Il Parrozzo

za njih pronalazio nazive te ih čak nastojao, u vlastito ime i za vlastiti račun, plasirati na tržište putem važnih talijanskih i stranih trgovaca parfemima iz tog doba. Interes mu je bio da stvara ekskluzivne, poetične i evocirajuće arome i mirise. U tu svrhu proučavao je razne tradicionalne recepte, a posebice se služio djelom o umjetnosti izrade parfema Notandissimi segreti d’arte profumatoria, pa preko eksperimenata Caterine de Medici sve do knjige Ricettario Galante del Principio iz 16. stoljeća. Na margini jednog recepta za parfem u ovoj posljednjoj knjizi postoji i zabilješka koju je pjesnik vlastitom rukom ispisao, zabilješka s formulom za parfem Acqua Nuntia. On je ovaj parfem, za koji je osmislio ime, bočicu i ampule, čak i patentirao jer je bio gotovo siguran da će se uspješno prodavati, prije svega zbog imena.

Smatrao je da su parfumeri, u trenutku stvaranja kreacije, pravi umjetnici iza kojih ostaju upečatljiva umjetnička djela. Istinskim kreatorima parfema, umjetnost mora biti ultimativan kriterij. Ovakvim stavom, na određeni način, D’Annunzio kao da je prejudicirao ono što se, ne tako davno, dogodilo u Muzeju za umjetnost i dizajn u New Yorku. Kustos tog muzeja, Chandler Burr odlučio je postaviti prvu olfaktivnu izložbu na svijetu. Parfemi su se do tada nalazili samo u galerijama. Nakon što su se našli i u muzeju, praktički su i službeno priznati kao umjetničko djelo.

Suradnja D’Annunzija s proizvodnom tvrtkom „Luigi d’Amico parozzo Sas di Manoppello (Pescara)“, dvadesetih godina prošlog stoljeća, zanimljiva je zbog pjesnikove sposobnosti da sjedini u jedan jedinstveni „case study“ (slučaj iz prakse) različite žanrove njegovog spisateljstva i oglašivačko promidžbene aktivnosti. U slučaju suradnje između D’Annunzija i vlasnika tvrtke, istovremeno su prisutna pisma (po) hvale, potpis pisca umetnut izravno u pakiranje proizvoda, imenovanje proizvoda („naming“) i uloga koju je pjesnik razvio kao „testimonial“. Ideju za Il Parrozzo je 1926. godine dobio Luigi d’Amico, vlasnik tvrtke, inspiriran tradicijom seljaka iz regije Abruzzo koji bi za božične blagdane radili sirovi kruh od kukuruznog brašna te ga pekli u pećnici na drva. Kruh bi bio polukružnog oblika i tamne boje. Za realizaciju slastice Il Parrozzo odlučeno je da se upotrebljava kukuruz, izvorno reproduciran u neobrađenom kruhu sa žutanjkom iz jaja, kao i da se reproducira tamna boja koja je karakteristična za izgorjelost kore uslijed pečenja u peći na drva, a koju će se dobiti korištenjem tankog čokoladnog

preljeva. Kako je htio komercijalizirati i promovirati svoj novi proizvod, d’Amico se odlučio obratiti D’Annunziju. Tako je između njih započela suradnja koja će potrajati dulje od jednog desetljeća.

U to doba, već je bila naširoko poznata D’Annunzijeva angažiranost na području oglašavanja pa je d’Amico zatražio suradnju sa svojim zemljakom nadajući se da mu ovaj može značajno doprinijeti u promidžbi novog proizvoda. Krajem rujna 1926. godine d’Amico piše D’Annunziju: „Veoma štovani Maestro,/ Ovaj Vam Parrozzo, Il Pan Rozzo d’Abruzzo (sirovi kruh iz Abruzza), nudim sa svoje strane i s imenom koji povezuje Vašu i moju mladost. Sjećate li se Fidalme d’Amico? Sjećanje na ovu moju dragu rodicu povezano je uz Vaše radosne odlaske u internat u Prato... Htio sam ujediniti ove dvije ponude - sjećanje i... slasticu - jer mi je poznato koliko su neke uspomene vrijedne vašoj duši. Donedavno mala tvrtka sada se povećala, pa sam Vas nastojao uključiti u moju živu aktivnost, i eto malog primjera naraslog napora. On će meni postati nagrada ukoliko bude zadobio Vaš cijenjeni pristanak. / Vaš veliki štovatelj, Luigi d’Amico.“ (Časopis Interferences litteraires, broj 18/svibanj 2016., str. 82).

