemo prikazati kako on ipak nije bio tek neki posve frivolni i lakoumni esteta koji bi se s vremena na vrijeme - već prema potrebama i prilikama - zaogrnuo odorom pjesnika, zavodnika, ili pak kakvog vojskovođe. On je oduvijek bio pjesnik od akcije, pravi epski aed (pjevač- pjesnik u starih Grka), uzdizan u nebesa, čovjek koji je zazirao od toga da si sebi dozvoli mogućnost eventualne propasti ili da ga ubija ma kakva inertnost. Gabriele D’Annunzio zasigurno nije bio tek nekakav običan avanturist, već je riječ o istinskom Princu avanture, prethodniku i starijem bratu Lawrencea od Arabije, Saint-Exuperyja, Andre’ Malrauxa i Romain Garyja.

Viktor Car Emin, u svojem najboljem dijelu „Danuncijada“, priznao je kako je i sam bio nadahnut ljutim mu protivnikom Gabrieleom: „Svojim prepadom D’Annunzio nam je nanio mnogo zla. Svojom plamenom riječi, pjesničkim poletom, neodoljivim stihom, umio je da zanese mase, da ih vuče za sobom, fascinira, fanatizira... Fijumani su počeli da vjeruju u ono neko svoje supertalijanstvo kao i u neko najčistije latinstvo svoga grada...Godine 1940., dvadeset godina nakon pjesnikova mahnitanja u Rijeci, u dane kad je Italija...ulazila u nov osva-

jački rat, u trenutku kad su s onu stranu mosta najbučnije odjekivale stare danuncijanske parole, ja sam – pun srdžbe, osvete i mržnje – sjeo za stol da u jednom svom novom djelu salijem na Gabrijela svu bujicu svoga bijesa...Međutim-izišlo je drukčije. Što sam dublje ronio u neka njegova djela, sve sam više podlijegao čaru što je strujao iz nekih stranica njegovih „Laudi“, njegovih drama i romana. Osjećao sam se kao upola svladan...Nisam mogao da blagosiljam, a ni da proklinjem. Iznosio sam događaje onako kako su se odvijali, pa sam...u „Danuncijadi“ pjesnikovoj drugarici Sorellini pustio da ga od vremena do vremena nježno potiče neka se vrati...svojoj umjetnosti.“

Zvonkog i glagoljivo zavodljivog glasa, taj razbarušeni i opsjenarski D’Annunzio, sušta je suprotnost anđeoskome imenu što ga nosi. On već u internatu Cicognini svojim pjesmotvorom „Šesnaest mi je godina“ naviješta nemir stoljeća na pomolu:

Šesnaest mi je godina, a ćutim već kako mi bukte u duši i u mozgu prve vatre mladosti što se bliži: kutri mi u srcu prekomjerna želja za znanjem i za slavom, koja me često prignječi dubokom i mučnom melankolijom i natjera u plač: ne podnosim bilo kakav jaram: pripravan na srdžbu i na uvrede koliko i na opraštanje: pravedan, a najžešći preziratelj kukavica: oprečan štoviše svemu što radi svijet: vatren ljubitelj Nove umjetnosti i lijepih žena: krajnje svoj u ukusima: krajnje postojan u sudovima: nevin do krutosti: rasipan do razmetništva: ushićen do ludosti... Što još? ... Ah! bijah zaboravio jednu stvar: loš sam pjesnik i neustrašiv pripovjedač snova.

(iz internata Cicognini, utorak 20. svibnja 1879.)

Biobibliografski notes

1863.

Gabriele D’Annunzio rodio se 12. ožujka, u 8 sati ujutro, u očevoj kući u Corso Gabriele Manthone’, nekoliko koraka udaljenoj od jednoličnog duguljastog zdanja znanog kao Bagno Borbonico, smještenog na desnoj strani rijeke Aterno koja je ujedno i granica između općina Pescara i Castellammare Adriatico.

U mnogobrojnoj literaturi na temu D’Annunzia često se nailazi na spekulacije oko njegovog pravog prezimena. Demon dualnosti „Gabriele Rapagnetta“, kao l’annunziatore (glasnika, objavitelja, najavljivača) pratit će ga cijeli život. To prilično smiješno prezime, Rapagnetta, služilo je s vremena na vrijeme Gabrieleovim suparnicima i neprijateljima za ironiziranje i zato da mu se s vremena na vrijeme podruguju, posebice kada bi ih on znao iritirati svojim „aristokratskim“ poziranjima. Nije istina da je izvorno pjesnikovo prezime bilo Rapagnetta, i da je D’Annunzio samo njegov pseudonim. Naime, i njegov otac i braća mu i sestre, svi su nosili prezime D’Annunzio.

Gabrieleov otac Francesco Paolo, doduše, rođen je kao Rapagnetta. On je, naime, bio posljednje rođeno dijete u nizu od njih sedmero iz braka čovjeka po imenu Camillo Rapagnetta i žene mu Rite Olimpie, djevojačkog prezimena Lolli. Ritina sestra Anna Giuseppina bila je udana za Antonia D’Annunzia (otac mu Francesco bio je bogati posjednik raznih nekretnina i dobara i jedan od najuglednijih stanovnika provincije Abruzzo). Kako Antonio i Anna Giuseppina nisu imali djece, odnosno nasljednika, odlučili su usvojiti Francesca Paola (budućeg oca pjesnika Gabrielea), kada je ovaj napunio 13 godina. Usvajanje je pravno registrirano 1851. godine, dekretom Građanskog suda u Aquilei, a pri tom činu Francesco Paolo se odrekao svog izvornog prezimena te uzeo prezime D’Annunzio. Prije spomenuta zlobna

legenda nastala je uslijed toga što je na krštenju Gabriele D’Annunzija kum bio upravo njegov nono Don Camillo Rapagnetta, pa se ime i prezime ovog svjedoka nalazi i na krštenici.

Pjesnikov otac Francesco Paolo bio je trgovac vinom i sitni zemljoposjednik, ali veoma dobrog imovinskog stanja. Kada je nešto kasnije postao načelnikom Pescare, a onda i vijećnikom u pokrajinskoj skupštini, nezadovoljan običnom titulom cavaliere, samog je sebe frizirao naslovom commendatore, iako nikada nije bio odlikovan bilo kakvim znamenjem po kojem bi imao pravo tako se titulirati. Nažalost, Gabrieleov otac najčešće se prepuštao rasipničkom načinu života pa je u kratko vrijeme uspio spiskati obiteljsko naslijeđe, a svojim nasljednicima ostaviti tek obiteljsku kuću. Pjesnikova majka Luisa De Benedictis rođena je u mjestu Ortona a Mare, u nekadašnjem samostanu San Francesco, koji je vremenom postao Palazzo De Benedictis.

Francesco Paolo je brzo postao svijestan talenta svog sina i uočio njegove vrline i darovitost. Veoma se zauzeo za njegovo obrazovanje te ga podržavao još od njegovih prvih poetskih izražavanja. U Gabrieleovim adolescentnim godinama i prvim godinama njegove mladosti njihov je odnos bio afektivan i ispunjen međupoštovanjem. No vremenom, D’Annunzijev odnos s ocem postaje sve konfliktniji. A i pjesnik, po mnogo čemu počinje nalikovati na svog oca koji je bio senzualan čovjek, predan užicima i rasipništvu. Gabriele je počeo sve više zazirati od svog oca, ponajprije zbog njegovog hedonizma i tjelesnog izgleda. Smatrao ga je osobom oskudne moralnosti i kulturne zaostalosti. U svom djelu Il Trionfo della Morte, portretirao ga je ovako: „Debeo, uvijek drečavo crvene boje lica i snažne tjelesne građe, izgledao je kao čovjek koji iz svakog dijela svog tijela emitira neiscrpnu vrućinu putene vitalnosti. Njegova čeljust širokih vilica, njegove debele usne pune neutažive bahatosti, usta pretrpana njegovim snažnim disanjem, njegove nemirne prilično dvosmislene oči, njegov podrhtavajući nos sav istočkan pjegama, svaka crta njegovog lica nosila je pečat nasilja i osornosti. Mesnata putenost, ta brutalna stvar puna žila, vena, živaca, tetiva, žlijezda i kostiju, puna instinkata i požuda, putenost koja se znoji i zaudara - ta brutalna stvar, sva od samoga mesa, bujno je u njemu rasla i cvala nekom vrstom besramnosti i drskosti.“

