Parfemi

D’Annunzija su inspirirala dva latinska termina s kojima se poigrao: aurum, zlato i aurantium, naranča, referirajući se tako na boju koju odražava prva riječ i na okus kojeg priziva druga riječ. I tako je liker nazvao Aurum, definirajući ga također i kao „Levis ponderis Aurum“ (veoma lagano zlato).

Posebno je intenzivnu suradnju održavao s tvrtkama u prehrambenom sektoru. Za svoje usluge, naknadu nije dobivao samo u novcu već su ga one redovito i učestalo snabdijevale svojim proizvodima što se za nj pokazalo veoma dragocjenim obzirom na njegov luksuzni stila života. U nekim je slučajevima surađivao i s drugim autorima. Tako je sa spisateljicom Matilde Serao realizirao promidžbenu kampanju za slastičarsku tvrtku „Premiata pasticceria Geremia Viscardi“ iz Bologne, te posebice za jedan od njenih najpopularnijih proizvoda „marrons glaces“. Matilde je napisala:“ Ja svoje nepce ne mamim ničim drugim nego samo s marrons glaces, najslađim marrons glaces.“ A D’Annunzio joj odgovara: „Ona među svojim lijepim prstima stišće marrons glaces i ljupko se smješka.“ Izmjena fraza i duhovitih izreka između dvoje pisaca biva uokvirena grafičkim projektom Augusta Majanija (umjetničkog imena Nasice), važnim eksponentom svijeta grafike i umjetnosti tog doba, zajedno s umjetnicima kao što su De Carolis i Cermignani.

Godine 1921. osmislio je moto „Fisso l’idea“ (Fiksiram ideju) za mastilo marke Sanrival. Proizvođač je objavio i pismo u kojem D’Annunzio zahvaljuje za to što je tinta „tako velikodušno darežljivo popunila moju isušenu mastionicu“. U znak zahvalnosti im je dostavio jedan primjerak svoje knjige Notturno, djelomice ispisane s „veoma crnim darom“. Pjesnik je u stalnoj potrazi za novcem i artiklima koji su mu neophodni za život „na visokoj nozi“ u svom utočištu Vittoriale, pa rado stavlja na raspolaganje svoje spisateljske vještine svim onim tvrtkama koje mu se obraćaju s upitima za suradnju.

D’Annunzio se oduvijek oduševljavao tajnom moći mirisa. Poznato je da je u svojoj vili, u Vittoriale degli Italiani na jezeru Lago di Garda, osim svojih knjiga parfemima volio impregnirati tende, odjeću, i sve ono što je sadržavalo tekstil. Prirodnim miomirisima bio je okružen i tijekom svoje šesnaestomjesečne vladavine gradom Fiume: lovorom, lavandom, ružama, kaduljom, ružmarinom, borovicom, smrčom, smolama pinije i bora i čempresa, omamljujućim morskim zra-

kom kojeg je posvuda znala raznositi domaća bura.

Sve to, pjesniku je bilo nezaboravno senzorijalno olfaktivno iskustvo, utoliko što mu je ono bilo izvorište inspiracija za osmišljavanje naziva linije većeg broja esencija koje je proizvodila tvrka Societa’ Anonima Stabilimenti L.E.P.I.T. Ova tvrtka iz Bologne (između polovice tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća imala je naročito veliki uspjeh na tržištu) od D’Annunzija je zatražila da joj smisli imena za veći broj njenih parfema. U jednom pismu što ga je napisao u ožujku 1920. godine Adolfu De Carolisu, koji je bio zadužen za projekt oblikovanja bočica i njihovog pakiranja, D’Annunzio je napisao: „Poštovani gospodine/ odlična je stvar izmišljati nove parfeme u Italiji koja svakodnevno fabricira/ toliko loših mirisa koje umišljeno i tašto/ izvozi u Pariz i London./ Bizarno je i nastrano, ne bez uljudnosti tražiti nova imena za onoga tko je u svojim/naporima i u svojoj borbi prisiljen zanemarivati sve obzirnosti i delikatese, čak i one hrvatskih trgovaca./Ali danas je grad Fiume ljubičicama okrunjen kao antička Atena./ I danas je ljubičica iz Fiume najmirisnija ljubičica na svijetu. / Sola mihi redolet (meni miriše, žao mi je)./ Evo naziva./Želim Vam puno sreće!“ Ovim pismom od 3. ožujka 1920. godine Gabriele D’Annunzio objavljuje imena za nove parfeme iz serije „I Profumi del Carnaro“, a koja su inspirirana strašću za novim gradom (Fiume), u kojem mu se dogodilo da bude akter svjetske povijesti s početaka dvadesetog stoljeća.