Suradnja s tako uglednom osobom kao što je D’Annunzio nametala se d’Amicou kao neophodna jer se tvrtka našla u fazi ekspanzije zahvaljujući i nastanku novog proizvoda. Zajednička, sudbinska nit koja će tvrtku upariti s pjesnikom postat će temeljni element uspjeha novog proizvoda i od Parrozza stvoriti simbol male, ali dragocjene povijesti literature oglašavanja i reklamiranja. D’Annunzio je, nakon što je probao uzorak slastice, bio njime veoma oduševljen. Kako je oduvijek bio emocionalno vezan uz svoj abruceški kraj, svoj grad i uz svoje izvore, na upit d’Amica odlučio je odgovoriti tako što mu je početkom studenog 1926. godine poslao madrigal La Canzone del parrozzo, napisan na dijalektu Pescare: „E’ tante ‘bbone stu parrozze nove che pare na pazzie de San Ciatte’, / c’avesse messe a su gran forne te’ la terre lavorata da lu bbove, /la terre grasse e lustre che se coce.../ e che dovente a poche a poche chiu’ doce de qualunque cosa doce...“, odnosno u prijevodu: „Toliko je dobar ovaj novi parrozzo/ Da izgleda kao hir svetog Ceteja(Peregrina, zaštitnika Pescare)/ Koji je u tvoju veliku peć stavio/ Zemlju što je preoraše volovi/ Zemlju masnu i sjajno ulaštenu što žari,/ Okrugliju od provolonea(vrste svježeg sira) na toj vatri/ Plemenitoj, a koja malo po malo postaje/ Slađa od bilo koje druge slastice/ Blagoslovljeni da su d’Amico i sveti Cetej! / O Bože, kada se latim parrozza,/

Svako jutro grlom mojim/ teče mlijeko mog Abruzza.“

Znakovit je D’Annunzijev metričko - stilistički izbor. On potvrđuje impostaciju veoma preciznog poetskog oglašivačkog stila. Prije svega, radi se o madrigalu odnosno o tipologiji poetskog komponiranja u stihovima od po 11 slogova kojim pjesnik, između ostalog, daje novi dignitet vremenu na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće. Izvorište termina madrigal u riječi je mandriale i/ili madriale (stado, stoka, govedo), a izraz se odnosi na pastirski svijet i život kao i na poetsku strukturu koja se u kontekstima narodnih pjesama, govora, predaja i spisa koristila još od 14. stoljeća. Ovakvu strategiju D’Annunzio je primijenio i u drugim poetskim djelima, posebice u djelu Alcyone, razvijajući način pisanja koji bismo mogli odrediti kao kreativnu presliku posuđenica čiji je izvor tradicionalna talijanska poezija.

U slučaju slastice „Parrozzo“, forma definira suštinu. Izbor forme madrigala odgovara zahtjevu da se priča o jednom proizvodu koji nastaje tako što se za njega trag pronalazi u rustikalno-narodnom ozračju. „Parrozzo“ je proizvod potekao iz miljea siromašnog puka, ali sada prerađen na komercijalan način, i tako ponovo ulazi u tradiciju lokalne kulture. Izbor dijalekta u sastavljanju reklamnog teksta nije slučajan. On odgovara želji da se zabilježi i naglasi veza proizvoda s teritorijem, a ujedno i da se pruže smisao autentičnosti i osjećaj povjerljivosti.

Imajući u vidu sveukupnu reklamnooglašivačku aktivnost D’Annunzija, možemo uočiti uglavnom dva njegova lica. S jedne strane prevladava osoba D’Annunzio, znana iz vojno osvajačkih pothvata, onaj njegov profil koji izranja iz razmjene (po)hvalnih pisama s vlasnicima raznih tvrtki koji traže njegov doprinos kao „copywritera“, ukratko onaj koji doprinosi stvaranju i prodaji proizvoda. S gledišta esteticizma, osoba koja od vlastite figure i svojih pothvata stvara mit što se ponekad čini kao banaliziranje povijesno važnog načina života. Primjerice, paravojni upad u grad Fiume i nazivi koje je davao parfemima isprepliću se kroz lik samog D’Annunzija.