Supruga jednog takvog stvora, naravno da je bila svetica, odnosno žena neporočnog i gotovo besprijekornog ponašanja. Luisa De Benedictis, u ci-

jelom gradu znana kao Dona Luisetta, potječe iz imućne obitelji. Uz njenu pomoć, Gabriele dolazi u kontakt sa nižim plemstvom Pescare te se upoznaje s osobama mnogo profinjenijim od onih iz obitelji D’Annunzio. Pjesnikova je mati bila lijepa žena koja se pomirila s ulogom dolične kršćanske supruge. Iako stroga, svu je ljubav pružala svojoj djeci. Prema svojoj majci pjesnik je gajio duboku ljubav i posvećenost koje nikada neće prestati.On ju je posebno obožavao zbog načina kojim mu je ugađala i na koji mu se divila: „Njeni su pogledi bili moje nebo“. Ljubav prema njoj inspirirat će ga u ispisivanju dirljivih stranica, od Inno alla madre mortale (Laus vitae) do Consolazione (Poema Paradisiaco), preko stranica djela Notturno do onih u Libro segreto i Le faville del maglio. Krajem siječnja 1917. godine, dok je bio na frontu, stigla ga je vijest o njenoj smrti. Odmah je otputovao u Pescaru, i u odori kapetana, prisustvovao pogrebu. Navodno je njezin Gabriele silno plakao i, čak, u nesvijest pao.

1874.

Jedanaestogodišnji Gabriele napušta Pescaru i odlazi u Kraljevski internat Cicognini, u gradu Prato u Toscani. Tamo pohađa klasičnu gimnaziju, te je nakon sedam godina završava s odličnim ocjenama. Profesori su ga opisivali kao adolescenta obdarenog mnogim talentima koji je, iako predan učenju i mnogo zreliji od drugih učenika, „sav posvećen tome da od sebe napravi ime“. On sam nije ni tajio svoju želju da u svemu prednjači: „Sviđa mi se pohvala, sviđa mi se slava, volim život.“ Shvaćao je da ima neodoljiv utjecaj na svoje drugove pa će reći: „Već sam bio postao svijestan svoje moći, znao sam već tada da ću moći odvući na bilo koje mjesto, u bilo koje doba, cijelo svoje društvo radi izvođenja najluđih nepodopština. Još je tada iskazivao osobnost lišenu kompleksa i psiholoških kočnica, osobnost koja se s realnošću nosila kompetitivnim pristupom. To je posebice došlo do izražaja kada se, kao šesnaestgodišnjak, usudio pisati pismo slavnom talijanskom pjesniku Giosue’ Carducciju, kojim se tada oduševljavao i divio mu se.U tom je periodu sastavio l’Ode a Umberto, svoj prvi tiskani rad.

1879.

Književnu karijeru D’Annunzio je započeo stihovima s jakom senzualnom notom, koja će do kraja ostati njegova glavna odlika. Troškove izdavanja svoje prve zbirke stihova, Primo Vere, pokrio je njegov otac. Tiskao ju je u jednoj tipografiji u gradu Chieti.

1880.

Objavljuje svoju prvu novelu Cincinnato. Preuređuje i nadopunjuje zbirku Primo Vere za novo, drugo izdanje. Uz tu se zbirku vezuje i nastanak takozvanog „danuncijevskog fenomena“. Naime, sam se D’Annunzio dosjetio načina na koji bi mogao uvećati uspjeh svoje zbirke. Novine Gazzettino Letterario iz Firenze zaprimile su i objavile anonimnu dojavu o tobožnjoj smrti pjesnika, odnosno o njegovom padu s konja što je izazvalo smrt. Odmah su uslijedili ganutljivi nekrolozi. Ta je vijest polučila takav efekt, zajedno s demantijima koji su uslijedili, da je privukla pozornost svekolike publike na ovog mladog pjesnika učinivši od njega legendu. Bez obzira na to, što je kasnije utvrđeno, kako je sve to on sam namjerno osmislio i izveo.Na krilima ove legende, D’Annunzio će 1881. godine stići u Rim. Po okončanju školovanja u internatu Cicognini, ljeto će provesti u svom kraju Abruzzo gdje će učvrstiti svoje prijateljstvo s slikarom Francescom Paolom Michettijem, skulptorom Costantinom Barbellom i muzičarem Francescom Paolom Tostijem.

1881.

U Firenzi upoznaje Giseldu Zucconi, kćerku jednog od svojih profesora u Cicogniniju, u nju se ludo zaljubljuje te joj posvećuje pjesme u zbirci Canto novo. Gabriele je svoju novu dragu zvao Lalla te joj obećao kako će je oženiti.

Seli se u Rim s namjerom upisa na Fakultet studija književnosti. Napisao je zbirku pripovjetki u verističkom duhu, Le novelle della Pescara.

1882.

Uskoro počinje surađivati s književnim časopisima Fanfulla te dvotjednikom avangardnijeg usmjerenja Cronaca Bizantina. Također radi u redakcijama književno-satiričkog lista Capitan Fracassa, koji je bio više pomodan i oponašao pariški Gil Blas, te u listu La Tribuna za koji počinje pisati eseje.

Izlazi mu zbirka lirskih pjesama Canto Novo kojom će požnjeti ogroman uspjeh u cijeloj Italiji: „Svatko me je tražio, molio i proglasio božanstvom. Posebice su žene bile te koje su iznad svega bile dirnute.“ Novinar Edoardo Scarfoglio nazvao ga je „Bonaparteom talijanske književnosti“. Također objavljuje svoje prve pripovijesti Terra vergine s temama smještenim u ambijent i tradicije svog rodnog kraja Abruzzo. U Rimu živi u jednom skromnom sobičku, u ulici Borgognona. Ustrajni je i stalni posjetitelj salona, koji su tada bili u modi i koji su se otimali za tada već proslavljenog pjesnika.

D’Annunzio upoznaje Mariu Hardouin, kćerku francuskog husara iz obitelji Duca di Gallese, pa se 1883.godine s njom i vjenča. Iz tog braka rodit će mu se tri sina: Mario, Gabriellino i Ugo Venerio, i kćerka Eva Adriana Renata, koju će smatrati svojom malom sirenom. Uslijed izraženih erotomanskih sklonosti D’Annunzio će cijeli svoj život mijenjati partnerice i doslovno juriti iz preljuba u preljub. No, ovaj njegov prvi brak ujedno će biti i ostati njegov jedini brak.Takav njegov izbor bio je diktiran željom da bude upleten u što je moguće manje pravnih zavrzlama zbog stalnih izmjena svojih nebrojenih ljubavnica.

1883.

Kako je Duca di Gallese, otac novopečene pjesnikove mladenke, bio protiv tog braka ostali su bez miraza te se sele u Abruzzo, u Villa del Fuoco. Pjesnik objavljuje zbirku pjesama Intermezzo di rime. Nastavlja još intenzivnije surađivati s novinama i periodičnim izdanjima glavnog grada.

1884.

Izlazi mu nova zbirka Il libro delle vergini. Iste godine postaje stalni urednik lista La Tribuna za koji će pisati kronike iz mondenog svijeta,sve do 1888. godine.

1885.

D’Annunzio postaje glavni urednik treće serije izdanja časopisa Cronaca Bizantina. U razdoblju od 1884. do 1888. godine intenzivno piše za novine i časopise. Taj rad nije ga samo energetski trošio već i nervirao jer je osjećao kako ga svakodnevni napor sve više odvraća od ostvarenja sna o slavi i remek djelu svoje poezije. To njegovo novinarsko iskustvo ipak nije bilo uzalud utrošeno vrijeme. Njime je stekao okretnost, lakoću i mnogostranost izražavanja, kao i spremnost u sučeljavanju s kolektivnom senzibilnošću.