Svaki kraj nosi svoj pečat, svoj neponovljivi potpis. Mirisi nas šalju na putovanje, a u vezi njih prekrasna je upravo činjenica što su toliko osobni. U načelu, nitko ne zna zašto odabire upravo taj miris koji mu se sviđa. To ovisi o doživljajima i osjećajima koji su zakopani duboko u ljudskoj podsvijesti. Imena koja je pjesnik dodijelio „kvarnerskim parfemima“ bila su: La Fiumanella / La Brezza del Carnaro (lahor Kvarnera) / La Rosa degli Uscochi (Ruža uskoka) / La liburna / Il lauro di Laurana (Lovranski lovor) / L’ardore del Carso (Žar Krasa) / L’alala’.

Sav artistički dio: dizajn bočica parfema, etikete, kutijice i ilustracije popratnih prospekata i reklamnih brošura koje objašnjavaju same proizvode, potpisao je Adolfo De Carolis (slikar, ksilograf, fotograf i ilustrator D’Annunzijevih radova). Bočice su izrađene u staklarni „Vetreria Artistica Barovier“ u Muranu, a kovčežići i prospekti s crtežima De Carolisa u milanskim tvrtkama „Officine Grafiche Baroni“ i „Unione Zincografi“ te u „Zincografia di Bologna“. Osim što je

parfemima izmislio imena, kao marljiv i profesionalan copywriter, za svaki je proizvod razradio i tzv. „headline“ odnosno glavni naslov oglasa/promidžbene kampanje. Tako je, primjerice, za Il lauro di Laurana smislio: „Fin i tanan, koji se izmiče i pri tome gubi, vrlo delikatan. Lovran: onaj što priziva slavu za pjesnike i ponovno budi sjećanje na dva čudesna umjetnika.“ Za zaključnu i rezimirajuću frazu odnosno slogan (pay off), dakle dio teksta „kojeg ispisuje“ nova serija parfema, D’Annunzio je odabrao „Cum lenitate asperitas“ (Treba pustiti da trpkost hlapi i nestaje putem istančane osjetljivosti). Ovdje se može uočiti kako pisac integrira i kombinira rad i obvezu odgovornosti u području oglašavanja sa političkom propagandom i kako ovo pokazuje labilnost granica između različitih lica i različitih dimenzija njegovih aktivnosti.

Arome, esencije, širenje i strujanja hlapljivih mirisa bili su važan dio D’Annunzijevog olfaktivnog univerzuma i kao takvi imali veliki značaj u njegovim slikovitošću bogatim djelima. Izljevi opojnih i nadprirodno zanosnih ruža, bijelih ljiljana, narcisa, usijanih gardenija, poželjnih tuberoza (Polyanthes tuberosa), mirisa ambre, mahovine i rose, sakristije, kože, starudija, stotinu godina starih likera, ili miris svježih fijumanskih perli. Parfemi, odnosno miomirisi, za D’Annunzija su sve i sve je u njima. Oni mu omogućuju da luta vlastitim mislima, da kreće na jedan originalan put, samo njegov vlastiti intimni doživljaj. Uvijek je tražio mirise koji mu stvaraju ugodu i koji ga podsjećaju na dobre i lijepe trenutke, koji u njemu bude osjećaj sreće. Miris negdje čeka i on ga traži, a kada ga nađe onda je to prava ljubav. Parfemi su ga znali i vraćati u prošlost, te tako oživljavati u njemu emocije, trenutke, slike i zvukove.

Od spektakla prirode i njenih godišnjih doba opisanih u zbirci Alcyone, do olfativne memorije i prisjećanja koja hrani ljubavnu strast u Il piacere, od priče o osjetilu njuha kao vodiču za buđenje bolesti u djelu Notturno, do stalnih referiranja na privatne zabilješke i pisma ljubavnicama, svako je djelo D’Annunzijevo poškropljeno ljubavlju prema parfemu. Njegova radosna opijenost olfaktivnim uzbuđenjima bila je toliko poznata da ga je jedan od štovatelja, farmaceut Mario Ferrari iz Gardone Riviera, u svom pismu upućenom mu početkom ožujka 1925. godine, čak počastio „titulom“ Odorarius Magister.

D’Annunzio se redovito snabdijevao parfemima koji su najviše bili u modi, koji su mu pristizali odasvuda, bez obzira na cijenu i troškove dobave. Određeni broj parfema sam je kreirao i