Na primjeru „Parrozza“, pokazuje se jedan drugi D’Annunzio, onaj koji je intimnije povezan i bliži svome rodnom kraju, svojem podrijetlu, izvorima, tradicijama i kulturi. To je D’Annunzio koji se trudi oko dubokog odnosa sa svojom rodnom grudom, koji odabire formu madrigala i izražavanje u svom autohtonom dijalektu kako bi učvrstio traženu povezanost. Kod „Parrozza“ prevladava upotreba poetske funkci-

je oglašivačko-promidžbene poruke, izbor emulacije pri uporabi literarnog izričaja u propagandnom okruženju, a sve u svrhu oplemenjivanja istog čineći ga ugodnijim i nečim što se može koristiti i pri tome uživati, stvarajući ono čudo i udivljenje „maraviglia“ o kojem govori i Umberto Eco u svojoj knjizi La struttura assente.

Madrigal kojeg D’Annunzio adresira na d’Amica, postat će 1929. godine integralni dio proizvoda. Pjesma će biti reproducirana na tankom svilenom papiru i umetnuta u unutrašnjost pakiranja kao promidžbena poruka i kao svjedočanstvo priče povezane s čokoladnom slasticom. Tako će literarna priča postati sastavni dio proizvoda. Još i dan danas, kupiti „Parrozzo“ znači doći u kontakt s dijelom literarne i kulturalne povijesti Abruzza, rodnim D’Annunzijevim krajem, s poviješću i piscima te regije, s njenom kolektivnom memorijom. Memorija i kolektivni imaginarij hrane se predmetima koji su u stanju unutar jednog društva i zajednice odrediti pravila, načine ponašanja i rada, rituale. D’Annunzio kreira djelić umetnut u literarnu povijest kroz svoj doprinos razvoju materijalne povijesti abruceške tvrtke.Nakon gotovo cijelog stoljeća, pakiranje „Parrozzo“ još uvijek sadrži - isto onako kao i nekada - pismo kojim pjesnik hvali u njemu sadržani proizvod, reproducirano na tankom svilenom papiru, kao i njegov potpis na široko poznat publici i tržištu, zahvaljujući njegovoj slavi.

U studenom 1926. godine d’Amico je D’Annunziju uputio zamolbu da mu pomogne izmisliti ime za još jedan od novih proizvoda kojeg je tvrtka tek lansirala na tržište pod trenutnim nazivom „Cassata Aterno.“ Pjesnik mu ubrzo odgovara, opet u dijalektu: „Dragi Luigi, /ova jadna Carmela (mislio je na Mariettu Camerlengo, guvernantu kuće u Pescari) ostala je zatrpana raznim slasticama,/ sa i bez naziva. / Moraš znati da ja postim već četrdeset sati / i da ih zato ne mogu jesti. / Jest ću ih sutra ujutro./ Izmislit ću neko ime pa ću ti pisati./ Ali znaj da ja želim kupiti milijune i milijune komada „Parrozza“, / kao bilo koji drugi klijent./ Ako baš želiš biti tvrdoglavi donator, / onda ću s tobom prekinuti prijateljstvo. / Da li si shvatio?/ Pozdrav, Gabriele.“ Nakon što je ovako odgovorio d’Amicu, D’Annunzio je skovao strofu od četiri stiha, u dijalektu, u čast nove slastice: „Da li je želiš nazvati Melitusse/ Da li je želiš nazvati Melicro’ / Punim ustima i bez da se podiže čelo / Imenuj je i izgovaraj kako god želiš.“

D’Amico, navodno, ove stihove nikada nije primio, a kako je u svom spomenutom odgovoru pjesnik napi-

sao frazu „Senza nome“ (Bez imena) ova će postati ime nove slastice i tako D’Annunziju biti pripisana inovacija za još jednu etiketu proizvoda.