U vrijeme godišnjeg odmora, kojeg je provodio u svom rodnom kraju Abruzzo, točnije 30. rujna 1885. godine, izazvao je na dvoboj stanovitog novinara, imenom Carlo Magnico, koji mu je u jednom objavljenom tekstu uputio nekoliko pogrdnih riječi. D’Annunzio u tom dvoboju biva ranjen u glavu i lica oblivena krvlju. Radi zaustavljanja krvarenja, na tjeme mu je izliveno toliko željeznog klorida da je ostao bez kose. Pjesnik je tim činom sačuvao svoju čast ali je postao ćelav.

1886.

Objavljuje zbirku novela San Pantaleone, koje će kasnije biti uključene u knjigu Novelle della Pescara. Također izdaje svezak lirskih pjesama saku-

pljenih pod naslovom Isaotta Guttadauro. To su izdanje ilustrirali likovni umjetnici, sljedbenici pravca znanog kao „prerafaelitizam“ koji su se okupljali u rimskom lokalu Caffe’ Greco. Ono, međutim, neće polučiti očekivani uspjeh. Novinar i pisac Edoardo Scarfoglio na tu se knjigu osvrnuo jednom zabavnom parodijom, na što je Gabriele reagirao tako što je i njega izazvao na dvoboj. Naime, supruga je svog Gabrielea jednog dana podsjetila na to kako svom jednom i jedinom slugi duguju tri mjesečne plaće. Ubrzo su se Rimom počele širiti glasine i nagađanja o tome kako bi Princ Sciarra (koji je nedavno bio kupio list Cronaca Bizantina) plaćao svog reportera ne toliko dobro zbog njegovog talenta koliko zbog popustljivosti spram njegovih slabosti. Scarfoglio je taj trač i javno obznanio. Duel se zbio 20. studenog 1886. ukrštanjem mačeva. Tom prilikom D’Annunzio je ranjen u ruku. Odmah potom, pjesnik je obnovio svoje prijateljstvo s Scarfogliom.

1887.

Upoznaje Elviru Nataliu Fraternali, udanu Leoni, u koju se zaljubljuje i koju će potom zvati Barbara i/ili Barbarella. Ona će ga inspirirati za lik Ippolite u djelu Trionfo della morte. S njom će ostati u vezi sve do 1891. godine.

1888.

D’Annunzio napušta Rim i list Tribuna. Povlači se u Abruzzo, u mjesto Francavilla. Tu ga, u svojoj vili „Il Convento“, ugošćuje prijatelj, slikar Francesco Paolo Michetti. U to vrijeme spjevao je zbirku La Chimera te napisao svoj prvi roman Il Piacere. Ovim romanom, u kojem je glavni lik dekadentni junak, uvode se u Italiji novosti europskog dekadentizma i simbolizma. Godinu dana kasnije taj će roman izdati nakladnik Treves.

1889.

Tek pošto mu je izdan Il Piacere, pripremio se za pisanje novog romana L’Invincibile. Nije ga, međutim, stigao dovršiti tijekom ljeta što ga je proveo s Barbarom u mjestu San Vito Chietino. Od 1. studenog 1889. pa sve do zadnjeg dana studenog 1890. boravi u Faenzi, gdje služi vojni rok u regimenti lako naoružanih konjanika „Cavalleggeri d’Alessandria“, kao rezervni potporučnik. Prvih je mjeseci u vojsci bio zaokupljen treniranjem konja u dresuri ali i čišćenjem staja. Iako je već bio vješt u jahanju, dogodio mu se i jedan pad kada ga je „vranac iz Mareme“ izbacio iz sedla“. D’Annunzio će se tog događaja dotaknuti mnogo godina kasnije (1916. godine) u svom djelu Notturno.

1890.

U časopisu Tribuna illustrata objavljeni su prvi nastavci romana L’Invincibile. Razvodi se od supruge koja je pokušala samoubojstvo skočivši s prozora u svojoj kući. Stare i tek nastale pjesme sakupio je u zbirci pod naslovom L’Isotteo - La Chimera.

1891.

Objavljuje dugu novelu Giovanni Episcopo te radi na djelu L’Innocente. Seli se u Napulj gdje upoznaje Mariu Gravinu, suprugu grofa Anguissola di Ramacca s kojim ona ima četvero djece. Tamo se pjesnik, kroz jedno određeno vrijeme, uspijeva vladati umješno i nekako lavirati između dvije žene, Gravine i Barbare. Taj je period ovjekovječio u nekima od svojih poetskih radova koji ostavljaju dojam kao da su namijenjeni dvostrukom primatelju.

Gravina se potpuno prepušta D’Annunziu te mu rađa kćerku Renatu, zvanu Cicciuzza, koja je u Notturnu prikazana u liku Sirenette. Počinje surađivati s listovima Corriere di Napoli i Mattino.

1892.

Za kazalište priprema i skicira Sogno di una notte d’estate i La Nemica Prihvaća se ponovno teksta L’Invincibile te ga konačno privodi kraju dajući mu novi naslov: Il Trionfo della morte. Objavljuje zbirku pjesama Elegie Romane.

1893.

Izlaze mu zbirke Odi navali i Poema paradisiaco. Naslov ovoj drugoj zbirci nametnuo mu je izdavač. Pjesnik je u to vrijeme bio u sukobu s publikom i htio je zbirku nasloviti kao Margaritae ante porcos (Perle ai porchi), pri čemu je bilo posve jasno tko su „porci“ (svinje), a tko „perle“ (biserje).

Pjesnička djela iz ovog razdoblja predstavljaju njegovu najzreliju liriku. U njima se D’Annunzio afirmira kao suvereni majstor riječi i savršen kovač stiha, oživljujući arhaične izraze i pomno birajući riječi radi njihovih zvukovnih kvaliteta. Roman L’Innocente izlazi u časopisu „Mattino“, te je odmah preveden na francuski (L’Intrus) i nešto kasnije na engleski jezik (The Intruder) . Ovaj mu roman donosi svjetsku slavu. Dvije godine proživljene u Napulju za pjesnika su obilježene veoma izdašnim kulturalnim akvizicijama i one predstavljaju doista preokret u njegovoj karijeri pisca, iako ih je on sam okarakterizirao kao „sjajna mizerija“.

1894.

Nakladnik Treves izdaje D’Annunziev roman Il Trionfo della morte koji će dvije godine kasnije biti objavljen i u Francu-

skoj. Ponovno se, s određenim dodacima i preinakama, objavljuje L’Intermezzo. U Veneciji se upoznaje s glumicom Eleonorom Duse, od njega starijom pet godina, te se s njom upušta u vezu koja će se vremenom sudbonosno intenzivirati. Suživot s princezom Gravina postaje mu sve nepodnošljiviji uslijed njene ljubomore.

1895.

Uspio je nagovoriti svog prijatelja Edoarda Scarfoglia da tijekom ljeta organiziraju krstarenje u vodama Grčke. U tome su im se, na Scarfoglinoj jahti „Fantasia“, pridružila još trojica prijatelja. Ovo putovanje po Grčkoj pjesniku je doista dobro sjelo kako bi savladao zlokobnu opčinjenost, koja ga je već izvjesno vrijeme držala u stanju „umoran k’o pas“, te je pridonijelo tome da njegov genij procvjeta. Kasnije, će neke od njegovih najljepših pjesama otkriti kako mu je ovo krstarenje donijelo beskrajno veću blagodat nego što mu se isprva činilo da je to moguće. Inspiriran putovanjem po Grčkoj, piše roman Vergini delle rocce. Scarfoglio, iskusni novinar kakav je već bio, unaprijed je oglasio javnosti namjeru o ambicioznoj ekspediciji, pa je tako među reporterima započela pomama i znatiželja koja je od tada nadalje okruživala i pratila pjesnika. U svakoj od luka, prema programu pristajanja, događala se navala na poštanski ured radi slanja mnoštva telegrama. Iz rimskog časopisa Il Convinto dobio je ponudu da im sastavi program sadržaja i izdavanja, a to je ujedno iskoristio za objavljivanje, u nastavcima, upravo svog novog romana Vergini delle rocce. Ugo Ojetti, jedan od najutjecajnijih talijanskih novinara i kritičara između dva svjetska rata, intervjuirao je D’Annunzia u vezi svoje knjige „Alla scoperta dei letterati“. Taj intervju postat će sastavni dio kapitalnog teksta za razumijevanje danuncijevske poetike.

1896.

Neposredni plod krstarenja po Grčkoj bit će prerada djela Canto novo. Sada već razdvojen od Gravine, nekoliko dana provodi u Toscani s slavnom kazališnom glumicom Eleonorom Duse. Nju je upoznao u Veneciji, jednostavno se zaljubio, a uz to počeo s njom i surađivati na način što se odvažio stvarati kazališne komade. Za slavnu Duse napisao je La Citta’ morta te je započeo roman Il Fuoco. Ovaj će komad ubrzo postati razlog zategnutih odnosa između njih dvoje zbog nesporazuma, strasti i ljubomore. Duse je od svojih prijatelja saznala na indiskretan način da Il Fuoco sadrži neugodne i neuljudne detalje njenog odnosa s au-

torom. Ona je postala krajnje ogorčena prema „l’enfant de volupte’“ koji je u svom djelu opisao sve tajne njihovog intimnog života. D’Annunzio je, naime, taj komad pisao za izvođenje pred publikom. Iako je bio odlučnog stava u tome da sačuva integritet svog djela, svejedno je nastojao umiriti svoju ljubavnicu i izgladiti svađu s njom.

1897.

Za Eleonoru Duse napisat će i Il Sogno d’un mattino di primavera, komad koji će praizvedbu imati u Parizu, kao i Il sogno di un tramonto d’autunno. Iste godine upušta se u avanturu političkog života. Kao zastupnik na listi desnice ulazi u jedan od dva doma parlamenta, Camera dei deputati.

1898.

Razdoblje boravka u Firenzi najplodnije je i najsretnije u njegovom dugotrajnom pjesničkom životu. Da bi bio što bliže svojoj Eleonori Duse, u ožujku mjesecu skrasio se u mjestu Settignano, na brdima pokraj Firenze. Tamo je unajmio vilu „La Capponcina“ (pripadala je plemićkoj firentinskoj obitelji Capponi) i pretvorio je u spomenik ukusu za estetski dekadentizam. Ta je vila bila na glasu ne samo zbog svoje luksuzne opremljenosti, nego i po brojnim hrtovima i konjima koje je pjesnik nabavljao ne brinući se previše o troškovima održavanja.

Slavna Sarah Bernhardt igra glavnu u komadu Citta’ morte, u izvedbi održanoj u Parizu. D’Annunzio najavljuje pisanje djela Frate Sole, una tragedia francescana te Laudi del cielo del mare della terra e degli eroi, sedam knjiga poezije koje će nasloviti prema sazviježđu Vlašići, odnosno konstelaciji Plejada (u starogrčkoj mitologiji imena sedam kćeri titana Atlanta koje je, poslije njihove smrti, Zeus uzdigao na nebo): Maia, Elettra, Alcyone, Celeno, Merope, Asterope i Taigete. Sa Eleonorom putuje u Egipat.

1899.

Iz Egipta odlazi u Grčku i na Krfu piše dramu Gloria. Po povratku u Italiju prati Eleonoru Duse na turneji koja je obuhvaćala gradove Palermo, Rim, Bolognu, Veneciju i Torino. Vrativši se konačno u vilu Capponcina, posvećuje se projektu Laudi i stihovima koje će zatim skupiti u prvim trima knjigama: Maia, Elettra i Alcyone. Nakon ljeta provedenog u mjestu Marina di Pisa, u rujnu putuje sa svojom Duse u Zuerich, a mjesec kasnije stižu u Beč. Kazališno djelo La Gioconda, u kojem glavnu ulogu igra Eleonora Duse, požnjelo je te godine veliki uspjeh.

1900.

Ulazak u novo stoljeće, pjesnik inaugurira u Firenzi svečanom Lectura Dantis. Giovanni Pascoli javno kritizira i kori pretjeranu D’Annunzievu mondenost, sklonost društvenim zabavama i površnost . Vidno uvrijeđen i pogođene taštine, D’Annunzio uzvraća pobijajući žestoko njegove navode . Objavljuje Il fuoco, djelo koje će razbuktati velike polemike zbog nemilosrdnog načina kojim pisac prikazuje glavno lice. Javnost je glavnog protagonista odmah identificirala s likom Eleonore Duse, s kojom će nešto kasnije otputovati u Austriju i Njemačku. Ljeto je proveo u unajmljenoj vili „Secco Motrone“ u Versiliji.

Krajem ožujka pobuđuje senzaciju u Parlamentu (događaj poznat kao Salto della siepe). Jednostavno je, kroz aulu parlamenta, odšetao u klupe ljevice. „Politička arena je obična tržnica.“

1901.

Nastavlja rad na započetim Elettra i Alcyone koje povremeno sam čita prisutnoj publici. Ljeti se vraća u Versiliu gdje završava pisanje drame u stihovima La Francesca da Rimini. Ovu tragediju posvetio je Eleonori Duse prema čijoj će jedinstvenoj i nedostižnoj glumačkoj umjetnosti D’Annunzio nadalje uobličavati karakteristike lica u predstavama. Praizvedba ove drame održana je u Rimu 9. prosinca.

Zajedno s Ettore Ferrarijem - Velikim Meštrom masonske lože „Grande Oriente d’Italia“- inaugurirao je Universita’ Popolare di Milano (pučko sveučilište) s kojim će surađivati u više navrata. Za Božić odlazi u Pescaru.

1902.

Izvršio je odabir pripovjetki za mlade, radnja kojih je. smještena u njegovoj rodnoj regiji Abruzzo, te ih radi objavljivanja sakupio u svezak pod naslovom Novelle della Pescara. Tijekom ljeta unajmio je vilu „dei Goretti“ u mjestu Romena, u toskanskoj dolini Casentino. Tu je sastavljao i preuređivao dobar dio soneta skupljenih u knjizi Elettra, kao i najveći dio zbirke poezije Alcyone.

1903.

Knjiga Maia, prva u nizu iz kompleta Laudi, objavljena je u svibnju. Za vrijeme ljeta provedenog u Nettunu, napisat će kazališni komad La figlia di Iorio. Krajem godine, ali objedinjene u jednom svesku, objavljene su Elettra i Alcyone, druga i treća knjiga iz kompleta Laudi.

1904.

Scenska izvedba najpoznatije D’Annunzijeve pastoralne tragedije La figlia di Iorio dogodila se u ožujku, u te-

atru Lirico u Milanu, te je imala veliki uspjeh. U tom komadu, prestižnu ulogu glavnog lika Mile di Codro trebala je utjeloviti Duse ali ju je bolest u posljednjem trenutku onemogućila u tome. Njezina ljubavna veza s pjesnikom počela je sve više posustajati. Ona je sve teže podnosila nemirni i nespokojan karakter, kao i ponavljane preljube ljubavnika kojem se predavala svim svojim osjećajima i cijelom sebe. Ali D’Annunzio ju je ipak veoma volio na svoj poseban način. Kada je 1924. godine umrla u Pittsburgu, napisao je za nju stranice koje su iskazivale koliko je dirnut i ganut, a u svom pribježištu Vittoriale uz radni je stol, pokraj slike svoje majke smjestio i bistu velike glumice te oko nje omotao žensku maramu. Tako je Eleonora postala „koprenom prekrivena svjedokinja“ njegove krajnje samoće. Te 1904. godine upušta se u intenzivnu ljubavnu vezu s Alessandrom Carlotti, markizom di Rudini. Njoj će se obraćati imenom Nike, zbog neodoljive ljepote njenog stasa. D’Annunzio nabavlja otvoreni automobil marke Florentia.

Zbog rasipničkog i neobuzdanog načina života, kao i strmoglavog uvlačenja u pravi pravcati vrtlog mondenosti, život se u i oko vile Capponcina počinje mijenjati. Prema procjenama kroničara tog doba, broj osoblja posluge skočio je s pet na dvadeset i jednu osobu, broj konja uvećan je s dva na osam, a broj pjesnikovih pasa s četiri na čak trideset i devet. Godinama u izlogu, kao onaj koji veoma pazi da nikada ne izgubi stalni kontakt s publikom, D’Annunzio vrlo dobro zna da i organiziranje zabava s plesom i zakuskom, zatim grupna jahanja konja kao i lov u hajkama na lisice mogu pridonijeti njegovom imidžu pisca sa statusom legende.