U dijalektalne poetske kreacije koje D’Annunzio posvećuje slastici „Parrozzo“ ubrajaju se i stihovi napisani povodom inauguracije skupa Ritrovo del Parrozzo u Pescari: „Kaže Dante da tamo kod Tagliacozza, /gdje je bez oružja pobijedio stari Alardo, / da bi tamo i Curradino bio pobijedio onog oblapornog proždrljivca,/ samo da je imao oklop parrozza.“ D’Annunzio je sebe odredio „Parrozzianom“ (obožavateljem Parrozza) te će sebe uvrstiti u grupu ograničenog broja štovatelja te slastice, u tu jednu nišu, elitu za koju stvara poeziju u dijalektu a koja je shvatljiva i razumljiva tek uskom krugu eksperata i procjenitelja. Pozivanje na Dantea, jedne od tri krune talijanske književnosti, u maloprije spomenutim stihovima, ujedno je i poziv velikom dijelu publike odnosno potrošačima da uzmu udjela i u blagodatima visoke kulture. Na taj način nastoji se razviti proces prepoznavanja poetskog izričaja čak i kroz pozivanje na kulturalnu enciklopediju koju bi cjelokupna javnost trebala dijeliti.

Priča o povijesti nastanka i komercijalizaciji slastice „Parrozzo“ nije ograničena samo na to da nam pruži uvid u praktični primjer jedinstvenog interesa za ispreplitanje odnosa između literature, oglašavanja i industrije u počecima 20. stoljeća. Projekt konfekcioniranja bio je povjeren Armandu Cermignaniju, keramičaru, graveru, litografu, drvorezbaru i slikaru, učeniku Adolfa De Carolisa koji je bio jedan od najvećih eksponenata grafičke umjetnosti u počecima 20. stoljeća i koji je direktno surađivao s D’Annunzijem u realizaciji njegovih cijenjenih književnih djela. Cermignani je radio ilustracije za prestižne izdavače poput Laterze, Ricciardija i drugih. Kao i mnogi umjetnici njegovog doba, agilno je djelovao između slikarstva, grafike i oglašavanja, graviranja i projekata pakiranja za industriju te je realizirao reklamne etikete za poznate proizvode poput likera Aurum i pakiranje slastice Parrozzo, pri čemu je reproducirao listove biljaka, lovorovih bobica, mladica i listova vinove loze u stilu Art Deco’-a (secesije). Početkom 20. stoljeća umjetnici, intelektualci, pisci pomiču se na nerazgovjetan prostor između svijeta umjetnosti i književnosti, ali istovremeno i između svijeta izdavaštva i oglašavanja. Ovo kretanje osoba između raznih područja odgovara kontinuiranom pomicanju granica između različitih umjetničkih, literarnih i izvanumjetničkih područja.

Onomaturg - kreator neologizama

Simbol dekadentizma, Gabriele D’Annunzio - Il Vate (Prorok), zauzimao je veoma istaknutu poziciju u talijanskoj literaturi, nadasve u razdoblju od 1889. do 1910. godine, i u toj ulozi uživao epitet istinskog autoriteta za pitanja talijanskog jezika. Tijekom svojeg života skrojio je popriličan broj novih riječi i termina, od kojih se lijep broj zadržao u svakodnevnom, kako kolokvijalnom tako i pisanom, vokabularu Talijana. Većina korisnika ovog jezika nije toga niti svijesna. Il Vate je bio istinski inovator, pravi pravcati onomaturg - besjedotvorac, koji je ostavio neizbrisiv trag. Bio je istraživač jezika s prirođenom kreativnošću, u tolikoj mjeri da je smišljao i pronalazio neologizme, izraze i imena koji prije njega nisu ni postojali u jeziku i životu Apeninskog poluotoka. On je vladao vještinom kreiranja neologizama razvijajući fonologiju, vokabular i gramatiku. Bio je jedna od najpropulzivnijih osobnosti talijanske kulture. Nijedan pisac nije na život Talijana utjecao toliko koliko je utjecao taj poeta, dramaturg, novinar i copywriter. Kada se misli na njega, misli se na fenomen posebnog načina ponašanja, vladanja, stila života i na pravi pravcati kult riječi.

Elokventnost je za njega bila jedino istinsko sidro spasenja u svijetu tisuća neprekidnih transformacija: „izražavanje je moj jedini način življenja, način na koji iskazujem samoga sebe, izražavanje znači živjeti.“ D’Annunzio je volio riječ zato što je ona u stanju izravno pobuditi emocije. On je izraze i termine, te načine govora i iskazivanja, tretirao kao veoma dragocjene predmete. Upravo zbog toga, on je bio u stalnoj potrazi za novim načinima pisanja i riječima koje bi se bolje prilagodile njegovim mislima i bolje predstavljale njegovu ideologiju. Na primjer, pristalice fašizma preuzeli su veliki dio njegove izvanjske opreme i način izvođenja ceremonijala, frazeologiju