1905.

Na sceni milanskog kazališta Manzoni, prikazan novi pjesnikov komad La fiaccola sotto il moggio, ali predstava baš i nije imala neki uspjeh. Iste godine objavljena je knjiga Vita di cola di Rienzo. Nike, markiza Di Rudini, teško se razboljela te je tri puta podvrgnuta kirurškim zahvatima. Ljubavnik je uz nju neumorno boravio po cijele dane i noći, sve dok nije otkrio da je nepovratno pala kao žrtva morfija, odnosno da je oboljela od naizgled neizlječive bolesti.

1906.

Početkom godine, neumorni zavodnik upoznaje groficu Giuseppinu Mancini u koju se na veliko zaljubljuje. Nju će on zvati Giusini ali i Amaranta. Jadna Nike, markiza Di Rudini, time

će biti definitivno istisnuta. Priprema zbirku Prose scelte. Napisao je modernu tragediju Piu’ che l’amore, koje je izvedba bučno izviždana.

1907.

D’Annunzio prvi puta posjećuje Rijeku. Dana 23. listopada stigao je vlakom iz Venecije kako bi u slijedeća dva dana, u velebnom Teatro Verdi (danas kazalište Ivana pl. Zajca) promovirao svoje novo djelo La Nave. Za tu je izvedbu angažirao trupu „Stabile Romana“ i slikara Cambellottija - maga scenografije – a i sam je tom prilikom čitao neke od dijelova iz svog komada. Ostalo je zabilježeno kako je tom prigodom izjavio: „Došao sam u Fiume kao u svoj grad. Pomalo se osjećam Fiumanom budući da sam se zapravo rodio na brigantinu „Irene“, tijekom plovidbe u povratku iz grada Fiume u Pescaru. Dok je jedrenjak plovio prema Pescari nastala je oluja, a moja je mati, već u sedmom mjesecu trudnoće, iznenada dobila trudove i porodila me. Dakle, pripadam dijelom Pescari, a dijelom gradu Fiume... Rođen sam na sredini Jadrana.“ Sve one koji bi ikada posumnjali u ovu fantastičnu ali nikada posve potvrđenu priču, pjesnik bi nastojao uvjeravati u njenu istinitost.

1908.

Boreći se u samoj sebi između zova ljubavi i zova dužnosti (bila je udana), Giusina na kraju gubi razboritost te biva smještena u jednu ustanovu za liječenje mentalno oboljelih. Na kraju će odabrati odlazak u samostan. Očajni ljubavnik o svojoj je ljubavnoj zavrzlami započeo voditi dnevnik. To se djelo po svojoj iskrenosti i spontanosti razlikuje od svih njegovih dotadašnjih djela, zato što je pisano kao intimni zapis i nije bilo namijenjeno javnosti. Ono je objavljeno, pod naslovom Solus ad solam, tek nakon njegove smrti. Nekoliko godina kasnije knjiga je prevedena i na hrvatski jezik. Čitajući ovo djelo, osjeća se - u odnosu na druga njegova djela – kao da neka iskrenija i snažnije izražena duhovnost pokreće pjesnika. Kada je u pitanju D’Annunzio, ta duhovnost ipak može biti samo relativna, pa je treba primati s određenim odmakom i rezervom.

U njegovom životu red je došao na novu ljubav, dvadesetpetgodišnju Nathalie de Goloubeff, zvanu Donatella. Po D’Annunziu: „Diana s Kavkaza, toliko luda kao da je stvorena od najcrnje slavenske ludosti.“ Ona će uz njega ostati dugi niz godina dijeleći s njim i francusko izgnanstvo, tijekom kojeg neće nedostajati prepirki i suko-

ba, bizarnih i dramatičnih scena. Ljubomora će je natjerati čak i na pokušaj samoubojstva.

1909.

Stvara novo djelo Fedra. Nakon stanke od gotovo deset godina, vraća se pisanju romana. Djelom Forse che si’, forse che no zaokružio je svoj niz romana. U gradiću Montichiari (Brescia) leti s pilotima Curtissom i Calderarom te stječe pilotsku dozvolu.

1910.

Tijekom svojeg firentinskog razdoblja Gabriele se kreće između Firenze i Versilie, nastojeći uređivati vlastita izdanja od kojih zarade, međutim, nisu bile dovoljne za pokrivanje troškova njegovog raskošnog života i opetovanih sentimentalnih veza s različitim ženama. „Nikada bez ljubavi i bez dugova“, pjesnik se našao usred nepodnošljive situacije, padajući sve više i dublje u novčane neprilike. Dok izlazi Forse che si’ forse che no, konačno shvaća kako ne može više živjeti u Capponcini. Unatoč velikim uspjesima i ogromnim svotama novca koje je zarađivao svojim djelima, D’Annunzija sve više i sve češće počinju opsjedati i uznemiravati vjerovnici. Više mu ne pomažu ni povremeni bijegovi u marinu naselja La Pisana, a ni povremene pozajmice po osnovu akontacija za izdašne honorare (kao na primjer u slučaju ciklusa konferencija o aeronautici).

Zbog svega toga, odlučuje napustiti Italiju i bježi u Francusku. Isprva se nastanjuje u Parizu, a nešto kasnije pronalazi idilično zaklonište u dvorcu uz samo more, u Saint Dominique au Moulleau kraj Arcachona na obali Atlantskog oceana. Udaljenost od Italije ipak mu nije posve dokinula zanimanje za politiku. Na Sorboni je držao gorljive proratne iredentističke govore pa tako postaje dijelom talijanskog iredentističkog i političkog javnog mnijenja.

Često prisustvuje nezaboravnim predstavama ruskog baleta. Gospođa de Goloubeff, pjesnikova Donatella, nije jedina koja ga stalno prati. Sentimentalne i intenzivno prijateljske odnose isprepliće s američkom slikaricom Romaine Brooks (nje se dotiče u knjizi Notturno pod imenom Cinerina), feministicom i lezbijkom koja je uz to u incestuoznoj vezi sa svojim bratom. Također je u intenzivnim vezama s Isadorom Duncan i Idom Rubinstein te ekstravagantnom markizom Marijom Luisa Casati Stampa (zvana Core’). Počinje pisati, na arhaičnom francuskom,

Le martyre de Saint Sebastien, misterij kojeg je uglazbio Claude Debussy.

1911.

Le martyre de Saint Sebastien, s Idom Rubinstein u ulozi svetice, imat će premijeru 11. svibnja u Parizu. Crkvene vlasti zabranile su daljnje izvođenje ove predstave. U mjesecu srpnju, D’Annunzio počinje surađivati u listu Corriere della Sera. Prihvatio se pisanja serije autobiografskih proza koju je naslovio Faville del maglio. Ovi su mu tekstovi objavljivani sve do 1914. godine, a za svaki je bio plaćen po tisuću lira kako bi mu se pomoglo u rješavanju njegovih financijskih poteškoća. S ovakvim „umjetničkim“ i memoarskim prozama, koje su često naginjale ka velikoj samohvali, D’Annunzio je nastojao i dalje održavati se u fokusu talijanske publike od koje je bio prisilno odvojen.

1912.

Francusku, u kojoj je jako dobro primljen i u kojoj je slavljen, smatra svojom drugom domovinom. U Parizu živi luksuzno, okružen obožavateljima i ljubavnicama. Iz Francuske, punom pozornošću prati zbivanja u Italiji. Postepeno evoluira u patriotskog pjesnika nove imperijalističke Italije. Povodom rata u Libiji, piše Le Canzoni della gesta d’oltremare. Osim Le martyre de Saint Sebastien, piše i druga djela na francuskom. Piše libreto La Parisina za jedno od muzičkih djela Pietra Mascagnia.

1913.

Veliki skladatelj Giacomo Puccini stupio je u kontakt s D’Annunziem i od njega zatražio da mu napiše libreto za muzičko djelo La Crociata degli innocenti. Na kraju, Puccini nije prihvatio taj libreto smatrajući kako mu nedostaje potrebne dramatike za uspješno prikazivanje na sceni. Ipak, trud pisca nije ostao posve uzaludan jer je producentska kuća „Musical Film“ po tom tekstu snimila film.

Za potrebe glume Ide Rubistein napisao je La Pisanelle ou le Jeu de la rose et de la mort. Novinama Corriere della Sera dostavljat će nastavke kratkog romana Leda senza cigno. Piše kazališni komad Il Ferro koji će kasnije biti preveden na francuski, pod naslovom Chevrefeuille. Također priprema didaskalije za film Cabiria.

1914.

Po izbijanju Prvog svjetskog rata napušta Arcachon i seli se u Pariz gdje se počinje zauzimati za ulazak Italije u

svjetski konflikt, na strani sila Antante (uz Francusku, Ujedinjeno kraljevstvo i Rusiju).

1915.

Nakon pet godina „egzila“ u Francuskoj, vraća se u Italiju. Ujutro 5. svibnja, u rezidencijalnoj četvrti Genove zvanoj Quarto dei Mille, otkriven je spomenik u znak sjećanja na veoma važan događaj. Iz tog je mjesta svojedobno, u vojni pohod za ujedinjenje Italije, krenuo Giuseppe Garibaldi sa „šakom“ (mille) pristalica da bi na kraju završio s cijelom zemljom pod svojim nogama. Pri toj inauguraciji D’Annunzio drži svoj poznati vatreni govor (Orazione di Quarto) kojim zagovara intervenciju Italije u Velikom ratu. Po potpisivanju Londonskog sporazuma i objavi Italije da ulazi u rat, D’Annunzio - nakon upornih pokušaja - uspijeva ishoditi to da bude pozvan u vojnu službu kao časnik jedinice „Lancieri di Novara“ i pod zapovjedništvom Vojvode od Aoste (Duca d’Aosta). Ostalo je poznato jedno pismo koje je pjesnik dostavio Salandri, tadašnjem talijanskom premijeru, u kojem čak prijeti da će se ubiti ukoliko mu ne bude dozvoljeno aktivirati se na prvoj liniji borbi: „Ja nisam nekakav pisac u kućnom ogrtaču, s kapom na glavi i u papučama. Vi želite spasiti moj dragocjeni život, vi me smatrate muzejskim predmetom kojeg treba čuvati u kučinama i platnenoj vreći. Pa dobro, evo, predajem svoj život samo iz zadovoljstva da vam se usprotivim i da ga na kraju odbacite.“

Smjestio se u Veneciji, u zdanju Casetta Rossa na Canalu Grande. Za novine Corriere della Sera, piše Canti della guerra latina. Početkom i krajem kolovoza leti nad Trstom.

1916.

Na povratku iz jedne letačke misije iznad Trsta, 16. siječnja, prilikom prisilnog slijetanja doživio je nezgodu u kojoj je izgubio desno oko. Lijevo mu je oko odmah bilo prekriveno povezom kako bi ga se spasilo od eventualne infekcije. Dok je zbog toga prisilno mirovao mjesecima u potpunom mraku, pisao je Notturno. Ovo djelo teško je svrstati u neki od zadanih književnih žanrova. To je zapravo antiroman s refleksivnim i meditativnim sadržajem, pisan u formi lirske proze, rad koji predstavlja posebnost u pjesnikovoj produkciji. Svom nakladniku Treves daje dozvolu da se ova proza štampa zajedno s knjigom Leda senza cigno. Konačno redigirano izdanje Notturna objavljeno je 1921. godine.

Upoznaje Olgu Levi (Venturina), s kojom se upliće u strastvenu ljubavnu pri-

ču. Nešto kasnije upoznaje i pijanisticu Luisu Baccara (Smikra) koja će uz njega biti i u razdoblju „Fijumanske pustolovine“ kao i u vrijeme njegovog života u Vittorialeu, sve do njegove smrti.

1917.

Nakon što se oporavio od ozljede oka, bori se zajedno s pješaštvom na koti Veliki, sudjeluje i u bitkama na rijeci Isonzo (Soča) i rijeci Timavo (Reka). Tim povodom izjavio je kako je stekao treće obitavalište s onu stranu života i smrti. Ponovno se upušta u letove avionima, iako se njegov liječnik tome usprotivio, zaključivši: „Njegov slučaj znak je kako je znanost još jednom bankrotirala.“ D’Annunzio je sudjelovao u ratnim pohodima letjelicom iznad Pule i Bokokotorskog zaljeva, te je skovao ratni poklič Eia, Eia,Eia, Alala’ !

1918.

Nastavlja sastavljati stihove Canti di guerra, kao i držati govore kojima potiče i bodri publiku za borbu i žrtvovanje. Osmislio je akciju ulaska u Bakarski zaljev morskim putem, s ciljem potapljanja neprijateljskih brodova. Akcija „Beffa di Buccari“ (Bakarska ludorija odnosno poruga) na kraju nije ostvarila planiranu krajnju namjeru ali je ipak, pokazala bezobzirnost i bezobrazluk spram neprijatelja. Ta je D’Annunzijeva avantura, prije svega, imala simbolički značaj isto kao i njegov ludo smion i senzacionalan let iznad Beča. Bacajući iz zrakoplova na austrijsku prijestolnicu, veliki broj letaka umjesto izbacivanja bombi, htio je objaviti talijansku pobjedu. Nešto kasnije obavio je demonstrativno prelijetanje na nebu iznad Francuske. U listopadu sudjelovao u posljednjoj bici kod rijeke Piave.

1919.

Kraj rata bio je i kraj njegove ljubavne veze s Venturinom. Ovu će odmijeniti pijanistica Luisa Baccara.

Pregovori zemalja oko postizanja mira i uspostavljanja novog poretka u Europi ogorčili su D’Annunzia. Smatrao je pobjedu Italije „okrnjenom“ jer joj nije dodijeljena i Dalmacija. U novinama Popolo d’Italia, kojih je glavni urednik bio Benito Mussolini, objavljuje polemiku pod naslovom Lettera ai Dalmati. Već je bilo prošlo godinu i pol dana kako je Mussolini osnovao i ustrojio oružane postrojbe „Fasci di Combattimento“ te po Viktoru Caru Eminu: „Grad Fiume proglasio svojom zastavom i umalo te nije pod njom napisao In hoc signo vinces! (U ovom ćeš znaku pobijediti !)... Svi koji se vraćaju iz Italije potvrđuju to.“

Od svih teatralnih podviga koje je do tada izveo, a koji su za Talijane imali tek moralno značenje, izdvaja se njegov pothvat poznat pod nazivom „L’Impresa di Fiume“ (Paravojni upad s obilježjima vojnog puča) ili „Danuncijada“. Bio je to pothvat njegova života i kruna svekolikih njegovih avantura. Njime je uspio stvoriti situaciju koja će kasnije Italiji omogućiti da u svoj državni okvir pripoji i grad Fiume, unatoč svim postojećim međunarodnim sporazumima, a i protivno volji državnika okupljenih na Mirovnoj konferenciji u dvorcu Versailles. „Fijumanska pustolovina“, koja ima upečatljivo značenje ne samo u pjesnikovom životu već i u međunarodnoj politici, započela je 12. rujna 1919. godine.Tog je dana, kao kolovođa čete „ardita“ – odnosno skupine dobrovoljaca Talijana koji su dezertirali iz austrougarske vojske, D’Annunzio ušao u zapadni dio Rijeke. Iako je to bilo protivno željama talijanske vlade, on je zauzeo grad i okupirao ga bez ispaljenog metka.

Kada je stigao na periferiju grada Fiume, zaustavio se kako bi skupini fotografa i fotoreportera dopustio da ga uslikavaju. To je za nj bilo karakteristično jer je obožavao zauzimati svoje znane poze kako bi i na taj način bio stalno prisutan u javnosti. Nakon što je preuzeo vlast u gradu, jedna od njegovih prvih inicijativa bila je da ekipira ured za tisak. Tijekom slijedećih petnaestak mjeseci ukrašene i iskićene slike o njemu pojavljivat će se u tiskanim medijima čitavog zapadnog svijeta. S balkona Guvernerove palače, njegove nove rezidencije, redovito će prisutnom mnoštvu držati žestoke i motivirajuće govore. Sada u novoj ulozi „pjesnika oratora“- pjesnika govorništva, uspijeva uspaljenu masu fijumana, ardita i legionara uvući u zanos ovom egzaltirajućom i opasnom avanturom. Tijekom javnog iskazivanja odobravanja novome vlastodršcu, a u prekidima izazvanih ovacijama, D’Annunzio bi ubacivao svoje posebno smišljene izreke i slogane. Na taj je način kreirao model obraćanja mnoštvu kojeg će preuzeti i oponašati budući Duce fašizma.

1920.

Kako bi učvrstio vlast u gradu, te onemogućio stvaranje Riječke države pod nadzorom Lige naroda, D’Annunzio je 8. rujna proglasio osnivanje zasebne države Reggenza Italiana del Carnaro (Talijanska Regencija Kvarnera). Imenovao je sedam „rektora“, koji su trebali skrbiti o unutrašnjoj upravi, vojsci, financijama, pravosuđu, prosvjeti i javnim radovima, a za

sebe je zadržao „rektorat“, odnosno ministarstvo inozemnih poslova. Od ratnika, postao je „Commandante“. Međunarodno priznanje i sporenja oko Fiume bila su sad u središtu njegovih interesa, tako da je zanemario unutrašnje političke (ne)prilike u gradudržavi. Anarhosindikalist Alceste De Ambris sastavio je prvu verziju dokumenta Carta del Carnaro, temeljnog akta - koji je trebao imati ulogu ustava- samoproglašene „Kvarnerske regencije“, države utemeljene na vrijednostima revolucionarnog sindikalizma. Time je udaren temelj jednom novom pravcu znanom kao Fiumanesimo. U povodu toga Viktor Car Emin će zabilježiti: „Vragometna je ova naša selendra. Iz nje, sve ovako neznatne, izišao je veliki ideal: fijumanizam“.

Spletke u Guvernerovoj palači oslabile su položaj Comandantea. Vojni vrh Italije, a i njeni vodeći političari nisu imali baš previše razumijevanja za mjesečarske planove pjesnika-vladara. Ostala je upamćena izjava Giovannija Giolittija, tadašnjeg predsjednika talijanske vlade: „Pozlatit ćemo mu život, samo da nam dade mira.“ Naime, u tim je trenucima konsolidacija Kraljevine SHS bila od esencijalnog interesa za Italiju, tako da se službeni Rim priklonio pregovorima s drugom stranom. Rezultat toga bio je „Rapallski ugovor“. D’Annunzio je uoči potpisivanja tog ugovora namjeravao pozvati u goste Mussolinija, ali ovaj se nije odazvao jer je, nakratko, podržao vladinu stranu u pregovorima sa SHS, čime je svom prijatelju, ali i rivalu, Gabrieleu praktički zario nož u leđa.

Na Ligurskoj rivijeri - u mjestu Rapallo, 12. studenog, opunomoćenici Kraljevine Italije i Kraljevine SHS potpisali su sporazum na osnovu kojeg je utemeljena nova država Stato libero di Fiume/Slobodna država Rijeka. D’Annunzio je veoma glasno izrazio svoje veliko nezadovoljstvo: „O hulje Italije, još sam živ i neumoljiv“. Nikako nije htio prihvatiti taj akt jer mu je njime oduzet grad-država Fiume. Vlada Comandantea izglasala je rezoluciju protiv Rapallskog sporazuma, te 25. studenog upućuje notu vladi u Rimu, kojom je obavještava da Kvarnerska Regencija ne priznaje osnivanje Slobodne države Rijeka (Stato libero di Fiume). Nakon što su oba doma (Senat i Komora) talijanskog parlamenta, 28. studenog, ratificirali Rapallski ugovor, Rim dostavlja Comandanteu prijedlog - Modus vivendi - kojim se od njega traži da odstupi. Kako se on izričito izjasnio protiv tog prijedloga, talijanska je vlada odlučila vojnom intervencijom dokrajčiti „Danuncijadu“.

Talijanska ratna mornarica provela je efektnu pomorsku i kopnenu blokadu Kvarnerske Regencije. Navečer 21. prosinca u gradu je proglašeno ratno stanje čime je D’Annunzio bez ikakve potrebe izazvao velika ratna razaranja. Atmosferi zanosne i opijajuće euforije, što je ne tako davno kraljevala čitavim gradom, definitivno će uslijediti kraj, tijekom takozvanih „Pet riječkih dana“ (Le cinque giornate di Fiume). Od 24. do 29. prosinca, u sukobu talijanskih vladinih snaga i D’Annunzijeve paravojske, ubijeno je više od 50 ljudi, a oko 200 ih je ranjeno; u zrak je dignuto pet mostova i dva vijadukta, a stotinjak kuća je srušeno.

Posljednjeg dana sukoba, topovskim udarima s oklopnog bojnog broda Andrea Doria, napadnuta je i pogođena Guvernerova palača, službena rezidencija Comandantea. Pogođen je bio i okvir prozora D’Annunzijevog ureda na drugom katu. Sam je pjesnik pri tome imao sreće izbjegavši pogibelj. Ostao je tek lakše ozlijeđen otpacima žbuke koji su ga pogodili u glavu. Na kraju je dao izvijesiti bijelu zastavu. Dramatična događanja „Krvavog Božića“ tako su okončala njegovu fijumansku avanturu. U Opatiji je, konačno, 31. prosinca potpisao predaju kojim činom je odstupio sa svojeg položaja vladara „Gradom Života“, a kojim je i formalno pravno prestala postojati fijumanska paradržava. Najvažnija posljedica Danuncijade bila je pjesnikova politička smrt, ali i produbljivanje krize liberalne Italije.

1921.

D’Annunzio je napustio grad Fiume tek 18. siječnja čime je završila jedna značajna povijesna epizoda. Automobilom se odvezao u Mestre gdje su ga čekali njegov dugogodišnji tajnik Tom Antongini i jedan mornarički časnik. Motornim čamcem, kroz maglu što je prekrivala lagunu, uputili su se prema Veneciji. Još je bio mrak dok su vezivali brodić za crne zidne polustupove ispred palače Barbarigo, u kojoj je za nj bio unajmljen apartman. Već su slijedeći dan iz grada Fiume počeli pristizati vagoni puni dokumenata Kvarnerske Regencije kao i njegovim osobnim predmetima i komadima vatrenog oružja, goblenima i tapiserijama, raznim memorijabilijama i klavirom njegove drage La Baccara. Nakon kratkotrajnog boravka u palači Barbarigo, pjesnik je objavio kako „Commandante“ kreće na put natrag k Gabriele D’Annunziu. Ratni junak ponovo postaje spisatelj. Još iste godine odlučio se smjestiti u vili koja se nalazila na brdu s kojeg puca pogled na jezero Lago di Garda. Vila u blizini sela

Cargnacco, okružena čempresima s terasama obrubljenim ružinim grmovima i stazama što se među azaleama spuštaju prema jezeru, bila je jednostavan ali komforan stambeni objekt, na određeni način manja verzija vile La Capponcina. Vila je bila u vlasništvu Henry Todea i D’Annunzio ju je najprije unajmio i za to plaćao mjesečni iznos od 600 lira. Nakon nekog vremena, otkupio ju je za iznos od 130.000 lira.

Novo pribježište pozicionirano između Venecije i Milana, između užitka i businessa, zapravo je bilo savršeno - dovoljno izolirano, a opet u blizini velikih međunarodnih ruta. Tu će pjesnik esteta ostati zatočen do kraja svog života, uživajući u sinekuri i melanholičnim uspomenama na svoje erotske podvige.

Obnavljanje i preuređivanje rustikalne vile povjerio je lokalnom arhitektu Gian Carlu Maroniju pod uvjetom da njemu, D’Annunziju, prepusti krajnje ukrašavanje, opremanje i ispunjavanje dragocjenim predmetima i uspomenama iz njegovih ratnih pohoda. Pjesniku će se u novom „gnijezdu“ pridružiti Luisa Baccara, sada već njegova vjerna pratilja, a koju godinu poslije i Aelis Mazoyer, njegova vjerna guvernanta i ljubavnica još od vremena Arcachona.

1922.

Jednog je dana D’Annunzio pao s prozora na prvom katu vile i tom prilikom zadobio potres mozga i teže ozlijedio čelni dio glave. Zbog toga se morao oporavljati sve do listopada. Neki biografi pretpostavljaju da je do tog pada došlo jer ga je Luisa Baccara pogurnula s prozora. Ona je, naime, bila ljubomorna zato što je D’Annunzio previše pažnje posvećivao njezinoj sestri Jolandi. Po nekim drugim mišljenjima, to se ipak dogodilo slučajno. Bilo kako bilo, ta mu je nezgoda onemogućila da odigra aktivnu ulogu tijekom nemirnih mjeseci koji su prethodili maršu na Rim, gdje se trebao susresti s Mussolinijem. Postoje i spekulacije o tome kako ga se najvjerojatnije htjelo skloniti pred navalom mogućih izazova koji bi ga obvezivali na neželjena eventualna savezništva i kompromise.

Prepustivši se mirnoj atmosferi što je vladala na Lago di Garda, posvetio se završavanju djela Notturno i radu na svojem posljednjem velikom umjetničkom djelu: monumentalnom zdanju „Vittoriale“, muzeju mauzoleju, velikom kompleksu povijesne nostalgije. Također je odlučio sistematizirati svoje ratne i fijumanske govore radi objavljivanja.

1923.

Nakon što je cijeli objekt vile s imanjem nazvao „Il Vittoriale degli Italiani“, odlučio ga je pokloniti talijanskoj državi temeljem „Akta o doniranju“ u kojem je vrlo jasno precizirana protustavka prema kojoj će, za uzvrat, država morati ponuditi sredstva za završetak i održavanje monumentalnog zdanja. Državna će donacija biti utoliko obilnija koliko će ustupljeni joj resursi postajati brojniji i trajniji. Tijekom ove godine ima razmirica i nesuglasja s Mussolinijem oko pojedinih aktualnih problema. Objavljuje Per l’Italia degli Italiani.

1924.

Izlazi prvi tom D’Annunzijevog djela Le faville del maglio. Iste te godine, nakon aneksije grada Fiume Italiji, kralj mu je dodijelio plemićku titulu „Duca di Monte Nevoso“ (Vojvode od Snežnika) u znak zahvalnosti što je osigurao novu talijansku granicu na istoku. Pjesniku je ovo odlikovanje bilo veoma drago obzirom da je oduvijek, duboko u sebi, gajio ambicije da bude dio aristokracije.

1925.

Bit će među prvim potpisnicima proglasa Manifesto degli intellettuali fascisti zajedno sa F.T. Marinettijem, iako su njegovi odnosi s fašističkim režimom bili poprilično kontroverzni te već duže vrijeme predmet prepirki i rasprava među istraživačima historiografima.

1926.

Prema prijedlogu i želji Benita Mussolinija da „proroka“ drži što dalje od političkog života nacije, osniva se Nacionalni institut za objavljivanje svih D’Annunzijevih djela - Opera omnia u nakladi izdavača Mondadori. Financijska sredstva koja će se osiguravati iz realizacije tog obimnog izdavačkog pothvata omogućavat će da se otkupljuju nove zemljišne površine što okružuju „Vittoriale“ i da se izgradi krilo „Schifamondo“ tog zdanja. Toscanini u milanskoj opernoj kući la Scala postavlja djelo koje je Claude Debussy uglazbio prema D’Annunzijevu tekstu Le martyre de Saint Sebastien.

1927.

U parku zdanja „Vittoriale“ održana je grandiozna predstava djela La figlia di Iorio. U realizaciju je krenuo projekt Opera omnia objavljivanjem prvog sveska, djela Alcyone.

1928.

Izlazi drugi tom djela Faville del Maglio.

1930.

D’Annunzio potvrđuje i perfektuira „Akt o doniranju“ kompleksa Vittoriale talijanskoj državi, koji je bio potpisan još 1923. godine. Tom prigodom napisat će: „Ne samo svaka moja kuća koju sam namjestio, ne samo svaka prostorija koju sam studiozno uredio, već svaki predmet koji sam osobno izabrao i prikupio u različitim vremenskim periodima mog života, za mene su oduvijek bili način izražavanja; za mene su oduvijek bili način duhovnog otkrića, kao jedna od mojih poema, kao jedna od mojih drama, kao bilo koji od mojih političkih ili vojnih akata, kao bilo koje od mojih svjedočenja pravoj i nepobjedivoj vjeri. Zbog toga sam se odvažio ponuditi talijanskom narodu sve ono što mi (pre)ostaje.“ Aktom o doniranju Vittorialea, jamče se znatni prihodi i renta putem utemeljenja ustanove koja će objavljivati sva djela pisca, to jest kroz Istituto nazionale per la pubblicazione di tutte le opere di Gabriele D’Annunzio, a pod patronatom kralja i predsjednika vlade.

Sve to imalo je svoju cijenu: uklonjen odnosno prognan u kompleks Vittoriale, pjesnik živi pod nadzorom režima. Dopušteno mu je bilo da „izvire iz vode“ tek povremeno, u slučajevima kada je trebao dati malo svog „sjaja i laštila“ novom političkom kursu, što potvrđuje ključnu poziciju jednog režima koji svoj odnos s javnim mišljenjem posreduje ideologijom. Nadzor je povjeren Giovanniju Rizzou, funkcioneru u Ministarstvu unutarnjih poslova. On je u raskošnoj rezidenciji u Gardone Riviera bio u stalnoj misiji (od 1925. godine pa do pjesnikove smrti), kao „produžena ruka“ Ducea. Tajna i diskretna cenzura i špijuniranje provodili su se veoma rigorozno: korespondencija, telefonski razgovori, dolasci u Vittoriale, sve se bilježilo i zapisivalo. Mussolinijev nalog Rizzu bio je veoma jezgrovit: „Vijesti o duševnom stanju pjesnika komunicirati odmah. Meni izravno javljati o svemu što se odnosi na Vittoriale. Telegrafirajte mi u šiframa, pišite mi, ako ustreba dođite u Rim.“ Bez obzira na sve to, D’Annunzio nije prekidao posao spisatelja. Najčešće je pisao tijekom noćnih sati, u takozvanom „uredu“.

1934.

U Rimu je na scenu postavljen i izveden komad La Figlia di Iorio, u režiji Luigija Pirandella, dok je scenografiju osmislio Giorgio De Chirico.

1935.

Posvetio se objavljivanju knjige Cento e cento e cento e cento pagine del libro segreto di Gabriele D’Annunzio tentato di morire. Bila je to posljednja knjiga koju

će dati u tisak. Knjiga je nastala iz pjesnikove namjere da od materijala svoje fragmentirane autobiografije, između „velikog monumentalnog djela i propadanja“, spasi barem nešto. Također je radio na tome da poruke pisane u stihovima i prozama, kojima se obraćao Mussoliniju veličajući rat u Abesiniji, sakupi u jednu zbirku. Zbirka naslovljena Teneo te Africa objavljena je slijedeće 1936. godine.

1937.

Nakon smrti Guglielma Marconija, Mussolini je D’Annunziju ponudio mjesto predsjednika ustanove Accademia d’Italia. Unatoč preziru prema tadašnjoj situaciji s talijanskom književnošću, pjesnik je ponudu prihvatio ali nije otišao u Rim na svečano preuzimanje funcije. Odjeci javnog života do njega su dopirali tek kroz čavrljanja unutar Vittorialea.

1938.

Prvog ožujka, dok je sjedio za radnim stolom u prostoriji Zambracca, umro je Gabriele D’Annunzio. Prema službeno prihvaćenoj objavi, preminuo je u 20:05 sati, uslijed izljeva krvi u mozak.